Čudo jedno kako je moguće bit u istoj obitelji a toliko različit. Pa ko da nas je Bog da jedno drugom iz zabave da vidi kako će baš ovi nespojivi elementi funkcionirat. Ono ko u kemiji kad mišaš neke kontra sastojke da se zajebavaš da vidiš kakva bi ludorija mogla bit. Mislin mene i njih sve ostale. Čudo jedno kako ni teme za razgovora nemamo, osim malo nekad s ćaćon, kad on nije raspoložen za kontempliranje Boga pitaj čega i šutnju. Prije mi je bilo čudno kako oni mogu bit zadovoljni time što npr, čitava mentalna aktivnost in se sastoji od tračanja i analiziranja tuđih života (dobro, realno ne čitava al dobar dio), al sad mi je jasno, oni jednostavno o tome razmišljaju. To su stvari koje su njima zanimljive za razmišljat o njima, a meni su neke druge, koje isto tako njih ne zanimaju, i oni isto tako pomisle sasvim sigurno za me kako je čudno kako se sa mnon ne mere pričat. Na stranu što ja mislin da su to šta njih zanima gluposti. Na stranu. Ja teško da ikad mogu postat takav da me to zanima, iako vidin pomalo da družeć se sa ovin ljudima do kojih mi nije (općenito, ne mislin samo na svoje kući), ipak s vrimenon malo popriman njiove karakteristike (ili karakteristike sebe kakav san s njima), a i telepatija svoje radi, pvezanost s nekim s vrimenon te minja, tako da je bolje da se trgnen i oden negdi među ljude koji mi bolje pašu, ako oću išta pameti da zadržin i išta karaktera da razvijen.
Razmišlja san bija o tome kako je druženje ko ples i sa svakin je komunikacija malo drukčija, pa si i ti malo drukčiji. Utuda bol tolika kad prikineš sa curon, jer ne samo da više nemaš nju, nego nemaš ni sebe kakav si s njon. Ples kakav s njon plešeš nikad nećeš moć plesat s nekin drugin. Al zato je tu optimizam a i realizam da kaže: takav ples ti više ne paše, naćeš partnera za drugi ples koji će ti bit i bolji!
Druga stvar koju san tija priačat je to, kako je mojoj sestri ok da je odustala od životnih ambicija i da živi kućni penzionerski život u relativno mladoj dobi. Njoj je to ok jer će te Bog na nebu i nako nagradit, pa 'neka me vamo na zemlji, imaću kad i gori (gore) bit'. To je čisti primjer kako ljudi zaključe glupost na osnovu gluposti u koje viruju. Otkuda nekome ideja, da tebi kad umreš samo od sebe ko nekakva nagrada more doć raj? Na stranu religije, sad pričan o nečijem poimanju religije, znan ljude koji na to i malo razumnije gledaju... Iako monoteizam sam po sebi ima dozu tog vjerovanja, ipak su to religije koje se grade na konceptu nagrade i kazne. Dakle, otkud nekome ideja da on samo triba odživit ovaj život relativno pošteno i onda umrit i eto ga, nagrada, raj, apsolutna srića? Na osnovu čega, šta, kako? Di je tu ikakva razumna, psihološka, fizička, ikakva logika? Kako tebi neko more dat sriću? Srića se ne more DOBIT, srića se mora BIT. Ne da ja ne virujen u to da postoje sfere i načini postojanja koji su lišeni naše patnje kakvu trpimo ovde. Virujen, samo, jedna vrlo logična ideja, da bi došli dotle prvo moramo sami sa sobon postić to stanje. To je ko lokacija na koju putuješ, moraš saznat di je ta lokacija da bi doša na nju. A to moreš saznat jedino u ovom životu. I to je putovanje na kojem si sam, sam moraš to saznat, to ne mere niko za te. Ako si ti nesređen, pun svakakvih poriva, rastresen, vaki naki, ikakav sem dubinski i istinski sritan i ostvaren, ako si sve osim ovog zadnjeg moreš zaboravit na to da ti dragi Bogo poklanja siguran raj. On ga tebi i more poklonit, al to je ko da bebi poklanjaš auto, kakve bebi koristi od njega? Moraš prvo odrast, dobro se pomučit i naučit vozit. Onda kad umreš se moš nadat da ćeš ugledat auto i sist da se vozaš.
Tu se vidi koliko je moje virovanje konstruktivno orjentirano, jer virujen da se ništa samo od sebe ne dešava i da za pasivnost nema nagrade. Ja, ako bi vaki nesritan i odživija neiživljen život, bi se vjerovatno samo reinkarnira u istu situaciju, ponovo i ponovo, dok baš iz te situacije ne bi naučija izać i bit sritan, ili bit u njoj i bit sritan. To je virovanje logično, konstruktivno, ali i stavlja na tebe golemu odgovornost. Nikad se ništa neće desit samo od sebe. Ako se i desi, desiće se kad se desi prirodna promjena u tebi. Kad bi svi gledali na svit tako, hm... Pa, bilo bi svega. Neki bi poludili, neki se ubili, neki se odali svakakvim drogama il alkoholu jer im ne bi više imalo smisla bit opran vjerom i idejom da će te Bog spasit od samog sebe, a neki bi se trgli i život bi im bija bolji. Još ne znan u koju skupinu ću ja upast, sem jel, jasno da neću počet virovat u Boga i vaćat se za nj. Iako u dubljen djelu sebe možda to i radin. Na neki način, malo drukčiji. Drukčije nazivan svog Boga.
Ruke se pružaju Niz ruke, teku Rijeke Mora Noći Beskrajne, beskrajno duge, baklje Pune suza u očima punog srca i punog pogleda Punog Punog
Kao kap što pade s neba Pogleda san te Pogleda san te, M. I vidija da si ja I ko je koga vidija Ja tebe il ti mene?
