Sjene iz djevočicinih snova

Krugovi

— Autor nepocesljan @ 17:29
Šetan neki dan i gledan, dica (ajmo reć) se vraćaju iz srednje škole... U njoj ih uče o tome kako je Bosna stara hrvatska zemlja i kako su zapravo Bošnjaci, Hrvati koji su prišli na islam... Generacije odrastaju usvajajuć uvjerenja koja su par budala izvukle iz konteksta i ukalupile kako njima odgovara. Na zidu kraj igrališta je ispisan grafit o učlanjenu u Hajduk u kojem je slovo U napisano sa onim karakterističnim proširenjem pri rubovima... Ustaško U, ako neko ne konta. Na sve zločine koje su činili 'naši' se zaboravlja ili pak su to samo 'komunističke', 'srpske' podvale, itd, itd. Na fakultetu mi prolaze generacije i generacije i generacije studenata... Iz povijesti uče o zlim katolicima koji su u Bosni ugnjetavali Bogumile, i onda su došli anđeli osmanlije (koji su porezom diskriminirali sve nemuslimane, a praktično nisu priznavali ni jednu religiju osim islama, židovstva i kršćanstva...) I onda su u tom 'tolerantnom i miroljubivom i multikulturalnom' ambijentu Bogumili koji su godinama odbijali katoličanstvo se svi odjednom prosvitlili i prišli dobrovoljno na islam. Niko, ili baar skoro niko ne vidi manjak logike u datom. Uči se o zlim Srbima i Hrvatima koji su genetski zločinci, o tome kako su zaapravo sve u BiH Bošnjaci i tako, i opet niko, ili skoro niko ne vidi u tome išta sporno ili nelogično... U Srbiji psihopata koji je sudjelova u opsadi Sarajeva i koji je tražija da se ulica u Bg nazove po zločincu osuđenom za genocid se kandidira za predsjednika i time stiče totalnu kontrolu nad državom... Na cesti kojon šetan je neki dan neko izbacija dvi velike crne vriće pune smeća. Na sri ceste. Također uz prolitnje cviće izniklo je i par busenova opušaka koje je valjda teško prosut igdi sem drito kroz prozor na put. I onda ljudi kažu da nam je loše. Pa, kakvi smo, i dobro nam je. Samo je čudo što zemlji više jednom ne dojadimo pa da nas strese sa sebe, ko kakva životinja buhe. Al onda kontan, buhe su žilave, ne daju se lako strest.

Dodir (kontakt)

— Autor nepocesljan @ 15:29
I dok ruke budu pjevale
I dok smjene oblaka,
Propuste svoje tanane niti priko naših usana
Dok se oči ne nagledaju
Sunaca
Kako ih kao Bogovi noći
Dvi žene iznose na rukama
I dok vatre
Što ih oči diteta nose u noćima
I dok vatre, što gore
U očima pustinjskih lisica
U očima mačaka, orlova
U vrletnim visinama
Dok se dlanovi
Ne zasite dodira kamena
Stopala asvalta
Dok se uzdasi, rastvoreni, prid sviton koji mami
Ne umire
Kao zategnuta žica gitare
Polako se smiriva i smiriva
Prije novog udarca
Dok zvizde ne odluče da prešute svoj sjaj
Dok crne rupe u našim trbusima
Ne prestanu usisavat prostor izvan nas
Probavljat ga, nosit, izdisat
Do tada
Ćemo
Kao tek rođeni, kao goli
Prid istinom u dušama
Prid sviton, prid suncem, prid šumom
Koji tek zalaze prid našim očima
(I sve je tu našim očima
i sve je nama
i sve je našim usnama
i sve je našem nosu
našim nogama)

Gledaš me, ravno, prozirno dok
moja duša, pleše kao zora
dok zavodi jutro
I tišina nam pada na obraze
Kao izdisaj cigare iz tvojih usana
Na unutrašnjost moje vilice
U daljini je škripa motora, trk djece
lavež pasa
Sunce zalazi prid našim očima
(Oči, oči
sklopite se još jedan put
zaplačite još jedan put
prije nego se ponovo otvorite
i sjetite me se)

https://www.youtube.com/watch?v=UkmhN0muRsc

New ageri i Scijentisti

— Autor nepocesljan @ 15:35
Ima jedna tema o kojoj se nakanjivan pisat ima nekoliko... Rasijan san jer već nekoliko dana loše spavan, pa ne znan koliko ću uspit bit koherentan, al et. U životu naletiš na razne ljude, i, mada je svak individua za se, mogu se svrstat neke grupacije. Tako neke grupacije moš svrstat u neke malo veće spektrove, a kako naš analitički um voli vidit stvari u dualnostima, možemo stvorit i neke krajnosti. Te krajnosti, jasno, odgovaraju jednom logičkom kontekstu koji se razmatra. One krajnosti koje me zanimaju u ovom postu su ove dvi: New age zanesenjaci i Scijentisti - većinom ateisti i agnostici. U dosta san situacija se nalazija u raspravama sa nekin koga bi moga svrstat u neke od ove dvi grupe, u budući da je tih ljudi u današnje vrime dosta, ima smisla da se osvrnen i danen općenitiji komentar na (po meni) netočne stavove i svjetonazore tih ljudi. Prvo prvi! 

Prvo da kažen da je New age svjetonazor sam po sebi i ok do neke mjere, to je produkt našeg vrimena, spajanje i miješanje istoka i zapada (ili sjevera i juga :) ), i dosta dobrih stvari se da nać na New Age sajtovima, i uz to, jako puno ljudi ima neke stavove koji su zapravo dio New Agea, npr ako misliš da trebaš bit pozitivan i da ako pozitivno razmišljaš, privlačiš to u svoj život, i obratno za negativno razmišljanje, to je New Age. Tako da, dosta toga u New Age-u je ok, osim nekih major rupa i šupljih priča koje se tu vrte. Prvo je površnost. Npr, mislit da je za promjenit svoj život dovoljno zamišljat sebe kako ostvaruješ svoje ciljeve, govorit sebi da se voliš, dok se gledaš u ogledalo i slično, je notorna glupost. Jasno da je za promjenu svog života nužno i promijenit misli, ali ovakav pristup zanemaruje dublje razloge zbog kojih uopće imamo misli koje imamo. Stvarna i ozbiljna promjena proizlazi iz iskustva koje proživljava cijela ličnost u kojoj su misli samo dio, i često posljedica a ne uzrok problema. Također, ono šta je puno bitnije od zamišljanja i govorenja afirmacija su tri stvari: Trud, trud i trud. I ispravna svijest o sebi i problemima koje imaš. Još jedna česta zabluda koju čuješ kod New Age ljudi je da je problem naše percepcije naš 'racio', 'um', 'ego', kako oni to već vole nazivat, koji nas navodi na krivi put a zapravo mi samo trebamo zanemarit racio i bit prirodni i time ćemo postić sriću, prosvitljenje, itd. To je opet, notorna glupost. Mi, ko razumna bića, ne bi uopće mogli postojat bez racija, bili bi mentalno zaostali, a prosvjetljenje, šta god kome značija taj proces, se također vršii raciom, ili točnije, dešava se kroz racio, između ostalog. Također, ko individue nužno imamo ego, i tu imamo paradoks, da oni raciom tvrde kako nam ne treba racio i egom da nam ne triba ego. Dakle, kontradiktornost i apsurd. S tim da i pri ovom slučaju oni su uboli dio problema, jer ljudi i imaju problem sa egom i raciom, ali međutim, otišli su u smišno rješenje, negirat uopće racio i ego. Pravo rješenj i pravi problem nije korištenje ili ne korištenje racia i ega, nego ispravno ili neispravno korištenje istih. Uz ovo sve bi triba dodat da ova grupa ljudi ima kroničnu nekritičnost prema stvarima koje čitaju, pa će povirovat u svaku glupost bez provjere i također, ne trude se da im stavovi imaju ikakav ozbiljan, ako je nužno i znanstveni temelj. 

