Sjene iz djevočicinih snova

Vrime

— Autor nepocesljan @ 09:39

Vrijeme protiče. Jučer pričam sa prijateljicom o našim izlascima dok smo živjeli u Sarajevu. Jednom smo u Silveru ostali do jutra, pa pili kafu u jednom kafiću ujutro i onda otišli u stan. Sad je dosta vrimena prošlo. Ona je udata. Trudna je. Rekla mom prijatelju, meni nije. Ali zato meni rekao prijatelj hehe. Dvoje dobrih prijatelja mi je također vjenčano i imaju dijete od dvi godine i kusur. Ostali, su, kako ko, neki u ozbiljnim vezama dok neki soliraju, kao i ja. Al zanimljivo je kako vrime nekad proleti. U mene je drugi mjerač vrimena na snazi od kad san se vratija iz Sarajeva... Čudno mi da je prošlo više od pet godina od nekih stvari koje se sjećam ko da su jučer bile. O stvarnostima koje se neće ponovit. Zanimljivo je znat da je u životu nešto završilo. Kako li će se dalje odvijat? Ostaje da vidimo.


Malo za danas

— Autor nepocesljan @ 11:53

Jedna kronična crta kod mene je to da se osjećam nesposobno. Zato me hvata panika, počesto. I opsesivna nervoza. Ispod toga bi mogao biti osjećaj bespomoćnosti. Reko mogao bi, jer ne znam da li je stvarno tako ili nije. Zanimljivo je, što san kod ćaće primjetija identičnu crtu ličnosti. Zanimljivo je i što mi je ćaća čest motiv na seansama sa psihologinjom. Svašta nešto je zanimljivo. Roman, koji pišen, napreduje... Iman pomoć pri tom, ali neću vam reć ko mi pomaže he he.

Ova danas dominira:

https://www.youtube.com/watch?v=qpw7exmZY2Y 


Vjera

— Autor nepocesljan @ 18:54

Zanimljivo, kako je različitim ljudima različita percepcija glede duhovnosti. Ja san rođen u kršćanskoj familiji i odgajan san kršćanski. Nikad nisan volija ić u crkvu, moji su me natravali, skidali deke s mene da se ustanem i oden na misu. Crkva mi je generalno uvik bila smor. S druge strane, priko priča svojih, znam da postoji jedan klinac u selu koji će ić u fratre i pun elana obavlja sve šta triba u crkvi. Meni jednostavno kršćanstvo nema logike. Nema ni islam. Za mene priča o Adamu i Evi ne može bit ništa više od običnog mita. Mita poput onih grčkih mitova. Što ne znači da se iz tog mita ne može ništa naučit. Jasno da može, al to je i dalje mit. To da je Lucifer zaratija u nebu mi je budalaština, znači kod Boga postoji ratovanje kao kod nas vamo, a to je navodno neki bolji svit... Dalje, Lucifer, Šejtan, je apsolutno zlo, to mi je opet nepojmljivo. Da može postojat biće koje je apsolutno zlo i koje je nepromjenjivo. Ako Lucifer postoji sigurno je davno naučija da od zla nema ništa, i vratija je se na pravi put. Prirodno naginjem istočnjačkoj duhovnosti, mislin da je puno mudrija nego ova zapadnjačka. S druge strane, mojoj sestri npr kršćanstvo potpuno odgovara. Ona sve to viruje šta pričaju i šta crkva kaže, niti to preispituje ni išta. S druge strane, neki ljudi se zapitaju, pa kršćani postanu muslimani, muslimani kršćani, ateisti vjernici, vjernici ateisti itd. Ne kažen ni da se moje vjerovanje neće minjat. Ali ja ne mogu virovat neke stvari koje su potpuno bez logike. Tipa da molitva pomaže. Da postoji Bog koji ti čudesno može prominit nešto u tebi. Tipa sad ova moja psihička sranja, da mene Bog čudesno izliči. Onda mene ustvari i nema, ako Bog more mijenjat moju psihu. Onda san ja isto ko kompjuterski program, Bog me reprogramira i gotovo. Ajd kad neko osjeti ljubav, pa nek bude i Božiju ljubav, pa se izliči. To razumin. Al to da tipa neke časne što žive zatvoreno i mole za ovaj svit, mislin da jedinu korist od toga imaju one. Svitu je svejedno. Bogu je svejedno. Ako postoji nešto što možemo nazvat Bogom. Ja se povremeno tom nečemu, što virujen da postoji, obraćam kao Bogu, ok mi je to. Ali to za mene nije Bog iz monoteističkih religija. A s druge strane, neke stvari znan. Znan da je ljubav u suštini svega. A sad, koliko mi ljudi ko ljudi moremo znat, ne znan. Ja iman prijatelje koji naginju virovanju koje liči na moje. S tim da su tu prisutne individualne varijacije, ali što se virovanja tiče na istom smo tragu. Postojimo i ima nas, samo nas je malo. Nas koji nismo ni ateisti, ni vjernici, nego duhovnjaci na slobodan način.


