Taoizam
Već san van u par navrata spominja Lao Cea i Taoizam. Lao Ceova knjiga Tao Te Ching su ono šta je meni suština duhovnosti i filozofije. Također, knjiga je temelj za Taoističku religiju koja se kasnije razvila na osnovu učenja Lao Cea. U njoj nećete naći poziv na sveti rat, nećete naći nikakav strah od svemoćnog Boga, plašenje paklon, utjerivanje straha i netrpeljivosti prema nevjernicima. Al ćete nać jako puno mudrosti i za one koji mogu prodrit u dubinu ovih riči, knjiga more bit jedno samo po sebi duhovno iskustvo. Ono šta je osnovna razlika između nauka Lao Cea, kao i nauka Bude i naših monoteističkih religija je to što Lao Ce i Buda daju smjernice i upute za samospoznaju, dok praktički sve monoteističke religije čovika uče da se drži fiksnih pravila koja su zadata. Monoteističke religije drže da je čovik grešan te ga uče da drži svoje osobine pod kontrolon, dok Taoizam i Budizam uče čovika da spozna sebe i oslobodi se od sebe, od svojih negativnih osobina, da se transformiše i prosvitli. Prve prave čovika kojemu triba Bog, Bog izvan njega da ga drži pod kontrolon jer se on boji sam sebe, jer nije u stanju bit sam sa sobon. Druge prave čovika koji je spozna sebe i oslobodija se sebe i more mirno živit. Prve uče vjerovanju, druge teže postizanju mudrosti. Evo meni najdražih citata iz Nauka o apsolutnom putu ili Tao Te Chinga.
1. TAO, APSOLUTNO I RELATIVNO I JEDINSTVO
Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao.
Imena kojima se može imenovati nisu apsolutna imena.
Bezimeno je izvor neba i zemlje.
Imenovano je majka svih stvari.
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nemanifestiranu tajnu.
Probuđenog duha promatrajmo njegove manifestirane forme.
To dvoje je isto u izvoru a drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna.
Tajna nad tajnama.
Vrata od svih tajni.
2. RELATIVNO POLJE SUPROTNOSTI
Time što ljudi određuju lijepo određeno je i ružno.
Time što ljudi određuju dobro određeno je i zlo.
Tako: Imati i nemati dolaze skupa.
Teško i lako se upotpunjavaju.
Iz dugog se izvodi kratko.
Visoko i nisko počivaju jedno na drugome.
Zvuk i glas se harmoniziraju.
Lice i naličje se slijede.
Stoga mudrac: Upravlja svojim akcijama iz polja nedjelovanja.
Stvari dolaze, a on ih ne odbija.
oživljava, ali ih ne uzima.
pomaže, ali ne traži.
prima, ali ne zadržava.
Upravo zbog toga što ne zadržava
Niko mu ne može uzeti punoću.
5. PRIRODA APSOLUTNOG I RELATIVNOG
Priroda nije blaga
Njoj su sve stvari poput slamnate lutke.
Mudrac nije blag
On postupa sa ljudima kao sa slamnatim lutkama.
Prostor između neba i zemlje je poput mijeha
Izgledom prazan ali ništa mu ne manjka.
Ispunjava se pražnjenjem.
Tako i Tao: ni mnogo riječi ga ne može spoznati.
Potraži ga radije u sebi!
9. O SUPROTNOSTIMA
Ne pretjeruj, zaustavi se na vrijeme!
Velika oštrina -
oštrica neće biti trajna.
Veliko bogatstvo -
Neće biti dugo sigurno.
Nezadrživa žudnja za posjedovanjem i slavom
ukazuje na sjeme nesreće.
Kada je zadatak ostvaren, povući se -
To je Tao stvaranja.
13. O SUPROTNOSTIMA
Naklonost i nemilost je urokuju tjeskobu.
Ono što cjenimo i ono čega se bojimo je u nama.
Što znači:
"Naklonost i nemilost urokuju tjeskobu"
Oni koji stiču naklonost od viših
Potišteni su u primanju
Potišteni su u gubljenju.
Što znači: "Ono što cjenima i čega se bojimo je u nama?"
Bojimo se jer imamo "ja"
Kad napustimo "ja" nema više straha.
Stoga: Onaj koji sebe nađe stiče razmak od svijeta.
Onaj koji sebe živi stoji izvan svijeta.
22. O MUDRACU
Biti skroman znači biti uzvišen.
biti savitljiv znači biti ojačan.
Biti prazan znači biti pun.
Biti star znači biti obnovljen.
Imaj malo i steći ćeš.
Imaj puno i bićeš uznemiren.
Stoga mudrac prihvaća jedno
i postaje uzor svijetu.
On se ne otkriva
i stoga svijetli.
On se ne hvali
i stoga je slavan.
On se ne umišlja
i stoga je zaslužan.
On se ne uzdiže
i stoga je prvi.
I stoga jer se ne natječe
niko u svijetu ga ne može nadmašiti.
Hm, sad kad sagledan, kad bi napisa sve citate koji mi se sviđaju zauzelo bi previše prostora. Zato ću van dat link di morete pročitat knjigu. Uživajte. :)
http://www.duhovnaizgradnja.com/download/knjige/Tao_Te_Ching.pdf
Ima jedna stvar koja me odavno pravo fascinira a odnedavno i plaši. Naime, pitanje, kako uopće išta postoji? Ono baš išta, ne sad išta da pod tin mislin na neki konkretan skup stvari, nego na sve, sve šta postoji, kako to uopće postoji? I onda, logičan slijed upita, kako samo ne postoji ništa? Mislin kad uđeš u taj osjećaj, realno djeluje ti logično da ne bi tribalo ništa postojat, ili to jest da bi baš samo to ništa tribalo postojat, jedno ništa, potpuno neimanje išta. To ništa, kad kažen, znači naprosto da nema ničega, uopće, da ono baš baš jebeno nema ništa, kontaš? Znači, ništa da nema ni samog tog ništa, pojma ništa, da samo nema. Samo nema, ništa. Il ustvari ne bi to tribalo postojat, jer nema šta postojat, ili bolje rečeno, nema šta uopće išta.
Nekad dođe mi taj osjećaj, ko blic blicne na sekund kako uopće išta postoji, il kad ono primjetiš sam sebe sasvim slučajno, kad radiš neku najbezvezniju stvar al stvar pri kojoj si opušten, kad ti mozak lagano ispadne iz fazona, i kad samo skontaš da ti postojiš. Ono vidiš da postojiš, primjetiš se, posstaneš se svjestan. Ti, sam sebe, postaneš svjestan. Ono jarane ko da smo dvojica ja koji jesan i ja koji san svjestan da jesan, a b* te jebo ja san sam to.
I onda tako, neman pojma zašto al mi trenutno kroz glavu prolaze mačke, valjda jer često uspoređujen sebe i ljude sa mačkama i pokušavan skontat kako to mačke funkcioniraju a kako mi funkcioniramo, valjda jer pravo volin mačke a i nekako fakat, ako bi nešto moga onda bi stvorija neku povezanost da se fakat ja na istom nivou povezat s nekon mačkon. Zamisli mačku, mačku ko stvorenje kad se razvije dovoljno da postane ravnopravna čoviku po nivou svijesti, kako će tada dobro bit družit se s njon. Ja virujen inače da smo mi ljudi i životinje isti, da smo svi bića samo nas razlikuje nivo naše svijesti, to ajmo reć dokle smo došli. I svi se razvijamo, konstantno. Ludo je ovo sve skroz. :D Ja, ugl virujen da će se životinje eto recimo mačke nekad eventualno razvit da budu ravnopravne našem razvoju sad. Naranvo, ne mora značit da će njiov razvoj ić u ustom pravcu ko naš, al ćemo bit ravnopravni.
A za ovo ništa, na momenat kad postanen svjestan toga, pripanen se da možda ovo sve što postoji more propast, možda fakat na neki način i postoji to ništa? Onda se pripanen za svoju egzistenciju, mislin sebe ko bića ne samo u ovom životu, da me možda more nestat. Il da svega more nestat. A možda me i nema? Možda me na nekin način i nema i nikad nije ni bilo? Ko će znat, ako ništa u glavi mi u biti djeluje sasvim moguće da me fakat nema iako znan da me ono, ima jel. To je taj budistički fazon, da je odvojenost i ego iluzija a da smo mi ustvari jedna kozmička svijest koja je svjesna sebe, promatra se, igra se, kupa sama u sebi i uživa u svom postojanju. Zanimljivo to zvuči, al svakako to opet ne odgovara na ovo moje pitanje svega i ništa. I Lao Ce u Taou priča o toj dvojnosti punoće i praznine, o postojanju i nepostojanju. Isto ko ta naoko banalna razmišljanja starih Grčkih filozofa koji bi rekli: Čovik jest, pa neko drugi kaže: Čovik nije. To mi je cura pričala bila. Uglavnon meni je to pravo genijalno, jebena dilema svega, svega apsolutno najdublja dilema izražena u tako banalnoj rečenici.
