Sjene iz djevočicinih snova

Djetinjstvo

— Autor nepocesljan @ 22:10
Evo nešto mi na um palo da napišem par stvari iz svog djetinjstva. Par ludih stvari. Zna se da dica svašta rade i sa svačin eksperimentišu, i da se često upuštaju u opasne stvari. Pa tako smo i mi, ja i moji prijatelji iz sela mi, ko dica, radili svašta. Od toga ću izdvojit dvi stvari.

Jedna je bila pretrčavanje ispred auta koje vozi. Znači, kad bi auto išlo cestom, mi smo se takmičili ko će bliže autu pretrčat isprid njega na drugu stranu. To je bilo izuzetno opasno, jer auto bi nas moglo grunit ladno, i sićan se i sebe i straha kad bi bija red na mene da pritrčen isprid auta, ali jebiga, radila je to ekipa, pa san mora i ja, neću valjda bit pička? Jedan prijatelj mi je bija najbolji, uvik bi umalo pritrča, skoro da dodirne auto. Sićan se jednon kako nas je jedan čovik iz sela napa jer smo mu to uradili, pritrčali isprid njega msm. Vjerovatno se je pripa punin.

Druga stvar je jedna igra koju smo ja i jedan prijatelj mi igrali. Naime, u selu nam je na jednon mistu bila jedna nizbrdica od makadama koja je vodila na asvaltirani put. I ja i on bi se s biciklima zalićali punin, što brže moremo niz tu nizbrdicu i prid kraj, prid što ćemo izać na put, bi skočili s becikla. Radili smo to baš iz duše, i nismo se nimalo štedili, zalićali smo se što smo brže mogli. I ipak, ja se ne sićan da smo se i jednon, al ama baš i jednon razbili ili nekako ozlijedili. Šta ti je elan dičiji, sve se može!

Samokritika

— Autor nepocesljan @ 19:41
”Nije glavna težina pitanja u tome koliko žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božije i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini.” Pokojni kardinal Franjo Kuharić

Nacionalizam: kako i zašto?