Nisan odavno

— Autor nepocesljan @ 21:14

Imam jako čudnu kombinaciju karakternih osobina. Mogu potpuno pribrano i uviđajno pričat o nekim stanjima koja me, s druge strane obuzimaju i čine da tonem u iracionalna ponašanja, uz porive koji u meni divljaju. Ja nekako mogu da ih na momente zamrznen, ili da održavan površinu svoje ličnosti mirnom, dok je u dubinama vrelo, uzburkano more. Tipa u stanju sam sasvim normalno razgovarat sa svojima o tome kako u datom momentu želim da sve porazbijam. Zbog te osobine, znam da često ljudi pomisle da sam dobar i da mi nije ništa. A istina je sve samo ne to. Ne kažen, svjesnost je jako bitna, a ja sam svjestan, al realnost poriva i problema koje iman je jako zafrkana. Večeras mi je palo na pamet da sve ovo što mi se dešava krenem gledat kao na izazov. Također, danas mi se u jednom momentu činilo da je ovo sve igra. Samo izmjenjujem stanja svoje svijesti, da je sve igra, u principu. I jest mi igra, ali kad sam u svojoj komfor zoni. Kad dođen blizu svojih demona, nije mi više do igre. A za izazov, iz glave neman pojma kako da se postavin a da svatin ovo ko izazov. Ovo u čemu se ja nalazin je zamka, labirint. Nisan odavno kuka na blogu, i općenito ne mogu baš kukat, al probaću opisat svoje stanje ako mi podsvijest dozvoli.

Kontura problema je ova: U sebi, unutar sebe duboko, imam nešto s čim me strah doć u kontakt. Nasađen san na to, psihički, to je kao da sjedim na čavlu ili iglama, nemam živa mira, psihički mi je tako. S tim me je strah doć u kontakt i kad se krenem približavat tom kontaktu, želim panično da razbacivam sve oko sebe. A kad god se opustin, taj dio mene krene isplivavat i mene obuzima agresija i baca mi se po kući. Reka san sebi da to neću radit jer to nije u redu, i fakat tako i mislin. I tako ja zaključin da neću bacat po kući, nego ću pobjeđivat socijalnu anksioznost koja mi je ekstremna, tako što ću za početak sam otić obavit sve oko sređivanja produživanja vozačke dozvole. Ja naumim baš da ću se osokolit, dođen kući, obuzme me poriv da razbijan, ko lud, baš krene i jedva boga se izborim s tim da ne razbacam. Znači, krenem lijevo, baca mi se, krenem desno, baca mi se. Ja čak pokušam i da se oslobodin i pobacan i ne mogu, ne ide tako. Također, mislin da iman nakupljenog bijesa prema svojima koji želin da ispoljin, ali to je sekundaran problem. Glavni problem je to nešto u meni s čim ne mogu doć u kontakt.

