Sjene iz djevočicinih snova

Strah

— Autor nepocesljan @ 19:04
Nevjerovatna je količina straha koju osjećan... Strah, na sve strane, kile i kile straha... Iman jednu situaciju, tačnije, jedan problem koji me muči i koji je centralan za ovo moje stanje. To je, da kad se krenen osjećat opušteno, lipo, ne dozvoljavan sebi da to osjetin do kraja. Kad će otić to van moje kontrole, ja odma prekidan te osjećaje. To rezultira na kraju time da ostanen tup, bez emocija, i odsutan, tipa ako san na kavi s prijateljima, ne mogu osjećat prisnost s njima i slično. I također, buden užasno socijalno anksiozan.

Riješenje tog problema bi bilo samo pustit, pustit da ta emocija ode van moje kontrole, u te zabranjene zone. To mogu postić bilo di, običnim prepuštanjem trenutku. Međutin, kad to proban radit kući, automatski mi dolazi da razbijan stvari po kući. Ima nekoliko san počeja bacat u kući i moji su me zaustavili, bija san spreman sve razbit ako triba, samo da to izađe iz mene. Ali, nije to rješenje, bar mislin da nije, jer ne mogu kuću razbijat svako malo, ako bi sta u pola tada kad bi to počeja bacat, ako ne bi pustija do kraja da se stvar ispolji, napravija bi golemo sranje, koje ne bi moga ponovit.

Općenito, nimalo mi se ne sviđa varijanta da ja se povežen s tin dilon sebe tako što ću razbijat, bilo razbijanje kod kuće, u kafiću il di god. Jedino negdi u prirodi bi moga prihvatit. Al kvaka je što ja neman kontrolu nad otin što će se desit, ja moran pustit kontrolu i pustit da se to nešto ispolji... Ne znan iskreno, šta da radin, ne znan ni kud udaran, trudin se, borin se, ali molim Boga da ovo nekako izvede na zelenu granu, pa da samo mogu ovo proć bez nasilja, samo to, nek nema nasilja, proću to kako god bilo.

Inače, ekipa mi iđe na more na dva dana. Zvali su mene sa sobon, al ja san primijetija da, ako oden, da neću moć prikinit to moje prikidanje emocija, emocija će mi otić van moje kontrole. To bi rezultiralo razbijanjen, a moguće i da bi ja to zablokira, ali ne bi moga trpit, što bi rezultiralo time da doživin nervni slom. Neku normalnu varijantu tog odlaska ne vidin trenutno, mislin da je nemoguća. Al opet, ako ne oden nikad neću znat šta bi bilo kad bi bilo. Oni su navalili da ja iđen s njima, ja san bija prista, al sad msm da ću im otkazat. Ne mogu, nisan spreman na toliki rizik.

Druga stvar je, što iman prijatelja koji živi na relaciji Zagreb-Moj grad i koji ima nešto halucinogenih gljiva. On misli da bi mi mogle pomoć u mom problemu, priča mi je kako je njega LSD spasija od ponora i slično. Da oprobavan gljive je poprilično neodgovorno, ali me kopka što mislin da bi to moga bit način da ovo prođen mirno... Ne znan. Možda mogu s njim samo otić negdi na par dana, bez gljiva i ičega, toga se nekako manje plašin, triba bi mu to predložit. Da odemo negdi u planinu na par dana. To bi se usudija probat. Sad gljive, možda, al prije da ne bi uzeja.

Šta ostaje? Ostaje strah. Strah kako ću trpit ove porive koji divljaju u meni. Strah oću li potonit u pakao, naudit nekome, strah oću li završit na psihijatriji, strah oću li počet opet lumpovat po kući, strah oću li napravit grešku ako ne oden, strah kako ću priživit ako oden na more... Strah da neću moć podnosit sav ovaj strah koji osjećan, da će mi prikipit i da ću naumit riješit ovo razbijanjen kuće... Strah, u konačnici, da nikad neću privazić ovaj strah. Da nikad neću bit normalan. Da ću nepopravljivo zasrat. Da neću na zelenu granu. Al ipak, onoliko koliko mogu, ću se borit. Pa ako je strah jači, jebiga, ja ću se borit u svom dometu i sa svojon snagon koja mi je na raspolaganju. I nek mi Bog pomogne.

