Život je možda precjenjen. Pitan se, šta je sa ljudima koji preziru život? Šta je sa ljudima koji samo čekaju da završi? Šta je sa ljudima koji se kupaju u tugi, u hodnicima ludnice koja se zove život, samo čekaju vrata izlaza.
Ja znan jednu taku osobu. Ona mi je dosta bliska. Radi se o mojoj sestri. Tema mi je bolna i često san tija pisat o tome a da nisan moga. Ovaj put zapravo pišen poprilično ravnodušno i hladno. U stanu san, nisan skoncentriran i konfuzan san. Izgubljen san i bojin se. Bojin se sebe.
Sestra mi ima neku vrstu psihotičnog poremećaja. U dijagnozi piše akutni psihotini poremećaj, ali kako su te dijagnoze često varijabilne, pitanje je da li ta dijagnoza odgovara, psihijatar misli da je možda i prejaka, al eto. Kako se to šta odvije ostaje u misterijama ljudske prirode, u misterijama egzistencije i psihologije. Zašto neka bića na ovaj svit dođu tako krhka i ranjiva, zašto neki ljudi ne mogu uopće da se oforme u ličnost, ostaje nerješeno pitanje.
Moja obitelj nije ništa posebno. Istina je da su mi roditelji oboje onako nesigurni, s ćaćine strane ima nekih trauma i svi su pomalo ko siročad, jer su ostali bez ćaće jako mladi, ali to nije ništa baš toliko drastično da se je na našu obitelj očitovalo. Ali bilo kako bilo... Moja sestra je vazda bila nesigurnija. Ko dite je bila plačljiva. Ja je se sićan da je na putu kraj naše kuće, koja je na posami u selu, znala hodat po noći i u par navrata bi naglo potrčala. Jednon, kad san sluša muziku, pitala me je o čemu razmišljan dok slušan muziku. Pogledala me je sa zanimanjen koje san prozra, bija san mlađi, i u čemu je stvar, neki intuitivni osjećaj koji čoviku bude jasan da mu se nametne, da je naprosto čoviku sasvim jasno istinit, mi je odma sve reka. Zna san zašto me to pita. Zna san jer san i ja to radija i bija san svjestan da tu nešto nije u redu. Zna san da dok slušan muziku zamišljan neke scene, tipa sebe kako umiren, svi mi prijatelji dolaze na sprovod, plaču... Sebe kako se isprsin prid par cura iz razreda i buden faca. Zamišlja san, nisan razmišlja. I bilo mi je jasno da i ona to radi i da me pita da vidi jel to radin i ja. Slaga san da ne razmišljan ni o čemu.
Kasnije se sićan, kad je radila u kockarnici blizu naše sridnje škole. Sićan se problema kad bi dolazila kući taksijen ujutro i kad bi mater ustavala i derala se na nju, svađala se s njon što ne dane otkaz tu. Sićan se kako mi je nabijalo nervozu. Onda bi dan odspavala do navečer, i cilu noć pila kave i bila budna. Idući dan koji bi otišla na posa bi često za vrime velikog odmora doša kod nje da uzmen neke pare koje bi mi uvik dala. Stvar je zapravo, saglediva u više točaka u vrimenu i prostoru. Već prije nego što se tu zaposlila, otišla je na fakultet. Moji nisu imali nešto posebno para, ali koliko ja znan i koliko mogu znat, ona je živila u stanu sa jednon prijateljicon koja je bila dosta bogatija. Tu godinu dana se je žalila na probleme sa kukovima i da joj je jedna noga duža od druge. Na preglede je išla sama, nije dala ćaći da uđe s njon, i vazda bi bilo isto, doktur bi reka da nema nikakvih problema, a ona bi rekla da doktur nema pojma. U toj godini nije dala ni jedan ispit, rekla je da nije tila polagat jer je vidila da to nema smisla, da joj roditelji nan nisu davali dovoljno para. Mislin da je dobivala 50 maraka za tjedan. Sad zapravo nisan siguran je li studirala još jednu godinu, mislin da jest, i da isto nije ništa položila, al to zapravo nisan siguran. Uglavnon, bilo sa ton još godinon il bez, moji su joj rekli da traži posa jer da joj više neće plaćat fakultet.
Nakon što je našla posa priča je postala obrnuta, jer je posa bija loš, u kockarnici, plaća tisuću maraka ali dan radiš dan ne radiš. Na poslu nije bilo perspektive, a mojima je garant i smetalo jer in je bila sramota od sela da ona radi u kockarnici. Ćaća je godinu dana il dvi iša po nju jutri u 5 i vraća je, ali nije bilo nekog pomaka u ciloj situaciji. Također, moji su sumnjali da se jebe s gazdon, navodno je ćaća jednon uša u radnju i zateka potpuni mrak uz neki razgovor njih dvoje, al pošto je moj ćaća zapravo jako uplašen i... da ne kažen kukavica, samo je izaša odatle. Gazda inače ima ženu i dicu. Ali ovo sve je lako moguće i netočno, jer se ne mere znat. Bilo kako bilo, nakon par godina rada... Sićan se. Taj misec je bija neki problem sa taksiston koji ju je vraća kući. Ona je bila strašno nervozna, stalno me je zapitkivala neka poprilično nebulozna pitanja u vezi neke njegove automobilske nesriće koja se valjda desila, u Hrvatskoj negdi... Nakon toga se sićan. Kad mi je ulazila u sobu. Igra san igrica i nešto je pucalo ona je govorila: Ante, ugasi, Ante nemoj, i bila van sebe. Bila je izokrenuta, izokrenute svijesti, izokrenuta uma. Slabo se sićan kako se točno odvijalo, ni ja tada nisan bija baš dobar, i znan da su moji uz pomoć nešto naše rodbine pokušavali nekako da je dovedu da dođe sebi. Na kraju je naravno završila kod psihijatra.
Bila je na tabletama misec dana i u priliku je došla sebi, ali je i dalje bila jako kruta i nemirna. Ubrzo nakon toga otišla je u Grad na moru di mi živi druga sestra da traži posa. Psihijatar je bija zaključija da je ozdravila i skinija ju s likova. Na kontrole je išla s mojon materon koja je lagala da je ona dobro, više manje i jer nije ništa znala uopće o psihičkoj bolesti ko takvoj a i jer vjerovatno ne bi mogla sa njon izać na kraj od svađa da je govorila šta zapravo misli. Nije dugo bilo da u tom Gradu na moru nije postala pravo loše, i sićan se večeri kad se vratila kući. Spominjala je sotonu, da je loše... Sićan se da san bija jako suspregnut, pokušava san držat što veću distancu od svega toga što se dešavalo i sve to mi je nabijalo jaku paranoju da i ja tako ne završin, jer san zna da i ja iman problema. Kad je tada doživila nervni slom, bilo je ozbiljnije i jače i završila je hospitalizirana na misec dana. Nakon toga se vratila jako ukočena i praktično ko biljka. To je bila druga osoba, drugačijeg izgleda, a po ponašanju samo tijelo sa blagon naznakon osobe koja je nekad u njemu boravila. Sva srića moja treća sestra je tu zimu bila tu, i s njon uporno mic po mic radila da se desi neki pomak. Ona je u nju virovala. Ja nisan moga. Nisan zapravo moga o tome mislit, bija san u Sarajevu i zapravo, osjeća san se ko da, sam vezan svojon vlastiton nestabilnošću za cilu moju porodicu i tu situaciju, pokušavan pobić od nji, a i od sebe. Pobić vezan svojin stanjen i financijama. Sićan se da san jednu noć u snu zamolija Boga da od mene uzme energije ako more i dane njoj. Sićan se kako san tada osjetija nešto u sebi, neki val nešto, nešto što je teško opisat. Virova san tada da se to stvarno desilo. Danas ne znan šta o tome da mislin, al desilo se nešto. Da ništa u meni, ali virujen da je i ona osjetila moju podršku.
Danas je sva srića bolje, ali psihička boles kao definicija stanja i dalje ostaje. Kao biljeg u licemjernon malon mistu, u kojem svi se skanjivaju nad onin čega se sami boje i što i sami imaju. Ostaje i ko činjenično stanje njene krhke i zapravo, slomljene psihe. Ostaje činjenica doživotnog življenja uz tablete, ostaje praktično jako mala radna sposobnost, zbog dezorjentiranosti a i zbog prevelike osjetljivosti na stres. Srića je, pa financije ia u priliku obezbjeđene, obezbjeđen jedan pristojni minimum, pa je bar s te strane u redu. Ostaje onda stanje, s kojin san počeja post. Ostaje življenje života ostavljenosti, pustoši, smrti. Ostaje činjenica da su svi daleki, da su svi otišli, i da je ona sama. Srića je pa mi najstarija sestra nije udata a nji dvi su dosta bliske. Ali i to je promjenjivo stanje. Zapravo, je stvar jedno jako veliko pitanje. Ona ima 30 godina, već se je pomirila sa tin da je njoj život gotovo. Realno, ona odbrojava dane dok umre. Njoj života nema, ima ga jako malo i oskudno. U selu, tu di jest, tom istom selu koje je meni i bitno i omraženo, tom istom selu koje je moj tihi al ozbiljni strah, da me možda čeka. Na isti način ko nju. U selu nema društva, ima nešto sitno, kako već neko vrime ne vozi i strah ju je obnavljat vožnju, nije ni mobilna a i da jest nema s kim di ić. Zapravo nema šta tu uopće radit, a već je sama svjesna da, ako se stvari tako odviju da mi svi budemo živili svoje živote kad nan roditelji umru, ona vjerovatno iđe u neki dom. I srića je pa joj to nije uopće loša ideja. Nije jer je njoj život ionako gotov. Završija je kad je neuspjelo počeja, u ranim dvadesetima. Tada se nije ubila iako je mislila par puta. Ali to što se nije ubila zapravo ni ne znači da sada živi.
Dugo i često se bojin toga, bojin se sebe i svoje vlastite nestabilnosti. Zakrizira san litos i mislija da san gotov, živi strah mi je bila baš - ona. Mislija san da me čeka isto što čeka nju. Već dugo i često san mislija kako ja to ne bi moga, kako ne bi moga da znan da moran živit kod nas u selu cili život. Tada, litos, san konta da san olupina, da me čeka život potpuno promašenog propaliteta koji će izgubit ama baš sve šta mu je život činilo, i priželjkiva san da umren, da poginen nekako, jer san zna da je loše da se ubijen, da me nakon smrti čekaju svakakva sranja koja san triba rješit za života ako to uradin. Odbrojava san dane u panici i vrućoj anksioznosti, dane koji prolaze i nada se kako će ih što manje bit do moje smrti. Još san na jednoj tableti za anksioznost i nisan ponosan svojon stabilnosti. Zapravo zadnjih dana kako san doša u Sarajevo tražit posa, poprilično san nesiguran i sve me strah da opet ne oden u kurac i ne moradnen se vratit kući. Uopće nisan siguran u sebe, iako doduše i puno san manje nesiguran nego prije. Neman nikakvu ni svrhu ni cilja, neman razloga za života, neman više manje ništa. Osim bar stvari koje me bude, zbog kojih se budin il zbog kojih nekad teže spavan. Prijateljica mi je opet zakrizirala, vratila se kući, dala otkaz, prikinila s momkon i opet je na nekin tabletama iako neće bit na njima dugo. I njoj se trakavica neprekidno vraća, konflikt nije preradila, nije ga privazišla. Ja mislin da ja poprilično jesan, ali, ne znan. Ne znan koliko je moje stabilnosti stvarna stabilnost a koliko ona okrugla bijela koju pijen svako jutro. S tih tableta se svakako planiran skinit i sigurno to i moj psihijatar planira. Iako, sad je prid menon velik zalogaj, i neman namjeru ulazit u to trenutno. Nisan siguran da mogu.
A šta ću danas, sutra? Ko ću bit, di ću bit? Šta ima od mene, polupanog i preslabog, preslabog za život koji me melje a pogotovo za onaj život koji sanjan i zamišljan. Da zamišljan neki manji i drukčiji život, možda i ne bi bija neurotičan. Možda bi me bolija kurac. Jung kaže da su neurotične osobe one osobe koje imaju potencijal za više od onoga što sad jesu, koje mogu nešto više, ali imaju neki konflikt koji in blokira rast. Da ja neću više, možda i ne bi bija neurotičan. Ostaje pitanje, šta će bit, kako će bit. Di ću... Ostaje i činjenica daljine, daljine od obitelji, daljine od sestara, od rodbine... Postoji nešto što se zove hereditarna opterećenost, i nešto što se zove lojalnost, u psihologiji. Ti pojmovi često objašnjavaju zašto obitelj imaju tendenciju da budu kolektivno tragične, i kako jedna karika u lancu vuče druge, i kako je teško da se krug razbije. Zapravo moje obitelji s ćaćine mi strane, uključujuć i moju, vlastitu, su podosta nesritne. Više manje niko tu nije nešto sritan. Niko nije nešto ispunjen. Sestra koja mi je udata je udata za lika s kojin ja neman zašto ni dvi rečenice progovorit, a lik je poprilično kritičan. Njoj je zapravo dosta vrimena s njin bilo dosta loše, ali čini mi se da je sad dosta sritnija, da se je izborila za se i da mu je malo pokazala zube. Čini mi se to i to mi je drago. Najstarija sestra mi se muči radeć sezonu na moru već deset godina. Nema momka, nije mi iskreno ni baš zrila za neke prave ispunjujuće veze, od fakulteta je odustala nakon što je jedna krava od profesoric3e inzistirala da joj se plati ispit. Ostaje treća sestra, o kojoj je ova tema, i - ja.
