Sjene iz djevočicinih snova

Nisan neki čvrst vjernik u reinkarnaciju. Uvažavam ju kao mogućnost, i ona mi je neki orjentir u životu. Npr kad san biva suicidalan, uvik bi konta da ću se samo ponovo reinkarnirat u još gore uvjete i opet ću se morrat sučit sam sa sobom, ko i u vom životu. S druge strane, reinkarnacija ima dosta rupa, npr križanci životinja, poput mazge npr, od kud njena duša dolazi i di se poslje reikarnira. Uistinu, ima puno rupa tom pitanju. Al ono što čvrsto virujen je da se nakon smrti inkarniramo negdi, to bi mogli reć i vjernici monoteističkih religija, oni bi rekli da se inkarniramo u raj il paka. Ja mislin da ima još puno svitova u koje se more reinkarnirat, a za raj i paka, mislin da postoje svitovi u kojima prevladava patnja, u koje se inkarniramo zbog loše karme, a raj su oni svitovi u kojima smo sretni i u njima završavamo jer smo se prosvitlili. Oni koji se nisu prosvitlili, ali nisu ni toliko uprljali karmu, se vraćaju na zemlju. I ne virujen da se mžeš reinkarnirat u životinju, mislin da svaka vrsta ima svoj zaseban red reinkarniranja, i da je čovik uvik čovik, mačka uvik mačka itd. S tim da jasno, virujen da smo mi ljudi reinkarnirani u našu vrstu još od vrimena kad sm bili kao životinje, mislin da su nan duše jako stare. No, kako god bilo, oovaj dokumentarac o malcu koji se sjeća svog prošlg života je fascinantan.

https://www.youtube.com/watch?v=FaxJGWR86zM

U našoj državi je najgore bit objektivan. Najgore je reć istinu, najgore je bit iskren. Ako si istinski objektivan prema svim našim religijama ii nacijama, naćeš se na zoni izgnanstva. Ako Hrvatima i Srbima kažeš npr. da je Osmansko carstvo za svoje vrime bilo napredno i tolerantno, nazvaće te 'ljubiteljem muslimana'. Ako im kažeš da su htjeli komadat BiH, dobićeš istu etiketu. Doživija san da me se tako nazove, i ako je tako, čast mi je bit ljubitelj muslimana. :D Ako pak Bošnjacima kažeš da je i Alija bija nacionalista, da je Osmansko carstvo ipak provodilo neprihvatljive prakse i da su nemuslimani bili građani drugog reda, bićeš proglašen 'islamofobom, fašistom' i slično. Doživija san da me se i tako naziva, i ako je tako, ja ću svjevoljno bit islamofob i fašista. Kako god okreneš, naćeš se kao prognanik, neko nepoželjna osoba, neko koga triba protjerat. Naćeš se u zoni izgnanstva. Ali kad se nađeš tu, vidit ćeš da nisi sam i da ima još izgnanih koji razmišljaju ko i ti. Da ima još ljudi koji su dovoljno hrabri da vide da je car go. Zato ja biram da budem prognanik, jer je to puno bolje nego bit 'normalan, uzran građanin i sin domovine'.

Idem kod novog psihologa, al imam mali problemčić. Desi mi se promjena sa svakom seansom, što je dobro. Ali je loše da mi se od tih promijena sve više i više baca po kući. Dijagnosticira mi je disocijaciju, što mislin da je prva tačna dijagnoza od 4-5 dijagnoza koje san kroz psihološku i psihijatrijsku priču dobija. Njegova želja je da jača moj racionalni dio, koji kontrolira ovaj iracionalni. Al problem je, sa disocijacijom, pri spajanja disociranih djelova sebe u jedno, svi djelovi moraju bit jednako uvaženi, i ne mogu jednog potiskivat i ne dat mu da živi. A kad bi ih sve prihvatija, neminovno bi pobaca i porazbija po kući. Tako mi barem sad izgleda. Kad se krenem spajat, osjećam taj dio sebe, nabijen mračnom, dubokom agresijon. Ali šta je čudno, taj dija mene je lip i nježan, bez njega ne mogu osjećat ništa lipo, i već godinama i ne osijećan. Vjerovatno je uplašen il povriđen pa otuda dolazi ta agresija, baš prema mojima kući. Da je mogu ispoljit negdi drugo bilo bi super, ali ona baš vuče da se ispolji kući. Nešto je davno zapelo u odnosu s roditeljima i sad ga ti jebi, muči se vako kako se mučin. Stanje u kojem se nalazin je frustrirajuće, osjećan konstantno nezadovoljstvo i grč zbog potiskivanja tog dijela sebe. O nervozi da i ne pričam. Socijalna anksioznost mi je narasla suludo, sinoć s rođacima bija i skoro san doša u stanje da se gubin, da ne mogu pričat ni obraćat pažnju i na šta. Onda san otiša u sobu i u sobi me preplavili nagoni da siđem doli prid kuću i ubijen nekoga. Povremeno mi dođu ti ubilački nagoni, i to redovito kad potisnem želju za ispoljavanjem agresije. Kad potisnen to lipo u sebi što si ne dam da osjećam. Bukvalno me strah sebe, bojin se tih nagona, jer me preuzmu i malo fali da popustin pa da i uradin neko sranje. Kako vidin jedino mi je rješenje da pustim sve u sebi da se ispolji kako želi, pa porazbija makar, ko ga jebe. Bolje nego ubit nekoga. Razmišlja san o ponovnom odlasku na psihijatriju, ali tamo bi mi bilo još gore, i tamo bi moga ubit nekoga, već mi je zadnji put kad san bija to bilo počelo dolazit al san se suzdrža svaki put, uspija san nekako priživit te napadaje. Al to je baš pakao, bukvalno pravi pakao, dolazilo mi da nešto nekome uradin i jedino bi moga spriječit to ako bi si dozvolija da bacan stolice i tako stvari po sobi. Malo san i suicidalan al nemam baš muda za to.... Još to smatran uzaludnim, jer msm da bi i nakon smrti naša sebe ovakvog kakav jesam. Šta reć još, nastaviću ić kod ovog psihologa mada mi je svaki put kad mi se nešto u meni s njim promijeni, teže. Teže jer me više vuče da pobacam. Al nastaviću ić, moran. Pa vidićemo šta će privagnit. 

A vječita ljubav je naravno, Cave 

https://www.youtube.com/watch?v=Ki1IvY9_hTE

Jeo sam sa stabla spoznaje. Nije me nagovorila zmija, samo me je uputila na voće koje trebam pojesti. Zahvalan sam joj, jer radi nje znam. Međutim, izašao sam iz raja (raja nesvjesnosti), i znam da sam gol. Izašao sam iz raja u koji se više nikad ne mogu vratit. Ali, zato može bit puno bolje, jer me je spoznaja dvela do ljubavi kao suštine svega što postoji, i sam osjećam tu ljubav, s vremena na vrijeme. Trebao sam biti prognan iz raja nesvjesog postojanja, da bi otvorija vrata raja nakon znanja. Jer, znanje je put bez povratka. Uzmi jednosmjernu kartu čitaoče ako oćeš da znaš. Ovamo gdje sam izašao nakon što sam se pokrio smokvinim listom je varljivo. U momentu vuče na to da dođem u raj, drugi momenti me vuku u pakao. Sredine nema i nikad je neće bit. Zato, nadam se, da ću uspit ovo prvo. Ako ne... Nema ako. 