— Autor nepocesljan @ 15:14

Nacionalizam je pojava koja ima svoj korijen u samom nacionalnom identitetu. Osobe koje imaju izrzaito gorljiv nacionalni identitet se još nisu osvijestile i nisu razvile svoj zasebni identitet. Ne mora nam za to nužno služit samo nacionalni identitet. Može to bit religijski, politički, poslovni, bračni itd, možemo na razne načine utapat svoju svijest u neki identitet koji je veći od nas, da bi na taj način spriječili osjećaj samoće koji inače neminovno iđe sa osamostaljenjem od svog identiteta. Utopljenost u širi identitet nam daje sigurnost, zaštita u osjećaju pripadnosti. Ali to je tendencija koju svi imamo, i svi se volimo grupisat u neke grupe i pronać sebe u širem kolektivu. Pa makar to bija i kolektiv "nas koji se ne uklapamo ni u jedan kolektiv". To grupisanje je prirodno, i to je možda samo po sebi ok. Ali problem nastaje kad, u ovom slučaju sa nacionalnim identitetom, iz nekog razloga taj identitet prestaje bit jedan zdravi i normalni dio našeg postojanja, nego kad iz nekih razloga osoba postane opsjednuta njime. Po mom mišljenju, ljudi su skloni hvatat se za neki vanjski identitet na taj način onda kad ih goni unutarnji nemir, unutarnja potreba da očajnički nađu sigurnost. To često iđe i nesvjesno, odnosno podsvjesno. Također, tu se ljudi često hvataju vjere, al ovaj san post počeja pisat o nacionalizmu. U momentima kad imamo nesiguran vlastiti identitet, kad se nismo potpuno razvili u individu-u, hvatamo se za identitet van nas samih, ili pak za koncept koji smo stvorili u svom umu. Nalazimo sigurnost u potvrdi tog identiteta od strane drugih oko nas, i gradimo svoj svit na taj način. Do neke mjere svi ljudi se ponašaju ovako, i to je u blagoj dozi normalno. No međutim, šta je razlog toga da se recimo, pripadnici jedne nacije ne mogu pomirit sa zločinima koje su pripadnici njiove nacije uradili? Kad na svako suočavanje reaguju sa "a šta su oni nama radili" i time se vječno prebacuje loptica umisto da se sagleda svoje zločine i bude pošten. Također, u ovo spadaju i ljudi koji se ne mogu pomirit sa zločinima počinjenima u ime njihove vjere ili ideologije, tipa komunizma. Po mom mišljenju to implicira duboko nestabilne ljude, koji još žive neosviješteni, napola kao ljudi u plemenu, nisu se do kraja razvili u individu-u, te su nesigurni i osjećaju kritiku njihove nacije ili koje već grupe, kao napad na sebe. To je zato što se još nisu povukli iz svoje okoline i usisali svoje projekcije u okolinu, nazad u svoju psihu. To je povijesni proces ljudskog roda, i također, to je dio odrastanja. Nacionaliste ili bilo koje fanatike imamo svako pravo smatrat nezrelin, nesarelin ljudima. Zbog toga će još dugo bit raznih konflikata i problema, pa i ratova i slično, jer ljudi nisu spremni odrast. Kad odrastu, biće u stanju odvojit sebe od grupe sa kojom se identificiraju. To ne znači da će nužno napustit tu grupu, mogu ostat u grupi, ali bit kritički nastrojeni prema svojoj grupi i bit otvoreni za one druge koji iznose kritike na njihovu grupu prema kojoj osjećaju pripadnost. To je povijesni proces, ko što reko, i danas se nalazimo negdi na po puta tog procesa. Nesvjesnih ljudi je jako puno, ali ima nešto i svijesnih, mada, relativno malo. Al svi smo tu, na skali koliko smo svjesni a koliko ne, i tribamo bit spremni na samokritiku i vrlo, vrlo bitno, bit spremni dat šansu drugima da i oni mogu bit u pravu, ili barem da je i njihova perspektiva validna kao naša. Ne nužno svima, ali onima koji imaju argumente za ono šta govore, koji su validni i koji stoje. A to je jako teško, prvom meni. Inspiracija za ovaj post mi je drugi svjetski rat i današnje ponavljanje nacionalističkih mitova vezanih za ustaše i četnike, ali i zanemarivanja zločina koje su radile komunističke države, pa i Juga.


Pesma

— Autor nepocesljan @ 00:29

Vrijeme za poeziju je prošlo
Kao kapljice rose koje kopne prid neumoljivin suncen
Došli smo do teritorija strane zemlje
Polako pazi korake
i broji udahe i izdahe
moj um luta po tvom tijelu
i dodiruje ti sve točke
koje premrežavaju
ljubav i bol

Hajdemo, zahvalit svemiru na noćnom nebu
I hodati po mjesečini
kao dica izderanih koljena
hodati u rana jutra kad sunce budi usnule
ti budi na distanci
a ja ću mirisati cvijeće maslačaka
dok ne dođe novi dan kad se nećemo poznavati
i kad će naši životi okrenuti novi list

Kad ćemo poletjeti, oh, zar ne želiš letjeti!
Zaista, ne želim tratiti riječi na ljude koji nisu letači
U mom umu ipak, ima mjesta za tebe
stanu i svi koferi uspomena koje vežeš za sebe
stane i tvoje ljetno biciklo
stanu i tvoji snovi o tome da budeš pjevačica
stanu i svi momenti smijeha sa prijateljicama
stane i sva bol koja ti para srce i koja te obuzima
stane i sav strah

samo te pitam
da li se usudiš?


