Sjene iz djevočicinih snova

Drk drk

— Autor nepocesljan @ 18:29
Eeee, tako. Namečija (naučija, navuka) san se opet na porniće, zadnjih dana ih baš slasno gledan. :D Danas san pogleda jedan koji mi je baš baš, inače mi je teško nać neki da mi odgovara al ovaj je baš bija dobar. Uglavnon šta mi budu smetnje je da, tipa, cura ne uživa, stoji samo ono ladno a oni je jebu, da se oni iživljavaju na njoj i da joj je očito neugodno i boli je, da glumice priglumljavaju sa stenjanjen i ono baš iritantno vidiš da samo glumi, stenje ko da je slon jebe a ne čovik, ili tipa da je dobar al da je lik slabo jebe, da nije dovoljno hard pornić. Dok ovaj mi je odličan, baš mi je sija danas dobro pravo, evo link: http://www.porndig.com/videos/38543/this-is-a-hardcore-threesome-with-victoria.html 

Ovaj sajt je inače dobar, nema kratkih pornića koji smaraju i dobra je kvaliteta slike i dobri su pornići generalno. E, u ovome porniću se baš sastavilo šta volin! Em je ona dobra, ono kul je, divija je, uživa u seksu i to se vidi, baš je sva raskalašena i ono, nasty, kurvanjska, oni je jebu pravo dobro i ona uživa. Ima dosta pušenja i dosta poze otpozadi, što oboje volin. E sad, iako ovo naoko izgleda omalovažavajuće, jer oni par putu pljunu na nju i tako, svašta joj rade, al u principu to je sasvim normalno. To mi je čak i suvišno za analizirat al eto, pretpostavljan da bi to nekima moglo smetat. Ja sumnjan da bi se vako volija jebat zaprave, al u porniću mi je to pravo dobro. A možda bi volija i zaprave, mislin bilo bi mi ok i da ona pljune na me, da se baš ono jebemo ko životinje. Iako kažen inače neman take želje. 

Baš sinoć Ante komentira kako su ljudi ludi ono, kako je jebanje ludo. Kad skontaš, svi se vole jebat, svima to triba. A ono, to je baš luda radnja, kad skontaš kako bi to izgledalo nekome ko recimo ne bi ima nikakav seksualni poriv, kome bi to bila nepoznanica, dvoje ljudi se ščepaju, strvni (nabrijani, nažeššćeni, orni) i nabijaju jedan dija svog tijela u tijelo druge osobe, grizu se, pljuju udaraju (more i bez toga :D ), stiskaju, govore svašta jedno drugom, hahaha, baš potpuno nebulozno i van svake pameti. Svi smo mi ludi, po defoltu, po definiciji luda bića skroz na skroz al samo neki umisle da nisu i da ne tribaju taki bit. I nekako ja iman u glavi tu sliku ne znan, to da ljudi tribaju težit nečemu višem... izdizat se iznad poriva, ovo ono... Al kad skontan, fakat i ne tribaju, ljudi baš tribaju bit vaki kakvi jesu. Ova ženska u vom porniću baš triba bit vaka strvna i razularena, ljudi tribaju bit nabrijani, ludi, željni seksa, adrenalina, života, uživanja. Naravno tribaju bit željni i ljubavi, brige, lipote i toga, al tribaju i voga prvog. 

To je s religijan došlo, taj poriv za izdizanjen i potiskivanjen naših poriva, i to je bilo korisno za evoluciju naše svijesti, al sad triba ponovo doć u ravnotežu s onin što mi jesmo. Naš racio i naša strast, čovik i životinja, apolon i dioniz, duhovno i materijalno, to je sve krv i meso čovika, to je sve ono šta mi jesmo, da bilo kojeg od to dvoje nema, nas ili uopće ne bi bilo ili bi bili nešto sasvim drugo. Potiskivanje poriva je bilo korisno, tako smo se izdigli iznad životinjskog primitivizma, refleksnog ponašanja bez promišljanja o posljedicama našeg čina na druge i na nas dugoročno. Tribali smo naučit potiskivat da bi se mogli izdić na veći nivo snage i zreosti, da bi mogli ukrotit svoje strahove, al sad opet tribamo raspustit sve naše strasti i porive da divljaju i da nas nose di god in padne na pamet. Tako. Sritno van iduće drkanje ljudi, uživajte. :D

Par pitanja

— Autor nepocesljan @ 15:28
Zanima me šta mislie, postoji li situacija u kojoj je opravdano nekoga ubit? Usput, ne mislin na samoobranu, u kojoj će taj neko ubit tebe ako ti njega ne ubiješ, i ne mislin na rat. Dakle, osim te dvi situacije, imate li na umu neku u kojoj je opravdano ubit nekoga, ili mislite da nikad nije? 

E, i još jedno pitanje, da li bi mogli bit u vezi ili prijatelj s nekin ko je ubija nekoga, u nekoj situaciji koja nije jedno od ove dvi koje san naveja gori. 

Hm, kad smo kod toga, iman još jedno. More li neko, opet neko ko je ubija nekoga van ona dva primjera, bit dobra osoba? More li nakon toga bit dobra osoba? More li možda bit i bolja osoba od neke druge koja nije ubila nikoga? 

Eto, probajte odgovorit na sva pitanja.

Zašto volim Bosnu

— Autor nepocesljan @ 19:32

Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih različitih tradicija. Decenijama uoči poslednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gde je celokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje.

Prošao sam Bosnu uzduž i popreko i uverio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvesnošću, koristiti kao sinonimi za versku pripadnost, umesto reči pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.


ISTORIJSKI OSVRT

Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevekovnoj Srbiji je zakon nalagao versku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vera. U srednjevekovnoj Bosni su zajedno živeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj besneli verski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i verski progoni.

Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg veka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna – dozvolili su da druge vere postoje i da pravoslavne bogomolje vekovima ostanu čitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na versku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX veku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni.

Bosna i Hercegovina je kolevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. godine određen za zajednički književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik. Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard.

Bosna i Hercegovina je kolevka partizanskog otpora. Tokom drugog svetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspešno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.


RAT U BOSNI I HERCEGOVINI

Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inoverne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.

Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke usled samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.

U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo videli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom građanskom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih.

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni.


CIVILIZACIJSKE PERSPEKTIVE

Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podeljenosti, verska trpeljivost naspram verske isključivosti.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno greše. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vekovima. U srednjem veku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.

Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspeli da uključe Bosnu u svoju državu. Vekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.

Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih verskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu verske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept deluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.

Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih nasleđa – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost.

Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susedne države.

Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena verski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim delovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podelu dece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.

Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.

Bosna nam je jedina nada!

