Ako na nečemu mogu bit zahvalan, to je na tome da iman dobre prijatelje. Fakat ih iman, i ima ih dosta. S nekima nisan u aktivnom kontaktu, ali ono, znamo se da smo “naši”. Danas san se družija sa prijateljima među kojima je bila i jedna osoba koja je blogger na ovoj platformi. Ali neću vam reć koja! Možete pogađat, al ja šutim ko zaliven. :D
S druge strane, znan ljude koji su npr nepovjerljivi, misle da se ljudi samo vode interesima, da prijateljstva ne postoje i slično. Takvi ljudi neće ni nać iskrenog prijatelja jer su se unaprid ogradili od iskrenih ljudi, svojim pristupom. Dobiće ono šta traže. To je karma. S druge strane, puno ljudi misli da su nemoguća muško – ženska prijateljstva. Ja san živi dokaz da su moguća.
Završiću post, ovde. Ubacija bi neku pjesmu, al ne znan koju, a neću neku rendom. Objavin je u idućem postu!
Misečina je vani i nije preporučivo putnicima da putuju u šume, jer vile igraju svoje svjetlosno kolo u šumama, i ako in se približiš, moš zaglavit, pomamićeš se i one će te odvest u njiov svit i vamo više neće bit mista za te. Užitak koji imaš kad igraš s njima kolo se ne može mjerit sa svim problemima koji će te snać kad upadneš u njiov, vilinski svit. Pa ipak, vile nisu zle, ni dobre, one te ne vode u svoj svit jer ti žele zlo, nego zato što si se ti njima pridružija, i onda moraš putovat s njima u njihove svitove, jer njihove tajne obični smrtnici ne smiju saznat. Sa šumskim gnomima je drukčije, to su plaha stvorenja koja žive u svom svitu, žive sami, i ukopavaju se u svoje špilje, a po danu traže hranu po šumi. Napadaju samo kad se prestraše, a i tada ne ozljeđuju nego samo krenu vikat i gonit svojim glasom ljude dalje od njih. Putnici koji putuju blagoslovljevi mjesečevim nitima, srebrenom paučinom, neka se paze i raskrižja, jer na raskrižjima znaju vrebat crni ljudi, tajnoviti i čekaju uz raskrižja, da uhvate putnika i uzmu mu sve šta ima. Mračni crni ljudi se negdje kriju po danu, a po noći vrebaju plijen. Malo se o njima zna, osim što su u dugom crnom kaputu, sa crnim čizmama i crnim šeširom, i takvi se kriju po raskrižjima, dok ne ulove žrtvu. Ipak moguće ih je pobijedit i otjerat ako imaš posebnu amajliju od dragocjenog kamena, koja je jako rijetka. Dalje, ako putnik naiđe na kakvu čatrnju, nek se pazi jer tuda vreba Baba Roga, ona pohodi šumu noći i mami na svoje jezerce, ukazuje se kao svjetlost koja noćne putnike mami, tako jako, da jedva mogu odolit njenoj obmani, putnici zaslijepljeni željom da vide šta je to svijetlo idu za njim, i Baba Roga ih namami i dovede do jezera ili čatrnje, te ih napije vode. Kad se napiju vode, ljudima se pomuti um i izgube razum, te danima lutaju šumom, ali poslje se ipak vrate i dođu k sebi, jer Baba Rogina čarolija ima određen rok trajanja. Putnike po misečini vrebaju brojne opasnosti, ali postoji i zaštita. Zaštita su magične riječi, ali ne znaju ih svi putnici. Jedino oni koji su prošli školu kod šamana učitelja su otkrili svoje magične riječi. Njih kad ih snađe kakva napast, spašavaju riječi koje ponavljaju u sebi. Drugi putnici pak, se moraju pazit i snalazit na načine na koje su oni navikli. Noćnim putnicima nije lako, pogotovo ne onima za vrijeme punog miseca. Ipak, nekad se po noći mora putovat, i tada se zazovu Zvijezde da te uputi na utabane staze kuda ćeš sigurno hodit i proć bez nevolja i napasti.