Zlo

— Autor nepocesljan @ 13:20

U raspravi sa Tramvajem jučer dotakli smo se pitanja zla. Točnije, on je meni reka kako san naivan i to da su neki ljudi jednostavno zli, i da je to tako. Ja nekako teško mogu prihvatit to da je neko naprosto zao jer je zao. Uvik kontan da ima neki razlog zbog kojeg je takav, neko objašnjenje, nešto, jer ne mogu da prihvatin da naprosto postoji zlo i neki ljudi su zli. To mi nije nikakvo objašnjenje. Stvar je, kad ljude ocjeniš ko zle, dobivaš moralno opravdanje da s njima radiš svašta jer se to smije, kad su oni zli. Tako da ocjenjivanje nekoga kao zlog, more dovest do toga da se njemu čini zlo. Ipak, nesumnjivo je da zlo postoji. Samo ja ne znan kako ga objasnit, istinski ne znan. Ima već nekoliko od toga, čita san članak o serijskom ubojici sa najviše poznatih slučajeva ubojstva. Kad su ga uhvatili, jedan zatvorski čuvar mu je da bilježnicu i papir, da piše. On je opisiva svoje djetinjstvo. Roditelji su ga ko malo dite izbacili na ulicu. Tu ga je uzela neka grupa ljudi koji su vodili "školu sadizma", i praktički ga mučili i tjerali da muči druge. Nakon nekog vrimena, pobiga je odatle i prošverca se u vlak, da bi ga tu grupa ljudi silovala. U svojim spisima je napisa: "Mrzin cili ljudski rod, uključujući i sebe". Sad kad čovik gleda njegov slučaj, ne mere a da se ne zapita, da li za njegovo zlo ipak ima opravdanje? Ili barem olakotna okolnost? Da li je on ima izbora u svom životu? Nije svako zlo ovakvo, postoji i hladnokrvnije zlo, za takvo zlo tek ne znan kako bi ga opravda. Šta je zlo, u suštini? Da li je to dijelo? Da li je to već i misao? Kako nastaje zlo, di mu je izvor? To su sve pitanja na koja neman baš lake odgovore. Mislin da zlo nastaje kao neka vrsta poremećaja u čoviku, ne nužno poremećaja koji triba psihijatrijski liječit, niti koji se more liječit, ali do neke vrste poremećaja definitivno dođe. Ili jednostavno ti ljudi nemaju razvijenu empatiju, u tom slučaju već se radi o sociopatiji, koja je poremećaj. Iz mog iskustva, zlo more nastat ko otpor "onome šta jest" neko to naziva Bogom, neko Svemirom, Neko Ljubavi i slično... Ali to je opet drukčije zlo od onog hladnokrvnog, onog koje prožima čovikov karakter, koje je utkano u crte ličnosti čovika. Psihijatrijski bolesni ljudi možda i nisu odgovorni za svoje zlo, a opet možda i jesu, ovisno od slučaja do slučaja. U svakom slučaju na ovo pitanje nema lakog odgovora. Ja samo znan jedno, mislin da je zlo eksplicitno ljudska kategorija. I da mu je izvor u našem umu. Sad kako do toga dođe, na to neman odgovora. Možda je svak slučaj za se, možda se ne mere napravit neki generalan odgovor na pitanje zla.


Misa za Bleiburg

— Autor nepocesljan @ 14:06
Ustaše su bili zločinci i zločinački pokret. Od ratova na našim prostorima, definitivno su ustaše dominantno najkrvavijih ruku. Ali ipak, triba bit pošten pa reć da se obične vojnike ne ubija bez suđenja, da je u Bleiburgu s ustaškim vojnicima bilo i civila, te da je i Bleiburg zločin. Moj dedo i dva njegova brata su bili u ustašama. Došli su in vojnici kući i bilo je ili metak u čelo ili ideš s nama. Oni su izabrali život. Ne znan ih, al ne mislin da su nužno bili krvoloci koji su željeli genocid nad Židovima, Romima i Srbima. Što se tiče mise za žrtve Bleiburga, podiljenog san mišljenja. Djelon mi je ok, jer su i tu pobijeni nevini ljudi, a drugin dijelon na tim misama se redovito koketira sa ustaštvon, pa bi ih zabranija. Mislin da crkva neće da napravi jasnu osudu ustaša kao pokreta, te da ih prešutno odobravaju, kao i to da redovno na tim okupljanjima bude ustaške ikonografije. Zato kad promislin, mislin da se ne triba održavat misa tim žrtvama. Onda kad crkva bude spremna bit poštena i reć jasno i glasno ko su u drugom svjetskom ratu bili fašisti a ko antifašisti, onda nek i rade mise. Primijetija san da ima dosta ljudi koji Bleiburg ne treitraju kao zločin uopće, što smatran da je opet radikalno gledište. Po međunarodnom pravu, Bleiburg je zločin. Jasno, neusporedivo manji od onoga šta su radile ustaše. I jasno, triba napravit distinkciju od teorije i prakse. Partizani po ideologiji nisu zločinci, jer komunizam nije zločinačka ideologija. Ali su radili zločine u praksi. Dok ustaše su već po ideologiji fašisti, što znači zločinci. A praksu ne triba ni spominjat. Toliko o tome.