Oćemo li ikad bit svjesni, potpuno svjesni svega? Oćemo li ikad imat odgovore na sva pitanja? Pod ikad ne mislin nužno u ovom životu. I samo da kažen, ne virujen u raj i paka i to da postoji biće koje nas je stvorilo i koje to sve zna. Virujen da ćemo mi definitivno postojat nakon ovog života, al postojat ćemo neovisno isto ko i sad, postojat ćemo sebi i za sebe u nekin ko zna kakvin dimenzijan. I oćemo li se ikad razvit toliko da saznamo te odgovore? Virujen da oćemo, ako se mi moremo razvit toliko da smo svjesni mačke, mačke kao ideje, kao bića općenito a ona nas nije, onda isto tako možda sad neka druga bića su možda svjesna nas i svjesna na neki način našeg neznanja i naših granica kojih mi nismo svjesni. Možda ta bića znaju odgovore, ali bilo kako bilo, moramo ih i mi moć znat. A možda ih i znamo? :)
P.S. Ja, i pade mi na pamet, ljudi ovo često zovu velikin pitanjima, al kad skontaš, ta su pitanja jako mala. Npr, koliko je samo banalno pitanje: Kako išta postoji? Naspram recimo pitanja: Kako se razvijaju moždane ćelije kod beba, ili koliko različitih vrsta životinja postoji, ili tako bilo šta? A eto, ispade da ustvari što više smanjivaš, smanjivaš i dolaziš na jednostavnije i općenitije, postaje teže. Obrnuta virtualna igrica. Ko što ima ta neka filozofija matematike, mislin da je indijska, koja tvrdi da je najveći broj jedan. Jedan zato što se u broju jedan sastoje svi drugi brojevi, npr dva nastaje tako što se jedan razdvoji po pola. Eto, zanimljiva logika za razmišljat, možda ta priča kako je sve jedno ipak i nije toliko besmislena. Ma, kakva god bila, neka je, ja odo slušat muziku iako je već pet ujtru, al kad je dobro, onda nek se nastavi. :)
Evo jedan pravo dobar češki bend
https://www.youtube.com/watch?v=qyk2WbQiLyw
Da bi virova nečijin riječima, prvo moraš znat zašto on govori to šta govori. Ne radi se tu o tome da li govori šta misli, pretpostavimo u ovom postu da se radi o sugovorniku koji stvarno misli šta govori. Ali pitanje je zašto ta osoba to misli? Osoba se more kunit svaki dan u svoju ljubav prema vama, i to mislit i to radit iznova stalno, a da ne zna da je to što ona/on misli da je ljubav čista navezanost. Da će to proć, da ona/on možda uopće vas ne vidi ko osobu. Da bi znali koliko vas neko stvarno voli, i koliko je pouzdan u onome šta misli morate znat pripoznat šta je zapravo ljubav. Prvo, ne virujte nekome ko kaže da ne mere bez vas, da vas toliko voli. Ne kažen da vas ta osoba nužno i ne voli, ali ako ona ne mere bez vas, znači da se tu radi o garantovanoj navezanosti. Ljubav more postojat jedino u slobodi a za slobodu su jedino sposobne jake i izgrađene osobe. Ako vas neko voli zato što vas triba, to nije ljubav, ili barem nije čista ljubav, onakva kakva bi tribala bit. Svi mi do neke mjere nekoga tribamo, to je jasno, ali ako imamo neku projekciju na određenu osobu i mislimo da bez te osobe nas nema ili smo ništavni, tribali bi se zamislit malo nad tin šta vidimo. Jer mi u tom slučaju ne vidimo tu osobu, to je sasvin sigurno, naši strahovi i naše slabosti su nan toliko izobličili percepciju, da, u svojoj silnoj potrebi da budemo spašeni i da nađemo spasitelja, da nađemo idola kojeg ćemo poštivat i čija će nam pažnja kompenzirat manjak samopouzdanja, mi uopće ne vidimo tu osobu, mi vidimo našu projekciju, naše unutarnje ideje. I onda kad vidimo da nas ta osoba ne mere spasit, a to je neminovno jer te zapravo niko ne mere spasit osim samoga sebe (a to je zato što jedino sam sebe moreš spasit od sebe), onda će se ta naša silna i opjevana ljubav pritvorit u mržnju, onda ćemo prezirat svom silinom našu ljubljenu osobu, onda ćemo je možda i udarat, maltretirat da bi je time kaznili za našu krivu predodžbu o njoj. Ili ćemo se u malo razumnijem slučaju mi osjećat loše, mi ćemo patit, mislit kako smo očajni, kako ako nas ona/on ne voli da mi nismo vridni ljubavi, da smo ništavni, da nikad ponovo nećemo volit, da nan je čitav život upropašten i tako to.
Jedini izlaz i jedini način je, ko i uvik, svjesnost. Ako postanemo svjesni da je patnja naš unutarnji osjećaj, da patnja nije objektivnost nego naše tumačenje jedne objektivne situacije, onda smo na korak do toga da ustvari svatimo da tu patnju uzrokujemo sami mi. A ako to svatimo, onda moremo opet zapast u pesimizam misleć kako je priroda života patnja ili opet kako smo mi nesposobni za ikakav sritan život. Ali opet, tada ako smo dovoljno razumni pogledat istini u oči, vidićemo da ni to nije točno. Da je priroda života patnja ne bi bilo sritnih ljudi uopće, a njih ima. I nisu svi budale. :) Da mi ne meremo bolje je relativno, ovisi o nama. Ako smo postali svjesni da je do nas, možda moremo vidit šta krivo radimo i vidit jel moremo to prominit. A uglavnon je do nas bar donekle u svin životnin problemima. Nekad nas, doduše, sam život stavi u nemoguću situaciju. Dovede nas prid zid. I šta tada uradit? Kada mi, sami, ne meremo nešto, uz sav naš trud ne meremo. Šta tada? Odustat? Da, moremo odustat. Možda je čak racionalno odustat, i tada moremo bar imat utjehu da smo izabrali racionalnu odluku. Ali ako pak ne želimo odustat, ako nan je postizanje tog nemogućeg cilja toliko bitno, onda pak moremo nastavit. Borit se s vjetrenjačama? Pa da, ako bi nastavljali glavon kroz zid, to bi bila borba s vjetrenjačama, koja bi opet možda vodila u kasnije odustajanje. Al možda moremo i nešto drugo. Sist. Sist isprid zida i pogledat ga. Opipat ga. Sist i odmorit, gledajuć sebe i gledajuć zid. I tada ćemo svatit, da mi ustvari nikad ne meremo priskočit niti probit zid. Ali zato, na primjer, taj zid nan ne bi bija nikakav problem da smo neko drugi. Neko ko sasvim prirodno skače visoko, ili probija kamen. A ako postanemo taj neko, onda tog zida više neće bit. Šta je sada zid koji ne meremo priskočit će nan postat samo jedna stepenica priko koje tribamo prić. I onda, onda je na nama, naša odluka, oćemo li ili nećemo postat neko drugi. A to je teže nego išta prije, to je teže od svega prethodnog i teže od ikakva drugog izazova. Ali na nama je taj izbor. Ako želimo nemoguće, onda moramo prestat bit mi. Moramo postat osoba kojoj je to moguće. :) Koliko smo samo zidova gledali kad smo bili dica, mogli smo ih samo gledat sa čežnjon dok su odrasli ležerno prilazili priko njih? Al to je dok smo bili dica, dok nismo narasli. E, u tome je greška. Greška je mislit da smo narasli. Nikad nismo dovoljno veliki za ono što nas tek čeka, ali zato cili život rastemo, rastemo, i koračamo niz stepenice. :)
Post je nasta na blogger.ba, to je inače platforma na kojoj san stacioniran, ovamo ga kopi pejstan. To je bitno za znat da ne bude zabune pri čitanju. :)
Eeeeh. Nisan do sad nikad pisa nešto posebno u odnosu na neke druge blogere, ili blogere uopće, ali jedna rasprava od ima par dana me inspirisala, pa ću baš sad uzet nešto napisat. Vi koji pratite moj blog mislin da ste kroz moje pisanje jasno upratili moje stavove. Neki se s njima možda slažu neki ne, al uglavnon o našin slaganjima il neslaganjima sasvim normalno i ugodno pričamo i diskutujemo, uglavnom. A ima i momenata koji ne spadaju u ovo uglavnom, i baš njima je posvećen ovaj post. To koliko neko ima dobre argumente za svoje stavove se uglavnon jasno vidi po načinu na koji ta osoba komunicira. I desilo mi se par puta da raspravljan sa ljudima s kojima se elementarno ne slažen i da ti ljudi, čim primjete na šta ja ciljan i šta u biti mislin, postanu agresivni, krenu da omalovažavaju moje stavove, ili pak mene lično. Nije česta pojava, ali par puta se desilo. Također, primjetna je pojava kako ljudi o nekin stvarima ne znaju praktično ništa, a imaju neku sliku stvorenu na osnovu svojih predrasuda, pa kad in kažeš kakve su te stvari zapravo instant postanu agresivni i napadaju a ne daju nikakve argumente. Uglavnom i to bude u redu, al zadnja rasprava koju san na blogu ima me je baš ostavila pod dojmon da slatko zabiberin jedan post kojim ću začepit usta svakome ko mi na to ima šta da kaže. Raspravljam se naime s likom, normalno, vidin da stvari koje govori imaju smisla, ali se ne slažen i mislin da ih krivo posmatra i tumači. I bude to sve ok, dok ne spomenen u jednon dijelu da san ja Bosanac i Hercegovac i da su većina mojih prijatelja u Sarajevu, uključujuć i neke muslimane vjernike isto Bosanci i Hercegovci. Na šta je usljedila automatska reakcija, ni više ni manje nego odma jedan poprilično jadan pokušaj omalovažavanja, osoba me je praktički nazvala licimjeron, rekavši mi da je ta moja logika fina, kući san Hrvat a u Sarajevu Bosanac i Hercegovac. A ja nigdi u dotadašnjoj raspravi nisan reka da san Hrvat. :) Nastavili smo dalje raspravu, i lik je uglavnon postaja sve netrpeljiviji i netrpeljiviji i sve je manje dava ikakve argumente a sve više prosto omalovažava. No, došli smo do jedne jako zanimljive teze na kraju, a to je da bi ja, ako san jel Bosanac i Hercegovac triba pričat Bosanski, te ustvari, da ja s obziron da pričan ikavicu a na fakultetu Hrvatsku normu da san ja ustvari Hrvat. To je bija jedan krajnji pokušaj da mi lik podvali hrvatstvo što se je svojski trudija, jer naravno, zar je moguće prihvatit da neki "hrvat" koji priča ikavicon se izjasni ko Bosanac i Hercegovac i ustvari voli ovu državu i u njoj je svoj na svom? Također me je lik bez ikakva razloga napa da omalovažavan islam i muslimane, iako ja o islamu ništa nisan reka. No, da se vratimo na pričanje Bosanskog. Da razjasnimo sasvim jasno tu tezu, tu se radi u de fakto čistom nacionalizmu. Prva stvar u ovoj državi su i Hrvatski i Srpski legitimne norme, i bosanci jednako pričaju Hrvatski i Srpski jezik kao i Bosanski, a tek na stranu to što su sve tri norme ustvari jedan jezik. Bosanski se istina, zove Bosanski, al da li zbog svog imena taj jezik je nešto više Bosanski od Hrvatskog i Srpskog? Da li zato što se Hrvatski i Srpski govore i u Srbiji i Hrvatskoj su oni manje Bosanski? Jesan li ja jer iman ime koje ima i dosta Hrvata manje građanin ove države? Bosanski jezik se zove bosanski, al njime realno pričaju Bošnjaci, ili ljudi koji su Bošnjaci porijeklon. Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini uglavnon pričaju Hrvatske i Srpske norme, to je do sad već standard. Ima naravno iznimaka, ko što npr ima i Bošnjaka iz Ljubuškom koji pričaju ko većina Hrvata iz Ljubuškog, ali više manje Bosanska norma kolerira sa Bošnjacima. A Bošnjaci su sasvim jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, tako da, praktično, ono što bi ja znači triba uradit da bi ja bija Bosanac i Hercegovac je da pričan ko Bošnjaci. Znači da ne bi bija nacionalista moran pričat ko jedni nacionalisti u ovoj državi, a ne ko druge dvi grupe nacionalista. :) I tako ću ja tek navodno bit legitiman antinacionalista. Iza sve ove priče leže jako jednostavni razlozi, osoba je jednostavno puna predrasuda i naravno nacionalista je, te ko i svi nacionalisti vidi bile miševe, kako bi mi to kod nas rekli, to jest vidi stvari koje ne postoje. Jer je izvan njegovog vidokruga da neki ljudi mogu jednako ne volit sve nacionaliste iz naše države, bez obzira kako ti nacionalisti sebe nazivali, a i također jer ta osoba vjerovatno misli da su Bosanci i Hercegovci još jedna podvala za Bošnjake, što ironično isto misle i Srbi i Hrvati, ali nema veze, nećemo sad širit perspektivu, da bi ostali nacionaliste i držali se svojih stavova gledamo samo u svoj tor i živimo samo u svojoj kutiji. Da se razumimo, meni je sasvim nepotrebno trubit o religiji u svakom postu i nešto ljude razuvjeravat od vjerovanja, nisan takav tip ireligiozne osobe, ali mi je također jasno kojin to ljudima najviše smetaju ateisti ili eto, bosanci i hercegovci ili pak u mom slučaju osobe koje pričaju ikavicon. Smetaju nacionalistima, nikome drugom. Smetaju njima, jer in te osobe jasno ukazuju na ono šta su oni, a oni naravno ne vole puno da misle o sebi, više vole da misle o zločinima koje su nad njiovon nacijon počinili drugi i generalno o svin mogućin vrstama zala koje su njima nanili "drugi". Na kraju je razgovor kulminira tako da mi je osoba rekla da ne smin na njegovom blogu koristit ikavicu, jer je ikavica navodno izraz mog nacionalizma, te opet ponovila da ja na njegovom blogu vrijeđan islam i Bošnjake, a ja o islamu ništa nisan ni govorija a ni o Bošnjacima svakako ništa uvredljivo. :) Komentar nakon toga mi je pobrisa. :) I sad, zanimljivo je posmatrat ovu situaciju. Koliko su neki ljudi spremni past ispod nivoa poštovanja i dostojanstva samo da bi obranili svoje predrasude? Svakoj razumnoj osobi je jasno kako se ponaša neko ko nema argumenata za svoje stavove ili ko pak, što je također slučaj, je toliko zadrt da nema uopće živaca čut druge stavove. Nije mi se jednon desilo da ovom blogu ljudi bez pardona npr omalovažavaju homoseksualce a da nemaju ni jednog argumenta zašto je homoseksualnos bolest il slično. Al kome tribaju argumenti kad imamo predrasude? Predrasude su zahvalnije od zdravog razuma, one ne zahtjevaju od vas ni analizu, čak zahtjevaju da što manje razmišljate i analizirate, ne zahtjevaj ni previše informiranja ili čitanja, ne tribate ustvari ništa ni čitat iako i morete, al naravno samo onu literaturu koju su pisali ljudi koji djele vaše predrasude, igra je vrlo jednostavna. I tako, ako se uspješno obranite od zdravog razuma moćete ostat sretno zadrti do kraja života. :) Također, ono što je prisuto kod nacionalista kod nas je taj kult po kojem smo ugroženi, i mi smo naravno pravedniji i bolji od ostalih. Sad konretno, neću ulazit u rat, u ovom su ratu Bošnjaci bili napadnuti i bili su ugroženi, to ne sporin, ali ono što ja pričan je sama priroda nacionalnog identiteta pa i time Bošnjaštva dotičnih osoba. Stavovi ovog lika s kojin san se raspravlja jasno ukazuju na tobožnju Bošnjačku toleranciju, more se bit antinacionalisti samo ako se koristi norma kojon pričaju Bošnjaci jer evidentno, Bošnjaci nisu nacionalisti, a Hrvati i Srbi jesu. Bošnjaci su, kako je to moj sugovornik reka, ode domaćini, a ja valjda, ko "hrvat" jer kad pričan ikavicu i koristin Hrvatsku normu moran bit hrvat, ode nisan domaćin, ja san u ovoj državi gost. To je taj tipični stav Bošnjačkih nacionalista, koji su za tobožnju građansku državu sa jednin predsjednikon pod uvjeton da se svi drugi u državi prilagode njima. I naravno, zna se i da bi i taj predsjednik bija njihov. Tako, ljudi glasaju za SDA a čude se kako Hrvati i Srbi nacionalisti oće da se odcjepljuju i glasaju za HDZ i SNSD. Ne govorin ja da su Bošnjaci krivi za hrvatski i srpski nacionalizam, to svakako nisu, ali isto tako ni Hrvati i Srbi nisu krivi za Bošnjački. Za nacionalizam su svi krivi sami sebi, individualno. Govorin naprosto da su Bošnjaci u našoj državi jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, što oni neće da prihvate. Bošnjaci žele BiH jedino jer za razliku od Srba i Hrvata oni nemaju pored državu koja je čisto njiova, da je imaju i oni bi se tili odcjepit i prisvajali bi čitavu BiH kao svoju vjekovima, tvrdili, što uostalom nacionalisti na mom faksu već i tvrde, da smo mi u BiH historijski svi Bošnjaci (napominjen ne bosanci nego Bošnjaci) itd. Dosta Bošnjaka bi rado vratilo i BiH Turskoj kad bi to bilo izvedivo. To je zato što je priroda svih nacija ista, radi se o psihologiji krda, svi žele da iđu među "svoje" jer su tamo sigurniji i jer in je lipše da su oni većina. Nacije koje kroz povijest nisu bili agresori, a Bošnjaci za razliku od Srba i Hrvata nisu bili, su u poziciji žrtve zato što nisu nikad uopće imali priliku da nađu nekog slabijeg od sebe da mu pokušavaju uzet teritorij, prisvajat ga sebi i slično. Odkad nacije postoje postoje i ratovi između njjih, i redovito jača nacija napada slabiju, a slabija naravno ne napada nikoga jer se mora branit. To je zato što su nacije u suštini jedan egoističan koncept, produžetak plemenskog identiteta i kao takve će vjerovatno u budućnosti i izumrit. Ja san se izjasnija ko Bosanac i Hercegovac u znak protesta protiv nacionalizma, protesta protiv ideje nacije, a ne zato što san ja nešto ponosno građanin ove zemlje te je veličan ko neku svetinju. Ja volin ovu zemlju, jasno, al volija bi i drugu da u njoj živin. Zemlja mi, ko ni grad, ni nikakav prostor i teritorij, ne predstavlja neku emocionalnu vrijednost, predstavljaju mi je ljudi, a oni su moji jednako odakle god dolazili, kako god izgledali i pričali. I da kažen jasno jednu stvar, jedino ljudi koji se nisu izjasnili ko Bošnjaci, Srbi il Hrvati do kraja nisu nacionalisti. Svi koji su se izjasnili ko nešto od ovoga troje jesu, pa sad more taj njiov nacionalizam bit blag i fin, tolerantan i sve ostalo, ali ga ima, i dok ga ima, nacionalisti su. Al srića, ja znan sasvim dovoljno ovih drugih, i kako mi se čini, s vrimenon ih je sve više. :) Jednog dana ćemo bit većina, duboko to virujen. :)
Aj grob te jebo... Koliko san nervozan, ovo se nije glasilo odavno haha. Probaću napisat post, al san suviše zategnut i usijan, ne znan na šta će ovo ličit.
Primjetili ste možda malo il malo više agresivniji ton prošlog posta i temu o kojoj san pisa. E pa... Sad ću objasnit zašto san to pisa. Ima dva miseca san u vezi. Nakon godinu i po od prekida s bivšon, ponovo san naša curu koja mi fakat odgovara. Šta mi je bilo zanimljivo npr je to da ovaj put nisan bija nabrijan ko tada s bivšon, ono nisan se zacopa sad ko dite da san samo o njoj mislija, ponaša se budalasto. Nekako san osta normala, s promjenon da mi je pravo, pravo dobro. Da baš uživan u njoj, u momentima kad je vidin i u tome kad smo skupa. Cura mi dosta odgovara, koliko mogu vidit jer ipak smo dva miseca skupa što je malo, al da mi paše, paše. I tako, sve je bilo divno i krasno... Do neki dan. Pretpostavljate šta je bilo?
Da, to je bilo. Cura mi se vozila s materon u autu, i mater je pitala s kin se toliko dopisiva stalno, ako ima momka da joj kaže, ona bi volila da nji dvi mogu pričat o tome. I tako, ona kaže da ima momka, kako se zove, i ona kaže kako se zoven... Na šta joj se materi faca zaledila: Jesi ozbiljna. Nakon toga je usljedilo ovo što evo traje već par dana. Mater joj je uzela šifru od fejsa, rekla da će priko vikenda mobitel ostavljat kući. Naravno, naredili su joj da odma prikine sa mnon. Kad je sutra pošla s prijateljicon na kavu ćaća je triput zva mater da vidi oće li stvarno s ton prijateljicon, i onda su joj na kraju rekli da ne mere u kafić nego da mora u tržni centar na kavu. Osim toga verbalno teroriziranje i pritisak na njoj je konstantan. Samo zbog jednog imena. :)
Da ironija bude gora, ona je mislila do sad da njeni nisu nacionalisti. Skupa su npr gledali Besima Spahića između ostalog i kad je priča kako su u Sarajevu za vrime rata skolpljena 173 mješana braka i podržavali ga. I evo, da bi ona kad in je rekla moje ime dobila ovo. Što je još čudnije, njeni očigledno nisu ni vjernici jer nju nisu odgajali u vjeri. Ona je objasnila svojima da ja nisan vjernik, da se ja nisan ni izjasnija ko hrvat, ko što ni ona nije vjernica ni bošnjakinja, ćaća joj je to sasluša i reka fino: To je ok, morete se družit, izlazit ali ako oćeš to više nisi moja. Također joj je reka da ako je spavala sa mnon da više nije njegova. Toliko o balkanskom mozgu i uopće o naznakama postojanja istog.
Do neke mjere, ja mislin da ja kontan njene roditelje. Nažalost. Mislin da kontan jer znan otprije kod nas kakvon se logikon nacionalisti vode. Recimo, u srednjoj san se jednon raspravlja sa fratron jednin koji nan je predava vjeronauk, kad je govorija jednon mom prijatelju da pripazi sa ovon jednon curon iz istočnog mostara, pogađate kakvo joj je ime :), i generalno ga opominja da smanji druženje sa njon, ili da se ne povezuje sa njon previše. Tada san mu kontrira kako je to glupost i kako se on nema pravo petljat njemu u to, na šta mi je on reka: Ako se ti vinčaš za neku muslimanku, a sutra zarati, na čiju će van dica stranu? Tada san mu reka da ja neću živit život opterećen tin stvarima, a danas bi mu reka da će dica skupa s menon i njon otić što dalje iz ove pičke materine. Ubuduće psovka kod našeg naroda bi tribala bit: Mrš u tri Bosne i Hercegovine.
To je vjerovatno logika njenog starog, i uz to, on vjerovatno misli ono, kao, "misli on tako sad, da nije hrvat al kasnije će sigurno postat ko i svi oni i sigurno će dicu odgajat da budu hrvati" i tako to, to je logika nacionalista. Jednostavno ne mogu ti ljudi skuvat da postoje ljudi koji se stvarno ne vode tin principima. Što podržava Besima, pa jednostavno, jer je Besim. Da je Ante il Nemanja i da priča isto, identično, ne bi ga podržava. To je još jedna stavka nacionalista koja je posebno izražena u Bošnjačkom nacionalizmu, to da oni za se naravno ne misle da su nacionalisti, oni misle da su oni antinacionalisti i realni a da su svi drugi, pod drugi mislin svi hrvati i srbi, nacionalisti i da in se ne mere virovat. I to argumentiraju prošlin raton, zaboravljajuć na činjenicu koliko je srba protestovalo protiv rata u beogradu, zaboravljajuć na balaševića i slične, srbe i hrvate u armiji bih,a i na činjenicu iz da su iz armije bih kršćani bili i protjerani, tako da nije sve u ratu krivnja ni srba ni hrvata. Tako, on podržava Besima i konta vidi kako smo mi dobar i tolerantan narod za razliku od njih. Pod mi, misli na Bošnjake, ne na bosance.