Oluja

— Autor nepocesljan @ 13:52

Počast svim Srbima protjeranim u akciji Oluja, planski protjeranima od strane Tuđmana i Šuška.


Svašta

— Autor nepocesljan @ 16:19

Kako vrime prolazi, sve manje iman običaj razmišljat il pričat o negativnim stvarimu, mislin stvarima koje se dešavaju oko nas. Nedavno se jedan momak ubio, u svitu ima brdo nepravde, boli nevinih ljudi pobijenih, sranja svake vrste. Nekako, počinjem oguglavat na sve to... Nekako jednostavno, manje doživljavam sve to. Ne vidin potrebu da ja se i na koji način uplićen u to, ili da buden Soical justice warior. Nije to neka moja odluka, nešto što svjesno radin, nego prosto vidin da san se prominija, pa to i prepričavan. Sad kad skontan, možda je tako i bolje... Šta ja iman od negativnih stvari koje ne mogu promijenit?

Također, postajen tolerantniji na neke stvari, i otvoreniji. Tipa, najbolji prijatelj mi ima želju da se bogato uda (gej je), da nađe nekog zgodnog milijunaša i da baš ima para. Prije bi takvo nešto ocjenija ko glupo. I sad bi to moga ocjenit ko glupo, ali kad skontan, što je glupo? Glupo samo zato što je to stvar koja mene uopće ne zanima? U biti, sasvin san ok sa ton njegovon željon i volija bi da mu se ostvari. Nije on krkan koji je sebičnjak, komentira je kako bi, kad bi ima puno para odma meni da da iman, i podilija ih sa nama, prijateljima... Tako da, to mi je ok.

Ok su mi i vjernici koji krše propise svoje vjere, al i dalje iđu na džumu/misu, msm ok su mi sve dok te ne peru pričon o vjeri i dok sebe ne predstavljaju kao neke moralne vertikale. Kad sagledan, ko san ja da sudin i komentiran kako neko triba virovat? Ako će se neko seksat prije braka, pa otić u crkvu, šta se mene to tiče? I što bi to bilo nespojivo jedno s drugim? Svak viruje na svoj način i meni je ok da neko se ne drži nekih stvari u vjeri, a nekih drugih drži i da se smatra vjernikom. Ima san prijateljicu koja je bila pokrivena i u tom periodu je pušila travu. Meni je to bilo normala. Sad više nije pokrivena, a i ne puši travu haha, al meni ona nije zbog tog bila ništa manje vjernica, dok je bila takva.

Na kraju ostaje ona Isusova gesta: "Ko je bez grijeha nek baci prvi kamen". O toj san gesti ima nekoliko mislija napisat post, jer san fasciniran genijalnošću tog postupka. Tako jednostavno rečeno, a baš pogađa u sridu. Pogađa u centar. Jer ko su ti ljudi koji bi kamenovali Mariju Magdalenu, zbog toga što se ona prostituiše? Od kud njima pravo da nekog sude zbog toga, što radi nešto što nikome ne šteti? Što ne bi kamenovali i muškarce koji su joj bili mušterije? Fascinantno je kako je Isus to jednostavno reka. Po tim nekim, za crkvu heretičkim pričama, Isus, ili Jošua, kako mu je bilo pravo ime, je sa Marijon Magdalenon ima dicu i bili su u vezi. Meni je to, ako je istina, normala, jer ionako nisaan vjernik i Isusa vidin isključivo ko čovika. Ali čovika koji je dosega zavidan nivo svijesti.