                                                                                            Damjan Pavlica 


Ne viruj ženi koja laže

— Autor nepocesljan @ 20:10
Kad vidin vako neki citat, il neku priču o ženama... Točno mi se zamanta. Dovoljno je da vidin da piše "svaka žena" ili "sve žene" da već ne moran ništa dalje čitat. Ako je nešto glupost, onda su te priče u kojima se žene predstavljaju ko neka mistična, senzualna stvorenja s nekog posebnog planeta. Nesvatljive... Daleke... Kontradiktorne... Zavodnice... Majke... Ljubavnice... Pičke materine haha. Evo, sad ću vako iz glave zbrljat par tako rečenica o ženama kakve ljudi vole objavljivat: Žena voli dušom, a prašta srcem. Žena može oprostiti sto puta... Ali ako joj jednom zgaziš na srce, ustat će i otići i bićeš zauvijek mrtav za nju, iako te još voli... Žena voli ludo, ona ne poznaje zakona, zna samo ono šta joj nalaže srce... Žena je mlijeko našeg bića... Ona je majka. Ona je ljepota, ona je zanos u kosi... Žena je, žena je kao lava. Grije te kad si blizu, opeče kad uroniš u nju. Tako. Evo, sve ovo što san napisa je čisto sranje koje san sad iz glave vako napamet prosuja, a mislin da je čak i bolje od sveg tog sranja šta ljudi objavljivaju. 

Šta je to tako posebno mistično u ženi? Što se o muškarcima ne pišu vake romantičarske gluposti? Evo, da ne bude muški rod zakinut, sad ću i o njima napisat nekoliko ovakvih stereotipnih rečenica pa da se vidi kako bi to izgledalo: Muškarci. Očevi. Snaga planina... Mir povjetarca što hladi jezera. Kad voliš muškarca, voli ga dušom, jer njemu je srce hladno. U srce muškarca mogu ući samo oni koji znaju tajne putove njegova uma... Muškarac je ratnik kad osvaja ženu, lovac kad za njon traga, a lovina kad ga njene ruke obaviju... Otac, sigurnost... Muškarac je korijenje kuće, temelj koji je drži na svojim rukama... Tako, evo, čak ovo sranje i ima nekog smisla.

Stvar je, ove i ovakve izjave su čisti patrijarhalni stereotip žene i muškarca. Što se ne pišu o muškarcima, valjda jer je težište emocija i romantičarskog zanosa prebačeno na ženu, dok se muškarca više drži ko glas razuma, sigurnosti, stabilnosti. Imaju te predrasude i nekog temelja u stvarnosti, historijski muškarci jesu bili odgovorni za sigurnost, a žene, jer in je obrazovanje, pismenost, kontakt sa znanjima i vanjskin sviton bija uskraćen su bile slabo razvijenog racija i pretežito emocionalne duše. Čak, usudija bi se reć da i sad te tendencije u društvu postoje, pa, i ako ne postoji više stanje koje je ove stereotipe stvorilo, onda postoji uloga u glavama ljudi koja ove stereotipe i dalje održava na životu. I u tome je ključ te priče, ključ je da je stvarnost koju doživlljavamo kreirana u našoj glavi, a mi smo je kreirali u jednom jako jako ograničenom sprektru stavova, mišljenja i uloga koje je u dosta slučajeva najmanje rečeno pristrano, ako ne i potpuno netočno. 

Ja, iz svog iskustva ništa posebno mistično ne vidin u ženi a da to ne mogu isto tako vidit u muškarcu. Odreda, sve te neke teze koje se smatraju da su nešto posebno za žene, a neke posebno za muškarce, to ništa nije točno. Evo, iznosiću neke teze u koje ljudi počesto viruju. Npr, neki smatraju da je prirodno da muškarac bude blago dominantan a da ga žena slijedi, da on nju takoreć, vodi, štiti. Ovo je potpuna glupost. Ja iman npr jednu prijateljicu koja ima duplo više samopouzdanja i karaktera od većine muškaraca koje znan. Poprilično je dominantna osoba, voli to i to kod nje zna bit i iritantno. Osim toga i druge cure koje znan, ni jedna nije neka cura koja bi želila da je muškarac tu nešto dominantan. A pogotovo muškarci koje znan, npr prijatelj mi najbolji, njega je bukvalno do sad svaki put cura zbarila kad je završija u vezi. Pa tada neke cure se žale kako danas muškarci nisu muškarci. Ne, muškarci su danas muškarci jednako a ako ne i više nego ikad prije, nego se ti ne znaš nosit sa stvarima koje želiš. Ako želiš da završiš s nekin, priđi mu. Ako ti triba neko da te štiti, nauči štitit sama sebe. 

Osim toga, smatra sse da je prirodno da je muškarac dominantan u seksu, smatran da je to ko i sve ovo drugo potpuno netočno. Možda neki muškarac jest dominantan u seksu i voli to bit, i možda neka žena voli da on ima kontrolu, ali isto tako ima kolko oćeš muškaraca koji vole obratno. Ja osobno volin i da ja i cura mi imamo inicijativu. Kod bivše mi je cure npr smetalo što san sve ja njoj radija, ono što njoj nikad ne bi samoinicijativno došlo da malo preuzme kontrolu, ljubi mi vrat, bradavice i tako, da ja buden u toj pasivnoj poziciji. U seksu i ovakom odnosu, stvar kontrole ili dominacije je potpuno individualna. Dalje, recimo smatra se da su žene emotivne a muškarci racionalni. Od ljudi koje ja znan, osoba za koju bi reka da ima najjači racio je jedna prijateljica mi. I bivša također je jako racionalna, a i ova cura s kojon san sad. Sve su u principu intelektualan tip i imaju jak racio. Čak znan i dosta muškaraca koji su poprilično emotivni. Možda tu postoje neke razlike i možda žene jesu malo mekše i emotivnije, al opet, to je u pet deka i od osobe do osobe je. 

A sad, neke druge stvari koje za žene kažu već prilaze u domen totalne gluposti. Evo, recimo, smatra se da su žene bolje u komunikaciji od muškaraca. Ja bi recimo, svaku ženu s mog faksa koja ovo misli volija lipo zovnit da se takmiči sa mnon u nekom izlaganju, garantiran da bi je pobjedija. Ako mi je nešto u životu dobro išlo onda je komunikacija, i pismena i usmena, i smatran da bi u njoj sigurno 90 posto žena koje znan moga nadmašit. Sad, možda san ja neko čudo, izrod, al mislin da nisan jedino muško koje je dobro u komunikaciji. To je, ko i sve ovo ostalo, individualno. Još nešto što je notorna glupost je, na šta san nailazija da konzervativne osobe kod nas u hercegovini znaju reć, da curama loše pada kad se seksaju s više muškaraca, da to na njih ostavlja neke emocionalne posljedice. Na ovo naprosto ne znan šta bi reka, najrađe bi svakoga ko ovo misli pita koliko on cura zna da se nisu seksale s više muškaraca, i šta on misli kako su sve ove cure koje se seksaju s više njih još u pameti? Ne znan, ova izjava spada u domen gluposti koji uopće nije za komentirat, to je otprilike ko da ti neko kaže da drva po noći kad spavaš šetaju puton i vrate se na isto misto, i kako ćeš ti recimo nekome ko je u to uvjeren dokazat da je to netočno? 

Iz svog iskustva znan da društvo ne želi da je žena jaka. Društvo želi da je žena fina, da je onno pristojna, tako nas odgajaju roditelji odmalena, cura je odgovorna, zrela a muškarac se more malo razmazit, on more bit nevaljal to nije nešto loše. Pa tako npr, curi baš i nije najbolje da je raskalašena i da ima neki onako, masan i crn smisao za humor. Osobno znan muškaraca koji izričito oće da je cura s kojon su u vezi slabija od njih, jednon san jednog prijatelja pita sviđa li mu se jedna moja prijateljica, bi li bija s njon, i lik mi bukvalno odgovorija: Šta ću s njon ona je duplo jača i stabilnija od mene? To je čisti kompleks, fali mu samopouzdanja i oće da se okruži ljudima za koje procjeni da su slabiji pa da se more s njima on osjećat jak. Tako vjerovatno i za prijatelje izabere nekoga ko je po nekom njegovom kriteriju slabiji.A znan i lika kojem je bija problem, pazi, što mu je cura visoka jednako ko i on. Dakle nije čak ni viša nego jednako visoka, i on nije zna more li on bit s njon u vezi haha? Šta reć na vo? 