 https://www.youtube.com/watch?v=LB_M44NCwUY 

Crni čovjek je uvijek vodio psa sa sobom. Pas je bio crn, kao i on. Hodao je noćima i tražio svoje žrtve. One koje bi pristale na njegove uvjete, on bi s njima sklopio ugovor. Naime, on će ispunit ono šta oni žele, ako mu zauzvrat daju svoje duše. Oni koji bi dali svoje duše, bi već tada vidjeli da su izgubili sve, ali tada je već bilo kasno. Morat će čekat novi život u kojem će dobit duše nazad. Jer i crni čovjek umire, kao i sve drugo, i ponovo se rađa, kao i sve drugo. Crnom čovjeku su posebno odgovarali slabi ljudi, nježni, nespremni na život. On bi tada s njima sklopio ugovor kojim bi dobili šta žele bez truda. Dolazili su mu i oni pohlepni, željni moći, ali oni ga nisu zanimali. Njihove duše su bile uprljane i nisu bile lijepe kao ove nevine koje je on rado uzimao. Naivci koji bi pristali na ugovor sa crnim čovjekom nisu ni znali šta rade. Crni čovjek hoda gradom svaku noć, ali ipak, vide ga samo oni kojima se on obrati. Ostali samo mogu osjetit prisustvo nečega, i zaboravit taj osjećaj nakon što crni čovjek ode dalje od njih. Crni čovjek nije bio zao, on je samo radio ono što zna i za šta služi. On je čistač, čisti svijet od mekih i nježnih duša koje su spremne dati mu svoju dušu. Tako da bi od mekih i nježnih opstali jedino oni koji ojačaju i odbiju crnog čovjeka, ili oni koji prihvate svoju nježnost, mekoću i slabost i žive s njima. Crni čovjek svoj pohod radi svaku noć, ako ga kada sretneš, znaj da ga zanima tvoja duša. I razmisli šta želiš, dušu ili ono za što ti je um zapeo.

Svi smo svjedoci jačanja desnice u Europi. Antiimigrantski prosvjedi, suočeni sa kontraprosvjednicima koji žele ostaviti granice otvorenima. Ko je u pravu a ko u krivu? Nije jednostavno pitanje na koje možemo pronaći odgovor. Prije nego bilo šta možemo reći na ovu temu, trebali bi se zapitati o samoj našoj prirodi i onome što smo mi kao ljudi. 

Strah od različitosti je prisutan koliko i čovječanstvo. Plemena ratuju međusobno, neka s kojima smo stupili u kontakt reagiraju agresivno na naše ekspedicije, ali opet ima i suprotnih primjera, plemena koja su otvorena i miroljubiva. Ono što je istina, i što je nepobitna činjenica ljudske povijesti je to da su se ljudi oduvijek miješali, ali i da je bilo onih kojima je to smetalno. Da nije bilo međusobnog miješanja ranih humanoida danas ne bi imali genetski materijal koji nam omogućava da budemo ovako fantastično kreativna i snalažljva bića. Nadalje, današnje države i nacije koje doživljavamo kao neku stvarnost koja je ontološka, postoje relativno kratko, i one su sastavljene od etniciteta koji su međusobno ratovali, mrzili se, jednako kao što današnji desničari mrze imigrante. Miješanje različitih kultura se zapravo dešava oduvijek, to nije neki moderan trend, jedino što je modero u ovoj priči su žice i granice koje se čvrsto zatvaraju pred nadolazećim imigrantima. 

Mogli bi također postaviti i jedno etičko pitanje, ko to ima pravo da ograđuje jedan teritorij i prisvaja ga sebi, pritom zabranjujući drugim ljudima da kroče na njega. To je svojevrstan presedan u našem društvu, zar zemlja ne pripada svima nama, da li ptice, jeleni, vukovi poznaju granice naših država pa ne smiju prijeći na drugu stranu. Prosto rečeno, od kuda pravo političarima da zatvaraju granice svoje zemlje pred drugim ljudima, kad se seljenje i mijenjanje teritorija prirodna stvar, nešto što se dešava svugdje i uduvijek. Međutim, i tu opet ima druga strana priče, životinje, poput već spomenutih vukova imaju svoje definisane teritorije i ne trpe uljeze, tako da je ta tendencija kod ljudi također prirodna. U suštini, možemo reći da se trenutno u našem društvu bore dvije sile, ona koja je z slobodu i pravo pojedinca da potraži svoju sreću u drugoj državi ako tako želi, i ona koja ne dozvoljava da se u njihovim državama i društvima primaju ikakve pridošlice koje imaju nepoželjne, drugačije karakteristike. 

Pitanje multikulturalnosti nije pitanje današnjice, to je pitaje cijele naše budućnosti. Imamo izbor, da se dalje zatvaramo ili da dozvolimo migracije da se dešavaju po svom pirodnom toku. Ipak, ne treba olako zauzimati stranu u ovom konfliktu i treba razumjeti obje strane. Prevelik dolazak imigranata stvara kaos u društvima u koje dođu, potreban im je smještaj, učenje jezika, pomoć pri pronalasku zanimanja. Cijela stvar je dosta zahtjevna. Ali ipak, uz dovoljno volje, ja mislim da se te prepreke mogu prevazići. Ne samo da mogu, nego i da moraju. Čovječanstvo se je miješalo oduvijek. Naši geni na balkanu otkrivaju prisutnos raznih etničkih skupina, kelta, gota, ilira, romana, slavena, vlaha, itd. Sve to danas čini ono što mi jesmo. U globaliziranom društvu u kojem svijet postaje sve manje, možemo očekivati da će migracija biti sve više. Također je u pitanju disolucija koncepta nacije, i sve većeg broja ljudi koji su anacionalni, koji se osjećaju kao građani svijeta i slično. Tendencije idu ka većem miješanju stanovništva, što kao što rekoh, nije ništa novo. 

Ipak, postoji još jedna neizostavna stavka u jednadžbi. Strah. Strah od drugog i drugačijeg, posebno kad se radi o kulturi koja je radikalno različita od naše i još više kad su imigranti etiketirani kao teroristi i kao sigurnosna prijetnja, zbog incidenata za koje su u principu odgovorni pojedinci. Carl Gustav Jung je u svojim djelima se koncentrirao na proces koji on naziva proces 'individuacije'. To znači potpuno ostvarivanje samog sebe, dostizanje centra svoje ličnosti. Osobe koje postignu taj proces prestaju biti robovi svojih kolektivnih identiteta, poput religije, nacije i slično, nego postaju individue koje su samostalne i nezavisne. Taj proces je težak i zahtjevan, i nije čudo što se malo ljudi usuđuje da prođe taj proces. Ja smatram da njegov koncept ima šta doprinijeti ovom pitanju. Kad bi nas više razmišljalo neovisno, kao individue koje nisu slijepljene sa kolektivnim identitetima nacije i religije, lakše bismo našli rješenja za izazove koje nam nameću novi trendovi imigracije u Europi, a time i u BiH. Teško je očekivati od nekoga kome su njegova nacija i religija svetinja i ko je pod uticajem medija i propagande o imigrantima kao teroristima, da prihvati neminovno miješanje kultura.