Resetiranje

— Autor nepocesljan @ 16:30

Ako imate želju za da se 15 minuta osjećate baš dobro i da uz to i radite na sebi, probajte ovu terapeutsku metodu ispod. Isprobana je i znanstveno provjerena metoda, nije ko obična meditacija. Namjestite se u udoban položaj, slušalice u uši i samo se prepustite.

https://www.youtube.com/watch?v=szDj0UVzrdo&feature=emb_title 


Post

— Autor nepocesljan @ 15:58

Moja mama voli svetog Antu. Nedavno je izgubila ključeve od kuće rođaka nam iz Njemačke, koju mi održavamo dok njih nema. Zavitovala je svetom Anti da ih nađe, jer on je svetac kojem se zavituje za izgubljene stvari. Našla ih je. Na jedan momenat stanen i zamislin, kako je to imat svetog Antu? Gori, kad pogledaš u nebo, da je tamo sveti Ante koji ti pomaže. Također, gori je i mnoštvo drugih svetaca, anđela, pa i Isus i Bog. Ne mogu a da ne pomislin na plemena, koja su živila u tom svitu, koji je ostavija traga u današnjem kršćanstvu, ali je nekako u kršćanstvu to postalo blido i beskrvno... Kako je bilo kad opali grom i kad misliš da pravi bog sad udara zemlju... Kako je bilo živit okružen silama oko tebe koje sve imaju moć. Mi smo isisali moć iz prirode i njenih pojava, ali zato nikad nećemo pobijedit smrt i nikad nećemo moć rasčarat to nepoznato što stoji poslje smrti. Ili prije rođenja. To će bit vječni poziv na virovanje.

Ja san ko mali virova u anđele. Moja anđea je mene čuva po noći kad bi me bilo strah. Ja bi samo zamislija da je oko mene krug koji je kao nevidljiva opna i koja me okružuje. Unutar nje ne mere uć nikakva opasnost, jer taj krug čuva moj anđea. Tako bi mirno zaspa svaku večer. Ko dite san isto volija promatrat igru boja i oblika koji se mijenjaju kad zatvoriš oči. Ima san svoje mističnosti. Sad kad gledan, bilo bi lipo, da je i meni na nebu sveti Ante. Bilo bi lipo da virujen da me moj anđea čuva. Volija bi hodat sa krugom oko sebe u koji ništa štetno ne mere uć. Ali ne mogu, jer san odrasta. Mada, i ja san spozna Ljubav, kao esenciju postojanja, ali ona te ne štedi i ne mari koliko je ti moreš podnit. Jednon kad se probiješ do nje, dalje te je samog snosit posljedice, koliko god teške bile...

Elem, ja volin svoju mater. Ja želin da je sveti Ante čuva. I da hoda sa krugon oko nje, koji čuva njen anđea. Ona to more.

https://www.youtube.com/watch?v=9pWz3UT068w 


Ljudi

— Autor nepocesljan @ 11:44
Kako vrime iđe, sve manje se pronalazin i u jednoj grupi ljudi. Sad na faceu bila rasprava oko neke alterntivne metode liječenja parazita u organizmu. Ovaj jedan lik je komentira sasvim normalno, pristojno, da misli da je to što je ovaj objavija nadriliječništvo. Bez ikakve želje da ozbiljno uđu u raspravu, ovaj što je objavija status je jednostavno odfrendova tog lika. Zar smo stvarno dotle došli? Da bilo kakvo drukčije mišljenje odma odstraniš, i to još jedno sasvim kulturno i argumentovano mišljenje? Znam tog momka koji je to objavija i ok je, ali mi djeluje ko tip koji ne viruje uopće nikako u konvencionalnu medicinu i koji bi se prije ličija kojekakvim glupostima nego proba konvencionalnom medicinom. Također, takvi često i liječe nadriječništvom, tipa kristalima i slično, ali jasno, triba naglasit, da nisu svi što se bave alternativnom medicinom nadriliječnici.