Društvo želi fine i meke cure, koje su nježne, pristojne, slabe. Ali kako su mlađe generacije ponajviše zahvaljujuć ženama a i muškarcima koji su se borili za jednakost i prava žena, a sad i zahvaljujuć internetu, sve više gube te tradicionalne "vrijednosti" (pod navodnicima je jer je potpuno upitno šta je uopće vridno u tradiciji) i muškarci i žene se sve manje identifikuju s ulogama koje in nameće društvo i odrastaju slobodniji i više svoji nego generacije prije. Moj stav je da su muškarci sad i žene sad bliži svojoj prirodi nego što su to ikada bili, pa ako neka cura smatra da su muškarci sad slabići, to je jer je ona slabić pa joj triba neki herkul iz njene mašte, a ako neki muškarac smatra da su cure sad neprirodne, da više nisu žene, to je opet jer je on slabić i jer želi vidit ženu u ulogu koju joj je društvo predodredilo, jer se on ne mere nosit sa nekon slobodnon i jakon ženon. Toliko.

Još

— Autor nepocesljan @ 19:15
Uvrćeni u nekoj čudnoj spravi, šetali smo pored jezera
dva vuka sa lizalicama sidili su na ljuljačkoj
sunce je bilo bakreno
noć je nagrizala rubove neba i borila se
da preokrene dan u svoju korist
ali armije sitnih mravi nisu dale da ih se omete u radu.

Brojalice, košnica. Bezbrojni, puludjeli prsti tapkaju po praznoj, tankoj dasci. Oči nasmješene u kutu vitrine gledaju ushićeno. Oh! Daaaaaa!!! Oooooo! Vojnici sa obišenon puškon, premalon za njiove ruke, gledaju s cigarama u nebo. Prsti su in srasli u šanžer, upitno je da li bi mogli i puvući okidač, tijelo je zakržljalo u položaju za obranu. Ali ipak, rahitični kakvi jesu, puštaju melodije sunca da igraju kroz njiovo tijelo. Ono postaje elastično. Guma se razvezuje i puška poliće u zrak, ali... Nebo će im usisati oči, i ostaviti ih slijepe. Zato se prenu i otresu dim, i opet gledaju naprid. Neprijatelja još nema. 

Da li kao u Platonovoj pećini hoodamo, pitan se. Pitan se da li te uopće i ima? Kakvo čudno pitanje. - Ne kvari mi zaljubljenost M. Voda sa jezera je hladna, jeleni su je pili i prije nas, pili su je i davni, davni šumski pračovjeci, ali je neko zatrova rijeku, i fekalijama nekih bogova trujemo se i haluciniramo, gubimo kontakt sa realnosti. Isti zvuk se ponavlja, masa se kreće kružno oko kamena, huh, huh, huh, bubanj udara, da li se odazivlješ? Vuneno klupko je palo i odmotava se... Bakica plete. Mačka ga prati, izašlo je kroz vrata. Upiti će boje noći, i upiti će boje tebe. 

U snovima, di smo pili maglu, imali smo rupe misto očiju.
Ipak nisu nas plašili urlici ni hujovi vitra.
U cirkularnom traženju, vratili smo se jučer, na stolu su dvi šolje čaja, jedna je nacikla.
Nebo vani je ljubičasto, nad stolon je obišen čovik, visi poput lustera. Cviće je u vazni od lubanje. Pijuckamo i pričamo, ne poznajemo se. Danas, gle, zar ne, baš danas? Točno je danas!
Koliko je ono godina prošlo... Ništa otkucava i dalje. Uzimaš gutljaj. Primjećujen pukotinu u prostoru, vire ostaci jedne zvijezde kroz pločicu u radnom stolu. Također vidin sličnu pukotinu na tvom zubu. Ti mi govoriš da si bila kod zubara i pitaš me sviđa li mi se nova plomba. Ja ti ne virujen. 

Ipak, blaženstvo je ne posjedovanje sebe i ne odgovaranje za sebe, razmišljan da li da te ubijen i da provjerin da li zapravo postojiš, al ne sviđa mi se slika da ti držin ruke oko vrata... Radije, pustiću tebe da ubiješ mene. Ionako ne postojin. Možda, kad me ubiješ, možda te oživin u svojin mislima. Možda te dozoven. 

Kad smo se rodili prvi put, rodili smo se u simbol. Pili su nas mnogi, vječnici i nevječnici, ipak mi sami bili smo jedni od njih. Mi smo hodali mnogim vrhuncima, pili smo rosu sa listova na mnogim brežuljcima. No kao što roba s vremenon okrača, naša kosa postala je suvlja i oči su postale dublje, suze više nisu kvasile kožu i ona je pucala. Nisu znali da smo bogovi, nisu nas tražili ni vidili. A mi orili smo vrhunce i pomicali smo mostove. Krotili smo zmajeve, činili smo čuda onda, opečeni suncon i užareni od želje i nemira. 

Danas, raspala je se forma i... Žile su se uvrnile ka unutra. Korjenovi su obrasli krošnju, i drvo samo plače. Bezuspješna praznina, nakon toliko vrimena mučenja. Došli smo da tražimo dostojniji kraj od onog kojeg smo imali, ali ipak, ne može se dobit više od onog što se ima, i mi sami, zatvoreni u beskrajnu ludnicu vrimena, sijemo drveće u vrtu i gledamo avione kroz prozor. Ni jedno nema hrabrosti da se osami, al ipak, ko da nas samo vrime povezuje. Di god da lutamo pronađemo se, di god da zaklopimo oči, ono drugo ih otvori. I uistinu, jezivo je koliko je i dobro gledati kako neko drugi živi naše živote, kako beskrajni, bezbrojni odurni neznalice, kidaju naše vrime i jedu ga, kako smo hrana za besvjesne, kako svi hodaju, hodaju i tako besramno žive naše živote. 

Ipak, zastani na tren, uzećemo jedan uzdah, hladnoća će okopniti s vremenon, iscjedi još kap vode iz majice i pođi u kuhinju, hladi se čaj. A mi imamo razgovor koji još nije dovršen, a tražili smo svo ovo vrime riječi da ih uberemo, kako bi ih posadili jedno u drugo da rastu. Pa da beremo plodove, svojin usnama. Da se sokovi cide niz nas, da se grane lome i da pravimo vijence dok me opkoračuješ nogama. I bez čiste zavisti, i bez sebe, diran ti travnato poprsje kuda je tekla voda iz potoka, diran ti pradavne riječi koje odjekuju, miluješ me zvukon po ušima, oriš rijeke s nebesa da svoj pjev razlijevaju po mom tijelu, to je nebeski dobro! Obrasli smo u šumama, tražila si me u jelama i u sovama san huka u noći pod misecon, pija san ti dah. Raspala se je šuma i... izgorili su obrazi, poljubi me svojin dodiron, svojin dlanon na mom obrazu, daj mi, još... Utroba je vruća, lava kipi od nemira i čeka... Da postane ptica... Poleti me.