Moje hercegovačko lito zaslužuje još jedan post. Ovaj put mi je na umu sjećanje iz djetinjstva. Iz vrimena, koje je začudo, odjednom postalo “davno” a još jučer ko da je bilo moja svakodnevnica. Ima san tada svog prvog prijatelja, A. Sjećan se, liti je nama nekako uvik bilo najlipše i najintenzivnije. Ko mala dica ja i A. smo imali igru, krali smo cviće iz tuđih bašta. Sunce je pržilo i kao da je vrućina isijavala iz svakog kamena, a pogotovo sa seoskog asvalta, ali nama ko dici to nije bila nikakva smetnja. Štaviše, uživali smo. Išli bi kroz selo i brali cviće po tuđin vrtovima. Ne sjećan se šta bi od njega radili. Ko mala dica kopali smo se na “Tejacima”, to je jedno misto di seoski potok postaje dovoljno dubok da se može plivat. Ja san skaka ploske jer nisan zna na glavu, i imali smo čak i napravljeno skakalo od daske. Jednom smo ja i A. pokušali od neke drvene konstrukcije napravit brod, naravno, nije nam upalilo. Voda je bila hladna i redovito su nam usne bile modre, ali nije nam smetalo. Ja i A. smo imali igru da, nakon što se iskupamo u potoku, trčemo kroz nečije polje kukuruza koje je bilo tu pored, da se ugrijemo. I sad pantin taj gušt trčanja i onog blagog svraba od kukuruzovih listova. Onog magičnog osjećaja kad si u sred polja i jedva vidiš okolo, a ti sav topal i zaštićen. Ko malo veća dica, momčići, išli smo na “Otunj” i tu se kupali, na jednoj brani na Trebižatu. Tu bi se gađali mulom, ili ti ga muljem, i tu smo se neumorno kupali po cile dane. Bija je poseban gušt kupat se tu, bilo je raznih dijelova kupališta, moga si provest cilo popodne bez ikakvih problema. Voda je topla za jednu rijeku, i bija se je gušt kupat. Ja se doduše nisan baš snalazija sa ovim lokalnim grubijanima među nama momčićima, pa bi oni tipa uzimali moje biciklo bez pitanja i slično, ali eto, sad je to prošlost i više nije problem… Tu se sjećam onog magičnog osjećaja, kad si iskupan, a sunce prži i hodaš po zemlji i osušenoj travi, samo u kupaćem šorcu, okružen grajom sa svih strana, ljudima kojih je bila hrpa. S jedne strane su bili ljudi iz dva sela sa te strane rijeke, a na drugoj strani su bili stacionirani ljudi iz mog i još jednog sela. Svi su imali svoje misto na kupalištu, i sjećam se i sad, jedne zgodne žene koja je svakome bila privlačna i mista di je ležala i sunčala se… Do Otunja i nazad smo se vozili nekih 20 minuta s biciklom, što i ne bi bija problem da ja nisan mora vozit A. na svom biciklu, jer je njegovom vazda nešto bilo, pa ga nije moga vozit. Znali smo se kupat i na Skokinovcu, tu san se družija sa drugin prijateljen, sa P. i tu je isto bilo lipo. Navečer bi se na otunjskom mostu skupljali ljudi i družili se, al ja nisan baš iša na ta druženja, bilo mi je daleko za po noći ić tamo. I pum, sklopim oči i evo me sada, sa svojih 29, u istoj toj Hercegovini, ponovo liti, a druga Hercegovina i drugi ja. Selo je opustilo i ne znan koliko još ima cvića, odavno nisan provjerava, a na Otunju je puno manje ljudi nego prije… Kraj, polako, zalazi u neki svoj zen; bez ljudi koji su masovno otišli, priroda uživa, i i dalje dolaze prekrasni sumraci, najljepši dijelovi dana u Hercegovini liti, ali ovoga puta je puno manje svjedoka tim dolascima, jer veliki broj ljudi sada svoje sumrake čeka u Njemačkoj, Irskoj, Hrvatskoj i di već sve ne. Ipak, ostaje nada, da će ovaj kraj još jednom procvijetat, ali to je nada, koju teško da ću ja doživit. Ali ipak mislin da će jednon doć taj dan, nove cvatnje, ali doće nekim novim klincima.
Sunce nas je pržilo kao u onim jutarnjim satima sastanka, kad se noć susreće sa danom, kad zvijezde predaju štafetu suncu, kad mjesec polako zaogrće svoj veo i odlazi, kao starac sa sijedom bradom i štapom, do novog okreta. Bili smo žedni, užasno žedni. Napili smo se vode sa izvora, ali voda je bila otrovana. Neke zelenkaste tekućine su bile naš izmet. Nismo mogli da spoznamo šta je uzrok tom otrovu. Onda smo svatili, popili smo zlo. Nismo znali šta ćemo, tijela su nam kopnila i uvijala se u sebe. Onda nas je, potpuno iznenada, u naručje uzela Boginja Ljubav. Uzela nas je kao poveća, stasita žena i nadojila nas svojim mlijekom. Privili smo se na njene grudi i dojili. Svaki je gutljaj bio dovoljan i na kraju, izliječili smo se od trovanja. Međutim, zlo je ostalo u našim crijevima, i tribalo ga je svaki dan odagnavati dojenjem naše Boginje. Pojili smo se na grudima Boginje godinama, ali, u jednom momentu, naša Boginja je otišla. Rekla nam je da smo dovoljno stari da sami sebe liječimo. Otišla je nečujno, tiho, samo je zavukla svoje skute kroz šumarak i nikad se više nije vratila. Ptice su tada počele pjevati drukčije, nebo se smrklo i naoblačilo, pred oluju, a nas je nešto probolo kroz stomak i tada smo osjetili… Osjetili smo bol. I u toj boli, osjećali smo Ljubav, osjećali smo Boginju koja nas poji kroz bol. Na mjestima gdje nas je probola bol, otvarali su se kanali za Boginju Ljubav, da ona se ulijeva u nas. Eoni su prošli i ljudi su zaboravili na svoje porijeklo i na Boginju Ljubav, ali još uvijek ih probada bol i, znali ovu tajnu ili ne znali, još uvijek piju mlijeko Ljubavi od naše Majke Boginje.
