Sjene iz djevočicinih snova

Kreacija

— Autor nepocesljan @ 21:36
Trenutak u kojem je sve stvoreno je sad.

Krug

— Autor nepocesljan @ 17:40
Svaki čovik na ovoj planeti ovisi o njoj i o ovom svemiru da bi živija. Da nema kisika u zraku, umrli bi smo. Da nema vode, umrli bi smo. Da nema biljaka i životinja, umrli bi smo. Da nema sunčeve energije ne bi bilo ničega na ovom planetu. Da nema svemira, ne bi bilo sunca. Kad čovik sagleda kako to funkcioniše, ne mere a da se ne zapita, di je tu misto za aroganciju ili narcisoidnost? Kad smo biće koje ovisi o svemu oko nas, a to sve oko nas također ovisi o svemu uključujući i nas. Dio smo jednom zaokruženog kruga života u kojem imamo svoje misto jednako kao i sve ostalo. I tu sva prosudba staje.

Božansko

— Autor nepocesljan @ 21:46
Cili naš svemir je živ, u svojoj suštini, živ i inteligentan. Kakva je priroda njegova življenja i inteligencije ne znan, al iz iskustava koje iman mogu reć da je živ i inteligentan. I da je ono što mi nazivamo Bogom, da je Božanski. Svako stvorenje ima svoj korijen u Božanskom, i svako stvorenje je oličenje Božanskog, i ljudi i biljke i životinje. Razlika između životinja i čovika je u tome što čovik moree spoznat svoje Božanstvo i postat ostvarenje Božanskog. Neki bi rekli da se čovik more prosvitlit. Možda se more i tako reć. Al sve što postoji je jednako Božansko ko i čovik i svaka podjela na 'niža i viša bića', ili 'razvijenije i nerazvijenije ljude' je samo uvjetna, jer funkcioniše jedino u presjeku vremena, a u totalitetu vremena svi smo jednaki i svi smo jedno.

Narcis ili...?

— Autor nepocesljan @ 14:48
Ne mogu se otet dojmu da postoje dvi vrste ljudi. Možda bi se moglo reć viša i niža vrsta, al to je već diskriminirajuće, mada možda u toj podjeli ima istine. 

Jedna vrsta ljudi je iskreno znatiželjna za prirodu ovog svita, traže odgovor na pitanje, ko smo mi, šta radimo ovdje, šta je suština svega što postoji, kako ovaj svemir uopće postoji, postoji li nešto kao Bog i ako postoji, kakva je priroda toga, kakvo je stanje naše svijesti i možemo li postić nešto kao prosvitljenje, i slično. 

Druga vrsta ljudi se takvva pitanja nikad ne pita, nego žive po naučenim obrascima i dovoljno im je da mogu tipa radit ako vole radit, da mogu dobro poist i popit, da tračaju druge ljude i nalaze zadovoljstvo u tome, ako se bave duhovnošću to je religija u kojoj su odgojeni, obično površno svaćena, ili bukvalno, bez ikakvog dubljeg preispitivanja i slično, oni žive po rutini i nikad se ni ne pitaju ko su i šta su, i sve ovo ostalo.

Za prvu vrstu ljudi držin da je naprednija, mada ne mora značit da je ova podjela statična, možda ljudi iz druge grupe mogu prić u prvu grupu, al mislin da je iz prve grupe nemoguće prić u drugu, pa su ljudi iz prve grupe kad se nađu u patnji često ljubomorni na ove iz druge, kako mogu jednostavno živit i ne pitat se ništa. 

Mada, život dotakne svakoga, i ne virujen da postoje fiksne podjele, po većini stvari smo mi svi isti, ljudi, al mi se čini da ova podjela ipak more držat vodu. Tako da, maybe I'm a narcissist or maybe I'm right.

Narcis ili...?

— Autor nepocesljan @ 14:48
Ne mogu se otet dojmu da postoje dvi vrste ljudi. Možda bi se moglo reć viša i niža vrsta, al to je već diskriminirajuće, mada možda u toj podjeli ima istine. 

Jedna vrsta ljudi je iskreno znatiželjna za prirodu ovog svita, traže odgovor na pitanje, ko smo mi, šta radimo ovdje, šta je suština svega što postoji, kako ovaj svemir uopće postoji, postoji li nešto kao Bog i ako postoji, kakva je priroda toga, kakvo je stanje naše svijesti i možemo li postić nešto kao prosvitljenje, i slično. 

Druga vrsta ljudi se takvva pitanja nikad ne pita, nego žive po naučenim obrascima i dovoljno im je da mogu tipa radit ako vole radit, da mogu dobro poist i popit, da tračaju druge ljude i nalaze zadovoljstvo u tome, ako se bave duhovnošću to je religija u kojoj su odgojeni, obično površno svaćena, ili bukvalno, bez ikakvog dubljeg preispitivanja i slično, oni žive po rutini i nikad se ni ne pitaju ko su i šta su, i sve ovo ostalo.