Europi fali radne snage, bijela kuga uzima danak, i imigranti će dolaziti, htjeli mi to ili ne htjeli. Druga stvar je što probleme koje današnja imigracija povlači možemo gledati i kao izazove. Razmislimo samo šta sve možemo dobiti od društva u kojem različite zajednice ljudi žive skupa u miru i ljubavi. Da ljubavi, a ne samo toleranciji. Tolerancija može značiti i 'ne sviđaš mi se al ipak ću trpiti tvoje prisustvo' a ljubav znači 'drago mi je što si tu, volim te i obogaćuješ i moj život svojom individualnošću i različitošću'. Borba između desnice i ljevice danas u Europi po meni se treba odvijati na stranu ljevice, da se vrata imigrantima ostave otvorena, ali i zahtjevima desnice se treba odgovoriti, treba se primiti onoliko imigranata koliko se može uspješno integrirati u društvo, dogovoriti se i naći kompromise oko različitih stilova života i različitih zakona pod kojima bi te grupe željele živjeti i slično. Ja kao optimista vjerujem da se na ove izazove može odgovoriti pozitivno i da čovječanstvo kao cjelina može ući u novu eru, eru globalnog zajedništva

Svjedoci smo porasta interesa za jednu temu, koja budi strasti u našem društvu, jednog fenomena koji ima gorljive pristaše i gorljive oponente. O tom se fenomenu još uvijek većinom šuti, i tema se trpa pod tepih, ali kako vrijeme proolazi, ta situacija se polako mijenja. S tim interesom, da doprinesem nešto općoj raspravi o tom fenomenu i ja pišem ovaj tekst. Naime, radi se o homoseksualnosti. 

Homoseksualnost je u Bosni i Hercegovini još uvijek tabu tema iako je to pojava koja je prisutna u našem društvu kao i u svakom drugom. Tabu tema je jer društvo nema hrabrosti da se suoči sa činjenicom: homoseksualnost postoji i i dalje će postojati, sviđalo se to nama ili ne. Na prvu bi se mogli zapitati šta je to homoseksualnost. Većina BiH pučanstva homoseksualnost smatra devijacijom, prijetnjom po društvu, propagandom kojoj je cilj uništiti obitelj i slično. U ovom ću tekstu pokazati apssurdnost takvih tvrdnji. Da li je homoseksualnost neka neprirodna devijacija? Nije, jer je do sada potvrđeno preko 170 životinjskih vrsta kod kojih se pojavljuje homoseksualnost. Tako da mi ljudi nismo ništa posebno, jedino je posebno kod nas što osuđujemo homoseksualnost, za razliku od životinja koje se s tom pojavom ponašaju, pa, onako kako to životinje rade: prirodno. Kako homoseksualnost može biti prijetnja po društvo je nejasna, takva tvrdnja može izići jedino iz usta zagorjelog homofoba, koji nije u stadnju da trpi išta drugačije od samog sebe. Jednom sam imao priliku čitati post na blogu od lika koji je tvrdio da će gej parada imati loš uticaj na njegovo dijete jer će na njoj vidjeti nemoralno ponašanje. Ta tvrdnja je apsurdna, jer ako ne želi da njegovo dijeti ne vidi taj 'nemoral', može jednostavno zabraniti djetetu da ide na gej paradu. A ako je dijete dovoljno staru, ako se radi o adolescentu, on ima pravo da ide na gej paradu ako ga ona zanima. Ipak, najapsurdnija od ovih teza je da je homoseksualnost 'masonska', američka, čija li već propaganda kojom se želi uništiti obitelj. Ta teza je toliko apsurdna da je to već parodija same sebe. Ne postoji sila na ovom planetu koja može uništiti obitelj. Obitelj je jezgra našeg društva u uvijek će tako biti jer će uvijek biti potrebno odgajati djecu u ulagati napor u to, a ljudi će uvijek imati potrebu za partnerom i upuštanjem u veze. Tako da, ja ne mogu vidjeti kako će prihvaćanje jednog fenomena koji je vjerovatno star kao i čovječanstvo, prihvatanje činjenice da neki članovi našeg društva gaje privlačnost premaa osobama istog spola, može i na koji način naštetiti obitelji. Kada je stvar već takva, zašto se onda desničari bune protiv homoseksualnosti, braneći 'svetost' obitelji. Iz jednog jednostavnog razloga, jer ne mogu prihvatiti promjenu. Ne mogu prihvatiti da se koncept onoga šta je obitelj mijenja, i da obitelj može biti i zajednica istosspolnih parova, a ne samo heteroseksualnih. Drugim riječima, ne žele drugima dati prava koja imaju oni sami, jer se osjećaju da ih ti 'drugi' ugrožavaju. Također pri osudi homoseksualnosti se često poziva na religiju, a istovremeno se tvrdi da je to sve američka propaganda. Moje pitanje je, ako je američka propaganda, gdje je onda bila Amerika u vrijeme kada su pisani tekstovi Biblije i Kur'ana? Također, smatram da je pozivanje na religiju u ovom slučaju neprihvatljivo, jer u sekularnom društvu religija niti smije, a niti može dirigirati pravila društva. Ali ipak, indirektno, preko uticaja koji imaju na ljude, svećenici i hodže šire homofobiju među BiH populacijom. Mada se mogu uočiti pozitivne promjene u pristupu pape Franje prema homoseksalcima, nadajmo se da će religije nastiviti ići u tom smjeru, u smjeru prihvaćanja homoseksualnosti. 

Ipak, sva ta desničarska naklapanja se ipak oslanjaju na jednu činjenicu: homoseksualnost uistinu jeste čudan fenomen. Kao vrsta, opremljeni smo spolnim organima da se razmnožavamo heteroseksualno, i homoseksualnst prirodno izgleda kao devijacija. Ali ipak, kad se zagrebe ddublje, možemo otkriti da seksualnost je više od samog spola. Slavni psiholog Kinsey je napravio skalu seksualnosti od nula do 6, u kojoj je nula isključivo heteroseksualna, a 6 isključivo homoseksualna orjjentacija. Pri svojim istraživanjima otkrio je da je većina negdje u sredini. Homoseksualni porivi mogu biti dio izgrađivanja seksualnog identiteta, koji se može mijenjati. Ja prvi sam imao fazu kada su me privlačili muškarci, i ta faza je prošla sama od sebe, sada sam čisto heteroseksualan. No homoseksualnost nije jedini čudan fenomen u ljudskoj seskualnosti. Malo ljudi zna za aseksualnost, ljude koji uopće ne osjećaju seksualnu privlačnost. Ipak ta tema ne diže toliku buru u javnosti. To je zato što aseksualnost nije vidljiva, kao homoseksualnost, i ne dira toliko u tradicionalne norme društva. 

