'Ostala su polomljena krila a bili su za dom spremni' I onda kad se hrvatska reprezentacija dočekuje s Thompsonom, kad za izbor predsjednice sviraju Thompsonove pjesme, to nema veze s ustaštvom, nema nikakve.
https://www.youtube.com/watch?v=XEVgZJV66eY&fbclid=IwAR1L7YoMG6G0aVOACAdEWptF5cHKosnNYyjzXt1jIFvw-wDmcKA1x8AMjc0
Večeras san se sitija jednog koncenrta na kojem san bija. Naime, radi se o koncertu Riblje čorbe u dvorani u Lukavici, u Istočnom sarajevu. Bora je započeja koncert riječima: 'Dobro veče srpsko Sarajevo. Ili istočno, al meni srpsko lepše zvuči.' Na koncertu smo bili ja i prijatelj mi iz Ljubuškog, i još dvoje Hrvata iz Hrvatske. Dvorana je bila puna srednjoškolaca i mladih ljudi, ne pantin da san vidija nešto starijih. I jedan momenat mi se uriza u pamćenje, pored mene je bila jedna mlada djevojka, reka bi drugi-treći srednje. Imala je naočale što je još odavalo nekakav štreberski šmek, dojam koji je ostavljala. I u jednom momentu Bora diže tri prsta, kad ona podiže ruku s tri prsta i viknu: Toooooo brate! Ubrzo je čitava dvorana mladih ljudi orgijastički skakala i dizala tri prsta, i nas četvero Hrvata (barem u njihovim očima, da ne ulazin u to ko se kako izjašnjava), je skakalo s njima i dizali smo tri prsta, što mi je, mogu reć, bilo iskreno i zabavno. Samo što kad čovik pogleda, nije zabavno, nego žalosno i zabrinjavajuće. Koncert nije bija nešto, svirali su samo ljubavne pjesme, ništa od nih pjesama koje ja volim, al šta moš. Ta me situacija blago podsjetila na još jedan koncert na kojem san bija u srednjoj školi, na kojem je bija besplatan ulaz, a to je Tomsonov koncert. Ja i grupa mojih prijatelja smo bili na koncertu i moran reć da Tomson stvarno pila po gitarama i ima vrhunsku opremu. Atmosfera je nabrijana da točno poželiš da si nacionalista da se uživiš u te nacionalne orgije. Kad je koncert završija jedan moj prijatelj je piva 'Druže Tito mi ti se kunemo' i začudo, niko mu nije ništa. A na koncertu je također bilo ponešto i ustaškog znakovlja. Taj koncert pamtin još po jednoj situaciji. Dok smo sidili na tribinama, reka san bogati, ili san opsova Boga, sad se ne sićan, kad se samo neki jezivi starii lik pojavi i dirnu me za rame govoreć: Nemoj spominjat Boga uzalud. To mi je bilo jezivo, al eto, ne sudim, ko će znat šta je lik proživija. Tako, na dvije nacionalne orgije san bija, sad čekam kad će se nać neki Bošnjački Čorba il Tomson, pa da i te nacionalne orgije doživin i da mogu mirno umrit.
Srbi i Hrvati bi, da mogu, BiH pripojili Srbiji i Hrvatskoj. S druge strane, Bošnjaci bi, da mogu, ugnjetavali Srbe i Hrvate u BiH.
U vremenima scijentizma i raznoraznih neww age površnih koncepata, mislin da je bitno podsjetit se na jedan pojam koji je skova Carl Gustav Jung, naime to je sinkroicitet. Evo šta wikipedija kaže na sinkronicitet: Sinkronicitet je termin kojeg je uveo Carl Gustav Jung u svom članku "Duh psihologije" (Der geist der Psychologie-Eranos Jahrbuh XIV, 1946.) a podrobnije razradio u svom djelu - "Sinkronicitet kao princip akauzalnih veza" 1950. Njime nastoji objasniti istovremenost dvaju smisaono akauzalno povezanih događaja, odnosno istovremenost gdje koincidira izvjesno psihičko stanje sa jednim ili više vanjskih događaja koji se javljaju kao smisaone paralele prema trenutnom subjektivnom stanju. Zbog oznake istovremenosti odabran je naziv sinkronicitet, s njime se označava hipotetski faktor objašnjenja koji se ravnomjerno suprotstavlja kauzalnosti. Pojam se tako razlikuje od sinkronizma, koji predstavlja samo istovremenost dva događaja.
Sinkronicitet bi bija mojim riječima, događaj poput recimo sna koji sanjaš i koji se ostvari. Nema kauzalne veze ali događaj je povezan. Ili situacije telepatije. Ja san iskusija sinkronicitet više puta i mogu potvrdit da se stvarno dešava, konstnatno, samo što ga mi rijetko primjećujemo.