Slična logika funnkcionira i kod hrvata, s tin da se oni ne busaju u prsa da su antinacionalisti ali naravno isto misle da su oni "realni" a da su svi drugi nacionalisti, da ih ugrožavaju, da in ne mereš virovat i tako. Toga san se u svojoj kući nasluša dovoljno, jer i moji misle slično ko njezini, samo što su moji na sriću dobrice pa me ni našta ne prisiljavaju. S tin i takin ljudima se malo more raspravljat, upravo zbog navedenog da dotični smatraju da su oni realni a ne ograničeni naravno, te da oni to dici rade za njiovo dobro. Kako je jedan komentator na mom statusu na fejsu danas reka, ako se dite pobuni oni neće to vidit ko svoju nepravdu nad njin nego ko "u dite je uša đava, šejtan, mala je pobudalila, komunisti joj isprali mozak" i slično, te će je nastavit maltretirat "za njeno dobro". Jedino što more uradit, kako je on reka, je pod a) ukazat im da su budale, uz uvjet da pod b) dotični budu spremni prihvatit da su oni možda budale. A ako su kojin slučajen oni već zaključili da znaju sve o svitu i da njima nema ko šta pametovat, tada nema rasprave. Čekaj da završiš faks i iđi što dalje od njih ili biži od kuće.
Sad... Situacija je nezgodna. Em je ona u Sarajevu, a ja san vamo, u hercegovini, to samo po sebi je problematično, npr već je više od 10 dana nisan vidija. Također, ona je mlada tek je prva godina faksa, tako da će ona još dosta bit sa svojima. Treća stvar je što joj je ćaća policajac i ono, iskreno nije mi svejedno jer ne znan na šta su sve ljudi takvog razmišljanja spremni. Sumnjan da bi mi lik nešto uradija, osta bi bez posla na kraju krajeva al eto, nije mi svejedno. Kako stvari stoje, izgleda da njeni nisu razumni i izgleda da mi jedino moremo nastavit funkcionirat tajno. I to je stresno, i naporno... Ali ne znan, ja mislin da ja ne mogu samo tako odustat. Mislin da ne mogu dozvolit da me nešto vako retardirano spriječi u jebenoj normalnoj vezi. Koliko god da san nervozan, pod streson, da me je strah... U meni reste inat koji bi moga brda pomjerat. Slušan Rage against the machine zadnjih par dana prolazilo mi je i kroz glavu da napravin neku ultrapankersku frizuru il nešto tako, koliko san nabrijan. Ne mogu dozvolit da me ovoliki kretenizam i ovolika odvratna nazadnost i primitivizam zaustave. Ne bi si nikad oprostija da odustanen od veze zbog ovoga. Tako da, vidiću kako, šta, al probaću dalje... Samo se nadan da ona neće odustat.
I onda, kad ja nakon ovoga čujen da se ljudi na nešto žale. Žale se kako je loše, nema se posla, nema se ničega, država nazaduje... A svom ditetu zabranjuju da se viđa s momkon koji je super i kojeg voli samo jer ima "krivo" ime. Nije ovo iznimka, nažalost, većina ljudi u našoj državi su vaki. 70 posto sigurno. I onda kad mi se takvi nešto žale? Žale se da je njima loše a ovo svojoj dici rade? Žale se da njih šef šikanira na poslu a ovo rade? Njima neko prava oduzima, a ne daju dici da žive normalno, ne daju homoseksualcima da se vinčaju i slično. U našoj državi se velika većina ljudi nema šta žalit. Žive čak i predobro za to kakvi su. Da ubacin malo humora, kod nas bi se reklo: Sidi di si, kakav si i za to di si nisi. I kad onda sagledan svoje ideale, borbu, što oću minjat državu, što oću da radin na tome da živimo u boljem društvu... I za koga se ja borin? Da ljudi poput njenih roditelja žive u boljem društvu? Da stoka koja uporno ponovo izglasava HDZ, SDA i SNSD živi u boljem društvu? Ne zaslužuju ti ljudi ništa bolje. Jedini koji išta zalsužuju, i jedini kojima je ode loše su normalni ljudi. Normalni ljudi poput mene, cure mi i nas nekolicine, jedino se mi imamo pravo žalit da nan je loše. A ostali, ako in je loše sami su sebi krivi jer sami proizvode glib u kojem se valjaju. Iz ove pičke materine što dalje triba ić, iako svugdi su ljudi većinon glupi, al bar ove stvari ne bi više mora gledat.
Jedva čekan da počmen živit samostalno, i da mi cura krene živit samostalno pa da odjeben i njene i svoje i svu pičku materinu koja je retardirana da misli tako. Nekad se pitan, zašto ne bismo jednostavno svi mi normalni ljudi našli sebi neki onako, malo oveći otok i napravili na njemu svoju državu. I nek se jebu svi ostali, primaćemo imigrante nakon što se dobro dokažu kakva su in uvjerenja, živićemo u slobodi i napredku. Evo glavu ako to ne bi za 30 godina postala najprosperitetnija država na svitu. A ova ostala gamad, nek se valja u blatu, di joj je i misto.
Nikad mi nije bija jasan koncept čistoće. Šta je to prljavo u seksu? Što bi se neko triba čuvat za brak? Šta se dobiva sa tin da se čuvaš za brak, da se seksaš jedino sa svojin mužon? Jel ga više voliš ako ne znaš kako se i drugi ljudi jebu? Jesi li bolja osoba ako si samo sa jednin muškarcon uživala u seksu?
A tek najsmišniji je taj stav da su ženske čiste, čedne po prirodi, a muški su bludnici... Ako je to tako, nad kin onda ti muški bludniče? Ako se muški jebu kad stignu, a žene se čuvaju za brak, s kin se onda ti muški jebu?
Po mom mišljenju, ovaj društveni stav prema muškarcima i ženama proizlazi iz same delikatnosti čina seksa, a to je činjenica da se kroz seks zatrudni. I s obziron da prije nije postojala kontracepcija uspostavila su se moralna pravila da bi se kontrolirala neželjena trudnoća i druge nepoželjne okolnosti. Zato je na žene stavljen pritisak da se ne smiju seksat i moraju bit "čedne". Zato jer žene nose to dite i rađaju ga, a muškarci su vazda mogli isparit i reć da dite nije njiovo. Prije nije bilo načina da se utvrdi čije je to dite zapravo. Zato se pokušalo uspostavit seks kao čin koji se prakticira isključivo u braku kako bi dica koja se rode bila zbrinuta i kako bi posljedice bile podnošljive.
Također, s uzdizanjen monoteističkih religija pokušalo se ukrotit seksualnost kao najintenzivniju strast, da bi se time uspilo dat zamah intelektu i razumu kao promišljenom načinu djelovanja. To je opravdano u svojoj namjeri, ali držanje te dvojnosti u današnjem društvu je retrogardno i nazadno. Danas imamo priliku i psihološki smo spremni da budemo i strastvena i razumna bića, da se i seksamo i radimo sve drugo što želimo.
Po pitanju čednosti i seksa samo u braku, većina ljudi se ustvari nikad toga nije držala. Po ljudima iz svog sela znan da je kod starijih varanje bila najnormalnija pojava, ko što je uosstalon i danas. Da su se čuvale za brak važi možda za neke žene al sumnjan da je ikad važilo za većinu. Možda u ruralnin sredinama di je pritisak na žene bija jači, ali i tu su poznate priče o strasnom seoskom seksu u štali, o seksu usput kad se žena vraća iz polja i sritne komšiju i tako to. Da su se ljudi toga ikad držali, nisu, prije su se eventualno mogli samo još manje držat toga. Prije se nisu puno sekirali ni oko seksa sa životinjama a kamoli će se sekirat oko čuvanja za brak.
Religijska pravila su neprihvatljiva većini ljudi i po njima praktički niko ne želi živit. Pogledajte vjernike oko sebe, skoro ni jedan se ne drži potpuno pravila svoje religije. To je zato što nije prirodno da ljudi ne puše, ne piju, ne drogiraju se, ne seksaju se prije braka itd. Takva pravila jedino funkcioniraju u društvima koja nameću strogu kontrolu koja se redovito vrši pomoću nasilja. Ljudi žive držeći se tih pravila jedino kad su prisiljeni. Jedino u državama poput Saudijske Arabije di su žene strogo odvojene od muškaraca, di je alkohol zabranjen, di se obično pušenje trave kažnjava smrću, di se vrši takva segregacija, di se ljudi koji generalno krše ta pravila kažnjavaju smrću i bičevanjen, jedino u takin okolnostin se ljudi drže tih pravila.
Društvo je pokazalo da kada ljudi dobiju slobodu ne žele više držat se strogih pravila religije i u pravilu ne žele se vraćat u prijašnje stanje kada je religija diktirala pravila življenja. Liberalizam pobjeđuje i pobjediće neminovno. U svim zemljama postoje ljudi koji žele sekularnu državu, koji žele liberalnije uvjete života. U Saudijskoj Arabiji i ostalin šerijatskin zemljama postoji grupa ljudi koji žele da te zemlje postanu sekularne. Čak i Saudijska Arabija ko možda najkonervativniji režim u svitu se polako minja i liberalizuje, polako ali sigurno. Dok u Europi npr, niko ne želi da se minja u smjeru veće konzervativnosti. Nikome ne pada na pamet da se vraćaju restrikcije koje religija uvjetuje društvu. To je činjenica i to pokazuje da je liberalizam povijesno napredan i da će odnit pobjedu. Niko u zemljama zapada ili dalekog istoka ne želi da postanu poput Saudijske Arabije, dok ljudi u S Arabiji i sličnin zemljama žele da postanu poput zapada.
Religija je pokušavala uspostavit red u kaotičan život i učinit postojanje i življenje uređenin i sigurnin za sve. Ti pokušaji su plemeniti i bili su društveni napredak u voje vrime, ali gledano iz današnje perspektive su primitivni. Religija je bila prvotni ljudski moral, religija je bila razvoj ljudske svjesti, intelekta, aptraktnih ideja i poimanja duhovnosti i smisla života. Iz razloga jer je religija billa jedan ogroman splet svega toga izrasla je u glomazne institucije koje su imale puno različitih spektara djelovanja i imale su monopol na svo znanje, te su se ponašale totalitaristički. Kao što se izvorno znanosst i ostala nauka izdvojila iz filozofije, tako su moral i duhovnost danas izdvojeni iz religije. Moral je prirodan, urođen ljudima, on je povijesno kroz religijske puteve bija samo kanalisan. Duhovnost i promišljanje smisla života danas je karakteristično za sve vrste ljudi, bez obzira jesu li religiozni ili ne. Potraga za pravin načinon života i za životnon mudrosti karakterizira sve vrste ljudi jednako.
