Postojanje, kao takvo, je neobjašnjivo. Nikakve religije, niti ikakve grane znanosti, niti filozofija ili neka areligiozna duhovnost ne mogu objasnit kako svit postoji. Meni je to fascinancija, ono, u po nečega se samo zapitan: Kako išta postoji? I na to pitanje nema odgovora. Ako je odgovor na pitanje Bog, od kud Boga? Ako je veliki prasak, šta je bilo prije njega? Ako se sve vrti ciklički, nastaje i nestaje, kako je opet stvoreno, od kud svita? Na to nema odgovora. Jedino se moremo složit svi, vjernici, duhovnjaci, filozofi, znanstvenici, svi ljudi u principu, da ne znamo. I to je vrh. Svit je misterija, i to pitanje kako sve postoji, kako je moguće da išta postoji, kad se postavi i kad dotakneš taj osjećaj koji se pojavi, je nešto neprocjenjivo. Taj osjećaj čudesnosti sveg postojanja. Svit je u biti neobjašnjiva i nesaglediva misterija. Prekrasna i nevjerovatna misterija. Kao dodatak, imam dodat ovo:
" Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao
Imenima kojima se može imenovati nisu apsolutna imena
Bezimeno je izvor neba i zemlje
Imenovano je majka svih stvari
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nesagledivu tajnu
Probuđenog duha sagledajmo njegove manifestirane forme
To dvoje je isto u izvoru ali drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna
Tajna nad tajnama
Vrata od svih tajni "
Lao Ce: Tao Te Ching
Bilo je vruće i anđeo i čovik su već dugo hodali kroz pustinju. Da li je ovo pakao? Upita čovik. Anđeo mu odgovori: nije, ovo nije pakao. Nastavili su dalje hodati i prešli su razne predjele, neke bujne od zelenia i raslinja da se čoviku točno upali onaj prekrasni osjećaj sa životom u prirodi, da poželi nikad ne izać iz te šume. Čovik upita anđela, jel ovo raj? Nije, ovo nije raj, odgovori anđeo.
Poslje su pošli u grad, hodali su gradom i anđeo je učinio jedan trik nad čovjekom, a da on to nije znao. Naime, nakratko je dao čovjeku sposobnost koja pripada samo anđelima, sposobnost da osjete emocije drugih ljudi. Čovik je hoda ushićeno, vičući: Ja osjećam, ja osjećam, ja sve osjećam! Hodalii su gradom i anđelu je bilo zabavno kako se čovik veseli kao dijete.
No, malo kasnije, čovik se je zasitija. Jednostavno, osjećat sve tako mu je bilo previše. On upita anđela: Anđele, hvala ti na ovom daru, ali ja sam ga se zasitio, mogu li ti ga vratiti nazad? Anđeo mu reče: Ne možeš, jer još nisi naučio lekciju. A koja je to lekcija? Upita čovik. E t ćeš sad vidit, reče anđeo.
Vratili su se ponovo u grad, ovoga puta anđeo čovika dovede do jedne žene u nekoj radnji. Žena je sva zračila mirom i nekim milim izrazom lica. Čovik je, osjećajući je, osjetija jednu potpuno prostodušnu čistoću, jednu životnu jednostavnost i prihvaćanje života. Čovik na to reče, da.... Ovo je raj. Anđeo se nasmija: A nego šta, ti si mislija da je raj misto?
Nakon još nekg vremena hodanja, čovik i anđeo su naišli do jednog narkomana koji leži na ulici. Čovika je odma preplavilo loše osjećanje. Narkoman je bio pun mržnje, najviše prema sebi, mada je znao šta je ljubav, svjesno je izabrao živit suprotno ljubavi. Narkoman je spavao i probudio se kad su ga oni posmatrali. Prvi osjećaji su mu bili teški, osjeća je patnju što se ponovo probudio i što mora priživit još jedan dan. Sad mi je jasno... pomisli čovik. To je pakao.
Ali pakao ima pun lica, reče mu anđeo. Nakon toga su otišli u kafić di se skupljala elita, najbogatija krema društva. I tu je vladalo potpuno odsustvo ljubavi. Samo što oni, za razliku od narkomana nisu ubijali ljubav da je ne osjećaju. Njima je to neosjećanje ljubavi bilo prirodno. Osjećalo se kak svi misle da su posebni, da uspili jer su velike ličnosti, a da samo slabići ne uspiju u životu, gajili su neskriveno gađenje prema većini populacije. Šta misliš o njima? Upita ga anđeo. Ovo nije pakao kao onaj kod narkomana, ali isto ne bi volija živit u ovom svitu.
Kad su izašli, nabasali su na jedng slijepca koji hoda ulicom. Čovik ga je osjetija i takvo nešto nikad nije doživija. Toliki mir i povjerenje u život, da je to nevjerovatno. Slijepcu je svaki korak rizik, al on je bija toliko zahvalan i smiren, sretan iznutra da je to za ne povjerovat. Šta misliš o njemu, upita ga anđeo? Divim mu se, reče čovik. I zavidim mu. Ja nisan onoliko sritan. Onda vidiš da imaš još učit, anđeo će. Za početak, biću malo manje ohol, prokmentira čovik.
E sad mi možeš dat moj dar natrag, reče anđeo. Čovik odjednom izgubi sposobnost da osjeća tuđe emocije. Do viđenja, reče anđeo. Do viđenja, uzvrati čovik. I hvala ti. I drugi put, reče anđeo, i nestade. Čovik ostade zamišljen sidit na klupi u parku.