Dani jure, dani se otežu Rijeke Mora Noći Ljudí Što prilaze priko pješačkog Što žure prid autima pod kišobranima Rijeke Mora Noći Tebe Što me dodiruješ noćima, sa mnom, u uzdahu Tebe iz prošlosti i budućnosti Tebe, što me osjetiš Tebe, što me čitaš Tebe, kojem ću postojat
Tačka na kojoj se sve linije susriću Tačka, na kojoj sve boli grče i razlivaju Tačka na kojoj tvoj osmjeh ko magnet U sebi spaja najdalju galaksiju Sa govneton na cesti Tako savršeno Tako savršeno Ostani ti (minjaj se) Ostani ti Minjaj se Ostani ti
Kad još tisuće ruku niz koje teku rijeke mora oceani noći okreti i zanosi kad još tisuće budućnosti speru nas sa naših lica nek se sretnemo nek se sretnemo ponovo zaboravljeni nek se sretnemo novi novi (vječito novi) al nek se sretnemo mi
Jedno, ultimativno nepodnošljivo stanje za ljude je izolacija. Raznorazni ljudi mogu podnit mnogo svakakvog stresa, ali dugotrajnu izolaciju, gotovo niko. Neki ipak, za sebe čak odaberu takav put, ali to je manjina koja je prirodno dovoljno introvertirana i naginje ka asketizmu, pa im izolacija dođe taman ko plodan teren za ono šta istražuju. Pa ipak... Samoća nudi puno toga, čovikovo unutrašnje biće je bogato, jer u sebi nosimo cilu historiju eona iz kojih dolazimo. Svaki put smo sami drugačiji, tako da je svaki novi osvrt na neko naše sjećanje zapravo, samo po sebi nov doživljaj. Tako za neke unutrašnjost može bez većih problema postat predmet fokusa... Ne mislin pritom samo na one koji u njoj traže misticizam. Ipak, dugotrajna izolacija je većini ljudi, velikoj većini, pakao. Danas gotovo pa ne znamo ni za samoću, a kamoli za izolaciju... Sam, u nekoj mjeri, mogu reć da poznajen ova stanja... Ali za mene je izolacija i nešto što bi nekima bija normalan život, jer san jako ekstrovertiran i iman potrebu i za performansom, bilo u obliku stand up-a, recitovanja poezije i slično, dakle, ne samo za običnu komunikaciju nego i za bivanje medijem za veće grupe, da ne kažem mase (in my dreams yes, oh yes). Ipak, moj život od, otprilike 13.03. ove godine je jedna poprilična izolacija. I to jako neugodna. Ljudi imaju potrebu za sadržajem... Život je ples, a u plesu tribamo partnera. Od kad znan za sebe, meni je esencija postojanja zapravo, u komunikaciji. Komunikacija je tajna alkemija svega što postoji. Moguće je da je to zato što mi je sunce u astrologiji u polju komunikacije. Ili bolje rečeno, jer san takav, sunce mi je u polju komunikacije. Robinzon Kruso je napisan po istinitoj priči, naime, radilo se o jednom škotu (il englezu, al msm prije škotu), koji je bija mornar, i zbog svog problematičnog karaktera, tendencije da se tuče i pravi probleme, kolege mornari su ga samog izbacili na pusti otok. Na tom otoku je proveja pet godina dok ga nisu spasili neki španjolci koji su slučajno tuda naišli. Bija je potpuno sam, tabani su mu već bili toliko otvrdli da je moga hodat takav bos po oštrim stijenama. Kasnije je navodno reka da mu je to bija najsritniji period u životu. Pa ipak, nije se vratija ponovo na taj otok, nego je osta u civilizaciji. Za većinu nas bi takva situacija bila povod za sigurno ludilo. To be continued ispod pjesme.
https://youtu.be/j8jDQMSZOsc?list=RDFkDskNSwLXQ
Zanimljivo je kako su ljudi društveni... Također i seks, kao jedna elementaran proces komunikacije. Znakovito je da zapravo, komunikacija dva spola daje život. Golema je stvar, koje možda nismo ni svjesni, odnosno uzimamo je mahinalno, olako, da smo mi ljudi sposobni proizvest život, i to potpuno prirodnim putem. I taj život nastaje ko posljedica spajanja, dakle, komunikacije. Sad se siti jedne usputne stvari, sićan se, ko dite, kad bi me nečeg bilo stra, uvik je bija prisutan elemenat samoće. Strah je uvik jači kad si sam, bilo kakvo društvo odma olakšava situaciju. Nije džaba da u svim hororima sranje krene kad se razdvoje... Provođeni su i eksperimenti na ljudima, i dokazano je da ljudi koji su prošli sličnu vrstu traume se lakše zbližavaju s drugima koji su prošli isto nego onima koji nisu. A često smo svjedoci i ljudi koji raznorazne teške situacije prožive zbog prijatelja, ili pak - jer nađu momka il curu. Ima nešto u tim odnosima što je esencijalno za ljude, šta god da to bilo filozofski gledano. Sićan se sad... Sićan se, kako san prije, prije još, razmišlja o tome kako smo mi, ljudi, pojedinačno zapravo, jedan čitav zaseban svemir. I to ne mislin metaforički nego doslovno. Mi smo svak ponaosob, svemir u svemiru. I svako drugo živo biće. I ja san nas zamislija kao kugle svakakvih boja, i tako se kotrljamo, i dotičemo na tačkama di nam se boje podudaraju, i usput upijamo kroz svoju opnu boje iz drugih kugla i uživamo u prenošenju naših boja na drugu kuglu. Ali potribno je dovoljno točaka di su nam boje slične da bi se poklapali za komunikaciju. I tako smo spojeni u beskonačan niz kugli, svi međusobno u kontaktu, direktno il indirektno, sa svakon osobon na planetu. Na neki način, naša iskustva postaju živa tek kad ih podjelimo. Živa na jedan način na koji nisu živa dok su samo u nama. Zbog čega god da to bilo tako.
https://youtu.be/tdGdM3t54oo?list=RDFkDskNSwLXQ
U ovoj zadnjoj pjesmi se tek posebno osjeća potreba za nekim... Nekim, apsolutnim, nebeskim majčinstvom.
Ljudska vrsta je jedina skupina bića na ovom planetu koja proizvodi smeće. Ništa drugo što u prirodi nastane nije smeće. Govno koje poseremo je nama smeće, ali prirodi je gnjojivo drvima, hrana muvama i slično. Leševi također, bolesti i smrt su hrana raznim virusima i bakterijama, pa poslje crvima kad smo mrtvi i tako. Jedino mi smo uspili skupit toliko nakupina određenog otpada nastalog zbog tehnologije koju koristima, da nešto što je u prirodi jedan flow i dio kruga ravnoteže, pretvorimo u fenomen zagađenja. A nema šta nije zagađeno, i nema mista di ako malo bolje istražiš nećeš nać neku limenku il kesu. A tek sa rijekama, morima, npr istraživanja leševa kitova su pokazala da su im tijela gotovo otrovna zbog svih toksina koje jedu iz mora, toksina koje smo mi izbacili, brodovima koji na otvorenom moru, koje ne spada pod ničiju jurisdikciju, istovare ladno sav otpad koji imaju, pa onda kanalizacijom koja ide što direkt u more što u rijeke pa u more i tako. Naša civilizacija bi se ladno mogla nazvat i civilizacija otpada, jer to i jesmo. Ne da smo otpad ili samo otpad, ali ipak je otpad jedna od glavnih karakteristika našeg života. Glede ovog problema, film Idiocracy je napravija dobru parodiju prikazujuć zemlju budućnosti kao jedno veliko odlagalište otpada sa planinama od smeća.
Budućnost naše civilizacije i načina života je vrlo neizvjesna. Teško da ima životinjske vrste koju nismo ugrozili, sada se već polako počinju mijenjat geni i divljim životinjama, istraživanja se rade na mijenjanju gena komarcima kako više ne bi prenosili malariju i slično. Svaka čast želji da se zaustavi bolest, al šta je previše previše. Kapitalizam, ovakav kako funkcionira, je samoizjedajuća bolest. Zapravo, naš ekonomski sistem je bolest planeta. Cila stvar je jedan začarani krug, Nekolicina država, ne zanemariva nekolicina, ali ipak tek nekolicina, živi u relativnom prosperitetu. U tom prosperitetu se nalazi većina kompanija koje su ekonomski pokretač globalne ekonomije. Liberali, koji su vrlo orni na otvaranje slobodnih tržišta kako bi u zemlje 'trećeg svita' prodavali svoje proizvode, nešto drugačije razmišljaju kada tribaju odredit u kojim će zemljama bit sjedište njiovih kompanija, i, kojim će sve grupama ljudi dozvolit da uđu u te zemlje. Drugim rječima, otvorite tržište da vas preplavimo našom jeftinom i poluotrovnom robom, a ostavite vaše gladne i bijesne građane nek kod vas skapaju. Kad kažen d je kapitalizam samoizjedajući, to ozbiljno mislin. Sistem kako sada funkcionira je ozbiljno krivo postavljen. Opsjednut je rastom, rast rast rast, na svakom koraku se mogu čut te fraze. Također je opsjednut potrošnjom, tako se zemlja crpi bez ikakve logične mire, crpi se flora i fauna, ili točnije rečeno, brutalno se sjeku šume i kolju životinje, vade se rude, nafta, itd, pokreću se ratovi da bi se prodalo oružje, prave bolesti da se prodaju lijekovi i slično.