Za prvu vrstu ljudi držin da je naprednija, mada ne mora značit da je ova podjela statična, možda ljudi iz druge grupe mogu prić u prvu grupu, al mislin da je iz prve grupe nemoguće prić u drugu, pa su ljudi iz prve grupe kad se nađu u patnji često ljubomorni na ove iz druge, kako mogu jednostavno živit i ne pitat se ništa. 

Mada, život dotakne svakoga, i ne virujen da postoje fiksne podjele, po većini stvari smo mi svi isti, ljudi, al mi se čini da ova podjela ipak more držat vodu. Tako da, maybe I'm a narcissist or maybe I'm right.

Priroda stvari

— Autor nepocesljan @ 17:35
Poraze trpe samo oni koji se bore.

Spoznaja

— Autor nepocesljan @ 16:37
Najveća duhovna spoznaja koju moš imat je da si tek maleni kamenčić u ovom ogromnom i prostranom svemiru i šarenilu i ludilu zvanom život.

Ludilo

— Autor nepocesljan @ 09:58

Jedna od temeljnih dogmi našeg društva i današnje znanosti, kad su u pitanju 'mentalne bolesti' je stav da je to disbalans kemije u mozgu, i da moramo pit tablete koje će nam regulirat tu kemiju. Na ovom sisitemu se bazira cila naša psihijatrijska zajednica i farmaceutska industrija. Ono što ne govore je to da zapravo nikad nije znanstveno dokazano da, npr depresija nastaje zbog manjka serotonina u mozgu, i tome slično. Još jedan mit glede 'mentalnih bolesti' ili radije da to nazovem ekstremnim stanjima svijesti jest to da se takvi 'poremećaji' prenose genima. Nikad, znači, nikad nije nađen gen ni za kakvu 'psihičku bolest'. Razlog zbog kojeg ovo sve stavljam pod navodnike je zato što se cila ova priča oko ljudi koji imaju halucinacije, čuju glasove, imaju depresiju i siično može gledat iz potpuno drugog kuta. U raznim šamanskim kulturama se osobe koje su kod nas označene kao 'mentalno bolesne', posmatraju kao ljudi sa darovima koji mogu bit korisni za zajednicu. Često ti ljudi završe kao šamani i iscjeljitelji, ne svi naravno, al jedan dio da. Ovo zadnje pišem jer se u našem društvu na psihoze il druge probleme gleda kao na nešto što nema smisla ni značenja, nego je samo poremećaj koji triba ispravit kemikalijama. Dok kod plemenskih zajednica ta iskustva imaju svoj smisao i dio su jakog procesa transformacije ličnosti u drugu bolju osobu. Psihičke krize i problemi se mogu gledat kao stepenica ka boljem, dubljem tebi, umjesto kao poremećaj koji moraš rješavat lijekovima, koji u tebi ubiju i radost i druge emocije uz to što ti otupe i uklone simptome koji su ti smetali. Ustvari, lijekovi za psihičke bolesti samo maskiraju problem, a ne liječe ga. Doduše, to nekome odgovara, i to je ok, nekome je preteško nosit se sam sa sobom i radije će bit na lijekovim, što je ok, svakom njegov izbor. Al mislin da se triba poslat jaka poruka i da se triba minjat psihijatrijski sistem ovakav kakav je koncipiran trenutno. Iz ludila može izronit nova osoba, samo ako ima pravo vodstvo kroz taj proces, taj proces je ujedno i duhovan, ima i duhovnu dimenziju, i teško je nać nekoga ko je sposoban da nas vodi kroz krize kad se pojave. Možda možemo sami izvuć poruke iz toga šta nam se dešava, ako se oslonimo na svoju intuiciju da nas uči, ali bilo bi puno lakše da imamo nekog da radimo s njim. Jedna opcija je možda Joga, druga rad sa šamanima, treća je možda konvencionalna religija, ali triba nam i duhovna kompomenta u probavljanju ovih iskustava jer ona jesu duhovna, to je poziv na duhovno buđenje, ali nije svak spreman da na tome radi sam, a psihijatrija kakva je danas guši proces lične transformacije tako što nas lijekovima udaljava od nas samih. To kažem kao osoba koja je bila na psihijatriji i ima dijagnozu. No, ne treba psihijatriju demonizirat, nekad je potrebno neke ljude tretirat lijekovima, ali to bi tribala bit iznimka a ne pravilo. Ili bi se na to barem moglo barem gledat ko privremena pomoć, poput flastera, a ne stvarno liječenje rane. U nekim slučajevima može pomoć psihoterapija, mada ne znam koliko može pokrit taj duhovni element, za to uglavnom moramo otić negdi drugo, na neku drugu adresu. U svakom slučaju, kad sretnete nekoga ko ima djagnozu, nemojte ga gledat kao mentalnog bolesnika, nego osobu sa darom i potencijalom da postane iscijeljitelj u svojoj zajednici ili da bude produktivan na neki drugi način, a njegovi problemi su ustvari i njegovi učitelji. To mogu reć iz prve ruke, nistagmus koji san dobija me naučija puno toga, i poveja na duhovno putovanje koje je nevjerovatno. No dobro, dosta mene, ovo pišem inspiriran filmom koji san pogleda, i evo vam ga tu. 5 dolara je cjena da ga se pogleda streamom, što je sitnica, s obzirom koliko je dobar film.

