Sjene iz djevočicinih snova

Postojanje

— Autor nepocesljan @ 19:14

I nisu važni ni pretporođajni bolovi
kad rađaš jednu pjesmu
I nije važno šta razmišljaš
dok je glava duboko uronjena u strah
u strahu su velike oči
a u velikim očima leži dubina naše duše

I nije važno ni kad se voziš liti
sa prepečenom travom i vitron u kosi
dok vječnost nosi nove okretaje
a mi duboko u sebi čeznemo za krajem
jer postojati, o, to je tako divno
Jer postojati, o, to je tako strašno.

https://www.youtube.com/watch?v=KQyL1wJeKvg&feature=emb_title 


Desnica

— Autor nepocesljan @ 19:54

Jučer mi je kod mene bila rodbina iz Hrvatske. Tetak i tetka. Kojeg debilizma san se ja nasluša majko mila. Ajd bit desničar, ok, desničar si, al ovo sve šta su oni ispričali, to je za ne virovat kako neko more bit takav. Tetak komentira kako u Dubrovniku rade sve Srbi iz Trebinja, "a do jučer su pucali na nas, i sad bi, ko kaže da nisu svi isti, ma svi bi se skočili u rat ponovo". Pa komentira kako su Hrvati u Hrvatskoj držali 600 000 izbjeglica muslimana, dok su vamo muslimani pucali na nas, pa za ustaše, da su te zločine radili uglavnom muslimani, itd... Ja ne znan kako neko more mislit takve stvari? Koji nivo primitivizma moraš imat da bi tako razmišlja? Pa za Milanovića, kako je nikakav, itd. Za moj pojam, takvi umovi imaju jednu vrstu mentalne ograničenosti. Mislin da to dolazi iz nedovoljne osviještenosti i iz straha, slipe priklonjenosti stadu. U svakom slučaju, ja san odlučija da neću ništa komentirat, jer ne vridi na takve baš trošit riči. Otrpija san dok nisu otišli i to je to. Kad vidin kakvi ljudi kod nas žive, bude mi krivo što svi iz naših državica ne odu u Njemačku, pa da izumremo ko narod.


Raj

— Autor nepocesljan @ 11:36
S neba se spušta vodopad... Teče kroz rajske bašte i razlijeva se svuda oko nas. Mi smo u igri, igri nevinosti. Spušta se vodopad pun energije, energije oplođivanja. Muška energija i ženska, teku iz vodopada i slijevaju se u ruke kosača i pletiteljki. Polje odiše i miriše žudnjom. Mi se umivamo u toj svetoj vodi i nalazimo satisfakciju u grupnim orgijama, u kojima slavimo život, slavimo nastanak novog života. Pa ipak, iako smo u raju, zatvoreni smo. Iako voda tako požudno teče, mi smo ograničeni u našem izboru. Neki faktor nedostaje, a to je faktor promjene. U raju vrime stoji. Iako imamo sve užitke koje želimo, nismo zadovoljni, nisu dovoljni. Potrebno nam je nepoznato, da nas pokrene. A nepoznato se nalazi van zidina raja, jer, u raju nema pitanja, postoje samo datosti koje se same po sebi razumiju. Zbog toga, Eva odluči da ubere jabuku. Zmija ju je upozorila na opasnost tog nauma, ali ona je odlučila. Raj nije misto za nju. Podijelila je jabuku s Adamom i oboma im se svidila. Nakon toga su shvatili. Svatili ko su. Postali su svjesni sebe. Samim time, više nisu mogli bit u raju, jer nisu mogli imat mira samo upijajuć užitke. Moraju se istražit, vidit, saznat ko su. Našli su vrata za izlaz iz raja i izašli vani. Kako su ostali vidjeli to, i oni su pojeli jabuku sa drveta spoznaje. I oni više nisu mogli ostat u raju. Raj je osta prazno misto. Sada sinovi Adama i Eve lutaju velikim prostranstvima tražeći sebe i uranjajući u nepoznato. Neki koji se opet pronađu i skupe hrabrosti da zakorače u nepoznato, pronađu raj. Al novi raj, raj za one koji su svjesni. A taj raj je svugdi, zato što je nigdi. Zato što je u njima samima.

Sebičnost... ili?