Toliko opsjednutost rastom ima svoju cjenu, jer, da bi jedna regija mogla tako neprirodno rast, mora jest tuđu hranu. A među tom hranom se nalazi sva svjetska periferije, poput i pičke materine pod imenom Bosna i Hercegovina. Cili sistem je začarani krug, tako, iz perifernih zemalja (istočna europa, afrika, južna amerika, indija, oceanija, donekle i Kina) se uzimaju resursi i otvaraju se firme kojima koristi jeftina radna snaga. S druge strane, te firme su ništa doli ispostava kompanija koje su stacionirane u zemljama koje su centar pogona svjetskog kapitalizma, i, osim jadnih dnevnica radnicima, zemljama u kojima su otvorene ne doprinose ništa. Također, iz tih istih zemalja se vade svi vridni resursi i to redovito na veliku štetu za njiov okoliš i zdravlje njiovog stanovništva, s tim se resursima u zemljama centra (ili njiovin firmama na periferiji) prave proizvodi, koji se onda, zbog bescarinske trgovine, opet prodaju zemljama iz kojih su resursi prvotno uzeti po jeftinijim cjenama od njiovih lokalnih proizvoda. To dovodi do začaranog kruga u kojem te zemlje se vrte u konstantnom siromaštvu, koji još dodatno pogoršavaju ratovi, bolesti i slično, a također, krug pojačava i odljev svog stanovništva koje ima ikakvog radnog i intelektualnog potencijala, opet u zemlje centra. I tako zemlje centra ne samo da usisavaju sve vridno iz zemalja periferije u smislu materijalnih dobara, nego usisavaju i ljude koji bi u matičnim zemljama nešto mogli doprinit. A u međuvremenu, apetit kapitalizma ne jenjava, a planetu nam nije ništa bolje, kao ni nama koji smo u pičkama materinim, poput ove u kojoj je registriran ovaj blog servis. I tako, zapravo, iz zemlje uzimamo zdravu hranu, a vraćamo joj smeće, koje ona sama ne mere probavit.
Pala mi na pamet jedna temu na koju mi se je pisalo još davno, dok san bija u fazonu velikih blog-rasprava i slično... Naime, to je nešto što se je dalo čut na blogeru, teza da se vjerovanje ili vjera trebaju 'osjetit srcem'. Ta teza, ne vezano za pojedinu vjeru se da čut za puno stvari, tako će recimo neko ko je u New Age fazonu reć za nekog da je 'previše u svom raciu', aludirajuć na to kako se stvari trebaju osjetit intuitivno i slično. To intuitivno i srcem su opet, dvi različite stvari, ali, elem, argument se svodi na isto, da se ne triba uplitat racio nego to u šta viruješ prosto osjetiš srcem ili intuicijom. Ja mogu reć da se zapravo, u jednoj mjeri slažen sa ovon tezon, ali samo u jednoj mjeri. 'Osjetit srcem' je metafora za emotivni doživljaj, često i mistični doživljaj osjećanja cjelim bićem i slično. Ipak, relativno je mal obim stvari koje se na taj način mogu osjetit. Tako, mogu reć da se slažen recimo da se more osjetit nešto dublje u cilom životu od onog što se prosto osjeti čulima, da se more osjetit neki smisao, neka tajna logika u pozadini svega, i slično, takve podosta općenite stvari, ali sasvim je upitno kad pričamo o osjećanju srcem jednog zapravo, racionalno obrazloženog vjerovanja. Kad pričamo o sistemu vjerovanja poput jedne cile religije, ili djela religije poput virovanja u Boga, u reinkarnaciju i tome slično u tom slučaju ne meremo reć da se cila ta stvar samo triba osjetit srcem, jer u tom slučaju imamo posla sa previše različitih stvari koje različiti ljudi, svi jednako uvjereni 'osjećaju srcem'. To 'osjećanje srcem', je zapravo, čisti produkt racija, jer će ateista jednako čvrsto osjećat da iza smrti nema ništa, kao budista koncept praznine, maye ili iluzije pojavnog oblika i reinkarnacije, ili monoteista istina koncepta Boga, raja i pakla. Ono što se pri ciloj prilici dešava je to da čovik prianja onome što njemu djeluje logično, što odgovara njegovoj unutrašnjoj konturi, što na neki način 'klika' s njim. Logika je slična logici zaljubljivanja, svi se jednako srcem zaljubljuju u različite osobe, i, iako svi imaju pravo da pričaju o ljubavi, jer je uistinu svi osjećaju srcem, kada bi počeli pričati o tome kako je njiov partner il partnerica jedina ispravna i jedina u okviru koje se more osjetit ljubav, priča bi već postala pomalo iskrivljena, zar ne?
To je upravo ono što se dešava sa religioznin virovanjen, u religioznom tekstu postoji nešto što dotakne čovika, nešto što dirne njegove dubine, ali to samo po sebi ne znači da je to virovanje točno, jer ta iskra koja ga je dotakla ne znači da je cili koncept točan. Sama činjenica da postoji toliko različitih religija i da ih svi ljudi jednako čvrsto osjećaju ko istinite, mora dovest čovika koji se vodi razumon da se zapita šta je od svega toga zapravo istina, i da, barem se zaputi na svoje vlastito istraživanje cile te sfere. Druga stvar je, što triba razjasnit, da je nemoguće cilu jednu religiju samo 'osjećat srcem'. Vjerovanje je stvar racija, ne srca, i koliko god da je potribna ta iskra od srca, kada se priča o kompletnom sistemu vjerovanja kakav nude organizovane velike religije, cili paket vjerovanja se ne more uzet bez racija, jer su koncepti raja i pakla, života poslje smrti, postojanja il nepostojanja Boga, ponovnog rođenja ili reinkarnacije, praznine kao pravog stanja sveg postojanja i slično, ti koncepti su logičke cjeline, oni se ne mogu uopće svatit van dometa racija. Tako da, bilo koje virovanje je neminovno zasnovano na nekakvoj logici, i kada se čovik drži samo onoga što osjeća srcem, to u praksi znači da zanemaruje svoju vlastitu logiku i prepušta se uticaju sugestije ili indoktrinacije. Jer u vjerovanje je neophodna logika, bez nje bi imali jedino iskustvo, a vjerovanje nije samo iskustvo nego i tumačenje iskustva, odnosno, logika, racio. Bez korištenja logike svo religijsko iskustvo bi se moglo svest na mistični osjećaj koji nije povezan ni sa čim drugim. A kad dođemo do virovanja u neki koncept, kada imamo predstavu neke verzije buduććnosti i prošlosti koja prevazilazi sferu ovog života, to mišljenje vršimo logički, pa, spram tim, kad nam je logika u vjerovanju neophodna, onda bi je tribali naučit ispravno koristit. Bez toga ostajemo kao slipci koje vodi unutarnji osjećaj, ali oni o svita izvan njih i dalje ne znaju ništa. Oni su slipi i o svitu vani znaju šta im drugi kažu, a njiov unutarnji osjećaj im prosto govori da u svemu tome ima 'nešto istinito'. Ali mi ne bi tribali bit slipi i tribali bi sami moć proučit šta je to zapravo u svitu oko nas, a ne prosto virovat nečemu što je negdi nekad rečeno il napisano.