Tako da, kad se sve sabere i oduzme, računica je da je religija i religijski osjećaj unutarnji doživljaj pojedinca koji je karakterističan samo za njega, kao što su neki drugi osjećaji karkteristični za druge ljude. Živimo u vrimenu i u društvu kad imamo slobodu da svako bira za sebe i tribamo bit zahvalni na tome. Mislin da malo cjenimo tu slobodu.
Eeee, tako. Namečija (naučija, navuka) san se opet na porniće, zadnjih dana ih baš slasno gledan. :D Danas san pogleda jedan koji mi je baš baš, inače mi je teško nać neki da mi odgovara al ovaj je baš bija dobar. Uglavnon šta mi budu smetnje je da, tipa, cura ne uživa, stoji samo ono ladno a oni je jebu, da se oni iživljavaju na njoj i da joj je očito neugodno i boli je, da glumice priglumljavaju sa stenjanjen i ono baš iritantno vidiš da samo glumi, stenje ko da je slon jebe a ne čovik, ili tipa da je dobar al da je lik slabo jebe, da nije dovoljno hard pornić. Dok ovaj mi je odličan, baš mi je sija danas dobro pravo, evo link: http://www.porndig.com/videos/38543/this-is-a-hardcore-threesome-with-victoria.html
Ovaj sajt je inače dobar, nema kratkih pornića koji smaraju i dobra je kvaliteta slike i dobri su pornići generalno. E, u ovome porniću se baš sastavilo šta volin! Em je ona dobra, ono kul je, divija je, uživa u seksu i to se vidi, baš je sva raskalašena i ono, nasty, kurvanjska, oni je jebu pravo dobro i ona uživa. Ima dosta pušenja i dosta poze otpozadi, što oboje volin. E sad, iako ovo naoko izgleda omalovažavajuće, jer oni par putu pljunu na nju i tako, svašta joj rade, al u principu to je sasvim normalno. To mi je čak i suvišno za analizirat al eto, pretpostavljan da bi to nekima moglo smetat. Ja sumnjan da bi se vako volija jebat zaprave, al u porniću mi je to pravo dobro. A možda bi volija i zaprave, mislin bilo bi mi ok i da ona pljune na me, da se baš ono jebemo ko životinje. Iako kažen inače neman take želje.
Baš sinoć Ante komentira kako su ljudi ludi ono, kako je jebanje ludo. Kad skontaš, svi se vole jebat, svima to triba. A ono, to je baš luda radnja, kad skontaš kako bi to izgledalo nekome ko recimo ne bi ima nikakav seksualni poriv, kome bi to bila nepoznanica, dvoje ljudi se ščepaju, strvni (nabrijani, nažeššćeni, orni) i nabijaju jedan dija svog tijela u tijelo druge osobe, grizu se, pljuju udaraju (more i bez toga :D ), stiskaju, govore svašta jedno drugom, hahaha, baš potpuno nebulozno i van svake pameti. Svi smo mi ludi, po defoltu, po definiciji luda bića skroz na skroz al samo neki umisle da nisu i da ne tribaju taki bit. I nekako ja iman u glavi tu sliku ne znan, to da ljudi tribaju težit nečemu višem... izdizat se iznad poriva, ovo ono... Al kad skontan, fakat i ne tribaju, ljudi baš tribaju bit vaki kakvi jesu. Ova ženska u vom porniću baš triba bit vaka strvna i razularena, ljudi tribaju bit nabrijani, ludi, željni seksa, adrenalina, života, uživanja. Naravno tribaju bit željni i ljubavi, brige, lipote i toga, al tribaju i voga prvog.
To je s religijan došlo, taj poriv za izdizanjen i potiskivanjen naših poriva, i to je bilo korisno za evoluciju naše svijesti, al sad triba ponovo doć u ravnotežu s onin što mi jesmo. Naš racio i naša strast, čovik i životinja, apolon i dioniz, duhovno i materijalno, to je sve krv i meso čovika, to je sve ono šta mi jesmo, da bilo kojeg od to dvoje nema, nas ili uopće ne bi bilo ili bi bili nešto sasvim drugo. Potiskivanje poriva je bilo korisno, tako smo se izdigli iznad životinjskog primitivizma, refleksnog ponašanja bez promišljanja o posljedicama našeg čina na druge i na nas dugoročno. Tribali smo naučit potiskivat da bi se mogli izdić na veći nivo snage i zreosti, da bi mogli ukrotit svoje strahove, al sad opet tribamo raspustit sve naše strasti i porive da divljaju i da nas nose di god in padne na pamet. Tako. Sritno van iduće drkanje ljudi, uživajte. :D
Zanima me šta mislie, postoji li situacija u kojoj je opravdano nekoga ubit? Usput, ne mislin na samoobranu, u kojoj će taj neko ubit tebe ako ti njega ne ubiješ, i ne mislin na rat. Dakle, osim te dvi situacije, imate li na umu neku u kojoj je opravdano ubit nekoga, ili mislite da nikad nije?
E, i još jedno pitanje, da li bi mogli bit u vezi ili prijatelj s nekin ko je ubija nekoga, u nekoj situaciji koja nije jedno od ove dvi koje san naveja gori.
Hm, kad smo kod toga, iman još jedno. More li neko, opet neko ko je ubija nekoga van ona dva primjera, bit dobra osoba? More li nakon toga bit dobra osoba? More li možda bit i bolja osoba od neke druge koja nije ubila nikoga?
Eto, probajte odgovorit na sva pitanja.
Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih različitih tradicija. Decenijama uoči poslednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gde je celokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje.
Prošao sam Bosnu uzduž i popreko i uverio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvesnošću, koristiti kao sinonimi za versku pripadnost, umesto reči pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.
ISTORIJSKI OSVRT
Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevekovnoj Srbiji je zakon nalagao versku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vera. U srednjevekovnoj Bosni su zajedno živeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj besneli verski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i verski progoni.
Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg veka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna – dozvolili su da druge vere postoje i da pravoslavne bogomolje vekovima ostanu čitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na versku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX veku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni.
Bosna i Hercegovina je kolevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. godine određen za zajednički književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik. Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard.
Bosna i Hercegovina je kolevka partizanskog otpora. Tokom drugog svetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspešno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.
RAT U BOSNI I HERCEGOVINI
Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inoverne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.
Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke usled samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.
U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo videli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom građanskom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih.
Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni.
CIVILIZACIJSKE PERSPEKTIVE
Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podeljenosti, verska trpeljivost naspram verske isključivosti.
Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno greše. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vekovima. U srednjem veku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.
Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspeli da uključe Bosnu u svoju državu. Vekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.
Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih verskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu verske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept deluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.
Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih nasleđa – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost.
Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susedne države.
Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena verski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim delovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podelu dece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.
Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.
Bosna nam je jedina nada!
Damjan Pavlica
Kad vidin vako neki citat, il neku priču o ženama... Točno mi se zamanta. Dovoljno je da vidin da piše "svaka žena" ili "sve žene" da već ne moran ništa dalje čitat. Ako je nešto glupost, onda su te priče u kojima se žene predstavljaju ko neka mistična, senzualna stvorenja s nekog posebnog planeta. Nesvatljive... Daleke... Kontradiktorne... Zavodnice... Majke... Ljubavnice... Pičke materine haha. Evo, sad ću vako iz glave zbrljat par tako rečenica o ženama kakve ljudi vole objavljivat: Žena voli dušom, a prašta srcem. Žena može oprostiti sto puta... Ali ako joj jednom zgaziš na srce, ustat će i otići i bićeš zauvijek mrtav za nju, iako te još voli... Žena voli ludo, ona ne poznaje zakona, zna samo ono šta joj nalaže srce... Žena je mlijeko našeg bića... Ona je majka. Ona je ljepota, ona je zanos u kosi... Žena je, žena je kao lava. Grije te kad si blizu, opeče kad uroniš u nju. Tako. Evo, sve ovo što san napisa je čisto sranje koje san sad iz glave vako napamet prosuja, a mislin da je čak i bolje od sveg tog sranja šta ljudi objavljivaju.
Šta je to tako posebno mistično u ženi? Što se o muškarcima ne pišu vake romantičarske gluposti? Evo, da ne bude muški rod zakinut, sad ću i o njima napisat nekoliko ovakvih stereotipnih rečenica pa da se vidi kako bi to izgledalo: Muškarci. Očevi. Snaga planina... Mir povjetarca što hladi jezera. Kad voliš muškarca, voli ga dušom, jer njemu je srce hladno. U srce muškarca mogu ući samo oni koji znaju tajne putove njegova uma... Muškarac je ratnik kad osvaja ženu, lovac kad za njon traga, a lovina kad ga njene ruke obaviju... Otac, sigurnost... Muškarac je korijenje kuće, temelj koji je drži na svojim rukama... Tako, evo, čak ovo sranje i ima nekog smisla.
Stvar je, ove i ovakve izjave su čisti patrijarhalni stereotip žene i muškarca. Što se ne pišu o muškarcima, valjda jer je težište emocija i romantičarskog zanosa prebačeno na ženu, dok se muškarca više drži ko glas razuma, sigurnosti, stabilnosti. Imaju te predrasude i nekog temelja u stvarnosti, historijski muškarci jesu bili odgovorni za sigurnost, a žene, jer in je obrazovanje, pismenost, kontakt sa znanjima i vanjskin sviton bija uskraćen su bile slabo razvijenog racija i pretežito emocionalne duše. Čak, usudija bi se reć da i sad te tendencije u društvu postoje, pa, i ako ne postoji više stanje koje je ove stereotipe stvorilo, onda postoji uloga u glavama ljudi koja ove stereotipe i dalje održava na životu. I u tome je ključ te priče, ključ je da je stvarnost koju doživlljavamo kreirana u našoj glavi, a mi smo je kreirali u jednom jako jako ograničenom sprektru stavova, mišljenja i uloga koje je u dosta slučajeva najmanje rečeno pristrano, ako ne i potpuno netočno.
Ja, iz svog iskustva ništa posebno mistično ne vidin u ženi a da to ne mogu isto tako vidit u muškarcu. Odreda, sve te neke teze koje se smatraju da su nešto posebno za žene, a neke posebno za muškarce, to ništa nije točno. Evo, iznosiću neke teze u koje ljudi počesto viruju. Npr, neki smatraju da je prirodno da muškarac bude blago dominantan a da ga žena slijedi, da on nju takoreć, vodi, štiti. Ovo je potpuna glupost. Ja iman npr jednu prijateljicu koja ima duplo više samopouzdanja i karaktera od većine muškaraca koje znan. Poprilično je dominantna osoba, voli to i to kod nje zna bit i iritantno. Osim toga i druge cure koje znan, ni jedna nije neka cura koja bi želila da je muškarac tu nešto dominantan. A pogotovo muškarci koje znan, npr prijatelj mi najbolji, njega je bukvalno do sad svaki put cura zbarila kad je završija u vezi. Pa tada neke cure se žale kako danas muškarci nisu muškarci. Ne, muškarci su danas muškarci jednako a ako ne i više nego ikad prije, nego se ti ne znaš nosit sa stvarima koje želiš. Ako želiš da završiš s nekin, priđi mu. Ako ti triba neko da te štiti, nauči štitit sama sebe.