https://vimeo.com/ondemand/crazywise/


Moja knjiga

— Autor nepocesljan @ 11:09

Jučer sam izdao svoj književni prvijenac, ta daaaaaam:

 https://www.smashwords.com/books/view/930073

U zagrljaju šutnje, naslov ove knjige koji uupućuje na radnju knjige, a to su stvari koje se svakodnevno događaju oko nas a o kojima se šuti. To su traume silovanja, homoseksualnost, nacionalizam, kriminal upleten u državne institucije, fizičko i psihičko oboljenje, veze ljudi različitih nacionalnosti. Ukoliko vas zanima ona skrivena strana naše svakodnevice, ovo je knjiga za vas 

Ako vam se svidi šerajte po fejsu, instagramu i slično. 


Iz mejla psihijatru

— Autor nepocesljan @ 19:03
A sad za ovaj doživljaj. To je teško rječima opisat. Ja kako sam dobio nistagmus i vratio se kući, sam se vratio i prirodi u našem selu, i meditaciji jer nisam imao ništa drugo da radim. Malo po malo to je dovelo do toga da sam probio neke granice u sebi. Prvo sam primjetio da mogu osjetiti biljke. Probao sam jednom i to je bio snažan i nevjerovatan doživljaj. Bukvalno sam doživio tu biljku, njenu energiju, uvjetno rečeno 'psihu' il tako nešto. To je popratio snažan osjećaj divljine, neopisiv, kao da sam u nekoj najgušćoj prašumi. Oprobao sam to još par puta sa drugim biljkama i upalilo bi. Kad to doživiš sve ti u vezi te biljke bude jasno, što izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše, sve savršeno odgovara tom osjećaju. Onda sam kroz procese meditacije se počeo otvarat svijetu, primjetio sam da ne postoje čvrste, fiksne granice između mene i vanjskom svita, da smo svi dio jednog, nečeg, čega god. Neko će reć Boga, neko svemira, meni naziv nije bitan. I tada tu večer sam se potpuno otvorio. Kao da me je nestalo, ličnosti mi, i samo sam vidio ljubav. Vidio sam da je sve ljubav i da je ljubav dublja od smrti. To iskustvo je i bilo ko neka vrsta smrti, tako mi je izgledalo. Onda sam primjetio da osjećam sve emocije ovog lika što je bio s nama (troje nas je bilo), osjećao sam da je nervozan i bilo mi je neugodno, nikako nisam htio da on primjeti da ja to osjećam. Tada u jednom momentu je tuda naišla jedna mačka i ja kad sam usmjerio pažnju na nju ja sam bukvalno, psihički postao ta mačka, imao sam perspektivu iznutra kako se ta mačka osjeća i šta je ona. S tim da, cijelo vrijeme sam bio svjestan šta sam ja a šta je ta mačka, nisam pomiislio da sam bukvalno postao mačka. Poslje sam, da istražim to stanje probao jednu mačku da iniciram neku komunikaciju s njom, i čim sam obratio pažnju svojom namjerom da komuniciram s njom ona je odmah počela mjaukat i dolazit k meni. Isto sam probao sutra, mačka je nezainteresirano šetala ispred kuće i ja sam uradio isto to, obratio pažnju na nju na taj način i ona je odma počela mjaukat i dolazit k meni. Moram spomenit da me je tu večer bilo jako strah, mislio sam da ću poludit. A i prvi put sam se susreo sa iskustvom koje se ne može prepričat, msm moš ispričat al taj doživljaj ne moš nikome prenijet. Pričao sam svojima o tome, oni su me odmah za par dana naručili na kontrolu kod psihijatra, ali taj koji je tada trefio je imao razumjevanja. Idućih dana nakon toga sam bio sav euforičan od tog iskustva, ali isto preplašen jer sam se našao za mene na skroz nepoznatom terenu. Naučio sam puno toga tih dana, tipa vidio sam da je nistagmus moj učitelj a ne nešto protiv čega se trebam borit, nego prije nešto što trebam slušat. Također cjepajući drva sam vidio kad e razbjesniš jer neko drvo neće da se iscjepa kako treba i hoćeš silom da goniš po svom, il sjekira bježi iz ruke, ili drvo se odbija ka tebi i tako. Ukratko kad svjesno ideš mimo puta kojim te život vodi da nastaju problemi, stvari rade protiv tebe. Vidio sam također da ništa nije slučajno, da je svaki događaj smislen i dio je neke veće harmonije, veće od nas samih. Možda je u svom tom doživljaju najbitnija ljubav koju sam jasno osjetio i vidio, ljubav koja je temelj svega. Ovo s mačkama je egzotično ali je manje važno. To stanje je opasno i ja da sam drukčije odigrao karte tu večer bi možda poludio. I u idućim danima sam osjećao da mi curi energija, i popravile su me obične svakodnevne stvari, cjepanje drva, zemljani okus pive i tako. Sad sam se povukao iz tog stanja jer to nije stanje u kojem moš proživit život i sada se ne bi ni vraćao u to stanje jer mi je i ove obične svakodnevice previše, pa još da i taj teret si natovarim. Sad živim ko da se to nije ni desilo, sve normalno percipiram, mislim ono, uobičajeno. Kada sam doživio to iskustvo pala mi je napamet jedna metafora. Mi cjele svoje živote živimo u jednoom balonu od misli, ideja, koncepata i stalno smo u tom balonu, ne vidimo stvarnost kakva jest, nego onako kako izgleda kroz opnu našeg balona. E ja mislim da sam ja puukao svoj balon i provirio vani. To me je iskustvo promijenilo, mada mi je teško objasnit kako. Ne mogu to opisat, znam samo da sam drukčiji. Ali ne mogu više imat one stare obrambene mehanizme, hvatat se za neke koncepte i njima se tješit, isto ko da nemam izbora nego da budem sto posto načisto sam sa sobom. Neki su mi ljudi rekli da je ovo moje iskustvo prosvijetljenje, meni ta titula nije bitna, možda i jest prosvijetljenje al kakva mi korist od toga kad jedva živim sam sa sobom. Naišao sam nedavnu na jednu curu na blogu koja je imala slično iskustvo, i izliječila rak, rak joj samo nestao, liječnici rekli čudo. Možda sam i ja simptome nistagmusa ublažio zahvaljujuć tom iskustvu, i mislim da mi zbog toga što me to promijenilo lijekovi više ne mogu potiskivat emocije, jer više općenito ne mogu potiskivat stvari. To jest mogu al pod cjenu nefunkcionalnosti, poput sstanja u kojem se sad nalazim. Imam osjećaj da je ovo iskustvo izbacilo sve iz mene i ono dobro i loše, i da me je sad da se snalazim kako znam i mogu. I to se je desilo prije početka mog rada na emocijama i ovih problema, nakon tog iskustva sam ja neko vrijeme bio dobar, čak i sretan, unatoč nistagmusu. I simptomi nistagmusa se nisu odmah povukli, nego poslije kad sam se polako počeo navikavat na te stvari koje su mi stvarale smetnju.