I Isus također nije doša s ciljem da minja svit. On je jednostavno bija ljubav. I sve što je radija, radija je iz ljubavi. Ko što bi Lao Ce reka u Tao Te Chingu, pravo dostignuće je kad djeluješ bez očekivanja. Isus nije sebi zada zadatak da on mora postić nešto. On je jednostavno prirodno, bez umora i bez tlake, stvara bolji svit oko sebe, prosto šireć ono šta on jest, a to je ljubav. I kako to obično biva, ljubav je ubijena. Siti me na jedan stih od Ujevića iz pjesme: Prokletstva ljubavi. S njim ću završit post:

Ljubav traži da je kao ženu tuku
i ljepotu siluju, sirovi muškarci,
pa kad nju golu, i blistavu svuku
kaplje krvi piju, rubom druma jarci


Haleluja

— Autor nepocesljan @ 22:10
Mislija san pisat post, al nekad šutnja bolje govori.

https://www.youtube.com/watch?v=WIF4_Sm-rgQ

"Plačimo, plačimo u tišini
 Umrimo, umrimo u samoći"

Jea jea

— Autor nepocesljan @ 02:24
https://www.youtube.com/watch?v=iErNRBTPbEc

Mene

— Autor nepocesljan @ 19:54

Postoje momenti kad osjetin puninu ljubavi, i prekinem je, iz meni nepoznatog razloga, me ugrožava da je osjetin cilin bićen. Iz nekog, meni nepoznatog razloga me ugrožava da osjetin išta cilin bićen. Onda, za samo komadić vrimena od ljubavi, za par milimetara u mojim nervima, otvara se pakao. Pakao u koji mogu upast. U kojem postoji samo mržnja. Nju svjesno odbijan osjećat. Nekad mi iđe bolje, nekad gore. Umoran san. Jako san umoran. Drži me ljubav, prema prijateljima, prema životu... Čak i sad, kad mi je najteže, ne mogu reć da ne volin život. Al ne volin neke verzije sebe koje bi moga postat. A ne volin ni sebe kakav jesan sad. Ne znan kako bi se iko moga volit, ovakav kakav san sad. Al šta je tu je. Jedno je sigurno, iz svoje kože neću. A i kad bi izaša iz kože, opet ne bi izaša sam iz sebe.


Koračanje

— Autor nepocesljan @ 19:54

Svaki pokret je prijetnja. Uključujuć i ovaj. Ne znan dalje. Naprid san dosta doša. Kako dalje? Ne želin nastavit istin puten kojin san doša. Mogu li zaminit staze. Mogu li proć nečijon tuđon, utabananon? Ili ću skrenit u gustiš di se ništa ne vidi i nastavit hodat u nadi da ću negdi izbit. A da se jednostavno ne mičen s mista i čekan da izađe sunce? Ipak, teško je odlučit u vrimenu u kojem svaki napravljen korak more značit razliku između života i smrti. Pa i ovaj. Zvizde su se posložile. Planeti poredali. Čeka se moj pokret. Ja, ipak, ne mogu napravit ovaj pokret koji san zakoračija, na koji san diga nogu. Moran proć drugačijin puten. Možda cilo vrime i polako polazin tin drugačijin puton. Ne znan. Jedino je to sigurno. Ne znan. NE ZNAN.

https://www.youtube.com/watch?v=dcIs3rAEytk 


Mi

— Autor nepocesljan @ 21:25

Mi ljudi, kao vrsta, strašno malo znamo. Mi smo, naspram svemira koji nas okružuje, ko mrav koji nastoji shvatit šta je planet Zemlja. Ali imamo um koji može postavljat pitanja, do u beskonačnost. Tako ne znamo faktički ništa, ne sjećamo se ni svog djetinjstva, ne znamo od kud dolazimo, di iđemo nakon smrti... Ko će znat, možda postoje bića razvijenina i inteligentnija od nas, koji to sve kuže i promatraju nas, kako razbijamo glave tim dilemama, kao mi što posmatramo mrave kako nose travke u mravinjak. Naspram života, svemira, Zemlje, prirode stvarnosti naš um dolazi do točke da to ne može pojmit. Ali ipak, mi imamo sposobnost da konstantno učimo. To znači, da ćemo jednom, možda dovoljno znat i razvit dovoljnu inteligenciju da svatimo te stvari koje su nam danas nesvatljive. Možda tada više nećemo bit ljudi, možda ćemo nakon smrti postat drugačija bića, ko će znat, ali ipak, koliko god naš um ne moga pojmit sve ovo što spominjen, on i dalje ima potencijal, potencijal da to pojmi i da sazna. Zato, živila znatiželja i živilo doživotno učenje.