Druga grupa ljudi su scijentisti. Scijentizam ukratko znači: Dogmatično vjerovanje u sve mainstream teorije u znanosti, i jednako dogmatično odbacivanje sveg znanja koje ne spada u tu kategoriju bilo da dolazi iz same znanosti ili izvan znanosti. Scijentisti su često ateisti i agnostici koji se busaju u prsa kako nemaju svoju religiju i napadaju sve što ima neke veze sa religijom ili duhovnosti, a u stvarnosti, oni su dogmatični vjernici jednako kao kakvi vjerski fanatici. Scijentisti su uglavnom vezani za trenutnu mainstream znanstvenu paradigmu koja fetišizira materiju, vidljivu i opipljivu, pa tako odbijaju vidit da postoje ikakve granice toj paradigmi. Neki stavovi su čak i općeprihvaćeni, mada nikad nisu dokazani, za primjer možemo uzet stav da genetika uzrokuje psihičke bolesti. Ova tvrdnja nije nikad, al ama baš nikad dokazana. Naravno, neke stvari jesu genetski uvjetovane, ali problem sa scijentistima je taj što oni fetišiziraju genetiku, jer jedino njoj mogu pribjeć kao nečem opipljivom, i onda genetikom objašnjavaju stvari koje s njom nemaju veze. Scijentisti će također i sasvim znanstvene stvari odbit kao neznanstvene, na sličan način kao što su davnašnji dogmatici odbacili zemlju kao kuglu (tj elipsu jel), zemlju koja se vrti oko sunca, itd, kriterij je jedino - uklapa li se to u njiove stavove. Tako recimo u znanosti postoje teorije koje su doslovno šikanirane, takva je recimo Teorija inteligentnog dizajna, ili eksperimenti kojima se dokazuje telepatija npr. Telepatiju samu već zvuči suludo spominjat u znanstvenom kontekstu, i to ni zbog čega već zbog sveprisutnog scijentizma, jer telepatija je još davno znanstveno proučavana i dokazana. J.B. Rhine je provodio eksperimente u kojima bi učesnici pogađali redom špil od 25 karata. Provođeni su tako da bi unaprid govorili svih 25 karata što misle da će bit, i onda bi se mehanički, slučajnim odabirom izbacilo 25 karata. Eksperimenti su rađeni statističkom metodom gdje se mjerila vjerovatnost da se pri pogađanju radi, odnosno ne radi o telepatiji. Došlo je do rezultata među kojima je jedan učesnik ima vjerovatnost od 1 naspram 1.298,023,223,876,953,125. da se pri navedenom slučaju ne radi o telepatiji. Znači toliko je malo vjerovatno da telepatija pri tom slučaju ne postoji. Također, fenomen sinkroniciteta među koji spada i telepatija, je proučava jedan od tri najznačajnija psihologa ikad, Carl Gustav Jung. I sam je nebrojeno puta nailazija na telepatiju kao fenomen, pri liječenju svojih pacijenata. Za temu sinkroniciteta je najbolje pročitat djela C.G. Junga, prvenstveno knjigu: Život i duh. Između ostalog postoje primjeri osobe koja sanja smrt prijatelja i sazna da je ovaj te noći ubijen, itd, ima obilno puno materijala, a ako iskreno propitamo ljude oko nas a i same sebe, sigurno ćemo naić na telepatiju ko jedno gotovo pa uobičajeno iskustvo. Ipak, kod scijentista pri samom spomenu telepatije nailazimo na podsmjeh, mada je ko što spomenuh, jedan od tri najvažnija naučnika u psihologiji ustvrdija fenomen sinkroniciteta, a knjigu o njemu je izda sa Paulijem, fizičarem koji je dobitnik Nobelove nagrade. I onda će neko na reć da su te tvrdnje neznanstvene! Šta sve ljudski mozak može, čudo jedno. :) Također, onoliko koliko New ageri znaju ubacit gluposti kao neku duhovnost, tako scijentisti imaju podsmjeh na sve u vezi duhovnosti, poput recimo, čudesnih iscjeljenja i izlječenja, kojih ima na tisuće ako ne i na stotine tisuća. Ako nekoga zanima evo samo jedan primjer, izguglajte Anitu Moorjani, ima Na rubu znanosti cila emisija s njon, i poslušajte kako je medicinski neobjašnjivo izličila rak nakon što je imala 'Near death experience', koji je za nju bija pravi duhovni preporod. Također, ikakva ideja na postojanje duše, čakri itd, je smiješna scijentistima, mada se te stvari tisućljećima zapravo, proučavaju, samo drugim oblikom znanja. 

Eto, toliko za ovaj post o ovim dvima grupama ljudi! Nadan se da ne spadate ni u jednu, ili ako jeste, da ćete razmislit o ovde iznesenom i sami istražit bolje stvarnost oko nas. :)

Život

— Autor nepocesljan @ 21:10

Nekako se u meni rađa volja. Potajno, potajno se motlja u kutcima mog bića, tu i tamo zauzme cilu masu koju iman. Ipak, neću trčat prid rudu ni izuvat se prije gaza, jer još uvik sanjarin o životu i opciju da ga fakat živin boreć se samo razmatran. Ali nekako se stvari kolaju u tom smjeru. Triba probit granicu i suočit se sa strahon. Suočit se i prvo gurnit glavu tamo di ti je najmrže, i progurat to. Možda je to lekcija koju me život uči. To je, tačnije gledano, svačija lekcija. Mada, i dalje me svako potencijalno pogoršanje mog zdravstvenog stanja, i svaki simptom koji se pojavi, obara s nogu i baca u očaj. Možda je moja lekcija i da se naučin borit s tim šta god bilo, i kolko god teško da bilo. Je li moguće da se čovik toliko trzne i drzne da ga više ništa ne obara s nogu, kolko god da teško bilo? Opet, svi imamo breaking point... Je li iluzija i sanjarenje mislit da je to stanje moguće postić? Valjda mi na ovo more odgovorit jedino život. Tako, sanjarin o tome da ću se borit i djelon se pripreman na to da se borin, sve to, boreć se sa porivon da se ne borin. Nego da odustanen. A odustajanje je iluzija. Najveća iluzija od sviju. Možda je od nje jedino veća ona iluzija da si siguran, iluzija koju si nekad umislimo. I tako, razmišljan o borbi i svemu... I kad se stvar stavi ono, čisto na čisto, život je sranje. Bar je moj trenutno. A istovremeno i nije sranje, u momentima u kojima nije, u momentima kad danas npr šetan s ćukon po okolnon mi brežuljku, kad neku večer slušan muziku i gledan kako mi se svijest prostorno širi i kako osjećan sebe u sebi. Možda ga uspijen dotrat dotle da postane manje sranje, možda nekad okrenen neku drugu priču, al jebat ga i realno stavi na čistac sa čim se moran nosit, a također i s čim se sve raznorazni drugi ljudi moraju nosit, teško je reć da je život nešto fino. Mada nas opet nešto goni da ga živimo.

