Sjene iz djevočicinih snova

Zlo

— Autor nepocesljan @ 19:46

Samo želin znat da neću nikom ništa uradit. Ne smeta mi patnja, nek proživin čitav život u nekoj patnji. Samo nek ne učinin zlo. A privlačno je, zlo, linija manjeg otpora. Ali zato postoji i sloboda zbog koje imamo odgovornost. I karma. Svaka akcija je upisana u nas i ne mere nestat. Mada, put iz zla je prihvaćanje. Prihvaćanje onoga što jest. Koliko god zaglibiš, prihvaćanje je put ka izlazu.


Zahvalnost

— Autor nepocesljan @ 16:24

Jedno od najlipših osjećanja, je osjećanje zahvalnosti. Taj osjećaj, taj odnos prema nečemu il nekome je čin velike ljubavi. Iako često, faktički zaboravimo na taj osjećaj, mrzimo, ogorčeni smo, živčani, okupirani svojin problemima, svit prolazi kraj nas. Al nekad, nekad se dese ti spontani momenti kad čovik osjeti zahvalnost, zahvalnost što je živ. I lako je bit zahvalan kad ti je dobro, a umijeće je bit zahvalan kad ti je loše. Da ništa, zahvalnost se može vježbat. Evo, ja ću sad navest nekoliko stvari na kojima objektivno mogu bit zahvalan. Imam krov nad glavon, iman kuću. Iman roditelje koji me vole. Iman sestru koja je u stanju saslušat. Iman lipu prirodu oko kuće, šume i polja kojima mogu šetat. Nistagmus mi je skroz ublažen, tako da mogu relativno normalno živit, bilo bi puno lipše bez njega, ali sad je podnošljiv. Zahvalan san i tome što me je život doveja u ove procese koje sad prolazin, za koje nisan ni siguran da ću ih proć. Zahvalan san jer znan, i vidin da su za moje dobro. Da su tu da me oslobode. Pa ja ako kiksam, kiksam... Zahvalan san na uvidu u pravu prirodu stvarnosti one večeri kad san vidija i osjetija da je sve što postoji ljubav. Zahvalan san jer me to iskustvo trajno prominilo na bolje. Zahvalan san jer san nedavno ima baš dobru večer sa prijateljem mi. Zahvalan san što iman super prijatelje i što ih nije malo, ima ih koji su bitni sigurno 6-7. Nisan sa svima jednako blizak, al tu je to negdi. Zahvalan san što iman relativno dobro fizičko zdravlje. Zahvalan san jer san svjestan stvari u mojoj psihi, što san općenito svjestan šta vodi u šta. Zahvalan san na ovako lipom danu danas, što je vedro i fino. Zahvalan san jeseni koja polako dolazi i uvlači se u zrak, u drveća i u kuću. Zahvalan san ovon blogeru i svemu što mi je da, svin dobrin raspravama, dobrim razgovorima, dobrim prijateljima koje san upozna priko njega... Zahvalan san što negdi mogu otkotrljat svoje misli. Zahvalan san na promjeni koja se kod mene dešava, a koja je čini mi se na bolje. Jedan segment mog stanja ide na bolje, da ne bude zabune, nije sve krenulo. Al i taj jedan segment je nešto dobro. Zahvalan san sam sebi što se borin iako je situacija di bi mnogi do sad pukli, poludili ili napravili neko sranje... Zahvalan san sebi, jer volin to dite u sebi, iako počesto osjećan kako ga mrzin... Al znan da ga volin, ono je suština mene. Zahvalan san Bože/Svemire/Ljubavi/Šta li već, što postojiš i što si me rodija i što te volin.


Volim se kretat

— Autor nepocesljan @ 20:47
Volim se kretat odgrizujući komade neba
i žvačući ih kao omiljenu žvaku,
dok ih skroz ne iscidin.

Volin se kretat i vrtit prston po kosi,
tvoje snove poredane u niz,
vuć za svojim prstom
i polako ih njegovat
kao što majke tisućljećima
njeguju dojenčad

Volin se kretat i osluškivat
mirise vitra koje suptilno nanosi
zemlju koja je otkinuta i oživljena
strast koju ona vuče za sobom

Volin se kretat
između dva nevrimena
kad u srce uđe panika i
kad bijeg i zaštita
postaju prioriteti
a sila prirode
pokaže da su stvari
još uvik na mistu

Volim se kretat, tiho, najtiše
u tvoje srce, osluškivat
koje ono želje išće
i kakve zore dozivaju bubnjevi sa istoka
kakve snove sanjaš sa nadolazećom
plamenom zorom
ujutro, točno na onom, našom maštom određenom
prelazu
noći u dan.