Raspisan je natječaj

— Autor nepocesljan @ 22:11

Želim naći nekoga s kim mogu šutit o stvarima koje se ne mogu pričat.



Putovanje

— Autor nepocesljan @ 16:08
U proteklih 5 godina san poveden na jedno intenzivno putovanje. Počelo je s razvojem mog neurološkog poremećaja, zove se nistagmus i utiče na vid, govor i ravnotežu. Kad san ga dobija, ima san tolike probleme s očima da san jedva moga izdržat da vidin ikakvu svitlost. Kasnije mi se klimala glava, nisan moga čut muziku ni zvukove auta, friždera, svega, čak i zrikavaca, mantalo mi se od svega toga. Godinu - dvi san se samosažalijeva i patija, što nisan u Sarajevu, di san bija na faksu i osjeća san se ko da san potpuno upropašten. A zanimljivo, najveći strah mi je uvik bija da ću poludit pa zapet kući, ostat kod kuće i ne moć živit normalno. Također, osjeća san se i slomljeno, jer san proba nastavit faks, al san vidija da ne mogu... Teški su to bili dani. Ja san bija na rubu da dignen ruke od sebe, ali ipak, izletila mi je jedna šansa.

Bivši gazda s mora me zva da dođen opet radit. I, iako san bija gotovo siguran da neću moć, otiša san, da sebi danen šansu da mogu nešto. I nisan baš moga radit kako triba, ali proveja san par tjedana na moru, dobro mi je bilo i to mi je bila prelomna točka, jer san vidija da se i sa nistagmuson more bit sritan. Nakon toga intenzivirali su mi se procesi u koje san uša. Ja san, u principu pustija intuiciji da me vodi ka ozdravljenju. Tada, nakon tih par tjedana na moru, počeja san virovat da se možda mogu izličit, iako je nistagmus po medicini neizlječiv poremećaj. Međutin, ja san rišija da ako neko negdi "čudesno" ozdravi, ono, ozdravi od nečeg neizlječivog, da to mogu i ja. I tako je počela moja druga faza.

Meditira san i šeta prirodon i polako počeja otkrivat jedan novi svit. Na laptop nisan moga, TV isto, slušat muziku nisan moga i tako san živija eto, pa tada je bila treća godina. Znači skinut sa svega živog, čak ni pušija nisan. I malo po malo su se stvari počele otvarat. U par navrata san proba i uspija osjetit biljke, ono osjetit suštinu, svijest, dušu biljke. I kad to osjetiš, sve ima smisla, što izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše... Sve od biljke savršeno odgovara njenoj duši. U toku brojnih sitnih promjena koje su se odvijale, desilo mi se i da san doživija nešto kao unutarnji orgazam. Desetak dana nisan moga mastrubirat a bija san baš pun seksualne energije, da bi to kulminiralo nekon unutrašnjon implozijon energije, da mi je cilo tilo bilo puno te energije, i sve šta san promatra je bilo magično...

I onda je jednu večer kulminiralo. Osjetija san suštinu svega, osta san potpuno prazan od sebe, potpuno san se probija, ono, kao da cili život živiš u balonu i kroz to gledaš realnost, i onda ga odjednom probiješ i otvoriš se. Kad mi se to desilo, počeja san osjećat emocije od par prijatelja mi što su bili tu i što je najbitnije u svoj priči, osjetija san i doživija ljubav. Vidija san i osjetija ljubav, kao suštinu svega što postoji, kao suština i nas živih bića, da je sve ljubav... Puna su mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Ta ljubav je, pa ne mogu reć ni bezuvjetna jer je van te dualnosti "uvjetno - bezuvjetno", ona je jednostavno tu i ona voli, po prirodi, bez obzira bija ti dobar il loš čovik, biljka il ljudsko biće, ti si voljen i ti si ljubav, to je jednostavno, priroda univerzuma.