— Autor nepocesljan @ 18:00
Da li smo mi po definiciji sebična bića i da li je sve što radimo uvjetovano sebičnošću. Istina jeste, da sve što radimo radimo radi sebe u smislu da to radimo zbog neke naše potrebe il želje. Al to ne podrazumijeva nužno sebičnost, u smislu egoističnosti. Jer naši porivi mogu bit i plemeniti, npr moremo imat poriv za pomoć drugom, bez želje za ikakvom vlastitom koristi. Mnogo je ljudi koji bi dali život za ssvje dite. Al opet, neko će reć da je to sebično, jer bi dali život samo za svoje, a ne tuđe dite. Kad je bija teroristički napad na koncertu u Francuskoj, jedan lik je svojim tijelom branija svoju ženu da ne bude pogođena. Opet, more se reć da je branija svoju ženu, ali ne tuđu. Mada, meni to i nisu neki argumenti, jer svoje dite voliš, svoju ženu voliš. Da bi život za nekog koga voliš, to je opet potpuno nesebično.

Ali nek stoji teza da je ovo dvoje iz prvog pasusa točno. Sebično je jer je to opet tvoje dite i tvoja žena. Ima li iko ko bi da život za potpunog stranca? Neko ko bi da život za dobrobit društva u kojem živi, il općenito za dobrobit nečega? Sa mnom na psihijatriji je bija jedan lik koji mi je ispriča jednu svoju situaciju. Naime, bija je prije nekoliko godina isto na psihijatriji i zateka je scenu di su nekog Čeha zavezali i mlatili. I kad je to vidija toliko se sažalija nad njim, da je reka tehničarima: "Pustite ga, ja sam kriv". Reka je to i kleka isprid njih. Na to su oni tog Čeha odvezali, i svezali njega i toliko ga ispribijali da su mu oštetili prostatu, od tada ne može kontrolirat mokraču. Također, koliko novinara i aktivista izgubi glavu diljem svita u borbi za pravedniji i bolji svit?

Također, ima nešto što se i nas tiče, čita san članak, evo sad ga tražin i ne mogu ga nać, ukratko radi se o Britancu koji je u znak protesta protiv toga što se niko od stranih sila ne upliće da zaustavi rat u Bosni i Hercegovini sebe spalija na smrt. Uradija je to da ukaže na patnju naroda u BiH i iz želje da se rat zaustavi. Ne znan za vas, al meni su ovo dovoljni dokazi da nismo nužno sebična bića. Mada sve što radimo radimo radi sebe, nešto što uradimo za druge i radi drugih također radimo radi svog poriva, al taj poriv more bit altruističan i nesebičan. Može bit iz ljubavi prema ljudima i svitu. Iz empatije prema drugima.

Um

— Autor nepocesljan @ 16:03

Najgore su zamke one u našem umu. Jezivo je kako se um more zapetljat i zarobit nas same u sebi. Kao paukova mreža, koja se polako zaplete oko nas, zatvori nam sve izlaze i ostavi nas tu. Jezivo je u kakva stanja čovik more u i kakva stanja more iskusit. Pakao i raj su stvarna mista. Ali ona su u našem umu. A nekad tako malo dili jedno od drugog.



Vladanje sviton

— Autor nepocesljan @ 20:29
Nisam neki veliki pobornik teorija zavjere. Jedan period mog života su me intenzivno zanimale. Virova san kako postoji vanzemaljska urota koja je usmjerena na manipulaciju čovječanstvom. Uviđa san veze između simbola tajnih društava i slično. Bija san na predavanju Davida Icke-a, koji je najveći pobornik raznih teorija zavjere, poput te o reptilima koji se hrane ljudskom energijom i koji se između ostalog, prikrivaju i kao ljudi, uzimaju ljudski izgled. Između ostalog, tvrdija je i da je misec ustvari njihova svemirska postaja, da je on umjetno izgrađen. Virova san da će se 21. 12. 2012. desit nešto izvanredno i slično.

Sad, kad gledan unazad mi je to simpatično. Kad si mlad viruješ u svašta i baš te radikalne stvari su ti privlačne. Međutim, prema nekim stvarima san otvoren. Recimo o stvarima iznesenim u Zeitgeist-u, koji tvrde da nekoliko moćnika manipulira cilin sviton sa željon da naprave svjetsku diktaturu. To mi ima logike, jer mi je logično da ljudi koji imaju moć žele da je zadrže, tako da tajni dogovori i manipulacije ljudima sigurno posotoje. Uostalom, u ekonomiji je poznat pojam "oligarhije". Neki oblik tajnih društava vjerovatno postoji, al mislin da tu nema neke mistike, nego je stvar čistih interesa. Mada, ne znan bi li zaključija da postoji jedna grupa koja upravlja cilin sviton il ima više konkurencijskih grupa koje se bore za moć nad planetom. Nekako naginjem više ovoj drugoj varijanti.