https://youtu.be/brpUYfnWlwI 

Vuče me misao da je sreća dostižna. U pozadini, ovojnici moje svijesti, igra nada da je i apsolutna sreća dostužna. Kad kažen apsolutna, mislin na sriću koju jednon kad je postigneš nikakve mijene neće odnit, mislin na sriću o kojoj pričaju prosvjetljeni ljudi i mistici, sriću ko nusproizvod čistog bivanja. Drugi dio mene gleda na tu sriću sa ciničnim osmjehom i spremnon psovkon kojeg sočnog sveca ili samog života, ili momenta kad san rođen, začet, prvi put punija na zemlju i prodisa i tako. U ljutnji najčešće sujen sam sebe. Barem, da ništa, san svjestan da san sam sebi kriv za svoje probleme, i odgovoran za njih, a ne neke više sile. Iako, i sa tim znanjem, život nije posta manje usran. Moran se maknit, negdi, di god. Trenutno razmatran traženje posla u Ljubuškom, traženje posla u Sarajevu, zadavanje u fakultet u Sarajevu i pričanje sa svojima da me financiraju da živin gori dok ne završin ovu godinu i po što mi je ostala. I uz sve to, uz sve to, triba kontat di će mi sve koja svitla smetat, oće li me mučit nesanica zbog vrtoglavice i oće li me to oborit, isisat mi svu energiju, šta i kako ću poslje i di sa životon, i što uopće da ga živin... Retorička pitanja. Iskucana vamo, a ja ću opet sam, u svom tijelu, leć spavat, ko i svi vi, i svi mi, i prid san će nan oči još pokoji put pogledat ovaj čudesni, šareni, puni i turobni i mučni svit kojeg svi djelimo. P.S. Nešto guglan po internetu tečajeve reikija... Ko će znat, možda mognen ostvarit samoiscjeljenje, i naučin općenito sam sebe ličit (liječit), pa time i otkrijen nešto golemo i nešto zbog čega će sve ovo bit vridno nešto. Šta bilo da bilo, život mi je to donija, i ovo je život. Pa, živili! (pijen gutljaj karlovačke) 

https://youtu.be/wF7sAjVcFJM 


Č

— Autor nepocesljan @ 13:35

Noći su bile tamne i duboke. U njegovim očima isijavao je strah. Bio je tako stvaran, tako... prisutan. Kao duh prostorije za kojeg znaš da je tu, osjećaš ga. Nije to bila ona fizička prisutnost, ona je nestvarna, dolazi i prolazi, dodiri, uzdasi, njeno disanje kad spava kraj tebe. Ne, ovo je bilo puno stvarnije. Ovo je bilo ti. Stvarno je kad hodaš, hoda s tobom, stvarno je kad pjevaš, šeta po tvom glasu, stvarno je kad sanjariš, grebe ti misli u kutku, stvarno je kad sanjaš, uzima razna obličja i oblači razne kapute da te zavara, al znaš, nakon nekog vrimena primjetiš i vidiš, to je uvik on. Uvik je on, i uvik je isti. Veteran preživljavanja, žilaviji od samog života. I majstor obmane, mada je iskren poput tek rođenog diteta. Tvoje oči mu daju razne izglede, tvoja duša ga imenuje raznim imenima, i nakon nekog vrimena pomisliš da su ta imena stvarnost, svidi ti se odjeća u koju ga obučeš, pa zaključiš i da je kul, i nastaviš dalje noseći ga, diveći mu se, ubrizgavajući ga sam sebi dok hodaš s utegnutim skinny jeansima, sa čizmama koje tako savršeno cupkaju od pod i prianjaju uz asvalt. Al u dubini tebe on je gol, i on je tu, on je uvik isti i nikad, ama baš nikad nije isti. Kako mijene života prolaze, njegova koža stari, i taj ti koji je on, poprima izgled zaboravljenog pustinjaka koji je eone proveo gledajući zvizde, ali savladao je i umjeće pretvaranja u divlje zvijeri, svoje šamanske saveznike, koji iskaču i tumaraju tvojim umom, svojim okolišom, i love tvoje emocije, misli, grabe ih i jedu. Al kad ih pogledaš, vidiš dite koje steže svoju igračku. I stariš i stariš, dok vas dva, kao prijatelji, ne priznate jedno drugom da ovaj prastari svit, kroz čiju su dušu istekli milioni srca, milioni grčeva, suza, smijehova i smjelih koraka, usputnih misli... Da taj svit pripada vama oboma, a i vi njemu.

https://www.youtube.com/watch?v=WU_ws0Di6wI 


Zvjezdana noć

— Autor nepocesljan @ 18:45

Mnoga su plemena imala zanimljivu percepciju ludosti, neka bi recimo, izabirala osobe koje su doživile psihozu kao vođe, jer su virovali da su oni u dubljem kontaktu s prirodon. More izgledat ludo, ali i ovaj kratki video je zapravo na tom tragu, pokazuje kako je Van Gogh svojim intuitivnim umom, bez poznavanja fizike il matematike zapravo, u periodu svoje psihotične epizode kroz umjetnost izrazija neke od najzanimljivijih koncepata u matematici i fizici. Jung je također pisa o tome kako u periodima psihoza ljudska svijest ima kontakt sa dubljin i neotkrivenim silama u nama. Što znači, u prirodi, jer mi smo priroda. :)

https://www.youtube.com/watch?v=PMerSm2ToFY 


Hipsteraj

— Autor nepocesljan @ 19:11
Čekan momenat kad će sranje u prirodi postat hipsteraj. Svi će tada navalit u šume, parkove, male saksije cvića pored tramvajskih, da se u njih poseru i poslje toga naprave selfi. Guzicu će brisat listom, kamenom ili granom - da bude potpuno prirodno, a oni kreativniji će pak se brisat bačenim listovima papira ili iskorištenim maramicama, da bi ih reciklirali. Selfi će, sa svoje strane, bit pravo malo remek djelo, u isti kadar uvatit govno, materijal kojim je guzica obrisana, sebe sa čitavom bradom ili tetovažom. To bi s vrimenon moglo i prirast u pravi pokret i dobit svoje ime poput 'natural shit-taking' ili 'a right to take a shit'. Parkovi i javne površine će bit pune govana, a elokventniji među seračima će u tome također vidit i dodatnu korist, jer su govna prirodno gnjojivo za travu u gradskim površinama. Umjetničke duše će u svoje malo govno posadit i po neki mali cvit, i sve naravno popratit selfijem. S vrimenon bi to mogla postat i čitava jedna subkultura, moguće i društveni problem, jer će konzervatici, tradicionalisti, vjerski radikali i kojekakvi drugi zadrti članovi društva u njima vidit prijetnju i protivit se njiovom pravu da seru. Budućnost prid nama je stvarno uzbudljiva, ja samo čekan hrabre da urade prvi korak. Evo, predlažen sebe da predvodin prvu grupu javnih serača da se poseremo u veliki park priko puta BBI-a. Molin sve zainteresirane da mi se jave u inboks. Listove, grane ili iskorištene maramice ponesite sa sobom ili ih nađite na licu mista, također moremo i napravit poneki transparent sa porukama poput: 'Svi se imamo pravo posrat', ili 'I govno je priroda.' P.S. Ako ko ima koji sačuvan plakat sa izbora sa likom naših političara nek ga ponese da se njime obrišen.