Jedna, u zadnje vrime zanimljiva stvar o kojon razmišljan je moral. Kako i kad je nasta moral? Kako smo od životinja kod kojih nema morala izrasli u bića kojima je moral suštinski element postojanja? Mislin da je razvoj morala usko vezan za preživljavanje. Također, povezan je s religijom, a pod religija mislin na sva vjerovanja, stara paganska i moderna, koristim taj pojam u tom kontekstu, mada nisan siguran jel se more za paganska vjerovanja koristit termin 'religija', jer mi religiju povezujemo sa modernim institucionaliziranim religijama, ali bilo kako bilo, ja ću ga koristit za opis vjerovanja uopće. Također šta mislin je to da je moral usko povezan sa prelaskom na starosjedilački način života. U samim našim počecima bili smo lovci i sakupljači. O tim vremenima znamo jako malo. Ono što se pretpostavlja je da su postojale grupice ljudi koje su formirale jednu zajednicu koja se stalno kretala u potrazi za lovinom il jestivim biljem. U takvim uvjetima ne znam koliko se je moga razvit moral, a i ako jest, mi o tome imamo malo informacija.
Međutim, onda kad je moral počeja bit bitan je u momentima kada smo počeli živit sjedilačkim načinom života. Tada se formiraju prve ljudske zajednice, kompleksije vrste i uređenja. Formiraju se plemena. I da bi pleme funkcioniralo, potrebna su određena pravila. Da bi svi znali npr da im se ne može opljačkat njihova imovina, potrebno je da cilo pleme prihvati da se ničija imovina ne pljačka. U suštini, radi svačije individualne dobrobiti se formiraju kolektivna pravila. Tu možda čak možemo nać i korijen prava. Prava u današnjem smislu, zakona i slično. Jer, svako pleme je imalo svoja pravila, svoje tabue, svoje Bogove koji su se molili. U to vrime, moral je bija usko povezan s religijom. Da bi se osigurala dobra godina, valjalo je prinosit žrtve, pa i ljudske. Također, nametala su se pravila ponašanja unutar plemena, i plemenska struktura, koja je varirala od plemena do plemena. Većinom je centralna uloga bila uloga šamana, on je politički i vjerski vođa plemena, liječnik, iscijelitelj a i mnogo više od toga.
Moral je razvijen tako da bi osigura red o kojem je ovisilo funksionisanje plemena i društva, ali u nekim slučajevima on je ima božanski karakter, u smislu da Bogovi ili duše predaka, ili šumski duhovi budu zadovljni radile su se žrtve, a ostala pravila koje je svako pleme imalo je bilo tu u svrhu dobrobiti svih i u svrhu očuvanja reda i prsperiteta u zajednici. Nekad prije nekoliko tisuća godina, počinju se javljat moderne religije. Tu je Hinduistička tradicija, pojavljuje se Budizam, Taoizam, Židovstvo, Kršćanstvo, pa nešto kasnije i Islam. Sve te religije su preuzele akumulirani dio morala od starijih generacija. Ovo posebno važi za monoteističke religije, jer je kršćanstvo preuzelo dio židovske tradicije i islam također, s tim da je islam preuzeja nešto i kršćanske tradicije, a nešto odbacija, poput vjerovanja u trojstvo. Sve te religije donose moralna pravila za život i svjedok su čovikove potrebe za moralom. Također, Rimsko carstvo je imalo građansko pravo, pravo slobodnog čovika naspram roba npr i slično. Tu imamo slučaj razvoja prava neovisno o religiji.
Međutim, mene zanima jedna stvar, kad je čovik počeja osjećat moral kao nešto bitno? U kojem momentu se pojavija pojam pravde? Kada smo istinski počeli srcem biti moralni i boriti se za prava nekih obespravljenih ljudi i slično. Kada je moral posta intrizična kategorija, a ne samo nuspojava borbe za preživljavanjem? U istočnjačkim tradicijama, sa Budom je došlo npr do revolucije, jer je Budizam ukinija kaste i jer su u Budizmu svi ljudi jednaki, za razliku od Hinduističkih učennja. Buda je svaku osobu smatra jednako vridnon, i nije implicira koncept zla, kakav imaju monoteističke religije, nego je svak na putu do spasenja od ciklusa reinkarnacije, samo oni koji vrlo uprljaju karmu, koji bi se na zapadu smatrali zlima, u Budizmu će morat proć patnju dok se ne pročiste, ali eventualno će i oni okusit slobodu i sreću. Također u Budizmu je 'dobro i zlo' stvar individue, ne postoji neko ko daje nagradu i kaznu, tako da ne možeš bit moralan jer se plašiš pakla il jer želiš u raj. Ako želiš slobodu, moraš se oslobodit svih navezanosti.
No i monoteističke religije razvijaju svoj moral. Proroci u židova se bore protiv socijalnih nepravdi, protiv korumpiranih kraljeva, ali također u Bibliji Bog šalje Izraelce u genocidne pokolje i slično, tako da, taj moral iz starog zavjeta je veoma primitivan. Dok, sa dolaskom Isusa, stvar se minja. Samo ona scena, kada je gomila tila kamenovat Mariju Magdalenu, i kad je Isus doša i reka: Ko je bez grijeha nek baci prvi kamen. Koliko je prelijepa a i tako inteligentna bila ta gesta, taj postupak. Isus naučava ljubav, ljubav prema svom bližnjem, ljubav prema siromašnima, ljubav prema odbačenima, prema 'grešnicima' itd. Isusov moral je moral jednom izuzetng čovika. I kad je zna da će ga razapet, ipak je učinija pravu stvar i nije pobiga, nego je osta, umra samo zato što je bija izuzetna osoba u zlo vrime. A svako vrime je zlo za izuzetne osobe. Muhamed također je moralno jaka figura, međutim, sa Muhamedom je stvar drukčija jer je on i državnik, tako da je Kur'an koliko vjerska, toliko i pravna knjiga. U svakom slučaju i Muhamed je zadužija svoje tadašnje društvo, bija je i feminista i mudar čovik koji je unaprijedija tadašnje društvo. Također, zasnova je jednu kompletnu civilizaciju, i to civilizaciju naprednu za svoje vrime, možda najnapredniju (ako nećemo sad kopat po Kini i Indiji, o njima ne znam toliko).