Možda ti ljudi na vrhu piramide se bave i nekim okultnim stvarima, to se ne može znat, mada ovako gledano, mislin da ih to ne zanima. Ali to se ne mere znat. Također, strogo odbacujem razne desničarske teorije zavjere, kako Židovi vladaju sviton, kako tajna društva nasstoje uništit kršćanstvo, il islam, ovisi od koga te teorije dolaze i slično. Također, nismo mi nešto uvjerljive ni priče da Vatikan vlada sviton. Mada možda i Vatikan ima svoje prste u medu, u ovom slučaju, al ne virujen da oni sami vladaju ičim. Mislin da su ti ljudi koji su na pozicijama moći i imaju puno moći, poprilično imuni na nacioalizam il vjerski fanatizam. Mislin da ih samo zanima moć, a nacionalizam i religijski fanatizam koriste kao oružje ka širenju svoje moći.

Bilo kako bilo, 2-3 posto ljudi drži priko 90 posto svjetskih resursa, tako da, logično, tom postotku ljudi je u interesu da to bogatstvo i zadrže. Tu nema neke velike mistike. I da međusobno surađuju je stvar proste logike. A sad kakva je priroda tih odnosa na vrhu piramide vjerovato ne meremo znat, moremo samo nagađat.

Oobavezno pogledajte!

— Autor nepocesljan @ 19:38

Ovaj čovik ne da je fantastičan, nego je nevjervatan! A i smišan je, komična neka i unikatna pojava od čovika. Ja bi reka da je izuzetan, a vi ocjenite sami.

https://www.youtube.com/watch?v=tBGEuRZSBhQ 


Četiri neprijatelja čovika od znanja (Casstaneda)

— Autor nepocesljan @ 17:12
U Castanedinim knjigama, Don Huan uči Castanedu kako postat čovjek od znanja. Teško bi bilo nekome ko nije čita Castanedu predočit šta je točno čovik od znanja. On je mistik koji je spozna prirodu stvarnosti, ali je i mag koji djeluje u stvarnosti, nije pasivan. I u njegovu učenju, on Castanedi spominje kako postoje četiri neprijatelja čovika od znanja. Prvi neprijatelj je strah, drugi jasnoća duha, treći moć, a četvrti starost. S druge strane, smrt ne smatra čovikovin neprijateljem, nego učiteljicom i tvrdi da je smrt čoviku uvik na livom ramenu.

Sad, jedno po jedno. Prvo: strah. Zašto je strah neprijatelj čoviku od znanja? Prvo, zato što je postajanje čovikon od znanja u biti opasno. To zahtjeva sučavanje sa unutarnjim demonima, ulazak u sfere postojanja koje prije čovik ne bi ni zamislija da su tu i slično. Čovik, od tih stvari prirodno zazire i osjeća strah. Ako ga strah previše sputa, neće moć nastavit put čovika od znanja, jer taj put neminovno dovodi čovika da se suoči sa unutarnjin strahovima. To je neminovno kako bi čovik iša naprid, kako bi napredova na putu. Castaneda pita Don Huana: more li čovik bit dugo pobijeđen od strane straha, pa se opet izborit s njim, nakon više godina. Don Huan reče da može, ali da u tom slučaju čovik zapravo nikad nije bija poražen, vodija je u sebi borbu, nije podlega strahu. Reče, ako čovik poklekne prid strahon i ako ga strah porazi, da ne može više nikad ponovo se suočavat sa strahom i nastavit put čovika od znanja.

Drugi neprijatelj je jasnoća duha. Zanimljivo, kad čovik pobijedi strah, stiče jasnoću duha. Drugin riječima, vidi stvari ispravno, onako kako one zapravo jesu. I to je napredak, korak dalje od straha, ali to također more zarobit čovika. Čovik kad stekne jasnoću duha more se učahurit i ne usudit se da djeluje, nego ostat na tome da, ajmo reć racionalizira stvari i da mu to bude dovoljno. To ga dovodi u poziciju da postane statičan, a kad postanee statičan, prestaje napredovat na putu čovika od znanja. Međutim, jasnoća duha se more koristit na druge načine.