Multikulturalnost

— Autor nepocesljan @ 19:37
I zašto je neminovna. Iman ideju oko ovog posta već neko vrime... Dosta se priča o multikulturalnosti, i dosta polemika postoji. Dosta je ljudi koji su protiv multikulturalnosti i smatraju je opasnom, s druge strane, dosta je ljudi kojima je multikulturalnost ideal društva. Međutim, kako tu stvar posmatrat? Pa, samo ću reć jedno: sasvim sigurno ne jednostrano ni jednostavno. Istina je da je multikulturalnost konfliktna, to je točno. Al opet, s druge strane, zajednice koje nisu multikulturalne su u procentu više nacionalističke ili rasističke. Multikulturalnost je lijek, ali ujedno predstavlja i problem, jer je izazov. Procentualno, zasigurno je manje ljudi netolerantno u multikulturalnim sredinama, prosto jer imaju šansu bliže upoznat tog 'drugog'. Tako je to u nekim, koliko toliko normalnim državama, ali s druge strane, postoje situacije koje su obrnute, di baš zbog prisutnosti tog drugog se izražava mržnja prema njemu, jer ga se doživljava ko neprijatelja. O ovome na našim prostorima ne moramo detaljno pričat, a moremo pogledat i primjere Izraela i Palestine, Kurda u Turskoj i slično. Zaključak je ukratko, da multikulturalnost mora podrazumjevat ideale slobode, inače, to je nasilje jednih na drugima. Međutim, današnja Europa se mijenja, dolaze izbjeglice, doseljavaju se Arapi, Afrikanci, ljudi iz istočne Europe na zapad i slično. Taj trend će se u budućnosti vjerovatno nastavit. Postoji nekoliko razloga koji se mogu pouzdano navest kao argument koji multikulturalnosti ide u prilog.

Prvo: čovječanstvo je zapravo, oduvik multikulturalno. Današnje nacije su produkat plemena koja su međusobno ratovala, mrzila se, ubijala se i radila sve ono loše što danas neke nacije rade jedne drugima. Međutim, sve te regionalne podjele u današnjim nacijama su privaziđene, jednom stanovniku Krajine il Zenice more postojat neki animozitet prema recimo, Sarajlijama, ali neće iz tog razloga ni jedan ni drugi se smatrat manje Bošnjacima. Kao ni Dalmatinac i Slavonac zbog međusobnih stereotipa nisu ni jedni ni drugi manje Hrvati, niti stanovnici Južne Srbije i Beograda manje Srbi. Te tenzije postoje, međutim, izgubile su snagu, ali su zato neke nove dobile na snazi, a koih prije nije bilo. Od kad čovječanstvo postoji, zajednice se usložnjavaju i postaju sve veće i veće, i samim time kulturološki šarolikije. Međutim, mi smo danas na pola puta, ili pak malo priko pola puta. Koliko toliko smo ujedinjeni u veće grupe koje funkcioniraju ok, ali i dalje postoji animozitet između tih većih grupa. Ali ipak, ko more reć da se isto kao što se plemena od prije stotina godina danas savršeno slažu, isto tako današnje nacije neće u budućnosti savršeno slagat kao stanovnici Ujedinjene Planete Zemlje. Drugim rječima, prosto kao ljudi? Zanimljivo je zapravo, kako se tribamo potpuno ujedinit i upoznat da bi prihvatili taj identitet: ljudi, do tada smo članovi ovog il onog plemena, ove ili one nacije itd. Činjenica jeste, kulture su se mišale uvik, i da se nisu mišale, ne bi bilo ničega od napretka koji danas imamo. Danas se smatra, barem postoji teorija, da i je i sama ljudska vrsta, mi, homo sapiensi, produkat miješanja raznih predljudi, i da je upravo ta šarolikost gena i uvjetno rečeno 'kultura' (možda protokultura recimo), a moremo reć i vrsta ili podvrsta, uglavnom, smatra se da je ta šarolikost odgovorna za ljudsku kreativnost i velik raspon mogućnosti koje imamo.
 
Od ranih dana kulture su u kontaktu i postignuća jedne grupe ljudi, kroz komunikaciju sa drugima, se šire i znanje se tako širi. Danas je to jasnije nego ikad, jer živimo u eri informacija, i moremo vidit da zapravo, i ako se potpuno zatvorimo u svoje nacije, ne meremo zaustavit protok informacija koji sam već utiče na našu kultura. Moremo se zapitat, kao građani praktično cilog svita, koliko zapravo gledanjem Holivudskih filmova postajemo Amerikanci? Također, koliko čitanjem Orhana Pamuka postajemo Turci, Murakamija Japanci, gledanjem Anime-a Japanci i Koreanci, itd. Koliko današnjih zapadjaka prosto zbog čitanja stvari na internetu, recimo, viruje u reinkarnaciju? Ja prvi spadan u tu grupu. Čak i da se potpuno zatvorimo, ne meremo zaustavit informacije, i zapravo, miješanje kultura je neminovno, prvenstveno jer: Mi to želimo. Sviđa nam se to. I ima itekako puno razloga da nam se to sviđa, jer nas to razvija, obogaćuje, daje nam veći raspon izbora, postajemo šarolikija i bolja osoba svakom novom informacijom koju imamo. Također bi se zapravo moglo reć da time imamo šanse da budemo evolucijski uspješniji, jer razvijamo inteligenciju i snalažljivost. Al jebo evoluciju, barem Darvinovu brutalno sebičnu verziju te teorije. Druga je stvar to što, u današnjim zemljama na zapadu, barem u većini slučajeva, postoji dosta jaka grupa ljevice koja se ne želi kulturološki zatvarat i želi primat nove imigrante. Ta grupa ljudi stvara unutarnju tenziju koja bilo kakvo zatvaranje čini manje izglednim, i samim time, kulture se fizički lakše mišaju. Ali ono što je bitno svatit je da je to prirodan proces, kulture su se mišale i mišaju se oduvik, i suludo je zapravo mislit da se to neće dešavat u budućnosti. Zato su desničari i konzervativci nazadni, jer su zapravo, protivprirodni.

No, to što se kulture mišaju i što će se mišat ne znači da je to sve jedna fina hipi priča. Kad desničari kažu da je to problematično i da uzrokuje konflikte, u pravu su, to jest problematično i to uzrokuje konflikte. Radi se prosto o tome, da mi nemamo izbora, i da, konflikti zbog drugog i drugačijih su stari koliko smo stari mi kao vrsta, samo se minja oblik intenzitet. Desničari žive u iluziji da se svit more zamrznit, i da se nacija more pritvorit u neku konzervativnu utopiju mira i sigurnosti od 'drugih', koje oni doživljavaju kao prijetnju, većinom ni zbog čega drugog nego zbog svoje zadrtosti. Međutim, takav svit nikad nije postoja i nikad ne mere postojat. On more neko vrime postojat na nekom terenu, ali dugoročno je nemoguć. Između ostlog, današnja Europa gubi stanovništvo zbog pada nataliteta i mora primat imigrante. A Amerika je kompletna izgrađena na imigrantskom radu i stanovništvu, i od njega i danas ovisi. Tako da, kulture će se mišat, nemojte živit u iluziji da neće, i također, konflikti će se dešavat, također, nemojte živit u iluziji da neće. Tim konfliktima triba zapravo, naučit upravljat i nać miran način da se oni rješe. Također, jedan dio ljevice je naivan, jer misle da ssu multikulturalisti, dok međutim, ja mogu postavit pitanje, kako bi se ponašali kad bi npr, Arapi koji se sad doseljavaju, u njiovoj zemlji zatražili pravo na škole na svom jeziku, i kad bi njiova nacija sad tribala postat dvojezična? Ili recimo kad bi zatražili promjene državnog zakona da npr, im se dozvoli poligamija, i slično? Većina bi bila protiv. Tako da, koliko god da se kutlure mišaju i da ljevica to smatra pozitivnim, i većini ljevice također je to pozitivno pod određenim, njihovim uvjetima.