Meni je suštinski faktor za moral, u principu, empatija. Kada smo svjesni da svi ljudi osjećaju, da svi ljudi proživljavaju bol, da žele samo bit sretni, mada nekad se tak zakompliciraju pa se razviju i u grozne karaktere, ali ipak i dalje su ljudi koji u dubini sebe samo žele da se osjećaju prihvaćeno ko takvi kakvi jesu i da budu sretni. Kad imaš to u vidu, onda se nameće pravi moral, moral radi dobrobiti drugih, a ne kao nagrada i kazna. Međutim, šta je točno dobrobit i ko ima koja prava po moralu. Da li homoseksualci mogu imat jednaka prava ko heteroseksualci? Da li dite mre imat prava dok je još u utrobi majke, dok nije rođeno? Da li imigranti imaju pravo da se useljavaju u naše zemlje, jer, nismo mi vlasnici zemlje samo zato ako smo je omeđili granicama? Da li žena triba imat sva ista prava kao i muškarac? Sve su ovo aktualna pitanja, kako di, ali aktualna su. Također, šta da radimo sa megalomanskim ambicijama vođa najmoćnijih svjetskih država, šta s kmpanijama, farmaceutsskom, vojnom industrijom, GMO hranom? U današnje vrime je moral jako izdiferenciran i reka bi da nikad ko danas nismo bili prid ovakvin izazovima.
Jedna stvar koju imamo je pravo. Ovdje pod pravo ću zanemarit šerijat, jer bi previše odnilo ionako dug tekst. Imamo pravo i njegova dužnost je da održava red u društvu. Međutim, vode se razne polemike oko toga šta i kako se pravno triba regulisat. Koliko oporezovat milijardere? Šta radit sa zakonima zaštiti okoliša? Da li abortus triba bit legalan, da li istospolni parovi se tribaju moć vinčat? Tu nema saglasnosti, ili je ima vrlo malo. S druge strane imamo moral koji nije vezan pravom, međutim, svaka skupina želi da njen moral bude i upisan u zakone država. Danas imamo toliko paletu ideologija, kao nikad do sad. Pa ipak, nisan siguran da li smo moralno dosegli i da li moralno možemo upratit ovoliki tehnološki napredak koji smo ostvarili. Imamo nuklearne bombe, dovoljno je da se jedan luđak dočepa okidača i bye bye, odemo svi... Imamo sredstva da iskorijenimo siromaštvo potpuno i sredimo svit, a mi ratujemo, borimo se za nadmoć i dominaciju nad određenim regijama u određenim državama. Ne prihvaćamo neke grupe ljudi samo zbog predrasuda, tipa gejeve na balkanu, ili muslimane na zapadu. Moral jeste napredova, ali ne toliko da uprati tehnološki razvoj koji smo ostvarili.
I da, moral 21og vijeka nije više moral religije. Ne kažen da neki i dalje nisu religiozni i ne crpe svoje stavove iz religija, ali dominantno, religije je zamijenila sekularna etika. Mada u šarolikoj paleti morala ima boja i religijskog morala, što je ok, samo što on više nije toliko dominantan kao do sada. Kroz cilu našu povijest bili smo u nesvjesnom stanju, uronjeni u prirodu oko nas i gajili smo razna vjerovanja. Kasnije religije su donile novi moral sa sobom, međutim, filozofija se također bavi moralom, a etika je grana mišljenja koja je specijalizirana za moral. Kako je uticaj religije na zapadu počeja opadat, ljudi su se počeli povlačit iz onostranog u 'ovostrano' i moral se nastavija razvijat sekularno. Jer, više nam ne triba religija da bi imali moral. Što opet reko, ne znači da neće bit morala zasnovanog na religiji, al on je danas uklopljen u šaroliku etičku sliku našeg društva. Ono što se ja nadan je da će etika jednog dana bit nadređena znanosti, te da se neće moć tek tako proizvodit ubojita oružja, radit genetski modificirani organizmi i slično. Ili ako se te stvari nastave, da će bit jer je koliko toliko objektivno utvrđeno da se to nastavi. Također, uključija bi stavove građana da sudjeluju u donošenju tih odluka. Što više direktne demokracije to bolje. I vrime je da znanost bude podređena etici. Toliko. Ako ovo iko pročita, zahvaljujem mu se. :)
Ovaj post je izvorno triba bit dodatak rarinom komentaru na vasionkin zadnji post, ali tema je poduža, pa san ja odlučija da ću napisat post. Tema je: Jungov koncept sjene. Ukratko, ako neko nije upućen, sjena je sve ono što smo mi, ali to ne prihvaćamo kao dijelove sebe i onda to potisnemo, maknemo od svoje svijesti. I ti podsvjesni mehanizmi su veoma lukavi, ja san kroz godine psihoterapije osta iznenađen koliko je zapravo naša podsvjest inteligentna i koliko nas inteligentno brani od tih 'zabranjenih' sadržaja nas samih. Ali pošto sve što smo mi i dalje ostaje mi nakon što to i potisnemo, ono postaje naša sjenka, dio nas koji je živ i aktivan al mi nismo toga svjesni. Tako ako smo suicidalni ali to smo potisnili, more nam se dešavat