Jedan način je da čovik, sad kad je slobodan od straha i jasno vidi svit je taj da počne da djeluje. Svojim djelovanjem čovik dobiva moć. Pošto je steka predispozicije za moć, čovik tada zaista postiže moć svojim djelovanjem. Iako postoje razne vrste moći, Don Huan inzistira da je to sve moć, bilo da čovik želi neku fizičku sposobnost, tipa dobar libido, manipulaciju stvarima, novac, šta god, sve je to moć. I čovik, u toj situaciji i stiče moć, ali ta ga moć može opit i može stagnirat u napretku i ostat uživat u moći cili život. Ključna stvar u ovom stanju je ne vezat se za moć, shvaćat je kao i sve ostalo na svitu, ko nešto prirodno i prolazno. I bitno je imat jak duh da čovik ne poklekne prid čarima koje moć nudi. Bitan je i moral, da čovik moć koju stekne koristi u dobre svrhe. Ako čovik kad stekne moć, ostane neopijen njenim čarima, ostaje mu zadnji neprijatelj čovika od znanja.

Taj neprijatelj je starost. Čovik, kako sttari, dobiva prirodnu želju da završi sa svojim razvojem, da se povuče iz života. To je stvar protiv koje se čovik od znanja triba borit, jer i u starosti čovik more napredovat, uživat u punini života, stvarat i djelovat. Potribno je borit se sa inercijom koju starost vuče za sobom. Potribno je ostavit se otvorenim za učit nove stvari, ne računat da si završija sa životon.

Kad čovik gleda ova četri 'neprijatelja', zanimljivo je primjetit kako nešto što dobiješ kao dar, more da te zarobi. Istovremeno je i dar al more ti postat i zatvor. To su jassnoća duha i moć. Oboje su tu kao dar za čovikov trud, dati su nam da u njima uživamo, ali nas mogu i zarobit. Također je bitno što Don Huan ne smatra smrt neprijateljem, nego učiteljicom. On inzistira da čovik bude stalno svjestan svoje smrti. Da ga ta svjesnost održava živim. Također, bitna stavka Don Huanovog učenja je to da se živi ko ratnik. Ratnik živi tako što na stvari koje mu u životu dolaze ne gleda kao na blagoslov ili prokletstvo, ko što to gleda većina ljudi, nego ih gleda kao na izazov. Ratnik slijedi put srca, i kad donese odluku nikad se ne osvrće za sobom. Da bi se bilo čovik od znanja, neophodno je da čovik bude i ratnik. I na jednom mistu Don Huan spominje bitku sa smrti, kaže nešto u fazonu, ratnik se bori sa smrti i iako zna da će izgubiti, on je zadovoljan time što mu je volja bez mane i on se u toj borbi smije, smije.

Don Huan takđer tvrdi da ono što čovika drži stabilnim u življenju života čovika od znanja je ljubav. Ljubav prema stvarima u životu. U jednom momentu čak i uzima šaku zemlje i govori kako tribamo bit zahvalni na ovoj planeti, ovom životm biću, koja nas opskrbljuje svim što nam triba. Ljubav širi i na čitavu planetu. Takđer, zanimljivo je primjetit da nema završenog stanja u postajanju, ili bivanju čovik od znanja. U biti borba traje cili život, sve dok ne umremo borimo se sa zadnjim neprijateljem, starosti. To navodi na zaključak da čovik od znanja nije završen čin, u smislu da si to postiga i to je to, nego je to, zapravo proces. Čovik od znanja si od momenta kad se upustiš u tu priču, al nikad ne završavaš sa zadatkom. U tom svitlu gledano, jasno je što Don Huan toliko inzistira da Castaneda živi ko ratnik, jer je to jedini način na koji se more ispravno živit.

Castanedina djela nam donose mudrost jednog izuzetnog čovika i povlače za sobom svit pun magije i čarolije koji smo mi na zapadu gotovo potpuno izgubili. Obične stvari postaju čarobne u njegovim knjigama i također, Casstaneda nema arganciju jednoog zapadnjaka naspram prirode, nego posmatra prirodu skromnije i kroz učenja Don Huana, vidi prirodu i zemlju kao svit sila koje su puno iznad naše mogućnosti vladanja njima. To je nešto na šta mislin da ljude triba podsjetit.

