Sjene iz djevočicinih snova

Doživljaji vol 3

— Autor nepocesljan @ 14:07

Sad me prebacilo na neke lude doživljaje što san ima u Sarajevu, za vrime faksa. Evo jednoga. Bila je vamo jedna kafana, na Čobaniji, u zatvorenom dvorištu jedne zgrade, mora si proć ulaz u zgradu i izać na drugu stranu i tu je bilo ograđeno dvorište i kafana koja se zvala: Tito. Navodno je bila registrirana kao klub grafičara, i pod tu šemu su držali otvorenu kafanu, ukratko, bila je ilegala. I mi smo tu se nalazili, recitovali poeziju, i to je bilo vrh, alternativna ekipa se tu skupljala, ali nakon svakog recitovanja bi pili do kasno u noć. Jednom je ovaj Srđan reka: Nama je recitovanje samo izlika da se napijemo haha. Dolazija je tu i posljednji sarajevski boem, Admiral Mahić, koji je isto recitova tu. Nekad se znalo desit da zanoćin u toj kafani, odspavan za stolon, pa odatle oden na faks. Ali, bila je mala kvačica, gazda kafane se zadužija kod nekih kamatara. Ti kamatari su se općenito družili tu s nama u kafani, bivali su na recitovanjima, ovaj Mirza je čak par puta s njima sam pija negdi po gradu. Znali su nas sve i bilo nam je dobro s njima. Međutim, ovaj gazda se očito debelo zavalija kod njih i nije ima od čega vraćat, jer je prokocka pare. I tu večer smo sidili tu, a ti kamatari su cilu noć nas častili. Niko nije zna ni za dugove ni ništa, bila je to obična noć u kafani, s tim da nikad prije ije bilo toliko ljudi okupljenih tu. I gazda mene upita ako mogu da odem s njim po pivu, tamo kad san otiša po pivu, upita me 20 km da mu posudim jer je nema odakle kupit. Ja san mu da pare a on je uzeja pivu. Tresle su mu se ruke. Nedugo nakon što smo došli u kafanu, počelo je sranje. Kamatari su ustali i počeli lumpovat po kafani, gazda je pobiga vani i zaključa vanjska vrata od zgrade, i od silne gužve ljudi, ostalo je svega nas nekoliko. Ovaj glavni od kamatara, Faruk, je uša iza šanka i naša bejzbolsku palicu na kojoj je pisalo : Thompson. Kad je to vidija samo reče: Jebo ti Tomson mater, i krene lupat palicom po Titinim slikama na zidu i po stolovima. Jedan od njih je uspija isčupat šank iz zemlje, mislim, s poda, ono, izvadit šank, jer je šank bija od drveta.

Cilo vrime dok smo tu bili ja san posmatra sa strane. Za Farukom je cilo vrime hodala Katarina i ponavljala mu: Idi si doma pa razbijaj! On je šakom lupija u staklo na vratima i raskrvarija ruku. I tako ona za njim ide i ponavlja mu, kad u jednom momentu on padne na kolina i reče joj: Ali Katarino, ja sam tebi sve dao, srce sam ti dao! A dok su oni razbijali, Mirza je kupija pive sa stolova i trpa ih u džepove od kaputa. Na kraju smo našli nekakve skale/merdevine, da se uz njih moremo popet priko zida, da nas policija tu ne uvati. Ovi su i dalje razbijali, a Marko, koji je inače flegma mrtva je samo hoda za njima i ponavlja: Šta to radite? Nemojte to radit. Tako je to ponavlja i ovaj mu jedan samo reče: Ej, drag si mi, al nastaviš li hodat za mnom i tebe ću slomit. Ugl, mi smo postavili skale da se popnemo priko njih i doša je red na me. Marko mi nije da da priđen dok nisan pribacija neku bocu od pet litara rakije. Kad san to pribacija priša san vani. Faruk nan je reka da iđemo svi, da će on ostat i preuzet svu krivicu na se. Mi smo pobigli dalje i izbili na miljacku. Trčemo u jednoj grupi mi a u drugoj kamatari, i izbijemo na miljacku. Nastavili dalje prema Skenderiji, kamatari biže livo i zovu nas: Ajte vamo, vamo vas neće uvatit. Mi smo ipak nastavili prema Skenderiji i poslje takvi, sa zalihama alkohola otišli u Kino Bosnu i tamo nastavili pit. Kad nakon par sati Faruk zove Mirzu i pita ga di smo. Mirza mu reče i za 15 minuta eto ti njega k nama, zavijene ruke. Tu je nastavija s nama pit, i ja se već više ne sićan dobro jer san bija prepijan. Znan samo budin se ujtru u sobi, goli zidovi, dva madraca, ja spavam na jednom, Mirza na drugom. Kad dolazi Faruk i budi nas. Mi mu se zahvaljivamo što smo noćili kod njega i kontamo prema tramvajskoj. Ja zateknut totalno, pored cile te večeri mi na kraju noćili sa kamatarom, haha?! I nije nam da pješke na tramvajsku nego nas je on odveza u nekoj starudiji od auta, kojoj san ja 5 minuta otvara vrata jer imaju neki poseban sistem kako se otvaraju. Tu smo se rastali i svak svojim putem. Kafana se zatvorila, šta je s gazdom bilo ne znam, ugl nama je dobro bilo. Iako šteta, jer je to misto imalo baš potecijala, al jebiga, kad su ljudi koji su ga vodili bili klošari. Bilo je lipo dok je trajalo.