Osim toga, smatra sse da je prirodno da je muškarac dominantan u seksu, smatran da je to ko i sve ovo drugo potpuno netočno. Možda neki muškarac jest dominantan u seksu i voli to bit, i možda neka žena voli da on ima kontrolu, ali isto tako ima kolko oćeš muškaraca koji vole obratno. Ja osobno volin i da ja i cura mi imamo inicijativu. Kod bivše mi je cure npr smetalo što san sve ja njoj radija, ono što njoj nikad ne bi samoinicijativno došlo da malo preuzme kontrolu, ljubi mi vrat, bradavice i tako, da ja buden u toj pasivnoj poziciji. U seksu i ovakom odnosu, stvar kontrole ili dominacije je potpuno individualna. Dalje, recimo smatra se da su žene emotivne a muškarci racionalni. Od ljudi koje ja znan, osoba za koju bi reka da ima najjači racio je jedna prijateljica mi. I bivša također je jako racionalna, a i ova cura s kojon san sad. Sve su u principu intelektualan tip i imaju jak racio. Čak znan i dosta muškaraca koji su poprilično emotivni. Možda tu postoje neke razlike i možda žene jesu malo mekše i emotivnije, al opet, to je u pet deka i od osobe do osobe je.
A sad, neke druge stvari koje za žene kažu već prilaze u domen totalne gluposti. Evo, recimo, smatra se da su žene bolje u komunikaciji od muškaraca. Ja bi recimo, svaku ženu s mog faksa koja ovo misli volija lipo zovnit da se takmiči sa mnon u nekom izlaganju, garantiran da bi je pobjedija. Ako mi je nešto u životu dobro išlo onda je komunikacija, i pismena i usmena, i smatran da bi u njoj sigurno 90 posto žena koje znan moga nadmašit. Sad, možda san ja neko čudo, izrod, al mislin da nisan jedino muško koje je dobro u komunikaciji. To je, ko i sve ovo ostalo, individualno. Još nešto što je notorna glupost je, na šta san nailazija da konzervativne osobe kod nas u hercegovini znaju reć, da curama loše pada kad se seksaju s više muškaraca, da to na njih ostavlja neke emocionalne posljedice. Na ovo naprosto ne znan šta bi reka, najrađe bi svakoga ko ovo misli pita koliko on cura zna da se nisu seksale s više muškaraca, i šta on misli kako su sve ove cure koje se seksaju s više njih još u pameti? Ne znan, ova izjava spada u domen gluposti koji uopće nije za komentirat, to je otprilike ko da ti neko kaže da drva po noći kad spavaš šetaju puton i vrate se na isto misto, i kako ćeš ti recimo nekome ko je u to uvjeren dokazat da je to netočno?
Iz svog iskustva znan da društvo ne želi da je žena jaka. Društvo želi da je žena fina, da je onno pristojna, tako nas odgajaju roditelji odmalena, cura je odgovorna, zrela a muškarac se more malo razmazit, on more bit nevaljal to nije nešto loše. Pa tako npr, curi baš i nije najbolje da je raskalašena i da ima neki onako, masan i crn smisao za humor. Osobno znan muškaraca koji izričito oće da je cura s kojon su u vezi slabija od njih, jednon san jednog prijatelja pita sviđa li mu se jedna moja prijateljica, bi li bija s njon, i lik mi bukvalno odgovorija: Šta ću s njon ona je duplo jača i stabilnija od mene? To je čisti kompleks, fali mu samopouzdanja i oće da se okruži ljudima za koje procjeni da su slabiji pa da se more s njima on osjećat jak. Tako vjerovatno i za prijatelje izabere nekoga ko je po nekom njegovom kriteriju slabiji.A znan i lika kojem je bija problem, pazi, što mu je cura visoka jednako ko i on. Dakle nije čak ni viša nego jednako visoka, i on nije zna more li on bit s njon u vezi haha? Šta reć na vo?
Društvo želi fine i meke cure, koje su nježne, pristojne, slabe. Ali kako su mlađe generacije ponajviše zahvaljujuć ženama a i muškarcima koji su se borili za jednakost i prava žena, a sad i zahvaljujuć internetu, sve više gube te tradicionalne "vrijednosti" (pod navodnicima je jer je potpuno upitno šta je uopće vridno u tradiciji) i muškarci i žene se sve manje identifikuju s ulogama koje in nameće društvo i odrastaju slobodniji i više svoji nego generacije prije. Moj stav je da su muškarci sad i žene sad bliži svojoj prirodi nego što su to ikada bili, pa ako neka cura smatra da su muškarci sad slabići, to je jer je ona slabić pa joj triba neki herkul iz njene mašte, a ako neki muškarac smatra da su cure sad neprirodne, da više nisu žene, to je opet jer je on slabić i jer želi vidit ženu u ulogu koju joj je društvo predodredilo, jer se on ne mere nosit sa nekon slobodnon i jakon ženon. Toliko.
Uvrćeni u nekoj čudnoj spravi, šetali smo pored jezera
dva vuka sa lizalicama sidili su na ljuljačkoj
sunce je bilo bakreno
noć je nagrizala rubove neba i borila se
da preokrene dan u svoju korist
ali armije sitnih mravi nisu dale da ih se omete u radu.
Brojalice, košnica. Bezbrojni, puludjeli prsti tapkaju po praznoj, tankoj dasci. Oči nasmješene u kutu vitrine gledaju ushićeno. Oh! Daaaaaa!!! Oooooo! Vojnici sa obišenon puškon, premalon za njiove ruke, gledaju s cigarama u nebo. Prsti su in srasli u šanžer, upitno je da li bi mogli i puvući okidač, tijelo je zakržljalo u položaju za obranu. Ali ipak, rahitični kakvi jesu, puštaju melodije sunca da igraju kroz njiovo tijelo. Ono postaje elastično. Guma se razvezuje i puška poliće u zrak, ali... Nebo će im usisati oči, i ostaviti ih slijepe. Zato se prenu i otresu dim, i opet gledaju naprid. Neprijatelja još nema.
Da li kao u Platonovoj pećini hoodamo, pitan se. Pitan se da li te uopće i ima? Kakvo čudno pitanje. - Ne kvari mi zaljubljenost M. Voda sa jezera je hladna, jeleni su je pili i prije nas, pili su je i davni, davni šumski pračovjeci, ali je neko zatrova rijeku, i fekalijama nekih bogova trujemo se i haluciniramo, gubimo kontakt sa realnosti. Isti zvuk se ponavlja, masa se kreće kružno oko kamena, huh, huh, huh, bubanj udara, da li se odazivlješ? Vuneno klupko je palo i odmotava se... Bakica plete. Mačka ga prati, izašlo je kroz vrata. Upiti će boje noći, i upiti će boje tebe.
U snovima, di smo pili maglu, imali smo rupe misto očiju.
Ipak nisu nas plašili urlici ni hujovi vitra.
U cirkularnom traženju, vratili smo se jučer, na stolu su dvi šolje čaja, jedna je nacikla.
Nebo vani je ljubičasto, nad stolon je obišen čovik, visi poput lustera. Cviće je u vazni od lubanje. Pijuckamo i pričamo, ne poznajemo se. Danas, gle, zar ne, baš danas? Točno je danas!
Koliko je ono godina prošlo... Ništa otkucava i dalje. Uzimaš gutljaj. Primjećujen pukotinu u prostoru, vire ostaci jedne zvijezde kroz pločicu u radnom stolu. Također vidin sličnu pukotinu na tvom zubu. Ti mi govoriš da si bila kod zubara i pitaš me sviđa li mi se nova plomba. Ja ti ne virujen.
Ipak, blaženstvo je ne posjedovanje sebe i ne odgovaranje za sebe, razmišljan da li da te ubijen i da provjerin da li zapravo postojiš, al ne sviđa mi se slika da ti držin ruke oko vrata... Radije, pustiću tebe da ubiješ mene. Ionako ne postojin. Možda, kad me ubiješ, možda te oživin u svojin mislima. Možda te dozoven.
Kad smo se rodili prvi put, rodili smo se u simbol. Pili su nas mnogi, vječnici i nevječnici, ipak mi sami bili smo jedni od njih. Mi smo hodali mnogim vrhuncima, pili smo rosu sa listova na mnogim brežuljcima. No kao što roba s vremenon okrača, naša kosa postala je suvlja i oči su postale dublje, suze više nisu kvasile kožu i ona je pucala. Nisu znali da smo bogovi, nisu nas tražili ni vidili. A mi orili smo vrhunce i pomicali smo mostove. Krotili smo zmajeve, činili smo čuda onda, opečeni suncon i užareni od želje i nemira.
Danas, raspala je se forma i... Žile su se uvrnile ka unutra. Korjenovi su obrasli krošnju, i drvo samo plače. Bezuspješna praznina, nakon toliko vrimena mučenja. Došli smo da tražimo dostojniji kraj od onog kojeg smo imali, ali ipak, ne može se dobit više od onog što se ima, i mi sami, zatvoreni u beskrajnu ludnicu vrimena, sijemo drveće u vrtu i gledamo avione kroz prozor. Ni jedno nema hrabrosti da se osami, al ipak, ko da nas samo vrime povezuje. Di god da lutamo pronađemo se, di god da zaklopimo oči, ono drugo ih otvori. I uistinu, jezivo je koliko je i dobro gledati kako neko drugi živi naše živote, kako beskrajni, bezbrojni odurni neznalice, kidaju naše vrime i jedu ga, kako smo hrana za besvjesne, kako svi hodaju, hodaju i tako besramno žive naše živote.
Ipak, zastani na tren, uzećemo jedan uzdah, hladnoća će okopniti s vremenon, iscjedi još kap vode iz majice i pođi u kuhinju, hladi se čaj. A mi imamo razgovor koji još nije dovršen, a tražili smo svo ovo vrime riječi da ih uberemo, kako bi ih posadili jedno u drugo da rastu. Pa da beremo plodove, svojin usnama. Da se sokovi cide niz nas, da se grane lome i da pravimo vijence dok me opkoračuješ nogama. I bez čiste zavisti, i bez sebe, diran ti travnato poprsje kuda je tekla voda iz potoka, diran ti pradavne riječi koje odjekuju, miluješ me zvukon po ušima, oriš rijeke s nebesa da svoj pjev razlijevaju po mom tijelu, to je nebeski dobro! Obrasli smo u šumama, tražila si me u jelama i u sovama san huka u noći pod misecon, pija san ti dah. Raspala se je šuma i... izgorili su obrazi, poljubi me svojin dodiron, svojin dlanon na mom obrazu, daj mi, još... Utroba je vruća, lava kipi od nemira i čeka... Da postane ptica... Poleti me.
Logika naših ljudi kreće se otprilike ovako. Jedna grupa, npr će se solidarisat uz patnje Palestinaca, ali zato ih boli briga npr za Kurde u Turskoj, ili možda za genocid Turaka nad Armencima i slično. Neki pak, iz te grupe, će kritizirat Iran, i usput komentirat kako Iranska verzija islama nije ispravna, ali ne ide ništa problematično u tome što u Sadijskoj Arabiji moreš bit osuđen na smrt ako imaš Bibliju, što je u Saudijskoj Arabiji vehabizam službena doktrina i što ko žena u Saudijskoj Arabiji imaš malo veća prava od neke životinje.