Sada bi mogli doć na ono što se obično naziva intuitivno osjećanje. To je po Jungu treća ljudska funkcija, on ljude djeli na ekstroverte i introverte, a podtip svaka tri su misaoni, osjećajni, i intuitivni tip. Čoviku su potribne sve tri funkcije i svaka ima nešto za šta nam primarno triba. Tako intuicija zapravo, znači dublje osjećanje od onog što se može osjetit raciom, ali i emocijama, jer emocije su vezane sa sadržaje naše svijesti, a intuicija je osjećaj koji prodire dublje. Intuicija izlazi iz naše dubine, ali kad dođemo do koncepta nekog virovanja, intuicija je potribna, ali triba znat da sama nikad nije dovoljna, jer i dalje nan triba racionalno razmišljanje o nekoj temi da je bolje dokučimo, odnosno, na taj način jedino moremo intelektualno znat. A intuicija je dublje znanje koje vjerovatno proizlazi iz sinkroniziranosti cilog čovikovog bića i iz dubljeg, nakupljenog iskustva koje imamo u svom biću ko zna odakle, iz eona iz kojih dolazimo, vjerovatno. Ali na nivou funkcionisanja i dalje nas vodi racio, i nemoguće je 'intuitivno znat' da recimo, postoji Bog, da postoji reinkarnacija i slično, jer čim pričamo o Bogu il reinkarnaciji pričamo o misaonim konceptima, znači, tu operira logika. Tu nema ničeg što se meni sviđa ili ne sviđa, to je prosto tako, reinkarnacija je koncept kao i Bog, kako god da na taj pojam gledali, i konceptima operira logika. Zapravo, nas bi naš razum triba vodit do intuicije, kako Fromm kaže, a s njim se slaže i De Mello, logična posljedica religije je misticizam. Jer Bog je koncept, ideja, kao i život poslje smrti uopće, reinkarnacija, nešto treće, a ono dokle tribamo doć je da osjetimo 'ono nešto' bez obzira na sve te ideje. Te ideje su putokaz, ali ne i sama destinacija. Tako je jedno tumačenje Boga kao ovakvog ili onakvog, i uopće, svete knjige (i sve knjige uopće) su putokaz do nečega, ali ne i sama ta stvar. Ta stvar se triba intuitivno osjetit, i tada nema potrebe više za putokazon jer smo našli destinaciju, osjećamo je u sebi i u svitu izvan nas. A ostajanje i čisto mehaničko pridržavanje nečeg negdi napisanog, ideje o Bogu, ili prosvitljenju, ili nečem trećem, nas ostavlja cilo vrime na putokazu, zapravo, gledamo u znak koji pokazuje u jednom smjeru a ne zapućivamo se na put. Dok god samo virujemo, u šta god virovali, ostajemo samo gledači u znak na putu.
Ovin zadnjin djelon san učinija mali odmak od teme, no svakako, poanta je, intuitivno i 'srcem', moremo osjetit samo jedan dio stvarnosti, ali mi smo bića raacia i neminovno, prosto iz prirode našeg bića, ono što intuitivno i emocionalno doživimo, uklapamo u neki racionalni sistem, tako to ide. Onda, kad to već radimo, tribamo dobro razmislit o tome kakav je to sistem. Ili pak napustit ikakve racionalne zaključke i bit pravi pravcati mistik, ko recimo, Toma Akvinski, koji je prid kraj svog života, nekoliko zadnjih godina, svativši da se o Bogu ne mere ništ reć, prosto - ušutija. I šutija godinama. Koji bi samo mir u svitu nasta kad bi se vodili takvom logikom. Il pak nemir, jer bi izbili svakakvi konflikti koje imamo u sebi. :)
Ono što zapravo ja mislin da se dešava i da je poanta cilog tog procesa života na ovom planetu, je jedan otprilike budistički koncept koji interpretiran na svoj način. Nije baš doslovno budistički, jer nije identičan tom konceptu u budizmu, ali je sličan i na toj je bazi. Mislin da je ljudska vrsta neka vrsta prijelazne faze, vrsta smo u kojoj kulminira doživljaj života na zemlji i - vrsta koja je prijelaz i moguća karta za odlazak sa ovog planeta. Neko bi se možda pita, odlazak, zašto? Hm, i ja bi se možda to pita nekad prije, sada, u fazi koju proživljavan, sasvin mi je jasno zašto i zašto bi tija otić sa zemlje. Bez sumnje, zemlja je predivan planet i život na zemlji jeste jedno prekrasno, jedno profound, i jedno neizrecivo iskustvo. More poezije bi tribalo, i ni tad ne bi bilo dovoljno, da se opiše sva tečnost, ljubav, koju čovik doživi na zemlji. Al uz to, također, a djelom i baš zbog toga, na zemlji je svako biće koje živi podložno patnji. Nema života bez patnje, i nema bića ni vrste koja ne pati, na najstrašnije zamislive načine. Tu se već dolazi do srži budizma, kad se radi o patnji i o tome kako da se da odgovor na patnju i, kako da čovik dostigne odriješenje od patnje. Tu se ne slažen potpuno sa odgovoron budizma na tu temu, ali ipak prosto da konstantiran, budizam tu temu dotiče direktno, a ne indirektno kao monoteističke religije koje tu temu dotiču kao nuspojave teme borbe dobra i zla. Budizam se izdiže iznad dualizma onog što mi percepiramo kao dobro i kao zlo, i dotiče se pitanja patnje i jednog i jedinog odgovora na patnju, a to je - kroz znanje. Naime, po budizmu se pati zbog neznanja, a odriješenje patnje se postiže kroz prosvijetljenje, to jeste dostizanje konačne i savršeno jasne spoznaje o sebi, i u momentu dosezanja te spoznaje, čovik dolazi do apsolutnog znanja i prestaje patiti. Vratiću se na to brzo, a sad prosto ko digresiju mogu ubacit jednu banalnu činjenicu a to je: čitav se život na zemlji temelji na ubijanju. Sama elementarna stvar ko preživljavanje zahtijeva ubijanje, bilo životinja bilo biljaka. A da ne dotičemo temu bolesti i drugih problema u vezi sa tijelom, ili kad se radi o ljudima, raznih oblika psihičke patnje od kojih su neki pravi pravcati pakao, pakao ravan onom religijskom, nema potribe da se ikakav drugi pakao zamišlja.