Naši ljudi

— Autor nepocesljan @ 18:41
Logika naših ljudi kreće se otprilike ovako. Jedna grupa, npr će se solidarisat uz patnje Palestinaca, ali zato ih boli briga npr za Kurde u Turskoj, ili možda za genocid Turaka nad Armencima i slično. Neki pak, iz te grupe, će kritizirat Iran, i usput komentirat kako Iranska verzija islama nije ispravna, ali ne ide ništa problematično u tome što u Sadijskoj Arabiji moreš bit osuđen na smrt ako imaš Bibliju, što je u Saudijskoj Arabiji vehabizam službena doktrina i što ko žena u Saudijskoj Arabiji imaš malo veća prava od neke životinje. 

Drugi pak, su izoštrili vještinu ugroženosti od strane drugih, stvarno dobro znaju bit ugroženi. Jedni su to savladali, i recimo prije 20 godina su bili tako dobro ugroženi da su napali tri susjedne države i sveukupno uzrokovali smrti stotina tisuća ljudi. Ovi s druge strane, su također bili baš dobro ugroženi prije jedno 70 godina, toliko dobro da su uzeli jednu cilu državu i proglasili je svojon, da bi se osjećali sigurnije. Također su malo poubijali koga su god stigli po logorima i tako, al sad se nešto slabo sićaju te svoje ugroženosti. 

Iako svi se slažu da ako kojin slučajen voliš nekoga istog spola, nisi normalan. Ugrožavaš ih, jebiga time ih sve ugrožavaš, i istina i jest, i studije pokazuju da istospolni poljubac na javnom mjestu npr, zna uzrokovat ozbiljnu ugroženost kod ljudi u okolini koji onda zbog svoje sigurnosti moraju primlatit učesnike u tom poljupcu. Također nisi baš normalan ako nisi nacionalno opredijeljen i ako nisi vjernik, isto ugrožavaš svoju okolinu, i, da budemo iskreni ako imaš imalo kulture nećeš uzrujavat nepotrebno ljude oko sebe i ta svoja opredjeljenja ćeš držat za se. Iako je moralno upitno uopće kakva si ti osoba kad imaš ta opredjeljenja? 

Također, ako si žena i malo se glasnije smiješ u društvu, pričaš viceve tu i tamo podrigneš, ako zbrusiš nekome i ako malo nekog debila staviš na misto, nisi baš najnormalnija. Mislin, budimo iskreni, ako si žena već u startu to nije baš najnormalnije, al eto moreš bar bit pristojna pa se držat nekog zakona. Ne jebat se ni s kin jer ako se jebeš ti si kurva, a on, pa otprilike njega i nema, ako se jebeš jedino se ti ustvari tu jebeš to muško se i ne jebe, jedino si ti izgubila nevinost i jedino se ti tribaš čuvat za brak, po mogućnosti pokrit se da njega kojin slučajen ne napališ, pa još da te i siluje, jadan. I ne zaboravi oprat sude za svojin mlađin braton, sklonit mu ih sa stola i pospremit mu krevet.

Individualizam - drugi dio

— Autor nepocesljan @ 18:22
Sličnu stvar je pisa Danilo Kiš za nacionalizam, ja se s njegovin mišljenjen slažen, otprilike korelira sa mojin mišljenjen koje iman. Smatran da je i nacionalni identitet kao identitet uopće, odraz nezrele i nesigurne individue, nerazvijene individue. Pojedinac u svojoj nemoći da uspostavi svoj stabilni, razvijeni i utvrđeni identitet, oslanja se na identitete izvan i iznad njega, bilo na religiju ili u ovom slučaju naciju. Ideja nacije je sofisticiraniji oblik plemenskog identiteta, na koji se čovik oslanja. Suvremeno društvo se razvija na taj način da se sve više razvija i u prvi fokus stavlja individua, koja je prije svega odgovorna sama sebi. Osobe koje se ne mogu s tin nosit, na neki način nisu spremne da stanu na svoje noge, te se onda hvataju za identitete koji su iznad njih, te na taj način održavaju svoju psihu u ravnoteži. Nacionalista također, nije spreman suočit se sa vlastitin strahovin, u suštini on se boji sebe, on zazire od sebe, te svoju mržnju projicira u prijetnju izvan sebe, u one druge, u Srbe, u Hrvate, u Bošnjake, Muslimane na bliskom istoku, Amerikance i slično. Prijetnju koju nacionalista osjeća je u suštini prijetnja u njemu, ali on nije spreman da se s njon suoči te druge krivi za strah koji ima.

S obziron da se nikad ne suočava sa svojin strahovin, nikad ne uspjeva spoznat svoje stvarne snage, te mu to još jača povezanost s nacijon, idejon nacije u njegovoj glavi, jer u njoj traži oslonac. U drugu ruku, naciju moremo posmatrat ko fenomen stvarnog iskustva. Isprva su ljudi bili povezani samo sa svojin plemenon te su razvijali plemenski identitet. Sa širenjen svijesti i ustrojen većih društava ljudi počinju komunicirat i šire, te se unutar jednog teritorija koji je povezan sa dovoljnon sličnosti iskustava stvara nacija, ko ideja priko koje se kanališu i probavljaju doživljena kolektivna iskustva. Isto ko što je individualizam potriban da se privazuđe religioznost i nacionalizam, da se privaziđe ideja nacije potriban je do kraja razvijen individualizam i svijest o ljudskom jedinstvu. Jedino kroz razvijen individualizam moremo doć do svjesti o ljudskom jedinstvu, jer razvijena individua more bit ravnopravna jedino s drugon jednako razvijenon individuon, a takva more postojat na bilo kojem kraju svita i u bilo kojoj državi. Razvijena individua, koja je privazišla identifciranje s nacijon, se povezuje isključivo na individualnoj razini, te tako stvarna sveljudsku svijest, svijest o zajedništvu i srodnosti individua iz bilo kojeg mista na svitu. Ta svijest je temelj za svijest o zajedničkom čovječanstvu ko zajednici, koje ko pojam jedino moglo okončat podjele i netrpeljivost među podjeljenin skupinan.

No, međutim, nije nužno da čovik koji nije religiozan i nije nacionalista ima do kraja razvijen individualizam. Postoje razni načini da se kanališu fiksacije, tako recimo neko more idealizirat svog prijatelja i projicirat svoje snage u njega. S druge strane, neko more razvit kompleks više vrijednosti te umislit da je on bolji od sviju drugih i da je iznad njih. U tom slučaju radi se o narcisoidnoj ličnosti koja također kroz vlastitu narcisoidnost kompenzira svoje slabosti s kojima se boji suočit. A postoje pak i razne druge ideje kroz koje se more razvit ista kompenzacija, tako recimo kroz horoskop se more radit slična stvar kao i sa idejon nacije, jer se osoba veže za viši, kolektivni identitet koji ga naizgled obuhvaća, osoba se identificira kroz nešto izvan i iznad njega, jednako kao i s Bogon. Tako se stvara iluzija pripadnosti i integrisanju u nešto više od sebe, neko veće mi, mi jarci, mi škorpioni i slično. Također, ista stvar se more radit i redovito se radi sa kulton ličnosti, kulton velikih vođa ili u blažem obliku sa pop ikonama. Sve su to varijacije na temu, poanta je da je bilo kakav slučaj ideje da smo mi, kao individua navezani na nešto veće od nas, nešto što nas na neki način posjeduje, nešto što se skrbi za nas, čemu dugujemo svoju opstojnost, ustvari naša vlastita nezrelost i nespremnost da preuzmemo odgovornost za se, što je manjak vlastitog individualizma.