Međutim, to ne mijenja činjenicu da su ljevičari po tom pitanju u pravu, samo prosto, je pokazatelj da su i oni često naivni. Ali u pravu jesu, jer se miješanje kultura ne mere, a ni ne triba zaustavit. Zajednice se uvećavaju i usložnjavaju od kad postoje, i kulture se mišaju, sasvim je logično da će se taj proces nastavit. Jedino što tome more stat u kraj je možda neki golemi rat koji bi napravija apokalipsu i bacija nas unazad tisuće godina, u svit mad maxa recimo, tako nešto. Inače, u bilo kojem drugom scenariju, mi ćemo najvjerovatnije, prije ili poslje, živjeet u Ujedinjenom Čovječanstvu. Pitanje je oće li se to javno tako nazivat, i kad će se nazivat, i kada će ta zajednica dobit politički oblik. Ujedinjeni narodi danas postoje, mada, oni su i dalje 'narodi' ne čovječanstvo, ali zato kapital pokazuje nevjerovatnu mogućnost da bude internacionalan. Svit je međuzavisan, danas ovisimo jedni o drugima više nego ikad prije. Tako da, tribamo prihvatit to šta se dešava, i nosit se sa izazovima, i gledat da svit koji se prid nama stvara bude bolje misto na način da promjene koje će se neminovno desit, dovedu i do veće slobode i pravde, a ne još veće nepravde. A ako se opiremo promjenama, onda ne meremo ništa ni prominit na bolje, nego smo zapravo, slipci koji već danas žive u prošlosti.

Mi

— Autor nepocesljan @ 17:34
S kim si takav si je više od samo fraze. Upijaš emocije, ponašanje, perspektivu. Moj najveći problem trenutno je možda što oko sebe neman dovoljno ljudi s kojima mi se stvarno druži. I što me cila situacija minja na gore. Mene. Ja se minjan. Ali dobro, nisan planira u ovom postu kukat. :D Prosto ko zanimljiva primjedba, pričan sa prijateljen mi o jednoj trebi koju on oće barit... I reče on, nije mlada, 4. srednje. I kako to reče meni se učini ono, ma ja, 4 srednje, dobro je to, nije mlada. I samo primjetin kako san zapravo upija njegovu perspektivu. Jer meni je premlada. Bukvalno u komunikaciji, ne samo što intelektualno razminjivamo informacije, nego podsvjesno upijamo komplet perspektivu, sve iz ličnosti od druge osobe. Već san jednon sličnu stvar primjetija kad san tek se vratija kući iz Sa sad ima 8 miseci. Ticalo se Trumpa o kojem su brujali mediji. Prema Trumpu san ima izrazito kritički stav, jedna neofašistička pojava koja je nizašta nego za osudu. I kad san doša kući, samo san par puta primjetija kad gledan tv sa svojima i kad se pojavi nešto o Trumpu, kako doživin ga totalno drukčije, na fazon kao: vidi njega, baš je on zabavan, jest lud. I par puta doživin i nešto kao: svaka mu čast. Prosto mi prođe kroz glavu. I skontan da je to zapravo ono što moji misle o njemu. Tako san još par puta kad bi gleda vijesti bukvalno pomislija misao i naknadno skonta da je to misao mog ćaće, da nema šanse da je moja. Kad čovik osvjesti ovo u jednu ruku to more bit malo, disturbing... Jer se zapitaš, šta san ja? Šta je JA? Koliko god da smo fizički odvojeno biće, psihički smo prosto jedan komad u moru valova, sa mogućnosti da sebe percepiramo kao odvojene, i budemo odvojeni. Ova perspektiva nas ne ostavlja bez kontrole, naprotiv, time što san ja svjestan ovih emocija tek i dobivan stvarnu kontrolu, jer mogu skontat šta je zapravo moje autentično a šta je tuđi uticaj koji mi se ne sviđa, i mogu probirat uticaje od drugih ljudi koje ću u sebi podržavat i hranit i one koje neću. Zapravo bez ove perspektive živimo u iluziji kontrole, iluziji apsolutnog individualizma, i iluziji odvojenosti.
 
Također, puno san pisa do sad na blogovima o iskustvima direktne telepatije. Napomeniću sad samo neke. Prijatelj mi ima nekoliko je proba Ayahuascu, i reče da su se prilikom ceremonije svi potpuno telepatski povezali u energetski krug, da su svi osjećali jedno drugo potpuno. Npr lik do njega je ima problem sa sinusima, i on je, kad bi se osjetija povezan sa njin, osjeća kako mu je nos pun slina i kako jedva diše. Ja san, prilikon svojih iskustava sa telepatijon ima dosta uzbudljive doživljaje. Prvi put je bilo spontano, napušija san se sa par prijatelja i radili smo vizualizacije povezivanja... Na neki način je imalo sličan efekat, jer npr, cilo vrime san ima osjećaj moran skrenit livo i pišat. A nije mi se pišalo. I ovaj jedan prijatelj mi reče, piša mi se cilo vrime, i skrene livo i popiša se. Nakon toga uopće više nisan ima taj osjećaj. Također smo se potpuno osjećali, povezali baš u krug energije, kad smo došli u mene kući takvi, zatekli sestru budnu u kući, nismo s njon uopće mogli normalno komunicirat. Mene uvatila paranoja oko toga da će nas provalit da smo napušeni, i samo odjednon u svima proradilo neko usijanje... Jedan prijatelj mi reče: Šta je ovo, nekoga od nas ko da jama neko ludilo. Također, telepatiju san iskusija i ciljano, s jednin baš blogeron sa ovog servisa koji više ne piše. Dogovorili smo se telepatski povezat taj dan u ponoć, i ima san vizualizacije, sa ciljen da se otvorin i maksimalno osjetin njegovu energiju. Vizualizacije su bile jake, i poslje kad smo si prepričavali poklapale su se moje i njegove... Stvarno smo telepatski komunicirali. To je bilo u obliku da vizualiziran, to jeste, vidin nas dvojicu di trčimo po livadi, plivamo na jezeru, da smo šamani u šumi i slično, sve sa jako intenzivnin nabojen, osjećajon, sve je bilo potpuno stvarno. Poslje tog iskustva san tri dana bija totalno high, a taj dan san se opipa i bija san sav vruć od usijanja. Vjerovatno jer je puno energije prošlo kroza me. Također, osjećaj je na neki način bija sličan sexu.