Pišen ovaj post sa balkona, vitar mi lagano mazi ramena, a oči mi kupa zlaćasta svjetlost tek zašloga sunca. Volin Hercegovinu liti, to karakteristično litnje predveče, kad se energije smiruju i cili prizor dobiva jednu zlaćastu, opuštenu notu. Volin Hercegovinu liti, ta toplina koja obuzima, taj osjećaj smiraja, i odmora, kao da se je sve što živi zavuklo pod hlad i uživa u odmoru od dana. Volin i one vrućine popodne, kad je okrijepa rijeka, kupanje i osvježavanje, hodanje bos po makadamu, osjećanje suve zemlje i ispucale trave pod mojim stopalima. Volin večeri litnje u hercegovini, sa primjesama osjećaja afričkih savana, mediteran i toplina, a opet kontinent sa svojim biljem i mirisnim travama. Voli šetanje zabačenim seoskim putevima, i tu litnju sporost i neobaveznost… Volin ptice dok opušteno pjevuše, volin zrikavce, koji evo, još nisu počeli da zriču, volin kornjače i blavore koje srećen po šumskim putačama. Volin kombinaciju ove zelene boje drveća i žućkaste boje suhe trave… Volin Hercegovinu liti, jer su razbuktane energije, a opet je sve i mirno i opušteno. Uživam u povjetarcu, dok u trenerci i kratkim rukavima ovo pišem… Da se na kraju posta vratin na njegov početak, sebe, na svom balkonu. Volin Hercegovinu liti.
Dok san radija stand up komediju, bija san dobar komičar, dobro san prolazija kod publike. Mada, desili bi se nekad i loši nastupi, ili loši dijelovi nastupa, to je nešto na šta ko komičar moraš bit spreman. I znaš šta, zajebano je to, ono, raja se ne smije, a ti ih nasmijavaš sa bine. I moraš to istrpit i odradit nastup, jer ono, nećeš sad u po frke reć “ej raja, vidin ja nije vama do mene, odo ja” haha. Zajebano je to bilo. Nego, par stvari iz moje stand up faze. Donekle mogu reć da san iskusija slavu, ajmo reć. Ono, znan kako je kad sađeš s bine i bija si odličan i svima si vrh. Svaki komičar se navuče na taj osjećaj, ne virujen da ih ima a da nisu. Ja bi nekad proša u wc nakon dobrog nastupa, samo da prođen kroz raju da uživan u tome što san in vrh. Druga stvar je bila u biti nešto zbog čeg san počeja pisat, a to je, činjenica kako, bar tada u Sarajevu, nije bilo baš publike koju san ja volija. Ja san ima dosta crnog humora, i inteligentnije šale, koje ljudima nisu bile toliko zanimljive. Raja realno najviše voli kad se oplete priča o muško-ženskim odnosima, o seksu i tako, taj đir. Kao što cajke prolaze bolje nego kvalitetna muzika, tako u stand up-u jeftini humor prolazi bolje od kvalitetnog. A za razliku od muzike, di ti imaš svoju publiku koja će ti doć na koncert, u stand up-u se često nastupa u grupi. I onda se desi da neko sa ono, humoron koji publika više voli, prođe bolje od tebe sa tvojin humoron. I ostavljalo bi mi to gorak okus nekad. Ali to je trening za ego. Zato san konta selit vani, tipa u Berlin i tamo nać publiku koja će bit baš moja, ono, postat svoj vlastiti brend, imat publiku koja želi da čuje baš mene. Međutim, život me okrenija na drugu stranu i sad me više stand up ne zanima… Zanima me nešto dublje, al eto, još nisan isprofilira šta… Ovo vam pišem onako, da podilin s vama malo neke dojmove iz mojih stand up dana.