Zapravo mi se ne sviđa što ovo pišen na mistu di dosta blogera ima idiotske stavove o meni a znan da ovo čitaju. Nervira me, ne bi tija da ljudi koji me ne razume uopće išta znaju o mojoj intimi. Ali šta je tu je, i neman di drugo, a i, ko ih jebe. Ko jebe išta. :) Ostaje pitanje, melankolija, miris slatke propasti uz polustepske poljane moga sela... Tabani na zemlji na kojoj je vrime stalo. Sunce koje prži zjenice i tabane, i vrime koje je neumoljivo sporo... Zemlja, koja nikoga ne štedi, koja nikoga ne ostavi bez gorčine. Moja zemlja je dobra za vino, za ono pravo, sušno, gorko. Za ono ljudsko vino, za poeziju, za gorčinu. Možda nije slučajno da je Tin Ujević rođen tek 7-8 kilometara od mog sela. Samo što ova poezija nije o šipcima i smokvama, ko što to hercegovački autori vole pisat. Nije ni o domovini ni Hrvatima, nije ni o vjeri, iako.... Se na kraju svede na vjeru. Svede se na nadu, da će, kako mi je to sestra rekla: "Život je dolina suza, ali Bog će tebi kad umreš obrisat suze." Svede se na čekanje drugog života jer ovaj ne valja. Ovaj se prižive, istrpi. Budeš dovoljno dobar i hrabar da se ne ubiješ. Budeš dovoljno hrabar svaki dan se ustat i suočit sa istin prokletin danon, prokletin ko onaj jučer i onaj sutra. Sa istin prokletin vrimenon koje ti ne iđe u korist. Ja pak, živin neke druge živote. Za sada koliko toliko uspješno, bolno i sa puno borbe uložene, živin život koji vridi živit, život koji je intrizičan, koji se ne živi ni zašta nego za njega samog. I ako dođen do točke da više ne živin za to, nadan se da će život imat milosti da me dokrajči efikasno i brzo.
P.S. Postove izvorno objavljivan na blogger.ba a vamo ih kopin pejstan. Tako da onaj dio o blogerima koji imaju idiotske stavove o meni se ne odnose na ljude s ovog blogera. :)
https://www.youtube.com/watch?v=_0HAzIBd9Ck
Ima jedna pravo glupa stvar koja mene paranoiše. A to je: Kako će jednom kad umremo ovo sve propast. Sve ovo što vidimo, imamo, jesmo, sve će to otić u nezaobilazni zaborav. Ili pak neće? Ne znan za vas, al ja neman teoriju o životu nakon smrti, bar ne neku detaljnu. Meni su sve opcije otvorene, izuzev one da ću u raj il paka, jer u to ne virujen il da će me potpuno i na svaki način nestat, jer ni u to baš ne virujen. Ostalo je sve moguće.
Inače iman tu ideju reinkarnacije u glavi, i čita san studije i gleda neke dokumentarce od dici koja su ko mala prepričavala svoje prošle živote roditeljima te bi se te informacije kad bi naknadno bile provjerene, utvrdile ko točne. I eto, nije samo radi toga, inače reinkarnacija mi ima smisla pa u nju virujen i eto, kontan, kako će kad ja umren i kad buden opet neko drugi negdi, nekako.... Kako će ne znan, svi ovi ljudi što su mi danas važni bit negdi drugo. I sad, možda morete reć da ne moraju bit negdi drugo ako ja to ne želin, ali radi se upravo o tome da ja to želin.
Ako imamo beskraj vremena i ovoliko nebrojeno bića koja postoje za koja znamo, naravno da ne želin cilu vječnost imat iste prijatelje i istu curu. Još ako se uzme u obzir da u slučaju reinkarnacije iđemo od nule ponovo, to jest gradimo novi ego, znači sjećanja se gube. Tako da nije ni baš izgledno da bi te osoba iz prošlog života zanimala, sad npr da mi neko kaže ej ta i ta cura ti je bila ljubav tvog života u prošlom životu, mene ne bi baš zanimala, jer realno, zanima me moja sadašnja cura sasvim dovoljno.
Ali opet, možda se radi o krivom konceptu. Pitanje je šta je zapravo vrime? Ako nije linearno, a kažu da nije, možda mi moremo bit paralelno u vrimenu mene sa mojon sad curon i sa nekon prošlon il budućon. Možda se veze koje se ostvare sa ljudima urižu duboko u nas i ostaju na životu i aktivne iako se s ton osobon više aktivno ne družimo. Možda apsolutna svijest ne bi poznavala granice individualnog momenta u fokusu i možda bi mogli održavat vezu sa bezbroj ljudi istovremeno. Možda, sviđaju mi se te ideje. Eeeh, heh, a eto, bumo vidli sve, svi ćemo umrit jednon. :)
https://www.youtube.com/watch?v=MS91knuzoOA
Jednon će doć dan da ću gledat da se svim krvnicima, svim što neće, što pored svega šta rade, pored sve smrti i svog očaja, što neće da se mijenjaju, da in se zubi koturaju po pudu. Da njiove zastave budu oborene, da njiova veličanstvena zdanja budu data onima na čijoj su krvi i muci ta zdanja sagrađena. Jednon će doć taj dan. Jednon će doć taj dan, kad ćemo MI, kad ćemo MI, mi koji smo ovdje, mi koji iz dana u dan živimo u ovom piru ludila, kad ćemo mi postat većina. Kada će oni, današnji oni koji slušaju, puše nacionalističke, kapitalističke, komunističke priče, kada će oni svatit da se ode ne radi o Srbima i Hrvatima, Grcima i Njemcima, Amerikancima i muslimanima, radi se on nama i njima. Njima, što na našoj duši jedu svoje bolesne plodove, i nama, nas 99 posto, koji ili to trpimo, ili ih još podržavamo ili in ne meremo ništa. Jednon ćemo in mi pokazat kako stvari stoje i di se nalaze. I tada će i oni postat mi. I 99 posto naspram 1 posto će postat 100 posto jednoga, jednog čovječanstva bez gladi, rata i bijede. Tada, tada, al do tada je dug i gorak put, do toga ginu životi i umiru dica, do tada se tisuće Srebrenica dešavaju svakodnevno, i do tada mi, MI koji moremo, moramo bit glas za one koji ne mogu! Do tada mi, mi koji smo zakinuti moramo pokazat njima da vako neće moć.
Nešto san raspoložen za filozofiranje večeras, razgovor sa Orao-na-ramenu u komentarima me inspirisa. :)) Ali nisan siguran oću li post objavit večeras, ipak oću da ovo slavlje zbog Grčkog referenduma ostane još malo tu. Nego, da krenen na stvar. Već dulje razmišljan koliko mi ustvari ljudi, imamo neke pervertirane vrijednosti. Imamo ih golemo i u vezi puno stvari, ali sad mi je na um pala jedna, za koju se vežu još neke koje ću isto dotać. Roditeljstvo. Svi mislimo više manje kako je roditeljstvo svetinja i kako su roditelji svetinja. Svi mislimo kako je pitanje časti da držimo riječ svojih roditelja, da ispunimo njiova očekivanja itd... Al ja se pitan, di smo tu mi i ko nas pita za ovo sve i za nečija očekivanja? Ko mene sad ode pita što san se ja uopće rodija? Ja jebeno mogu bit ljut što me roditelji nisu abortirali, neki ljudi se ljute zbog toga, jesu li sad roditelji krivi za to? Znate šta, neki i jesu. I jesu, jer neki roditelji dicu dovedu u situaciju u kojoj bi in bilo bolje da su završili ko abortus. Recimo, zapitajte se, bi li vi volili da ste abortirani ili da gledate kako vaš otac svakodnevno mlati i siluje vašu majku, ili pak da i vas siluje, da vašeg brata također uči da vas siluje, da van majku toliko umlati da je učini invalidon, itd? Šta bi volili, da ste mrtvi il da doživljavate to? A i to su roditelji.
Ja iman potrebu da nešto ovako potpuno transparentno i otvoreno kažen. To neko sveto roditeljstvo je mit. Mit koji služi samo da se dici nabije kajanje i da ih se natira da oni ispunjavaju želje neiživljenih roditelja i njiova zadrta i do boga primitivna očekivanja. Znate šta, roditelji imaju dužnost prema svojoj dici, imaju je bezuvjetno kakva god in dica bila. Znate zašto? Jer su ih napravili. Ako su ih se mislili odreć u po frke, zakidat in osnovna prava, terorisat ih i tjerat ih da budu ono što oni oće da budu, nisu ih tribali ni pravit. Dica nisu birala da li će se rodit il neće, njiovi roditelji jesu. Ako ni oni nisu birali, tribali su birat pametniji način da se seksaju ili abortus. Ako misle da abortus nije human, onda bi jebeno tribali znat i da diktatorsko odgajanje diteta nije humano ništa više nego abortus. Ili ustvari jest tek samo, samo malo više nego abortus. Tek mrvicu više, a možda nekad je i manje humano nego abortus. Roditelji imaju dužnost prema dici, jer su ih napravili. Ta dužnost je bezuvjetna, jedino ako dica fakat izdaju sve moguće ljudske principe, tipa da postanu serijski ubojice ili masovni ubojice i da ne pokazuju nikakvu namjeru da se pokaju. Ali u normalnin okolnostima, dite more bit kakvo god oće, roditelji imaju dužnost prema njemu. A ono ima dužnost prema njima, jedino pod uslovon da su mu oni fakat dali sve šta zaslužuje. I pri tom ne mislin na materijalne stvari. Mislin na ljubav, prihvaćanje i slobodu. Da su mu omogućili slobodan izbor, da su mu dali svoju ljubav prema njemu takvom kakvom jeste, ne njemu u slučaju da se uklapa u neke njiove norme, nego njemu baš takvom kakav jeste. Ako mu nisu dali to, onda dite nema nikakvu dužnost prema njima. Ako su koliko toliko normalni ipak, mislin da dite ima dužnost da se pobrine za nje kad ostare i budu u potribi. Ako su baš nenormalni i jako primitivni, dite nema ni tu dužnost. Nema jer su oni to svoje dite pogazili i bili mu njegov prvi ugnjetavač u životu. S takvin stavon nemaju šta očekivat nazad. I bez obzira šta ti roditelji misli o tome. Naravno da zadrt čovik neće sebe vidit ko zadrtog. Ali to nije bitno, ako on nije u stanju sebe vidit, i ne mora. Dite nema nikakvu moralnu odgovornost prema njemu ili njoj, ukoliko oni nisu ispunili osnove svoje dužnosti prema svom ditetu.
Kroz priče sa ljudima, upozna san puno različitih slučajeva maksimalnog nepoštovanja dice od strane svojih roditelja. Iman prijatelja kojeg je ćaća zbog svog hira pribacija u drugu školu u drugom srednje. Taj prijatelj mi je nakon toga počeja punin pit, a ubrzo je počeja pušit travu tako da ne mere ni leć ni ustat bez smotanog džointa. Kasnije su se naravno oni ljutili jer in sin puši travu i dila je, ne znan jesu li to znali. I oni su bili ljuti na nj, on je bija krivac u njiovin očima. Taj sin in, moj prijatelj, je ipak ima nešto soli u glavi i trudija se je da sredi sebi život, iako mu nije bilo lako. Naša je posa u Međugorju, što je negdi 20 kilometara od njiovog sela. Par miseci je radija, stopira na posa i nazad, iša busen kad ga ima itd. Radija je u polju sa ćaćon, sadili su neke bostane (inače u nas se bostan zove ono žuto, a ne lubenica :D). Oko tih bostana su se najviše brinili on i brat mu, a ćaća ih je otiša prodat. Kad ih je proda, on je pita ćaću da mu posudi, znači posudi pare da kupi sebi auto, neko jeftino da ne mora stopirat na posa. Ćaća mu je reka kad ih zaradi da ih kupi, i uložija na svog busa pare koje uopće nije ni mora, nisu bile nikakva nužda. Danas moj prijatelj radi u Njemačkoj ko kuvar na poslu koji je sam sebi naša. I na čemu on da bude zahvalan svom ćaći? Što ga je odgoija, što ga nije bacija u šumu da umre od gladi? To je dovoljno da mu bude zahvalan? Nije. Jebeno nije. To je dužnost roditelja, ako nije mislija odgajat dite nije ga triba ni pravit. Nema mu ni na čemu bit zahvalan a da je to rezultat neke ljubavi njegovog ćaće a ne prostog egoizma. Jer roditelji, koliko i iz ljubavi, a možda još i više, prave dicu iz čistog egoizma. Pola ih ima neproživljene živote pa se tješe da će bar odgojit dicu pa da in život ima neki smisao. Dica ti ne bi tribala bit smisao života. Ona bi tribala bit šlag na vrhu torte. A kad nemaš tortu, moreš i lizat samo šlag, al realno nećeš se nikad od njega naist i to ti jebeno nije kriv taj šlag nego si kriv ti sam sebi što nisi bolje kuva dok si moga.