Nakon ovoga svega, možemo se zapitati, zašto ljudima homoseksualnost toliko smeta? Šta tjera ljude da napadaju gej parade, homoseksualce na mjestima gdje se okupljaju i slično? To je zato što homoseksualnost dira u srž našeg tradicionalnog društva, u patrijarhat. Patrijarhat se temelji na zajednici muškarca i žene, gdje oboje imaju podijeljene uloge, šta kome pripada, žena se brine o kući i djeci, dok muž privrjeđuje za obitelj. Homoseksualnost udara u temelje tog fenomena. Pogotovo muška homoseksualnost. U patrijarhalnom društvu, muškarac je vrijedniji što ima više partnerica. Žena koja je promiskuitetna nailazi na osudu, ismijavanje i naziva se 'kurvom', dok muškarac koji je promiskuitetan i mijenja puno partnerica je 'frajer'. Homoseksualnost udara na temelje te društvene strukture, jer muškarac nije više frajer koji osvaja ženke, nego nježan, običan, fin ljubavnik sa članom istog spola. Drugi razlog zbog kojeg je homofobija toliko prisutna je kao što sam već naveo, religijska propaganda, kao i ksenofobija, strah od svega različitog, pa i od homoseksalnosti. No vrijeme ipak daje neke pozitivne pomake u ovoj temi, o homoseksualnosti se počinje pričati, mlađe generacije su otvorenije eksperimentisanju sa svojom spolnošću i slično. Tekst ću završiti jednim primjerom iz vlastitog života. Naime, zbog sigurnosnih razloga neću otkriti osobu o kojoj se radi. Radi se o jednom mom prijatelju iz jednog običnog bosanskog sela, koji je homoseksualan. Ispričao mi je, da je tokom svog odrastanja imao spolne odnose sa skoro pola muškaraca svoje generacije. Neki se sada stide, i neugodno im je kad ga vide. Al je značajna činjenica da je u jednom običnom bosanskom selu, pola muškaraca imalo homoseksualna iskustva. To nas navodi na zaključak da nismo ništa drugačiji nego amerikanci, škoti, englezi i drugi kod kojih je homoseksualnost zakonom priznata. Jedina je razlika što smo za razliku od njih veći licimjeri. U našoj je prirodi da se homoseksualnost pojavljuje, štoo pokazuje da je naša priroda više od onoga što možemo reći kada površno gledamo naše društvo. Seksualnost je više od samog razmnožavanja, i mi kao bića smo više od evolucijskih mašina za razmnožavanje. Seksualnost je fluidna, baš kao mi kao bića u ostalim stvarima. Različitost je ne samo neminovna, nego i poželjna, i tek sa prihvatanjem homoseksualnosti kao normalne pojave ćemo moći istraživati našu seksualnost bez predrasuda i stereotipa, otvoreno i znanstveno.

Erich Fromm je rekao da je krajnji ishod religije misticizam. To treba značiti, da religiozna osoba, koja traga za znanjem, mora zagaziti u područje mističnog. Ovdje ne računam religiozne osobe kojima je dovoljno da se drže propisanih pravila i to je to, koje nemaju želju za pravim znanjem, nego se zadovoljavaju vjerovanjem. Fromm je, gledao religiju kao fenomen, koji, da bi do kraja ispunio svoju svrhu, mora preći tu granicu onostranog. Logičko ishodište religije je misticizam, mistična spoznaja. Religija bi trebala biti potraga za znanjem, a onaj koji je na putu znanja, tražit će ga gdje god ga može naći. Na žalost, religije danas su poprilično mediokritetske, i davno su izgubili kontakt sa znanjem, nego drže da je dovoljno držat se propisa iz svetih knjiga i to je to. Međutim, tragač za istinom, koji je religiozan, ako je recimo sljedbenik monoteističkih religija, tragat će za znanjem o Bogu. A misticizam se tu logično nameće kao odgovor, jer mistično iskustvo je lično iskustvo Boga, koje je sasvim različito od vjerovanja. To bi bilo kao da imate kolač na stolu, i većini ljudi je dovoljno samo da znaju recept za taj kolač i to je to, nemaju potrebu da ga probaju, pa nagađaju o njegovom okusu, potvrđuju svoja vjerovanja o okusu citatima iz raznih kuharica i slično. Dok mistik uzima viljušku i pojede dio tog kolača. On tada zna kakav je okus kolača, i nije mu potreban nikakav opis da mu to dokaže. A da ne govorimo o tome koliko opis može biti pogrešan. A bio pogrešan ili ne, to je i dalje samo opis. Ovo vrijedi za sve ljude n duhovnom putu, i one koji vjeruju u Boga i one koji ne vjeruju, ali tragaju za vlastitom duhovnosti. Pritom moram napomenuti da riječ 'misticizam' nužno upućuje na zabludu. Većini se riječ 'mistično iskustvo' podrazumjeva kao nešto mutno, nejasno, maglovito, zbunjujuće, opijajuće. To je sve samo ne istina. Nema jasnije stvari na svijetu od mističnog iskustva. Ono je kristalno jasno viđenje stvarnosti, naspram koje obična percepcija stvarnosti je zbunjujuća i maglovita. Mistik nije nekakav šaman koji je u transu van sebe i ima neke mutne i čudne objave i viđenja, mistik je onaj koji svoja viđenja koja ima potpuno jasno poznaje i koji svoja viđenja, što je najvažnije, može staviti u praktičnu primjenu. Jer mistično iskustvo je i prizemljeno, koliko god da može ići u sferu 'onostranog', u nedostatku bolje riječi. Ja sam jedno vrijeme bio pod uticajem New Age filozofije i vjerovao sam da je sve ljubav, da je svemir inteligentan i slično. Ja sam vjerovao u to, nije mi bilo jasno kako, ali to vjerovanje je odgovaralo mom karakteru. Dok npr, prošle godine nisam doživio iskustvo kad sam se potpuno otvorio svemiru, svijetu oko sebe, i tada sam jasno ko dan vidio da je sve ljubav, i da je svijet čudesna ljepota. Ljubav je u biti, sve što postoji. To znam, jer sam to vidio. I svoje iskustvo mogu okarakterizirati kao mistično, s tim da, kao što sam rekao već u tekstu, nije bilo ništa jasnije od tog mog viđenja. Bilo je kristalno jasno, ko dan. Mistici diljem svijeta dobivaju razne spoznaje koje nama mogu djelovati zbunjujuće, ali kad sam doživiš takvo iskustvo, jednostavno znaš da je to što si doživio istina, sasvim je jasno. Da se vratim na početak posta, kako je Fromm rekao, logičko ishodište religije je misticizam. A uzmimo primjer današnje kršćanstvo. Isus se je rodio da nam pokaže šta je sve moguće, i kakvo znanje je moguće imati, također, šta sve možemo postići sa svojom sviješću. Umjesto da se ljudi vode njegovim primjerom, crkva ga je pretvorila u Božanstvo, kako bi izbrisali ideju ljudima u glavi da mi možemo ono što je Isus radio. Jer ako je Isus Bog, mi ne možemo bit ko on, jer nismo bog, jel da? Rani kršćani nisu vjerovali da je Isus Bog, on je za njih bio čovjek. I kao čovjek, pokazao nam je šta znači kad čovjek zna. Mistično znanje nije neka teorija, nego je to nešto što transformira cijelo naše biće. Ono je znanje koje ima posljedice, za razliku od znanja zasnovanog na intelektualnoj špekulaciji. Ono je znanje kroz iskustvo. I kao što rekoh, nema ničeg bistrije od mistične spoznaje. Mogli bismo reći da mistična spoznaja je razbistravanje nečeg što je prije bilo mutno.