Sad, ja kontam kad bi priživija bacanje da bi doša do toga da s tim nečim dođem u kontakt, al jebeš ga, ne mogu pobacat. Uz to, primjetija san, da me neka snaga drži u normali. Da iman u sebi neki izvor snage, neku zdravu vezu sa vanjskin sviton, neku bazičnu ljubav prema životu, ovom svitu i njegovin pojavama, koja me drži u normali. Inače, ovakve konflikte, ne znan kako bi se izvuka. Uvik kad potonen uspijen nać tu snagu za nastavit dalje. Ali ja samo nastavljan u istom grču, ne rješavajuć problem koji iman. Pitan se do kad tako... Da se vratim na početak posta, kako svatit ovo stanje ko izazov. Jedino mi pada na pamet borit se kako god znam protiv tog poriva da pobacan, tražit svake načine izlaska iz situacije sem toga. Druga stvar što mi pada na pamet je da stisnen muda i da porazbijan. Gledat ovo ko labirint sa izlazom vani, ne znam, nekako ne vidin izlaza. Sva su mi vrata zatvorena, di god da okrenen nije dobro. Još, hvala Bogu, nisu mi navraćali oni opasni demoni, porivi koji me tjeraju da uradin kakav masakr. Mislin da san se uspija udaljit od njih, al nije mi svejedno.

Istinski ne znan šta da radin s ovon svojon situacijon. Tablete mi ne djeluju, trošin ih džaba, da se nadan da će mi psihologinja riješit problem ne mogu, jer ne virujen u to da mi može baš riješit problem, više doživljavan to kao alat kojim sebi pomažeš, ali rješenje problema je u meni i na meni da ga primjenim u ovom, pravom životu. Dugo nisan analizira svoje probleme, ova analiza je malo drugačija, ima drukčiju notu, osjetin je. Nije panično, pomahnitalo analiziranje. Možda san se kroz ovo neko vrime malo i smirija i unormalija. Možda jesan malo. Daj Bože da jesan. Istinski, istinski želin živit slobodno. Ali isto tako istinski ne želin povridit svoje. Ne želin razbijat po kući. Mada, ako je to neophodno, prihvatija bi i to. Ali ne želin. Živiću dan po dan ovako, pa dokle doguran doguran. Inače, rastužilo me danas kad san popija kavu s prijateljem, koji živi ono, normalno, a ja ne mogu od panike otić tipa busom u Sarajevo da vidin sve ljude koje volin iz Sa. Da mogu mislit da ću jednom to moć, bilo bi lipo... Ali ja ne virujen. Ne virujen sebi. Sad bi mi psihologinja rekla da pogledam u sebe i da vidin koji to "ja" ne viruje sebi. Al neman volje večeras za dalju analizu.

Toliko od mene za danas, ne sviđa mi se što san napisa ovaj post, jer ne želim novu eru kukanja po blogu, al vjerovatno je neće bit, jer se više ne hvaćan baš za druge da o njima ovisin. I da, iman opciju da proban jednu psihijatriju u Zagrebu, da nekako dođen do uputnice za nju, ali ne znan, bija san po psihijatriji u Mostaru, nije mi baš nešto razriješilo... Vidiću. A kad već spominjen labirint, evo ovaj biser od pjesme:

https://www.youtube.com/watch?v=xiDo_NnHYTE 


Danas

— Autor nepocesljan @ 19:34

Vrime prolazi ja ne znan di san. Pomaka ima. Napretka? Ne znam. Ima, al je varljivo. I zajebano. U budućnosti se nadan da ću se prihvatit. Cilog sebe. A to je vrlo teško jer iman jako puno oprečnih dijelova sebe, u smislu da prihvatanje jednog isključuje drugog i tako. Ja se želin prihvatit u svemu, u totalitetu, u svim suprotnostima i konfliktima. Ima nekoliko ne mogu baš puno dumat ni o tom pisat. Valjda je bolje. Inače, svit je lip kad je lip a usran kad je usran. Puno je češće ovo drugo, al znan da san se ja ukakija u pelene koje još nisan skinija, a ne život, život ne krivin ni za šta, sva sranja koja iman su moja. Jednon ću valjda izrast iz ovih pelena. Nekad. Strah. Glavna riječ kojon bi se opisa. I potiha, stidljiva hrabrost. Volin se. Istinski se volin. Bar sad dok ovo pišen. Lipo je i to.