Po wikipediji također: Odlučujući dokaz postojanja akauzalno povezanih događaja Jung je našao u Rhine-ovim (Joseph Rhine) eksperimentima, koji su izvedeni na dovoljnoj naučnoj visini, a za koje nisu od autora bili prepoznati dalekosežni zakljući koji su se morali izvesti iz njihovih rezultata. Ti eksperimenti su u osnovi sastoje u tome što eksperimentator otkriva seriju brojevno označenih karata s ucrtanim jednostavnim geometrijskim motivima, dok ispitana osoba , koja je prostorno odjeljena od eksperimentatora, dobija nalog da navede odgovarajuće znake. Koristilo se 25 karata, 5 karata sa ucrtanim znakom zvijezde, 5 pravokutnika, 5 krugova, 5 dvaju valovitih linija i 5 sa znakom križa. Matematička vjerojatnoća se sastoji od 5 slučajnih pogodaka na 25 otkrivenih karata. Individualni rezultati su varirali od specifične nadarenosti i zainteresiranosti ispitane osobe, koja bi osam stotina puta pokušala odgonetnuti znakovni redosljed automatski izmješanih karata. U prvoj seriji prosjećni rezultat je bio 6.5 pogodaka na 25 karata, dakle 1,5 više od matematičke vjerojatnoće. Vjerojatnost da se javi slućajna devijacija od 1.5 na na pet, iznosi 1:250.500, dakle u 250.500 pokušaja se može očekivati samo jedna slučajna devijacija ovog iznosa. Jedan mladi čovjek je u svojim pokušajima postigao prosječno deset pogodaka na svakih 25 karata, dvostruko više od matematičke vjerojatnoće. Jednom je pročitao ispravno svih 25 karata , što odgovara vjerojatnoći od 1:298 023 223 876 953 125. Eksperimenti su imali pozitivne visoke rezultate i na velike udaljenosti, spominje se eksperiment sa sinkroniziranim satovima između Duhrama (North Carolina) i Zagreba udaljenosti 4000 milja, ali i u vremenski različitim stanjima, eksperimentator bi vukao karte danas, a ispitana osoba pogađala sutra, što ukazuje na psihičku relativnost prostor-vremena, a isključuje mogućnost da se radi o energetskoj, odnosno kauzalnoj pojavi.
Ja ću navest samo jedno iskustvo, koje je najluđe, koje san ima a da je sinkrono. U jednom specifičnom stanju uma u kojem san bija jednu večer i par dana poslje san moga samo svojon namjeron zovnit mačku da dođe do mene. Bukvalno bi je zovnija samo svojon namjeron, bez riječi, i mačka bi došla k meni, mjaučući. To san proba tri puta i upalilo je sva tri puta. Al tada san bija u specifičnom stanju, sad trenutno to ne bi moga uradit. Al može poslužit ko savršen primjer sinkroniciteta.
Jučer nas je kod kuće snašlo ugodno iznenađenje. Upala nam u kuću tri migranta. Mi sidimo u kući i neko kuca, prvo smo pomislili da su došli cigani, kad tamo, imigranti! Bilo mi ih je drago vidit, jer nisan odavno srija nikakvog stranca. Trojica, najmlađi ima 17. Jedini koji je zna nešto engleskog. Dali smo im ist i pit, počastili ih i nekako pričali s njima, nabadamo mi, nabadaju oni. Ovaj jedan reče da su hodali dva dana bez hrane i vode. A tajj najmlađi baš fin, ima tužan pogled, vidi se tuga života u njemu. Kaže mater mu cili dan plakala kad je reka da će otić. Govore da im hrvatska policija kad ih uvati da su ušli u hrvatsku uzima pare i mobitele što imaju. Nisu svi sigurno, al očito neki jesu. Sva trojica su bili Kurdi, iz Iračkog Kurdistana. Nisu se poznavali prije puta, nego su se srili na putu. Točno je nešto neprocjenjivo nekome bar malo pomoć u nevolji. Tili su ić u Mostar, pa smo im vidili kad im ima bus i odvezli ih na autobusku stanicu. Šta će u Mostaru ne znam. Al eto, fina priča, troje migranata u selu u hercegovini, koja ironija. Meni su uljepšali dan, a i mi smo njima.