Tračanje

— Autor nepocesljan @ 16:43
Manjak osobnih zanimacija i strasti prema životu, ljudi kompenziraju prepričavajući živote drugih ljudi. Ljudi kojima je dosadno ili ih prosto ne zanima neki hobi, bilo šta u životu da im donosi okupaciju i da vole to radit. Onda sjede i prepričavaju tuđe živote, tako olako izvlačeć zaključke o tome kakva je čija svekrva, ko je normalan ko je nenormalan, šta sa svojim životom radi ovaj ili onaj, a onda u po frke, da bude ironično, komentiraju kako neki drugi ljudi puno tračaju.

P.S. Vrlo malo zajedničkih tema imam sa članovima svoje obitelji.

Multikulturalizam

— Autor nepocesljan @ 17:14
Svi smo svjedoci jačanja desnice u Europi. Antiimigrantski prosvjedi, suočeni sa kontraprosvjednicima koji žele ostaviti granice otvorenima. Ko je u pravu a ko u krivu? Nije jednostavno pitanje na koje možemo pronaći odgovor. Prije nego bilo šta možemo reći na ovu temu, trebali bi se zapitati o samoj našoj prirodi i onome što smo mi kao ljudi. 

Strah od različitosti je prisutan koliko i čovječanstvo. Plemena ratuju međusobno, neka s kojima smo stupili u kontakt reagiraju agresivno na naše ekspedicije, ali opet ima i suprotnih primjera, plemena koja su otvorena i miroljubiva. Ono što je istina, i što je nepobitna činjenica ljudske povijesti je to da su se ljudi oduvijek miješali, ali i da je bilo onih kojima je to smetalno. Da nije bilo međusobnog miješanja ranih humanoida danas ne bi imali genetski materijal koji nam omogućava da budemo ovako fantastično kreativna i snalažljva bića. Nadalje, današnje države i nacije koje doživljavamo kao neku stvarnost koja je ontološka, postoje relativno kratko, i one su sastavljene od etniciteta koji su međusobno ratovali, mrzili se, jednako kao što današnji desničari mrze imigrante. Miješanje različitih kultura se zapravo dešava oduvijek, to nije neki moderan trend, jedino što je modero u ovoj priči su žice i granice koje se čvrsto zatvaraju pred nadolazećim imigrantima. 

Mogli bi također postaviti i jedno etičko pitanje, ko to ima pravo da ograđuje jedan teritorij i prisvaja ga sebi, pritom zabranjujući drugim ljudima da kroče na njega. To je svojevrstan presedan u našem društvu, zar zemlja ne pripada svima nama, da li ptice, jeleni, vukovi poznaju granice naših država pa ne smiju prijeći na drugu stranu. Prosto rečeno, od kuda pravo političarima da zatvaraju granice svoje zemlje pred drugim ljudima, kad se seljenje i mijenjanje teritorija prirodna stvar, nešto što se dešava svugdje i uduvijek. Međutim, i tu opet ima druga strana priče, životinje, poput već spomenutih vukova imaju svoje definisane teritorije i ne trpe uljeze, tako da je ta tendencija kod ljudi također prirodna. U suštini, možemo reći da se trenutno u našem društvu bore dvije sile, ona koja je z slobodu i pravo pojedinca da potraži svoju sreću u drugoj državi ako tako želi, i ona koja ne dozvoljava da se u njihovim državama i društvima primaju ikakve pridošlice koje imaju nepoželjne, drugačije karakteristike. 