Pokret

— Autor nepocesljan @ 01:21

Ne znam šta će bit od mene. Na šta ću izać. Ne usudim se sanjat... Pravit planove, strah me. Strah me i reć čega me je strah. Strah me sebi priznat. Strah me je napisat da ne ureknem... Strah, glavna rič u ciloj priči. Danas san vidija da bi me bilo strah uć u ove procese i da nema agresije. Čovika je prirodno strah od nepoznatog. Ne sviđa mi se što vako puno pišen, jer bi volija da mi se postovi olade na blogeru malo, da stoje bar dva dana. Al šta je tu je. Mislin da Bare ovdje dobro opisuje moje stanje:

 https://www.youtube.com/watch?v=6i46k2askM0&feature=emb_title


Misli i dobra mjuza

— Autor nepocesljan @ 02:12
Naše misli su naša stvarnost. Mi smo u principu stalno na raskrsnicama, samo ih baš i ne vidimo. Večeras san ima situaciju di mi se pojavila jedna pesimistična misao, osjetija san težinu emocija koje vuče u sebi. Nisan je izabra, nisan je uzeja sebi, uvatija se za nju. Prošla je i ja san bija ok. A da san je prihvatija, to bi bilo sasvim drugo okruženje, na momenat ko da mogu reć i da bi bija druga osoba. Svaka misao vuče za sobom emotivna stanja na kojima počiva, iz kojih je iznikla. Misli su kao skice, za zgradu recimo, a emocije su sadržaj te zgrade, njena dubina, sastav koji popunjava zidove. Svaki dan gradimo kule od misli u našim glavama, i lančanom reakcijom, misao po misao, nađemo se u nekom scenariju u tren oka. Nekad je taj scenario ugodan, a nekad, pa možda i češće, neugodan. Većinom, kad nas um šah matira, smo sami odigrali te poteze koji su nas pobijedili. Samo, nikad nije kasno za otpustit tu šah mat situaciju. Samo pustiš misli i to je to. Ne hvataš se za njih. Mooji je priča o jednoj tehnici lova na majmune u Indiji ja msm. Naime, u neku kutiju, šta li, stave bananu i naprave otvor taman da samo šaka more proć. I majmun zavuče ruku, uzme bananu, ali je ne mere izvuć i tako jadan pokušava izvuć se, a nije svjestan da samo triba pustit ono što drži i da će se oslobodit. Takvi smo i mi ljudi počesto. Uglavnom držimo sebe u svojim sranjima jer nam je tako draže. Reče iz osobnog iskustva, jer ipak san vrhunski serator. :)


Nego, koja vam je bolja?

https://www.youtube.com/watch?v=xnp4OcIaSSM&feature=emb_title
 
https://www.youtube.com/watch?v=nnOLmdmHikA&feature=emb_title 

Nooćna razmišljanja

— Autor nepocesljan @ 04:11
Već par puta ligan večeras, noćas to jest i ustajem se i palim laptop jer ne mogu zaspat. Pa reko kad već ne mogu spavat, zapisaću neka od razmišljanja koja mi prolaze kroz glavu.

Prva stvar su dica. Često ćemo čut da se dica rađaju nevina, da u dici nema zla itd. I stvarno, to je sve istina, samo niko ne gleda kontekst ditinjstva i bivanja diteton. Dite je nevino, al to ne znači da nije sposobno za radit stvari koje bi, da je odraslo, okarakterizirali kao zlo. Ja san npr ko mali jednom izgnječija piliće i od njiovih criva san mislija da su crvi i da izlaze iz njih. Kuva san baje (bube) sa jednin prijateljen, stavija san mačku u frižider, itd. Sve ovo da san uradija sa 20 godina bi bil ocjenjeno kao nemoralno. Međutim, ko dite, ja sam nevin. Ne zato što nisan učinija nešto što ima štetne posljedice, nego jer nisan bija svjestan da je to loše. Tako da, dica nisu nevina jer su dobra, nego jer ne razlikuju dobro od zla. Tek ko odrasli moremo bit dobri il zli. Ovim bi oborija mit o tome kako je svak nevin ko dite, pa ga okolina il društvo iskvare. Nevin je ne zato što je po prirodi dobar, nego jer ne zna šta je dobro a šta zlo. Što naravno, ne znači da 'zli' ljudi, nisu zli zbog uticaja roditelja i okoline, vjerovatno bi zli ljudi da su imali drukčije djetinjstvo bili dobri, ili ne bi, to već teško možemo znat.