Također desilo mi se kad san obratija pažnju na mačku koja je bila tu osjetija san je potpuno, kao da san ja bija ona, ono, osjetija san iznutra, iz mačije perspektive, kako je bit mačka. Još san tu večer i sutra par puta telepatski zovnija mačku da dođe k meni i svaki put je upalilo, čim bi obratija pažnju na mačku i iznutra je zovnija da dođe, ona bi se okrenila i pošla k meni, mjaučuć.

To stanje u kojen san bija je zajebano i opasno, ja san već počeja malo razvijat neke deluzije i slično, ali brzo san skonta šta radin i zaustavija se. Odlučija san se povuć iz tog svita u ovaj "obični". I sad mislin da moramo bit dobro ukorijenjeni u ovaj, svakodnevni svit da bi mogli ulazit u te sfere u koje san ja uša i ostat stabilan. Nakon toga su mi se počeli odvijat razni psihički procesi, neugodni, teški, ne znan kako san iz priživija. Ja san od već dugo ima jedan dio sebe potisnut, i počeja san dolazit u kontakt s njin. I to je bilo jako burno. Prvo san ima nenormalan poriv da kričin, pa ječa nekontrolisano, ono zuja, proizvodija nekontrolisane zvukove, pa mi došlo da se izvaljan u kafiću i da će to proć, ja to uradija i samo mi došlo da punin glasno psujen. I ja oden na psihijatriju s namjeron da potonen u pakao, ali kad san doša tamo, vidija san da se želin borit. I tamo san se ispsova i kad je to prošlo, došlo mi je da bacan. Od tada, prije dvi i nešto godine, do sad, mene pere poriv da razbijan.

Taj poriv da razbijan je užasan, al mislin da je to zadnje što ima doć. Jer kroz psihoterapiju san osvijestija da taj poriv dolazi iz tog disociranog dijela mene, koji kad prihvatin, biću dobar. Al bukvalno, sve ovo što san van prepriča se moralo odvit kako bi ja sad doša na točku di se mogu oslobodit. I to iskustvo ljubavi me prominilo, teško mi je i opisat kako. Sinoć šetan, i samo me obuzme opet ta energija, energija svita koji je potpuno čudo i utonen u taj osjećaj jedinstva sa Zemljon, zahvalnosti prema njoj, ljubavi... Sitin se nečeg što me nervira ko matere, i odjednom to me ne nervira, nego osjetin ljubav u tome šta ona radi, a šta me prije nerviralo. Osjetin da ona to radi iz ljubavi. Ovo sve što se desilo se isplatilo, jer ja san anksiozan od srednje škole, i ovo je moj životni proces, da privaziđen ovu prepreku na kojoj sad stojin.

Sad, na ovoj točki di stojin, iman opciju da fakat razriješin probleme. Puno san toga proša, puno patnje a i puno lekcija. Mada, još uvik ja mogu poć krivin smjeron, ozbiljno krivin, ali ne žalin, ako se desi da pođen tin smjeron, jebiga... Ja znan da san ja debelo, debelo dobar dija svoje karme riješija. Sad san na točki di mogu ovo riješit al i dalje mogu radikalno skrenit u loše. A ako oden u loše, to je zadnja greška koju mogu napravit, prije nego jednon, eventualno, ne rasčistin ovo sam sa sobom i izađen na zelenu granu. I isplati se, isplati se poć na ovakvo putovanje, koliko god da je teško i opasno... Jer dobiješ blagodati kakve ne moš ni opisat... Ja san se trajno prominija, ne mogu opisat kako, al vidin da jesan... Ovo me prominilo iz korijena... Još samo jedan zadnji maji koračić... I na konju san. Al nije se još uvik prije zore svanilo.

A nistagmus, tu večer kad san iskusija ljubav, vidija san da je nistagmus moj učitelj kojeg triban slušat, a ne neprijatelj protiv kojeg se triba borit. I malo po malo, povukli su mi se simptomi nistagmusa, većina simptoma, a zamijenili ih psihički simptomi, anksioznost, agresija i to. Tako da mislin da san možda svojon sviješću uša u razloge zašto je ta bolest tu, u energije koje je stvaraju i da je možda mogu i izličit. A i ako je ne izličin, dovoljno san je zaličija, mogu je prihvatit i ovakvu ko sad. Već san ja msm jednon napisa ovaj suma sumarum, al želin sebe da podsjetin na to koliki san put priša i dokle san doša. Jer fakat, velik, velik put je iza mene. Puno dobivenih bitaka, puno stepenica od izazova priko kojih san priša, puno, puno toga. Bilo bi šteta da na kraju ne pobijedin ovo, a ne znan oću li. Kako god, isplatilo se je, ja san otvorija kanal toj apsolutnoj ljubavi i on će uvik ostat otvoren, čak i ako ja potpuno zaboravin na nj, uvik ću mu se moć vratit.