Jučer sam, na raspravi na jednom sajtu, proglašen fašistom. I ustinu, ako je išta što sam ja rekao fašizam, nek budem fašista. Jedan argumnt je bio moje slaganje sa Hitlerom u jednoj opservaciji. Naime, primjetio sam da se generalno, u svijetu sugdje, jače nacije šire na slabije, da je to u prirodi nacije i nacionalizma. Jedna osoba mi je rekla da je to reko i Hitler. Rekao sam da, ako je to istina, da je Hitler imao točnu opservaciju, samo što je problem što je on bio njemački fašista koji je taj fenomen ikoristio kao opravdanje za teritorijalno širenje. Ja tu spoznaju koristim upravo suprotno, budući da je u prirodi nacija i nacionalizma neminovna teritorijalna ekspanzija, trebamo privazić nacije i nacionalizam. Trebamo prostat anacionalni, i glavni nam identitet treba biti to da smo ljudi. Ja se nadam da će svijet nastaviti da ide u tom smjeru, jer kako mi se čini, nacije se već nagrizaju polako, ljudima koji se osjećaju kao 'građani svijeta' i slično. Jedino nas to može spasiti od ludila nacionalizma. I ne, ne postoji dobar nacionalizam. Nacionalizam je po definiciji štetna pojava, pa i ako je u primirenom stanju. Uvijek visi prijetnja od neke nove ugroze koja će mobilizirat narod da krene u rat. Nacije bi, ja se nadam, trebale postat nešto poput današnjih regija. Tipa ko što ja kažem da sam hercegovac, neću se s nikim imat potrebu pobit zbog toga, niti će me neko zbog toga napast. Jednostavno, tu sam rođen i to je to. Tako nešto će nadam se, desit se sa nacionalnim identitetom. To će postat sporedna stvar, ništa vrijedno rasprave. A bilo ko ko misli da sam fašista, nek slobodno igdje nađe da promoviram fašizam pa nek mi pokaže da je to istina. Mislim da bilo ko od vas koji me poznaju i vide šta pišem se na tu tvrdnju možete samo nasmijat. Barem je meni tako, smiješno, dokle ide ljudska glupost.

Ako je neko gleda film Idiocracy (ako nije prepuručujen), moga se je smijat gledajuć kako je porno glumac i boksač predsjednik Amerike. Danas se desilo nešto slično. Ipak, meni, unatoč tome što po stavovima ne mogu bit dalje od Trumpa nego jesan, je drago da je pobjedija on a ne Hillary. Zašto? Pa bar će bit zabavno iduće 4 godine. Drugi razlog je što postoji barem mala šansa da Trumpova politika neće bit potpuno režirana od strane interesnih krugova koji stvarno i vladaju amerikon i kojima je američki predsjednik prosto plaćenik. Hillary je kandidat establišmenta, s njome bi politika SAD-a ostala ista ko što je do sad bila. S Trumpon postoji mala šansa da će se stvarno desit neka promjena. Mnogi se boje na gore, ali s obziron na to šta je SAD kao država sve uradila u zadnjih deset godina, ja se pitan, koliko gore more bit? Bring it on, ajde da vidimo šta će samodopadni, narcisoidni i ekscesni Trump radit iduće 4 godine.

U svitu zapravo ne postoji ništa tragično. Kad gledamo životinjske emisije recimo, česti su primjeri šumskih požara koji poharaju neka područja. Ti požari poubijaju na tisuće različitih životinja i biljaka. Oni izgore i umru u najgorim bolovima (životinje, biljke bol vjerovatno ne osjećaju, ili bar ne na način ko mi). To gledamo i većinom nemamo neke posebne emocionalne reakcije. S druge strane, kad smo mi ljudi u pitanju i kad ljudi ginu, požari su tragedija. Jer smo u pitanju mi. Tu se radi o čistoj lojalnosti naspram naše vrste, poistovjećeni smo s tim ljudima koji su izgorili u požaru jer smo i mi ljudi i jer se takva stvar more desit i nama. Bilo kako bilo, mi tu patnju moremo emocionalno doživit prosto jer smo i mi ljudi, ali to nije objektivan prikaz situacije. Objektivno, požar je požar, ginili u njem ljudi, biljke il životinje. Večeras san ugleda dvi mušice u svojoj kavi. One su se udušile u njoj, umrle su. Bija san ravnodušan prema tome. Da se sutra dva moja prijatelja uduše u rijeci, to bi bila tragedija. Ali zar to nisu dvi smrti u pitanju u oba slučaja? Ne želin reć da ima nešto krivo u tome što nas više pogađaju osobne stvari ili patnja ljudi generalno, nego drugih vrsta. Nego samo da je to naš subjektivan doživljaj, a stvarnosti je za taj naš doživljaj svejedno. Dobro, imamo tu i objektivan kriterij, da ljudi ko svjesnija bića vjerovatno više pate. Ali opet, patnja je patnja, i nama i životinjama, svakom na svoj način. Ovo u jednu ruku more značit da tragedije ne postoje. Ili pak da je samo postojanje tragično. Oboje je točno, ovisi prosto kako ko oće da uzme.

U prilici smo gledat raznorazne procese koji se po svitu dešavaju, i za nekoga ko zna da čita, većina njih su tužni... A u drugu ruku otkrivaju i optimizam, ako se drugačije čitaju. Jedan od procesa koje moremo gledat, je formiranje jedne nove autokratske i nedemokratske države, iz dojučerašnje demokracije. Ta država je Turska. Svi znamo za takozvani 'puč' koji se je navodno odvija u Turskoj i za koji je optužen fantomski krivac Gilen, koji je igrom slučaja u Americi. U sami puč bi se moglo povirovat, da neosultan Erdogan, u Turskoj, nije da uhitit i otpustit na tisuće ljudi u roku od samih par dana. Svakoj osobi pri zdravoj pameti se nameće pitanje, odkud mu tako brzo te brojke? Sasvim je jasno da su ti spisci već prije postojali. Ono šta je 90% sigurno da se je desilo, je to da je puč namišćen od strane samog Erdogana, vjerovatno u dogovoru sa višim dužnosnicima u vojsci koji su pokrenili sami puč. Ti dužnosnici su uz dogovor sa Erdoganom izveli puč i pritom taman vidili zgodnu šansu da se pokažu svi koji se u vojnim kadrovima ne slažu sa Erdoganovom politikom. Ti isti dužnosnici naravno, nisu uhićeni, ali su zato uhićeni svi oni koji su zagrizli mamac, a okrivljen je fantom koji već godinama živi u SAD-u, a i sam je ideološki Erdoganov konkurent. Taj 'puč' je iskorišten da se naknadno sprovede ono što i sad traje, a to je uspostavljanje Erdoganove diktature i apsolutne vlasti u Turskoj, ostvarivanje Erdoganovog sna o novoj Osmanskoj Turskoj i njemu kao sultanu iste. Isto kao i 9.11. u SAD-u, zbog onog što se desilo poslje postoji svaki razlog da sumnjamo da je cili događaj namještaljka. Ko što je SAD jedva dočeka 9.11. da uđe u cili niz već pripremljenih ratova i da uvede mjere nadzora protiv vlastitog stanovništva, tako je Erdoganova Turska u roku od nekoliko miseci obavila čistku svih neistomišljenika u školstvu, sudstvu, vojsci, medijima (preko 130 medija je od Juna zatvoreno), državnoj administraciji, i konačno, politici. U slučaju SAD-a, ideje o zbacivanju Saddama i Gaddafija su puno starije od 9.11. 2001. Isto vridi za Tursku.