Maya - iluzija

— Autor nepocesljan @ 18:55

Neki dan san sidija na svom mistu na brigu i posmatra svit. Bila mi je potpuno jasna ona istočnjačka mudrost po kojoj je po našoj uobičajenoj percepciji svit Maya - iluzija. Znan to jer san par puta osjetija dušu/svijest različitih drva i mačaka. Budizam spominje kako čula zavaravaju percepciju, te kako se triba težit čistom viđenju. Potpuno mi je bilo jasno, ja sidin na brigu i gledan šumu, šuma se zeleni, ali to nije ono što šuma jest, to je samo odsjaj svijetla od sunca koji moje oči upijaju. Isto tako mogu ta drva i opipat, ali i to je samo osjet preko kože, ne govori o tome šta to drvo jest. Tek kad osjetiš svijest tog bića, bilo drvo il nešto drugo, tek tada istinski vidiš šta to biće jest. To ne znači da nas naša uobičajena percepcija laže, nego jednostavno, ona nam ne pokazuje suštinu stvari. A suština je ono što te stvari jesu. Isto ko što mi nismo naše ruke i noge npr, nego smo naša psiha, svijest, duša. Dok san posmatra taj prizor, razmišlja san o živin biljkama, o tome šta jesu, šta osjećaju, kako im život izgleda... Uistinu san uživa u prirodi. Naša uobičajena percepcija, ona čulima nije nešto loše, nego prosto ne odaje šta stvari jesu. Ono šta jesu možemo osjetit samo našom sviješću, jer jedino svijest može osjetit svijest. A da bi to uspili, tribamo probit granice naše svijesti. Probijamo ih i prema unutra i prema vani paralelno. Kad ih probijemo, tada vidimo stvari kakve jesu. Ja san vidija da je sve što postoji ljubav, a mislin da se to poklapa s tim da je sve što postoji svijest ili svijesnost. To su samo različite manifestacije iste stvari, svijest i ljubav su u principu isto. I to je suština ovog svita, suština postojanja, koju vidiš kad se digne veo iluzije/uobičajene percepcije.


Vjerovanje

— Autor nepocesljan @ 18:02

Kad gledamo ovako, običnin očima, lakše je bit vjernik nego ne pripadat ni jednoj vjeri. Razmišljam o tom svemiru u kojem vjernici žive. Sve je objašnjeno, na sve ima odgovor. Svemir je Božija kreacija, Bog je postulat, njegov početak il eventualni kraj se ne razmatraju, nego se on uzima kao aksiom. Nakon smrti je objašnjeno di iđeš, ili se po vlastitoj karmi reinkarniraš u novi život, ili ideš u raj il pakao i slično. Ne moraš se pitat, kako svemir nastaje, kako išta postoji, šta ako se možda pretvaraš u ništa nakon smrti, i šta je uopće svit u kojem živimo. Lakše je iz vjerničke perspektive jer ti je dat odgovor na pitanja. Ne moraš ni o čemu sam razmišljat, jer sve što te zanima je na dohvat ruke - u vjerskim knjigama. Zgodnije je tako, imat sve objašnjeno i isporučeno svom umu, nego imat praznine u kojima postoji iskrena znatiželja i sumnja i di ništa nije objašnjeno, a niti će ikad bit. Da se razumimo, ovde izuziman one malo manje dogmatične vjernike, koji se pitaju svašta i također istražuju svit. Mada, iman dojam da često i kod njih nema baš prave znatiželje, nego je svo razmišljanje omeđeno vjerskim stavovima, oću reć, ne preispituju istinski sve, nego promišljaju o stvarima unutar svog vjerskog okvira, a sam taj okvir ne dovode u pitanje. Opet, nisu svi takvi, ali malo ih je koji nisu. Također i ateisti često budu scijentisti pa od mainstream nauke naprave svoju religiju i koja im daje sigurnost i sigurnu sliku svita, svita koji je predvidiv i jasan. S druge strane, strašno je, ali i lipo kad ne znaš. Kad ne znaš o ovom svitu pa ama baš ništa. Ili kad znaš nešto po vlastitom iskustvu, ali dalje ne. Mislin da je to najteže, ali i najlipše. Barem meni tako izgleda, moguće da se neki vjernik il ateista neće složit sa mnom. I da, iz ovoga jednim djelom izuzimam Budizam, jer se u Budizmu traži da se sav Budin nauk propituje i da čovik sam istražuje prirodu svita.