Nusproizvod života je bez sumnje patnja, ali reka bi, nusproizvod ovakvog života koji mi živimo, a ne života ko potencijala. Znanost je ustvrdila da ljudska vrsta, ili svakako, oblici koji su prethodili današnjim nama kao homo sapiensima, postoje milionima godina, ako ne i stotinama miliona godina. Također toliko i duže, možda i milijardama godina, postoje drugi oblici života na zemlji. Dosta tih oblika i danas žive, bakterije, mikroorganizmi, raznorazne životinje i biljke. Da bi postojala, svaka ta bića moraju imat određenu životnu energiju (što bi indijci rekli kundalini, ili kinezi chi). Moremo prosto i reć da posjeduju i svijest, određene vrste. Postojanje svijesti kao takve je očigledno, ipak, nije očigledno to da se ista svijest more nastavit i nakon smrti. Ipak, meni je logično jer bez svijesti kao svojevrsnog entiteta se ne mere objasnit razlika između živog i mrtvog tijela, ne mogu se objasnit čudesna iscjeljenja od nekih bolesti, a također, postoje jaki dokazi u prilog reinkarnaciji poput ovog: https://www.youtube.com/watch?v=6wvbEQytuQk Ima puno informacija o ljudima koji se sjete svog prošlog života, svakako, dovoljno da se uzima u obzir ko logična mogućnost. Dodatan razlog za zaključit je očigledna besmislenost života kao takvog, okoliko je sve što postoji jedna slučajna biološka jedinka koja nestaje sa smrću. Generalno, pitanje odkud uopće išta i kako to da išta postoji, pa onda i odkud života kao fenomena, je jedno vječno pitanje i logično je da se na nj daju bilo kakvi odgovori, ne mere se reć da jedan vridi a drugi ne, nego prosto se radi o tome kome odgovara kakav tip odgovora. Meni odgovara ovaj. Sad, gledajuć iz te perspektive, ja mislin da mi, kao bića, kao duše, živimo već, ko zna koliko? Teško je uopće govorit jer je vrime subjektivan doživljaj stvarnosti i ono ko takvo možda uopće ne postoji. Ono što postoji je promjena, ali ona nije mjerljiva vremenon, jer, promjena je možda zapravo jedan jedini konstantan zakon u svemiru i postojanju općenito. Haha, smišno, da je zapravo, konstanta promine jedino što se nikad ne minja. xD
Sociološki gledano je činjenica da ljudi ili praljudi žive stotinama miliona godina na ovom planetu. Ako ćemo virovat u reinkarnaciju, a ja virujen, toliko smo stari i mi individualno. Ali stari smo vjerovatno i više, jer do dolaska u ljudski ili praljudski oblik bili smo i nešto drugo. Zapravo, u stvarnosti mi vjerovatno dolazimo iz tog vječnog vrela svijesti, što bi budisti i taoisti nazvali prazninom, i putujemo svoj put do ovog sad trenutka, momenta u nama. Koliko bi to bilo mjereno zemljinim okretanjem oko sunca, boga pitaj. Vjerovatno su u pitanju eoni, milijarde godina. Ono šta bi u našem ljudskom životu mogli doseć je to što se na istoku naziva prosvjetljenjen, drugin riječima, mogli bi spoznat sami sebe i svit oko nas. To je po meni jedna prijelomna tačka u našem postojanju i jedan momenat kad bi mogli bit spremni da u idućem životu napustimo zemlju i postojanje na zemlji. Ali prvo, to stanje moramo dostić baš na zemlji, moramo dokazat da smo spremni, da smo naučili sve šta je potribno, ne zato da bi nas neko nagradija pa da moremo otić, ko što bi rekli monoteisti, koncept nagrade i kazne je meni lično glup; nego zato da bi mi sami bili sposobni prić u novu vrstu postojanja. Jer, naime, da bi mogli negdi doć, moramo prvo znat put. A put do tog mista svak od nas traži napose i znamo da smo stigli tek onda kad izbijemo baš na to misto koje tražimo. Mi smo, zapravo, eonima izgubljeni i pijani. Kompletan život i životi prolaze u pijanstvu. Cili proces življenja je proces individualiziranja i osvještavanja. Životinje nisu svjesne sebe u odnosu na okolinu. Nisu ni dica, dica tek sa oko tri godine postanu svjesna da su odvojena od okoline, tek tada razviju ego. Ali, kad se ego razvije tek je početak, jer i dalje se projiciraju vlastiti psihički sadržaji u okolinu, tako uplašen čovik u svima vidi prijetnju, ljut razlog za svađu, nacionalista od ljudi vidi etikete sa imenima nacija, ljudi u plemenu u suncu vide božanstvo, kao zapravo projekciju svoje unutarnje energije na vani. A i mi sami i dan danas, čak, znanstveno vidimo u stvarnostima znanstvene dogme. Takva je recimo, danas već pomalo zastarila percepcija svemira kao stroja. Čisti primjer znanstvene dogme, isto ko što neko iz nekog plemena misli da je sunce božanstvo jer projicira svoje karakteristike na njega, tako i mi projiciramo svoje percepcije vezano uz mašine koje pravimo i koje nas okružuju, čineći ambijent našeg života, na vani, i tako vidimo svemir kao nešto mrtvo i mehaničko. A zašto to svemir ne bi bija živ? Nije logično da nešto more bit živo u nečem neživom, jer postojanje života implicira nešto živo što je stvorilo taj život. Život ko takav sigurno postoji izvan zemlje, inače ga zemlja ne bi mogla rodit. Samo je pitanje kakav je zapravo taj život.
U ovoj točci dolazimo do toga da vidimo u prvom redu, naivnu grešku plemenskog čovika koji vidi sunce antropomorfno, kao projekcija čovika. Paralelno tome, on sam ne percepira sebe kao odvojenog od prirode pa i sunca ko takvog, zato sunce i vidi takvim. Kako ide proces rasta individue i njegovo osvještavanje, stvarnost je sve manje napunjena ljudskim atributima, ali zato čovik upada u drugu krajnost i vidi stvarnost kao beživotnu naspram ćovika. Onaj pravi put, jedinstva suprotnosti, ili Tao-a, je put viđenja stvari po sebi, ili, potpuno otvaranje stvarima da budu šta god da jesu, pa makar to bilo i kroz stav da mi ne znamo šta su one. Tako opet dolazimo do onog prvog jedinstva, samo što je to ovaj put, osviješteno jedinstvo, a ne nesvjesno poput životinja ili projektovano kod plemenskog čovika.
Svakako, trnci prođu tijelo, duša se uzbudi i živne od ideje da smo milijunima i milijardama godina živi. Ali također smo milijunima i milijardama pijani, odnosno nesvjesni. Ko što dite se osvištava sazrijevanjem, isto vridi i za civilizaciju, kao oblik sazrijevanja kompletne ljudske vrste. Tu se dolazi ponovo do nas kao transformatora energije, čovik, naime, mora dovoljno sazrit da bude spreman na hranjenje čistom energijom, energijom koja neće proizvodit otpad, da bi moga transcendentirat život kroz zemaljsko tijelo. Psihološki govoreć, mi moramo potpuno odrast, potpuno se osvijestit, potpuno sazrit. Svi mi imamo infantilne tendencije i svi se damo pijanstvu. Čovik zapravo, jako često, čezne za izgubljenin rajen, zavidi životinjama na njiovoj prirodnosti i traži nešto da se u tome utopi i izgubi, bila to nacija, vjera, žena, mater, prijatelji, droga, alkohol, kocka, itd, suvišno je nabrajat, jasno je da život vrvi takvin pijanstvima. Zbog takvih pijanstava se vjerovatno o rađamo ponovo kroz tuđe tijelo, jer nam je to potribno, ne znamo drukčije nego da opet postojimo kroz nečije tijelo psihološki potpuno sjedinjeni s ton osobon. Poanta čovika je postajanje potpuno svjestan, potpuno samostalan. To znači da čovik kako De Mello kaže: "nema mista da na njem nasloni glavu", to znači da čovik postaje potpuno oslonac sam sebi, nosioc svoje sudbine i sebe pa šta god to značilo. To znači potpuno savladavanje svog straha, bivanje sposobnim nosit i svoje najveće strahove. Tako, prevazilazimo strah kao jednu bazičnu emociju karakterističnu za sve životinje. Tako također, dolazimo do potpune samostalnosti, koja, posljedično, dovodi do toga da nećemo imat potrebu da se utapamo i u kakvo pijanstvo. Čovik se praktično, čitav život trizni. Naše bazično stanje, polazna točka je pijanstvo, i to pijanstvo koje vjerovatno eonima traje. Da bi došlo uopće do formiranja ega potrebni su bili milioni i milijarde, a sa egom prava stvar tek počinje, tek postajemo svjesni, imamo polaznu točku da se osvistimo, to jest otriznemo. Zato i nije čudo da je taj proces toliko bolan, kad je to rasčišćavanje karme koju eonima nosimo u sebi. To je zapravo, jedna, jedan kroz jedan promjena, jedna profound promjena u bivanju, promjena naše same srži. Pravo je uzbuđenje činjenica da je takva promjena moguća (takva promjena uma je činjenično moguća, bez obzira na virovanje il ne virovanje u život poslje smrti). Tada, u takvom slučaju bi mogli prić u stanje čistog postojanja kakvo više neće zahtijevat hranu zbog kojih ćemo patit. Hranu mislin i doslovnu i metaforičku, to jeste, mislin je kao energiju uopće. Tada se nećemo morat ponovo rađat kroz drugo ljudsko biće jer ćemo postat praktično sami sebi otac i majka i svijest će nam nakon smrti bit sposobna da funkcionira samostalno. Ali, dug je i trnovit put do tog, i, ko što eonima traje ovo putovanje do sad, niko ne zna ni do kad će ova sadašnja faza trajat, govoreć o svakom ponaosob.