da dolazimo u situacije koje su jako blizu smrti i slično. Ono malo prostije je to da projiciramo sadržaje svje sjene na drugog. Tako npr ako smo mi narcisoidni i imamo 'velik ego', što potpada pod pojam narcisoidnost, a nismo svjesni naše narcisoidnosti, često ćemo u susretu s drugim ljudima mislit da su oni koji nam ne podilaze ili općenito, ne podržavaju našu narcisoidnost, ili pak koji nam se direktno knofronitraju, zapravo narcisoidni i imaju velik ego. Ako smo mi moralni čistunci koji puno tračamo, ali ne damo sebi da vidimo da fakat puno tračamo, stalno ćemo komentirat ostale kako puno tračaju. Ili ako u našu sjenu potisnemo to da smo slabi, ranjivi, nježni i krenemo gajit gadost prema tim emocijama, živciraće nas svak ko pokazuje svoju ranjivost ili slabost, ko se ne plaši toga. Ovo zadnje je moja boljka. Jung je reka: Najbolja stvar koju morete učinit za sebe i za društvo je to da povučete projekcijeje svoje sjene nazad na sebe, di im je i misto. Svi mi imamo sjenu. Ja po svojoj zadnjih dana kopan intenzivno, jer san prisiljen, i ostanen iznenađen sa svakin novin otkrićem. Susret sa našom sjenom je strašan, al je neminovan, ako želimo bit cjeloviti. Al stvarno, svašta se u njoj da nać, svakakih zabravljenih stanja i emocija koja su, što je najbitnije naglasit: i sad živa! Npr ako imaš neku traumu i želiš pomoć od ćaće i matere, to živi u tebi, ti si, iako si odrasta i dalje to dite koje oće da ga ćaća i mater spase. I to će živit u tebi dok god ti ne nađeš sigurnost u sebi. Ovo zadnje je također moje. Nevjerojatno je koliko zapravo života ima u našoj sjeni. Al kopanje po njoj je opasna rabota. Al reko, ja nisan ima i još uvik neman izbora.
Svi smo mi kao točke koje plove prostorom. Neko vrime tuda kuda prolazimo ostaje trag, al onda blijedi. Ne more se reć da imamo patern, da se grupno krećemo. Svak se kreće i pravi svoju jedinstvenu putanju. Tačke su crne boje i u prostoru plivamo ko ribe. Nekad se sudarimo s drugim tačkama i neko vrime strujimo skupa. Onda se rastanemo. Nekad, u zrelijoj dobi, počne se vidit pravilnost u našem kretanju, i praveći krugove dotičemo razne druge točke na njihovim putanjama. Nakon svakog susreta, obe točke ostaju malo drukčije. Tako pravimo putanje, srećući se sa istim točkama, i pokojom novom točkom u prostoru. A prostor je beskonačan i varijacija pokreta, bezbroj. Ipak neke pokrete zavolimo pa ih često radimo, a nekad nas je i strah probat neki novi pokret. Al dok smo spremni probat neki novi pokret, do tad smo živi.
Bilo je vruće lito hercegovačko. Ante po običaju nije ima beciklo, pa san ga ja vozija na svom. Išli smo, a di drugo, nego na kupanje? A kupali smo se, di drugo, nego na Otunju? A Otunj je, di drugo nego na Trebižetu? Bili smo mladi, vrući, željni energije, zabave, u nama je vrila pubertetska krv. Osim plivanja obavezno je bilo i gađanje mulom, koje bi organizovali. Pa navali kupi svu onu mulu (mulj), i motaj je u kugle pa se gađaj. Onda bi malo se kupali i plivali iznad brane, to je Pero najviše volija. Ja i on bi nekad skupa išli plivat do sedre, di bi se popeli i skakali i zaranjali. Ante je obožava kanal i s njin bi se spušta roneć niz kanal. Također, bili su popularni i brzaci, niz koje bi se spuštali doli do skakala di bi Elvis i Pero ugl volili skakat. Meni je bilo najdraže ronit u bazenu (nije pravi bazen, samo smo tako zvali taj dio kupališta). Onaj osjećaj kad zaroniš i diraš pjeskovito dno prsima i gledaš kako se sunce prisijava po dnu. Neprocjenjivo. Bila su to lita kad je dok bi se kupali postojalo samo to, kupanje i ništa drugo, svit je bija jednostavan i znali su se prioriteti, kupanje je život, sve poslje i sve drugo je sporedno. Nekad bi trčali putem uz rijeku, bosih stopala po onom zemljanom putu. Pod orasima su Vitijani igrali karata. Mi Grabljani i Vašerovčani smo bili s druge strane Trebižeta. Bilo je to čisto uživanje u vrućini, koja je inače sama po sebi bila nesnošljiva. Ko drugi nego dica il mladež more nešto nesnošljivo pretvorit u nešto vrhunsko? To su bili trenuci kad je život u nama bubrija, tek smo se spremali za budućnost koja dolazi ni ne znajuć da se spremamo za to. Ona je došla i razdvojila nas na razne strane, mada ostaje ono sjećanje na zajednički provedeno djetinjstvo, a i danas, kad smo 'odrasli' može trefit koja usputna kava. Al žar se je prominija, i mada je sad u principu i bolje, jer zrele godine donose mir, ostaje ta uspomena na jednu ogromnu žar i životni elan koji se neće ponovit.