Doživljaji vol 2

— Autor nepocesljan @ 12:41

Na repertuaru iman još jedan doživljaj koji bi moga podilit s vami. Isto se radi o jednoj situaciji na moru di san radija. Prodavali smo kukuruz i radili za lika kojeg smo zvali Ićo, nisan ni zna jel mu to pravo ime ni ništa, ukratko svak ga je zna ko Iću. I jedan dan, nakon posla, ja i jeda kolega slavonac se zajebavali kupajuć se, plesali valcer u moru i tako te neke šega stvari. Na plaži su bile dvi Njemice naših korijena, sa roditeljima. Sad kad se sitin, volija san tog slavonca, tip je osobe s kojin se nikad ne bi sprijateljija da nije posla, al ovako san ga zavolija. Moraću mu se nekad javit. Nego, palo nama na pamet da se takmičimo ko more dalje ronit. Bili smo već dubokoj vodi i ronili smo prema plaži. Ajd prvi će on. I tako, ronija on neko vrime i izroni. Ajd sad ja krenuh, zaronija san i ronin neko vrime i dođe do one granice kad mi nestaje daha. I ja kontam, ajd još jedan zamah pa ću izronit, pa još jedan, pa još jedan, i konačno izronin, kad iste sekunde paf! Nešto me spuca u glavu žešće, cilo mi čelo protrilo. Otvaran oči i samo vidin krv kako se slijeva niza me, po tijelu, po šorcu, svugdi. Neki klinac na plaži počeja skičit i histerično se ponašat, trče livo - desno, nešto broji na nekom stranom jeziku i na kraju samo uze peškir i ko lud pobiže s plaže. Kad šta je bilo, klinac je bija okrenut leđima prema moru i iz okreta je bacija kamen svom snagom. Bija je okrent prema plaži, i zamahnuo je okrećuć se prema moru i bacija kamen prema moru, i to taman sekundu prije nego san ja izronija i taman da kamen mene pukne u glavu. Bija je poveći kamen, veličine otprilike ispružene šake. Mali se usra, skiči a ja mu govorin: smiri se, smiri se, a držin se rukon za glavu. Kad šta je bilo, pukla mi arkada, što nije opasno, al puno krvari i ja kako san bija mokar sva ta krv se slila niza me, tako da je izgledalo da san čitav pun krvi, ko u ratu hahahahah. Poslje na plaži, jedan lik mi donosi maramice i gleda me užasuto. Sad kad skontan, srića što me je puka u čelo, a ne u nos il zube. No to nije kraj priče. Nakon toga, kako mi je pukla arkada, ja san mora u Makarsku u dom zdravlja da je ušijen. I gazda mi dane svoj zdravstvenu, da ne moran plaćat. I dođemo mi, ja in dan zdravstvenu i u priči reknen da san iz Ljubuškog al da živin u Tučepima. Reka san to jer san zna da se pripozna naglasak, da san iz hercegovine, bilo me strah da će me provalit da nije moja zdravstvena. Tu su već postali sumnjičavi. I ispričan in ja šta se je desilo, ne viruju mi. Ova me pita jel se drogiran, jesan se pobija s nekin, ovo ono. Natežemo se mi i na kraju one mi reknu da čekan da me prozovu. I ja sidin jedno 10 minuta, sam u čekaonici i onda čujen sestra iz kućice iznutra zove: Ivica. Ja sidin i nije mi jasno, malo je falilo da se okrenen i pogledan koji Ivica, kad skonta, to mi je gazdino pravo ime. :D A ona me gleda haha. Uđen unutra, zašiju me i napokon izađen. Poslje kad mi je tribalo vadit konce, gazda mi ih izvadija, tako da nisan mora nazad u dom zdravlja. To je bilo olakšanje. Na kraju san proša ok, mislin da je gore od mene proša taj mali, jer san mu vjerovatno onakav krvav, ostavija traumu za cili život. A tilo je i mene baš da izronin na tom mistu u to vrime haha. Stvarno preludo da se to desilo.