Kad već pričan o vjeri...

https://www.youtube.com/watch?v=LnHoqHscTKE&list=RD8qtA2sRoQKQ&index=8 


Ja i ja

— Autor nepocesljan @ 19:20
Kad bi moga, ovaj sad ja, samo jednom iskreno da zagrli, mene malog ja.

Zločin i kazna

— Autor nepocesljan @ 14:47
Dario Kordić je osuđen za zločine HVO-a u Lašvanskoj dolini, od kojih je najgori pokolj u Ahmićima. Također, zalagao se za pripojenje Hrvatske Zajednice Herceg Bosne, Hrvatskoj, što je bila i tadašnja politika Franje Tuđmana. Nikada nije izrazio kajanje za svoje zločine. Sada je magistar teologije i kao takav može predavati vjeronauk učenicima u školama. Uistinu, to je na ponos i njemu a posebno Katoličkoj crkvi koja bi ovom čovjeku mogla biti poslodavac. Zar nije to čovjek koji je crkvi po mjeri? Želim mu dugu i ugodnu karijeru, zaslužio ju je, zar ne? Također, vjerujem da se ovome posebno raduje i Čović, koji se svojevremeno srdačno družio i slikao s Kordićem.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/ratni-zlocinac-kordic-diplomirao-teologiju/2215894.aspx

Slušanje

— Autor nepocesljan @ 19:03

Mislin da je znat dobro slušat, vrlina koja je superiorna onoj da znaš dobro govorit. Često se slušajuć nekoga otvori novi koridori povezivanja i također možemo empatisat sa osobon, ako znamo slušat. No, ovde ne govorin o slušanju sa podiljenon pažnjon, dok misliš na nešto što bi i ti tija reć i slično, pričan, dakle, o umijeću da ispraznimo um i samo promatramo i slušamo drugu osobu. Tada, kad potpuno upijamo sve šta ta osoba komunicira s nama, dešavaju se izvrsne stvari. Počinje nam imat smisla nešto s čim se npr mi lično ne slažemo, al kad ta osoba o tome na taj način priča, potpuno to shvaćamo, i shvaćamo nju, zašto je ona takva i takva. Uzbudljivo je tako istinski doživit drugu osobu, a to je i recipročno, idealno je kad se nađe dvoje ljudi koji oboje znaju slušat. Takvo, pomno i otvoreno slušanje može povezat nas na općeljudskoj osnovi, jer slušanje je više od samog prenošenja informacija, ono je upijanje kompletne druge osobe, svega onog što ta osoba jest, ne samo ono što ona izgovara. A jako često, kao što zbog ovih il onih razloga propuštamo lipotu života u svakom trenutku, jer, uistinu, život je uvik lip, al mi nismo uvik to u stanju vidit. Tako zbog raznih razloga propuštamo i pomno slušat i doživit drugu osobu. I to je stvarno šteta.