Zabavno je nosit identitete. Tipa recimo astrološke, ko to još ne voli? Taj koji to ne voli stvarno nema ukusa! Tipa ja sam jarac i imam puno planeta u jarcu u natalnoj, to je prekul. Jarci su zajebani, dominantni, vođe, ah svi ti silni epiteti. A ti, ti što nisi jarac, isto moš mislit da si moćan, neš nikad bit moćan ko jarac, pogotovo ko ja. Šta je još zabavno, nosit etikete posla. Pa tako je meni izuzetno drago bilo bit stand up komičar. Svima si kul, svi ti se odma dive, ma milina. Sad san se malo usra u sliku o sebi jer nosim malo drugačije etikete. Sad sam psihijatrijski slučaj, ko će znat šta mi je u glavi, nisan dobar, ne mogu među ljude. Neugodna etiketa, ali, kako ja ionako ne mogu među ljude onda nema veze, ne vidin da išta o meni misle. :D
Još od malena volimo etikete. Ako ih nećemo uzet sami, daće nam ga drugi. U svakom slučaju, to dvoje ide uzajamno, tako da, kroz odrastanje razvijemo različite identitete. Za koji klub navijaš (neki to nikad ne prerastu), koji ti je power ranger najdraži, koji si ti kad se igrate, šta si, kauboj il indijanac, pa u adolescenciji, etikete dal slušaš domaće il strano, pa prve majice od bendova kojima znaš pokoju pjesmu, il prvo kupiš majicu pa kreneš slušat bend i tako to. Identiteti su nam vrlo privlačni i lako prianjamo za njih. Šta bi bilo kad ne bi imali identiteta? Kad se nijedno lice od elastina ne bi primalo na našu kožu? Da li je to uopće moguće, privazić svoj identitet? Možda jest, al zabavna stvar je, ako ga privaziđeš i postaneš guru, kako meni izgleda odabireš identitet 'ja sam onaj koji nema identitet'.
A možda to i nije tako, možda je identitet moguće privazić. Mooji taj prces opisuje kao bacanje cjepanica u vatru. Malo po malo bacamo cjepanice našeg identiteta dok ne dođemo do točke da svatimo da smo mi zadnja cjepanica za ubacit u vatru. Ako to uradimo, a to more bit pravi pakao, ravan svojevoljnom umiranju, dospićemo u staje traje sriće i mira. Ako mi se to desi, ako to postignem, sigurno neću bit guru. Uživaću u životu i bavit se bilo čime šta volim, prvenstveno umjetnosti neke vrste. Da podijelin svoj svit sa drugima, pa ako nemam identiteta i ako san otvoren prema izvoru, da i drugi osjete svježinu te vode.
Nova opsesija
U prolazu, dok gledam
golubovi lete i prave areole na nebu
mi se držimo za ruke
i osjećamo sitne titraje i pomake naših prstiju
Dok prolazimo ulicom
prolaznici šetaju, sudaramo se
kišobrani su u zraku
tisuće sudbina, prolaze u tramvaju
a ja gledam nihova lica koja
kao da prave krvavi odraz na staklo
Hodam i dalje i vidim
nema te
znao sam već, da će tako bit
jer ne može se prelijevat bol
u tuđe šolje, također prepunjene
Nebo, danas plači, dugo, dugo
Jer ja sam lutalica i vagabundo
Jer sretni dani su u mene
kao kapljice jutarnje rose
na pustinjskom pijesku
Šetam i vraćam se kući
sivi ljudi, sivih kaputa, sivih životnih priča
izrazima lica pjevaju svoje sive živote
iz prepunjenih tramvaja
tramvaja tragedije
svakodnevne, životne
one koja grize polako i uvlači se podmuklo
ulazi prvo u kutcima očnih kapaka, di zbija suze
onda u kičmu, u bolna leđa
onda u srce i njega rastvori
kao šećer na kraju
I dok krvarim, jer nisam ti
I dok krvarim, ne pitaj me zašto, jer
objašnjenje je odveć dugo
muzika se već stišava i popićemo još po jedno piće
šutke se vraćamo u svoje brloge jeze i bola
bola koji guši, bola koji tjera
tjera na zlo
Mi, osuđenici sudbina
isprepletenih vlastitim rukama
što kukavički gledamo na ono što kreiramo
što znamo vrlo dobro da će sutra
opet bit još jedno sutra
što nam u bubrezima ginu neispuhani baloni
neispoljeni pootencijali
Mi, mi smo zaboravljeni
i od samih sebe.
Došli su u obećanu zemlju. Bili su uspavani i odmorni. Gledali su naprid i ogromni, napadni ružičasti ooblaci su letjeli nebom. Oko njih nije bilo nikoga. Auto je bija parkiran iza, nekih desetak metara. On, atletski građen bez majice je došao do nje i ponio pivu. Onna je gledala sa naočalama i nije znala šta da misli. Pred njima je bija kanjon. Nebo je bilo ootkučen, jedan veliki patent/rajfešlus je bija napola otvoren i, iako je na većini neba bija dan, na onome dijelu što je otkriva otvoreni patent su bile zvizde i nebo. Zvizdano nebo. Kanjon je bija pun narančastog pijeska i kamenitih gromada koje kao da je neko uzeja rukom zabada u zemlju. U pol frke nečija ruka je provirila u nebo i zakopčala rajfešlus. Bilo je sunčano i ona je bila udubljena u pogled. Kad joj je on doda pivu zapalila je cigaru. Negdi ispod njih su se kretale mačke, kao u krdu, ogroman broj mačaka je išao k njima. Oni su sidili i mačke su samo prošle mimo njih, ne obazirući se. Neko je opet otvorija patent i ovaj put ga otkučija totalno, otvoreći i nebo ali i zemlju. Našli su se da lebde u zraku. Ispod njih, iznad njih, svugdi je bilo nebo. Neboom su ostali ružičasti oblaci, i svuda su letili žuti kadilaci. Jedan ogromni krokodil je ležao naslonjen na jedan od okolnih planeta. Oni su se izvalili i uživali u pogledu. Lebdili su nebom, kao klize vakumom. Kad su prošli jedno kraj drugog ona mu je dodala cigaru da povuče par dimova, a on njoj pivu.