Naime, Erdogan je već prije par godina izaša sa prijedlogon da Turska pređe na predsjednički sistem, što bi njemu, ko predsjedniku, dalo pune ovlasti. Caka je što mu za to triba dvotrećinska većina u parlamentu. Većina koju nema. S tim da, u Turskoj je još providna i traljava izvedba puča i brza reakcija Erdogana. Također, Turska ljevica je napokon, nakon duge patnje dobila svoju pravu reprezentativnu stranku u politici, HDP. Također, sa HDP su Kurdi, kao i gejevi i druge manjine u Turskoj, došli u parlament kao značajni igrači. HDP-ovi su čelnici u Turskoj prošlih dana pouhićivani. To je samo kruna na ono šta su Kurdi u Turskoj prošlih miseci proživili, di su od strane Turske vojske većinski Kurdski gradovi držani pod opsadom, civili ubijani na ulicama, živi spaljivani u podrumima, itd. Osim u Turskoj, Erdoganova opsesija Kurdima, opsesija svih Turskih nacionalista, se ne zaustavlja u granicama Turske, nego već godinama Turska potpomaže svoje proxy snage u Siriji i Iraku da se bore protiv pokušaja stvaranja neovisne Kurdske države na tom terenu. U agresiju na Kurdske teritorije Turska vojska je zadnjih miseci ušla i otvoreno. Turska je ključan igrač na bliskom istoku, jedan od glavnih faktora na tom terenu, uz Izrael, Iran i Saudijsku Arabiju. Tonjenje ove zemlje u totalitarizam je visoko zabrinjavajuće, a to je tek kruna na Erdoganove stare totalitarne tendencije. Svakome ko nije Turski nacionalista ili Turkofil je jasno da je Erdogan visoko opasan profil ličnosti, zbog izrazitog Turskog nacionalizma i diktatorskih tendencija koje ga prate od njegovih početaka. Ljevica u Turskoj se već godinama nalazi po zatvorima, i te priče znan i iz ličnog iskustva preko samih Turskih državljana koje san ima prilike upoznat. Kurdi, kao najveći narod bez svoje države na čitavom planetu, prolaze nezamislive patnje zbog politike Erdoganog sultanata već godinama, a sada se nalaze i pod otvorenom Turskom agresijom. Vidićemo kako će se stvar odvijat. Na samom početku posta spomenija san da jedan kut gledanja na ovo more gledat čak i sa optimizmom. Taj optimizam znači, da je u Turskoj ljevica prirodno toliko ojačala da su Erdoganu sada potrebni ovako radikalni koraci da je uspostavi pod svoju kontrolu i vlast. To je pozitivno, ali oće li Turska ljevica proć kroz ovu patnju kroz koju prolazi, i izać iz nje živa, ostaje da vidimo. To je već pitanje dobra i zla, i koje će od tog dvoje pobjedit na našem planetu, kako u Turskoj, tako i drugdi. 

Reference:

https://www.rt.com/news/335200-cizre-burned-beheaded-kurds-erdogan/ 

http://www.independent.co.uk/news/world/middle-east/kurds-syria-civil-war-turkey-isis-ypg-us-assad-erdogan-a7222851.html 

https://en.wikipedia.org/wiki/Human_rights_of_Kurdish_people_in_Turkey 

http://www.zerohedge.com/news/2016-04-29/erdogan-father-isis-new-documentary-outlines-turkeys-support-islamic-state 

Ovo su samo zrnci informacija koji su dostupni na internetu. Također, uporno tražin jedan portal na kojem je bilo puno informacija, i vidin da portala više nema. A Turski je portal. Realnost svita u kojem živimo. Drago mi je da nisan Turski državljanin, jer je upitno bi li zbog ovog posta recimo, bija u zatvoru. Ili bi bija mrtav, ubijen u bombaškim napadu na ljevičare i HDP pristaše. Ili ubijen prosto jer san Kurd. Turska ljevica i Kurdi prolaze kroz teške trenutke. Moje srce je uz njih, ko što je uz ljevicu, uz pravdu, svugdi u svitu. A nažalost, živimo u svitu u kojem je ludilo nacionalizma još uvik puno jače od pameti. I to je činjenica, počevši prvo od naše države, koja svake 4 godine ponovo izglasa rat.  A zanimljivo, što se tiče toga optimizam-pesimizam, slično se more primjenit na Nobelovu nagradu za mir koja je otišla Obami. U jednu ruku se more gledat kao crnilo, zbog toga u kakvom su stanju naše institucije kad je Obama dobija tu nagradu. A u drugu se more gledat optimistički, na način da zapravo primjetimo koliko je providna politika svjetskih elita, da in je potribno čak i da dodjeljuju Obami nobelovu nagradu, da bi naivnima zamazali oči.

Otvorija je oči. Sluz, jaka i zategnuta, mu je ometala samo to otvaranje. Oči su mu bile slipljene jakon sluzi koja je išla u širinu. Nije se vidilo dokle i za šta ga točno ta sluz lipi. Činilo se ko da ga lipi za sam život, za svu okolinu, dokle? Ko zna dokle. Moguće dotle dokle ima prostora. Unutra se je osjeća još kao u utrobi, dubokoj, sluzavoj, utrobi što neodoljivo podsjeća na grobnicu. Ipak, to je bilo buđenje. Buđenje u nekakvom svitu, kakvom takvom, jedinom u kojem je moga bit. Na prvi pogled, osjetija je užasan grč, možda i povraćanje. Stomak se je podiga, kako su mu misli počele djelovat, osjeća je intenzivno, intenzivnu mučninu na svaku pomisao. Svaka pomisao je doslovno boljela, osjeća je bol, različitu od svake različite misli. Od mučnine je totalno odbacija prvih par pokušaja da misli i samo je staja, prazan i zaprepašten. Di je bija? Di san bija, odkud me ode? Šta je ovo, šta je ovo, šta je ovo? Misli su beskonačno prolazile, a svaka je parala i bolila na svoj način. Prvo 'šta je ovo' je bolilo duboko iznutra, kao da cilo tijelo osjeća bol, duboka, gotovo ugnjojena bol. Drugo 'šta je ovo', je bolilo više užareno, kao da koža počinje se usijavat i ježit od samog kontakta sa vanjštinon. Treće je već probolo kao nož u utrobu. Nakon toga je sta, ukočen strahon od toga da bilo šta pomisli. Ali um nije sposoban dugo mirovat, ni ako zna da aktivnost vodi u novu bol. Možda je i bol bolja od dosade. Zatvorija je oči. Refleksna reakcija mu je rekla da ih zatvori, u nadi da će sve samo proć. Potpuno prazan, prazan od sjećanja, staja je rastvoren i ranjiv, potpuno izložen, a ranjiv, toliko ranjiv, da je izložen do kraja i do kraja bez kontrole, a ni sam ne zna čemu. Ipak, vanjština je mirovala. Osjeća je tek lagani prelazak hladnoće priko kože mu. Kao polarna svjetlost, u valovima, senzacije lagane hladnoće su šetale po njegovom tijelu. Odkud išta? Odkud išta, odkud išta, odkud išta, svaka misao ponovo je probadala, gušila, izvrćala utrobu i prosipala organe izvan tijela mu, da bi se opet refleksno usisali unutra. Koliko god da mu je bila muka od svih senzacija tijela, opet bi žurno skočija u obranu bilo kakve moguće štete koja bi tijelu mogla nastat. Panika je gorila. Na valove bi ga obuzela, ali bija je previše uplašen da radi korake, u svitu u kojem ništa ne vidi, osim zgrušanih i smješanih boja koje dopiru do njegovih očiju, kroz čitavu smjesu sluzi kojon je bija okružen. Dugo je sidija sam. Čitav prostor je bija nepredvidiv, kad bi poša, sluz se kao izmicala da napravi prostor za njegove korake, međutin, kad bi poša sist, smjesa iza leđa mu bi se zgrušala u nešto što je dovoljno čvrsto da se na tom sidi. Osjeća je jak pritisak te sluzi na oči, ali kad bi se kreća, ona se kretala s njim, gotovo bez ikakve težine, sva okolina oko njega se je mijenjala sa njegovim pokretima, čak i mislima. Osjeća je kako mu neke misli paraju okolinu različitim bojama, a u par navrata šutnje, okolina je proizvodila čudan, jednoličan ali harmoničan zvuk. Nije zna di je, al osjeća se je zarobljeno. Potpuno zarobljeno. U šoku i nesnalaženju, proveja je neko, poduže vrime sideć. U jednom momentu usta je, i refleksno se protegnija. Šta god da je, ipak je tu, ipak postoji. Ako je to dovoljno za išta. Mučija ga je osjećaj, prisutan u pozadini njegovog uma, da se nečeg triba sjetit. Nešto je bilo gotovo na rubu sjećanja, prisutno dovoljno da se osjeti, ali nemoguće za dohvatit. Nije moga skontat šta, nije zna ništa, nije ima nikakvih sjećanja osim ovog što je vidija oko sebe od trenutka buđenja. Nakon izvjesnog vremena, primjetija je da ne mere više stajat na istom mistu. Ima je potrebu da se kreće, ali di? Nije vidija ništa. Ono što je dopiralo do njegovih očiju, kroz gustu smjesu boja, izgledalo je kao da je u nečemu što je nalik prostoriji... Ali nije izgledala kao da je zatvorena, nego više, kao odvojen prostor u velikoj golemosti prosstora. Kao misto zasebne gustine, začepljeno i odvojeno nemogućnošću jasnog razabiranja ičeg vani. Ipak, ima je osjećaj da postoji vani. Nije mu bilo jasno što, osim zbog nekog, gotovo instinktnog osjećanja da uvik postoji vani. Usta je. Panika u njemu je kuljala, bila je preplavljujuća, ali ipak je unutar sebe osjeća neku širinu mentalnog prostora. Kao da je upravo jaha jedan ogroman val koji ga je izbacija ovde di je. Ipak, tu di je, ništa nije bilo vidljivo, razaznažljivo, niti jasno. Mahinalno je pomislija da oće da nestane, čudan osjećaj izvjesnosti daljeg nastavka nečeg što mu se ne sviđa se je pojavija, kao da dolazi iz njegovog trbuha. Sve je bilo izvrnuto, svi osjećaji su bili kao na krivom mistu. Osjeća je dozu ležernosti u svemu tome. Ali bilo ga je strah da uopće počme slagat neke logične konstrukcije o tome di se nalazi, jer je ima osjećaj da šta god da se dešava, nije dobro. U stomaku i u pozadini mozga čudna, agresivna energija se je taložila i tražila je izlaz. Pogleda je doli, želija je samo zaronit u dubinu prostora. Na momenat je pokuša to i uradit da vidi šta se dešava. Naglo je gurnija glavu doli i zaplovija kroz gustu smjesu koja ga okružuje, ali nije se dogodilo ništa, osim što, na njegovo čuđenje, je sasvim normalno staja i u obratnom položaju, kao da, kako god da se namisti, ima čvrst oslonac na ono na šta stoji... Vidivši to, u trzaju se je bacija naglavačke koliko god more. Boje su se naglo usplesale, mijenjale se, zelena se mišala sa ljubičaston, primjese duboke bordo crvene i kao kapi nečije krvi, nazirali su se u malko udaljenoj smjesi prostora. Šta je ovo misto, di san ja, ko san ja??? 