Doživljaji

— Autor nepocesljan @ 12:37

Kroz ovo pisanje na blogu, palo mi je na pamet da opišem neke svoje životne dogodovštine. Bilo ih je podosta ludih, koji vride prepričat, al izabraću neke, najznačajnije. Evo jedna od luđih, zabavnijih i kreativnijih stvari koje san uradija. Naime, ja san par godina radio kao prodavač kukuruza na plaži na moru u Dalmaciji. U Tučepima, konkretno. I ono, kao kuruzar, nosija san onaj frižider, znate onaj spremnik za nosit koji čuva temperaturu, i u njemu kukuruze sa vrućom vodom. Bio je to krvav posa jer si mora hodat po plaži po cili dan, sa frižderom koji je zna bit i prilično težak. Jednom smo računali koliko prohodamo u danu i izašlo je oko nekih 24 kilometra. Mada, mi smo bili mladi, ludi i nabrijani i nije nam to bija neki problem. I sad, u Tučepima imaš na jednom kraju sela (nemaš takav dojam liti, al Tučepi su selo) imaš jednu manju plažu koja je od pola nudistička. I nudistička je tako do kraja. Kad bi prodavali, došli bi do kraja i okrenuli se i vratili nazad u drugom pravcu do drugog kraja. I ja san prve godine kad san radija odlučija napravit jednu stvar na kraju sezone. Šta mislite šta? Evo, ispričaću vam. Sezona je lagano išla i došlo je do prid kraj, a bilo je još nešto ljudi. Ja san bija sa frižderon doša do te plaže na kraju sela i reka ovom što prodaje krofne šta ću uradit. On reče, "jebeš sve, ovo moran vidit". Tu je također bija kafić na kojem san ja pravija pauzu, di bi sija popit kavu u podne. Ovaj prodavač krofni je i njima reka i oni su se svi skupili da me vide. Prvo san skinija majicu, onda šorc i onda bokserice. Bija san u japankama, sa šeširon i onim bubregom/pederušom, onm torbicom oko pasa što se kači, sad kako je ko zove. I sa frižderom. Bija san praktički go. Krenija san hodat i na prvu su me svi kupači gledali iznenađeno. I kad san doša do kraja, okrenija se i počeja se vraćat, kad je to odjednom krenulo. Svi zovu, svi hoće kukuruz! A meni ostalo nešto malo u frižderu, proda to u čas! Jedna se starija Njemica slikala sa mnom, ona gola, ja go. Kad skontam, sad neko tamo ima moju golu slliku, možda uokvirenu haha. To je bija jedan vrhunski doživljaj. Nešto tako prirodno i normalno, a opet nešto što bi ritko ko uradija. Meni bilo vrh, da san zna da će tako bit, natovarija bi još kuruza da bolje zaradim haha. Kad san to uradija, fino san se go okupa i poša nazad. Bilo mi je super. Valja učinit i sebi i drugima jednu tako zabavnu ludost. :D


Nedostajanje

— Autor nepocesljan @ 11:01

Nedostaje mi ona lakoća koraka
kojom obilazim svoje snove
potajice, da me ne čuju
da ih ne prekinem bukom svojih cipela

Nedostaje mi, potajno
onaj vajb u ljetnim noćima
ono spajanje duša, u kasnim noćnim trenucima
kad se vrijeme topi pod našim riječima
dok se ulijevamo jedno u drugo

Nedostaje mi budućnost
koju sam već osjetio
nedostaje mi prošlost
koju sam zaboravio
nedostajem sam sebi
iako si istinski, još nikad
nisam pripadao