Drugi pak, su izoštrili vještinu ugroženosti od strane drugih, stvarno dobro znaju bit ugroženi. Jedni su to savladali, i recimo prije 20 godina su bili tako dobro ugroženi da su napali tri susjedne države i sveukupno uzrokovali smrti stotina tisuća ljudi. Ovi s druge strane, su također bili baš dobro ugroženi prije jedno 70 godina, toliko dobro da su uzeli jednu cilu državu i proglasili je svojon, da bi se osjećali sigurnije. Također su malo poubijali koga su god stigli po logorima i tako, al sad se nešto slabo sićaju te svoje ugroženosti.
Iako svi se slažu da ako kojin slučajen voliš nekoga istog spola, nisi normalan. Ugrožavaš ih, jebiga time ih sve ugrožavaš, i istina i jest, i studije pokazuju da istospolni poljubac na javnom mjestu npr, zna uzrokovat ozbiljnu ugroženost kod ljudi u okolini koji onda zbog svoje sigurnosti moraju primlatit učesnike u tom poljupcu. Također nisi baš normalan ako nisi nacionalno opredijeljen i ako nisi vjernik, isto ugrožavaš svoju okolinu, i, da budemo iskreni ako imaš imalo kulture nećeš uzrujavat nepotrebno ljude oko sebe i ta svoja opredjeljenja ćeš držat za se. Iako je moralno upitno uopće kakva si ti osoba kad imaš ta opredjeljenja?
Također, ako si žena i malo se glasnije smiješ u društvu, pričaš viceve tu i tamo podrigneš, ako zbrusiš nekome i ako malo nekog debila staviš na misto, nisi baš najnormalnija. Mislin, budimo iskreni, ako si žena već u startu to nije baš najnormalnije, al eto moreš bar bit pristojna pa se držat nekog zakona. Ne jebat se ni s kin jer ako se jebeš ti si kurva, a on, pa otprilike njega i nema, ako se jebeš jedino se ti ustvari tu jebeš to muško se i ne jebe, jedino si ti izgubila nevinost i jedino se ti tribaš čuvat za brak, po mogućnosti pokrit se da njega kojin slučajen ne napališ, pa još da te i siluje, jadan. I ne zaboravi oprat sude za svojin mlađin braton, sklonit mu ih sa stola i pospremit mu krevet.
Sličnu stvar je pisa Danilo Kiš za nacionalizam, ja se s njegovin mišljenjen slažen, otprilike korelira sa mojin mišljenjen koje iman. Smatran da je i nacionalni identitet kao identitet uopće, odraz nezrele i nesigurne individue, nerazvijene individue. Pojedinac u svojoj nemoći da uspostavi svoj stabilni, razvijeni i utvrđeni identitet, oslanja se na identitete izvan i iznad njega, bilo na religiju ili u ovom slučaju naciju. Ideja nacije je sofisticiraniji oblik plemenskog identiteta, na koji se čovik oslanja. Suvremeno društvo se razvija na taj način da se sve više razvija i u prvi fokus stavlja individua, koja je prije svega odgovorna sama sebi. Osobe koje se ne mogu s tin nosit, na neki način nisu spremne da stanu na svoje noge, te se onda hvataju za identitete koji su iznad njih, te na taj način održavaju svoju psihu u ravnoteži. Nacionalista također, nije spreman suočit se sa vlastitin strahovin, u suštini on se boji sebe, on zazire od sebe, te svoju mržnju projicira u prijetnju izvan sebe, u one druge, u Srbe, u Hrvate, u Bošnjake, Muslimane na bliskom istoku, Amerikance i slično. Prijetnju koju nacionalista osjeća je u suštini prijetnja u njemu, ali on nije spreman da se s njon suoči te druge krivi za strah koji ima.
S obziron da se nikad ne suočava sa svojin strahovin, nikad ne uspjeva spoznat svoje stvarne snage, te mu to još jača povezanost s nacijon, idejon nacije u njegovoj glavi, jer u njoj traži oslonac. U drugu ruku, naciju moremo posmatrat ko fenomen stvarnog iskustva. Isprva su ljudi bili povezani samo sa svojin plemenon te su razvijali plemenski identitet. Sa širenjen svijesti i ustrojen većih društava ljudi počinju komunicirat i šire, te se unutar jednog teritorija koji je povezan sa dovoljnon sličnosti iskustava stvara nacija, ko ideja priko koje se kanališu i probavljaju doživljena kolektivna iskustva. Isto ko što je individualizam potriban da se privazuđe religioznost i nacionalizam, da se privaziđe ideja nacije potriban je do kraja razvijen individualizam i svijest o ljudskom jedinstvu. Jedino kroz razvijen individualizam moremo doć do svjesti o ljudskom jedinstvu, jer razvijena individua more bit ravnopravna jedino s drugon jednako razvijenon individuon, a takva more postojat na bilo kojem kraju svita i u bilo kojoj državi. Razvijena individua, koja je privazišla identifciranje s nacijon, se povezuje isključivo na individualnoj razini, te tako stvarna sveljudsku svijest, svijest o zajedništvu i srodnosti individua iz bilo kojeg mista na svitu. Ta svijest je temelj za svijest o zajedničkom čovječanstvu ko zajednici, koje ko pojam jedino moglo okončat podjele i netrpeljivost među podjeljenin skupinan.
No, međutim, nije nužno da čovik koji nije religiozan i nije nacionalista ima do kraja razvijen individualizam. Postoje razni načini da se kanališu fiksacije, tako recimo neko more idealizirat svog prijatelja i projicirat svoje snage u njega. S druge strane, neko more razvit kompleks više vrijednosti te umislit da je on bolji od sviju drugih i da je iznad njih. U tom slučaju radi se o narcisoidnoj ličnosti koja također kroz vlastitu narcisoidnost kompenzira svoje slabosti s kojima se boji suočit. A postoje pak i razne druge ideje kroz koje se more razvit ista kompenzacija, tako recimo kroz horoskop se more radit slična stvar kao i sa idejon nacije, jer se osoba veže za viši, kolektivni identitet koji ga naizgled obuhvaća, osoba se identificira kroz nešto izvan i iznad njega, jednako kao i s Bogon. Tako se stvara iluzija pripadnosti i integrisanju u nešto više od sebe, neko veće mi, mi jarci, mi škorpioni i slično. Također, ista stvar se more radit i redovito se radi sa kulton ličnosti, kulton velikih vođa ili u blažem obliku sa pop ikonama. Sve su to varijacije na temu, poanta je da je bilo kakav slučaj ideje da smo mi, kao individua navezani na nešto veće od nas, nešto što nas na neki način posjeduje, nešto što se skrbi za nas, čemu dugujemo svoju opstojnost, ustvari naša vlastita nezrelost i nespremnost da preuzmemo odgovornost za se, što je manjak vlastitog individualizma.
Međutim, u slučaju religije ne mora se nužno radit o manjku individualizma. Ja bi naveja recimo ovaj kriterij po kojem vjerovanje u boga i pripadnost religiju mogu postojat u potpuno razvijenoj individui. Nužno je da se osoba ne drži zapisanih normi niti da se ne drži vjerskih dogmi. Vjerovanje da se moraš držat nekog pravila, iako ono nužno nema nikakve logike i iako to pravilo ne osjećamo kao naše iznutra, je manjak individualizma i nezrelost. Nužno je da se na Boga ne gleda kao na autoritet, kao na nekoga ko djeli nagradu i kaznu. Autoritet boga funkcionira na istom principu na kojem pas voli gospodara kad mu daje hranu a boji ga se kad ga udara, tako da nužno je da strah od Boga bude potpuno eliminiran. Nužmo je da se izgubi slika Boga kao osobe, kao osobe koja vlada, kao bića koje je izvan nas i koje je apsolutno nadmoćno nad nama i koje upravlja našom sudbinom. U tom slučaju, ako se Boga shvaća kao pojam, kao riječ koja je sama po sebi nije gotova stvar nego tek put do nečeg što se ne mere izreć riječima, i da se o tome nečemu ne mere i nema smisla išta govorit, ali da to postoji i da je stvarno i da mi to osjećamo u svojoj esenciji, tada individualizam more bit do kraja razvijen. Bitno je da to nešto osjećamo unutar sebe, i da tome nečemu ne pripisivamo moral i vlast.
Moral je produkt čovika i pripada isključivo čoviku. On naravno more imat svoje božansko porijeklo, ali on triba bit ndividualan, neke stvari svakako mogu bit univerzalne al u konačnici tribamo imat unutar sebe razvijen osjećaj šta je pravo a šta je krivo a ne da napamet slijedimo neka pravila iz knjiga koje, kad ih uzmemo u kompletu sadrže brojne stvari koje su jako upitne zdravom razumu. U slučaju da osoba slijedi svoj unutarnji osjećaj kako se triba ponašat i šta su njene prirodne potrebe iako je to u neskladu s onin šta piše u "svetin" knjigama, i osjeća kajanje zbog toga, također ima nerazvijen individualizam i u konfliktu je koji tek mora razriješit. Svaka osoba mora spoznat koje su njene individualne potrebe i koje su njene individualne granice. Naravno, to triba bit u skladu sa psihološki zdravin ponašanjen i odnoson prema drugima, znači da tribamo poštovat granice drugih i njiovu slobodnu volju. Također, osoba u životu nije odgovrna nikome iznad sebe, nikakvom biću i entitetu. Odgovaramo pojedinim ljudima s kojima stupimo u kontakt, odgovorni smo da ih tretiramo s poštovanjen i da sebe tretiramo s poštovanjen. Međutim, u slučaju da u tome pogriješimo i učinimo nekome nešto nažao, odgovaramo isključivo toj osobi i sebi. Ne govorin sad o pravnoj odgovornosti po zakonu, to je zasebna priča, govorin isključivo o moralu. Također, osoba triba bit svjesna da sama potpuno snosi odgovornost za sebe iza svoje postupke, da ne prenosi tu odgovornost ni u koga izvan sebe, bija to Bog, horoskop, neki prijatelj, žena/muž, roditelj ili ko i šta već.
"Religiju Marx shvaća kao historijski fenomen, a ne čovjekovom suštinom, konstituensom; da ona ima svoju osnovu, korijen u specifičnim odnosima ljudi među sobom i prema prirodi; da je čovjek živio u takvim neljudskim situacijama koje su tražile kompenzaciju u određenim predodžbama i iluzijama, koje su eo ipso pokazivale da se čovjek ne zadovoljava postojećim stanjem nego da protiv njega protestira, upravo time što ga pokušava, makar iluzorno, transcendentirati."
"Religijska bijeda je jednim dijelom izraz stvarne bijede a jednim djelom protest protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh bezdušnih prilika."