Predstava

— Autor nepocesljan @ 23:44

Nekad mi se desi da zaboravin u kojoj san predstavi, ne pripoznan glumce kad ih gledan iz daljine i čini mi se, nekad, ko da je predstava već više puta odigrana, samo su uloge bile različito raspoređene. Desi mi se nekad da pobrkan dan i noć, pa ne znan točno kad obitavamo na ovom planetu a kad se pridružujemo carstvu vječnosti, koja se iskazuje u svoj svojoj slobodi - snovima. Zaboravin tako koji je dan i godina, zaboravin i da san zaboravija koji je dan i godina, dok statisti stoje na istim mistima, danima, godinama i stare i postaju dosadniji, mada sami ne primjećuju, ili ne haju, aj ga znaj. Desi mi se tako, da ne znan postoji li uopće predstava, ova, naša, režirana od nepoznatog režisera, scenarija takvog, da u njega tek na momente moremo proniknit, dok po bini hodamo mi glumci koji jedva znaju izgovorit prave rečenice... Desi se, da posumnjan, da učinin tu blasfemiju da posumnjan da predstave nema, nego da je ovo samo oko svemira se na trenutak otvorilo, samim pogledom stvorilo ovu našu igru, i da će ubrzo zaklopit oko i ova igra će bit završena, zapečaćena, jednom za svagda, bez osmrtnica, bez slika u novinama za zasluge, bez spomenika... Možda treptaj oka svemira u našoj ravni postojanja traje beskrajno dugo. A možda, samo možda, mi smo igrači u ovoj igri koji se znaju od samog početka, ako početka ima, možda igru, kad je završimo, igramo isponove sa drugačijim pravilima, i tako do u beskraj, dok se ponovo rodimo, kad svemir zaklopi oko i opet ga otvori. Ova predstava je naša, iako, svi ju dijelimo, ali ipak ona je prvenstveno naša, a opet tako čudnovato, svak je glavni glumac u njoj a također i sporedna uloga, sve ovisno iz čijih se očiju gleda. Možda u njoj živimo i umiremo, vrteć se u krug, upoznavajuć neke stare prijatelje, pozdravljajuć jednom zaboravljene poznanike, vrteć se u nekin starin krugovima, pokušavajuć ih, sa više ili manje uspjeha, pretvorit u spirale.



Neugodne lekcije

— Autor nepocesljan @ 15:18

Iman jako lipu kosu. Prirodno kovrdžava, i lipa. Ali zbog nistagmusa moran nosat kapu, šiltericu, koja mi pokvari kosu redovito. To me nervira, jer želin da mi se vidi moja lipa kosa. I tako razmišljan, kako je to prilika da privaziđen nešto, a to je vezanost za moj fizički izgled. To da postane nebitno jel mi kosu pokvarila kapa. Razmišljan kako je nekima koji imaju velike ožiljke po tijelu ili neki drugi oblik problema, i koji se moraju odreć ko zna čega. I sjetin se kako je meni bilo dok san ima žešće simptome nistagmusa, šta sve nisan moga, dobro san priživija tu fazu... Također, iman lipe oči, ali zbog nistagmusa in se malo prominija izgled, teško za opisat, al sad su malo ružnije. Al ko što reko, tako je kako je.