Znan još puno iskustava sinkroniciteta, i sličnih situacija. Sve ovo je itekako zanimljivo za proučavat i za zapitat se, šta smo mi zapravo. U principu, šta smo nije ni bitno ako nam je dobro, je li tako? Tako da je ovo itekako zanimljivo. Još šta mi je zanimljivo, je to da je kvantna fizika dokazala da je sve zapravo sačinjeno od praznog prostora... A budizam tvrdi da su sve stvari sačinjene od praznine, i da je pojavni svijet iluzoran. Zanimljive poveznice. Također, znan za situacije jedne osobe kojoj je mama bila u kliničkoj smrti. I ona je oformila grupu ljudi koja je meditirala misleć na ljubičastu boju, jer ljubačasta je boja ozdravljenja. Nakon što joj se mama probudila, ispričala je kako je imala iskustvo di je vidila crninu punu crnih ptica sa malo ljubičaste boje. I kako je vrime išlo, crna boja se povlačila, a ljubičaste je bilo sve više, dok sve nije postalo ljubičasto. Zanimljivo je, a ima vježba za telepatiju ako nekoga zanima. Izvučeš kartu al da ne vidiš koja je. I pokušavaš pogodit koja je, ali ne moraš odma točno kartu, moreš npr pogađat je li pik il tref i tako. Tako se more vježbat. Jednon san ima situacija na ispitu, kad mi je profesor dava pitnja, bija san sav u želji da bude jedno konkretno pitanje koje znan. I od tri pitanja, dva puta me je pita točno ono koje san tija. Također, jučer dok san igra karata sa nećakinjon san par puta ciljano mislima utica prema njon da odigra nešto određeno, i desilo se da odigra. To je već manipulacija, al tu je zajebano, jer tu kako god more bit ono što želiš jer to privlačiš, ako ti privagne i ako si sav u strahu u mislima: joj nemoj da bude to i to, privlačiš baš to da bude. Zanimljivo, za zapitat se ko smo i šta smo, i kako oblikujemo svoju stvarnost svojin mislima, a i kako naše okruženje oblikuje nas.

Jednoga dana, kad je bilo, što je tek sad se pokazalo da će bit

— Autor nepocesljan @ 17:05
Bijaše to jednom, jednog litnjeg dana, sunce je pržilo i otapalo, a mi smo se vozili, jurili biciklima, ili su to bili auti... Nešto je bilo u zraku, Ante je govorija kako mi frizura retardirano izgleda, Alma je uvlačila dimove cigare i izdisala ih ko uzdahe i izdahe, mišići su nas pokretali i vozili, mušići su nam upravljali uzdasima i izdasima, odašilajnjem zemljinih gasova, kada san reka da je zapravo kisik možda zemljin prdac, i, ko će znat ali baš tada san se okrenija i vidija da se zapravo neman za čin ni okrećat, iza ostaje vitar koji puše, ili puva isprid... Možda mi se sve to čini, možda, možda san sve to sanja, ali ako jesan, u mojin snovima, bila je zima, kad smo u kolibi kupili dvolitarke i sastavili se ko zmajevi, Dalibor je se smija i telepatski se poveziva sa Lucijon, Miran je ima staklaste kozije oči i bradicu, i iz nekog čudnog i potpuno neobjašnjivog razloga je podsjeća na jarca sa istim takvim očima i bradom koji stoji u sridini pentagrama, i još čudnije, sa tom bradom je iz nekog neobjašnjivog razloga i potpuno paranormalnog i onostranog, podsjeća na vehabiju, a možda čak i na hipstera, na hipstera prije hipstera, na prahipstera koji je hoda bradat među dinosaurima i govorija tajne i dubokoumne mudrosti koje bi mu redovito padale na pamet dok bi brisa guzicu kakvin koprivinin liston da se dobro žari, inspiriralo ga je to.

Ali, otiđoh dalje, tog dana, tog dana, ne mogu se sitit jel to bilo jučer il danas, nas par je otišlo u šumu brat mandarine, ili su to bile jabuke, ili limenke piva, i vratili smo se sa novootkrivenon vrston duvana, motajuć je na rukama pušili smo i komentirali kakav je čiji okus, pa smo jednu koje je bilo malo vrtili u krug i sidili, komentirajuć kako je svemir vjerovatno okruga, sa ćoškastim izbočinama, koje se oble iz naših očiju i kako zapravo je sve pitanje vatre, ko je prvi zapalija sunce, i je li sunce ljuto što smo mu mi zemljani ukrali vatru, je li ljubomorno, jer više nije autentično, ili je možda ono samo poslalo vatronošu. Bilo je to davno, davno, davno prije davno, i bija je smak svita, mater je pospremala kuću a sestre su šetale do križa, pustija san Rokija i meditira, razmišljajuć o tome oće li Roki možda zadavit kokoš jer je već par puta zaganja, a jednu je već i manija. Priča san sa drvima i nagovara jedno, da ode sa mnon do u Mag na kavu, baš mi se pila kava s drveton, nikad ni s jednin nisan popija. Tada su mi rekli da san muško, al meni to nije bilo jasno jer drvetu nisan bija muško, a zašto bi bilo bitnije šta san ja njima od onoga šta san drvetu? Bilo je to davno, sićan se, sićan se, ili će tek bit, moguće da tek biva ili čeka da bude prošlost, u budućnosti, kad smo nas dvoje se volili vatreno, moje su usne prilazile priko njenog tijela kao valovi, na litnjemu suncu smo se pekli i, ko dica mirisali smo ljubav sa naših đonova, vrućih od trčanja, i od seksanja, seksali smo se neprestano i bjesomučno, svima je više bila muka od gledanja, čak i drvima, mada im je bilo zabavno, gledat vijugave plohe kako se jedna priko druge priklapaju i stapaju i

Pita li se iko, da li je ovo prošlost i sadašnjost, vi čitate moju prošlost koja vam je upravo jednu sekundu prije ove pročitane rečenice bila budućnost, ali to nije ni bitno jer, ja već dugo neman šta jebat, a sve me strah da neman ni s čin, i, ako se u međuvremenu ne ubijen, ovaj post će možda i ličit na nešto, ili je meni došla neka nova prošlost, u momentu dok ova električna tinta dodiruje vaše oči i biva vaša sadašnjost, dok postaje prošlost i prebiva u vječitoj budućnosti. Nego, jebe li se išta?

Budi moja Indija (i malo humora)

— Autor nepocesljan @ 17:01

Mjuza: https://www.youtube.com/watch?v=AMX91Hg46gM

Na ovo bukvalno oplakah sinoć: https://www.youtube.com/watch?v=lXo1cG07CA4 


Život

— Autor nepocesljan @ 16:02
Život je torta, koja dok prođe kroz tvoj probavni sistem sačinjen od kompromisa, postane govno.

... Ali... ko ga jebe

https://www.youtube.com/watch?v=5SHHxMNkMl4 (pesma obara xD) 