Vjernici

— Autor nepocesljan @ 17:00

Neki ljudi su jednostavno takvi, kakvi jesu. Poslala mi sestra neki vjerski video. Prvo san joj odgovorija: A., to mene ne zanima :D Poslje kontam bezze da joj tako odgovorin, ipak znan da se trudi da mi da podršku i savjet, a ona to ne zna nego kroz vjeru, pa reknen da ću ipak poslušat. I poslušan, iskreno ne cili video, oko dvi trećine poslušan i tu mi dojadi, nisan ima strpljenja slušat do kraja. I kažen joj ja tako. I vako kontan, kad je već ona meni slala svoje stvari u koje viruje, poslaću i ja njoj neke duhovne stvari koje san prije sluša, i pošaljen joj jedan video Moojia. Ona na to odgovori da nju zanima samo kršćanstvo da ona ne mere to gledat. I stvarno, da je neko takav? Da ne mere pogledat jedan video, da ne mere izać iz svoje kutije? Msm nemojte me krivo svatit, meni nije problem što je ona takva, ja je potpuno prihvaćan, nego mi nije jasno kako je neko takav. Kao da će je ako pogleda nešto o drugoj vrsti duhovnosti neko ubit il tako nešto. Druga mi sestra, ima već od toga, bila oduševljena jednon knjigon, dok nije negdi pročitala da je to New age knjiga, i odma ju prestala čitat haha. Doduše, ni ja nisan mislija gledat sestrin mi video, ali to je drukčije, ja san odrasta u kršćanstvu i znan o njemu sve vrlo dobro, dok ona o drugin religijama i varijantama duhovnosti nema pojma, te bi joj moj video bija nešto novo za naučit. Eh, na kraju ja izađe obogaćen za neke dobre stvari u njenom videu, a ona izađe bez mogućih benefita proširenja vidika i slušanja nečeg što nije strogo kršćanski. I da, dobro znan da je takvih ljudi koliko god oćeš. Nije moja sestra neko čudo. Al eto, imamo malo polja koja nas mogu povezat, a ja san se baš bija ponada da će pogledat moj video i zanimalo me šta će reć. Jebat ga, ko što reko, izlazin bogatiji za jedan video, a ona upravo sluša krunicu i moli, heh. :)


Zlo

— Autor nepocesljan @ 19:46

Samo želin znat da neću nikom ništa uradit. Ne smeta mi patnja, nek proživin čitav život u nekoj patnji. Samo nek ne učinin zlo. A privlačno je, zlo, linija manjeg otpora. Ali zato postoji i sloboda zbog koje imamo odgovornost. I karma. Svaka akcija je upisana u nas i ne mere nestat. Mada, put iz zla je prihvaćanje. Prihvaćanje onoga što jest. Koliko god zaglibiš, prihvaćanje je put ka izlazu.