I da, bilo je i seksa zbog dobrih nastupa haha. Jednom mi je nakon nastupa cura prišla i rekla: “Večeras ćeš mene barit”. Ja se prepija tu noć i na kraju se nismo ni poseksali. :D
U životu san ima tri bivše, koje računam ono, u vezu. Bilo je više cura koje su bile neke šeme, al to je drugo. Prva je bila Lucija. U srednjoj školi, ja mislin da san bija treći srednje. Nalazili smo su u jednom klubu koji je postoja kod nas u Ljubuškom i ljubili se. Ja san se zaljubija, ali ona je ubrzo počela da se koleba… Kasnije mi je rekla da ne osjeća prema meni ono što ja prema njoj osjećam. Ostavila me je. Prikinili smo. Ja san to iznenađujuće zrelo prihvatija, i tada iako san bija klinac praktički, ja san zaključija da san zahvalan na tom iskustvu s njom, da ona nije “ta” i da ću ja eventualno nać drugu curu. Nisan uopće pravija dramu od toga. Plaka san, na “svom mistu” u selu mi, mistu di san dolazija donosit svoje želje i di i danas dolazin. Napisa san pjesmu, ali san je poslje izgubija. Sjećan se samo stiha: “A meni će tek vrijeme šapnuti na uho svu radost što ti si meni dala”.
Druga je bila Hana. Hana je bila ono fakat zaljubljenost. Kad smo tek krenuli, ja san bija baš zaljubljen u nju. Imali smo neke nezaboravne trenutke skupa. Putovali smo dva puta, jednom ruta: Zagreb – Ljubljana – Balaton – Budimpešta – Bratislava – Prag – Beč i u povratku Banja luka; a drugi put smo letili za Malmo i išli u Malmo, Lund, Geteburg i Kopenhagen. Pola smo puta stopirali i noćili smo priko kauč surfinga. Ona je bila pridala papire da ide na semestar, ili za master, sad se slabo sićan, u Francusku. Ja san baš želija da ostane, ali san u sebi reka sebi: “Ja želin da ona bude sritna, želin da ostane, ali ako će bit sritnija ako ode, neka ode”. Nije prošla i ostala je u Sarajevu. S njon san doživija i prva seksualna iskustva, ima san jedno prije nje, ali to i ne računan jer je bilo pijanski i bezveze. Sa Hanom je stvar počela štekat sa mnom. Naime, meni se ona prestala sviđat. Jednostavno mi je nakon oko godinu dana veze, prestala kemija s njom. Ona je to i primjetila. Poslje smo se krpili još pola godine, polazili pa prekidali, ali uzalud. Na kraju je ona bila ta koja je odlučila podvuć crtu. Ali do mene je bilo. Prema Hani i danas iman neku navezanost. Sitin je se često i osjećan ko da su nam kanali veze još otvoreni, i iman dojam da je obostrano. Ali ja ne želin s njon ponovo u vezu, ne bi to moga a ni tija, ali još uvik smo povezani. Možda je to tako inače, kad si nekoga baš volija, ne znan. Ovako, ja i Hana smo prikinili kontakt, jer se ona nešto naživcirala na mene. Ok mi je što nismo u kontaktu jer realno, nemamo baš šta pričat.
Konačno, treća, Alma. Almu san upozna priko last.fm-a. Dopisivali smo se i nešto je kliknilo. Ja san tada bija u Ljubuškom a ona u Sarajevu. Bila je litnja pauza na faksu mi. Ubrzo san doša u Sarajevo i upoznali smo se. Sve je bilo fino dok ona nije svojima rekla da je u vezi sa mnom. Kad im je rekla, njeni su popizdili jer san ja “Hrvat” (pod navodnike jer se ne izjašnjavan tako). Ja san se vratija u Sarajevo i jedno vrime smo bili u vezi. Bila je to izrazito seksualno nabijena veza, brate, da izvinite na izrazu, jebali smo se ko štuke. Sviđalo mi se jer je Alma volila grub seks, a i ja san, i pasalo mi je to. Ali kad bi se nalazili, krili bi se. Ako smo pili kavu, prvo bi doša npr ja, pa nakon 15 minuta ona. Isto kad bi izlazili iz kafića. Međutim, mene su opet popustile emocije i nisan više moga bit s njom. Reka san joj to. Bilo je nekih problema oko toga, ali sad smo ok, mada se ne čujemo često. U vezi smo bili oko 5 miseci. Eto, to su moje tri bivše koje se računaju. Vi, koliko ljubavi ste imali? I kakav seks volite? hehe
Želim, uistinu želim da kultiviran crtu da buden samokritičan i da u raspravi gledan drugu stranu gledat kao sebi ravnopravnu i dat šansu da mi se može dokazat da san i ja u krivu. Želin fakat prema drugim ljudima zauzet stav, ne ono intelektualno da san samo odlučija da ću bit takav i takav, nego da istinski osjećam to u srcu, da sugovornika u raspravi (svjesno ne govorin protivnika) volin i da cijenim priliku koju mi on/ona u raspravi daje, a to je da bolje upoznam sebe i da primjetim i neke loše stvari kod sebe.