Demanti

— Autor nepocesljan @ 15:04
Moran demantirat sam sebe, vezano za ovaj članak jučer. Naime, nisan dobro pročita članak, i zaključija da cili "standard A" triba bit ubačen u film. Sad kad vidin u biti da je potribno ispoštovat samo jedno od tri kriterija, dobra je stvar. Holivud je bitan i ovo more poprilično pomoć inkluzivnosti manjina i zanemarenih skupina.

https://www.hcl.hr/vijest/filmovi-nominirani-nagradu-oscar-2024-morat-ce-ukljucivati-vise-rasa-seksualnih-manjina-160784/?fbclid=IwAR1vAB3D5MK-1N7a_ll4wH7VuM8EfoOwWpiDyfzdgAqofvLwUwxyweK5hHw

Humanitarni Oskar

— Autor nepocesljan @ 20:41

Oskar službeno postaje socijalna služba, te brine o slabijima i nemoćnima. Sad bez ironije, zdrav razum čovika se mora upitat koji kurac? Zar kriteriji za dobar film ne bi tribali bit prosto... Dobar film?

https://www.hcl.hr/vijest/filmovi-nominirani-nagradu-oscar-2024-morat-ce-ukljucivati-vise-rasa-seksualnih-manjina-160784/?fbclid=IwAR1vAB3D5MK-1N7a_ll4wH7VuM8EfoOwWpiDyfzdgAqofvLwUwxyweK5hHw


Jednaka prava

— Autor nepocesljan @ 12:48
http://hr.n1info.com/Vijesti/a541757/Istospolni-partneri-Ivo-i-Mladen-nakon-tri-godine-borbe-udomili-dvoje-djece.html?fbclid=IwAR3AwtlZt69IO-UtF7ugDnpDFKCJcSGlKtCbMjKDMwfMx8POGPK4SbuMreI

Čestitam Ivi i Mladenu, prvom hrvatskom gej paru koji je posvoija dicu! Ovo je velik iskorak naprid, nadamo se da će uslijedit još takvih slučajeva.

Svemir

— Autor nepocesljan @ 19:02

Svemir je nemilosrdan jer je beskrajan. U prostorno i vremenski. Jedan proživljen ljudski život je nemjerljiv u vječnosti. U vječnosti ne postoji mjerljivost. Svemir daje slobodu, i ne petlja se u tvoju unutrašnjost. Svit je bazično dobar, sve je samo po sebi dobro. Zlo nastaje kao otpor onomu što jest, zlo je naš otpor ljubavi, kao onome što jest. Zlo je sekundarne prirode. U svemiru se ne mere zalutat, iako je beskrajan. More se zalutat jedino u hodnicima vlastitog uma. Koji su beskrajni također. A koliko god zaluta, uvik je isti put nazad. Pusti da se prirodno odvija, nemoj se petljat, pusti nek te vozi struja kojom svemir upravlja iz tebe. Ona će te neminovno dovest kući. Tada, kad dođeš, svatiš da nikad nisi ni otiša.


Neznanje

— Autor nepocesljan @ 15:46

"Kada bi covek bio odgovoran samo za ono cega je svestan, glupani bi bili unapred oslobodjeni svake krivice. Samo, covek je duzan da zna.Covek je odgovoran za svoje neznanje. Neznanje je krivica." - Milan Kundera