Mater i ćaća

— Autor nepocesljan @ 13:08
Moj ćaća i mater su pre koma par. Ne znam točno kako su završili skupa, ali s dva karaktera koja su na smišan način baš različita. Tipa ćaća mi je šutljiv i nema neke potrebe za društvom, u biti nema nikakve potrebe za društvom, a mater je razgovorljiva i društvena. Ćaća nije u kontaktu sa svojim emocijama, dok mater poprilično lako zaplače il zagrli nekoga i slično. Moj ćaća je inače ima par iskustava kad je vidija neke pojave koje bi se mogle okarakterisat kao 'paranormalne'. Jednom su on i jedan drugi čovik iz našeg sela po noći vidili nešto ogromno, što liči na čovika al je veliko otprilike tri metra i ima ogromnu glavu. Jednon san prilikon pita tog čovika što je bija s njin i potvrdija mi je priču, tako da, nije halucinacija. Tako reče da je jednon vidija i nekog duha što se kreće lebdeći, ne vide mu se noge. Al njega ta iskustva pretjerano niti čude a niti zanimaju. Ja kad san ga upita: pa što nisi proba ostvarit neku komunikaciju s tim duhom, on samo reče: ooooo ne smi se to, ne smiš se ti njemu petljat. Ja i prijatelj mi smo se zajebavali, kako bi, da san ja vidija tog duha, taj duh popizdija koliko bi mu ja bija dosadan haha. Šalu na stranu, ja bi se usra da vidin tako nešto. Moj ćaća inače voli teorije zavjere i new age duhovne teme i vjernik je, te mi počesto napomene kako bi ja ipak triba 'molit Boga' il tako nešto. Mater mi je isto osebujna ličnost. Za razliku od ćaće, ona je baš racionalista i ne zanima je da ulazi ni u kakve dubiozne priče. Nešto san načuja priču da je moj ćaća materi mi poklonija neku Dainekenovu knjigu, pa da ga je umal ostavila radi toga hahahah. I ona je vjernica, ali više nekako emocionalno. Nije ona mozgala puno o vjeri, dok mi ćaća jest, ima je fazu kad je bija ateista. Mater mi je išla u školu samo 4 razreda, u njeno vrime je to bilo normalno za ženu sa sela. Tek sa 13 godina kad je imala, je uvedena struja u kuću. Ko dite je hodala sa magarcima i konjima na kilometre daljine. Generalno je kroz život samo radila, a malo uživala. Ne toliko da nije imala u čemu uživat, koliko jednostavno nije naučila mislit o svojim užicima, jer je stalno radila. To mi isto vridi i za ćaću, mada on i uživa u nekin stvarima, a dobro, jest i mater u nekim, ruku na srce, uživa u druženju s par žena iz sela mi. Mater je inače bistra i neiskvarena žena, i ima baš dobar smisao za humor. Ono, moji prijatelji misle da je kraljica. Ćaća je inače blag i ima neku teško opisivu dragost i ljubav prema stvarima u životu... Tipa voli jutri vidit kako se ptice skupljaju i jedu s našim kokošima, to ga usrećuje, da su te ptice tako pitome. Također voli jednu našu mačku i voli biljke. I voli slušat vijesti, ni jedne ne propušta. Ali je istovremeno i vrlo težak za suživot, jer je paničan i kad nešto isplanira ne podnosi bil kakvu promjenu tog plana, kad neko predloži da se nešto promine, uradi drukčije, njegova reakcija je ko da je smak svita. U životu se je generalno podcjenija i moga je uspit puno više, da je samo ima samopouzdanja. Al ne krivin ga, izgubija je ćaću kad je bija peti razred, što je u to doba bilo užasno. Mater je praktična žena i nije od velika dubinjanja, ali je jako bistra i inteligentna. Osjećajna je i pokazuje svoje emocije, nekako je sva hmmmm prirodna. Baš je prirodna i ne za bit drukčija. Njoj ne leži moj ćaća jer je previše nedruštven, pa se ne mere nigdi otić a da on odma neće da se iđe kući, i tako. Reka bi da su se poklopili dobro da im brak more funkcinirat, al nije baš da se nadopunjuju, više su kao dva različita svitaa koja koegzistiraju skupa. Al generalno su dobri roditelji i neman se šta na nje žalit. Jedin mogu ćaći zamjerit što je drukčije tretira mene i moje sestre, zato što san ja muško. Razmazija me je i bija je opsjednut s tim oće li mei nešto bit, dok je prema sestrama drukčiji. To mu zamjeran, jer je, iako je po svemu drugom čovik koji odudara od prosjeka, tu tipični patrijarhalni krkan. U biti je on malo ekscentrik. Dok je mater totalna normala. Ja san neka mješavina očeva duha i materinog humora i komunikativnosti... Toliko, msm da san reka sve šta mi se govorilo. Tako da, pozdrav vam i do čitanja.

Ako ne znate šta bi čitali

— Autor nepocesljan @ 17:31
Sad, u samozolaciji mi je idealno vrime da promovišen svoje dvi kjižiceeeeeeee. :)))) U e formi su, samo otiđite na linkove i možete downloadovat.

Druga (i po meni, bolja):

USPON DO SAMOGA SEBE

Zbog nenadane bolesti mlada Petra se mora uputiti na veliko putovanje na vrh planine da pronađe lijek za bolest o čijem izlječenju ovisi sudbina cijelog njenog sela. Međutim, to putovanje će joj otkriti nenadane tajne i staviće ju na kušnje i dati joj iskustva koja nikad ne bi mogla ni zamisliti. Ovo je knjiga o jednom putovanju, putovanju jednog čovjeka kroz život do samoga sebe.

Eo link:

https://www.smashwords.com/books/view/944849

I prva:

U ZAGRLJAJU ŠUTNJE

U zagrljaju šutnje, naslov ove knjige koji upućuje na radnju knjige, a to su stvari koje se svakodnevno događaju oko nas a o kojima se šuti. To su traume silovanja, homoseksualnost, nacionalizam, kriminal upleten u državne institucije, fizičko i psihičko oboljenje, veze ljudi različitih nacionalnosti. Ukoliko vas zanima ona skrivena strana naše svakodnevice, ovo je knjiga za vas.

Link:

https://www.smashwords.com/books/view/930073

P.S. Jedna molba, ako ih budete čitali, kad pročitate ostavite mi svoje dojmove ovdje u komentare il u pp, i budite iskreni, i pozitivne i negativne dojmove. I halalite na gramatičkim greškama, budući da su knjige besplatne, nisan tija plaćat lekturu, kontam može i ovako, sam ću prepravit a šta grešaka ostane, ko ga je.... tako. I da, knjige su odvojene, različite knjige, druga nije nastavak prve, da se ne zbunite.

Percepcija vol 2

— Autor nepocesljan @ 16:24
Kako i na koji način poimamo svit. Šta točno mislimo o prirodi stvari izvan nas? U kojem točno svitu živimo? Na zemlji, postoji svitova onoliko koliko postoji i ljudi. Jer ono što je nama stvarnost oblikuju naša uvjerenja. Već san pisa post o percepciji vezano za naša duhovna uvjerenja, sad ću bit malo praktičniji i dotaću se aktualne teme: korone.