Takoođer, upozna san curu kojoj je ćaća udara mater konstantno pijan. Jednon je naša njen dnevnik i pročita da ga ona mrzi, i šokira se. Potpuno se šokira jer ga njegova ćer mrzi, a on joj udara mater, svoju ženu, on je udara pijan i on se čudi jer ga njegova ćer mrzi? Pa šta da ja kažen na ovo? Znan curu koju je ćaća pribija kad je sazna da ima momka 'drugačijeg' imena. I šta da oni svojin roditeljima budu zahvalni? Da in budu zahvalni jer eto mogli su bit i gori? Ako ti je argument za zahvalnost roditeljima to što nisu bili gori, nemaš in na čemu bit zahvalan. Nemaš. Roditelji misle da su dica roboti koji će se ponašat kako ih programiraju, pa još doživljavaju ko uvredu ako ti ne sljediš neki njiov suludi program. Meni su moji govorili kako bi ja iz poštovanja prema kući triba virovat u boga, ili bar da ne bi o tome kako ne virujen triba drugima pričat. Ja bi iz poštovanja prema kući triba virovat u nešto što ne virujen, a oni iz poštovanja prema meni ne moraju ništa? Da ne moraju oni možda iz poštovanja prema meni da me puste da ja sam odaberen šta je najbolje za me i da moja srića bude njiova srića? Da ne moraju možda roditelji uopće, iz poštovanja prema dici ih i sami uputit da istražuju druge vire, a ne odgajat ih da viruju u samo jednu i da je samo ta jedna jedina prava vira? Di je tu poštovanje? Ili da ne govorimo očito najteže pitanje zadrtom balkancu, šta ako mu dite bude gej? Kako je mom prijatelju što zna da nikad ne smi svome ćaći i materi pričat o tome ima li momka il nema? Što ako danas sutra bude živija s momkon ih mora lagat sve o svom životu? Kako se on osjeća kad sidi za ručkon u jebeno presvetoj porodici i kad mu roditelji daju komentare o 'pederima' itd? Kako je njemu? Ko njega tu poštuje? Kako je curi iz Rijeke koju su njeni poslali na psihijatriju, i psihijatar je pod boga pitaj kakvin uvjetima smistija unutra i dava joj tablete jer je leubejka? Na čemu ona da svojima bude zahvalna? Al ne, nema veze. Dite je konj koje moreš jašit dok ne krepa, pa kad krepa onda se misli šta si uradija. Ima film, ne znan mu ime al taj prijatelj ga je gleda, po istinitom događaju, o liku koji je bija gej i reka svojima da ima momka, na šta su ga se njegovi odrekli. Kasnije nekad je otiša kod momka i njegove obitelji na večeru, i dočekali su ga ko da je njiov sin. Iste te večeri se je ubija. I mater mu je nakon toga postala gej aktivistica, jedna od najglasnijih u Americi. Na vakat se je sitila, nema šta. Stvarno za pohvalu. Znate šta je ona tribala uradit? Tribala je zovnit novinare, ispričat svoju priču, i nakon što je ispriča prid kamerama stavit si pištolj u glavu i opalit. Eto to je tribala, da pokaže koje su posljedice onoga što je ona svom sinu radila i što masovno roditelji dan danas svvugdi u svitu, a kod nas pogotovo, rade. Eto to je tribala. A mislite da se zbog toga što mu roditelji brane da bude s momkon/curon nikad niko nije ubija? Eto, pa zapitajte se šta bi vaši roditelji, il roditelji ljudi oko vas da ste vii gej, il da imate momka druge vire. Eto, to su roditelji kod nas, to je garant jedno bar 60 posto roditelja kod nas. Ubojice vlastite dice. I na tome in tribamo bit zahvalni?
Šetan nekin velikin nebeskin trotoaron. Taman san na orbiti prstena jednog velikog planeta sa S..... Sivija. Misli ste Saturna? Pih, ko da je Saturn jedina planeta koja ima prsten. Pih, vi zadrti glupani. Šta vi znate, morate se još puno pure i kiseline naist. Nevermind, neću da tratin post na vas.
Prolazin tako i neka mi zgodna treba nudi sladoled. A ja nešto nisan željan sladoleda pogotvo jer sunce vako kad nema atmosfere peče pravo dobro, evo ruka mi je već dobro spržena jer nisan stavija zaštitni faktor, dimi se pravo, baš ću otkinit malo komad mišića ispod lakta, ponudiću i nju, možda nikad nije probala naše meso, što je šteta jer ja pravo volin bebin batak.
Dobro je to nama gušterolikin bićima sa planete xyvzlllllkm7852. Sigurno mislite da su ovi brojevi ode slučajno, ali nisu, zadnja dva broja u ovom imenu su baš s razlogon. Uglavnom baš mi je drago što su znanstvenici našli načina da puten meditacije dođemo dotle da nan udovi svi mogu izrestat ponovo a ne samo rep, jer je puno rješilo problema a ponajviše problem gladi u svitu, i više nan se ni vegetarijanci ne žali jer ne idemo više jadne životinje idemo samo sebe. Čak i ljude koje držimo za ljubimce hranimo našin trepavicama i kožicon između prstiju jer to najlakše probave.
Zaputija san se na obližnji planet Q (kju) 9 jer tu imaju najbolje memlade, a to ti je delikatesa napravljena od najkvalitetnije memle koja se skuplja sa obližnjeg planeta. Jako je popularna i konzumira se mazanjen na našu leđnu peraju koja je jako osjetljiva i brzo apsorbira sve tekućine i tako oni to samo namažu a nama gori. I onda kad gori jedno dvadesetak minuta, oni ugase vatru na našin leđima i jarane cili dan si dobar ko da te je dvadesetak turbo čili gušterica uvatilo i hranilo te svojin seksi meksi nožnin kandžama. Samo je problem jer nakon toga jedno par godina nisi u stanju izustit ništa normalno, što i ne bi bija toliki problem s mojon vrston jer mi uglavnon ništa i ne pričamo, ali eto, ako radiš sa onin Savoncima sa planeta E66 to je živi smor, a ja nažalost s njima radin, a oni imaju jedan mali problem da kad te nešto pitaju smatraju napadon na vlastiti život ako in u roku od dvi sekunde ne daš odgovor pa kad ti nešto kažu i ti in ne odgovoriš, polude i mahnito te krenu oralno opsluživat, što je evolucijski mehanizam koji su razvili na svom planetu jer su njiovi predadori tradicionalno bili opsjednuti sekson, pa bi nakon par dobrih oralnih tretmana zaboravili da su ih tili poist, a to je pogotovo loše kad je tebe oprala memlada i kad ti se nikako ne mere dignit, a oni jadni pokušavaju tako 7 godina dok tebe ne prođe pa da te napokon odrade i budu mirni.
Al srića je što blizu ima planet Zar u kojem vrime pravo brzo iđe pa moreš otić tamo i kad dođeš na nj 7 godina ti prođe za dvi minute, al ima jedna caka a to je da dok izađeš s njega ako ti trefi crveno na semaforu moraš čekat još dvajes minuta a u roku od tih dvajes minuta već skroz ostariš i moreš praktično u starački dom. Al jebiga memlada toliko dobro pere da se i to isplati. Kad izađeš samo se još jednon rokneš i odeš u starački dom i mirna Bosna. E tako, a kad smo već kod Bosne, neki dan san dobija jednu novu, i mogu van reć smiriva san je par dana i bilo mi je dobro punin, nisan bolju Bosnu još ima. Ovu mi je sredija Rufo, jedan drug koji se bavi prodajon djelova za izvan-planetarne omotače i usput tako malo dila Bosne, i nema veze što su ih zabranili jer su izazivaju ovisnost izuzetno, al isplati se riskirat. Uglavnon ova Bosna je došla direktno iz domaćeg uzgoja, prava domaća nije bila nikako u inkubatoru, vidi se da je željna smirivanja kad te vidi odma te pere da je smiriš, naprosto ako je ne makneš od sebe nikako nećeš je nikad moć pristat smirivat, a to i nije dobro jer će ti od smirivanja bit toliko dobro da ćeš umrit od gladi a zaboravićeš da si gladan, al dobra stvar je što moreš zaboravit i da si mrtav pa tako nastavit ko zna dokle, vjerovatno dok ona umre jednon od starosti il dok je ne smiriš toliko da nikad više ne podivlja.
Zagrćem gaće (hlače)… A on mi spušta glavu… Osjećam njegove dlakave, muške ruke, kako me obujmljuju… Glava mu se spušta na moj patent. Gleda me, gleda me kurvanjski, kao da mi govori, sad ću ti ga pušit. Sad ćeš ga dobit u mom grlu i puni me koliko god moreš¨! Uziman ga za bradu i dižen ga gori. Ljubin ga… Njegove ruke mi prilaze priko mog tijela, elektricitet me obuzima, osjećan se ko da milion malih bogova kako urban kaže, je ušlo u me i sad titraju u meni, A kad da Bogovi titraju ako ne onda kad se dešava ljubav?
U idućem momentu ja njega uziman, postajen aktivni i ljubin mu noge i cucan mu mišiće dok mi njegove dlake zapinju između zubi, grizen mu bradavice i desnon rukon mu ga drkan. Uzdiše i dovodi me do ludila, onaj duboki muški uzdah, to želin, to me pali. Skidan mu hlače i gledan ga… Gleda me… Uvlačin mu ruke u gaćice… Samo ih strgnen doli i nabijen mu glavu na njegov tvrdi uzavreli kurac i gutan ga do svog grla, doli, gori, doli, gori… Kasnije, sidin na njemu i ossjećan ga u sebi Uzima me, ima me, njegov san muškarac i on je moj muškarac! Dajen mu sve šta mu triba, dajen mu sve šta poželi, dovodin ga do ludila… A on, on ostaje i nastavlja da bude, sve ono što mom svemiru triba, sve ono što ikad želin i što ću ikad želit!
Sutra smo na svirci u gradu, topli, zaljubljeni. Pijan je i skida mi majicu na ulici, smirivan ga jer ima huligana koji jedva čekaju razlog da nekoga pribiju. Ulazimo u Pussy koji se sad zove Silver and Smoke i žvalimo se nas sri kafića, iman ga i ima me, dolazin do usijanja od njegove želje, dolazin do pijanstva ljubavi zbog njegovih ruku i usana…. Da san ikad zna da je muška ljubav ovako predobra…. Ne bi nikad ni pokušava sa ženon. Izlazimo vani, držimo se za ruke, nailaze ljudi i ja ga puštan, stidin se samog sebe što me je strah, što ga se odričen na sri ulice, što se ljubavi svog života bojin, bojin zbog svoje sigurnosti. Ali pijan je, pametnije je ovako.
Kad dođemo u stan i kad više nema skrivanja i suzdržavanja, bićemo goli i naši, ljubiću ga koliko samo muško može da se ljubi, davaću mu ga i imaću mu ga u ustima, biće ljubav mog života, moj najveći uspjeh i najdraži dragulj koji stoji u mojim očima. Biće moj. I sutra, kad opet budemo pili kavu, uživaću što sidimo na kavi ko najnormalniji ljudi ikakda, među svim tim najnormalnijim ljudima, i što je moj. Što samo ja znan, da je moj. Da je samo moj. Moj.