Moji kući gledaju, pa i ja usput nekad pogledam novu HRT-ovu emisiju: Jugoslavenske tajne službe. Jučer između ostalog prikazuje se priča Brune Bušića. Bruno je, naime, svojim srednjoškolskim esejem već zapeo za oko tadašnjim službama. Između ostalih stvari iz eseja, spominje se kako Hrvatska ima povijesno pravo na BiH. Kasnije je, čini mi se ubijen. Njegovo ubojstvo jest problem i triba ga osudit, Jugoslavija je bila diktatura koja je ubijala nevine ljude, što isto triba osudit. Partizane triba osudit za Bleiburg i ostale zločine poslje rata. Ali radit emisiju o zlu koje je činila Jugoslavija, i slavit ljude koji bi pripajali BiH hrvatskoj kao mučenike, govori dovoljno o toj emisiji i ko je režira. Još se u goste dovodi ustašu Hasanbegovića i Brunu Esih kao goste. Ko što reko, komunizam triba osudit, ali kad to radiš a flertuješ s ustaštvom, nisi legitiman da sudiš, nego tebe neko drugi triba sudit. Ustaše i Partizani se ne mogu izjednačit. Fašizam i komuniza se ne mogu izjednačit i reć da je to dvoje jednako zlo. Ljudi iza emisije: Jugoslavenske tajne službe ozbiljno koketiraju sa ustaštvom, a još bi moga napomenit da do sada nisan vidija da je HRT napravija ijednu emiiju o zločinima NDH. Uz to, Bruno Bušić ima svoju ulicu u Ljubuškom, ko što reko, on jest žrtva režima i njegvo ubojstvo jest zločin, ali slavit ga iako je bija ustaša, je samo pokazatelj kakvo je stanje u našem društvu.
Bija san danas kod psihologa. Promijenila me je seansa. Baš vidim na sebi. Loša vijest je što mi se i dalje baca, al ovaj put bi možda i moga to uradit. Osjećam se malo sigurnije i iznutra san mirniji. Mada, paradoksalno, san s druge strane malo nervozniji, jer ne želim da bacam. Želim promijenit kako se taj dio mene želi izrazit, da ne bude tako destruktivno. No pitanje je more li se to prominit. Psiholog mi je reka da slobodno njegov ured porazbijam ako oću. Još neće da mi uzima pare. Ajd, ako mu polomim ured bar ću to platit haha. Malo po malo se otvaraju te traume koje imam, al ovu zbog koje mi se baca ne mogu otkrit. Mada je osjećam di je, u dijelu leđa i na potiljku. A agresiju blokira neki strah iz stomaka i pluća. Nešto bitno san zaboravija spomenit, a ne mogu se nikako sitit šta. Da, mislija san spomenit svoj životni put kako je iša, al to je duga priča, preduga za ovaj post. Znam samo da od kad san doša u adescenciju san stalno ima opsesivne strahove s kojih nikako ne bi moga smetnit. Također jedan dija mene je bija potisnut, možda i priko 10 godina. Sve su to pratili simptomi anksioznosti, koji su me na kraju doveli do tog dila mene, kojeg moran oslobodit. Jedna stvar je vodila drugoj i desilo se neminovno. Općenito, pun sam straha. Sami strah, imam ih nakoćenih milijun. I zaljepim se na svaki od tih strahova, pa ih silom gulim sa sebe. Sve u svemu, dobro san ja do sad osta normalan s obziron u kakvon san stanju, evo već godinama. Sve ima svoje zašto, pa i ovo moje. Sestra mi je tu sa dicon, noćit će par dana, ako ih po običaju ne odulji, a ja sam vazda napet kad su oni tu, s tom sestrom neman neki odnos, pa praktično samo čekam da odu i preživljavam. A i kad ih nema preživljavam nešto drugo, dobar sam u preživljavanju, sad bi bija red da krenem učit da živin.
https://www.youtube.com/watch?v=W3KQyf3EdRg
U idealnoj verziji budućnosti, nadam se da će današnje nacije imat značaj kao što danas imaju regije. Tipa da će bit Hrvat, Srbin, Njemac, Kinez bit jednako ko danas bit hercegovac, krajišnik, zagorac, beograđanin, itd. Da će primarni identitet bit to da smo ljudi. Tome se nadam, mada, nisam siguran da ću to i doživit.