Međutim, u slučaju religije ne mora se nužno radit o manjku individualizma. Ja bi naveja recimo ovaj kriterij po kojem vjerovanje u boga i pripadnost religiju mogu postojat u potpuno razvijenoj individui. Nužno je da se osoba ne drži zapisanih normi niti da se ne drži vjerskih dogmi. Vjerovanje da se moraš držat nekog pravila, iako ono nužno nema nikakve logike i iako to pravilo ne osjećamo kao naše iznutra, je manjak individualizma i nezrelost. Nužno je da se na Boga ne gleda kao na autoritet, kao na nekoga ko djeli nagradu i kaznu. Autoritet boga funkcionira na istom principu na kojem pas voli gospodara kad mu daje hranu a boji ga se kad ga udara, tako da nužno je da strah od Boga bude potpuno eliminiran. Nužmo je da se izgubi slika Boga kao osobe, kao osobe koja vlada, kao bića koje je izvan nas i koje je apsolutno nadmoćno nad nama i koje upravlja našom sudbinom. U tom slučaju, ako se Boga shvaća kao pojam, kao riječ koja je sama po sebi nije gotova stvar nego tek put do nečeg što se ne mere izreć riječima, i da se o tome nečemu ne mere i nema smisla išta govorit, ali da to postoji i da je stvarno i da mi to osjećamo u svojoj esenciji, tada individualizam more bit do kraja razvijen. Bitno je da to nešto osjećamo unutar sebe, i da tome nečemu ne pripisivamo moral i vlast.

Moral je produkt čovika i pripada isključivo čoviku. On naravno more imat svoje božansko porijeklo, ali on triba bit ndividualan, neke stvari svakako mogu bit univerzalne al u konačnici tribamo imat unutar sebe razvijen osjećaj šta je pravo a šta je krivo a ne da napamet slijedimo neka pravila iz knjiga koje, kad ih uzmemo u kompletu sadrže brojne stvari koje su jako upitne zdravom razumu. U slučaju da osoba slijedi svoj unutarnji osjećaj kako se triba ponašat i šta su njene prirodne potrebe iako je to u neskladu s onin šta piše u "svetin" knjigama, i osjeća kajanje zbog toga, također ima nerazvijen individualizam i u konfliktu je koji tek mora razriješit. Svaka osoba mora spoznat koje su njene individualne potrebe i koje su njene individualne granice. Naravno, to triba bit u skladu sa psihološki zdravin ponašanjen i odnoson prema drugima, znači da tribamo poštovat granice drugih i njiovu slobodnu volju. Također, osoba u životu nije odgovrna nikome iznad sebe, nikakvom biću i entitetu. Odgovaramo pojedinim ljudima s kojima stupimo u kontakt, odgovorni smo da ih tretiramo s poštovanjen i da sebe tretiramo s poštovanjen. Međutim, u slučaju da u tome pogriješimo i učinimo nekome nešto nažao, odgovaramo isključivo toj osobi i sebi. Ne govorin sad o pravnoj odgovornosti po zakonu, to je zasebna priča, govorin isključivo o moralu. Također, osoba triba bit svjesna da sama potpuno snosi odgovornost za sebe iza svoje postupke, da ne prenosi tu odgovornost ni u koga izvan sebe, bija to Bog, horoskop, neki prijatelj, žena/muž, roditelj ili ko i šta već.

Individualizam - Prvi dio

— Autor nepocesljan @ 21:39
"Religiju Marx shvaća kao historijski fenomen, a ne čovjekovom suštinom, konstituensom; da ona ima svoju osnovu, korijen u specifičnim odnosima ljudi među sobom i prema prirodi; da je čovjek živio u takvim neljudskim situacijama koje su tražile kompenzaciju u određenim predodžbama i iluzijama, koje su eo ipso pokazivale da se čovjek ne zadovoljava postojećim stanjem nego da protiv njega protestira, upravo time što ga pokušava, makar iluzorno, transcendentirati."
"Religijska bijeda je jednim dijelom izraz stvarne bijede a jednim djelom protest protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh bezdušnih prilika."
"Prevladavanje religije kao iluzorne sreće naroda zahtjev je njegove stvarne sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svom stanju jest zahtjev da napusti stanje u kojem su iluzije potrebne. Kritika religije je, dakle u klici kritika doline suza, čiji je oreol religija" 
Ukradeno s bloga: http://lorelei.blogger.ba/

O religiji ko fenomenu bi se dalo puno toga reć. Moremo reć da se slažen sa Markson, to jest sa ovin pogledon na Marksove misli. Religija, ko svaka vrsta identiteta koji se postavlja iznad čovika, po Jungu je odraz naše podsvjesti. Ko što čovik razvije fantazije i poludi, priđe sasvim u svit fantazija jer mu život bude neizdrživ, tako je čovječanstvo ko kolektivitet razvilo religiju, ko odraz svojih potisnutih želja, ko težnja da naprave ravnotežu u očigledno nepravednon i primitivnon svitu. Nije slučajno da je baš na zapadu koji se prvi financijski izdiga i u kojem je društvo doseglo veći nivo sriće počeja ateizam ko tendencija. Pod ateizam ne mislin nužno na potpuno nevirovanje ni u šta, nego prosto ko odbacivanje monoteističke konepcije religije. Mislin da će ljudi ako uspiju doseć društvo koje će bit pravedno prema svima, koje će bit osvišćeno, privazić i potribu za religijon, bar religijon u ovom današnjem konceptu. S druge strane, sve je veći broj religioznih ljudi koji se izjašnjavaju ko religiozni a koji religiju doživljavaju na sasvim nov i drugačiji način od onog na koji ga doživljava većina i kakav vjerske zajednice smatraju ispravnin.

S druge strane, ko što smatran da je religija ko fenomen odraz društvene nesriće, smatran da je i odraz manjka individualizma. Podređivanje Bogu kao pojmu, je u suštini prebacivanje naših fiksacija prema ocu koje smo imali u djetinjstvu. Čovječanstvo je prvo imalo fazu kad su religije bile matrijarhalne, kad su se štovale vrhovne božice koje su imale ulogu majke. Naknadno se razvijaju patrijarhalne u kojima je Bog otac, takve su dominantne i danas. Po Frommu, čovječanstvo je u prvoj fazi nezrelije i ima potribu za majčinskin oblikon podrške, dok u kasnijoj fazi triba očinsku, to je i inače psihološka logika razvoja, prvo nan je naša primarna potriba majka dok je kasnije naš rast i razvoj više usmjeren priko oca. U suštini, ideja Boga je odraz naše podsvjesne predodžbe oca i ta nas slika na neki način održava u infantilnom stanju. Potreba za ocen, za nekin ko se brine za nas ali nas također i kažnjava kad smo loši je odraz još nezrele individualnosti koja nije spremna funkcionirat potpuno samostalno i koja još uvik nije u stanju da svoje greške podnosi za račun isključivo sebi. To je odraz psihe koja se u jednu ruku još boji ostalog svita ali i sebe, i nije spremna da taj strah nosi sama. Potpuno razvijena individua bi tribala bit na nivou da je potpuno i neovisna, ali i potpuno odgovorna, prema sebi i drugima.