Pitanje multikulturalnosti nije pitanje današnjice, to je pitaje cijele naše budućnosti. Imamo izbor, da se dalje zatvaramo ili da dozvolimo migracije da se dešavaju po svom pirodnom toku. Ipak, ne treba olako zauzimati stranu u ovom konfliktu i treba razumjeti obje strane. Prevelik dolazak imigranata stvara kaos u društvima u koje dođu, potreban im je smještaj, učenje jezika, pomoć pri pronalasku zanimanja. Cijela stvar je dosta zahtjevna. Ali ipak, uz dovoljno volje, ja mislim da se te prepreke mogu prevazići. Ne samo da mogu, nego i da moraju. Čovječanstvo se je miješalo oduvijek. Naši geni na balkanu otkrivaju prisutnos raznih etničkih skupina, kelta, gota, ilira, romana, slavena, vlaha, itd. Sve to danas čini ono što mi jesmo. U globaliziranom društvu u kojem svijet postaje sve manje, možemo očekivati da će migracija biti sve više. Također je u pitanju disolucija koncepta nacije, i sve većeg broja ljudi koji su anacionalni, koji se osjećaju kao građani svijeta i slično. Tendencije idu ka većem miješanju stanovništva, što kao što rekoh, nije ništa novo. 

Ipak, postoji još jedna neizostavna stavka u jednadžbi. Strah. Strah od drugog i drugačijeg, posebno kad se radi o kulturi koja je radikalno različita od naše i još više kad su imigranti etiketirani kao teroristi i kao sigurnosna prijetnja, zbog incidenata za koje su u principu odgovorni pojedinci. Carl Gustav Jung je u svojim djelima se koncentrirao na proces koji on naziva proces 'individuacije'. To znači potpuno ostvarivanje samog sebe, dostizanje centra svoje ličnosti. Osobe koje postignu taj proces prestaju biti robovi svojih kolektivnih identiteta, poput religije, nacije i slično, nego postaju individue koje su samostalne i nezavisne. Taj proces je težak i zahtjevan, i nije čudo što se malo ljudi usuđuje da prođe taj proces. Ja smatram da njegov koncept ima šta doprinijeti ovom pitanju. Kad bi nas više razmišljalo neovisno, kao individue koje nisu slijepljene sa kolektivnim identitetima nacije i religije, lakše bismo našli rješenja za izazove koje nam nameću novi trendovi imigracije u Europi, a time i u BiH. Teško je očekivati od nekoga kome su njegova nacija i religija svetinja i ko je pod uticajem medija i propagande o imigrantima kao teroristima, da prihvati neminovno miješanje kultura.

Europi fali radne snage, bijela kuga uzima danak, i imigranti će dolaziti, htjeli mi to ili ne htjeli. Druga stvar je što probleme koje današnja imigracija povlači možemo gledati i kao izazove. Razmislimo samo šta sve možemo dobiti od društva u kojem različite zajednice ljudi žive skupa u miru i ljubavi. Da ljubavi, a ne samo toleranciji. Tolerancija može značiti i 'ne sviđaš mi se al ipak ću trpiti tvoje prisustvo' a ljubav znači 'drago mi je što si tu, volim te i obogaćuješ i moj život svojom individualnošću i različitošću'. Borba između desnice i ljevice danas u Europi po meni se treba odvijati na stranu ljevice, da se vrata imigrantima ostave otvorena, ali i zahtjevima desnice se treba odgovoriti, treba se primiti onoliko imigranata koliko se može uspješno integrirati u društvo, dogovoriti se i naći kompromise oko različitih stilova života i različitih zakona pod kojima bi te grupe željele živjeti i slično. Ja kao optimista vjerujem da se na ove izazove može odgovoriti pozitivno i da čovječanstvo kao cjelina može ući u novu eru, eru globalnog zajedništva

Homoseksualnost: Devijacija ili prirodna pojava

— Autor nepocesljan @ 20:04
Svjedoci smo porasta interesa za jednu temu, koja budi strasti u našem društvu, jednog fenomena koji ima gorljive pristaše i gorljive oponente. O tom se fenomenu još uvijek većinom šuti, i tema se trpa pod tepih, ali kako vrijeme proolazi, ta situacija se polako mijenja. S tim interesom, da doprinesem nešto općoj raspravi o tom fenomenu i ja pišem ovaj tekst. Naime, radi se o homoseksualnosti. 