Nego... Tema o kojoj mi se je pisalo je jedna koja me okupira zadnje vrime, koja me generalno zanima i o kojoj razmišljan. Nisan siguran kako da uđen u nju (u temu mislin xD), pa ću samo počet kronološki ko obično. Razmišlja san već davno o osjetilima, čulima ko takvin, i neku večer, ima možda tjedan dana san isto tako nešto vrtija po glavi, tema mi je bila: kako nastaje zvuk. Kako to da, sad kad kucan po ovin tipkama ja čujen zvuk kao efekat? I svijetlo, kako to da ja vidin ove tipke? Po onome što je fizika dokazala, zvuk nastaje zbog kretanja unutar tijela, na molekularnoj razini, znači, kad udarin tipku njene molekule se pokrenu, onda pokrenu strujanje u zraku između njih i mene i polako, to strujanje se kreće u obliku vala prema meni, dok ne uđe u moje uši, i tu u kontaktu zraka sa mojin bubnjićen nastaje efekat na mom bubnjiću koji ja percepiran ko zvuk. Svijetlo, također, zapravo mi nikad ne vidimo neko tijelo kakvo jest, vidimo svijetlo koje to tijelo reflektira. Ja zapravo, ako oću bit do kraja precizan, mogu slobodno reć da po danu vidin jedino sunce, jer ono što ja u principu "vidin" je sunčevo svijetlo koje se odbija odasvud i dolazi do mog oka. I samo to "viđenje" nastaje na mojoj retini, zapravo, oko upija zrake svijetlosti koje se odbijaju i to je ono što ja percepiran ko vid. Zanimljivo da tu večer kako san leža, dolazilo je malo misečine, i ja san diga ruku da je pogledan, da bi skonta da ruka blokira svitlo koje dolazi i vidin je ko mrak, vidin mrak, odnosno nedolazak svitla do mojih očiju, i taj nedolazak ima oblik moje ruke koju gledan. To je dobra slika i onoga kad vidin ruku, ja zapravo nikad ne vidin nju samu, nego samo svjetlosni efekat koji ona ima na moje oči, pod određenim uvjetima. Zanimljiva je stvar sa opipon i generalno sa kožon kao osjetilon. Kako to da percepiramo toplo-hladno, grubo-fino, tvrdo-meko, tupo-oštro? Ili mirisi i okusi, o njima nisan ni mislija, ali moga bi ih možda proguglat da vidin šta kažu za njih. Što se kože tiče, skonta san da mi zapravo kožon nikad ne osjećamo neko drugo tijelo, nego samo efekat tog tijela na našu kožu. Osjećamo kakvo je tijelo, ali ne to tijelo po sebi, npr kad upiren prston u dasku osjećan jak otpor i to percepiran ko tvrdoću, kad upiren u jastuk osjećan mal otpor i percepiran ga ko mekoću. Toplina znan da prilazi s jednog tijela na drugo, ne znan kako funkcionira, vjerovatno je to brzina kretanja tijela, opet unutarnjeg kretanja. Okusi i mirisi su efekat koji doživimo kad inhaliramo ili konzumiramo određenu stvar.
Kad se cila stvar sagleda, mi smo zapravo cilo vrime uronjeni u stvarnost i u stalnom smo procesu konzumacije stvarnosti i vraćanja energije nazad. Vidimo tako što upijemo svijetlo okom, čujemo tako što nam se u uhu zaustavlja kretanje zraka, osjećamo kroz kožu stalnim kontaktom sa vanjskim svitom (evo sad npr osjećan noge jednu na drugoj, laptop na sebi, krevet ispod sebe, malo mi je sviježe po rukama i prsima). Također, jedemo, pijemo, dišemo, konstantno i isto tako izdišemo, pišamo, seremo. Elementarno smo u stalnom procesu konzumacije i vraćanja energije, to je jedini način na koji uopće postojimo. Zapravo smo, kad se sagleda kao neki transformator energije jer, ne samo što vraćamo energiju, bitan je i kvalitet koji vraćamo. Dobro, kad seremo jednostavno poseremo tvari koje nan ne tribaju, nema neke dubine u tom, pišanjem isto, a izdišemo jednostavno ugljični dioksid. Ali također, vraćamo i puno profinjenije stvari poput recimo, muzike koju proizvodimo, poput likovne umjetnosti i filma, poput raznoraznih kombinacija jela ili parfema, il recimo krema, a isto tako vraćamo i govor, pisane knjige, internet i slično. Čovik je zapravo, transformator energije, ili da budemo preciznije, sve što postoji je transformator energije, i energija stalno teče, između ostalog, i kroz nas. A sve kroz šta energija teče je izbacuje na svojoj frekvenciji, energija ulazi kao jedno a izlazi kao drugo, ali opet kao energija. Sa ovin zapravo je jako uprošćena ta new age varijanta u koju san sklon virovat, naime, to da je sve jedno. Kad se sagleda stvar kako jest, sve jeste jedno, bez ikakvih duhovnih il metafizičkih konotacija, sve je jedno prosto fizičkim postojanjem. A siguran san da naša svijest proizvodi i puno finije vibracije (neke su i dokazane, kao npr magnetno polje srca), koje također vraćamo u okolinu. Čovik u jednu ruku, svojim povratnim informacijama daje drugačiju teksturu i koheziju, podlaže ih logici, svojoj logici. Na drugi način rečeno, energija kroz čovika izlazi u specifičnom formatu čovika ko vrste a i kao jedinke u smislu pojedinog ljudskog bića. Na ovaj način gledano, nije teško pojmit kako bi čovik moga živit nakon smrti, to jeste, kako bi ljudska svijest ili duša mogla nadživit ovaj život i nastavit postojat, naime - na isti način ko i dosad, bivajuć, upijajuć energiju i vraćajuć je vani, ko što to dosad radimo eonima godina. Jedina razlika je zapravo u kvalitetu te energiju i u tome kako se hranimo (i metaforički a i doslovno). Naime, da bi bili sposobni za život poslje smrti koji ne bi bija kroz oblik tijela od materije, morali bi bit sposobni za hranu koja nije od materije, kakva god da hrana bila. Ali princip ostaje isti, primamo i dajemo. Tu se već nalazimo na uvodu u srž teme, o kojoj ću u idućem postu, da ne bi odjednon objavija roman koji niko neće čitat.