Zanimljivo je fakat koliko naša percepcija oblikuje naš život. Ja san ima fazu u kojoj san virova u reptile koji se hrane ljudskim strahom i koji su infiltrirani u ljudsku rasu, pa i da su nas čak i genetski mijenjali. Išlo je to dotle da san virova čak i da je misec njihov svemirski brod. Iša san na predavanje Davida Icke-a u Zagreb, vi što ste malo čeprkali po teorijama zavjere sigurno znate ko je David Icke. U svemu san tada vidija neke poveznice sa tom velikom vanzemaljsko-zemaljskom zavjerom i to je za me bila stvarnost. Više to nije moja stvarnost. U neka doba, šta ja znam, ne mogu točno reć kad, san prista virovat u to da postoje neka bića koja se mogu hranit našom energijom. Bili to entiteti, demoni, reptili, šta god. I prista san virovat u teorije zavjere. Ono, ne potpuno, jasno, virujen da postoji klika ljudi koji žele zavladat sviton, ali ta uvjerenja da se iza svega krije neki "njihov" plan, za mene više nije stvarnost.

Tu mislin i na ovu situaciju s korona viruson. Ne virujen da je stvoren u laboratoriju. Ne virujen da je planski pušten sa nekon agendom stvaranja kontrole nad nama, stvaranja svjetske vlade i slično. Virujen da je virus nasta prirodno, i da se ove radikalne mjere koje nam uvode, se uvode za naše dobro i u panici jer niko ne zna kako da se nosi s tim virusom. Mada, da u ovome ima ljudi koji bi tili povećat svoju moć, i da postoji tendencija od strane klike koju spominjen, da se svaka, pa i ova kriza iskoristi za povećanje njihove moći, pa i kontrole nad nama, to je svakako legitimna opcija. Ali ja ne virujen u postojanje jedne, homogene grupe ljudi koja vlada ili pokušava zavladat sviton. Mislin da je vladanje sviton u ovom trenutku nemoguće, jer nas je previše i ne može nas se sve kontrolisat. Također, mislin da postoji više konkurentnih grupa ljudi koji se takmiče oko posjedovanja moći i kontrole nad nama.

Generalno mislin da smo slobodniji puno više nego što mislimo, i da gledanje sve promjene kroz zavjere je pomalo paranoično razmišljanje. Mada, donekle more imat logike. Npr ja san za cijepljenje dice, ali da im se da barem nakon pola godine - godinu, dok sami malo razviju svoj imunitet. I nisan neko ko nešto posebno veliča znanost, jer sam iman masu uvjerenja koja je nemoguće znanstveno dokazat. Samo nisan više toliko paraničan da u svemu vidin neku ugrozu i zavjeru koja se kuje protiv nas ljudi. Jer puno je prostraniji i mirniji svit u kojem nema entiteta, reptila i slično. Na kraju krajeva ako i postoje entiteti i reptili, ionako ih mi hranimo našom energijom, negativnim emocijama, tipa strahom, pa ako im prestanemo davat hranu, oni će prirodno otpast od nas. Znači na kraju zdravorazumski, sredi se i sve će bit ok. Eto, toliko od mene.

Dobra večer

— Autor nepocesljan @ 20:03

Moja unutrašnjost je kao vulkan... Sama lava. Veoma san intenzivan, baš sad razmišljan o tome... Šetam i osjećaji mi se popnu baš da budu vrh vrh vrh, da mi čak bude teško podnosit intenzitet te emocije. A još san pod šakon antipsihotika, koji, nasreću, ne djeluju. Zemlja je naša majka. Nebo nam je otac. Danas san se kupa u zemlji. Doslovno, dok san hoda, od strasti mi je došlo da bi najradije uronija sav u zemlju i okupa se u njoj. Poezija vitra, mirisa, zemlje, trave i drveća me je potpuno okupala. I dala mi je neke uvide u moje stanje, kako to obično bude. Sad, jel ima od tog vajde i ima li, ne znam. Istina je da mi je strašno teško. Još jedna istina je da je moja odgovornost za to stanje. Još jedna istina je da će to stanje kad tad proć. Dalje o istinama neću, jer već počinju bivat nelagodne. Ovaj blog je jako lipo misto... Puno mi je toga dalo. Nadan se da san i ja donekle vratija dug. Danas mi se javila jedna žena koja je pročitala moju knjigu. Kaže da je predivna i da je cilo vrime plakala dok je čitala i kako joj je puno pomoglo da siđe sa svoje planine (U knjizi se jedna djevojčica penje na vrh planine pa se spušta). To je lipo. Ta knjiga je dar moje duše i baš mi znači što iz ovog sranja u kojem se nalazin more se izrodit nešto tako lipo, kao to da mi knjiga koju san napisa nekome toliko znači. Mada, znam ja, sve je ovo za moje dobro. I ja san vječan, nikad neću nestat... Ali lipo je vridit nešto, kakav god da si. Iskreno virujen da svak vridi nešto, pa i ljudi koji čine najgora moguća zla. Ja tako virujen.