Sveznanje = neznanje

— Autor nepocesljan @ 20:42

Primjetija san da dosta ljudi ima problem s tim da misli da sve razumi i sve zna. I još zanimljivije, primjetija san jako često da takav mentalni sklop imaju vjernici, i također ateisti, i jedni i drugi na svoj način. Vjernici misle da sve znaju kad je u pitanju porijeklo svita, priroda naše realnosti itd, odgovori su dati u svetim knjigama, samo ih čitaj i drž se napisanog. Zanimljivo, a dosta religija propovida skromnost, dok paralelno, nadmeno tvrde da su sve objasnile. Skromno bi bilo prihvaćanje toga da ne znaš, da ne znaš jel ima Boga il nema, da ne znaš šta će bit nakon smrti i šta je bilo prije smrti. To ne znači da u neke stvari ne moraš virovat, ali bitno je znat da viruješ, a ne da znaš. Istu stvar san primjetija, i još češće, kod ateista. Samo što ih oni primjenjuju na druge stvari. Recimo ateisti će često mislit da je naša nauka sve objasnila, i npr virovaće u teoriju velikog praska ko vjernici u Boga. Uz to, virovaće u trenutnu materijalističku paradigmu percipiranja svita bez ikakvih problema, unatoč tome što je takvo objašnjavanje svita dogmatično i hipotetičko jednako ko religijsko. Također ateisti će recimo, bez ikakvih problema prihvatit GMO, kloniranje, raznorazno petljanje u prirodu te vrste bez ikakvih moralnih dilema. Jer misle da sve znaju. A ne znaju. Niko ne zna kakve posljedice minjanje gena neke vrste sve more imat i kakve posljedice jedenje takve hrane more imat. Ta stvar dolazi dotle da ljudi čak odobravaju kloniranje ljudi ili dizajniranje svoje dice. Jer to je ionako sve samo slučajni odabir gena, pa što i mi ne bi malo glumili tvorce, glumili da smo mi priroda? Činjenica je, mi ne znamo prirodu ni zašto je u prirodi nešto takvo kakvo jest, ali znamo da priroda savršeno funkcionira sama po sebi, i da joj jedini problem zapravo stvaramo mi, svojim uništavanjem nje. Jedno od tih uništavanja more bit i minjanje gena. Drugo je pitanje, odkud nekome ideja da on ima pravo uzet neku biljku i životinju i minjat joj gene? Odkud nekome pravo da svom ditetu uskrati izgled koji mu je priroda namjenila? Niko nema to pravo. A da ne govorimo kakve sve posljedice takvi eksperimenti mogu imat na dici npr, ako stvar malo ode u krivu. I eksperimentiranje na biljkama i životinjama uglavnom samo sakati te iste biljke i životinje. Tako da, ne samo da ateisti takvog mentalnog sklopa su arogantni jer misle da sve znaju, nego su i sebični i nemaju nikakvog osjećaja di je granica onoga šta mi imamo pravo drugima uradit.


Izrael na EP i Eurosongu

— Autor nepocesljan @ 20:52
Ima jedno pitanje koje san se uvik pita (mada znan odgovor na to pitanje), a to je: Šta Izrael radi na Europskom nogometnom prvenstvu i Eurosongu? Zar Izrael nije zemlja u Aziji? Kad se već tako zemlje koje nisu u Europi uključuju, mogli smo recimo uključit i Saudijsku Arabiju, pa da na ženskom nogometnom prvenstvu igraju sa 11 muškaraca obučenih u burke i da obore sve rekorde. :D No, na stranu zezancija, meni je lično to sve ok, i neman ništa protiv toga da Izrael bude u Europskom prvenstvu i Eurosongu, ali bi ja doda još jedan kriterij ko obavezu uz to: To da na tim istim natjecanjima bude i Palestina. Tada bi bilo zanimljivo vidit recimo utakmicu između Izraela i Palestine. Pa da vidimo bi li i u toj utakmici Izraelci okupirali protivničku polivinu igrališta, doveli još dodatnih pričuvnih igrača uz onih jedanaest i naselili ih u Palestinski šensaesterac, tvrdeć da je to sve Izraelski teren i da Palestina ni ne postoji. 

Na stranu šaljivost ovog teksta. To što Izrael učestvuje na ovim natjecanjima, je prije svega, oličenje sve pogrešnosti Izraelske politike. Zemlja odbija svoj vlastiti identitet ko bliskoistočne zemlje i suradnju sa svojim okruženjem, uz to što odbija napuštanje okupiranog Palestinskog terena. Na taj način ni ne preostaje ništa drugo nego da maksimalno izbjegava ikakav kontakt sa svojim susjedima. 

P.S. Nekad mi odlične stand up ideje ili vako, ideje za neki post ol nešto padnu na pamet dok spavan. Ovo je jedna od njih. Još par puta san smislija dobru šalu za stand up potpuno spavajuć, i probudija bi se pa je zapisa! Ako ne ozdravin i ne mognen opet govorit dovoljno dobro da se mogu kvalitetno bavit nekim govorničkim zanimanjen... To će najvjerovatnije bit boljka koja će me bolit cili život. Ne vidin kako bi ikad to moga privazić.

Život (poslije smrti)

— Autor nepocesljan @ 18:51
Tema o kojoj ću pisat je povezana sa smrti. To jeste, bavi se onin nakon smrti. Moje viđenje tog stanja je, ko što san već ranije opisa u postova, inspirirano Taoističkim, Budističkim i Hinduističkim koncepcijama glede toga. Ima nekoliko, ko zanimljivu digresiju, san pročita članak jednog ateiste koji je opisiva svoje iskustvo kliničke smrti. Kaže, bija je u stanju potpunog ništavila. Ništa, jedno apsolutno ništa. To mu je potvrdilo njegov ateizam, jer, kako reče, sad zna šta je bilo nakon smrti, ništa, jednostavno nestaješ. Taj zaključak je donešen toliko površno da isključuje jedan glavni faktor, a to je da je on to ništa osjeća i bija ga svjestan, on je postoja! Samo što je postoja u ničemu. Nije mi jasno kako mu to nije palo na pamet. To stanje koje je opisa točno odgovara onome šta Tibetanski Budizam smatra za prvu fazu koja uslidi nakon smrti, naime, osoba iskusi jedno stanje potpunog ničega. Svijest tada većini, takoreći, potone, jer je naša svijest naviknuta da je stalno vezana za neki vanjski podražaj, i u jednom takvom stanju, od šoka naprosto ode u jedno stanje nesvijesti. Za one veoma jake, svijest more ostat u tom stanju, i onda će se polako u tom ničemu formirat svijetlo, iskonsko svijetlo našeg intelekta, naše svijesti. Videć to i svaćajuć da to svijetlo izranja iz našeg vlastitog bića, osoba dostiže savršenu spoznaju – prosvitljenje. 

Nakon tog Bardoa kako to nazivaju Tibetanci (Bardo znači međustanje), dolaze druga stanja u kojima je naša svijest aktivnija, pojavljuju se razni drugi sadržaji i mogućnosti da se pređe u razne druge sfere postojanja, mogli bi reć u razne dimenzije. Svijest većini, po inerciji, nošena lošem karmom koja je puna negativnih emocija poput straha, ljutnje, očajavanja, itd, tone dublje i dublje dok konačno ne dođe ponovo do neke maternice i inkarnira se u novo ljudsko biće. Po Hinduizmu i Budizmu moguće je da se inkarnira i u životinju il biljku, mada je u to ne virujen, nema mi logike. To je stanje, stanje fizičke smrti, stanje u kojem su nam vjerovatno sve mogućnosti otvorene, sva vrata su dostupna, a ključevi su u nama samima. Otvaramo ona koja znamo otključat. Zato je jako bitno da osoba za života nauči šta je potribno da bude spremna to stanje adekvatno iskoristit. Triba znat da je to stanje jako stresno i zahtjevno. Intelekt se u tom stanju, kako su to Tibetanci u knjizi Bardo Todol, ili Tibetanska knjiga mrtvih, jednom jako lipon metaforon nazvali, nalazi u stanju koje je poput trunčice pepela koja leti u dimu ogromne vatre. Jako slikovit i dobar opis. Svijest u tom stanju nema oslonca da se na njem odmori, nema fizičkog tijela, dimenzija u kojoj boravi je lišena krute materijalnosti i osoba ima tijelo svojih karmičkih sklonosti, koje se mijenja iz trenutka u trenutak. More se reć da osoba ima iluziju tijela, jer se ne mere drugačije percipirat, ne mere samu sebe vidit, i navika imanja tijela nam stvara jednu vizualnu halucinaciju, koja se mijenja kako se mijenja stanje naše svijesti. Isto tako se, naspram nas, minja svit izvan nas. Stanje je slično jakim halucinacijama ili snu, samo što je vjerovatno puno, puno jače i ozbiljnije. 