Također, jedna stvar dosta bitna je to da nisan siguran koliko san više dobar u sexu. Prije se moga sexat po sat vrimena u komadu, ne bi svršija, ali onda san naletija na neke vježbe za višestruke orgazme kod muškaraca. Kvaka je da odvojiš orgazam od ejakulacije, i kad polako počneš to savladavat naučiš se zaustavit kad doživiš orgazam, točno sekund prije refleksa da ejakuliraš. Te su se vježbe radile jačanjem tih genitalnih mišića, prekidanjem mokrenja između ostalog, i ja san to, ko budala radija non stop, Na kraju san jednon prikinija prejak mlaz mokrače, toliko jak da me je probolo kad san to uradija. Poslje toga, se nisan sexa s nikin, al ovako, kad mastrubiran ne mogu više baš dugo izdržat. Strah me da san razvija preuranjenu ejakulaciju il tako nešto... Nez je li samo zbog prekidanja mokrenja, li možda ti višestruki orgazmi i nisu zdravi za radit

To mi je baš krivo, jer san seksualna osoba i volin dobar sex, a i stalo mi je do toga da zadovoljin žensku s kojon se seksan. Al međutim, i ovo more bit dobra lekcija. Lekcija koja te uči ljubavi, da je manje važan seks a više ljubav. A i da se snać što se tiče sexa, da i zadovoljiš žensku.

Lipo je imat lipu kosu, lipo je imat lipo tijelo, lipo je moć bit izdržljiv i dobar u sexu... Normalno je da želiš da lipo izgledaš i da si potentan. Al najbitnije je da se ti dobro osjećaš sam u svom tijelu, kakvo je da je. To je najbitnija stvar. I da znaš šta je bitno a šta ne. Jer na kraju i lipota i seksualna funckija su prolazne... Ljubav nije.

https://www.youtube.com/watch?v=2I_a9GzLC3w 


Prostor i vrime

— Autor nepocesljan @ 16:53
Jednog dana sve će ovo da se smiri
I ja ću bit ko jezero
u dubini mirno
sa vodon koja se mriješka,
na površini, od vitra

Vitar mi grane neće trgat
Vrime mi dušu neće stiskat
Bol mi srce neće gušit
strah mi stomak neće grčit

Jednog dana, kad se ovo smiri
Moću mirno sjedit pored jezera
bacat kamen i posmatrat, kako se širi
slušat igru šume i ples galebova
mirno posmatrat kako se sjene šuljaju

bez straha, jer
vječnost se ne može ugrozit
nit prazninu rasparat

Bol

— Autor nepocesljan @ 13:36

Postoji bol koja se raznosi
prid večer, u krošnjama drveća
bol koja lovi noću i smuca se
po šumskim sjenkama

Postoji bol, ona prava, ona duboka
koja leži u našem biću
i od koje žeđamo
žeđamo, za utjehom
zbog koje padamo ničice
i
nalazimo se u molitvama

Postoji bol koju ne briše vrime
niti lišća napadala na nju
ikad mogu ugušit njenu snagu
koju zime ne odnesu s prvim ledovima
koju lita ne sasuše svojim žegama

Postoji bol, bol zbog boli
Bol rađanja, bol umiranja
bol življenja

Postoji bol
koja je okačena o rogove jelenima
zbog koje divokoze se upućuju
na visoke stine
Postoji bol, zbog koje voda teče
i oblaci se zanose nadmeno u visinama

Postoji bol, bol koja raste
sa svakom novom sekundom, svakom novom promjenom
svakom novom smrti
Postoji bol, bol koju možeš osjetit jedino
ako ćeš osjećat i ljubav
Bol samog bitisanja
Bol ljubavi
Bol disanja

Postoji bol,
bol ljepote
bol života
i bol smrti
bol postojanja

Bol koja probode u dubini duše
kad preuštimo jecaj i,
progutamo krik
Bol koja živi u nama i mi smo joj dom
bol koja razotkriva svu našu nježnost
svu našu ranjivost
svu našu ljepotu

bol bez koje
nema ljubavi 


Super najava novog albuma

— Autor nepocesljan @ 18:53

https://www.youtube.com/watch?v=ZNUwv4BjpIw


Prečesto sanjam o prestancima, a
prestanka zapravo i nema,
i dok starac lovi ribu
a mladić se s užitkon kupa
nama se vječnost smiješi

kroz akciju 


1 2 3 ... 21 22 23  Sledeći»

Powered by blog.rs