Zahvalnost

— Autor nepocesljan @ 16:24

Jedno od najlipših osjećanja, je osjećanje zahvalnosti. Taj osjećaj, taj odnos prema nečemu il nekome je čin velike ljubavi. Iako često, faktički zaboravimo na taj osjećaj, mrzimo, ogorčeni smo, živčani, okupirani svojin problemima, svit prolazi kraj nas. Al nekad, nekad se dese ti spontani momenti kad čovik osjeti zahvalnost, zahvalnost što je živ. I lako je bit zahvalan kad ti je dobro, a umijeće je bit zahvalan kad ti je loše. Da ništa, zahvalnost se može vježbat. Evo, ja ću sad navest nekoliko stvari na kojima objektivno mogu bit zahvalan. Imam krov nad glavon, iman kuću. Iman roditelje koji me vole. Iman sestru koja je u stanju saslušat. Iman lipu prirodu oko kuće, šume i polja kojima mogu šetat. Nistagmus mi je skroz ublažen, tako da mogu relativno normalno živit, bilo bi puno lipše bez njega, ali sad je podnošljiv. Zahvalan san i tome što me je život doveja u ove procese koje sad prolazin, za koje nisan ni siguran da ću ih proć. Zahvalan san jer znan, i vidin da su za moje dobro. Da su tu da me oslobode. Pa ja ako kiksam, kiksam... Zahvalan san na uvidu u pravu prirodu stvarnosti one večeri kad san vidija i osjetija da je sve što postoji ljubav. Zahvalan san jer me to iskustvo trajno prominilo na bolje. Zahvalan san jer san nedavno ima baš dobru večer sa prijateljem mi. Zahvalan san što iman super prijatelje i što ih nije malo, ima ih koji su bitni sigurno 6-7. Nisan sa svima jednako blizak, al tu je to negdi. Zahvalan san što iman relativno dobro fizičko zdravlje. Zahvalan san jer san svjestan stvari u mojoj psihi, što san općenito svjestan šta vodi u šta. Zahvalan san na ovako lipom danu danas, što je vedro i fino. Zahvalan san jeseni koja polako dolazi i uvlači se u zrak, u drveća i u kuću. Zahvalan san ovon blogeru i svemu što mi je da, svin dobrin raspravama, dobrim razgovorima, dobrim prijateljima koje san upozna priko njega... Zahvalan san što negdi mogu otkotrljat svoje misli. Zahvalan san na promjeni koja se kod mene dešava, a koja je čini mi se na bolje. Jedan segment mog stanja ide na bolje, da ne bude zabune, nije sve krenulo. Al i taj jedan segment je nešto dobro. Zahvalan san sam sebi što se borin iako je situacija di bi mnogi do sad pukli, poludili ili napravili neko sranje... Zahvalan san sebi, jer volin to dite u sebi, iako počesto osjećan kako ga mrzin... Al znan da ga volin, ono je suština mene. Zahvalan san Bože/Svemire/Ljubavi/Šta li već, što postojiš i što si me rodija i što te volin.


Volim se kretat

— Autor nepocesljan @ 20:47
Volim se kretat odgrizujući komade neba
i žvačući ih kao omiljenu žvaku,
dok ih skroz ne iscidin.

Volin se kretat i vrtit prston po kosi,
tvoje snove poredane u niz,
vuć za svojim prstom
i polako ih njegovat
kao što majke tisućljećima
njeguju dojenčad

Volin se kretat i osluškivat
mirise vitra koje suptilno nanosi
zemlju koja je otkinuta i oživljena
strast koju ona vuče za sobom

Volin se kretat
između dva nevrimena
kad u srce uđe panika i
kad bijeg i zaštita
postaju prioriteti
a sila prirode
pokaže da su stvari
još uvik na mistu

Volim se kretat, tiho, najtiše
u tvoje srce, osluškivat
koje ono želje išće
i kakve zore dozivaju bubnjevi sa istoka
kakve snove sanjaš sa nadolazećom
plamenom zorom
ujutro, točno na onom, našom maštom određenom
prelazu
noći u dan.

Demanti

— Autor nepocesljan @ 15:04
Moran demantirat sam sebe, vezano za ovaj članak jučer. Naime, nisan dobro pročita članak, i zaključija da cili "standard A" triba bit ubačen u film. Sad kad vidin u biti da je potribno ispoštovat samo jedno od tri kriterija, dobra je stvar. Holivud je bitan i ovo more poprilično pomoć inkluzivnosti manjina i zanemarenih skupina.

https://www.hcl.hr/vijest/filmovi-nominirani-nagradu-oscar-2024-morat-ce-ukljucivati-vise-rasa-seksualnih-manjina-160784/?fbclid=IwAR1vAB3D5MK-1N7a_ll4wH7VuM8EfoOwWpiDyfzdgAqofvLwUwxyweK5hHw
1 2 3 ... 23 24 25  Sledeći»

Powered by blog.rs