Također, u životu, nastojin da ljude prihvatin onakve kakvi jesu, da se ne petljam u tuđe rasprave, koje se ne tično mene lično, tipa ako se sestra i mater nešto prepiru, da se ja ne petljam. Također, nastojin da gledan druge ljude sa istinskim prihvaćanjem toga kakvi jesu. Međutim, tu postoji problem. Da bi nekog prihvatija uistinu, moran sebe sredit. Da bi volija sugovornika u raspravi, moran prvo oslobodit sebe, jer, vidin da u ovakvom stanju stalne napetosti i potisnutosti jednog dobrog dijela mene, ne ulazim baš lako u taj mod da gledam ljude ovako kako pišen da se trudin. Mada, iskreno, blizu san ja tome, ali ne mogu to potpuno primjenit jer ja nisan potpun. I to mi je krivo, jer mi se nazire to da druge ljude baš potpuno prihvatin i volin, ali nešto u meni šteka i ne mogu. A vidin da je to ispravno.
Međutim, postoje dani i momenti kad mi je percepcija ajmo reć ispravna. Ja molin svaki dan sa svojima, to mi je kao neki dnevni ritual u kojem svi učestvujemo. Nisan religiozan, ali volin taj ritual našeg povezivanja. I često dok molin vidin neke mane u stvarima vezanim za molitvu. I ono, taj ritual mi nekad djeluje besmislen. Ali, npr, neki dan kad san se dobro osjeća dok san molija sa svojima, samo san primjetija kako mi je taj ritual molitve fin i simpatičan. Nije bilo nikakvog otpora tom dojmu. Nikakve loše primjedbe. Također, primjetin da kad san bolje raspoložen, da mogu puno lakše druge ljude volit. Ali ipak, iman unutarnju blokadu od koje ne mogu potpuno nekog zavolit. Jer ne volim ni sebe potpuno.
I boli me to, krivo mi je… Uistinu mi je krivo. Kao da gledaš neko divno polje, livadu di se dica igraju a ti ne moš k njima… Baš boli. Vidin to što mogu bit, a ne mogu to bit. Al haj, šta je tu je. Bar znam kako izgleda ispravna percepcija, pa time mogu bolje i adekvatnije reagirat na neke stvari. Zadnjih dana mi je teško… dosta teško. Ali, nije post o tome i neću ga ni pretvarat u to. Pozdrav vam svima.
O noći u kojoj šute vjetrovi
O noći u kojoj su pjesme nijeme
O noći u kojoj su potpalili kuće bakljama
O noći u kojoj krvoloci hodaju
O noći u kojoj se strahovi kovitlaju
O noći u kojoj se uragani pokreću
O noći koja zubima glođe te do kosti
O noći koja je zbunjena i sablažnjena
O noći koja je zla
O noći u kojoj se drže prsta na ustima
O noći koju svi dobro znamo, ali
O noći od koje svi bižimo
O noći koja je neminovna
O noći koja gazi sve ono čovječno
O noći iza koje samo bol čeka buđenje
https://www.youtube.com/watch?v=WL4M_RPqE8k
Sjećam se kako mi je jedna prijateljiva rekla da joj je Kejv mračan. Zanimljivo mi je to, s lingvističke i psihološke strane. Izraz da je neko “mračan”. Šta je to “mračan”? Na prvu asocira na strah koji svi mi prirodno osjećamo kad smo u mraku. Doduše više se ne osjećamo tako često, jer smo pripitomili naša staništa, ali ako si negdi u planini, di ima vukova, medvida itd, mrak će ti itekako bit strašan. Tako da, kad je neko mračan on nam je u biti strašan. Strah nas je njega. Sad zanimljiv je sadržaj toga “mračan”. Šta to npr Kejv ima, koje su njegove “vibre”, da tako kažen zbog kojih je mračan. To je jer ulazi u strašnu stranu ljudske prirode. Jer pjeva o ubojicama, patnji i slično. Općenito, može se reć da je neko mračan i kad ima tu vibru da bi on moga bit strašan. Tako nam je mračan neki lik iz filma koji ima te karakteristike, tipa serijski ubojica i slično. Ali zanimljivo da koristimo izraz “mračan”. Bilo bi adekvatnije reć “strašan”, mada, ima suptilna razlika između tog dvoje. “Strašan” je neko ko donekle otvoreno pokazuje svoju strašnu stranu, dok je “mračan” neko kod koga je naslućuješ, osjećaš je a on ju ne pokazuje baš direktno.