Mislin da revolucionaran prijelaz u stanju svijesti bića predstavlja sposobnost za igru. Ima dosta stvari po kojima se more posmtrat prijelaz u nivoima bića, al recimo, igra je jedan zgodan element za uzet. Reptili, koliko znam, nisu sposobni za igru. Ni vodozemci, ni ribe ni kukci. Al sisavci već jesu. Također, sisavci nose svoje mlado i doje ga, što je jedan također jedinstveno intiman čin, odnosno činovi, i trudnoća i dojenje i briga za mlado. Gleda san jednu emisiju u kojoj su pratili ponašanje polarnih medvida. Naime, kad ogladnu, nekad dolaze do kuća na rubu grada i poidu pse il druge domaće životinje. I tako, jedan čovik je igron slučaja gleda kroz prozor svoje kuće prema dvorištu u kojem stoji par pasa, i vidija je medvida kako se približava. Sezona im je bila loša i već se desilo par napada na pse u gradu i preturanja po kontenjerima, od strane polarnih medvida. Gleda je kako se medvid približava psu i kako se događa neminovno, kad se desila jedna jako čudna stvar: Kad je medvid doša blizu ćuke, ćuko se počeja s njin igrat. I medvid je prihvatija. I tako, umisto da postane večera, ćuko i medo su se igrali dok medi nije dosadilo i dok nije otiša. Ne sićan se sad jel se medo vraća sutra do ćuke opet, ali nakon toga, iduće godine u isto vrime, desilo se opet nešto čudno, medo sa još par meda, je doša opet do ćuke i tu su se igrali, par medvida sa par kerova. I tako opet iduće godine, dok već nije postala tradicija da svake godine dođu i igraju se.
Zanimljivo je kako se je to desilo? Ja mislin da jednostavno, ćuko videć medvida se nije uplašija i iskreno je reagira u želji za igron, na šta je u medi proradija isti nagon. Životinje su naučile da na strah reagiraju agresijon, a ako se ne bojiš ne proradi im taj mehanizam. Otuda i te priče da u šumi nekad vuk dođe i poigra se sa čovikon, ili recimo onaj 'Lion whisperer', izguglajte ga, što ide do čopora divljih lavova i igra se s njima i druži. To, međutim, izvodi jedan bitan zaključak, a to je, da je nagon za igru lako moguće i jači nego nagon za opstankon. Ili barem da može bit jači, ako već nije uvik jači. Tu također dolazimo do pitanja, šta je uopće igra? Odkud igre? Igra bi mogla bit produkat vježbanja za preživljavanje, ali ipak, nije moguće da je samo to. Ja mislin da je igra jedna genuina sposobnost svijesti da se - igra. Dakle, mislin da je to zasebna kategorija i dimenzija bića, isto ko npr seksualnost, borba za preživljavanje i slično, mislin da se igra ne može objsnit nekom drugom karakteristikom il dimenzijom bića. Ona ima veze sa preživljavanjem, životinje se redovito igraju lova i borbi, ali tu možemo i postavit pitanje, ako se životinje ne bi igrale lova i borbi, čega bi se drugog igrale? Lov i borba su jedino što rade. Osim ako se maze i miluju, što također rade i u čem uživaju. Igra je zapravo, sposobnost svijesti da uživa u onome što radi i da istražuje svoje granice, nove načine da nešto radi. Ali užitak je ključan faktor, jer da nema užitka ne bi bilo ni igre.
Mislin da na određenoj točci biće dođe do te mjere da dovoljno dugo radi određene radnje da se može počet njima igrat, a kroz igru nalazi nove kombinacije i načine da radi iste te radnje. Ali poanta je opet, ne u samoj svrhi igre, koja nesumnjivo postoji, nego u užitku. Jer u određenoj točci, mi bića dođemo do dovoljno visokog razvoja svijesti da počinjemo osvještavat sebe i radit stvari radi užitka u njima, a to je princip igre. Igrat se životom. Mislin da je to tačka prijeloma, kada više ne živimo samo za puki nastavak života, nego i za užitak - igru životom. I zanimljivo je da se i ljudi i životinje koje se igraju, zapravo igraju čitav život. Sve u čemu uživamo ima određen element igre. Igre ima i u seksu, najvećem fizičkom užitku, a moguće je i da bi mogli pronać dublji korijen i igre i seksa, kao jednog jedinstvenog flowa energije i komunikacije. Jer seks je zapravo, komunikacija, ali posebne i jako specifične vrste. I vjerovatno, još puno toga, isto ko i igra. :)
Navuka san se: https://www.youtube.com/watch?v=N3ZBzO7uw_U
Svit je ok i neman puno toga dobrog o njemu reć. Ni lošeg neman. Možda nešto fali ali triban zavolit taj osjećaj. Ljubav popunja prazninu, to jeste, praznina je živa. Nižen neke dobre stvari ali ne mogu reć da san zadovoljan. Profesionalno... Želin više dobre publike. Vidin da mogu uspit i realno mogu reć da san za trenutnu fazu uspješan, al nisan kreativno ostvaren a vazda me je strah da iz ovog il onog razloga neću bit. A treba mi više. Ja san luda osoba i divlja osoba. Treba mi dovoljno ljudi koji žele da vide svu moju divljinu, da se potpuno otkačin i da im to nije dosta, da me potiču da pomjeran svoje granice. Kad odselin vani, ako odselin a nadan se da oću, moglo bi se lako desit da otkrijen potpuno novi level življenja i doživljavanja sebe. Riječi su previše jake, pa neću da govorin. Mogu reć da trenutno stanje u BiH i u Sarajevu za mene nije ispunjavajuće. Ali di bi bilo? Nisan ja uopće u poziciji trenutno da sam sebi buden ispunjavajući. Triba vrimena. I više vjere u sebe. A i u ljude. Borilački sport koji kontan trenirat bi bilo krajnje vrime da upišen. Triba mi toga, dosezanja svojih granica, suočavanja, borbe. Ima nešto prestrastveno i duboko, i intimno, u borbi s nekin. Također mi triba fizička aktivnost, pa makar bilo kopanje jer moja ovolika energija lako priđe u nervozu kad se ne troši. Nije mi ni loše da san sam. Zaželija san se intimnosti. Romantike, ljubljenja, polako, niz njen vrat, oni tanki poljupci, a brzi i suptilni, po vratu, leđima, obrazima. Zagrljaji, da je obgrlin s leđa dok ležimo kod mene. Da šutimo. Da niko ništa ne progovara. Padne mi na pamet kako oću da vodin ljubav, ili ti ga sexan se :), teško mi je ostat na ovom samo vođenju ljubavi jer si zvučin preromantičan, preemotivan i prepatetičan, na krovu neke zgrade nekog velegrada uvečer. Po noći. Ili pri zalasku sunca. Na rubu zgrade, da ima ograda i da smo naslonjeni i gledamo svijetla, sunce, golem grad i ptice. Ali neću se lako odreć svoje samoće. Niti ću je minjat za bilo koga.
P.S. Iman nekog crnog humora koji mi se ubitačno priča. Ev daću vam mali glips of what's it about. Jedna žena mi je nedavno rekla da neće više mužu pušit kurac. Neće da odkida dici od usta. Da, pada mi na pamet zadnje vrime želja da buden vokal u bendu. Nekom, poprilično ludom bendu. Ali to se ne triba posebno naglašavat, jer se podrazumjeva da bi bija takav bend ako bi u njem tija sudjelovat. Al bija bi i dobar i kvalitetan. Možda nekad, možda nekad, I hope so.
"Po narodnosti sam panker, po zanimanju prijatelj."
Ivica Čuljak je umjetnik iz Vinkovaca koji je ima osebujan život. Poznatiji je pod nekim drugim nadimcima i zapravo, puno je poznatiji po muzici nego po poeziji i slikama koje je radija. Kasnije u postu ću nastavit detaljnije, za početak objaviću mu pjesamu:
U SUBOTU
Jedne subote mi ćemo poći, sami, nikoga biti neće, po travi rosnoj naša stopala obilježit će novi put sreće.
Nikoga neće biti te subote, sami, bez zlih očiju ljudskih, na vrhu brda, u gustoj šumi, dok ljetna kiša po nama pljušti.
Gledat ćemo izlazak sunca, fanatici, ne prosti ljudi, poželi igru gdje lijepo će biti, i dan i sat pred nama su dugi.
