Sjene iz djevočicinih snova

09 Jun, 2021

Paradoks

— Autor nepocesljan @ 15:01

Sjećam se kako mi je jedna prijateljiva rekla da joj je Kejv mračan. Zanimljivo mi je to, s lingvističke i psihološke strane. Izraz da je neko “mračan”. Šta je to “mračan”? Na prvu asocira na strah koji svi mi prirodno osjećamo kad smo u mraku. Doduše više se ne osjećamo tako često, jer smo pripitomili naša staništa, ali ako si negdi u planini, di ima vukova, medvida itd, mrak će ti itekako bit strašan. Tako da, kad je neko mračan on nam je u biti strašan. Strah nas je njega. Sad zanimljiv je sadržaj toga “mračan”. Šta to npr Kejv ima, koje su njegove “vibre”, da tako kažen zbog kojih je mračan. To je jer ulazi u strašnu stranu ljudske prirode. Jer pjeva o ubojicama, patnji i slično. Općenito, može se reć da je neko mračan i kad ima tu vibru da bi on moga bit strašan. Tako nam je mračan neki lik iz filma koji ima te karakteristike, tipa serijski ubojica i slično. Ali zanimljivo da koristimo izraz “mračan”. Bilo bi adekvatnije reć “strašan”, mada, ima suptilna razlika između tog dvoje. “Strašan” je neko ko donekle otvoreno pokazuje svoju strašnu stranu, dok je “mračan” neko kod koga je naslućuješ, osjećaš je a on ju ne pokazuje baš direktno.

Uz to, zanimljivo je posmatrat kako mi ljudi ne možemo bit indiferentni na druge ljude, ili općenito na svit oko nas. Toj mojoj prijateljici je Kejv mračan, i sad da ga ja pustin, ona ne bi bila indiferentna, nego bi osjećala taj “mrak” i vjerovatno joj se to ne bi sviđalo. Zanimljivo je kako smo mi ljudi, ko bića u biti kao odašiljači energije, iz nas energija teče u našu okolinu, i tu energiju oni oko nas neminovno osjećaju, a i mi stalno osjećamo i upijamo drugu energiju. Na um mi pade situacija koju mi je jedna cura iz Srbije pričala. Kaže, u Nišu, gledala paradu Arkanovaca, njegove postrojbe. Govori da joj je to najstrašnije nešto što je vidila, kaže: “kao da je smrt prošla”. Znači ona je osjećala vibre ljudi u toj postrojbi. Isto tako, ako gledamo neke potresne slike na TV-u, tipa neka sakaćenja ili ratna uništavanja i slično, isto ne možemo bit indiferentni nego nas to pogađa. Mada, možemo se ne poistovjećivat s onim što osjećamo i mislimo. Tu nauku nas uči meditacija. Znači, osjećat emociju ali je samo pustit, ne reagirat na nju. Ali ne možemo izbjeć pojavljivanje tih emocija i misli. Mi smo u biti potpuno sljubljeni s našom okolinom, upijamo je i ko što reko, vraćamo energiju nazad u našu okolinu.

Svi smo mi, sva bića, jedan Svemir za sebe. Baš svemir. I mi smo centar Svemira, svak od nas, je centar Svemira. Svemir je nesagledivo prostranstvo, mi ga sada proučavamo, ali pitanje je da li ćemo ikada, bar za života, proniknit u njegove tajne… U biti, to i nisu njegove, nego naše tajne. Svemir je očigledan, toliko je jasan da ga mi ni ne primjećujemo. Tajne su očigledne, ali naša percepcija uvjetuje kako ćemo gledat stvari. Tako da, nešto što je očigledno, izmiče našem pogledu… Jer nikad u životu nismo bili izvan tog očiglednog, pa ga ne možemo pripoznat. Kao na primjer da smo cili život gledali zelenu boju oko sebe, da je sve zeleno, mi ne bi bili svjesni te boje jer bi je uzimali zdravo za gotovo. Tek kad bi ugledali drugu boju vidili bi da je zelena samo jedna boja od raznih. Tako je i s našom svakodnevnom percepcijom. Ali pitanje je, možemo li mi napravit odmak od naše percepcije? Možemo li napravit odmak od Svemira, da bi ga vidili iz druge perspektive? Ako ćemo napravit odmak, di ćemo bit? Opet moramo bit negdi? I to negdi je isto Svemir. Tako da, možda nam nema izvan njega. Ovo pitanje je paradoks. A paradoksi se ne rješavaju mozganjem, nego direktnim iskustvom. Ali bitno je postavljat pitanja. I divit se ljepoti paradoksa u kojem živimo.

 

P.S. Možda je naša svijest odmak od Svemira. Ili barem, možda u njoj možemo pronać odmak. Samo možda. :) 

https://www.youtube.com/watch?v=lDpnjE1LUvE 


Komentari


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me