Loše strane balkanskog mentaliteta

— Autor nepocesljan @ 19:46
Evo jedan malo netipičan post za me o nekin stvarima koje mi ode na balkanu moremo učit od zapada.
Ljudi su kod nas još debelo patrijarhalni. Kad san bija u Kopenhagenu, cura kod koje smo noćili nan je pričala kako ne mere virovat kako u Italiji, u jedne obielji kod koje je bila neko vrime, ćer postavlja tanjire na stol, mater pere tanjire poslje i tome slično, dok muškarci samo side i idu, (jedu, kod nas se to kaže idu :) ) a to je stvar koja se kod nas dešava rutinski. I ne a cure samo kuvaju i peru sude, nego muškarci čak ne moraju ni sklanjat za sebon. Također, cure se odgajaju da budu odgovorne, od njih se to očekuje, one tribaju pospremat sobu i slično, dok će muškarcu to bez problema mater uradit. Također, u situaciji kad nema dovoljno soba da svi imaju svoju sobu, sasvim normalno je da sin ima svoju sobu, jer pobogu on je očito iz nekog razloga predodređen za samostalnost, dok će ćer spavat s ćaćon i materon. Također, sin more izlazit do kad oće, ćer ima vrime do 11, sinu se daje auto, odma ga se i uči vozit dok još nema ni položeno, dok ona more čekat i ne mora znat vozit. I onda kasnije dobiješ neuredne i neodgovorne muškarce koji ne rade nikakve kućanske poslove i frustrirane cure, pa još ispadne da su muškarci kul, oni su kao opušteni, dok su cure "nekon prirodnon logikon" naporne i nesposobni vozači.
To je dio šire patrijarhalnosti koja je u društvu još debelo prisutna. Žene još uvik imaju manje plaće, žene uzimaju muškarčevo prezime (realno, zašto ne bi i muškarci uzimali ženino prezime kad se vinčaju?), u miješanin brakovin očekuje se od žene da se podredi, promine viru i tako. A s druge strane kad su dica u pitanju, kod nas recimo po zakonu u rastavi brakova dica zakonski odma pripadaju majci (koji kurac?). To je još uvik tako skoro svugdi, možda je jedino Skandinavija uspila i te stvari privazić, a ovo gori opisano je specifično baš za nas. 

Dobro, malo skrenih s teme. S druge strane specifične stvari za nas su recimo kultura, ili bolje rečeno nekultura pušača. Pušači kod nas puše pored svoje vlastite dice bez ikakvih problema, u auto kad uđu ni ne pitaju jel nekome smeta ako zapale, ako kod nas ne daš ljudima da ti puše u kući, ono neće ti niko ništa reć al ćeš realno bit smatran za malo napornu, frustriranu osobu. A to što je tebi možda muka kad oni unose u se otrov i šire tebi dim okolo po kući, to očito nije bitno. Ljudima je kod nas i sasvim normalno da puše u sobama prid spavanje i niti ne izračuju prostoriju, generalno, nema uopće nekog suzdržavanja što se pušenja tiče. Kod nas se priča o pravima pušača i postavlja se situacija tako da ispada ko da su pušači ugroženi. Inače, vani je ljudima najnormalnije da se puši na balkonu, i pušači i sami u svojin kućama puše na balkonu. I vani se ne priča taj mit koji kod nas ljudi vole govorit, kako puše radi užitka, kao nije to jer moraju, jer su ovisni. Koja glupost! Ja is perspektive nepušača i bivšeg pušača mogu reć kako meni ta stvar izgleda. Niko ne puši radi užitka, ko misli da to puši zbog toga, nek proba stat 10 dana. Svakog užitka se moreš 10 dana odreć valjda, seksa, čokolade, svega, pa probaj i cigara. Kad probaš vidićeš da si ovisnik. Tek kad pristaneš pušit vidiš koliko je taj "užitak" pušenja u biti čisti napor. Sad kad se sitin kako mi je bilo dok san pušija, vidin koliko mi je sad lipše. Pušenje je čisto smaranje, em moraš uvik imat uza se cigara, pa iđi kupuj kad ih nemaš, a mrsko ti, pa ujtru ustaneš a nemaš upaljača, pa dođeš negdi i popuše ti drugi cilu kutiju cigara, stalno moraš nosit cigare po džepovima da ih ne bi slučajno zaboravija, pa kad si bolestan muka ti al moraš i dalje zapalit, to je čisto smaranje. A tek koliko se tijelo lipše osjeća kad ne pušiš. A da ne govorimo o tome koliko ti roba smrdi i koliko prostorije smrde kad pušiš. 

Treća kod nas opće proširena nemarnost je jedan sveopći nemar i neukost po pitanju svog zdravlja i prehrane. Kod nas je, pogotovo muškarcima ali i curama, sasvin normalno da se totalno traljavo i nezdravo hrane, jedan dan imaju samo jedan obrok, sutra tri, ne idu (jedu) ništa po pola dana pa se priidu i smuči in se, ujtru umisto doručka prvo iđe kava i cigare i slično. A tek da govorimo o kulturi prehrane kad se šta ide, da neko razmišlja o tome koja je hrana prigodna za večer npr a koja za jutro, ih, to je viša matematika. Također, kod nas u svoj hrani je obavezno meso. Ljudima ako nema mesa to ko da nije ni bija obrok. Osim što svi smatraju da su vegetarijanci luđaci, ljudi ne znaju ni jedan obrok poist da valjda bez mesa. Pa misle da ručak bez mesa nema ukusa, samo zato što sami ne znaju napravit da valja taj ručak ako neće u nj stavit meso. Ovo o prehrani je dija jednog šireg nemara o svom zdravlju. Niko ne pazi na svoje kile, ljudi žive neuhranjeni, totalno nesvjesni potreba svog tijela, i znan ljude kojima je čak kul što ne idu skoro nikako i što su premršavi. Niko ne razmišlja da će takva neuhranjenosst i nemar neminovno ostavit posljeidce na zdravlje, a kad ih nešto počne bolit, biće kasno da se kaju što ranije nisu bili pametniji. Standardno je, i ni sam tu nisan iznimka, da se kod nas dokturu iđe tek kad te nešto boli da više ne mereš izdurat, generalno se smatra da su dokturi nesposobni i da samo oće pare. 

