Sjene iz djevočicinih snova

Radost

— Autor nepocesljan @ 14:55
Ima nekoliko mi je jedna djevojka koja me dodala na fb, i pročitala mi knjige, za drugu knjigu rekla da joj je genijalna. Da nije za svakog, al za koga jest, da je pun pogodak. Gledam downloadse knjige, nakon što san je presta reklamirat na fejsu i instagramu, di san bija platija reklamu, dobija san nekih 10 novih downloadsa. Znači da je neko nekome reka da je dobra pa je taj neko skinija. Još je dosta ljudi šeralo knjigu sa moje stranice na fb. Možda je glupo, ali takva sitnica me dosta raduje. Ne smatram se piscom u pravom smislu riječi, mada bi se možda triba smatrat, jer ipak san objavija dvi knjige, i moje knjige je pročitalo nešto više od trista ljudi, što i nije neka brojka, ali drago mi je to vidit. Ako je iko izvuka išta vridno za život na osnovu mog iskustva koje san utka u knjige, posebno u ovu drugu, srce mi je odma veće. Dok san radija stand up komediju, motivacija mi je bila borba protiv nacinalista, homofoba, kapitalista, itd, ukratko motivacija mi je bila borba. Više mi nije to motivacija, barem ne takva borba. Motivacija mi je sa drugom knjigom bila dat ljudima nešto nježno i lipo, a pišuć se pretvorilo u iznošenje sve mudrosti koju imam, za ovih svojih 27 godina. Možda ću zvučat bahato, ali te mudrosti nije malo. Život koji živin intenzivno, sa puno stvari koje su mi se desile, i dobre i loše, su me učinile donekle mudrim čovikom, ali ne i mirnim čovikom. Na mir ću morat još čekat, ili ću se za njeg morat još borit. I tako, razmišljam sam sa sobom o knjizi, i kontam kako iman puno veći potencijal od objavljivanja jedne elektronske knjige (e knjige). Ali trenutno faktički ne živim, u ovoj krvavoj fazi nastala je ta knjiga i drago mi je što san bar nešto ljubavi uspija dat, sad u fazi kad sam žeđam za njom. A dok san je dava, dok san pisa knjigu, bija san je pun. Ljubav se dobija kad se daje, to je velika istina. Ne znam kako će mi se život rasplest, imam ponudu da izdam knjigu u print formi na engleskom kod stranog izdavača, samo mi je neko triba prevest, to kad bi mi pošlo za rukom bi bija vrh vrhova. A iman prijateljicu koja je profesorica engleskog i koja mi je sama rekla da će je ona prevest, besplatno, tako da moglo bi nešto od tog i bit, samo će tribat vrimena. A pitanje je di ću ja i ko ću ja bit dok se to sve izdešava. I tako, raduje me što mi je nekom knjiga genijalna, možda je djetinjastvo, tako se meni čini, i da trenutno imam život, možda bi mi to bilo usputno, al opet kad gledam... Šta ima veze? Što me ne bi radovalo da mi je nekome knjiga genijalna? Samo da nađem načina da dođem do što veće publike. To će se možda desit kad počnem živit ponovo. A ko zna šta ću tek tada pisat? 

Btw, kad toliko pišem o knjizi, evo je ovdje: 

https://www.smashwords.com/books/view/944849

Mir

— Autor nepocesljan @ 22:08
Hodao sam planinama
gdje se olrovi sudaraju s vjetrom
u vječitom plesu
borbi sila

Vidio sam nevidljivo
Osjetio neosjetljivo
Ali nisam našao
Mir sa samim sobom

Mir o kojem sanjam ima tisuću lica
čas je klaun, a čas dželat
Mir koji neumoljivo ruši sve pred sobom
Mir u kojem laste slijeću na gnijezdo
Mir u kojem majke zadovoljno kuhaju ručak
Mir koji je izvan svakog nemira

Vidio sam, vidio, puno
Vidio sam, vidio, možda previše
Da li se može vidjeti previše?

Dica

— Autor nepocesljan @ 22:24
Jednom bili smo dica
bezazlena i nevina
Nismo znali, koliko je teško
Nismo poznavali patnju

Nismo poznavali miris pakla
obrise crnih vračeva što nas oblaze noću
monstrume koje stvaramo iz straha
težinu samoga sebe

Jednom bili smo dica
letjeli nebom kao ptice
mirisali kiše i hodali
ispečenih stopala od ljetne vreline
Jednom bili smo dica

Sada ostaje rastvoreno nebo
kroz koje kape suze, znoj i krv
Sad ostajje borba da ponovo progledamo
dječjim očima
očiima bezazlenosti i neviosti
očima neba

Naletilo

— Autor nepocesljan @ 19:58
https://www.youtube.com/watch?v=qj5tiA7SJ6g

Priroda

— Autor nepocesljan @ 23:33
Mi, ljudi, smo prijelazna bića. Rođeni smo i stvoreni smo od zemlje. Al imamo dušu koja ima ogroman kapacitet. Ima kapacitet za spoznaju samoga sebe. Imamo um koji može probit maglu percepcije u kojoj smo zarobljeni dok živimo u mislima i konceptima, možemo dić veo sa naših očiju i vidit stvarnost. Neki ciljano idu putom da dođu do toga, neke svemir sam pozove, oni dobiju inicijaciju. A inicijacija u tu spoznaju je najčešće u obliku traume. Trauma nas tjera da kopamo po unutrašnjosti, i ako oćemo potpuno da zacijelimo, moramo zgazit u te više/dublje sfere. Jednom kad spoznamo šta tribamo spoznat, imat ćemo priliku za život u nekin drugin svitovima, a i život na ovom planetu će nam bit sretan. Do ove faze u kojoj se nalazimo došli smo milionima godina provedenih na ovom planetu, i upustit se u putovanje van ove planete nije bezveze toliko teško. Napustit dom u kojem smo bili toliko vrime, nije lako, pogotovo jer ne znamo šta nas čeka jednom kad napustimo taj dom.