Homoseksualnost je u Bosni i Hercegovini još uvijek tabu tema iako je to pojava koja je prisutna u našem društvu kao i u svakom drugom. Tabu tema je jer društvo nema hrabrosti da se suoči sa činjenicom: homoseksualnost postoji i i dalje će postojati, sviđalo se to nama ili ne. Na prvu bi se mogli zapitati šta je to homoseksualnost. Većina BiH pučanstva homoseksualnost smatra devijacijom, prijetnjom po društvu, propagandom kojoj je cilj uništiti obitelj i slično. U ovom ću tekstu pokazati apssurdnost takvih tvrdnji. Da li je homoseksualnost neka neprirodna devijacija? Nije, jer je do sada potvrđeno preko 170 životinjskih vrsta kod kojih se pojavljuje homoseksualnost. Tako da mi ljudi nismo ništa posebno, jedino je posebno kod nas što osuđujemo homoseksualnost, za razliku od životinja koje se s tom pojavom ponašaju, pa, onako kako to životinje rade: prirodno. Kako homoseksualnost može biti prijetnja po društvo je nejasna, takva tvrdnja može izići jedino iz usta zagorjelog homofoba, koji nije u stadnju da trpi išta drugačije od samog sebe. Jednom sam imao priliku čitati post na blogu od lika koji je tvrdio da će gej parada imati loš uticaj na njegovo dijete jer će na njoj vidjeti nemoralno ponašanje. Ta tvrdnja je apsurdna, jer ako ne želi da njegovo dijeti ne vidi taj 'nemoral', može jednostavno zabraniti djetetu da ide na gej paradu. A ako je dijete dovoljno staru, ako se radi o adolescentu, on ima pravo da ide na gej paradu ako ga ona zanima. Ipak, najapsurdnija od ovih teza je da je homoseksualnost 'masonska', američka, čija li već propaganda kojom se želi uništiti obitelj. Ta teza je toliko apsurdna da je to već parodija same sebe. Ne postoji sila na ovom planetu koja može uništiti obitelj. Obitelj je jezgra našeg društva u uvijek će tako biti jer će uvijek biti potrebno odgajati djecu u ulagati napor u to, a ljudi će uvijek imati potrebu za partnerom i upuštanjem u veze. Tako da, ja ne mogu vidjeti kako će prihvaćanje jednog fenomena koji je vjerovatno star kao i čovječanstvo, prihvatanje činjenice da neki članovi našeg društva gaje privlačnost premaa osobama istog spola, može i na koji način naštetiti obitelji. Kada je stvar već takva, zašto se onda desničari bune protiv homoseksualnosti, braneći 'svetost' obitelji. Iz jednog jednostavnog razloga, jer ne mogu prihvatiti promjenu. Ne mogu prihvatiti da se koncept onoga šta je obitelj mijenja, i da obitelj može biti i zajednica istosspolnih parova, a ne samo heteroseksualnih. Drugim riječima, ne žele drugima dati prava koja imaju oni sami, jer se osjećaju da ih ti 'drugi' ugrožavaju. Također pri osudi homoseksualnosti se često poziva na religiju, a istovremeno se tvrdi da je to sve američka propaganda. Moje pitanje je, ako je američka propaganda, gdje je onda bila Amerika u vrijeme kada su pisani tekstovi Biblije i Kur'ana? Također, smatram da je pozivanje na religiju u ovom slučaju neprihvatljivo, jer u sekularnom društvu religija niti smije, a niti može dirigirati pravila društva. Ali ipak, indirektno, preko uticaja koji imaju na ljude, svećenici i hodže šire homofobiju među BiH populacijom. Mada se mogu uočiti pozitivne promjene u pristupu pape Franje prema homoseksalcima, nadajmo se da će religije nastiviti ići u tom smjeru, u smjeru prihvaćanja homoseksualnosti. 

Ipak, sva ta desničarska naklapanja se ipak oslanjaju na jednu činjenicu: homoseksualnost uistinu jeste čudan fenomen. Kao vrsta, opremljeni smo spolnim organima da se razmnožavamo heteroseksualno, i homoseksualnst prirodno izgleda kao devijacija. Ali ipak, kad se zagrebe ddublje, možemo otkriti da seksualnost je više od samog spola. Slavni psiholog Kinsey je napravio skalu seksualnosti od nula do 6, u kojoj je nula isključivo heteroseksualna, a 6 isključivo homoseksualna orjjentacija. Pri svojim istraživanjima otkrio je da je većina negdje u sredini. Homoseksualni porivi mogu biti dio izgrađivanja seksualnog identiteta, koji se može mijenjati. Ja prvi sam imao fazu kada su me privlačili muškarci, i ta faza je prošla sama od sebe, sada sam čisto heteroseksualan. No homoseksualnost nije jedini čudan fenomen u ljudskoj seskualnosti. Malo ljudi zna za aseksualnost, ljude koji uopće ne osjećaju seksualnu privlačnost. Ipak ta tema ne diže toliku buru u javnosti. To je zato što aseksualnost nije vidljiva, kao homoseksualnost, i ne dira toliko u tradicionalne norme društva. 