E sad, u svemu ovome ni sam nisan iznimka, ali želin postavit standarde za se, standarde da se izdignen iznad ovih stvari. I ja san generalno neuredan, mrsko mi je kuvat i nemaran san kad su te kućne stvari u pitanju. To je nešto što ću realno tribat prominit, jer ko god bude živija sa mnon to sigurno neće trpit. Prije san bija neuhranjen i ija san totalno neorganizirano, sad san to prominija. Dobija san kila, i tek sad vidin koliko mi se tilo lipše osjeća i koliko san pokretniji i energičniji kako iman normalnu kilažu i kako se normalno hranin. Također ove godine san porješava i s dokturin sve što san triba, tako da san i po tom pitanju malo bolji. Iako tu nisan još skroz kakav triban bit, jer iman nekih stvari u vezi svog tijela radi kojih ću još tribat otić dokturu da provjerin jel ima neki problem. Po pitanju braka i muško ženskih odnosa san ok, i tu mi nije problem. Konkretno, ne bi mi bija problem prominit prezime ako bi od cure mi prezime bilo lipše il tako nešto, iako ja mislin da opet se ne bi ni vinčava, da mi je to nepotrebno tako da možda za tin minjanjen prezimena nema ni potribe. Što se pušenja tiče, nepušač san, i ako nekad buden živija sa ženon/curon i ako ona bude pušač tu će se morat pritrpit. I opet, tu neman kritično stroge prohtjeve, moga bi istrpit pokoju cigaru u kući al obavezno da su otvoreni prozori dok se puši i da se to izrači. U sobi bi mi možda bilo ok da se zapali jedna - dvi cigare priko dana, ali navečer i prid spavanje nema šanse. Također ne dolazi u obzir da se puši pored diteta. Kad bi živija sa ženon skupa trudija bi se da živimo po ovom pitanju na nekom novu, da djelimo kućne obaveze, da i ja kuvan, ono ne moramo imat neki raspored ali da to radimo skupa. I to je fino, nekad npr kad je ona umorna ja kuvan i peren sude i obrnuto, to je super. Također mora bi se popravit po pitanju čišćenja stana i svega toga, jer san za to sve trenutno baš lin. Al eto, ima vrimena da to popravin.

Postulati Syrize

— Autor nepocesljan @ 18:05
Ima nekoliko dana mi se vratija entuzijazam i optimizam glede stanja u svitu. SYRIZA je pobijedila na izborin u Grčkoj i uspila je formirat vladu! Inače, Sriza je koalicija "radikalno" lijevih stranaka u Grčkoj. Raikalno je pod navodnicin jer su te stranke radikalne jedino sa stajališta podaničke politike, politike dobrovoljnog ropstva neoliberalnon kapitalizmu, desnici i europskoj uniji. Meni je SYRIZA jedna normalna stranka sa normalnon politikon, dok bi recimo stranke koje su više desno od SYRIZE moga nazvat radikalno upropaštavajućin za društvo. Socijaldemokracija u formi u kojoj postoji danas u Europi je bankrotirana ideja. Socijaldemokratija nema odgovore, desnica je skupa sa socijaldemokracijon krivac za današnje stanje društva, jedini koji imaju prave odgovore su ljevica poput SYRIZE i stranke poput SYRIZE su jedine koje se zapravo mogu i zvat ljevicon, socijaldemokratija, pa čak uključujući i ovu kod nas je zapravo desnica. Ljevica je jedino naspram nacionalističkih stranaka poput HDZ-A SDA, ali ona je po svome stavu naspram današnjeg sistema desnica. Da ja dalje ne duljin, evo postulate SYRIZE, pa sami propusudite je li ovo bolje od naših stranaka ili nije. 

1.Kontrola javnog duga, ponovno pregovaranje visine kamata te obustavljanje dospjeća sve do obnove privrede zemlje, te do vremena kad se zaposlenost vrati na razuman nivo. 
2. Zahtijevanje od Evropske unije promjene paradigme funkcioniranja Europske Centralne Banke tako da financira javne projekte i javne investicije; 
3. Uvođenje porezne stope od 75 % na dohodak iznad 500.000 EUR 
4. Promjena izbornog sistema sa većinskog na proporcionalni 
5. Povećanje oporezivanja korporacija najmanje do prosječnog nivoa u EU 
6. Uspostavljanje poreza na financijske transakcije te specijalnog poreza na luksuzne robe 
7. Delegalizacija spekulacija na derivativnim financijskim instrumentima 
8. Likvidacija financijskih privilegija Crkve 
9. Borba za ukidanje bankarske tajne te s nelegalnim transferom kapitala u inozemstvo 
10. Radikalno smanjenje izdataka u vojne svrhe 
11. Porast minimalne plaće na nivo prije socijalnih rezova - 750 EURo mjesečno 
12. Korištenje praznih (neiskorištenih) objekata u vlasništvu države, banaka i crkve u svrhe javnog dobra 
13. Pokretanje besplatnih menzi u javnim školama 
14. Potpuno besplatna zdravstvena zaštita u punom kapacitetu za sviju, pa i nezaposlene, beskućnike te osobe vrlo niskih primanja 
15. Doplata u visini najmanje 30% na rate hipotekarnih kredita za porodice bez primanja te s vrlo niskim primanjima, koje imaju problema s plaćanjem kredita 
16. Povećanje doplatka za nezaposlene te socijalne pomoći i za samohrane roditelje, starije i invalidne osobe, te porodice lišene primanja 
17. Smanjenje poreza na osnovne robe široke potrošnje 
18. Nacionalizacija banaka 
19. Renacionalizacija privatiziranih preduzeća osnovne javne upotrebe te strateških branši za razvoj zemlje: preduzeća, elektroprivrede, vodovoda i kanalizacije, željeznice, aerodroma, pošte 
20. Preferencije za investicije u obnovljivu energiju i programe zaštite životne sredine 
21. Izjednačenje plaća muškaraca i žena 
22. Redukcija elastičnih oblika zapošljavanja u korist ugovora o radu na neodređeno vrijeme 
23. Uzimanje uposlenika pod zaštitu države kao i nivoa naknada privremeno uposlenima 
24. Obnova kolektivnih ugovora o radu 
25. Povećanje kontrole i inspekcije uslova na radu te uspostavljanje specijalnih uslova za firme koje pružaju usluge u javnom sektoru 
26. Reforma ustava u korist odvajanja crkve od države te u korist ustavnih garancija besplatnog obrazovanja i zdravstvene zaštite te zaštite životne sredine 
27. Referendumi u pitanju evropskih traktata i važnih ugovora u okviru EU 
28. Ukidanje poslaničkog imuniteta. Ukidanje specijalne pravne zaštite te uspostavljanje krivične odgovornosti članova vlade 
29. Demilitarizacija obalne straže i specijalnih jedinica policije za pacificiranje demonstracije. Zabrana policiji da upotrebljava maske i automatske puške za vrijeme demonstracija. Promjena načina obuke policajaca u pravcu zaštite društvenih prava, imigranata te zajedničke borbe protiv narkotika 
30. Garantiranje poštovanja prava čovjeka u centrima za emigrante 
31. Olakšice za spajanje porodica emigranata 
32. Prestanak progona konzumiranja narkotika u ime borbe s trgovinom narkoticima. Porast sredstava za rehabilitacijske centre za ovisnike 
33. Reguliranje zakonskog prava odbijanja vojnog roka zbog prigovora savjesti 
34, Porast izdvajanja za javnu službu zdravstvene zaštite sa trenutnih 3 % na 6% prosječnih u Evropi 
35. Ukidanje plaćanja usluga u javnoj službi zdravstvene zaštite 
36. Nacionalizacija privatnih bolnica. Zabrana učešća privatnih subjekata u javnom zdravstvenom sistemu 
37. Povlačenje grčke vojske iz Afganistana i Balkana u okviru programa "Nema grčke vojske izvan granica zemlje" 
38. Završetak vojne suradnje s Izraelom. Podrška nastanku države Palestine u granicama iz 1967. 
39. Ponovni pregovori trajnog sporazuma o dobrosusjedskim odnosima s Turskom 
40. Ukidanje stranih baza na teritoriji Grčke i izlazak zemlje iz NATO saveza.