"Prevladavanje religije kao iluzorne sreće naroda zahtjev je njegove stvarne sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svom stanju jest zahtjev da napusti stanje u kojem su iluzije potrebne. Kritika religije je, dakle u klici kritika doline suza, čiji je oreol religija"
Ukradeno s bloga: http://lorelei.blogger.ba/
O religiji ko fenomenu bi se dalo puno toga reć. Moremo reć da se slažen sa Markson, to jest sa ovin pogledon na Marksove misli. Religija, ko svaka vrsta identiteta koji se postavlja iznad čovika, po Jungu je odraz naše podsvjesti. Ko što čovik razvije fantazije i poludi, priđe sasvim u svit fantazija jer mu život bude neizdrživ, tako je čovječanstvo ko kolektivitet razvilo religiju, ko odraz svojih potisnutih želja, ko težnja da naprave ravnotežu u očigledno nepravednon i primitivnon svitu. Nije slučajno da je baš na zapadu koji se prvi financijski izdiga i u kojem je društvo doseglo veći nivo sriće počeja ateizam ko tendencija. Pod ateizam ne mislin nužno na potpuno nevirovanje ni u šta, nego prosto ko odbacivanje monoteističke konepcije religije. Mislin da će ljudi ako uspiju doseć društvo koje će bit pravedno prema svima, koje će bit osvišćeno, privazić i potribu za religijon, bar religijon u ovom današnjem konceptu. S druge strane, sve je veći broj religioznih ljudi koji se izjašnjavaju ko religiozni a koji religiju doživljavaju na sasvim nov i drugačiji način od onog na koji ga doživljava većina i kakav vjerske zajednice smatraju ispravnin.
S druge strane, ko što smatran da je religija ko fenomen odraz društvene nesriće, smatran da je i odraz manjka individualizma. Podređivanje Bogu kao pojmu, je u suštini prebacivanje naših fiksacija prema ocu koje smo imali u djetinjstvu. Čovječanstvo je prvo imalo fazu kad su religije bile matrijarhalne, kad su se štovale vrhovne božice koje su imale ulogu majke. Naknadno se razvijaju patrijarhalne u kojima je Bog otac, takve su dominantne i danas. Po Frommu, čovječanstvo je u prvoj fazi nezrelije i ima potribu za majčinskin oblikon podrške, dok u kasnijoj fazi triba očinsku, to je i inače psihološka logika razvoja, prvo nan je naša primarna potriba majka dok je kasnije naš rast i razvoj više usmjeren priko oca. U suštini, ideja Boga je odraz naše podsvjesne predodžbe oca i ta nas slika na neki način održava u infantilnom stanju. Potreba za ocen, za nekin ko se brine za nas ali nas također i kažnjava kad smo loši je odraz još nezrele individualnosti koja nije spremna funkcionirat potpuno samostalno i koja još uvik nije u stanju da svoje greške podnosi za račun isključivo sebi. To je odraz psihe koja se u jednu ruku još boji ostalog svita ali i sebe, i nije spremna da taj strah nosi sama. Potpuno razvijena individua bi tribala bit na nivou da je potpuno i neovisna, ali i potpuno odgovorna, prema sebi i drugima.
Evo jedan malo netipičan post za me o nekin stvarima koje mi ode na balkanu moremo učit od zapada.
Ljudi su kod nas još debelo patrijarhalni. Kad san bija u Kopenhagenu, cura kod koje smo noćili nan je pričala kako ne mere virovat kako u Italiji, u jedne obielji kod koje je bila neko vrime, ćer postavlja tanjire na stol, mater pere tanjire poslje i tome slično, dok muškarci samo side i idu, (jedu, kod nas se to kaže idu :) ) a to je stvar koja se kod nas dešava rutinski. I ne a cure samo kuvaju i peru sude, nego muškarci čak ne moraju ni sklanjat za sebon. Također, cure se odgajaju da budu odgovorne, od njih se to očekuje, one tribaju pospremat sobu i slično, dok će muškarcu to bez problema mater uradit. Također, u situaciji kad nema dovoljno soba da svi imaju svoju sobu, sasvim normalno je da sin ima svoju sobu, jer pobogu on je očito iz nekog razloga predodređen za samostalnost, dok će ćer spavat s ćaćon i materon. Također, sin more izlazit do kad oće, ćer ima vrime do 11, sinu se daje auto, odma ga se i uči vozit dok još nema ni položeno, dok ona more čekat i ne mora znat vozit. I onda kasnije dobiješ neuredne i neodgovorne muškarce koji ne rade nikakve kućanske poslove i frustrirane cure, pa još ispadne da su muškarci kul, oni su kao opušteni, dok su cure "nekon prirodnon logikon" naporne i nesposobni vozači.
To je dio šire patrijarhalnosti koja je u društvu još debelo prisutna. Žene još uvik imaju manje plaće, žene uzimaju muškarčevo prezime (realno, zašto ne bi i muškarci uzimali ženino prezime kad se vinčaju?), u miješanin brakovin očekuje se od žene da se podredi, promine viru i tako. A s druge strane kad su dica u pitanju, kod nas recimo po zakonu u rastavi brakova dica zakonski odma pripadaju majci (koji kurac?). To je još uvik tako skoro svugdi, možda je jedino Skandinavija uspila i te stvari privazić, a ovo gori opisano je specifično baš za nas.
Dobro, malo skrenih s teme. S druge strane specifične stvari za nas su recimo kultura, ili bolje rečeno nekultura pušača. Pušači kod nas puše pored svoje vlastite dice bez ikakvih problema, u auto kad uđu ni ne pitaju jel nekome smeta ako zapale, ako kod nas ne daš ljudima da ti puše u kući, ono neće ti niko ništa reć al ćeš realno bit smatran za malo napornu, frustriranu osobu. A to što je tebi možda muka kad oni unose u se otrov i šire tebi dim okolo po kući, to očito nije bitno. Ljudima je kod nas i sasvim normalno da puše u sobama prid spavanje i niti ne izračuju prostoriju, generalno, nema uopće nekog suzdržavanja što se pušenja tiče. Kod nas se priča o pravima pušača i postavlja se situacija tako da ispada ko da su pušači ugroženi. Inače, vani je ljudima najnormalnije da se puši na balkonu, i pušači i sami u svojin kućama puše na balkonu. I vani se ne priča taj mit koji kod nas ljudi vole govorit, kako puše radi užitka, kao nije to jer moraju, jer su ovisni. Koja glupost! Ja is perspektive nepušača i bivšeg pušača mogu reć kako meni ta stvar izgleda. Niko ne puši radi užitka, ko misli da to puši zbog toga, nek proba stat 10 dana. Svakog užitka se moreš 10 dana odreć valjda, seksa, čokolade, svega, pa probaj i cigara. Kad probaš vidićeš da si ovisnik. Tek kad pristaneš pušit vidiš koliko je taj "užitak" pušenja u biti čisti napor. Sad kad se sitin kako mi je bilo dok san pušija, vidin koliko mi je sad lipše. Pušenje je čisto smaranje, em moraš uvik imat uza se cigara, pa iđi kupuj kad ih nemaš, a mrsko ti, pa ujtru ustaneš a nemaš upaljača, pa dođeš negdi i popuše ti drugi cilu kutiju cigara, stalno moraš nosit cigare po džepovima da ih ne bi slučajno zaboravija, pa kad si bolestan muka ti al moraš i dalje zapalit, to je čisto smaranje. A tek koliko se tijelo lipše osjeća kad ne pušiš. A da ne govorimo o tome koliko ti roba smrdi i koliko prostorije smrde kad pušiš.
Treća kod nas opće proširena nemarnost je jedan sveopći nemar i neukost po pitanju svog zdravlja i prehrane. Kod nas je, pogotovo muškarcima ali i curama, sasvin normalno da se totalno traljavo i nezdravo hrane, jedan dan imaju samo jedan obrok, sutra tri, ne idu (jedu) ništa po pola dana pa se priidu i smuči in se, ujtru umisto doručka prvo iđe kava i cigare i slično. A tek da govorimo o kulturi prehrane kad se šta ide, da neko razmišlja o tome koja je hrana prigodna za večer npr a koja za jutro, ih, to je viša matematika. Također, kod nas u svoj hrani je obavezno meso. Ljudima ako nema mesa to ko da nije ni bija obrok. Osim što svi smatraju da su vegetarijanci luđaci, ljudi ne znaju ni jedan obrok poist da valjda bez mesa. Pa misle da ručak bez mesa nema ukusa, samo zato što sami ne znaju napravit da valja taj ručak ako neće u nj stavit meso. Ovo o prehrani je dija jednog šireg nemara o svom zdravlju. Niko ne pazi na svoje kile, ljudi žive neuhranjeni, totalno nesvjesni potreba svog tijela, i znan ljude kojima je čak kul što ne idu skoro nikako i što su premršavi. Niko ne razmišlja da će takva neuhranjenosst i nemar neminovno ostavit posljeidce na zdravlje, a kad ih nešto počne bolit, biće kasno da se kaju što ranije nisu bili pametniji. Standardno je, i ni sam tu nisan iznimka, da se kod nas dokturu iđe tek kad te nešto boli da više ne mereš izdurat, generalno se smatra da su dokturi nesposobni i da samo oće pare.
E sad, u svemu ovome ni sam nisan iznimka, ali želin postavit standarde za se, standarde da se izdignen iznad ovih stvari. I ja san generalno neuredan, mrsko mi je kuvat i nemaran san kad su te kućne stvari u pitanju. To je nešto što ću realno tribat prominit, jer ko god bude živija sa mnon to sigurno neće trpit. Prije san bija neuhranjen i ija san totalno neorganizirano, sad san to prominija. Dobija san kila, i tek sad vidin koliko mi se tilo lipše osjeća i koliko san pokretniji i energičniji kako iman normalnu kilažu i kako se normalno hranin. Također ove godine san porješava i s dokturin sve što san triba, tako da san i po tom pitanju malo bolji. Iako tu nisan još skroz kakav triban bit, jer iman nekih stvari u vezi svog tijela radi kojih ću još tribat otić dokturu da provjerin jel ima neki problem. Po pitanju braka i muško ženskih odnosa san ok, i tu mi nije problem. Konkretno, ne bi mi bija problem prominit prezime ako bi od cure mi prezime bilo lipše il tako nešto, iako ja mislin da opet se ne bi ni vinčava, da mi je to nepotrebno tako da možda za tin minjanjen prezimena nema ni potribe. Što se pušenja tiče, nepušač san, i ako nekad buden živija sa ženon/curon i ako ona bude pušač tu će se morat pritrpit. I opet, tu neman kritično stroge prohtjeve, moga bi istrpit pokoju cigaru u kući al obavezno da su otvoreni prozori dok se puši i da se to izrači. U sobi bi mi možda bilo ok da se zapali jedna - dvi cigare priko dana, ali navečer i prid spavanje nema šanse. Također ne dolazi u obzir da se puši pored diteta. Kad bi živija sa ženon skupa trudija bi se da živimo po ovom pitanju na nekom novu, da djelimo kućne obaveze, da i ja kuvan, ono ne moramo imat neki raspored ali da to radimo skupa. I to je fino, nekad npr kad je ona umorna ja kuvan i peren sude i obrnuto, to je super. Također mora bi se popravit po pitanju čišćenja stana i svega toga, jer san za to sve trenutno baš lin. Al eto, ima vrimena da to popravin.
Powered by blog.rs