Mogli bi se zapitat, što ja ovo pišen i što je ovo bitno? Ko, koliko toliko odrasle osobe kakva nas je većina, znamo da život sa sobon nosi jedno pofino breme patnje. Nekome više, nekome manje, ali svi smo iskusili stanje kriza i svi imamo koliku toliku patnju, svakodnevno. U tren oka svima nama se život more pritvorit u pakao, na razne načine. Ja san otkrija svoj način pakla, prije približno godinu dana, i od tada me ove teme više zanimaju. A tek kad uzmemo ratove, bolesti, glad u svitu, maltretiranja, jasno je da bi bilo poželjno da se, nakon smrti, na ovaj planet ne moramo vratit. Fino je i ako se vratimo, ali ako moremo dostić stanje u kojem ćemo bit spremni napustit ovaj planet, onako, kao što dite napušta roditelje kad je dovoljno zrilo, to bi bilo poželjno. Druga stvar je, to je i neminovno. To je naša duhovna evolucija, i isto ko što odrastanje zahtjeva zrelost, koju svi ipak ne postignu, tako isto život na ovom planetu zahtjeva razvoj i rast naše svijesti, koja jednom kad dovoljno ojača će bit spremna odvojit se od majke zemlje, a i od novih fizičkih očeva i majki. Već san u jednom postu pisa slično, kako svi mi u dubini sebe često želimo da budemo dica, i ko odrasli ljudi se često ponašamo baš ko dica koja bi najradije plakala i otišla materi. Takav mentalni sklop vodi u ponovno rođenje. Ono šta se od nas traži je potpuno, apsolutno sazrijevanje. I to je dostižno, ali je i jako teško i postiže se kroz puno patnje. Ali ta patnja je subjektivna, ona je samo lomljenje naših djetinjih iluzija, svaćanje da se cilo vrime držimo za igračke i plačemo materi, koju ko odrasli ljudi kompenziramo na mnogo različitih načina. 

Tako da, da bi dobro iskoristili stanje smrti i snašli se u njemu, moramo vježbat svoj duh za vrime života. Pri tome je korisno par stvari. Jedna, jako bitna, je samopromatranje i svjesnost. To je prosto obraćanje pažnje na samog sebe, što češće da se zapitamo šta to točno radimo, ono, povirimo u sebe i vidimo šta smo mi u tom trenutku, umisto da smo potpuno zalipljeni za aktivnost koju radimo bez ikakve svijesti o sebi. Također, jedan jako koristan alat je meditacija (po meni je najbolja Svjesna meditacija, izguglajte koga zanima). Meditacija je alat kojim se mogu postizat čuda, mada je i donekle opasna ako je osoba nesređena, jer, prilikom meditacije iz nas izlazi sve, pa i sve ono što bi rado od sebe sakrili. Svi mi u sebi imamo nešto što Tibetanci nazivaju Saznavalac, to je nešto u čem bi moga bit i centar savjesti. To je jedan 'Mi' u nama koji je uvik svjestan svega i jasno osjeća svaki put šta se dešava. On, također, jasno osjeća svaki put kad nas se laže i kad lažemo sami sebe. Tako da, ko nije spreman bit iskren sa sobom, bolje da ne meditira ni ne vježba ništa od ovoga. Ali onda nek zna da živi u snu. Taj isti saznavalac je vjerovatno i izvor ideje o suđenju nakon smrti koju imaju monoteisti. Budisti to, po meni točnije, smatraju suđenjem koje mi radimo sami sebi, sami sebi iznosimo istinu prid vidilo i prisiljeni smo prihvatit posljedice svega šta smo u životu radili. Zato, bolje počet sa suđenjem ranije nego kasnije, jer nakon smrti je kasno da ispravljamo greške. Također, bitan je rad na sebi svake vrste i slijeđenje autentičnih želja svoga bića, življenje onog istinskog sebe. Jedino je to put u oslobođenje. 

A koliko smo trenutno, ajmo reć slabi, nam pokazuje i jedna biološka činjenica. Naime, svi mi spavamo, jer naša svijest nema snage da nas drži budne konstantno, nema snage za toliku pozornost. Također, naviknuti smo na razne štetne izvore energije, bilo tipa hrane, ili kojekakvih supstanci, bez kojih ne meremo funkcionirat. Neki se pak navuku na kocku, ili na svog partnera/icu, video igrice, seks, i tako. A s druge strane, samo uzgred da spomenen, postoje i ljudi koji uopće ne jedu, zamislite tek snagu te svijesti! Izguglajte: Bretarijanci, pa vidite. Također, Tesla je spava samo dva tri sata, a i u snu je ima lucidne snove i razrađiva je svoje ideje, svijest mu je i u snu bila aktivna. Ima još dosta primjera, ljudi sviješću snize otkucaje srca na dva u minuti, kontroliraju temperaturu svog tijela, sviješću ojačaju kožu tako da rukom zaustave motornu pilu, itd, da ne duljin. Ugl da bi mogli prić u neke druge sfere postojanja, već za ovog života svoju svijest moramo dovoljno ojačat, ali nije samo stvar u prosto 'jačanju', moramo dovoljno sazrit, dovoljno toga spoznat. Moramo dostić i mudrost, to i snaga svijesti iđe paralelno. Za to osim ovih metoda koje san spominja, imaju i neke druge, recimo uzimanje nekih halucinogenih biljki koje nas dovode u stanje svijesti u kojem moremo dosta toga naučit i ojačat se, ali to je samo za one dovoljno stabilne. Meditacija i samopromatranje su dosta za nas većinu. I uvjet koji se podrazumjeva, al ga triba spomenit jer mnogi na nj ni ne misle, je potpuna iskrenost sa samima sobom a i drugima. 

To je, prije svega, korisno za naš život sad. Jer život je život, smrti zapravo i nema, samo ide prelaz iz ove dimenzije u drugu. Život se nastavlja u kontinuitetu, i plodovi rada se vide u našim životima sad. A onda, nakon što umremo, ko zna šta? To tek tribamo vidit. Od razmišljanja o mogućnostima nakon smrti, jedna mi se stvar učinila zanimljiva. Ako je virovat Budizmu, svi smo prošli različite inkarnacije, nekad ko muškarac, a nekad ko žena. Moguće i nekad ko hemafrodit, itd. Također lako moguće da smo bili ili da ćemo bit (ako već nismo) gej ili biseksualni. Razmišlja san kako bi onda naša osobnost bila nakon smrti kad bi dosegli centar samog sebe, i postali androgino biće. Moguće da bi mogli minjat spol po želji, kako nam komunikacija s kim odgovara. I ovako smo sa svakom osobom i mi malo drukčiji, moguće da u tim eteričnim dimenzijama moremo s nekim postat žensko, a s nekim drugim muško, s nekim možda i hemafrodit, i slično. Ili bi bili biće koje je uvik i muško i žensko, samo što mu nije uvik naglasak na istom, isto ko što sad u sebi imamo milijun različitih 'ja', ali svaki put je naglasak na jednom od njih toliko. Ili ko što npr sad imamo dvi ruke, a nekad koristimo livu, nekad desnu, a nekad obe. Tako bi moglo bit i to sa spolom. A ionako je psihološki dokazano da svi mi imamo i mušku i žensku stranu u sebi. Eto, toliko od mene, ako iko ovo pročita.

1 2 3 4 5 6 7 8  Sledeći»

Powered by blog.rs