Stvarno, ne mogu više svatit ovaj nacionalizam, homofobiju, sve ovo oko mene, evo baš ću o ovome post napisat - neki drugi put. :D Hahahaha, eto, da vas nekad i obradujen nečim. :D
Ali, nije neka ležernija tema vjerovatno. Baš nešto primjećujen neke stvari oko sebe, i vidin neke zanimljive i tek naizgledne paradokse. Jeste primjetili kako su ovi modni mačci, gurui itd, sve muškarci? Također, ove kulinarske emisije, uglavnon većina kuvara su muškarci. A to bi tribale bit tradicionalno ženske stvari, jel, kuvanje i moda, bože moj! I razmišljan, kako stvari stoje u našem društvu, kada se nešto ovako, općenito radi i postoji ko trend to onda more bit žensko, ko što je slučaj eto sa šopingon i kuvanjen, ali kad za to triba bit stručnjak i to stručnjak koji na televiziji pokaziva svoje znanje, onda društvo očito u toj ulozi puno rađe vidi muškarca. Žena ne mere bit autoritet ko muškarac, ona ne mere bit stručna. Ona more bit šopingerica i obožavateljica kupnje, ali ne i modni guru. Ona more kuvat svom mužu kući ali ne i na kulinarskom šou. Jer je znanje, ono pravo, kvalitetno znanje, rezervirano za muškarce. Daleko od toga da mislin da ne postoje kvalitetne kuvarice ili pak neke "modne guruice" to jest cure koje bi to mogle bit, zasigurno postoje. Ali društvo u tin ulogama želi vidit muškarce, i žene neće dominirat tim kategorijama na televiziji. Evo, uzmimo neka tradicionalno muška zanimanja, nogomet i pijenje pive, vidite li hrpu cura na reklamama za pivo? Vidite li žene kako vode nogometne utakmice, komentiraju ih, itd? Istinu na ruku, jednon san na Hrt-u vidija ženu kako vodi analizu neke utakmice, sa dva muška gosta naravno, u ulozi voditeljice. Eto i to je neki pomak, ali je nažalost iznimka.
Ne mislin da bi žene na silu tribalo ubacivat da vode sportske događaje itd. Mislin samo da bi tribalo stvarima pristupat objektivno. Realno, takozvani modni gurui su svi društveno konstruisani, ili pak bolje rečeno medijski konstruisani. Ne postoji nikakva diploma koja te osposobljava za to, naprosto mediji te odaberu na osnovu nekih kriterija i naprave te guruon. I očito te ne naprve tin ako si žena. Ako si žena, za te je rezervirana jedna, i samo jedna stvar - da budeš lipa. Ne traži se pamet, čak, i ako je imaš bolje da je ne pokazivaš, jer ćeš gledateljima pokvarit sliku seksi glupačice koju bi klepali do 5 do zore. Eto, primjer toga je ova hrvatska "starleta" (jako zanimljiva titula) Tina Katanić koju su trojica i klepala i na njenu nesriću to je snimljeno i sada je podobivala otkaze di god je radila. No, na stranu to, meni ne smeta što se ona seksala s troje likova, meni to čak i zvuči privlačno, jer je realno cura dobra pravo. Ne vidin što zbog toga triba dobit otkaz, ali jasno je zašto ga je dobila, jer poslovi koje je na televiziji radila je radila samo zbog svog izgleda. I sad kad je njen ugled propa (zbog licemjernog društva) taj izgled joj više ne vridi, jer niko ne želi da ima voditeljicu kojoj se cila država smije, pa sve da je dobra ko 15 Severina, Sharon Stone i Lissa Ann zajedno.
Društvu je potribno da cura bude lipa, i ko takvu je cjeni i ko takvoj joj daje ulogu, zato što društvo ne zanima žena sama po sebi, ne zanimaju ih njene intrizične kvalitete, njena vrijednost je onolika koliko je onda dobra, privlačna, vridna muškarcu. I nije to samo jer društvo još uvik dominiraju muškarci, mada je to svakako istina. To je zbog patrijarhata, ali jednako u glavama muškaraca kako i žena. Suština patrijarhata nije da muškarci smuntaju žene da budu poslušne, nego da i muškarci i žene viruju u svoje društvene uloge, koje su društveno konstruisane a oni ih vide ko produkt prirode. A s obziron da je društvo izdiglo muškarce da vladaju nad ženama, vrijednost žena se mjeri naspram muškarca. I to je suština svega, suština cilog patrijarhalnog društva. To je nepravda. Podiljene uloge u koju ženu zapada ženino a muškarca muškarčevo, samo kad se sve sabere i oduzme, muškarci dobivaju sve što in društvo more pružit, a žene su ograničene na svoju ulogu majke i supruge. Muškarci su dominantni, vladaju svin društvenin sferama, politikon, obrazovanjen, umjetnosti, sporton, evo i kuvanjen i modon, jer je to uloga muškaraca. Njiova uloga je da vladaju, da budu glavni, da budu vođa čopora. A žena ga gleda i divi mu se, pritom držeći se svoje sfere senzualnosti, obitelji, majčinstva i trudeći se da bude dobra u tome, i čak, biva ponosna na svoju "žensku prirodu" ponosna je jer je mužu senzualna i mistična, sama piše statuse o sebi kako ona nije intelektualna i kako je njena priroda naprosto nedokučivo apsurdna i nakaradna, ali kako je ona senzualna, zavodljiva itd.
Njena vrijednost je u onin kategorijama koje ona demonstrira svom muškarcu, dakle u njenoj ulozi prema muškarcu. Bilo da je to otac, sin, il brat. Dok muškarac se probija u društvu, on stiče vrijednosti koje su objektivne, koje su izvan njegove uloge a i strogo njegovog spola. Žena ostaje u okvirima svoje uloge a muškarac se izdiže do univerzalnosti. To je produkt patrijarhata i to je produkt patrijarhalnog društva. I zato su žene polugole na jumbo plakatima, u reklamama itd. Zato što je to njiova sfera, one se pokazivaju svojin potencijalnim mužjacima. I zato se ženama puno više forsira taj kult ljepotu, jer one moraju bit lipe za svoje mužjake, to je nešto čime se tribaju preokupirat. Dok mužjaci provode svoje vrime i dokazuju svoju vridnost na svojin poljima koja se ne tiču ni isključivo njih ni isključivo žena, nego se tiču sviju. I zato je apsurd kad vidin da ljudi ističu kako zapadno društvo ponižava ženu, koja se islamon i pokrivanjen štiti od toga. To dvoje je suštinski isto. Oboje je odvajanje žene isključivo u sferu njene uloge naspram muškarca, ili naaspram svoje dice.Ko što to taj monoteistički mit fino opisuje, Bog je stvorija Adama, i vidija da je usamljen, pa mu je zbog toga stvorija ženu. I to ju je još stvorija od njegova rebra. I šerijat, ko i zapadnjački trendovi diskriminira ženu i ponižava je muškarcu. Isto ko što ženama puno riđe potrefi da se dokažu ko javne ličnosti u nekoj univerzalnoj kategoriji, tako je u religijama ženi bukvalno zabranjeno javno ispunjavanje. U islamu je ta zabrana stroga i rigorozna, iako i to popušta u Sadašnjim šerijatskim zemljama, jer je liberalizam ko što san već pisa civilizacijski napredak kojeg je nemoguće zaustavit. A i islam, i katoličanstvo i pravoslavlje ne dozvoljavaju ženama da budu hodže /hodžinje možda?, a u slučaju kršćanstva i prvoslavlja ne dozvoljavaju in da vode misu. Žene, časne sestre imaju svoju sferu, koja spada pod "ženske stvari" poput brige za sirotišta, itd, ali one ne mogu istupat ko javne osobe i bavit se univerzalnin stvarima. Te stvari pripadaju muškarcu.
No, na našu sriću, živimo u društvu koje u dosta stvari ipak napreduje (što možda neki primitivnijeg svjetonazora vide kao nazadak), i moremo bit sritni da živimo u društvu di su mnoge predivne, zgodne, kao i ružne il prosječne žene, intelektualke, glazbenice, slikarice, političarke, novinarke, menadžerice, itd. I tu in je i dalje teže nego muškarcima i nose se sa diskriminacijon, manjin plaćama itd, ali ipak ih ima. I koliko bi samo društvo izgubilo da ih nema? Da je sav taj svit i dalje rezerviran samo za muškarce? Užas me spopadne samo od ideje da moran živit u takvom društvu. Živile žene, i svaka in čast što unatoč težin situacijama na svakon koraku, uspjevaju da se izbore za svoje želje i ciljeve!
Kad je doša ispod krhotina od smrvljenog praha od čvrste konstrukcije, dočeka ga je začuđujući mir. Nije vako zamišlja kraj prostora. Kraj sebe. Kraj svita. Šta je uopće tija? Danima i danima, noćima i noćima traga je i luta za utvarama. Glavu je gubija puno puta. Tisuće života je izda, izda je sve ideale i sve vrijednosti dobra. Uzima je hiljade nevinih života da bi sazna. Gleda je nevinoj djeci u oči dok su in iz skvašenih i prignječenih tijela tekli mlazovi krvi. Nije naučija. Okrenija je moral potpuno, za 360. Bija je dobra osoba, borac za pravdu, ljubavnik i iskreni prijatelj. Prostodušan otac koji se skrbi za svog sina, koji mu donosi plodove života u polju. Koji sa zalaskon sunca se vraća u kući, bistrog, dobroćudnog pogleda iz kojeg zrači beskraj ljubavi. Ljubav u koju, kad god zahvatiš ima još. Iz toga je posta krvnik i krvnik ljubavi. Ranjen iz ljubavi, iz rane, ubija je ljubav di god bi je vidija. Ali ipak svin trudon da ubije ljubav, i dalje je nije moga ubit u sebi. I dalje je rana zračila... A ranu na životu drži ljubav. Ipak, posta je hladan. Hladan i modrog tijela. U njemu je umrla krv, ali on je bija živ. Groteskno živ i bolestan. Privalija je cili krug života i smrti koji se ima provalit, živija je sve živote koji su postojali i one koji su ljudi želili da postoje. SVe je vidija i nije sazna. Okrenija je krug i resetira se. Nakon 360 stupnjeva sad je opet na nuli. I opet, kao i prije, jednako prazan. Jednako bez riječi i znanja, bez mrvice znanja. Valjda se sa sticanjen najvećeg znanja, vraćamo u potpuno neznanje. Ali ovaj put svjesno neznanje.
Prah se je komada i drža ga je u ruci. Tija je dalje, dublje. Dublje od prosvjetljenja, dublje od spoznaje. Tija je do osjećaja. Tija je do imanja. Ili barem do gubitka ikoga i ičega koji more da ima. Ispod velike kamene gromade, krhotine, ležalo je nešto. To nešto je bilo crno, sa svikastin nijansan. To nešto je bilo poput velikog svijenog trupa, kao kod ptice koja spava samo što nije imalo pera. Imalo je veliku, kamenoliku kožu, ali koža je bila zemlja. Crna, crnkasto-siva gruba zemlja koja je izgledala i pomalo meka. Dolazija je prema pojavi. Drhta je... Ni sam više nije zna. Izgubija je svrhu postojanja nađući je. Sve što je tražija, je sa pronalaskon izgubija. Doša je do točke kad se u njemu mišalo sve što zna... Prostor, vrime... Koliko li je samo ograničeno samo to razmišljanje o prostoru i vrimenu... Pored toliko kategorija stvarnosti, mi smo samo otkrili dvi... A unutar, unutar tih kategorija, kuca srce. Unutar, unutar besmrtnog i beskrupuloznog alata svemira, kuca jedno masno, izgubljeno srce. Zaboravljeno od svita, netraženo od mnogih, neobožavano od mase, sasvin ostavljeno i zapostavljeno. Ali to srce ne zna. Ono ne traži, jer ono jest. Ono ne gubi jer ono ne dobiva. Ono je.... Riječi posustaju. Kad je doša do Pojave, ona je stajala mirno. Kad je stavija ruku na nju, osjetija je... Da ona diše. Da zemlja lagano, lagano titra. Pojava je bila ogoljena od svega. Bila je to zemlja, zemlja dublja i golija od sve one koju je vidija odajuć po njoj. Zemlja golija od života koji živi na njoj. Samo zemlja, sama bez života. Život sam, bez života da ga krije. Pojava se je trgnila i pomaljala glavu. U trenu je stvarnost zatreperila... Izgubija se je... Naša se je u moru, crnom moru u kojem je bija u tečnosti ali bez tekućine koju osjećaš. Bija je u svijesti o tečnosti, ili pak u tečnosti o svjesti... Pliva je u moru i osjeća je kako ga pojava u svakom tom atomu, mrvici te tečne svijesti promatra. Kako ga sam prostor mrzi. Ali nije to bila mržnja na kakvu smo mi navikli. Nije to bila objektivisana mržnja. Nije. Nije to... čak ni bila mržnja. Oči koje su ga gledale ozbiljno i smjelo, je osjeća nas sebi. Na svakom svom tijelu ih je osjeća. Svaka mrvica i najsitnija njegovog tijela je morala opravdat svoje postojanje pred očima koje su ga gledale. Zaša je dublje nego što je smija, ako je mislija ostat nevin.