Nakon ovoga svega, možemo se zapitati, zašto ljudima homoseksualnost toliko smeta? Šta tjera ljude da napadaju gej parade, homoseksualce na mjestima gdje se okupljaju i slično? To je zato što homoseksualnost dira u srž našeg tradicionalnog društva, u patrijarhat. Patrijarhat se temelji na zajednici muškarca i žene, gdje oboje imaju podijeljene uloge, šta kome pripada, žena se brine o kući i djeci, dok muž privrjeđuje za obitelj. Homoseksualnost udara u temelje tog fenomena. Pogotovo muška homoseksualnost. U patrijarhalnom društvu, muškarac je vrijedniji što ima više partnerica. Žena koja je promiskuitetna nailazi na osudu, ismijavanje i naziva se 'kurvom', dok muškarac koji je promiskuitetan i mijenja puno partnerica je 'frajer'. Homoseksualnost udara na temelje te društvene strukture, jer muškarac nije više frajer koji osvaja ženke, nego nježan, običan, fin ljubavnik sa članom istog spola. Drugi razlog zbog kojeg je homofobija toliko prisutna je kao što sam već naveo, religijska propaganda, kao i ksenofobija, strah od svega različitog, pa i od homoseksalnosti. No vrijeme ipak daje neke pozitivne pomake u ovoj temi, o homoseksualnosti se počinje pričati, mlađe generacije su otvorenije eksperimentisanju sa svojom spolnošću i slično. Tekst ću završiti jednim primjerom iz vlastitog života. Naime, zbog sigurnosnih razloga neću otkriti osobu o kojoj se radi. Radi se o jednom mom prijatelju iz jednog običnog bosanskog sela, koji je homoseksualan. Ispričao mi je, da je tokom svog odrastanja imao spolne odnose sa skoro pola muškaraca svoje generacije. Neki se sada stide, i neugodno im je kad ga vide. Al je značajna činjenica da je u jednom običnom bosanskom selu, pola muškaraca imalo homoseksualna iskustva. To nas navodi na zaključak da nismo ništa drugačiji nego amerikanci, škoti, englezi i drugi kod kojih je homoseksualnost zakonom priznata. Jedina je razlika što smo za razliku od njih veći licimjeri. U našoj je prirodi da se homoseksualnost pojavljuje, štoo pokazuje da je naša priroda više od onoga što možemo reći kada površno gledamo naše društvo. Seksualnost je više od samog razmnožavanja, i mi kao bića smo više od evolucijskih mašina za razmnožavanje. Seksualnost je fluidna, baš kao mi kao bića u ostalim stvarima. Različitost je ne samo neminovna, nego i poželjna, i tek sa prihvatanjem homoseksualnosti kao normalne pojave ćemo moći istraživati našu seksualnost bez predrasuda i stereotipa, otvoreno i znanstveno.

Abortus

— Autor nepocesljan @ 16:57
Oko ove teme je društvo uveliko podijeljeno. Na one kojima je abortus ubojstvo i na one koji na abortus gledaju tek kao na rješavanje nečeg što se još nije razvilo ni u šta. Moran reć da ne djelin ni jedno ni drugo mišljenje o abortusu. Ne mislin da je abortus ubojstvo ravno ubojstvu formiranog ljudskog bića. Ali također ne mislin ni da je to ravno ubojstvu jednog goluba, ili tako nekog nerazvijenog bića. Taj fetus nije golub, da je golub bio bi nošen u jajetu i izlega bi se u ptića. Fetus se razvija u čovika, i mi, ukoliko mu ne prekinemo taj razvoj, ćemo dobit novo ljudsko biće. Ta činjenica se ne mere ignorirat. Za zabranu abortusa nisan, jer smatran da žena triba imat pravo prekinit trudnoću ako to želi, a zabrana ionako ne bi funkionirala. Ali mi je također stravično da žena tipa ima 70 abortusa, koliko je imala jedna u dokumentarcu koji san gleda. Taj fetus se ipak razvija u ljudsko biće, i ono je čovijek, samo još neformiran. Smatran da je ok prekinut trudnoću u ranoj fazi jer se tada tom biću ne nanosi patnja, mada ni to nisan siguran jer ne meremo znat šta fetus osjeća i osjeća li uopće. Bilo kako bilo smatram to prihvatljivim. A moral? Moralno, abortus posmatram kao nemoralan čin. Ipak se ubija buduće ljudsko biće. Ali nisu svi nemoralni činovi za zabranu. Ja, osobno, bi u nekim situacijama bija za abortus, da mi se desi neka takva neželjena trudnoća, ali bi smatra da radin nemoralan čin i prihvatija bi karmu koju jedan takav čin nosi. Ali to bi uradija samo u najradikalnijim slučajevima, a kad bolje razmislin, možda ne bi uradija uopće. Triba puno hrabrosti da se odluči zadržat dite, i, iako ne osuđujen one koji se opredjeljuju za abortus, mogu reć svaka čast svima onima što su odlučili zadržat dite unatoč svemu.

Mentalne bolesti

— Autor nepocesljan @ 18:53
Ja sam mlada osoba, od 26 godina. Pri razgovoru sa mnom prvi dojam će vjerovatno biti običan, nadam se ugodan, al sve u svemu, u granicama normale. Lijen sam. Kasno ustajem, pa u podne pijem jutarnju kavu. Po svakom pogledu na mene, nećete primjetiti ništa posebno neobično, ali ipak, ja nisam isti kao vi. Barem ne kao svi vi. Naime, ja imam dijagnozu mentalne bolesti. Moja kava ujutro (podne :D) ima jednak okus kao što bi bila i da ju vi popijete. Moja svakodnevica, trenutno možda malo dosadna, je nešto što bi moglo biti normalno svima vama. Ipak, ostaje činjenica da sam ja, za većinu našeg stanovništva, drugačiji. Ja nosim etiketu. Nevidljivu, ali ipak prisutnu. Etiketu mentalne bolesti. Za nju znaju svi u mom selu, vjerovatno i sva moja šira ekipa u općini. Za mene te činjenice nemaju neko značenje, ali ipak, većini ljudi imaju. 