Spoznaja

— Autor nepocesljan @ 23:00

Jeo sam sa stabla spoznaje. Nije me nagovorila zmija, samo me je uputila na voće koje trebam pojesti. Zahvalan sam joj, jer radi nje znam. Međutim, izašao sam iz raja (raja nesvjesnosti), i znam da sam gol. Izašao sam iz raja u koji se više nikad ne mogu vratit. Ali, zato može bit puno bolje, jer me je spoznaja dvela do ljubavi kao suštine svega što postoji, i sam osjećam tu ljubav, s vremena na vrijeme. Trebao sam biti prognan iz raja nesvjesog postojanja, da bi otvorija vrata raja nakon znanja. Jer, znanje je put bez povratka. Uzmi jednosmjernu kartu čitaoče ako oćeš da znaš. Ovamo gdje sam izašao nakon što sam se pokrio smokvinim listom je varljivo. U momentu vuče na to da dođem u raj, drugi momenti me vuku u pakao. Sredine nema i nikad je neće bit. Zato, nadam se, da ću uspit ovo prvo. Ako ne... Nema ako. 

 https://www.youtube.com/watch?v=LB_M44NCwUY 


San

— Autor nepocesljan @ 18:28

Sanjam sinoć jedan zanimljiv san. Nalazim se u nekom, čini mi se pretežno ženskom društvu, atmosfera je kao da je neki dernek il tako nešto. I samo me obuzima i oblija kajanje i krivnja prema svojima. Neman uvida da mogu reć od čega je to kajanje, samo znam da nije racionalno, nije mi dostupno da vidin zašto. Mislin da je to strah da ću svojom srićom povridit svoje, što se u geštaltu zove lojalnost. Lojalnost je ukratko ponavljanje obrazaca koje su imali naši roditelji a koji su nezdravi za nas. A ponavljamo ih jer podsvjesno ne želimo roditeljima pokazat da su u tim stvarima mogli bit bolji. Tipa majka koja je rastavljena odgaja kćer u atmosferi kako su svi muškarci isti, i onda kćer u životu stalno nailazi na neke loše momke s kojima ne može ostvarit vezu. Da bi to rješila, prvo mora postat svjesna zbog čega to u sebi ona ne može nać dobrog muškarca i onda se neminovno mora suočit sa boli da će, nađe li pravog muškarca, možda pokazat materi da nije stvar u muškarcima nego u njoj. U korijenu ovakvog ponašanja je vjerovatno strah od odbačenosti. Ja mislin, po tome, da je i mene strah bit sretan, jer ako buden napustiću ovo obiteljsko gnijezdo za koje san sad vezan ko pupčanon vrpcon. Kasnije u snu trebamo poć u neke kafiće, a ja kontam ne mogu ja u kafiće zbog panike (čak i u snu mi to pada na pamet), i onda ja i još jedan lik odlazimo do neke sobe u kojoj su kreveti na kat, tu se nešto odvija, ne sjećam se dobro šta, i vraćan se nazad sa jednon ženskon koju iman želju barit. I neočekivano, uzmen tu žensku za ruku i nastavimo hodat držeć se za ruke. Dalo bi se radit na ovome snu, ima puno materijala, al sad za sad ću ga ostavit ovako, s ovim poukama koje san izvuka. Nadan se da ću osvjestit točan razlog kajanja i krivnje. Čini mi se da je to zato što je meni dobro, pa mi neugodno da mi bude dobro jer je njima loše, ondosno, bar ja percipiram da im je loše. 

Evo, na ovo san naletija neki dan, nije loše:

 https://www.youtube.com/watch?v=cbsg8sQgeoc&fbclid=IwAR2_KywP07sZxCaD4EocCDtkZzFNlEWntTbrpLSh9MqQapB-0_JZ6mzRwLA 


Bez imena

— Autor nepocesljan @ 22:08
I dok stojim na vratima pakla
Ne mogu, a da se ne okrenem
Da te pogledam
Da te ljubav gleda iz mojih očiju
Da ljubav gleda ljubav

Dok stojiš okrenuta leđima
svjestan sam
nikad ti neću vidjeti lice
al zato osjećam
kako ti kuca srce

I nek se raspara svemir,
kao dijete kad raskida komad papira
krvarit će i ta krv će nas pojiti
da gledamo očima u ono u što se ne smije
direktno u ono
od čeka smo oslijepili

Mrtva luka - Cesarić

— Autor nepocesljan @ 21:34
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka.
I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječno snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.

Powered by blog.rs