U momentu mu je blicnija trenutak... Slika je zatreperila i naša se je u samom srcu spoznaje. Samog srcu srca. U tunelu, mračnom i uskom, okruglih hodnika od crnog metala. Osjeća je kucanje srca u zraku. Osjeća je svjest kucanja srca. Kao da je dio njega. Nije više moga svatit je li on dija pojave ili je pojava dija njega. Svaća je pojavu, svaća ju je ko nikad do sad. Sasvim ju je jasno razumija, bez potrebe da se o njoj razmišlja. Sve one godine tuge, godine bez gledanja. Pojava je bia jako duboka, uistinu zahvalna. Zahvalna svakome, svakome ko je želi. Idealna svakome, svakome ko je traži. A mnoge oči su uprte od nje. Dok ona spava. Spava mirno svoj kameniti san. san tisućljeća i eona, san zaborava i bezbroja gladnih traženja i stvarnosti. Svemiri mogu umirat i rađat se i plesat, ali pojava to ne osjeća. Oči pojave ne doživljavaju te promjene. Pojava je mirna i jasna, determinirana. Ne traži i ne dobiva. Jer jest. Sasvim mu je jasno bilo, kad je prvi put doša do nje i vidija je, osjetija je kako diše, da ima posla s nečin što nije viđeno. Što nije opisano, što ne postoji. Namjera pojave je bila izvan vremena, ustvari, vrijeme je bilo tek hir te goleme i nemjerljive namjere. Golema je bila ideja pojave, ideja njena je rušila i rađala svitove. Svitovi su ko bijesna oluja izbijali i rađali se divlje i nesnosnosno iz nje. Ko divlja djeca tek rođena, sama, zasebna. Divlja i ljuta, spremna da se osvete za svoje rođenje. Da se osvete za život. Pojava je bila dalja od svega, a opet dublja od namjere... Dublja od... Dubine... Kad je doša na veliki proplanak iz kojeg je teka potok i raslo je cviće, pogled mu je puca na dolinu u sumrak. Vječiti sumrak. Vječiti sumrak pojave. Osjetija je njenu tugu. Osjetija je golemu tugu koja je rasla u njoj. Osjetija je da je ona majka. Osjetija je da joj je neispunjeno majčinstvo. Ali ona i dalje, u svom nagonu, rađa i rađa dicu. Ali, dojam ga je privarija. Jer je pojava privrnila iluziju i vratija se je u tunel. Doša je do prostorije di je triba doć do srca. Tuneli su bili hladni i nesnosni. Nemilosrdni. Pojava ga nije štedila. Nije poanta da se prema njemu bude fin. Poanta je da osjeti, da prođe. Da bude. Nema poante pričat o nečemu, osoba to triba doživit. Kako se približava srcu svaća je, da pojave ne briga. I to je suština, ha, tako golema misao! Pojave ne briga za nj! Pojava se ponaša i lomi, zla je, suštinski je zla. Ali nema potrebe da širi svoje zlo, zašto bi to radila? Pojavu ne briga. Ona jest to što jest. Ali kako se približava centru, centru prostorije, koja se sužavala oko njega... Sve je više osjeća njeno srce. Njeno besprostorno, opnasto srce. I osjetija je. Osjetija je to. Osjetija je eone koji se rađaju u opni, u kugli. Osjetija je kako smo svi pojava i kako je sami stvaramo. Osjetija je. Osjetija je zvijer. Zvijer koja je dublja od vrimena, od življenja. Zvjer koja je iskonska i koja postoji, mirna. Zvijer koja mirno gleda zalaske sunca. I ta zvijer, i ta zvijer je razorila bezbroj svitova. Sami mir je bija u njoj. I ta zvijer je uništila svo sjeme koje je posadila. I mirno je gledala u tragove. I ta zvijer ga je volila, volila ga beskrajno i bez razloga. Gledala ga je s najdubljon ljubavi koju je ikad osjeća. U očima su joj navirale suze. Ta zvjer ga je volila toliko, da ga nije mogla imat. Da nije moga bit njen. Ali ona je bila sva njegova. Njegova partnerica, i ljubavnica ako triba. Seks sa zvijeri je bija postajanje zvijeri. Ali je to volija. Ali je to tražija. I konačno je naša šta traži i konačno je naša šta oće. I konačno je naša kome će bit predan.
Gleda je tisuće i vidija je tisuće muka i tisuće umiranja zbog neprihvaćanja smrti, tisuće patnje zbog bjega od patnje. Tisuće gorkih patnji nastalih zbog prikrivanja postojanja patnje i laganja samog sebe da patnja ne postoji. Vidija je ljude, kako hodaju kroz vječnost, i kako in se haljine viore dok pružaju krake svoje ludosti, svoje ljubavi razrogačenih očiju i poludjelih umova. Down through all eternety, the cryings of humanity... Vidija je to, i vidija je zvijer. Mirnu, prostu, skromnu. Vidija je zvijer kako voli više nego što ijedno biće voli. Vidija je zvijer kako iskreno plače kad joj je ljubav ubijena. Vidija je zvijer kako iskreno ubija svoje vlastite ljubavi. Sve je to vidija i divija joj se je. Divija se je njenoj iskrenosti. Jer je sve nestalno kad je nastupila njena iskrenost. Svi čini, sve radnje i radosti, svi su postali samo projekcija koja izvire iz suštine zvijeri. A zvijer je gledala, tužna i zamišljena. Zvijer je sanjivo i ozbiljno razmišljajuć gledala naprid. I on je odlučija, da je dosta. Da je dosta bilo života bez zvijeri. Da je dosta bilo svega. Posta je žena. Skinija se je, skinija se je gol. Uša je u centar u kojem je stala fontana. Umija se je vodon, i potopija je svo svoje tijelo u vodu. Okupa se je i posta je zvijer. I vratija se je. Vratija se je odakle je još davno doša. Vratija se je u vječni početak i vječni povratak. Vječni soj.
Oklen. Sumljat, zajebajem se. Šta vas nervira kad ljudi govore? Koju nepismenost najviše mrzite? Il ono glova, broto, ono ookanje? A još tek kad ljudima kažeš da su nepismeni a onda oni to i dalje govore, ne znan šta mi je mrže... Ali često za zaboravljamo pitat, po kojem kriteriju je to nepismeno? Kako to da je "oklen" nepismeno a "odakle" pravilno?
Za vašu informaciju, jedini nepismeni u toj situaciji ste vi. Osnova lingvistike, za koju većina ljudi ni ne zna, je to da je jedini kriterij za jel nešto pravilno u jeziku taj: Da li se to govori? Ako se govori, pravilno je, bez obzira kako to vama zvučalo. Jedino što je u jeziku nepravilno je kad se zabunite pa recimo kažete "mas i pačka" umisto pas i mačka i tome slično, ostalo je sve pravilno. Sve, uključujući sve to što vi u glavi imate da nije, jedini je kriterij je li ljudi stvarno pričaju tako u svom kraju.
Standardolozi i jezički fašisti u školama nan svima utuvljuju u glavu kako moramo pričat "pravilno" kako je ružno kad se neko ne zna "lijepo izražavat" kako se to već često navodi, jer jel, odakle je lijepo, a oklen je ružno. Po nekom nepoznatom kritertiju, utvrđenom od strane nepoznatih ljudi po nama sasvim nepoznatoj logici, ali oni su rekli da je tako i to sad mora bit tako.
A tek kad ljudi kažu da oni vole jezik. Kao, ja volin jezik, od malena san obožavala Bosanski i tome slično, a nervira ih kad neko "nepravilno" govori i ispravljaju ljude kad pričaju kako pričaju. Il taj argument, "ti ne znaš Bosanski". Neko ne zna jezik kojim od rođenja govori i savršeno se njime sporazumjeva? Te osobe možda vole jezik, ja ne ulazin u to, al to njiovo voljenje jezika je isto ko npr, neki biolog koji pravo voli biologiju i misli da su po biologiji bijelci bolji od crnaca i slično. Tako oni vole jezik.
Jezik nije isto što i standardni jezik, ljudi ne znaju razlikovat ta dva pojma. U standardnom jeziku nešto jest pravilno i nepravilno, al to se odredi proizvojno, u najboljem slučaju odredi se po govoru većine govornika tog jezika, a najčešće nije ni tako, nego bukvalno standardolozi odrede nešto da je pravilno po nekoj svojoj uvrnutoj logici, i onda zaključe da čitav narod priča nepravilno i da ih se mora "naučit kako da pričaju".
Osoba koja voli jezik, voli i riječi obojica i obadvojica, svo i sve vrijeme, odakle i oklen, tvrdo i meko č, nazalno a koje zvuči slično kao o pa odatle ispadne ono "glova" itd. Osoba koja voli jezik bi tribala volit sve to, ako ne voli, onda ona ne voli jezik nego voli jednu varijantu tog jezika i nameće tu varijantu kao jedinu ispravnu. Ustvari, ta osoba je jezički fašista. Profesori Bosanskog jezika nisu autoriteti za jezik, oni su autoriteti za standardni jezik. Jezik kao fenomen proučavaju lingvisti. Tako da, ako nekoga zanima kako jezik funkcionira neka istražuje lingvistiku a ne gramatiku Bosanskog jezika.
Evo članak jednog lingviste upravo o ovome što ja pričan. http://www.matica.hr/kolo/313/O%20%C2%BBpravilnosti%C2%AB%20u%20jeziku/
Ispašće da non stop kenjan o vjeri, a fakat iman par prijatelja vjernika koji su mi super, pre bliski i ono kontan ih ko prijateljice za cili život. Dvi cure su u pitanju, vidiš možda je ne-feministički od mene što san napisa par prijatelja al eto, ne volin ispravljat svoje postove jer mi nekako kad pišen sve ima svoj flow i volin da to tako ostavin. Iman dojam ako minjan da je manje iskreno. Nego, elem. :) Reče mi cura jednu zanimljivu činjenicu, kako je u islamu klanjanje, ne pijenje alkohola i to Farz, znači naredba, a sunećenje, obrezivanje, sunet, preporuka. Znači, neusporedivo je bitnije ovo prvo. A u društvu je naravno sasvin normalno da neko ne klanja, jer jasno, ko će klanjat 5 puta dnevno, jest Bog Bog al nije toliko bitan, a vala i ne pit, ko će i to, i ne seksat se prije braka također. Al ako nećeš dite sunetit, svi će se zabezeknit. To je strašno bitno, to pitanje za npr vezu dviju vjera, šta ćeš sa diteton, jedno ga oće krstit a drugo sunetit? Nema veze oće li to dite fakat ić na džumu il na misu, itd, bitno je čije će ono bit, njiovo il naše. Ovo je vako iz dva razloga, prvo, jasno je da je sunećenje lakše nego klanjanje pet puta na dan il cjeloživotno suzdržavanje od alkohola. Zato eto, ako si vjernik al si svjestan da ti baš ne mereš sljedit ono šta ti vjera nalaže, ajd, imaš izvlakušu da si osunećen, bar nešto. Ko što mi je jedan prijatelj na fejsu objavija status: Žene? - Može. Alkohol? - Donesi. Trava? - Može. Svinjetina? - Ne, ja sam musliman. Dovoljno govori. Drugo i bitnije, identitet. Nije bitno da li to ima smmisla ili nema, bitan je identitet. Nek se zna da si naš. A za te navodne zdravstvene razloge sunećenja, mogu se samo nasmijat. To je čisti mit. Navedite mi nekoga kome je išta bilo od tih navodnih bakterija u kožici od penisa. I uzmeđu ostalog, zašto služi sapun i tuširanje? Također san čuja, opet apsurdnu stvar, da kad si osunećen više uživaš u seksu. To svaćan da neki osunećeni lik misli, jer ne zna, da kad imaš kožicu kad je penis u erekciji, kožica spadne s glavića. :) Nego, nadalje.