Druga stvar o kojoj san razmišlja noćas je o Bogu. Postoji li stvarno nešto poput Boga. I kako se to može dokazat. Npr ja san osjetija ljubav kao suštinu svega što postoji i jedna mi je poznanica komentirala kako svaka vibracija ima izvor u nečemu i da je ljubavi izvor u Bogu. Tumačenje nije bez logike, ali meni nekako ne štima da san uvjeren da postoji neko nad-biće koje je sve stvorilo i upravlja svime. Više naginjen panteizmu, ali vidija san i veze iz svemira jednom, kako me dočekuju i to je bilo vrh iskustvo. Možda bi moga prokuvat da je svemir na neki način živ i inteigentan, al na način na koji mi ne možemo svatit. Teza ove moje poznanice nije bez logike, ali ja ne želin spoznavat Boga, ili bilo šta iz polja duhovnosti logikon, nego direktnin iskustvon. Ima san iskustvo ljubavi i znan da postoji, isto ko što san vidija te veze u svemiru pa mogu pretpostavit da je svemir živ. Ali za Boga hmmmmm..... Ako ga ima, šta on u biti želi? U čemu uživa? Zašto postoji? Od kud ga? Puno pitanja i sva su isuviše 'ljudska'. To je zato što mi ne meremo pojmit postojanje nekog takvog bića.

Po meni postojanje takvog bića mora na naki način bit pa recimo, panteističko u smislu da je sjedinjeno, srođeno s onim što stvara, da ga boli kad nas boli, da osjeća radost kad se mi radujemo, i da u svom stvaranju stvara sam sebe, i da je vezan pupčanom vrpcom za sve što je stvorija. Te da sve stvoreno, kad osvijesti da je i ono dio Boga, te time samo također Bog u malom, Bog osjeća veliku radost i dobiva kao jednu novu dimenziju sebe. Bog je sve što postoji te on se i sam mijenja, mada je u suštini uvik isti. Isto ko što recimo voda minja agregatna stanja ali su joj molekule vazda iste. Na pitaje kako sve postoji i kad je postojanje počelo, te kad će završit, mislim da nema odgovora jer u stvarnosti možda ne postoji vrime ko ovakvo kakvim ga mi percepiramo. Puno smo ograničeni kao bića, al to opet znači da puno znamo, jer pošto smo sposobni zahvatit se nekih debelih i velikih pitanja, spsobni smo spoznat i vlastitu ograničenost. Možda ćemo nekad, kroz eone našeg budućeg postojanja, nas kao individualnih bića, na zemlji il negdi drugo, imat odgovore na ova pitanja na koja ih sad nemamo, ali to je o tom po tom. Tada možda više nećemo bit ljudi.

Također mi je zanimljivo posmatrat nas ljude kao životinje, kako potpuno pripadamo ovom planetu, pišamo, seremo, jedemo, seksamo se, tijelo nam je napravljeno slično tijelima drugih životinja, imamo oči, uši, mozak, kao i drugi sisavci, ono, ful smo zemljani, a opet sposobni maštat i otkrivat neke kozmičke stvari. Istovremeno smo životinje a i čudesna bića. Reka bi da smo čudesne životinje, da time zakružin ovaj post.

Mogućnosti

— Autor nepocesljan @ 14:56

Nisan neki čvrst vjernik u reinkarnaciju. Uvažavam ju kao mogućnost, i ona mi je neki orjentir u životu. Npr kad san biva suicidalan, uvik bi konta da ću se samo ponovo reinkarnirat u još gore uvjete i opet ću se morrat sučit sam sa sobom, ko i u vom životu. S druge strane, reinkarnacija ima dosta rupa, npr križanci životinja, poput mazge npr, od kud njena duša dolazi i di se poslje reikarnira. Uistinu, ima puno rupa tom pitanju. Al ono što čvrsto virujen je da se nakon smrti inkarniramo negdi, to bi mogli reć i vjernici monoteističkih religija, oni bi rekli da se inkarniramo u raj il paka. Ja mislin da ima još puno svitova u koje se more reinkarnirat, a za raj i paka, mislin da postoje svitovi u kojima prevladava patnja, u koje se inkarniramo zbog loše karme, a raj su oni svitovi u kojima smo sretni i u njima završavamo jer smo se prosvitlili. Oni koji se nisu prosvitlili, ali nisu ni toliko uprljali karmu, se vraćaju na zemlju. I ne virujen da se mžeš reinkarnirat u životinju, mislin da svaka vrsta ima svoj zaseban red reinkarniranja, i da je čovik uvik čovik, mačka uvik mačka itd. S tim da jasno, virujen da smo mi ljudi reinkarnirani u našu vrstu još od vrimena kad sm bili kao životinje, mislin da su nan duše jako stare. No, kako god bilo, oovaj dokumentarac o malcu koji se sjeća svog prošlg života je fascinantan.