Još

— Autor nepocesljan @ 21:32

Mislija san pisat post u kojem bi analizira svoja stanja. Al ne da mi se. Želin da se odmorin od sebe. Ne znan baš najbolje kako to postić :/. Želin da mi stvari krenu ić nekako... lakše. Prirodnije. Pokušavan uvezat i pomirit dijelove sebe. Činjenica je, triban se prihvatit. Ali kako? Jedan dio mene želi da razbija po kući. Drugi dio mene ne želi, nego oće da se ovaj prvi unormali. I sad, kako da ja to prihvatin? Ne vidin načina da to prihvatin istovremeno. Ali možda san na nekom tragu. Dopuštam sebi da osjećan sve što iman osjećat. Da sve što u meni postoji ima pravo da postoji. Rasparčan san na dijelove, u sebi. Jedan dio je zadužen da kontroliše moja unutarnja stanja. Čim nešto krene malo van kontrole, taj dio se uključi i presjeca tu emociju, to stanje. To san nekad vrlo rano vjerovatno razvija, ne znan zašto, al možda i naziren zašto. Ovako kako mi izgleda, reka bi da san to razvija jer su mi moja stanja bila prijetnja. Moguće jer je bija rat i jer je moj ćaća prepanično reagira na sve vezano za mene. Također, moguće da odatle izvire moja agresija. Ljutnja na svoje što me nisu zaštitili i što nikad nisan uistinu izrazija svoju volju, tada ko dite. Tako to izgleda, al opet, to je teoretisanje. Želin nać neki način da stvari krenu se odmotavat, al fakat, da vidin da iđen na bolje. Želin nadu. Al iskrenu nadu u to da ovo što radin more urodit nekin plodon. Post pišen u poprilično pozitivnom tonu, ali ima momenata kad se osjećan skroz beznadno. Kao da iđen mimo sebe. Ima momenata kad osjećan da nikad neću probit ovu opnu u koju san zatvorija popriličan dio sebe. Ali nastojin to minjat. Nastojin virovat. Borin se da ne pobacan po kući. Mora bit drugi način. Ne znan, vidićemo kako će stvari ić, kako će se odvijat. Trenutno se ne prihvaćan, nego se često poprilično i mrzin, ugl mrzin taj dio mene koji oće da bacan. I ko što reko, neman recept da prihvatin taj dio sebe a da mu i ne ispunin želje. Danas san vodija razgovor s njin i on mi je reka da se ja moran minjat, a ne on. Moguće da je istina, moje svjesno "ja" se sigurno mora minjat. I kako god bilo, taj dio koji mi začipa emocije, presjeca osjećaje, jednon mora pristat s tim i pustit me da osjećam. Ovako kad to pišen, iman dojam da to ne mogu ostvarit mirno. Da nikad neću moć. Ne znan, ipak, šta je tu je. Možda s vrimenon taj dio mene omekša, a možda i ja se triban osjetit dovoljno sposobno da živin bez tog dijela mene koji mi guši emocije. On me brani od nečega u meni. Triban bit spreman prihvatit to nešto. Al opet, ako je to nešto nasilno, ja fakat ne znan šta da radin.


Mijene

— Autor nepocesljan @ 13:49

Radeć na sebi, dolazin do toga da mi počinje bit nebitno oće li neko potvrdit moje mišljenje. Jučer pričan sa sestron o tome kako virujen u reinkarnaciju (ne 100%, al uvažavan je kao ideju), na šta mi je ona rekla da su to gluposti. Bilo mi je to potpuno ok. Njoj su to gluposti i to nema nikakve veze sa mnon. Ja znan zašto ja virujen u to. Prokomentira san kako mi nema smisla u monoteističkim religijama, kako dite kad umre, nikad se neće razvit u odraslu osobu, a ako se reinkarnira onda oće, na šta je ona rekla da dica što umru postanu anđeli. Meni je taj odgovor bija ok, iako je pun nelogičnosti. Npr kako će dite, ljudsko biće postat anđeja? Opet će morat proć neke procese rasta i razvoja da bi bilo anđeja. Ali pustija san, nije mi bilo bitno da se ubjeđujen i sa kim. Jednostavno, ona viruje svoje, a ja svoje. I moje virovanje također ima rupa. Neman potrebe ni da svoje virovanje objašnjavan, ni da svoje spoznaje namećen kao jedine ispravne. I drugi ljudi imaju razna iskustva koja im znače nešto. Mada, držin da neke stvari znan, jer san ih iskusija na svojoj koži. Ali nikad se ne zna dovoljno, znanje je paradoksalno, što više znaš, imaš više pitanja. Ali ja više nisan zainteresiran za odgovore, ove u verbalnom smislu, zanima me direktno iskustvo nečega čime san okupiran. Tako to. Naumija san da ću šetat dnevno 3-4 sata. Kupija san i nove tene, desna mi je mala, al nadan se da će se razgazit. Malo me boli noga kad je duže nosin, al ajd, dajen in rok do 1. 10. , ako se do tad ne razgaze, kupujen nove. Kako ste mi vi? Pozdrav šaljen.