Moja dva prijatelja

— Autor nepocesljan @ 18:55
Ante - Ko dica smo se seksali, al ono ozbiljno, ja san ima orgazam seksajuć se s njin. Bili smo pravi ljubavnici i prijatelji, i radili sve živo, iako, nikad on mene nije jeba iako san ja tija. Njemu se nije dalo. To je bilo nekad u nižoj osnovnoj, do 4 razreda, kasnije nismo više prošlo nas. To jest, prošlo je mene a drug Ante je uredno odradija pola muškaraca u našem selu, al bez zajebancije, više od pola likova naše generacije je kroz naše odrastanje bar jednon završilo s njin. Tako da, kad pomislite kako smo mi konzervativna sredina koja je čedna i nema tih zapadnjačkih "zala", stitite se ovoga. Nismo mi konzervativna sredina, mi smo samo licemjerna sredina. Uglavnon, biseksualan je, jako seksualan, škorpion, zabavan je, volin ga. Ko dica smo često krali cviće po selu kod nas, imali svoj fol, liti, al ono, pravo hercegovačko lito, sunce peče, taman podne, i nas dvojica se zaputimo po selu i krademo vciće ljudima isprid kuća. To je bija gušt kakav samo more bit kad si dite, imali smo tonu energije, bilo nan je super jedno s drugin, i ništa osim nas tada nije postojalo. Ante je inače osoba koja ima životnu priču ko iz kakve sapunice, njegovi su dok je bija mali imali problema pa je jedno vrime živija sam s materon, kasnije su se pomirli pa su nastavili žiuvit skupa. I mater i ćaća mu imaju po jednu dite iz prošlih brakova. Ima dobar odnos s materon, toliko dobar da mu je priznala da mu ćaća u biti nije ćaća, nego da je ona imala ljubavnika koji je u biti njegov biološki ćaća. A taj ljubavnik se, gle, prije nekolik godina ubija. Mater mu je problematična i nesritna, iako je što je ja znan meni draga i ono, dobra je. Ante je kul, smišan, partijaner, zabavan, opušten, potpuno liberalan i tolerantan, zna ubost s crnin humoron samo tako, ima scena kad se zbuni i napravi neku nakaradnu situaciju za crknit od smija. Dobra osoba za društvo, i ovako, kad ga upoznaš simpatičan je, ne mereš ga ne volit. 

Dalibor - Dalibor je malo manje spektakularna priča, fin momak, iz sela nan isto. Ko mali je bija punin diviji, poznat je po tome da je rekorder u broju razbijenih glava u nas u selu, ima je jedinstven talenat da kad god nekome baci kamen da ga zdimi u glavu i razbije mu je. Bija je pravi nered ko mali, kra igračke, razbija glave, pravija štetu. Osim toga, jedno je skroz ludo i smišno biće, i jedna dosta kontemplativna, zanimljiva i jako dobra osoba. Introvertiran je i relativno stidljiv, al kad se otvori smišan je samo tako. On misli za se da je dosadan, ne zna kako bi se ijednoj curi moga svidit zbog toga, to mi je nedavno reka. A u biti super je, nije nimalo dosadan, realno, da ga nema sad vamo, ja ne znan šta bi od sebe. Njegovi su prava radnička obitelj, rade poljoprivredu i on je radnik samo taki. Nikakav problem mu nije radit bilo šta, i voli radit, svaki novi posa koji more naučit mu predstavlja uživak i budi u njemu pravu izvornu znatiželju. U biti, on je primjer i dokaz kako se u nas more uspit ako oćeš i ako imaš karaktera. Voli se napišit, jednon je proba lsd, ja san tada bija s njin, radili smo na moru bili to lito, otišli s nekin čehinjan koje smo kontali jebat, na kraju one otišle po lsd i i on ga je proba s njima. To je bila preluda večer, crkavali smo od smija tu, i ostali na plaži do ujtru a u devet nas bilo na posa. Sutra je on prileža cili dan, zabušava na poslu, a ima je par smišnih situacija kad je čuja neke zvukove koji nisu bili tu, i generalno, samo je leža na ležaljci i bilo mu ekstra. Voli razmišljat o smislu života, voli Castanjedu i Uspenskog, jedno vrime su ga zanimali lucidni snovi pa je eksperimentisa s njima, osoba je koja živi život autentično i stvrno ga proživljava i pita se. Volin s njin preispitivat život i djelit nove zaključke koje izveden, nekad se znamo super zapričat oko toga. Inače, smišan je kako zna samo zalipit nešto, ono svi govore kako je nešto super a on nonšalantno zalipi kako je to njemu kritično. Zna bit zabavna ta krakteristika. On je vodenjak. 

I eto, ja san treći. :) Nekad u srednjoj školi smo se povezali baš nas trojica, i jedinstvena smo ekipa, iako smo bivali razdvojeni, kad se opet skupimo nekako se skonta da je to baš to, da je to ta atmosfera. Kad smo skupa smijemo se, zabavno nan je i apsolutno je sve među nama normalno, nema nikakva čuđenja da neko ne znan šta reka il uradija. Preludo, i predobro da smo se tako našli u istom selu.

Nova era

— Autor nepocesljan @ 22:27
Prvi post na novom blogeru, jupi! Uskoro ga ponovin na drugom novom blogeru. Uglavnom, već duže vrime san stacioniran na blogger.ba, koji se uskoro gasi. Sad, kako se gasi i kako svi prilaze na voxxyz.com ili pak gase svoje blogove (ovo zvuči ko blog apokalipsa, biži i spasi šta se spasit da) pade mi na pamet jedna ideja. Već dulje vrime iman želju za nekin blog servison koji bi okupija cilu regiju našeg govornog područja, ili točnije rečeno cilu regiju u kojoj se govori naš jezik (jer inače, Srpski, Hrvatski i Bosanski lingvistički gledano uopće ne ispunjavaju uvjete da se smatraju različitin jezicin) kako tog blog servisa nema, a kako mi onaj blogspot izgleda ko misto na kojem uopće niko nikog ne čita i osim par popularnijih blogova, ne vidin na njemu da iko išta komentira, odlučija san da ću napravit blog na blog.hr-u i blog.rs-u. Eto, zanimljiv eksperiment, nadan se da ću imat volje nasstavit pisat. A zašto to radin, pa razlozi su očiti. Svi pravimo blog da čitamo druge a i da se nas čita, da nije toga imali bi samo dnevnik. Tako da, nervira me da se ograničavan samo na jedan blog servis kad na mom jeziku postoje još dva velika, i na njima ko zna koliko zanimljivih ljudi. Eto, post je identičan na sva tri bloga, valjda će tako bit i ubuduće. Čitamo se.

Čestitamo

— Autor nepocesljan @ 22:14
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.
«Prethodni   1 2 3 ... 26 27 28

Powered by blog.rs