Sjene iz djevočicinih snova

21 Apr, 2015

Još

— Autor nepocesljan @ 19:15
Uvrćeni u nekoj čudnoj spravi, šetali smo pored jezera
dva vuka sa lizalicama sidili su na ljuljačkoj
sunce je bilo bakreno
noć je nagrizala rubove neba i borila se
da preokrene dan u svoju korist
ali armije sitnih mravi nisu dale da ih se omete u radu.

Brojalice, košnica. Bezbrojni, puludjeli prsti tapkaju po praznoj, tankoj dasci. Oči nasmješene u kutu vitrine gledaju ushićeno. Oh! Daaaaaa!!! Oooooo! Vojnici sa obišenon puškon, premalon za njiove ruke, gledaju s cigarama u nebo. Prsti su in srasli u šanžer, upitno je da li bi mogli i puvući okidač, tijelo je zakržljalo u položaju za obranu. Ali ipak, rahitični kakvi jesu, puštaju melodije sunca da igraju kroz njiovo tijelo. Ono postaje elastično. Guma se razvezuje i puška poliće u zrak, ali... Nebo će im usisati oči, i ostaviti ih slijepe. Zato se prenu i otresu dim, i opet gledaju naprid. Neprijatelja još nema. 

Da li kao u Platonovoj pećini hoodamo, pitan se. Pitan se da li te uopće i ima? Kakvo čudno pitanje. - Ne kvari mi zaljubljenost M. Voda sa jezera je hladna, jeleni su je pili i prije nas, pili su je i davni, davni šumski pračovjeci, ali je neko zatrova rijeku, i fekalijama nekih bogova trujemo se i haluciniramo, gubimo kontakt sa realnosti. Isti zvuk se ponavlja, masa se kreće kružno oko kamena, huh, huh, huh, bubanj udara, da li se odazivlješ? Vuneno klupko je palo i odmotava se... Bakica plete. Mačka ga prati, izašlo je kroz vrata. Upiti će boje noći, i upiti će boje tebe. 

U snovima, di smo pili maglu, imali smo rupe misto očiju.
Ipak nisu nas plašili urlici ni hujovi vitra.
U cirkularnom traženju, vratili smo se jučer, na stolu su dvi šolje čaja, jedna je nacikla.
Nebo vani je ljubičasto, nad stolon je obišen čovik, visi poput lustera. Cviće je u vazni od lubanje. Pijuckamo i pričamo, ne poznajemo se. Danas, gle, zar ne, baš danas? Točno je danas!
Koliko je ono godina prošlo... Ništa otkucava i dalje. Uzimaš gutljaj. Primjećujen pukotinu u prostoru, vire ostaci jedne zvijezde kroz pločicu u radnom stolu. Također vidin sličnu pukotinu na tvom zubu. Ti mi govoriš da si bila kod zubara i pitaš me sviđa li mi se nova plomba. Ja ti ne virujen. 

Ipak, blaženstvo je ne posjedovanje sebe i ne odgovaranje za sebe, razmišljan da li da te ubijen i da provjerin da li zapravo postojiš, al ne sviđa mi se slika da ti držin ruke oko vrata... Radije, pustiću tebe da ubiješ mene. Ionako ne postojin. Možda, kad me ubiješ, možda te oživin u svojin mislima. Možda te dozoven. 

Kad smo se rodili prvi put, rodili smo se u simbol. Pili su nas mnogi, vječnici i nevječnici, ipak mi sami bili smo jedni od njih. Mi smo hodali mnogim vrhuncima, pili smo rosu sa listova na mnogim brežuljcima. No kao što roba s vremenon okrača, naša kosa postala je suvlja i oči su postale dublje, suze više nisu kvasile kožu i ona je pucala. Nisu znali da smo bogovi, nisu nas tražili ni vidili. A mi orili smo vrhunce i pomicali smo mostove. Krotili smo zmajeve, činili smo čuda onda, opečeni suncon i užareni od želje i nemira. 

Danas, raspala je se forma i... Žile su se uvrnile ka unutra. Korjenovi su obrasli krošnju, i drvo samo plače. Bezuspješna praznina, nakon toliko vrimena mučenja. Došli smo da tražimo dostojniji kraj od onog kojeg smo imali, ali ipak, ne može se dobit više od onog što se ima, i mi sami, zatvoreni u beskrajnu ludnicu vrimena, sijemo drveće u vrtu i gledamo avione kroz prozor. Ni jedno nema hrabrosti da se osami, al ipak, ko da nas samo vrime povezuje. Di god da lutamo pronađemo se, di god da zaklopimo oči, ono drugo ih otvori. I uistinu, jezivo je koliko je i dobro gledati kako neko drugi živi naše živote, kako beskrajni, bezbrojni odurni neznalice, kidaju naše vrime i jedu ga, kako smo hrana za besvjesne, kako svi hodaju, hodaju i tako besramno žive naše živote. 

Ipak, zastani na tren, uzećemo jedan uzdah, hladnoća će okopniti s vremenon, iscjedi još kap vode iz majice i pođi u kuhinju, hladi se čaj. A mi imamo razgovor koji još nije dovršen, a tražili smo svo ovo vrime riječi da ih uberemo, kako bi ih posadili jedno u drugo da rastu. Pa da beremo plodove, svojin usnama. Da se sokovi cide niz nas, da se grane lome i da pravimo vijence dok me opkoračuješ nogama. I bez čiste zavisti, i bez sebe, diran ti travnato poprsje kuda je tekla voda iz potoka, diran ti pradavne riječi koje odjekuju, miluješ me zvukon po ušima, oriš rijeke s nebesa da svoj pjev razlijevaju po mom tijelu, to je nebeski dobro! Obrasli smo u šumama, tražila si me u jelama i u sovama san huka u noći pod misecon, pija san ti dah. Raspala se je šuma i... izgorili su obrazi, poljubi me svojin dodiron, svojin dlanon na mom obrazu, daj mi, još... Utroba je vruća, lava kipi od nemira i čeka... Da postane ptica... Poleti me.

Komentari


Dodaj komentar