https://www.youtube.com/watch?v=FaxJGWR86zM


Izgnanstvo

— Autor nepocesljan @ 15:41
U našoj državi je najgore bit objektivan. Najgore je reć istinu, najgore je bit iskren. Ako si istinski objektivan prema svim našim religijama ii nacijama, naćeš se na zoni izgnanstva. Ako Hrvatima i Srbima kažeš npr. da je Osmansko carstvo za svoje vrime bilo napredno i tolerantno, nazvaće te 'ljubiteljem muslimana'. Ako im kažeš da su htjeli komadat BiH, dobićeš istu etiketu. Doživija san da me se tako nazove, i ako je tako, čast mi je bit ljubitelj muslimana. :D Ako pak Bošnjacima kažeš da je i Alija bija nacionalista, da je Osmansko carstvo ipak provodilo neprihvatljive prakse i da su nemuslimani bili građani drugog reda, bićeš proglašen 'islamofobom, fašistom' i slično. Doživija san da me se i tako naziva, i ako je tako, ja ću svjevoljno bit islamofob i fašista. Kako god okreneš, naćeš se kao prognanik, neko nepoželjna osoba, neko koga triba protjerat. Naćeš se u zoni izgnanstva. Ali kad se nađeš tu, vidit ćeš da nisi sam i da ima još izgnanih koji razmišljaju ko i ti. Da ima još ljudi koji su dovoljno hrabri da vide da je car go. Zato ja biram da budem prognanik, jer je to puno bolje nego bit 'normalan, uzran građanin i sin domovine'.

Igra

— Autor nepocesljan @ 21:29
Jedna stvar koju većina nas izgubi kad odrastemo je možda i najvažnija. Kad odrastemo i kad stisnu želje, ostvarene i neostvarene, kad krenu obaveze, čangrizavi ljudi kji nagrizaju svojim jezikom, svojim oblačenjem. Kad nas savlada teški fizički rad, il kad nam neko prerano umre, il još jedna od milijun situacija. Firma ne radi kak triba, nemam dovoljno para za novog mercedesa niti da kockam i drogiram se, itd, itd. Koliko nas se samo opija i drogira, besciljno ubijauć vrime. Koliko nas živi a da ne dotiče svoju unutrašnjost? Koliko nas ubija svoju unutrašnjost svakim novim danom? Koliko će nas umrit a da nikad nisu ni živili?

Jer zaboravili smo jednu stvar, stvar koju smo tako veselo i sočno, s guuštom radili ko dica. Zaboravili smo se igrat. Igra, tako predivna stvar! Da li nam je igri trebao smisao, kad smo bili dica? Je li tribalo imat logike, je li nam tribala donit neku korist? Nije, igra niti ima smisla, niti je isplativa, niti je logična. A opet bila je najveći gušt koji smo imali. I šteta je, velika, što odrastemo a zaboravimo zapravo šta je život. Na šta bi život triba ličit. Život je svrha sam sebi, kao igra, upravo kao igra, užitak u njoj ne ovisi ni o čemu, nego uživamo u njoj zbog nje same.

Život je predivno misto. Opet je i nevjerovatno bolno misto. Kad odrastemo, i kad nas stisne odgovornost, malo nas očuva onu ditinju radost u sebi. A život bi triba bit baš to: igra. Jedna forma igre u životu je umjetnost. Umjetnost može bit i angažirana, ali i tada, kao i kod neangažirane, umjetnost je sama sebi svrha. Svrha je stvaranje iz čistog užitka stvaranja, iz igre slovima, riječima, zvukovima, bojama... Umjetnost je igra, najplemenitiji čin igre. Također, još ima načina za igru, tipa kad plešem. Sad se sitija nećakinje mi dok je bila mala, u kafiću bili ja i ona i bija je neki klinac drugi tu. I njih dvoje su u tren uhvatili neku zajedniku vibru i počeli skakat i plesat po kafiću. Također, igra može bit i sport, mada je moderni sport ubija čar te igre, trkom za zaradom.