Prijateljstvo

— Autor nepocesljan @ 16:20

Imam ja tu jednu prijateljicu koju jako volin. Ponosan san na nju. Nismo se upoznali, uživo, a poznanstvo nam je počelo ovde na blogu. Prije nekih 6 godina smo se počeli dopisivat. Sad se čujemo na whatsAapp, nekad češće a nekad rijeđe, al u kontaktu smo. Pratimo šta se jedno drugom dešava u životu, i pričamo, družimo se. Pijemo kafe zajedno iako smo kilometrima daleko. Ugl, ona je ima nekoliko otišla radit u Češku, i pozdravljala se je sa svojom bivšom curom (možda i sadašnjon, komplicirano je), i kako ta cura je baš siromašna i nema za kupit robu, ona joj je dala svoju jaknu, nekoliko dukserica i hlače. To je za mene divan gest. Ona je dosta mlada, sad su joj 22, ali život ju je išamara dobro, tako da je dosta zrela za svoje godine. Godi mi pričat s njom, ima dobru energiju i borac je. Iako padne i poklekne prid preprekama u životu, uvik se nekako brzo dohaviza. To mi je fakat fascinantno, kako jedan dan more bit katastrofa, a sutra bude ok. Ono, ne dobro da sad sve cvjeta, ali bude ok. Eto, došlo mi je da zabilježin negdi svoje trenutne emocije, pa san ih zabilježija vamo. Kad bi svi bili osjećajniji prema drugin ljudima, ljudima u potrebi, u ovom svitu ne bi bilo ni gladi, ni umrlih od izlječivih bolesti, ni ratova i ničeg od tih sranja. Al eto, takvi smo kakvi smo. Meni je drago da iman takvu prijateljicu, a iman i prijatelja još koji su dobri ljudi, članovi obitelji su mi dobri ljudi, tako da, mogu se smatrat sritnin čovikon.


Tračarska posla

— Autor nepocesljan @ 21:10

Nikad neću svatit kako nekim ljudima glavna tema za pričanje mogu bit tuđi životi. Komentiranje kako se je neko rastavija od prve žene, pa "ko da će mu druga bit bolja, šta mu je falilo ovoj", uživljavanje u tu situaciju bez ikakva stvarnog znanja o tin ljudima, ali komentiranje kao da si doktorira međuljudske odnose. Onda se ti ljudi uhvate i svak sa svog svjetonazorskog gledišta odobrava il osuđiva tuđa ponašanja, bez uzimanja u obzir da svi ljudi ne razmišljaju isto, i tome slično. Moran napomenit da ne govorin o osudi nekog univerzalno zlog ponašanja, nego tipa rastava braka, seljenja u Njemačku i takve stvari. Fakat mi nije jasno šta tu more nekome bit zanimljivo. Pretpostavka mi je da ti ljudi nisu otkrili svoju životnu ljubav, strast, zanimaciju koja ih vuče i zbog koje rastu i razvijaju se, nego se zadovoljavaju sa komentiranjen tuđih života, jer nemaju pametnijeg posla. Ili još šta je vjerovatno, je da uživljavanjen u tuđi život biže od svog.


Odnosi

— Autor nepocesljan @ 17:31
Postoji neka tenzija između mene i ostalih mojih ukućana. Politički, ja san livo, a oni su desno. Oni su vjernici ja nisan. Meni su potpuno isti u svakom pogledu, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Nigerijci, Šveđani, u smislu isti za recimo vezu il brak, njima nisu, njima su prioritet Hrvati. Meni su gejevi ok, njima nisu. Prije je to stvaralo više problema. Međutim, te stvari su postale i nebitne, kad su počeli moji pravi problemi, i tu se neman šta požalit, vole me svi, što je bitno, a volin i ja njih. Ali ove razlike ostaju.