Ista je stvar kod kršćana samo što je kršćanstvo samo manje zahtjevno. Kršćanstvo je naspram islama jedna light verzija religije, mislin kršćanstvo je poprilično lišeno same duhovnosti, ostalo je više na nivou teologije i etike. Da kršćanstvo na neki način ispunjava vjernicima njiov duhovni život, to je ustvari jako malo. Zato iskreno mislin da su mnogi ateisti koje znan duhovniji od kršćana koji su iskreni vjernici. Nekako se u kršćanstvu, a pogotovo katoličanstvu, vjera svela na čekanje smrti, raja i pakla i eto uz to imaš taj osjećaj sigurnosti jer te Bog i Isus vole. Moli i radi, ko što je geslo Benediktinaca. To je dobar opis kršćanstva. U islamu ima neke strasti, nečeg onako, privlačnog, vako kad čitaš blogove vjernika, al ono, nekih malo izraženije individualnosti. Iako s druge strane u islamu ima i puno više fatalizma. Mislin sa kršćanstvon se je desija jedan logičan proces, a to je da je sekularizam na zapadu, di je Kršćanstvo glavno jel, prvo razdvoija religiju od države, kasnije je odvoija segment ljudskih sloboda od religije, uz uspon kapitalizma, oduzeja je čoviku praktično svo vrime za duhovnost i eto, ostalo je samo etika i nada u spas nakon smrti. Radna mašina, koja je skromna, konzervativna, nastoji bit fina prema ljudima, ne buni se, sluša svoje vjerske oce i njiove diktate, to je danas prosječan kršćanin zapadnjak. Izuzetaka naravno ima, al ovo je pravilo. Što je ironično, s obziron na revolucionarni početak kršćanstva, kao pokreta koji je priobrazija rimsko carstvo, koji nije prihvaća u svoje redove nikoga ko je bogat, koji je poziva na obaranje cara i svih ovozemaljskih autoriteta. Samo pokazatelj šta se desi kad politika instrumentalizira religiju u svoje svrhe. Kad je kršćanstvo postalo službena religija Rima, a to je bilo onda kad je Rim uvidija da se više ne mere borit protiv kršćana i bacat ih lavovima, da ih je previše, pa su skontali jedan fin način, fino ćemo i mi svi postat kršćani, i ostavićemo sve isto ko sad. Tada je kršćanstvo prestalo bit kršćanstvo. Al to mislin bukvalno, jer su i same dogme mijenjane, sve. Kako divno. Fin pokazatelj koliko ustvari ljude na vrhu zanima vjera, koliko ih je ustvari ikad i zanimala.
Ista je stvar sa islamon samo što je razlika što je islam od svog početka država a ne samo religija. I kao takav od početka je u nj implementiran državni zakon, o kojem bi sad bilo potribno i više zasebnih postova da o njemu pišen pa ću to ostavit nekad za idući put. Religije su u momentu kad su postale službena politika države, kad su postale praktično državna ideologija, u pravilu služile samo za ekspanziju i akumulaciju moći. Ko i u ime svake ideologije, komunizma, liberalizma, i u ime religije su države samo osvajale tuđa područja i povećavale svoju moć. Jesu li sad neki državni vođe bili fatalisti i fakat virovali da su oni Božiji namjesnici na zemlji, da oni imaju svetu dužnost da šire kršćanstvo i islam, ne znan. Al znan jednu stvar, svi bi oni, da ih je situacija pritiskla, vrlo rado prominili svoju viru da ostanu na vlasti. Nego, inspiracija za post mi je bila situacija kod prijateljice mi. Ima prijatelja ovog Turčina jednog, i lik je svako malo smara kako bi se ona tribala vratit Bogu. Pita je posti li za ramazan. A lik, pazi, pije, jebe se ono za jednu noć, puši travu. Al nema veze, nema to veze ništa, sve je to normala, ali ako ne postiš za ramazan onda se tribaš vratit Bogu. Ostatak godine lutaj od Boga do mile volje. Isto ko kod nas za korizmu, kad se posti i kad se ne ide (ne jede) meso, pa te gledaju ko da si Sotona kad na dan posta naručiš normalan sendvić sa salamon. A da paradoks bude još veći, ta prijateljica mi je bila pokrivena. I držala se je islama. Eh, tako. Možda je i meni dosadno pa samo pričan o stvarima koje većina već zna, al eto Frustriran san. Frustriran san što mi taki ljudi, taki ljudi koji su u nečemu polovično, i to kako je jedna blogerka rekla ne zato što ne mogu bolje a trude se, nego baš zato što in je i cilj da to bude polovično, takvo, neiskreno, što mi takvi ljudi zagorčavaju život.
Inače, odkad mi se desilo ovo s curinin roditeljima, drukčije posmatran ljude oko sebe. Više san svjestan nekih stvari. Tija san pisat post o tome, al jebiga u pičku sad ću sve nadrobit kad me je krenilo, uglavnon, kako mislimo da su ono, većinon ljudi dobri. Jel tako? Većina ljudi u svitu je dobra jel de? I vako gledan... Po selu mi. Ljude koji su mi bili dragi, koji mi je fakat bilo drago vidit. I skontan, šta bi ja u stvari o njima mislija da se ja kojin slučajen zoven Adnan i da mi je njiova ćer cura? Kakvi bi mi ti fini dobri ljudi tada bili? Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad svoje dite natraju da studira fakultet koji su oni odabrali zato što to svi u njiovoj familiji rade. Kakvi su ti fini dobri ljudi kad dite silon šalju da trenira nogomet i ne daju mu da nosi starke. Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad in sin radi u Međugorju a iz Ljubuškog je, i stopira na posa i nazad, a oni, njegovi vlastiti roditelji, ćaća u ovom slučaju, neće da mu posude, pazi, posude pare da kupi sebi auto pa da iđe na posa. Kako su divni ti ljudi, kako su divni roditelji. To je stvarno nešto neprocjenjivo, poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Sve mi diraj samo mi majku ne diraj. Nema veze što me je ona možda ostavila skupa sa mojin braton i otišla s drugin likon i nikad je više nisan vidija nakon toga. Također, još jedan primjer te ljudske dobrote... Lik iz sela mi, kad san ima frku kući, i mater i ćaća mi bili u bolnici, a ja slupa auto nakon toga, ima udes. I lik doša, ponudija se reka da će on izać u susret, ako triba bilo šta. Fakat čoviku svaka čast. I taj lik, taj dobri, fakat dobri čovik, svojoj ćeri zabranija da se uda za lika s kojin ima dite, i sad mu se ćer nekad potajno viđa s tin likon kad on ne zna. Kad je bila u nas, mi gledamo seriju, ona govori: Volin ovu seriju, al ne mogu je gledat jer mi ćaća uvik gleda neku drugu emisiju (rekla je koju al ne sićan se sad). Divan čovik jel de?
Zaključak, lako je da ti neko bude dobar kad pričate samo par rečenica kad se vidite. Lako je da ti neko bude dobar kad ga samo viđaš na kavama, na faksu, u haustoru. A kad ti je neko ćaća, brat, sin, šef, kolega na poslu, muž, tada bi vidija jednu drugu sliku te dobre osobe. Tako da, i dalje ja mislin da je većina ljudi u svitu donekle dobra, da je na neki način dobra... Al stvarno, prosto da bi mi i dalje ostali tako dobri, neka ih što dalje od mene.
Pitan se jedno onako, prosto zdravorazumsko pitanje. Kakva smisla ima da stvoriš nekoga samo da tebe štuje i da ti odaje počast? Što je Bogu potribno da mi njega veličamo, da ga obožavamo, da mu robujemo? Jel on ima neke traume iz djetinjstva pa mu mi tribamo da ih kompenzira? Ne, u čemu je smisao fakat, da nas neko stvori samo zato da mi njemu odajemo počast? Zamislite vi da napravite dite i da zahtjevate od tog diteta da ono u vaše ime po tri sata dnevno klanja, da van moli, odaje počast, itd, i da, ako ikad pomisli da je neka druga osoba od vas na zemlji bolja, ako pomisli da ste vi ko roditelj bezveze da ćete na nju bacit vječno prokletstvo i prognat je na vječne nezamislive muke. Jel to vama imalo normalno?
Update... Evo sad kako ovo napisa, pade mi na pamet još tih nekih nelogičnosti, al ne bi da previše razdužin post pa ću probat bit kratak. Evo na primjer Sotona. Kakva, al kakva smisla ima da postoji neko biće koje je apsolutno zlo? Znači pazi on je bija anđeja, koji se je okrenija protiv Boga i sad mu je cilj iskvarit Božije stvaranje. Pa sve da je moguće da neko bude tako apsolutno zlo (što je po svakoj logici apsurd) kako tom Sotoni, Šejtanu bar ne dosadi za ve vlike iljade godina to radit? Kako on ne skonta više da je to bezveze i ode radit neke druge zanimljivije stvari?
Treće, zašto Bog uopće dozvoljava Sotoni da to radi ako je on svemoguć? Šta on ima od toga da nas "testira" čuj testira? Zar se i Sotona ne mere priobratit? Što Bog ne proba bit fin prema Sotoni pa kad ovaj skonta koliko je u krivu, da se sažali i pokaje? Što je Bog stvorija nešto što je apsolutno nemoćnije od njega, i sad mi njemu na tome tribamo bit zahvalni još? Znači pazi on je mene stvorija, muči me i "testira" ako ja kojin slučajen prominen mišljenje o njegovom postojanju on će me bacit na vječne muke i ja njemu još triban bit zahvalan za to? Što nas ne stvori kao jednake? A ako i neće, zar nije logičnije da nas pusti da imamo slobodu, da živimo u lipoti i radimo sve šta želimo? Zašto moramo to zaslužit? Zašto je uopće stavija jabuku u Raj ako nije tija da je mi uzmemo? I da, na kraju će Bog uništit cili svit koji je stvorija (hm, to je tek zanimljivo) napraviće sudnji dan i ljude će podilit i poslat u raj il u paka. A šta će on radit nakon sudnjeg dana? Šta će bit nakon toga? Piće kavu i igrat plejstejšena?
Gledaj, ja mislin da je ovo sve jedna velika, velika podvala. Bog je jabuku namjerno stavija u Raj jer je tija da je mi uzmemo. Poslje toga je posla svoje poslanike da uvjeravaju narod u tu nelogičnu priču prosto da vidi koliko ih ima koji se drznu, koji imaju dovoljno karaktera da mu proturječe. To jeste da proturječe poslanicima. U biti je to najveći test, najveća prevara. Bog želi da ga se mi odreknemo, jer je to potvrda naše samosvjesti, razuma i slobode. I čak naše ljubavi. A također je i potvrda njegove ljubavi njegova apsolutnog ne-egoizma, za razliku od lažne i do kraja egoistične slike koju plasira da bi nas zavara. I oni koji prođu test, koji skontaju da to sve nema smisla, oni će bit nagrađeni za to. A koja je nagrada? Nagrada je da svate da su oni također Bog, i da nakon toga žive u miru i eto rade šta in se već radi, i uživaju. :)
P.S. Evo i jedno pitanje za kraj: Ako je Bog svemoćan, more li stvorit kamen koji ni on sam ne mere pomaknit?
Taoizam
Već san van u par navrata spominja Lao Cea i Taoizam. Lao Ceova knjiga Tao Te Ching su ono šta je meni suština duhovnosti i filozofije. Također, knjiga je temelj za Taoističku religiju koja se kasnije razvila na osnovu učenja Lao Cea. U njoj nećete naći poziv na sveti rat, nećete naći nikakav strah od svemoćnog Boga, plašenje paklon, utjerivanje straha i netrpeljivosti prema nevjernicima. Al ćete nać jako puno mudrosti i za one koji mogu prodrit u dubinu ovih riči, knjiga more bit jedno samo po sebi duhovno iskustvo. Ono šta je osnovna razlika između nauka Lao Cea, kao i nauka Bude i naših monoteističkih religija je to što Lao Ce i Buda daju smjernice i upute za samospoznaju, dok praktički sve monoteističke religije čovika uče da se drži fiksnih pravila koja su zadata. Monoteističke religije drže da je čovik grešan te ga uče da drži svoje osobine pod kontrolon, dok Taoizam i Budizam uče čovika da spozna sebe i oslobodi se od sebe, od svojih negativnih osobina, da se transformiše i prosvitli. Prve prave čovika kojemu triba Bog, Bog izvan njega da ga drži pod kontrolon jer se on boji sam sebe, jer nije u stanju bit sam sa sobon. Druge prave čovika koji je spozna sebe i oslobodija se sebe i more mirno živit. Prve uče vjerovanju, druge teže postizanju mudrosti. Evo meni najdražih citata iz Nauka o apsolutnom putu ili Tao Te Chinga.
1. TAO, APSOLUTNO I RELATIVNO I JEDINSTVO
Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao.
Imena kojima se može imenovati nisu apsolutna imena.
Bezimeno je izvor neba i zemlje.
Imenovano je majka svih stvari.
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nemanifestiranu tajnu.
Probuđenog duha promatrajmo njegove manifestirane forme.
To dvoje je isto u izvoru a drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna.
Tajna nad tajnama.
Vrata od svih tajni.
2. RELATIVNO POLJE SUPROTNOSTI
Time što ljudi određuju lijepo određeno je i ružno.
Time što ljudi određuju dobro određeno je i zlo.
Tako: Imati i nemati dolaze skupa.
Teško i lako se upotpunjavaju.
Iz dugog se izvodi kratko.
Visoko i nisko počivaju jedno na drugome.
Zvuk i glas se harmoniziraju.
Lice i naličje se slijede.
Stoga mudrac: Upravlja svojim akcijama iz polja nedjelovanja.
Stvari dolaze, a on ih ne odbija.
oživljava, ali ih ne uzima.
pomaže, ali ne traži.
prima, ali ne zadržava.
Upravo zbog toga što ne zadržava
Niko mu ne može uzeti punoću.