Uz to, zanimljivo je posmatrat kako mi ljudi ne možemo bit indiferentni na druge ljude, ili općenito na svit oko nas. Toj mojoj prijateljici je Kejv mračan, i sad da ga ja pustin, ona ne bi bila indiferentna, nego bi osjećala taj “mrak” i vjerovatno joj se to ne bi sviđalo. Zanimljivo je kako smo mi ljudi, ko bića u biti kao odašiljači energije, iz nas energija teče u našu okolinu, i tu energiju oni oko nas neminovno osjećaju, a i mi stalno osjećamo i upijamo drugu energiju. Na um mi pade situacija koju mi je jedna cura iz Srbije pričala. Kaže, u Nišu, gledala paradu Arkanovaca, njegove postrojbe. Govori da joj je to najstrašnije nešto što je vidila, kaže: “kao da je smrt prošla”. Znači ona je osjećala vibre ljudi u toj postrojbi. Isto tako, ako gledamo neke potresne slike na TV-u, tipa neka sakaćenja ili ratna uništavanja i slično, isto ne možemo bit indiferentni nego nas to pogađa. Mada, možemo se ne poistovjećivat s onim što osjećamo i mislimo. Tu nauku nas uči meditacija. Znači, osjećat emociju ali je samo pustit, ne reagirat na nju. Ali ne možemo izbjeć pojavljivanje tih emocija i misli. Mi smo u biti potpuno sljubljeni s našom okolinom, upijamo je i ko što reko, vraćamo energiju nazad u našu okolinu.
Svi smo mi, sva bića, jedan Svemir za sebe. Baš svemir. I mi smo centar Svemira, svak od nas, je centar Svemira. Svemir je nesagledivo prostranstvo, mi ga sada proučavamo, ali pitanje je da li ćemo ikada, bar za života, proniknit u njegove tajne… U biti, to i nisu njegove, nego naše tajne. Svemir je očigledan, toliko je jasan da ga mi ni ne primjećujemo. Tajne su očigledne, ali naša percepcija uvjetuje kako ćemo gledat stvari. Tako da, nešto što je očigledno, izmiče našem pogledu… Jer nikad u životu nismo bili izvan tog očiglednog, pa ga ne možemo pripoznat. Kao na primjer da smo cili život gledali zelenu boju oko sebe, da je sve zeleno, mi ne bi bili svjesni te boje jer bi je uzimali zdravo za gotovo. Tek kad bi ugledali drugu boju vidili bi da je zelena samo jedna boja od raznih. Tako je i s našom svakodnevnom percepcijom. Ali pitanje je, možemo li mi napravit odmak od naše percepcije? Možemo li napravit odmak od Svemira, da bi ga vidili iz druge perspektive? Ako ćemo napravit odmak, di ćemo bit? Opet moramo bit negdi? I to negdi je isto Svemir. Tako da, možda nam nema izvan njega. Ovo pitanje je paradoks. A paradoksi se ne rješavaju mozganjem, nego direktnim iskustvom. Ali bitno je postavljat pitanja. I divit se ljepoti paradoksa u kojem živimo.
P.S. Možda je naša svijest odmak od Svemira. Ili barem, možda u njoj možemo pronać odmak. Samo možda. :)
https://www.youtube.com/watch?v=lDpnjE1LUvE
Danas mi je bija dobar dan. Bili su mi prijatelji na kavi kod mene i malo smo bacili šetnju, a popodne san sa svoje dvi sestre otiša na kavu. Dođe mi da ih zagrlin i kažen in da ih volin, ali one jednostavno nisu od takvih stvari. Mislin da bi in smetalo. Uglavnom, kad smo se vratili kući molili smo. Ja nisan vjernik, ali molitvu doživljavam i kao obraćanje nečem višem što mi ne shvaćamo ali što je stvarno i što postoji (ne mislim da se to nešto mora nazvat imenom “Bog”), ali prvenstveno je doživljavam kao ritual povezivanja nas kućnih članova. I u jednon momentu san sestru upratija i doživija baš takvu kakva jest, sa svim manama koje ima i to mi je bilo totalno ok. Moram van reć, al olakšanje je kad nekoga tako sagledaš. Kad nemaš uopće onog fazona, kao “dobra je, srčana je, dobra je osoba ovo ono ali”… Olakšanje je kad nema “ali”. Kad ne moraš minjat nikoga. Jednostavno ga prihvatiš i kasnije se na te stvari koje su ti smetale kod te osobe uopće ne obazireš. No to ne mora značit da ti ništa kod te osobe nužno neće smetat, tipa sestra mi slabo zna saslušat druge ljude i uglavnom samo goni svoju priču, i meni to i smeta, ali nema onog momenta “ona je takva i takva i ona mi smeta”. Olakšanje je fakat gledat na ljude ovako. Malo san ga zbrlja možda u tekstu preanalizirajuć, al u suštini se radi o jednom vrlo jednostavnom momentu, ta osoba ima te i te karakterne crte i ok, nema dalje. Evo vam ovo:
https://www.youtube.com/watch?v=6YQrBcAoMR8
Dok pijem kafu, gledam kroz prozor kako se raspojasano lito razmeće svojim obiljem. Kao da je jedan Bog, zadužen samo za godišnja doba litu reka: Razgolišaj se! U cilom golemom svemiru, jedan komad Zemlje se zagrijava pod stopalima. Sunce je onako litnje, pridvečer meko sija sa onim svojim omamljujućim efektom koji tjera bube da lete i hodaju, koji tjera životinje na parenje, koji tjera ljude da piju sokove neba. Jedno lito, se približava. Dolazi. Zašto ipak se lita, iako prođu, uporno vraćaju? I kakva nas lita čekaju jednom kad nam tijela klonu jer ih napušta naš Božanski dah, hoćemo li moć kupat dušu, kako u rijeci kupamo tijelo, i trčat ko dica kroz polja kukuruza? Kao da jedan Bog dice im šalje energiju da trču, kupaju se, gađaju se blatom, jure po poljskim stazama bosi, sa vrućom zemljom pod stopalima. Dica trču najslađe, ali odrasli hodaju punije i potpunije, hodaju svjesnije, hodaju mirnije. Iako je zemlja Petra Pana privlačna, ljudima je suđeno da odrastu koliko je i litu suđeno da svake godine ponovo dođe. Kad se sezone izminjaju i kad Bog života okrene naše kose iz crne, smeđe il plave u sidu i kad, dođe taj čas da moramo predat svoj Božanski dah nazad njegovom izvoru, ja želim, želim, da još jednom udahnem još jedno lito.