Lijep je osjećaj kad je neko tu za tebe. Ali ako mene pitaš, ljepši je osjećaj biti tu za nekoga. Kad znam da mogu nekome nekako pomoć, tipa da ga saslušam, uvijek sam tu. To su nekako momenti koji me ispunjavaju. Koji mi poprave i loš dan, isčiste me od loših osjećaja. Dat ljubav, u bilo kojem obliku je neprcjenjivo. Oblika je bezbroj, može bit u obliku pomaganja nekoga fizički, ako je nepokretan il tako nešto, al more bit i manje spektakularan. More bit u obliku slušanja druge osobe i onoga šta ti ta osoba ima reć. More bit u obliku financijske pomoći nekome. Može bit u puno oblika, al ja mogu reć da mi je draže davat ljubav nego je primat. A idealno je kad ide obostrano.
Večeras me drži ovaj pahuljasti glas i sva bujica emocija što se kriju iza njega:
https://www.youtube.com/watch?v=6J5omRCm2hU
Ovi mi koji smo sad, ćemo jednoga dana bit prošlost.
Koža će nam se sasušiti i bićemo poput onih koje sad gledamo kao stare.
Onda, ćemo neminovno, umrit.
Smrt će doć u jednom momentu i uzet dah iz naših usta
i mi ćemo ostat, kao prazna ljuštura, prazni elementi koji se vraćaju zemlji
a za neke, postaćemo prostor i zaplovit do beskrajnih daljina
Istina može bit jedna, mada je istina milijun
I u tih milijun jedna je istina
Umrićemo
I kad umremo, bićemo sami u tome.
Naši voljeni nas mogu tapšati po ramenima da olakšaju
Naše ljubavi, ako ostaju iza nas, mogu nas volit dok se ta vrata otvaraju
ali ko što vjetar sa sigurnošću obara lišće sa grana, sa istom sigurnošću će i nas sila života gurnit u ta vrata
I sami ćemo morat proć kroz njih
Ostavićemo iza sebe sve što smo imali
Sve što smo volili
sve one dane provedene u razonodi
provedene u čitanju dobrih knjiga i gledanju filmova
dane kad smo divljali po koncertima, divlje se ljubili i seksali di god stignemo
Dane kad smo uz osobe koje volimo djelili intimu
Dane u kojima smo presvlačili pelene našoj dici
Ljubili naše partnere sa ljubavlju o kojoj se mogu pisat epovi
sve će to pomest vrijeme, i neminovno
Ona će doć
Kad dođe biće zaogrnuta u šarenu mašnu
U bijeloj haljini
dotaknut će nam prstom čelo
i povući nas kao usisivač prašinu
u grču ćemo se izvit iznad naših tijela
i otići u vječnu zagonetku
duboku kao more
duboku kao vječnost
duboku kao svemir
duboku kao naša duša
Sidija je i pušija cigaru na željezničkoj stanici. Sve što je ima u prošlosti je ostavija. Uzeja je torbu i kutiju cigara. Sočno je upija dim tog predvečerja. Bilo je zimsko veče, dimili su se dimnjaci na kućama, a zgrade su šutile u pozadini, nijemo ga promatrajući. Nije doša niotkle, nije iša nigdi. Samo je sidija tu, u tom prostoru između dva puta, u tom prostoru za putnike, koji idu sa jednog mista na drugo. Dolazija je tu svaku večer, kad bi skupija nešto para, i sidija, uvik na istoj klupi i gleda na prugu sa čežnjom. Nekad je i on želija živit, kao svi oni, kretat se sa mista na misto, imat misto koje ćeš zvat svojim, da imaš reć odakle si, kad te pitaju, tija je imat ženu koju će zagrlit kad zaspe, al život je ima čudne puteve da ga dovede na krive odluke, i osta mu je taj užitak, da gleda vlakove koji prolaze i ljude koji izlaze. Uvik istog izraza, sidija je i pušija cigare jedne ruke pružene niz klupu, gleda je putnike kad bi dolazili i izlazili i pravija je priče u glavi o putnicima koji čekaju vlak, prepričava si njihove živote, dok ne bi opet nestali u nepovrat. Želija je tako, sist na vlak i otputovat negdi di nikad nije bija, uklopit se u masu, bit niko, na jedan tako vulgarno fin način. Međutim odavno je odusta od snova, ali volija je se prisjećat, prijašnjeg elana i prijašnjih snova. Liti bi bile vruće večeri, pune žamora stranaca koji putuju iz grada negdi drugo, on bi sidija na klupi, svaku večer, i pušija iste cigare. Ponekad bi uhvatija poglede na sebi, ali nije ima potrebu tražit komunikaciju, pa bi samo okrenija glavu naprid i gleda u vlak dok bi čeka da prođe i gleda bi za njim dok ga ne pojede daljina i dok polako nestane u horizontu. Nakon vlaka bi ostaja sam i još pušija cigare. Sa svakim odlaskom vlaka bi se u njemu budila tiha bol, čak je i uživa u njoj, tada bi još sočnije zapalija cigaru i uživa u njoj. Utrnija je na osjećaje i uglavnon nije patija, kad bi noć već padala, otiša bi u stan i zaspa, sutra bi otiša na isti monotoni posa na kojem je bija samo broj, i samo bi čeka kad će završit, da ode na svoje misto. Na pruzi je čak naučija i ptice di koja bude i navika je na vrane što stoje na žicama i golubove koji hodaju uokolo... Nekad bi im bacija neku mrvu kifle il nečega, što bi mu trefilo u džepu. Onda bi nastavija zadubljeno gledat u daljinu. U daljini je bilo nešto privlačno, nešto što ga guta, ko da se more izgubit u pogledu na taj horizont, i sa svakim dolaskom i odlaskom vlaka je bija svjedok jednog nestajanja. Te misli je volija i vrtija po glavi, o besmislu svega i neminovnom nestajanju, osjeća je to nestajanje gotovo poetično. Zato je svaki dan doživljava malu smrt, smrt jednog dana i odlazak na počinak dok ne dođe drugi, jednako besmislen dan, pa i on, neminovno umre.