Učim se kresati svoj ego, ili drugim riječima odrastati, kad se tiče rasprava. Jučer na jednom postu na fb jedan lik ono, samuvjereno nastupi a ništa što je reka nije bilo točno, i ja mu na to ukažem. On dalje nastavlja tvrdoglavo tvrdit to šta je napisa, govoreć meni da ja to ne mogu svatit jer još nisan doša do faze da 'prepoznam' to o čemu on govori. I tako izmjenjujemo komentare, i ja iskreno pokušavam razumit šta on priča i odgovarat mu na komentare i to je to, ne ubacujuć ego u igru, da se nadjačavamo ko je u pravu a ko nije, mada je situacija takva, da bi se mogla odvit u tom smijeru. U jednom momentu on meni kaže da sam tvrdoglav (što ne prihvačam njegovu verziju priče). Ja mu reko da projicira na mene svoju tvrdoglavost, al da možda ja i jesam tvrdoglav, al ako jesam, svakako je i on. Poslje mu iščitam ponovo komentare i ukažem na par stvari koje je reka a koje imaju smisla, ali mu reko da i dalje nije da odgovor na pitanje iz mog posta. I tu se raziđemo, prijateljski, složimo se oko toga da imamo različita viđenja i to je to. A dok to radin cilo vrime mi ego viče: Oću da buden u pravu, oću da buden u pravu, i nakon te rasprave mi ostane osjećaj da mi fali što ga nisan pobijedija u raspravi. Onda se sitin citata od Lao Ce-a iz Tao Te Ching-a: 'Mudrac se ne takmiči, stoga ga niko ne može pobijediti'. A ustvari poanta cile priče je da naglasak ne bude na tome da ti pobijediš u rapsravi, nego da iskreno pokušaš svatit šta ti druga osoba oće reć, i iskreno joj odgovorit na to. I čak i kad je druga osoba egoista, jer ako reagiraš na egoizam iz svog ega, onda si i ti ko ta osoba. Za takmičenje ko je u pravu su potrebna bar dva ega.
Budi sa mnom na trenutak
Da ne budem sam
jednu malu vječnost
podijeli sa mnom
Znaš
Čega me je strah
Sutra kad svane jutro
gavrani će nositi naše riječi i
poklanjati ih nebu
a mi
nećemo ni znatii o odjecima
naših želja
Budi sa mnom na trenutak
neka bar na momenat
Moja bol nađe sigurno utočište
u tvojoj mašti
Budi sa mnom
Dok skupa gledamo beskonačnost
Do točke
Da naša lica nisu više naša
Kada vrijeme dođe
Zapalit ćemo baklje u čast
sunca što nas grije
i vode što nas pije
Ja i ti, na trenutak
podjelit ćemo svoje duše
samo dođi, dođi sa mnom
i budi
https://www.youtube.com/watch?v=9cjvyU6xjaA
https://www.smashwords.com/books/view/944849
Zbog nenadane bolesti mlada Petra se mora uputiti na veliko putovanje na vrh planine da pronađe lijek za bolest o čijem izlječenju ovisi sudbina cijelog njenog sela. Međutim, to putovanje će joj otkriti nenadane tajne i staviće ju na kušnje i dati joj iskustva koja nikad ne bi mogla ni zamisliti. Ovo je knjiga o jednom putovanju, putovanju jednog čovjeka kroz život do potpunog ostvarenja sebe.
Evo jedan primjer kako je nešto što se smatra znanošću u biti praznovjerje. Teorija da su mentalne bolesti uzrokovane kemijskim disbalansom u mozgu. To je službeni stav psihijatrije i na osnovu toga oni propisuju 'lijek' koji navodno vraća ravnotežu. Ta teorija, iako opće prihvaćena, ima jednu kvaku, a to je da nikad nije dokazana. Ono, nikad, baš nikad. A 'lijekovi' koji 'ispravljaju kemiju' u principu samo potiskuju problem, skupa sa ostalim emocijama koje čovjek ima. Ne kažem da nekad nisu potrebni i da ne pomognu nekim ljudima, al ono, treba se bit svjestan da su oni u suštini droga, a ne lijek. Nekome pomaže pušenje trave kod mentalnih bolesti, na primjer.
Mooji opisuje proces prosvijetljenja kao bacanja drva na vatru. Malo po malo, ložiš svoju ličnost, dok dođeš do točke da vidiš da si ti zadnje drvo za naložit. Ja se nalazim na toj točci već godinu dana. Stojim na točci di moja unutrašnjost se na sve snage probija i hoće da se predam struji, da se potpuno predam, uključujući i samog sebe, ali ne mogu. Čak iako trpim užasnu patnju, lakše mi je i draže to nego pustit sebe. A savršeno sam svjestan da ću jednom morat to uradit. Sve bi bilo ok, da tu nema i druga strana medalje, a to su porivi koji me obuzimaju kad na silu neću da pustim sebe. To su prisilni porivi da nekome nešto uradim nažao, i tako nešto. Problem s puštanjem je što vidim da bi, kad bi se potpuno prida, mora ispoljit i nešto agresije. A ja nisan spreman na to, mada možda je to sve skupa samo strah mog ega da pusti kontrolu, da prihvati da nije više glavni. Kad mi dođe da pustim sve, i kad to suzbijem, potisnem, počnem se mrzit i počnu me uzimat baš loše misli i porivi. Razmišljam da odem na ayahuascu, da me pokrene, pa makar i utonija u psihozu, samo da se maknen s mista. Mada iman osjećaj da se i ovako mičen, al da je jebeno, jebeno je. Potpuno pustit samog sebe. Vjerovatno najteža stvar koju čovik more uradit. Al nakon toga tek počinje život vridan življenja.
Powered by blog.rs