Buđenje

— Autor nepocesljan @ 20:22

Zemlja se okrenula oko sunca, još jednom. Sunce ju je zavrtilo svom snagom. Zemlja je počela, ponovo, da se budi. Novi ciklus buđenja. Lansiran iz kozmosa, preko sunca i zemlje, stiže energija buđenja. Energija bluđenja. Uistinu, zemlja bludi izrastjući i rađajući hiljade i hiljade procvjetalih drveća, koji mame svojim mirisom, hraneći naše osjetilo njuha svojom strašću, strašću rađanja, strašću oplođivanja. Životinje kreću u sezonu ljubavi i seksa, vođeni strašću, misterioznom i vječnom tajnom novog rađanja. Mladež se skuplja na mostovima i tribinama, pije se piva i strasno se živi, povlače se dimovi cigara, joinata, kruži se okolo autima i motorima, intenzivno se živi i svaki trenutak vridi za sebe. Za razliku od zime u kojoj se zbrajaju računi i povlači se u sebe, početak novog zemljinog kruga oko sunca je divlji i nepromišljen, buja i budi se, ne mareći za greške koje pravi. Mačke dozivaju mačore, svoje ljubavnike da s njima podjele strast rađanja, strast stvaranja. Cijeli svemir doživjava bujanje, kao valovi orgazma, dok mirisi cvijeća pozivaju na stvaranje, sve oko nas, nas gura u oplođavanje i u mislima muškaraca i žena su skriveni dodiri, svlačenja, uzimanje jedno drugog do kraja, do orgazma, kad smo jedno sa prirdom, svemirom i sobom. Zvijezde noću i dalje misteriozno sjaje, al tople su noći, pa je njihov sjaj manje bitan, dok je puno bitnije bilo planeta koje, kao bića od ovog planeta osjećamo i kroz svoje bilo. Zemlja koja se mrvi u našim rukama je plod rađanja, ona nas stvara, njoj se ponovo i vraćamo, eventualno, kad jednom završe sva proljeća, ljeta, jeseni i zime i kad se, nakon smrti, ponovo oplodimo i rodimo, ko zna di.

https://www.youtube.com/watch?v=WU_ws0Di6wI


Percepcija

— Autor nepocesljan @ 20:41
Zanimljivo je koliko je različita naša stvarnost i svitovi u kojima živimo. Mislin prvenstveno ovdje na razlike u fundamentalnim uvjerenjima o prirodi stvarnosti. Pričam sa jednom ženskom iz Makedonije, pardon, Sjeverne da se zna haha, i između ostalog dotaknemo se mojih problema. Ona je rekla nešto i dobrih pametnih stvari, ali me između ostalog pitala viđam li "entitete" u snovima i šta mi govori moj "higher self". Mislim, i moje razmišljanje i stavovi vjerovatno spadaju u neki spektar New Age-a, ali ovako ozbiljno svaćanje tih uvjerenja me je ostavilo u blagoj nevjerici. Msm možda postoje neka bića koja mi ugl ne vidimo, vjervatno i postoje, bića koja se mogu pojavit u našoj dimenziji postojanja i preć u neku drugu, ali tako ozbiljno shvatit to, na način da mogu bit opsjednut nekim "entitetom" mi je i dalje previše. Neki lik na jednom mom postu spominje negativnu kozmičku silu i slično... Onda se sitin mog prijatelja koji je novoopečeni kršćanin, koji se pita za moj doživljaj Ljubavi jel to božanska ljubav il demonska obmana, koji isto tako viruje u napade demona, pa kontam i o ovim mainstream vjernicima, i tu koje šarolikosti ima. Virovanje u Boga ali i Sotonu kao biće koje je apsolutno i nepromjenjivo zlo, isto tako mi djeluje paranoično. Od svega toga, entiteti su još najbolji, mada je tu isti patern, svaljivanje krivice svojih tendencija na neka bića izvan sebe. Meni je iskreno svit u kojem viruješ da postoji biće koje je apsolutno zlo, paranoičan svit. Mada opet, sam san u sebi osjetija zlo i iskreno ne znan kako ga objasnit. Možda postoji i izvan mene, ali ako jest, moje razmišljanje o njemu ide više u smjeru neke energije koja je dio ljudskog energetskog polja, energije koju generiramo mi ljudi. Da li je moguće da je ta energija i kozmička, a ne samo ljudska? Moguće je, ali u tom slučaju ja neman nikakvog načina da je objasnim. Samo znam da nema logike da postoji neko nepromijenjivo, zlo biće, jer ne virujen u nepromijenjivost. Sotona, ako postoji, će se eventualno prominit i postat dobar.