5. PRIRODA APSOLUTNOG I RELATIVNOG
Priroda nije blaga
Njoj su sve stvari poput slamnate lutke.
Mudrac nije blag
On postupa sa ljudima kao sa slamnatim lutkama.
Prostor između neba i zemlje je poput mijeha
Izgledom prazan ali ništa mu ne manjka.
Ispunjava se pražnjenjem.
Tako i Tao: ni mnogo riječi ga ne može spoznati.
Potraži ga radije u sebi!
9. O SUPROTNOSTIMA
Ne pretjeruj, zaustavi se na vrijeme!
Velika oštrina -
oštrica neće biti trajna.
Veliko bogatstvo -
Neće biti dugo sigurno.
Nezadrživa žudnja za posjedovanjem i slavom
ukazuje na sjeme nesreće.
Kada je zadatak ostvaren, povući se -
To je Tao stvaranja.
13. O SUPROTNOSTIMA
Naklonost i nemilost je urokuju tjeskobu.
Ono što cjenimo i ono čega se bojimo je u nama.
Što znači:
"Naklonost i nemilost urokuju tjeskobu"
Oni koji stiču naklonost od viših
Potišteni su u primanju
Potišteni su u gubljenju.
Što znači: "Ono što cjenima i čega se bojimo je u nama?"
Bojimo se jer imamo "ja"
Kad napustimo "ja" nema više straha.
Stoga: Onaj koji sebe nađe stiče razmak od svijeta.
Onaj koji sebe živi stoji izvan svijeta.
22. O MUDRACU
Biti skroman znači biti uzvišen.
biti savitljiv znači biti ojačan.
Biti prazan znači biti pun.
Biti star znači biti obnovljen.
Imaj malo i steći ćeš.
Imaj puno i bićeš uznemiren.
Stoga mudrac prihvaća jedno
i postaje uzor svijetu.
On se ne otkriva
i stoga svijetli.
On se ne hvali
i stoga je slavan.
On se ne umišlja
i stoga je zaslužan.
On se ne uzdiže
i stoga je prvi.
I stoga jer se ne natječe
niko u svijetu ga ne može nadmašiti.
Hm, sad kad sagledan, kad bi napisa sve citate koji mi se sviđaju zauzelo bi previše prostora. Zato ću van dat link di morete pročitat knjigu. Uživajte. :)
http://www.duhovnaizgradnja.com/download/knjige/Tao_Te_Ching.pdf
Ima jedna stvar koja me odavno pravo fascinira a odnedavno i plaši. Naime, pitanje, kako uopće išta postoji? Ono baš išta, ne sad išta da pod tin mislin na neki konkretan skup stvari, nego na sve, sve šta postoji, kako to uopće postoji? I onda, logičan slijed upita, kako samo ne postoji ništa? Mislin kad uđeš u taj osjećaj, realno djeluje ti logično da ne bi tribalo ništa postojat, ili to jest da bi baš samo to ništa tribalo postojat, jedno ništa, potpuno neimanje išta. To ništa, kad kažen, znači naprosto da nema ničega, uopće, da ono baš baš jebeno nema ništa, kontaš? Znači, ništa da nema ni samog tog ništa, pojma ništa, da samo nema. Samo nema, ništa. Il ustvari ne bi to tribalo postojat, jer nema šta postojat, ili bolje rečeno, nema šta uopće išta.
Nekad dođe mi taj osjećaj, ko blic blicne na sekund kako uopće išta postoji, il kad ono primjetiš sam sebe sasvim slučajno, kad radiš neku najbezvezniju stvar al stvar pri kojoj si opušten, kad ti mozak lagano ispadne iz fazona, i kad samo skontaš da ti postojiš. Ono vidiš da postojiš, primjetiš se, posstaneš se svjestan. Ti, sam sebe, postaneš svjestan. Ono jarane ko da smo dvojica ja koji jesan i ja koji san svjestan da jesan, a b* te jebo ja san sam to.
I onda tako, neman pojma zašto al mi trenutno kroz glavu prolaze mačke, valjda jer često uspoređujen sebe i ljude sa mačkama i pokušavan skontat kako to mačke funkcioniraju a kako mi funkcioniramo, valjda jer pravo volin mačke a i nekako fakat, ako bi nešto moga onda bi stvorija neku povezanost da se fakat ja na istom nivou povezat s nekon mačkon. Zamisli mačku, mačku ko stvorenje kad se razvije dovoljno da postane ravnopravna čoviku po nivou svijesti, kako će tada dobro bit družit se s njon. Ja virujen inače da smo mi ljudi i životinje isti, da smo svi bića samo nas razlikuje nivo naše svijesti, to ajmo reć dokle smo došli. I svi se razvijamo, konstantno. Ludo je ovo sve skroz. :D Ja, ugl virujen da će se životinje eto recimo mačke nekad eventualno razvit da budu ravnopravne našem razvoju sad. Naranvo, ne mora značit da će njiov razvoj ić u ustom pravcu ko naš, al ćemo bit ravnopravni.
A za ovo ništa, na momenat kad postanen svjestan toga, pripanen se da možda ovo sve što postoji more propast, možda fakat na neki način i postoji to ništa? Onda se pripanen za svoju egzistenciju, mislin sebe ko bića ne samo u ovom životu, da me možda more nestat. Il da svega more nestat. A možda me i nema? Možda me na nekin način i nema i nikad nije ni bilo? Ko će znat, ako ništa u glavi mi u biti djeluje sasvim moguće da me fakat nema iako znan da me ono, ima jel. To je taj budistički fazon, da je odvojenost i ego iluzija a da smo mi ustvari jedna kozmička svijest koja je svjesna sebe, promatra se, igra se, kupa sama u sebi i uživa u svom postojanju. Zanimljivo to zvuči, al svakako to opet ne odgovara na ovo moje pitanje svega i ništa. I Lao Ce u Taou priča o toj dvojnosti punoće i praznine, o postojanju i nepostojanju. Isto ko ta naoko banalna razmišljanja starih Grčkih filozofa koji bi rekli: Čovik jest, pa neko drugi kaže: Čovik nije. To mi je cura pričala bila. Uglavnon meni je to pravo genijalno, jebena dilema svega, svega apsolutno najdublja dilema izražena u tako banalnoj rečenici.
Oćemo li ikad bit svjesni, potpuno svjesni svega? Oćemo li ikad imat odgovore na sva pitanja? Pod ikad ne mislin nužno u ovom životu. I samo da kažen, ne virujen u raj i paka i to da postoji biće koje nas je stvorilo i koje to sve zna. Virujen da ćemo mi definitivno postojat nakon ovog života, al postojat ćemo neovisno isto ko i sad, postojat ćemo sebi i za sebe u nekin ko zna kakvin dimenzijan. I oćemo li se ikad razvit toliko da saznamo te odgovore? Virujen da oćemo, ako se mi moremo razvit toliko da smo svjesni mačke, mačke kao ideje, kao bića općenito a ona nas nije, onda isto tako možda sad neka druga bića su možda svjesna nas i svjesna na neki način našeg neznanja i naših granica kojih mi nismo svjesni. Možda ta bića znaju odgovore, ali bilo kako bilo, moramo ih i mi moć znat. A možda ih i znamo? :)
P.S. Ja, i pade mi na pamet, ljudi ovo često zovu velikin pitanjima, al kad skontaš, ta su pitanja jako mala. Npr, koliko je samo banalno pitanje: Kako išta postoji? Naspram recimo pitanja: Kako se razvijaju moždane ćelije kod beba, ili koliko različitih vrsta životinja postoji, ili tako bilo šta? A eto, ispade da ustvari što više smanjivaš, smanjivaš i dolaziš na jednostavnije i općenitije, postaje teže. Obrnuta virtualna igrica. Ko što ima ta neka filozofija matematike, mislin da je indijska, koja tvrdi da je najveći broj jedan. Jedan zato što se u broju jedan sastoje svi drugi brojevi, npr dva nastaje tako što se jedan razdvoji po pola. Eto, zanimljiva logika za razmišljat, možda ta priča kako je sve jedno ipak i nije toliko besmislena. Ma, kakva god bila, neka je, ja odo slušat muziku iako je već pet ujtru, al kad je dobro, onda nek se nastavi. :)
Evo jedan pravo dobar češki bend
https://www.youtube.com/watch?v=qyk2WbQiLyw
Da bi virova nečijin riječima, prvo moraš znat zašto on govori to šta govori. Ne radi se tu o tome da li govori šta misli, pretpostavimo u ovom postu da se radi o sugovorniku koji stvarno misli šta govori. Ali pitanje je zašto ta osoba to misli? Osoba se more kunit svaki dan u svoju ljubav prema vama, i to mislit i to radit iznova stalno, a da ne zna da je to što ona/on misli da je ljubav čista navezanost. Da će to proć, da ona/on možda uopće vas ne vidi ko osobu. Da bi znali koliko vas neko stvarno voli, i koliko je pouzdan u onome šta misli morate znat pripoznat šta je zapravo ljubav. Prvo, ne virujte nekome ko kaže da ne mere bez vas, da vas toliko voli. Ne kažen da vas ta osoba nužno i ne voli, ali ako ona ne mere bez vas, znači da se tu radi o garantovanoj navezanosti. Ljubav more postojat jedino u slobodi a za slobodu su jedino sposobne jake i izgrađene osobe. Ako vas neko voli zato što vas triba, to nije ljubav, ili barem nije čista ljubav, onakva kakva bi tribala bit. Svi mi do neke mjere nekoga tribamo, to je jasno, ali ako imamo neku projekciju na određenu osobu i mislimo da bez te osobe nas nema ili smo ništavni, tribali bi se zamislit malo nad tin šta vidimo. Jer mi u tom slučaju ne vidimo tu osobu, to je sasvin sigurno, naši strahovi i naše slabosti su nan toliko izobličili percepciju, da, u svojoj silnoj potrebi da budemo spašeni i da nađemo spasitelja, da nađemo idola kojeg ćemo poštivat i čija će nam pažnja kompenzirat manjak samopouzdanja, mi uopće ne vidimo tu osobu, mi vidimo našu projekciju, naše unutarnje ideje. I onda kad vidimo da nas ta osoba ne mere spasit, a to je neminovno jer te zapravo niko ne mere spasit osim samoga sebe (a to je zato što jedino sam sebe moreš spasit od sebe), onda će se ta naša silna i opjevana ljubav pritvorit u mržnju, onda ćemo prezirat svom silinom našu ljubljenu osobu, onda ćemo je možda i udarat, maltretirat da bi je time kaznili za našu krivu predodžbu o njoj. Ili ćemo se u malo razumnijem slučaju mi osjećat loše, mi ćemo patit, mislit kako smo očajni, kako ako nas ona/on ne voli da mi nismo vridni ljubavi, da smo ništavni, da nikad ponovo nećemo volit, da nan je čitav život upropašten i tako to.