Stvar je, što moji teško da će ikad znat ko san ja. Pitanje je koliko iko uopće more znat ko je iko... Ali bilo kako bilo, njihovi ideali su muškarci koji su malte ne fratri. Mene tu nema. Dok san radija stand up, i emisiju na tv-u, mom ćaći je to bilo gubljenje vrimena. Jer je valjda sve sem poljoprivrede gubljenje vrimena. Ovako, površno, mene to ni ne briga. Ali kad se zagrebe, vidin da me briga. Itekako me briga. Ipak, moji roditelji me vole.

A ja bi volija kad bi ja nekako naša načina da se osamostalin i prekinen ovu agoniju u kojoj san, a i oni sa mnon. Trenutno ne vidin načina nego rad sa psihoterapeutkinjon i to da ne propuštan prilike koje mi dolaze. Druženja na koja me je strah ić, zato što bi moga puknit, itd. Moran nekako napustit ovo gnjizdo u kojen san se šćućurija. Bože pomozi mi u tom naumu, i fakat, al fakat, samo neka prođe mirno.

Potraži me

— Autor nepocesljan @ 21:36
Potraži me
u tihim stopama oko svog prozora
u ponoć

Potraži me
u mirisu kiše
dok uživamo u sigurnosti distance
i prozora koji odvaja
ljepotu od patnje

Potraži me
u stopama konja
dok ih vile jaše noćima

Potraži me
u svojin snovima
kad se ušuljan i ukraden ti misli
prisvojin ih i
patentiram

Potraži me
u svim kutcima
u koje se ne usudiš gledat

Potraži me
na dlanu
u linijama mog života
prati di se srećemo i di se razilazimo

Potraži me
U polju kukuruza, gdje
trčemo ko dica da se ugrijemo

Potraži me
u dušama koje nisu više nevine
koje su spoznale
koje znaju

Potraži me
potraži me
ja želin da me nađeš
al strah me je
koga tražiš

Priroda

— Autor nepocesljan @ 14:55
Koliko daleko smo se otuđili od prirode i koliko smo daleko od nečega što bi tribalo bit normalno, pokazuje i naš trenutačni način proizvodnje hrane. Znači, pod prvo, većinu sjemena za biljke koje jedemo posjeduje par korporacija, tako da naša hrana ovisi o njima. Takva vlast nad većinom proizvedene hrane u svitu je bez presedana. Drugo je način proizvodnje. Recimo paradajz, posadi se u staklenu vunu i kaplju mu se svi sastojci kojima se hrani u tu vunu i reste pod umjetnim svijetlima. To je otuđenost od prirode da ne mere bit veća. I tu je pokazatelj koliko je znanost danas zapravo površna i koliko je bezdušna. Svaka biljka prirodno želi da reste u zemlji, biljci triba zemlja kao što ditetu triba dojenje matere. Može dite odrast i na umjetnom mlijeku, ali za zdravlje diteta je neophodno da ima majčino mliko a i fizički kontakt s materon, jer mu to razvija osjećaj sigurnosti u svitu, manjak tog kontakta je plodno tlo za razvoj psihičkih problema u budućnosti. Također, genetsko modificiranje organizama je poprilično problematičan fenomen. Niko se ne pita sa etičkog stanovišta: Imamo li mi pravo genetski mijenjat biljke? Od kud nam pravo da rušimo samu suštinu jednog bića, njegov DNK? I imamo li imalo poštovanja prema prirodi i onome šta je ona stvorila. A da ne govorin o rizicima GMO-a na zdravlje, di postoje istraživanja na štakorima koji su hranjeni GMO hranom i di nakon nekoliko generacija počnu razvijat devijacije... Ali to ni ne triba bit prioritet, glavna stvar je da mi nemamo pravo to radit drugom biću. Životinje se također odgajaju potpuno odvojeno od prirode, zatvorene u kaveze u kojima se ne mogu ni okrenit, kravama buše rupu na stomaku i kroz nju joj ubacuju hranu da želudac probavi, kako bi je probavile i time se više udebljale... Pa još kakva je hrana koju jedu, antibiotici koji im se daju, itd. Nevjerovatno je koliko smo se odvojili od prirode, naprosto ludo, potpuno ludo. Biljke su živa bića, koja osjećaju. Biljka pripada zemlji. Krava pripada livadi. Ljudi pripadaju prirodi. Mislin da bi se toga tribali sitit.
1 2 3 ... 26 27 28  Sledeći»

Powered by blog.rs