Učim se da ne namećem ljudima svoju verziju njihove sriće. Znači, ukratko, da podržajem ljude u njihovim željama i naumima koji su nekad i dijametralno suprotni od mojih i da im želim sriću u tim naumima. Učin se da je srića različitim ljudima različit pojam. Da ne možemo svi nać sriću u istom životnom putu. Životni putovi su kao rijeke koje teku. Negdi se isprepliću sa drugim rijekama, ali korita im nastavljaju teć u njihovom smjeru. Oću reć, mi ljudi se susrećemo i djelimo fine trenutke, ali svi putujemo u neke svoje destinacije… Nema osobe koja će ić u našu destinaciju s nama, možemo imat partnere, ali naša destinacija je samo naša. Sami se rađamo. Sami umiremo. Da je prirodno u životu da sa mužem il ženom ostajemo skupa cilu vječnost, ne bi se odvojeno rađali i umirali. Rastajemo se i od najmilijih, i dalje idemo, našim putem, naša rijeka nastavlja dalje razdvajajući se od drugih.
Nego, sreća. Jedno je vježbat tu nauku, željenja sreće drugima u stvarima koje su nama možda i nelogične i besmislene, a jedno je to istinski želit. Da bi to istinski želili, moramo imat spoznaju istinsku, da mi ljudi nismo isti i da za svakog vride njegova pravila. I da svak živi svoj put, da nijedan (uključujući ni moj) put nije bolji od puta nekog drugog. Jasno, ne mislin ovde na ekstreme, tipa serijske ubojice i slično, to je druga priča, o kojoj neću sad. Sad, bez te spoznaje, da svi ljudi su potpuno jednaki i da njihova srića ne mora bit nešto što je nama logično i što se nama sviđa, možemo eventualno bit tolerantni. Znači ono, reć pošteno “ja mislim da taj put koji si ti odabra/odabrala je za mene besmislen, ali podržavam pravo na tvoj izbor. Jako je teško, pa gotovo i nemoguće zauzet stav koji bi ja nazva “stavom Ljubavi”. A to je: Ja nisam takav kao ti i meni te stvari u kojima si pronaša/pronašla sriću ništa ne znače, ali ako si ti naša/našla sriću u tome, samo naprid, furaj svoj film i nek ti srića potraje.
Mislin da je razlika između ova dva stava iznad navedena u prosto intelektualnom znanju, ili u znanju proživljenom kroz iskustvo. Već san negdi pisa da je mudrost: znanje + proživljeno iskustvo. Eto, dragi moji ljudi, šta reć, želin van sriću u čemu god je pronalazite, ako je nađete prepustitet joj se, nemojte je hvatat, ne ne, ona biži kad je oćeš zadržat i posjedovat, nego fino prepustite se i uživajte u njoj dok traje. Pozdrav od mene i ljubim vas :*
Neke san kontakte sa dragin mi osobama, praktički prikinija zbog svoje trenutne situacije. Zbog panike pri druženju. Nisu to oni baš baš bitni ljudi, ali opet su to ljudi s kojima bi se moga s vrimena na vrime vidit. Volili smo se, ili se volimo, ne znan. Ja njih volin. Al san se jednostavno presta javljat i komunicirat s njima. Ne mogu s nekin s kin nisan baš skroz blizak izać u kafić na kavu. Duga je priča što je to tako, ali je tako. Pitanje je, da li ja triban prihvatit da je sad tako i sebi oprostit što san prikinija te neke kontakte. Teško sebi opraštam to. A triba bi, bar mislin da bi. Sve kontam kad ovo prođe, nadoknadiću to, javiću im se i slično. Ali ne znan oću li ja ikad imat snage ovo proć.