Jedini izlaz i jedini način je, ko i uvik, svjesnost. Ako postanemo svjesni da je patnja naš unutarnji osjećaj, da patnja nije objektivnost nego naše tumačenje jedne objektivne situacije, onda smo na korak do toga da ustvari svatimo da tu patnju uzrokujemo sami mi. A ako to svatimo, onda moremo opet zapast u pesimizam misleć kako je priroda života patnja ili opet kako smo mi nesposobni za ikakav sritan život. Ali opet, tada ako smo dovoljno razumni pogledat istini u oči, vidićemo da ni to nije točno. Da je priroda života patnja ne bi bilo sritnih ljudi uopće, a njih ima. I nisu svi budale. :) Da mi ne meremo bolje je relativno, ovisi o nama. Ako smo postali svjesni da je do nas, možda moremo vidit šta krivo radimo i vidit jel moremo to prominit. A uglavnon je do nas bar donekle u svin životnin problemima. Nekad nas, doduše, sam život stavi u nemoguću situaciju. Dovede nas prid zid. I šta tada uradit? Kada mi, sami, ne meremo nešto, uz sav naš trud ne meremo. Šta tada? Odustat? Da, moremo odustat. Možda je čak racionalno odustat, i tada moremo bar imat utjehu da smo izabrali racionalnu odluku. Ali ako pak ne želimo odustat, ako nan je postizanje tog nemogućeg cilja toliko bitno, onda pak moremo nastavit. Borit se s vjetrenjačama? Pa da, ako bi nastavljali glavon kroz zid, to bi bila borba s vjetrenjačama, koja bi opet možda vodila u kasnije odustajanje. Al možda moremo i nešto drugo. Sist. Sist isprid zida i pogledat ga. Opipat ga. Sist i odmorit, gledajuć sebe i gledajuć zid. I tada ćemo svatit, da mi ustvari nikad ne meremo priskočit niti probit zid. Ali zato, na primjer, taj zid nan ne bi bija nikakav problem da smo neko drugi. Neko ko sasvim prirodno skače visoko, ili probija kamen. A ako postanemo taj neko, onda tog zida više neće bit. Šta je sada zid koji ne meremo priskočit će nan postat samo jedna stepenica priko koje tribamo prić. I onda, onda je na nama, naša odluka, oćemo li ili nećemo postat neko drugi. A to je teže nego išta prije, to je teže od svega prethodnog i teže od ikakva drugog izazova. Ali na nama je taj izbor. Ako želimo nemoguće, onda moramo prestat bit mi. Moramo postat osoba kojoj je to moguće. :) Koliko smo samo zidova gledali kad smo bili dica, mogli smo ih samo gledat sa čežnjon dok su odrasli ležerno prilazili priko njih? Al to je dok smo bili dica, dok nismo narasli. E, u tome je greška. Greška je mislit da smo narasli. Nikad nismo dovoljno veliki za ono što nas tek čeka, ali zato cili život rastemo, rastemo, i koračamo niz stepenice. :)
Post je nasta na blogger.ba, to je inače platforma na kojoj san stacioniran, ovamo ga kopi pejstan. To je bitno za znat da ne bude zabune pri čitanju. :)
Eeeeh. Nisan do sad nikad pisa nešto posebno u odnosu na neke druge blogere, ili blogere uopće, ali jedna rasprava od ima par dana me inspirisala, pa ću baš sad uzet nešto napisat. Vi koji pratite moj blog mislin da ste kroz moje pisanje jasno upratili moje stavove. Neki se s njima možda slažu neki ne, al uglavnon o našin slaganjima il neslaganjima sasvim normalno i ugodno pričamo i diskutujemo, uglavnom. A ima i momenata koji ne spadaju u ovo uglavnom, i baš njima je posvećen ovaj post. To koliko neko ima dobre argumente za svoje stavove se uglavnon jasno vidi po načinu na koji ta osoba komunicira. I desilo mi se par puta da raspravljan sa ljudima s kojima se elementarno ne slažen i da ti ljudi, čim primjete na šta ja ciljan i šta u biti mislin, postanu agresivni, krenu da omalovažavaju moje stavove, ili pak mene lično. Nije česta pojava, ali par puta se desilo. Također, primjetna je pojava kako ljudi o nekin stvarima ne znaju praktično ništa, a imaju neku sliku stvorenu na osnovu svojih predrasuda, pa kad in kažeš kakve su te stvari zapravo instant postanu agresivni i napadaju a ne daju nikakve argumente. Uglavnom i to bude u redu, al zadnja rasprava koju san na blogu ima me je baš ostavila pod dojmon da slatko zabiberin jedan post kojim ću začepit usta svakome ko mi na to ima šta da kaže. Raspravljam se naime s likom, normalno, vidin da stvari koje govori imaju smisla, ali se ne slažen i mislin da ih krivo posmatra i tumači. I bude to sve ok, dok ne spomenen u jednon dijelu da san ja Bosanac i Hercegovac i da su većina mojih prijatelja u Sarajevu, uključujuć i neke muslimane vjernike isto Bosanci i Hercegovci. Na šta je usljedila automatska reakcija, ni više ni manje nego odma jedan poprilično jadan pokušaj omalovažavanja, osoba me je praktički nazvala licimjeron, rekavši mi da je ta moja logika fina, kući san Hrvat a u Sarajevu Bosanac i Hercegovac. A ja nigdi u dotadašnjoj raspravi nisan reka da san Hrvat. :) Nastavili smo dalje raspravu, i lik je uglavnon postaja sve netrpeljiviji i netrpeljiviji i sve je manje dava ikakve argumente a sve više prosto omalovažava. No, došli smo do jedne jako zanimljive teze na kraju, a to je da bi ja, ako san jel Bosanac i Hercegovac triba pričat Bosanski, te ustvari, da ja s obziron da pričan ikavicu a na fakultetu Hrvatsku normu da san ja ustvari Hrvat. To je bija jedan krajnji pokušaj da mi lik podvali hrvatstvo što se je svojski trudija, jer naravno, zar je moguće prihvatit da neki "hrvat" koji priča ikavicon se izjasni ko Bosanac i Hercegovac i ustvari voli ovu državu i u njoj je svoj na svom? Također me je lik bez ikakva razloga napa da omalovažavan islam i muslimane, iako ja o islamu ništa nisan reka. No, da se vratimo na pričanje Bosanskog. Da razjasnimo sasvim jasno tu tezu, tu se radi u de fakto čistom nacionalizmu. Prva stvar u ovoj državi su i Hrvatski i Srpski legitimne norme, i bosanci jednako pričaju Hrvatski i Srpski jezik kao i Bosanski, a tek na stranu to što su sve tri norme ustvari jedan jezik. Bosanski se istina, zove Bosanski, al da li zbog svog imena taj jezik je nešto više Bosanski od Hrvatskog i Srpskog? Da li zato što se Hrvatski i Srpski govore i u Srbiji i Hrvatskoj su oni manje Bosanski? Jesan li ja jer iman ime koje ima i dosta Hrvata manje građanin ove države? Bosanski jezik se zove bosanski, al njime realno pričaju Bošnjaci, ili ljudi koji su Bošnjaci porijeklon. Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini uglavnon pričaju Hrvatske i Srpske norme, to je do sad već standard. Ima naravno iznimaka, ko što npr ima i Bošnjaka iz Ljubuškom koji pričaju ko većina Hrvata iz Ljubuškog, ali više manje Bosanska norma kolerira sa Bošnjacima. A Bošnjaci su sasvim jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, tako da, praktično, ono što bi ja znači triba uradit da bi ja bija Bosanac i Hercegovac je da pričan ko Bošnjaci. Znači da ne bi bija nacionalista moran pričat ko jedni nacionalisti u ovoj državi, a ne ko druge dvi grupe nacionalista. :) I tako ću ja tek navodno bit legitiman antinacionalista. Iza sve ove priče leže jako jednostavni razlozi, osoba je jednostavno puna predrasuda i naravno nacionalista je, te ko i svi nacionalisti vidi bile miševe, kako bi mi to kod nas rekli, to jest vidi stvari koje ne postoje. Jer je izvan njegovog vidokruga da neki ljudi mogu jednako ne volit sve nacionaliste iz naše države, bez obzira kako ti nacionalisti sebe nazivali, a i također jer ta osoba vjerovatno misli da su Bosanci i Hercegovci još jedna podvala za Bošnjake, što ironično isto misle i Srbi i Hrvati, ali nema veze, nećemo sad širit perspektivu, da bi ostali nacionaliste i držali se svojih stavova gledamo samo u svoj tor i živimo samo u svojoj kutiji. Da se razumimo, meni je sasvim nepotrebno trubit o religiji u svakom postu i nešto ljude razuvjeravat od vjerovanja, nisan takav tip ireligiozne osobe, ali mi je također jasno kojin to ljudima najviše smetaju ateisti ili eto, bosanci i hercegovci ili pak u mom slučaju osobe koje pričaju ikavicon. Smetaju nacionalistima, nikome drugom. Smetaju njima, jer in te osobe jasno ukazuju na ono šta su oni, a oni naravno ne vole puno da misle o sebi, više vole da misle o zločinima koje su nad njiovon nacijon počinili drugi i generalno o svin mogućin vrstama zala koje su njima nanili "drugi". Na kraju je razgovor kulminira tako da mi je osoba rekla da ne smin na njegovom blogu koristit ikavicu, jer je ikavica navodno izraz mog nacionalizma, te opet ponovila da ja na njegovom blogu vrijeđan islam i Bošnjake, a ja o islamu ništa nisan ni govorija a ni o Bošnjacima svakako ništa uvredljivo. :) Komentar nakon toga mi je pobrisa. :) I sad, zanimljivo je posmatrat ovu situaciju. Koliko su neki ljudi spremni past ispod nivoa poštovanja i dostojanstva samo da bi obranili svoje predrasude? Svakoj razumnoj osobi je jasno kako se ponaša neko ko nema argumenata za svoje stavove ili ko pak, što je također slučaj, je toliko zadrt da nema uopće živaca čut druge stavove. Nije mi se jednon desilo da ovom blogu ljudi bez pardona npr omalovažavaju homoseksualce a da nemaju ni jednog argumenta zašto je homoseksualnos bolest il slično. Al kome tribaju argumenti kad imamo predrasude? Predrasude su zahvalnije od zdravog razuma, one ne zahtjevaju od vas ni analizu, čak zahtjevaju da što manje razmišljate i analizirate, ne zahtjevaj ni previše informiranja ili čitanja, ne tribate ustvari ništa ni čitat iako i morete, al naravno samo onu literaturu koju su pisali ljudi koji djele vaše predrasude, igra je vrlo jednostavna. I tako, ako se uspješno obranite od zdravog razuma moćete ostat sretno zadrti do kraja života. :) Također, ono što je prisuto kod nacionalista kod nas je taj kult po kojem smo ugroženi, i mi smo naravno pravedniji i bolji od ostalih. Sad konretno, neću ulazit u rat, u ovom su ratu Bošnjaci bili napadnuti i bili su ugroženi, to ne sporin, ali ono što ja pričan je sama priroda nacionalnog identiteta pa i time Bošnjaštva dotičnih osoba. Stavovi ovog lika s kojin san se raspravlja jasno ukazuju na tobožnju Bošnjačku toleranciju, more se bit antinacionalisti samo ako se koristi norma kojon pričaju Bošnjaci jer evidentno, Bošnjaci nisu nacionalisti, a Hrvati i Srbi jesu. Bošnjaci su, kako je to moj sugovornik reka, ode domaćini, a ja valjda, ko "hrvat" jer kad pričan ikavicu i koristin Hrvatsku normu moran bit hrvat, ode nisan domaćin, ja san u ovoj državi gost. To je taj tipični stav Bošnjačkih nacionalista, koji su za tobožnju građansku državu sa jednin predsjednikon pod uvjeton da se svi drugi u državi prilagode njima. I naravno, zna se i da bi i taj predsjednik bija njihov. Tako, ljudi glasaju za SDA a čude se kako Hrvati i Srbi nacionalisti oće da se odcjepljuju i glasaju za HDZ i SNSD. Ne govorin ja da su Bošnjaci krivi za hrvatski i srpski nacionalizam, to svakako nisu, ali isto tako ni Hrvati i Srbi nisu krivi za Bošnjački. Za nacionalizam su svi krivi sami sebi, individualno. Govorin naprosto da su Bošnjaci u našoj državi jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, što oni neće da prihvate. Bošnjaci žele BiH jedino jer za razliku od Srba i Hrvata oni nemaju pored državu koja je čisto njiova, da je imaju i oni bi se tili odcjepit i prisvajali bi čitavu BiH kao svoju vjekovima, tvrdili, što uostalom nacionalisti na mom faksu već i tvrde, da smo mi u BiH historijski svi Bošnjaci (napominjen ne bosanci nego Bošnjaci) itd. Dosta Bošnjaka bi rado vratilo i BiH Turskoj kad bi to bilo izvedivo. To je zato što je priroda svih nacija ista, radi se o psihologiji krda, svi žele da iđu među "svoje" jer su tamo sigurniji i jer in je lipše da su oni većina. Nacije koje kroz povijest nisu bili agresori, a Bošnjaci za razliku od Srba i Hrvata nisu bili, su u poziciji žrtve zato što nisu nikad uopće imali priliku da nađu nekog slabijeg od sebe da mu pokušavaju uzet teritorij, prisvajat ga sebi i slično. Odkad nacije postoje postoje i ratovi između njjih, i redovito jača nacija napada slabiju, a slabija naravno ne napada nikoga jer se mora branit. To je zato što su nacije u suštini jedan egoističan koncept, produžetak plemenskog identiteta i kao takve će vjerovatno u budućnosti i izumrit. Ja san se izjasnija ko Bosanac i Hercegovac u znak protesta protiv nacionalizma, protesta protiv ideje nacije, a ne zato što san ja nešto ponosno građanin ove zemlje te je veličan ko neku svetinju. Ja volin ovu zemlju, jasno, al volija bi i drugu da u njoj živin. Zemlja mi, ko ni grad, ni nikakav prostor i teritorij, ne predstavlja neku emocionalnu vrijednost, predstavljaju mi je ljudi, a oni su moji jednako odakle god dolazili, kako god izgledali i pričali. I da kažen jasno jednu stvar, jedino ljudi koji se nisu izjasnili ko Bošnjaci, Srbi il Hrvati do kraja nisu nacionalisti. Svi koji su se izjasnili ko nešto od ovoga troje jesu, pa sad more taj njiov nacionalizam bit blag i fin, tolerantan i sve ostalo, ali ga ima, i dok ga ima, nacionalisti su. Al srića, ja znan sasvim dovoljno ovih drugih, i kako mi se čini, s vrimenon ih je sve više. :) Jednog dana ćemo bit većina, duboko to virujen. :)
Powered by blog.rs