Nekad me je sa žarom zanimalo šta se dešava u svitu. Sad me to ne zanima. Nekad san ima žara da minjan svit, da se borin za bolje društvo, trenutno... Osim što ne mogu, više ni ne želin, na taj stari način. Ono što bi me moglo zanimat je pomaganje ljudima da izađu iz sranja. A da bi to moga, prvo ja moran izać iz svojih. Priča san vcrs sa psihologon priko mobitela... Reka mu da mi se od njegove vježbe užasno razbija po kući. Vježba se sastojala od toga da napišen šta ću radit kad riješin ovaj problem. Kad san mu reka da mi se baca, pita me je: pa što ne pobacaš? Reka san mu da ne znan, jednostavno kad uđen i vidin svoje di normalno side u kući, da ne mogu pobacat. Reka je da ćemo radit na tome da nađemo drugi način da ta energija izađe. Ja van ne mogu opisat koliko mene ta energija pere. Koliko je to jak poriv. A ja, sam, ne znan više kako joj se odupiren. Pogotovo još jer mislin da je to jedini način da ovo prođen. Već san po glavi počeja vrtit sranja, scenarije da odem na psihijatriju i prepustim se inerciji da me potpuno uvede u propast i slično... Što ne mogu tek tako pobacat se krije u jednom malom djeliću mene, zvanom ego. Naime, poanta procesa nije u razbijanju, nego u potpunom puštanju kontrole. A kad to uradim, krene mi se razbijat. Ali razbijanje je samo nuspojava koja bi vjerovatno brzo prošla. Stvar je u tome, što je to potpuno prepuštanje smrt za moj ego. Već san jednon počeja bacat i samo san ćućnija i u sebi konta: Umriću, umriću. Bija san savršeno svjestan da ću ja ostat živ, al nešto u meni je počelo umirat. Znam ja i šta je to nešto i to nešto bi stvarno tribalo umrit ako bi ja tija normalan život. Ali, ne iđe tako lako. To nešto san ja. Ovaj ja, koji piše ovo. I ja moran pustit sebe, dija sebe, svejedno, da umren. I ja to ne mogu, pogotovo zbog nuspojave nasilja koje se javlja, a ja san nesiguran bi li uspija to proć ili bi samo bacija stolice i od straha sta i osta na tome. Nadan se da psiholog mi ima neke tehnike koje će me otkočit. Mada, možda ne postoje takve tehnike. Možda je sve potpuno na meni, kad ću ja odlučit da je vrime da prilomin. Ne znan. Opet s psihologon mi se dešavaju neki pomaci i uvidi, pa i ovo sad, novonastalo stanje je od vježbe koju mi je on da ko domaću zadaću. Užasno je teško trpit ovo novonastalo stanje, ali borim se. I za i protiv sebe. Sutra mi se vraća sestra na zimski period koji provede kući. Volin je ko sestru i sve to, al sudaramo se potpuno, oko svega. To mi nabija još dodatan stres, što ću opet morat živit s njom par miseci. Neke ljude moš volit, al tek kad se prirodno raziđete, da ne živite jedno s drugim. Nije da joj iman šta zamirit, nego prosto oko se sudaramo oko svega, ko jarac i ovan, šta smo u horoskpu, eto van, vi pogađajte ko je šta. :D Nego, da se vratin na poočetak. Ne zanima me više politika. Svit je sjeban i ostaće takav. Ne isključujen da ću nekad u budućnosti ponovo bit političan. Ali neće to bit sa onin žaron ko tipa dok san radija stand up, pa san mislija da nešto mijan s tin što kritiziran nacionaliste, homofobe i slično. I bolje je da neće, taj žar je simpatična odlika mladosti, no neki je i zadrže do dugo u starost. Mislin da san kroz ova sranja koja san proša ipak stiga nešto mudrosti. Volija bi radit nešto konkretno, di vidin da mi trud ima nekog efekta. Tipa sa ljudima koji su u sranju ko što san ja trenutno, da im budem svitlo na putu. Samo da bi bija to, moran prvo upalit svitlo u sebi. A ja i dalje krijen jedan dio sebe u mraku. Zapravo neman ideje šta bi radija kad bi proša ovu fazu. To ću znat tek kad je prođem. To je isto ko da me neko pita šta ćeš radit kad postaneš druga osoba. Otprilike tako. Sad san u čahuri, i opasno je i ja zbog svoga kukavičluka bi moga lako otić u kurac, ali u čahuri san, pa u šta ću se pritvorit, ostaje da vidimo... Mislin da ću moć pisat prekrasne knjige i poeziju kad izađen iz ovog. I možda pomagat ljudima, na neki način. Al to tek ostaje da se vidi.