Stvari su se malo prominile od kad san osjetija suštinu sebe. Za one što me nisu čitali, to jest nisu čitali taj post u kojem san pisa, ima nekoliko san u komunikaciji sa par ljudi iz sela mi priča i bija san ko i obično, pun straha. Onda se samo u jednom momentu probija taj strah i ja san osjetija sebe, u dubini sebe zatrpanog sebe, onog koji istinski doživljava sve ovo. Ali brzo san se vratija na ove standardne postavke, nisan si dozvolija da buden u tom stanju, da živin baš iz sebe. Tu leži kvaka svega. Navečer kad meditiran, vidin kako mi se ličnost triba urušit, to što san izgradija na potiskivanju tog dijela sebe triba otpast. Ali ja ne znan kako to uradit na društveno prihvatljiv način.
Pitanje na početku posta je bilo to triban li ja sebi oprostit što san ovakav. Ja si teško opraštam, a mislin da bi si triba oprostit. Al u principu, triba bi radit na tome da prominin sebe, pa da izađen iz ove faze. Za tu stvar je potrebno jedno: prihvatanje sebe. A ja nisan dobar u tome. I opet, cilu stvar uglavnom blokira ta moja agresija i potreba da razbijen stvari po kući. U biti, doša san do suštine problema i to je dobro… U nekin momentima san manje napet nego prije. Ali opet… Glavni problemi ostaju tu. Mada transcendentalna meditacija koju ima nekoliko radin, ima efekta. To mi je preporučija prijatelj, meditiran 20 minuta ujutro i 20 navečer. Ali džaba sve ako ja nisan spreman na prave promjene. Mada, koračić po koračić, možda do promjene i dođe…
https://www.youtube.com/watch?v=tMOcpGKTh84
Ima nekoliko mislin pisat o jednom svom prijatelju. On je ličnost kakvu vridi zabilježit. Žestok, britak, brutalno iskren, humorističan i ujedno mrtav ozbiljan. Život ga nije mazija i naučija ga je da bude spreman na sve. I ima on tu vibru ono, fazon “neš se sa mnom zajebavat”. Ali on je i puno više od toga. U sebi, duboko, duboko iman dojam da je nježan, ali ne znan jel me dojam vara. Zadnji put kad smo se družili prije par dana, tija san mu reć da ga volin, al on nekako nije tip za takvih izjava. Njegova vizija svita je u najmanju ruku zanimljiva. Viruje u kršćanskog Boga, znači u Isusa, a ujedno uvažava i Budu i budizam. Ali od duhovnih stvari na njega najveći uticaj ima Kastanjeda. Često spomene nešto što je Don Huan spominja Kastanjedi i tako to. On je ono, fluidan i od akcije, zna zadesit da ostane do jutra u kafani, a spreman je i bit u fazonu, “ajmo, sidamo u auto i pičimo tipa za Sarajevo”, samo tako, jer mu je došlo.
Međutim, on je ima sve samo ne lagan životni put. Oženija se je mlad i uletija je u drogu. Završava je na psihijatriji na tripovima i biva je potpuno izgubljen. Kaže sam da nije zna šta mu se dešava. Dobija je dijagnozu šizofrenije. Ima nekakvu invalidsku penziju s kojom se krpi a i radi pored toga oko ozvučavanja koncerata, tonac je. Uglavnom proša je psihijatrije, komune, nema šta nije, bija je na svim mogućim drogama pa i na heroinu. Dicu mu je ja msm dobro pomogla odgajat mater mu, mada ne znan, nisan ga nikad pita o tome. Sad s dicon ima dobar odnos, jedna mu se kćer i udala. On i dalje s vrimena na vrime uzme lsd il gljive, to je u njegovom fazonu, psihodelici. Poprilično ozbiljno svaća doživljaje koje ima na halucinogenima, pa tako misli da je priča s Isuson i slično, ali on to zdravo doživljava jer se ne veže za te doživljaje, ono, priča je s Isusom i to je to, idemo dalje. Ne hvata se za te doživljaje i ne kompenzira ništa njima.
Ali on sa psihodelicima postupa pametno, posti pred uzimanje lsd-a nekih dvadesetak dana, mentalno se priprema i tako. Inače od muzike, fura Floyde i ništa se ne može usporedit s njima. Floydi i Kastanjeda su dobitna kombinacija. Volija bi da mogu ovde dočarat njegovu pojavu i pokrete, njegovu direktnu komunikaciju, njegove žestoke komične izjave di baš brutalno iskreno zalipi nešto… Jedan je to od karaktera koje je teško prikazat, a koji su plodni za inspiraciju. Bavi se i muzikom, ima svojih pjesama napravljenih, sad radi na tekstovima. Nadan se da će uspit to posnimat sve, da ostavi trag iza sebe, jer vridi toga. Mene je za moje probleme pita, jesan li se raspita koja droga more pomoć kod ovog što se meni dešava. 
Powered by blog.rs