Nego, kad već pišen o virovanjima, pošteno je da reknen i svoje. Ja nisam siguran u šta točno baš virujen. Ima san iskustvo ljubavi kao suštine svega što postoji, bezuvjetne i apsolutne ljubavi, mogli bi reć i kozmičke ljubavi. Virujen da svemiru postoji inherentna inteligencija, sad kakva je priroda te inteligencije ne znan. Možda je svemir na neki način živo biće, ili tako nešto, možda je naš svemir tek dio nečeg većeg i ko zna kakvog oblika postojanja. Ne bi reka ni da virujen da je sve ljubav nego da znan da jest. Sem toga, virujen u karmu i zakon privlačenja, to dvoje skupa oblikuju našu stvarnost. Karma je u suštini naša percepcija svita, a zakon privlačenja kaže da privlačimo ono što mislimo i osjećamo. Također, virujen da postoji zlo, ali san najbliži uvjerenju da je zlo unutar nas. Mada može bit i neka varijanta energije van nas, koja struji u polju energije u kojem mi kao ljudi postojimo. Duboko virujen u to da je svit u suštini dobar i virujen da po bazičnim postavkama živimo u onom što se na istoku zove "Maya" ili "iluzija" na našem. To znači da po bazičnim postavkama živimo u balonu, balnu ispunjenom našim konceptima o svitu, bez stvarnog, direktnog iskustva realnosti. Virujen da se, za one koji imaju želju proć kroz to, more probit taj balon i onda mogu vidit svit kakav stvarno jest. Mislin da se meni to privremeno desilo kad san doživija tu Ljubav, ali to iskustvo je tek početak transformacije koja triba uslijedit. I sad u nekin momentima mi blicne taj osjećaj koji san tada ima i kad bi moga proć ovo šta je isprid mene, živija bi bukvalno u blaženstvu. Mada mislin da bi i tada ima neke borbe, jer je to priroda života, stalno se tešemo i oblikujemo. Bez toga nema rasta. Taj proboj u stvarnost van balona je prelazak iz jednog životnog perioda u drugi, i nakon tog proboja, kad završi ta alkemijska transformacija koja se javi kad to doživiš, živiš u sasvim drugom stanju uma i u drugoj percepciji. Mislin da je taj proces ključan proces koji nam se triba odvit u životu i da će kad tad svi uć u taj proces i proć ga. Sem svega ovoga, virujen da mi ko ljudi nakon smrti možemo se ponovo rodit u više različitih svitova, pa i ponovo u ovaj naš, ljudski. Mada, nisan toliko siguran u to, jer puno je rupa u svemu tome vezano za reinkarnaciju. Ipak, virujen da se život na neki način nakon smrti nastavlja, sad kako i na koji način, ne znan.

Znan da ne virujen u monoteističku verziju toga, da nakon smrti nas Bog sudi i da idemo u raj il pakao. Za Boga, nekad kažem "molim te Bože" i "hvala Bogu" al vjeru u postojanje monoteističkog Boga baš i neman. Kad oću ozbiljno da se obratin tom nečem postvavim se kao da ću komunicirat s "onim što jest". Ne sa Bogom, ili sa Ljubavi, nego "onim što jest". Jer Bog je riječ i koncept, Ljubav koju san doživija sigurno ne djeluje sama, a nešto ipak postoji u stvarnosti, nešto više, dublje, tako da kad se obraćam tom nečemu, svjestan san da san ograničen umon u percepciji "toga što jest" i zato se i obraćam "tome što jest" tome šta je stvarno, šta god da bilo. Jer jedino na takav način se možeš istinski obratit tome, sve ostalo je obraćanje konceptima u našoj glavi. I u Bibliji se Bog naziva: "Ja sam koji jesam". Sad iz ovoga izbacujem rod jer ne mislin da "to šta jest" more bit muško ili žensko, pa je moja verzija toga malo drukčija od biblijske. Evo, malo o sebi, malo o drugima, završija post. Ako ne pada kiša, moga bi u večernju šetnju, iako je policijski sat, al ja san na selu tako da, ne sekiran se. Feel free to be jealous at me hehehe. :D Čujemo se.

Jung, odličan ko uvik

— Autor nepocesljan @ 18:53
"I can only agree with Aldous Huxley when he writes in Grey Eminence (1943): “By the end of the seventeenth century, mysticism has lost its old significance in Christianity and is more than half dead. `Well, what of it?' may be asked. `Why shouldn't it die? What use is it when it's alive?'The answer to these questions is that where there is no vision, the people perish; and that, if those who are the salt of the earth lose their savour, there is nothing to keep that earth disinfected, nothing to prevent it from falling into complete decay. The mystics are channels through which a little knowledge of reality filters down into our human universe of ignorance and illusion. A totally unmystical world would be a world totally blind and insane". C.G.Jung.

Narcisoidnost - moj tekst, mrsko mi ga prevodit

— Autor nepocesljan @ 21:04
I've noticed a lot of people here post questions about narcissists. I see quite a lot mystification about them, as they are some alien creatures or so. I was diagnosed as a narcissist so I can post about it, from a first hand perspective. My narcissism wasn't radical, but I fit in the concept. Being narcissist means having an image of yourself which you adore. I saw myself as better than others, because I was 'more open minded', I was 'the most intelligent comedian' (I was doing stand up comedy at that time), and so on. I had all these concepts about myself being better than others and I perceived myself through those concepts. I saw myself as being better than others and I always had an argument, and in fact, those arguments sometimes made sense. I was better than some people at some things, but the thing is, that doesn't define you as a person. I let those concepts define me and I looked at myself through them. I was never manipulative or harmful towards others at any way. I was just really impressed about myself. But under those narcissistic beliefs about myself there was immense fear and feeling weak and weaker than others. Under all that there was insecurity and pain. I became aware that I am a narcissist during the psychotherapy I was having because of the anxiety and panic attacks. At first when my therapist told me that I'm a narcissist I didn't really realize that I am. It took time, but eventually I saw that I am. And even now, a lot of time ago, I still notice some narcissistic traits in my personality. But I am aware of them, and that changes everything. Here, I hope I helped some people to understand narcissism better. Peace out friends.