E sad, s druge strane, ja ne virujen potpuno ni u konvencionalnu medicinu. Nekima pomogne, ali nekima i odnemogne, tipa kemoterapija. Mislin da je bolje, ako se može, izliječit rak alternativnim metodama, eventualno nekom kombinacijom, tipa operacija i alternativa i tako nešto, nisan pobornik kemoterapije. Ali ima stvari koje konvencionalna medicina dobro liječi. Također, u raspravi se dotakla tema vakcina. Ova jedna cura je antivaxer, unatoč tome što se vakcinama izliječilo bruku bolesti koje su nas ubijale. S druge strane, provaxeri ne misle o tome koliko je zdravo cijepit dite sa brojem cjepiva koja su sad u opticaju, koliko nam tih cjepiva stvarno triba i koliko je zdravo cijepit dite u jako ranoj dobi. Također, neću ni odbacit potpuno, ostaviću otvorenu malu, malu mogućnost da se tim cjepivima namjerno stvaraju bolesti. Mada to je teško, jer virujen da su znanstvenici ipak savjesni i da jedna tako zlobna praksa ne bi mogla proć u čitavoj proceduri pravljenja cjepiva i njegove distribucije.

Na drugom kraju spektra stoje scijentisti. Oni viruju slipo u sve šta mainstream znanost kaže, faktički su jednaki vjernicima koji nekritički viruju u sve šta govori crkva. Za njih je znanost neprikosnoven autoritet u ljudskoj spoznaji i ne priznaju da može postojat ništa što znanost ne odobrava. Bez obzira na to što se znanost mijenja i dosta neprihvaćenih praksi kasnije znanost prihvati. Također, mainstream znanost je opsjednuta mjerenjem svega, a ne može se sve izmjerit. Takvi scijentisti su skeptični, recimo, prema fenomenu sinkroniciteta, unatoč iskustvima i proučavanjima koja ne mogu imat neko drugo objašnjenje. Također, negativno su raspoloženi prema svemu što nije konvencionalna medicina i tako, da se njih tiče, oni bi ukinili svu alternativu i smatrali je nadriliječništvom, te tako neke ljude koje se izliječe alternativnom medicinom bi ostavili da umru.

Ja san prije pripada ovoj prvoj grupi ljudi, dok san sad negdi na po puta od prve do druge grupe. U biti ne mogu se pronać, da se skroz uklapan ni u jednu grupu. Jedino mi je jedna stvar jasna, svit je fakat pun budala. Ne izuzimam baš eksplicitno ni sebe, možda u budućnosti zaključin da san sad bija budala. Iz sadašnje perspektive, prije san bija. Sad bi reka da san na nekom mistu na kojem taman triban bit.

Pjesme

— Autor nepocesljan @ 18:24

Zanimljivo kako mi ljudi imamo tendenciju da standardizujemo stvari, a da toga nismo ni svjesni. Tako je npr, standard za film trajanje od otprilike sat i po. Postoje iznimke i mnogo ih je, al uvjerljivo dominira taj vremenski raspon. Tako je standard za pjesmu od 3 do 5 minuta. Ima ih i dužih, jasno, a ima i kraćih. Ja san zadnjih dana u folku i bluesu i dosta san sluša pjesama kraćih od tri minute, i isprva mi je bilo čudno, al san se navika. Zato van evo dvi pjesme koje danas slušan, kad se zbroji trajanje izađe taman na oko 5 minuta. :D

https://www.youtube.com/watch?v=U_cZyavt06U

https://www.youtube.com/watch?v=82xcICYq11Y 

  


Powered by blog.rs