https://www.youtube.com/watch?v=mhACdNQ4ToM
Ja nas ljude i čovječanstvo doživljavan ko jednu mrežu energije di su svi povezani sa svima. Ja nas tako doživljavan, kao da smo svi međusobno povezani. Mislim, kad sagledaš i jesmo, ja znam jednu osobuu, ona znaš nekog svog prijatelja, kojeg na ne znam, taj prijatelj zna nekog svog, i tako kad ideš dođeš do toga da smo svi međusobno povezani. Ali i bez toga, mislin da postoji mreža koja nas sve povezuje. Ja nas doživljavam ko neku mrežu, energije i informacija, mrežu koja ima svoje čvorove, a to smo mi, čvorovi na mreži, koji probavljaju informacije i šalju ih nazad u mrežu... Ne kažu džaba da kad se jedna osoba 'probudi', da to šalje vibracije u cilo čovječanstvo, svi to osjete. Još sad nam i tehnologija olakšava razmjenu informacija, al to je samo dodatak mreži, mreža se osjeti intuitivno, ali mislin da i na nju utiču ova racinalno formirana znanja. U biti, sve utiče na nas kao pojedince, čvorove na mreži, ali mreža postoji neovisno od tih uticaja, sad odjednom da ostanemo bez struje, interneta i drugih medija, mreža bi i dalje postojala. Al svaka promjena na nama koja se desi, pomalo mijenja i ostatak mreže.
Već par puta ligan večeras, noćas to jest i ustajem se i palim laptop jer ne mogu zaspat. Pa reko kad već ne mogu spavat, zapisaću neka od razmišljanja koja mi prolaze kroz glavu.
Prva stvar su dica. Često ćemo čut da se dica rađaju nevina, da u dici nema zla itd. I stvarno, to je sve istina, samo niko ne gleda kontekst ditinjstva i bivanja diteton. Dite je nevino, al to ne znači da nije sposobno za radit stvari koje bi, da je odraslo, okarakterizirali kao zlo. Ja san npr ko mali jednom izgnječija piliće i od njiovih criva san mislija da su crvi i da izlaze iz njih. Kuva san baje (bube) sa jednin prijateljen, stavija san mačku u frižider, itd. Sve ovo da san uradija sa 20 godina bi bil ocjenjeno kao nemoralno. Međutim, ko dite, ja sam nevin. Ne zato što nisan učinija nešto što ima štetne posljedice, nego jer nisan bija svjestan da je to loše. Tako da, dica nisu nevina jer su dobra, nego jer ne razlikuju dobro od zla. Tek ko odrasli moremo bit dobri il zli. Ovim bi oborija mit o tome kako je svak nevin ko dite, pa ga okolina il društvo iskvare. Nevin je ne zato što je po prirodi dobar, nego jer ne zna šta je dobro a šta zlo. Što naravno, ne znači da 'zli' ljudi, nisu zli zbog uticaja roditelja i okoline, vjerovatno bi zli ljudi da su imali drukčije djetinjstvo bili dobri, ili ne bi, to već teško možemo znat.
Druga stvar o kojoj san razmišlja noćas je o Bogu. Postoji li stvarno nešto poput Boga. I kako se to može dokazat. Npr ja san osjetija ljubav kao suštinu svega što postoji i jedna mi je poznanica komentirala kako svaka vibracija ima izvor u nečemu i da je ljubavi izvor u Bogu. Tumačenje nije bez logike, ali meni nekako ne štima da san uvjeren da postoji neko nad-biće koje je sve stvorilo i upravlja svime. Više naginjen panteizmu, ali vidija san i veze iz svemira jednom, kako me dočekuju i to je bilo vrh iskustvo. Možda bi moga prokuvat da je svemir na neki način živ i inteigentan, al na način na koji mi ne možemo svatit. Teza ove moje poznanice nije bez logike, ali ja ne želin spoznavat Boga, ili bilo šta iz polja duhovnosti logikon, nego direktnin iskustvon. Ima san iskustvo ljubavi i znan da postoji, isto ko što san vidija te veze u svemiru pa mogu pretpostavit da je svemir živ. Ali za Boga hmmmmm..... Ako ga ima, šta on u biti želi? U čemu uživa? Zašto postoji? Od kud ga? Puno pitanja i sva su isuviše 'ljudska'. To je zato što mi ne meremo pojmit postojanje nekog takvog bića.
Po meni postojanje takvog bića mora na naki način bit pa recimo, panteističko u smislu da je sjedinjeno, srođeno s onim što stvara, da ga boli kad nas boli, da osjeća radost kad se mi radujemo, i da u svom stvaranju stvara sam sebe, i da je vezan pupčanom vrpcom za sve što je stvorija. Te da sve stvoreno, kad osvijesti da je i ono dio Boga, te time samo također Bog u malom, Bog osjeća veliku radost i dobiva kao jednu novu dimenziju sebe. Bog je sve što postoji te on se i sam mijenja, mada je u suštini uvik isti. Isto ko što recimo voda minja agregatna stanja ali su joj molekule vazda iste. Na pitaje kako sve postoji i kad je postojanje počelo, te kad će završit, mislim da nema odgovora jer u stvarnosti možda ne postoji vrime ko ovakvo kakvim ga mi percepiramo. Puno smo ograničeni kao bića, al to opet znači da puno znamo, jer pošto smo sposobni zahvatit se nekih debelih i velikih pitanja, spsobni smo spoznat i vlastitu ograničenost. Možda ćemo nekad, kroz eone našeg budućeg postojanja, nas kao individualnih bića, na zemlji il negdi drugo, imat odgovore na ova pitanja na koja ih sad nemamo, ali to je o tom po tom. Tada možda više nećemo bit ljudi.
Također mi je zanimljivo posmatrat nas ljude kao životinje, kako potpuno pripadamo ovom planetu, pišamo, seremo, jedemo, seksamo se, tijelo nam je napravljeno slično tijelima drugih životinja, imamo oči, uši, mozak, kao i drugi sisavci, ono, ful smo zemljani, a opet sposobni maštat i otkrivat neke kozmičke stvari. Istovremeno smo životinje a i čudesna bića. Reka bi da smo čudesne životinje, da time zakružin ovaj post.
Powered by blog.rs