Udar paranoje samo mu je propara grudi, i kako ih je propara, osjetija je kako prostor oko njega uzima oblike raznih odvojenih konstrukcija koje postoje jedna kraj druge, potpuno slipljene, neodvojene, ali ipak zasebne. Izgledalo je to poput kocaka leda koje su naslagane u redu, prelazeći jedna u drugu, tako da je jednoj granica u dijelu tijela druge. Kako ih je pogleda, pomalo smireniji, i one su se prominile i zaoblile po rubovima koji su bili čvrsto kockasti i oštri. Pokuša je duboko uzdahnit, ni sam ne znajuć zašto, prosto kao osjećaj, navika steknuta negdi odakle god je već doša. Međutim, zrak je prolazija kroz njega jednako kako je udahnjiva i izdahnjiva. Obrateć pažnju, primjetija je da to i nije ništa kao disanje... Nego svjetlost. Prolazila je svijetlost. Pogledavši to, osta je zaintrigiran. To je djelovalo ko nešto novo... Nisan ovo još primjetija, pomisli... Zamišljen nad tim, pogleda unazad, i nije ni primjetija da zapravo, se nije ni okrenija, nego je vidija čitavin svojin tijelon. Samo je obratija pažnju na ono što stoji iza njega. Vidija je svijetlo u žućkasto smeđoj nijansi, pomišano sa prljavo bjelon. Pogleda je u sebe i gleda kako se to svijetlo lomi kroz spektar boja. Isprid njega je izlazilo u drugoj boji. Kako je to primjetija, boja koja iz njeg izlazi se prominila. Zaapravo, gledajuć je, stalno se minjala u blagim nijansama. Prvo je bila ljubičasta, pa je prilazila u žutu, pa polako, na momente grčeva, bi poprimila smjesu guste crne i lila se kao tinta. Gledajuć boju osjeća je kao da je izvor boje u njemu. Ipak, jasno je vidija, i bija svjestan toga da ta boja u njega također i ulazi, i iz njeg izlazi. Gledanje tog prizora ga je na momenat smirilo. Neko vrime je samo promatra, i uživa u prizoru. Ipak, nešto u njemu je govorilo da to ne mere dugo radit. Da mora krenit negdi koračat. Kreta se je sviješću po sebi, kroz svoje tijelo, osjećajući svaaki pokret kroz sebe. Primjetija je da ne mere vidit sam sebe, ali vidija je svjetlost koju isijava. A kad bi pokuša pogledat u sebe, pogledat i pokušaat pronać točku u kojoj se točno nalazi, samo bi vidija pojačano blještavo svitlo koje ne bi pristajalo svitlit i zaslipilo bi ga potpuno. Primjetija je da se more kretat kroz svoje tijelo, što ga je uzbudilo. Ipak, nikako nije moga izać izvan sebe, iako je jasno osjeća di su mu granice i di počinje ono izvan. Bija je zatečen time šta se dešava. Pokuša se je samo na momenat primirit i osjetit se. Nemir, pokreti, divlji valovi bi se u njem uzburkali pri svakom pokušaju osjeta nečega unutra. Osjetija je kako se vanjština distortira, i svaki put kad ga obuzme strah, svjetlo bi se totalno zaamračilo i osjeća bi oštre rubove prostora kako strše i bodu, odasvud. A nije moglo prestat. Sasvim jasno je osjeća, toliko jako i toliko jasno, da nikakva pitanja oko tog nije bilo da se postaavi: Ne mere prestat. Šta god da je, nema prestajanja, nema promjene, nema promjene kakvu zamisliš, nego samo onakve kakva se desi. Sami momenat kako je to osjetija učinija mu je utrobu duboko crnom. Crnom, da u dijelu stomaka njegovog potpuno eteričnog tijela, se ugnjezdilo jedno potpuno crno jaje, koje je puštalo račvaste korijene prema doli i gori, izbacujući neke i izvan njegovog tijela, da je posebno osjeća kako prostor struže oko njih. Ima je dojam da se prostor muči da prolazi kraj njega, jednako kako se on muči da se pokrene u nekom smjeru. Kako je primjetija da postoji, obuzela ga je neka čudna jeza... Prostor u kojem se nalazi je ima ngovještaj vječnosti, kao da se nikad ništa neće prominit dok on ne uradi pokret, iako, prostor i boje kroz gustu smjesu su neometano plesale svoj ples. On je ipak bija promatrač. Ništa ga samo po sebi nije uključivalo u igru, iako je i bez svoje volje učestvova u lomljenju boja, samim postojanjem. Protrnija je na tu misao, da tija ne tija, postoji, i postoji i okolini. Pomislija je d se mora sakrit, pobić, šćućurit negdi u neki kut, očajnički je počeja mahat rukama i nogama, plivajući tražeć kud u koji će se sakrit, zavuć otić izvan viđenja ovih svih užasnih boja koje ga bez pardona gledaju, potpuno jasno, kao da imaju hiljade nijansi očiju u svojim hiljadama nijansi boja, ali kako god bi zamahnija, nije dolazija nigdi, minjale su se boje i minja se je ambijent, ali kuta i mjesta za bijeg, pa makar i odmor, nije nalazija. Na to ga je ubrzo počelo uzimat strahovito i jako mučenje. Šta ako nema izlaza? Šta ako ovo stanje nikad ne prođe? Misli koje su mu prolazile i nisu bile u tom formatu, više su to bili impulsi koji prevedeni na jezik znače to, ali, bez obzira na njiov format, bile su jednako zastrašujuće. Odjednon je osjetija vrućinu kako se širi njegovin tijelon i suklja divlje iz njegovih pluća, ulazeći mu u eterične ruke, puneći ih crvenkasto narančastom bojom. Manija je rukon i propara prostor, da bi zaatim samo jasno osjeća usjeklinu u njemu koja krvari. Zapravo, potpuno je jasno osjeća da i on krvari zajedno sa prostoron kroz koji je napravija usjeklinu. Nije mu se sviđa osjećaj. Samo na momenat, prošla mu je misao da je potpuno nesabran. Jesan li sam? Jesan li ovde sam? Misli su prolazile kroz glavu... Da bi to otkrija mora je poć negdi, ali di? Ništa ne videć, i ništa ne moguć vidit, nije mu bilo jasno šta da osjeća u vezi te ideje. Da ostane čekat, možda nešto mogne bistrije vidit... Ipak... Teško da tako nebistar je ikad moga vidit vani išta bistro. Gledajuć u unutrašnjost tijela postalo mu je jasno zašto je sve vani vako mutno i neraspoznavajuće - zato što je unutar sebe takav. Primjetija je zapravo, da on prostor vani more gledat jedino kroz sebe, taj prostor se kao prizma lomi kroz njegovo tijelo. To ga je tek zaprepastilo i ostavilo bez osjećaja ikakve kontrole, jer vani more bit bilo šta i izgledat i bit bilo kako a on je potpuno nemoćan da to osjeti i stvarno pojmi. Pomislivši to jamija ga je golem, neizreciv bijes. Osjeća se je Bogovski bijesno i sa golemon mržnjon je pogleda sav prostor oko sebe. Kako je to pogleda, prostor se samo ukrutija i grubo je struga od kompletno njegovo tijelo. Jedan precizniji pogled je pokaza da je sam on posta krut i da prostor nije više ima kako kroz njeg proticat. U zamci san. Ovo je zamka. Ovo je zamka. Odavde nema izlaza. U užasu i golemom bijesu je gleda oko sebe, a kako su se užas i bijes povećavali, struganje prostora od njegovo tijelo postajalo je jače, na šta je postaja bijesniji i uplašeniji, stvarajući krug iz kojeg je gotovo nemoguće bilo probit izlaz. Moran otić, moran pobjeć, moran otić negdi, bjesomučno je mislija, ali ovaj put se je toliko ukrutija da nije moga učinit ni pomaka. Energije u njemu su počele divljat, i samo je osjetija kako mu se iz stomaka u grlo diže jedan teški, i oronili očaj. Šta li tek triban osjetit? Zapita se je... Vidija je sasvim jasno, da vani ne mere maknit nigdi, dok se nije pomaka unutar sebe. 