Spontanost koju smoo imali ko dica, možemo zadržat i ko odrasli, naravno, poštujuć rituale koje smo si postavili. A to je recimo da nećeš upast nekome na kavi i počet plesat s njim u sri bila dana i slično, ali ovako, navečer u disku di imamo slobodu, moremo uživat u slobodi i poigravat se. I tribali bi se puno češće igrat, na razne načine. Jer život će proć i u nama će ostat oni lipi momenti slbode i ljubavi, oni momenti kad smo se poput dice igrali, bez obzira na godine koje smo imali.

Vječita ljubav

— Autor nepocesljan @ 21:29

Idem kod novog psihologa, al imam mali problemčić. Desi mi se promjena sa svakom seansom, što je dobro. Ali je loše da mi se od tih promijena sve više i više baca po kući. Dijagnosticira mi je disocijaciju, što mislin da je prva tačna dijagnoza od 4-5 dijagnoza koje san kroz psihološku i psihijatrijsku priču dobija. Njegova želja je da jača moj racionalni dio, koji kontrolira ovaj iracionalni. Al problem je, sa disocijacijom, pri spajanja disociranih djelova sebe u jedno, svi djelovi moraju bit jednako uvaženi, i ne mogu jednog potiskivat i ne dat mu da živi. A kad bi ih sve prihvatija, neminovno bi pobaca i porazbija po kući. Tako mi barem sad izgleda. Kad se krenem spajat, osjećam taj dio sebe, nabijen mračnom, dubokom agresijon. Ali šta je čudno, taj dija mene je lip i nježan, bez njega ne mogu osjećat ništa lipo, i već godinama i ne osijećan. Vjerovatno je uplašen il povriđen pa otuda dolazi ta agresija, baš prema mojima kući. Da je mogu ispoljit negdi drugo bilo bi super, ali ona baš vuče da se ispolji kući. Nešto je davno zapelo u odnosu s roditeljima i sad ga ti jebi, muči se vako kako se mučin. Stanje u kojem se nalazin je frustrirajuće, osjećan konstantno nezadovoljstvo i grč zbog potiskivanja tog dijela sebe. O nervozi da i ne pričam. Socijalna anksioznost mi je narasla suludo, sinoć s rođacima bija i skoro san doša u stanje da se gubin, da ne mogu pričat ni obraćat pažnju i na šta. Onda san otiša u sobu i u sobi me preplavili nagoni da siđem doli prid kuću i ubijen nekoga. Povremeno mi dođu ti ubilački nagoni, i to redovito kad potisnem želju za ispoljavanjem agresije. Kad potisnen to lipo u sebi što si ne dam da osjećam. Bukvalno me strah sebe, bojin se tih nagona, jer me preuzmu i malo fali da popustin pa da i uradin neko sranje. Kako vidin jedino mi je rješenje da pustim sve u sebi da se ispolji kako želi, pa porazbija makar, ko ga jebe. Bolje nego ubit nekoga. Razmišlja san o ponovnom odlasku na psihijatriju, ali tamo bi mi bilo još gore, i tamo bi moga ubit nekoga, već mi je zadnji put kad san bija to bilo počelo dolazit al san se suzdrža svaki put, uspija san nekako priživit te napadaje. Al to je baš pakao, bukvalno pravi pakao, dolazilo mi da nešto nekome uradin i jedino bi moga spriječit to ako bi si dozvolija da bacan stolice i tako stvari po sobi. Malo san i suicidalan al nemam baš muda za to.... Još to smatran uzaludnim, jer msm da bi i nakon smrti naša sebe ovakvog kakav jesam. Šta reć još, nastaviću ić kod ovog psihologa mada mi je svaki put kad mi se nešto u meni s njim promijeni, teže. Teže jer me više vuče da pobacam. Al nastaviću ić, moran. Pa vidićemo šta će privagnit. 

A vječita ljubav je naravno, Cave 

https://www.youtube.com/watch?v=Ki1IvY9_hTE


1 2 3  Sledeći»

Powered by blog.rs