Još jedan dan na planeti zemlji

— Autor nepocesljan @ 19:45

Danas je svanuo još jedan dan na planeti zemlji. Pčele su izišle i razveselile cvjetove svojin zujanjem i oprašivanjem. Zečevi s izišli na pašu. Risevi i vukovi se šuljaju po šumarcima gledajući šta će uloviti. Proljeće je i pupoljci se lagano razvijaju u listove. Šuma diše. Šuma osjeća neko vanredno olakšanje. Rijeke uživaju, čišće su i primaju manje prljavštine iz velikih debelih objekata koji su okolo sagradili ljudi. Priroda osjeća olakšanje. Lavovi i medvjedi se kreću u potrazi za hranom. Atmosfera u zraku je lakša. Voda je čišća. Šume su mirne jer se ne plaše požara i sječe. Međutim, od miliona vrsta, postoji jedna, samo jedna, s kojom se odvija nešto jako čudno. U posljednje vrijeme se osjeća nadprosječan nivo straha među ljudima. Nešto se dešava u njihovom međusobnom kontaktu, jedno sićušno biće prelazi s jednog od njih na drugo i čini da se razbole, a neki i umru. Ljudi su u panici. Zemlja je mirna i odmara, odmara baš od njih. Zemlja je rodila i to sitno biće koje sada ljudima sije strah. Ljudi su već bili mislili da zemlja pripada njima, a ne oni njoj. Sada se stvari lagano mijenjaju. Atmosfera straha među ljudima kulminira. Vraćaju se sami sebi. Svojim mislima. Svojim kućama. Strah ih je da se slobodno kreću zemljom. Zemlja ih je podsjetila na jednu stvar koju su bili zaboravili. Na svoju ranjivost. Također im je pokazala da ni druge vrste ne vole da osjećaju nadprosječan strah koji osjećaju baš zbog njih, zbog njih ljudi. Kada jednog dana sićušno biće prestane sijati strah među ljudima, bilo bi fino da ljudi nešto nauče. Da nauče svoje mjesto na ovoj planeti. Da nauče da paze druge vrste, kao što paze same sebe. Nek nauče da i njihova moć ima granice.


Nastanak

— Autor nepocesljan @ 11:19

Potpuno san svjestan stuacije u kojoj se nalazin. I koja je radikalna. Priksinoć, dok san priča sa prijateljicon, san vidija sve sasvim jasno. Moram nestat. Moj idući korak, koji moram napravit, je taj da ću nestat. Al taj korak se ne može desit sam od sebe, moran ga ja učinit, ja moran svjesno uć u to šta me čeka. A to šta me čeka je kraj svega šta ja znam. Po tuđim iskustvima, ono što me triba čekat nakon nestanka je ugodno. Ali to je samo nagađanje, to je samo još jedna jedna stvar koja mora nestat. Bilo kakva prognoza za ono poslje nestanka je dio mene koji triban nestat. Ja koji ovo pišen, moran ukoračit u svoju smrt. Znam da je proces u suštini dobar i da vodi u dobro. Znam da me čeka ljubav koju san iskusija. Znan da će umrit samo ono proolazno u meni. Možda jedino što mogu reć a da ima smisla je to da će nakon mog nestanka ostat ono što sam ja, a što nije prolazno. Znam to sve ali i dalje neman hrabrosti da učinim taj korak. Moran ga učinit, kad tad ću ga učinit. Al mogu i odbijat proć kroz to, ko što radin već par godina. Taj put je put u pakao. Iman izbor ili svjesno nestat ili se pustit otporu promjeni i završit u paklu. Znam da je pravi put jedino prvi put. Mooji to opisuje kao proces bacanja cjepanica na vatru. Kad jednom uđeš u taj proces, lagano ložiš jednu po jednu cjepanicu sebe. I tako malo po malo, dok ne vidiš da si ti zadnja cjepanica za naložit. Ali ja neman hrabrosti. I ne znan kako ću. Strah me najgoreg scenarija. A najradije bi osta u ovom statusu quo, ali svjestan san da ću se kad tad morat opredijelit.


Izvini, oprosti

— Autor nepocesljan @ 18:08

Izvini, oprosti
za ovu tugu u mojim očima
to je samo prolazna mijena
kao kap mjesečeve svjetlosti
dok se odsijava na vodi

Izvini, oprosti
na mojoj šutljivosti na konkretna pitanja
nemam odgovore i ne mogu
da odradim šta je na meni da odradim
iako znam da se može
iako znam da se mora

Izvini, oprosti
što nam možda se nikad više neće srest puti
ja možda nisam tip za happy enda
spoznao jesam, živit, ne mogu
razapet između otpora i prihvaćanja
zbrajam progutane krikove

Izvini, oprosti
što živim, još uvijek, moj M.
ne zaslužujem, zbog tebe
da san živ
A isto tako ne zaslužuješ ti
ovoliku patetiku
nego konkretnu akciju kojom ću te okončat
kojom ćeš me okončat
kojom ću se okončat

(mahanje do novog rođenja)


1 2 3 ... 20 21 22  Sledeći»

Powered by blog.rs