Polako... Opet je uradija nešto nalik na uzdah. Šta je da je, osjetija je impuls nekakve kontrole. Kao da mora postojat nešto, nešto nekako, od čega će se osjećat dobro, nešto, nešto se mora desit i sve će prestat, prestat bit ovakvo kakvo je i postat će normalno. Ali šta je normalno? Nije ima pojma. Šta će se desit? Ni na to nije ništa moga reć. Samo je gleda, gotovo nimo, gotovo bez ikakva teksta. Da ništa, može bit dobro samo da se gleda. Možda ništa nije ni potribno, neko vrime, nego da samo gleda. Ipak, lagani grčevi bi ga prolazili i kroz samo gledanje, jer nije moga prihvatit činjenicu da je sam odvojen i da je sam objekat, svako malo bi ga jak strah prostrujia i svija mu svjetlosno tijelo u grčeve, jer je osjeća da ga nešto, na neki način more ugrozit, što je najgore, osjeća je kako svojim mislima pa čak i mirovanjen, more konstantno ugrozit sam sebe, i, gotovo sa užason, osjeća je bjesomučnu potrebu da se negdi divljački krene kretat, da nađe neko misto u koje će se utopit, ugušit svjesnost samog sebe i svog tijela, svijesnost koju je konstantno i bolno osjeća. Obraćajuć pažnju na sebe, upratija je bolnu dinamiku u igri svjetlosti njegovog bića. Na sam pogled na sebe se je grčija, u neobjašnjivom osjećaju zarobljenosti, zatočenosti u samom sebi, sebi kojeg kad se pogleda ni ne vidi, ali začuđujuće, vidi uvik jedan dija sebe, ali nikad isti i nikad nije moga bit siguran dal gleda u novi ili stari dio sebe. Ono što je bilo jasno, i što je bija sasvim siguran je da je strah. Opipljivo, jasno je osjeća to da je sam on strah. Pita se je kako on izgleda prostoru oko sebe i da li ga sam prostor gleda. Nisu mu bile ugodne ideje o tome kako izgleda i šta je zaapravo. Kad je staja na mistu dovoljno dugo, boje su se malo izbistrile. Ipak, situacija nije bila time ništa bolja. Boje su zasljepljivale, bolile, utroba mu je mučno probavljala svu svjetlost koja je kružila kroz njegovo tijelo, a grčevi su stalno stvarali valove u njegovom tijelu, koji su onda distortirali prostor oko njega, i na svaki pokret, pokušaj nekakvog hoda, je ima osjećaj ko da hoda po praznom moru valova, valova praznine, koji mogu odvest bilo kamo. Ipak, mora je hodat, nešto u njemu mu nije dalo mira. Zakoračija je naprid. Uradija je par koraka, i vidija je nešto što mu je djelovalo jako čudno i uzbuđujuće: Hoda je svojon namjeron. Tijelo je ostajalo isto, ali njegova namjera i misli su ga vodile i hodalo je njima, kao na mentalnim nogama. To ga je također preplašilo i zgrčilo... Jer je primjetija da, kako god da okreće i šta god da radi, neminovno se kreće. Osjeća se je ko u zamci, onemogućen da se kreće di želi a i onemogućen da bude miran. Pokušava je obuhvtit situaciju mislima. Ako je samo na momenat doživi, možda se sve olakša i postane normalno... Mada, šta je normalno? Nije ima pojma. Zna je samo da sav ovaj strah triba nestat.