U svoja tri boravka na psihijatriji upoznao sam punno mladih ljudi. Neki od njih su mi sada prijatelji. Mladi sa psihičkim problemima nisu rijetkost, nažalost. Ono što je rijetko je otvoreno govorenje o svojim iskustvima. Ne treba spominjati zašto se o tome rijetko priča, ta tema je još uvijek tabu, i društvo ima tendenciju da se izolira od osoba sa mentalnim problemima. Prvo bi se mogli zapitati šta uzrokuje toliki broj baš mladih ljudi koji imaju mentalne probleme. Tu bi mogli naučiti nešto od nekih plemenskih društava, koji su smatrali da ljudi sa mentalnim problemima dolaze da bi bili iscjelitelji, da bi iliječili svoju zajednicu. Takav pristup je dijametralno suprotan stavu prema osobama sa dijagnozom mentalne bolesti koji preovladava u našem društvu. Naime, kod nas se smatra da je za bolest odgovoran poremećen pojedinac, a društvo ne igra nikakvu ulogu. Također, pojedinci se izoliraju u mentalne institucije, dok u plemenima, pojedinci ostaju inkorporirani u društvu. Tradicionalni šamani su smatrali da osobe koje mi etiketiramo kao lude, donose nešto što treba iscijeliti, izliječiti njihovo društvo. Mogli bi se zapitati da li bi u našem slučaju mogli povući istu paralelu. Mentalne probleme razvijaju uglavnom osjetljive osobe, osobe na kojima se najviše osjeti sve ono što u društvu ne valja. Mogli bi iznijeti hipotezu da na osobama s mentalnim problemima samo eskalira ono šta je trulo i toksično za čitavo naše društvo. 

Ipak, u stvarnosti smo daleko od tog stava. Mentalna bolest se sakriva, taji od ostatka društva, jer se pretpostavlja da sa osobama s mentalnim problemima nešto nije u redu, da su oni na neki način drugačiji, izazivaju reakciju ugroženosti od strane 'zdravih' individua. Razlog tome je ponajviše strah. Jedan je što mentalne bolesti ne razumijemo i zato ih se plašimo. Drugi je naš strah od samih sebe. Taj je strah malo opasniji, jer nas ljudi s mentalnim problemima podsjećaju koliko smo i sami krhki i koliko bi i sami nekad bili prisiljeni potražiti pomoć zbog vlastitih psihičkih problema. Nije čudo da se osobe s mentalnim problemima često povlače u sebe i imaju nelagodu da o svom iskustvu pričaju drugima. Ja sam sam imao tu nelagodu, a i sada je nekad imam. Nije isto na pitanje šta ima, šta se dešava odgovoriti sa: evo super, radim, studiram, učim za ispite i hej pa znaš bio sam na psihijatriji zadnja dva mjeseca, imam problema, borim se s njima. Drugi odgovor zadire direktno u našu intimnost i zbog toga je nelagodan. A nelagodan je i zbog priznanja stigme koju mentalna bolest sa sobom nosi. Ipak, ja mislim da nama treba bolje razumijevanje mentalne bolesti. 

Mentalna bolest nije rijedak fenomen kod naše populacije, svuda po svijetu se bilježi porast korištenja psihijatrijskih lijekova, što samovoljno, što sa doktorovim receptom. Drugo, osobe s mentalom bolešću nisu jedini izolirani i marginalizirani u našem društvu, isti patern koji imamo prema njima (nama) imamo i prema drugim vrstama manjina u našem društvu. Također, i osobe sa mentalnom bolešću trebaju češće izlaziti u javnost sa svojim ispovijestima i umjesto srama, osjećati ponos da su unatoč borbama koje samo oni znaju koliko su bile teške, žive normalno u našem društvu. Takav iskorak činim prvi ja sam. Ja sebe ne smatram, usko gledano 'bolesnikom'. Smatram se osobom sa mentalnim problemima, koji su rješivi, kao i drugi problemi. Neke osobe s mentalnim problemima troše lijekove cijeli život, a neki ih prestanu trošiti, što samostalno, što sa doktorovim odobrenjem. Mentalna bolest ne mora biti vječna. A i ako jest, može se naučiti živjeti s njom. Moja kava sutra u podne će imati isti ukus kao i obično. Moja dnevna rutina će proći kao i obično. Jedino što me razlikuje od svih vas koji ne nosite etiketu mentalne bolesti je to što imam unutarnje borbe koje su previše teške da ih nosim sam, pa mi treba pomoć. A koje to ljudsko biće živi a da mu nekad ne treba pomoć?
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10  Sledeći»

Powered by blog.rs