Dvojica po istom putu, od radosti oči nam suzne, zaboravi crne dane prošle, neprospavane noći i sne ružne.
Te subote rastati se nećemo, obični smrtnici mi nismo, za sva vremena skupa ćemo biti, više mi nećeš pisati pismo.
Jel prepozna neko Ivicu do sad? Ako ga do sad ne pripozna, sad će ga pripoznat.
https://www.youtube.com/watch?v=p492-ZfSsvI
"Ivica Čuljak, poznatiji kao Satan Panonski ( kečer II.), rođen je 4. lipnja, 1960. godine u selu Cerić pored Vinkovaca. U djetnjstvu se nije znatno razlikovao od ostalih razigranih dječaka, štoviše bio je uzoran učenik. Gimnaziju pohađa u Vinkovcima gdje se ističe svojim književnim sposobnostima, što pjesmama (poezija i proza), što raznim kratkim pričama (iskazivao se i u svojim nadrealističkim crtežima).Po završetku prvog razreda gimnazije kod njega dolazi do radikalne promjene pod utjecajem najsurovijih elemenata punk pokreta. Na vinkovačkoj sceni se pojavio 1977. godine pod imenom Kečer II. On je čak govorio kako je 1978. godine u Njemačkoj primio “punk pričest” i tako postao jedan od vodećih čudaka alternativne scene. Za vrijeme boravka u „Njemi“ počinje bježati iz škole, pušiti, piti sve dok mu otac nije pobijesnio ispisao ga iz škole i opalio mu jak šamar koji on naziva "odupiranje autoritetu''. Nadimak je navodno dobio jednom prilikom dok se šetao i kreveljio Vinkovcima, neka baba doviknula je (svi znamo kakve su babe) „kad ćeš se smiriti ti vraže slavonski“, njemu se to svidjelo i nadjenuo si je nadimak"
https://www.youtube.com/watch?v=uF7pp_lLlG0
"Često se vlakom znao uputiti u Vinkovce koji su u to vrijeme bili jedno od glavnih željezničkih čvorišta u bivšoj „Jugi“. Legenda kaže da bi često kosu prao u „wc šolji“ te potom kosu sušio tako da bi glavu gurnuo kroz prozor jurećeg vlaka. Jedne večeri, 29. studenog, 1981. u vinkovačkom hotelu nastup je imala Meri Cetinić, a Satan se pojavio u svojoj „uniformi“ koju je sam izradio. Često osuđivan od strane vinkovačkih tabađija znao je ući u fizičke obračune, ali tog kobnog 29. studenog 1981.branio je navodno svog brata. Iz kaputa je izvukao nož i „skrojio“ protivnika kao „Đek Trbosjek“. Tvrdnje da je do ubojstva došlo iz samoobrane na sudu nije prošlo zbog manjka dokaza te je osuđen na 12 godina zatvora, predviđena lokacija izvršavanja kazne bila je Goli Otok. Sreća u nesreći jest da mu je otac bio ugledni upravnik vinkovačkog Doma zdravlja. Kako je to bivalo u bivšoj „Jugi“, a biva i sada, ako imaš veze i poznanstva možeš se izvući iz nevolja i zaobići pravila te je tako smješten u neuropsihijatrijsku bolnicu u kojoj je trebao odslužiti kaznu."
PRKOS PUČKOJ PIČKI
U kišama i ledu čim je vidiš reci joj moje usne njoj ne nose radost, dok sam na sve četiri puzao bolan, otišla je dragi moj, a meni žalost.
Neću ja pjevati pjesme tužne jer samo gnjeva u sebi nosim, za ljubav te pučke pičke ja ponosan nisam da prosim.
Mijenjalo je uzvišenu njih na desetine dok prkos stoga jer nisam mogao, bolest je moja ne nastrana ludost, u inat vagini strasti sam prodao.
Dok ču' ona za moje novo rađanje, posla k meni kučku kao i sama razvratnu, dok milom biću jezik uvalih tada, zmija vrisnu, zaplaka, odmah je nestala.
Mi nastavismo tad čudne orgije, sad više nema zbog kurve plakanja, nije mogla gledati prizor luđaka, horda na hordu divlje je skakala.
I nikad više gospon kurca ne dam, tebi kravo gladna što večeg promjera, sad ljubim one zbog oka čistoga, upijam istinu, nekad bolna mi nevjera.
"Nastupe koje je održao pred publikom počeo bi recitiranjem poezije te bi izvodio performanse u kojima se često samozapaljivao, rezao ili rezbario, razbijao bi staklene boce o glavu. Kako se rat bližio tako je došlo i vrijeme da Satan pristupi vojsci, a sjetimo se da je tri mjeseca proveo u kazneno-popravnom domu Lipovica zbog izbjegavanja vojne obveze. O njegovoj smrti postoje razne priče i legende. Jedna priča kaže da je stradao od snajperskog metka jednom prilikom dok je glumio strašilo u polju zbog neke oklade za gajbu piva. Druga pak kaže kako je ubijen od vlastitih suboraca zbog nekih starih nerješenih računa. Treća kaže kako je ubijen po naredbi vojnih glavešina jer takva tempirana bomba je bila preopasna. Četvrta priča kaže kako je počinio suicid nakon razgovora s majkom koja mu je uplakana rekla kako nema što za jest. Peta priča kaže kako se poskliznuo na ledu, a napunjena puška je sama od sebe opalila. Šesta priča kaže kako je poginuo dok je čistio pušku koja je opet sama od sebe opalila i tako u nedogled."
Interviju sa Satanon Panonskin imate na ovom blogu: http://www.satanpanonski.blog.hr/ Skrolajte malo dok ne dođete do: Interviju globus prvi dio, pa iza ima i drugi odma.
Ubaciću u tekst neke djelove intervijua:
"Nagle pjesme i agresivno ponašanje na pozornici uopće ne odgovaraju Satanu u privatnom životu. U razgovoru to je miran, staložen i razborit mladić, pankerski romantičar s posebnim pogledom na život, rad i smrt. Satan Panonski, pravim imenom Ivica Čuljak, priča o filozofiji svog života, o tome zašto je danas u prvim borbenim linijama na najtežem ratištu te kako se ratovanje uklapa u njegovo poimanje života. "Čitav svoj život", kaže Satan, "od 1977. do danas, nazivam ratom tako da mi ovo danas, kad gledam stanje svoga duha, nije ništa nova. Te godine napustio sam gimnaziju jer sam smatrao da obrazovanjem neću steći pamet, ništa od čega ću moći egzistirati kao pošten čovjek. Mogao sam steći obrazovanje (a bio sam jedan od najboljih učenika), titule i postati liječnik, odvjetnik, steći novac i položaj u društvu. Svi ti ljudi koje sam nabrojao, htjeli ne htjeli, moraju biti nepošteni da bi egzistirali u kolu u kojem jesu. Možda postoje neki pošteni, ali ja ih ne znam. Tako sam ja, jer nisam znao, htio, mogao... biti pokvaren, prestao ići u školu. Smatrao sam da će obrazovanje, okončam li ga, učiniti od mene čovjeka koji će biti nepošten prema sirotinji. Nisam htio upasti u neku kolotečinu, da budem poput svih. Doktor mora uzimati od pacijenta, jer su takve norme, a to nisam htio. Ako si htio biti pošten komunist, pridržavati se načela, odbacivali su te...
Zašto ne želiš pripadati nikome? Nije da ne želim, ali ja sam takav.
Sada si u ratu, tu se gine, ubija. Kako se snalaziš u tom kaosu? Ukoliko izvršavam ubojstvo žrtvi nikada ne kažem: "Ideš na strijeljanje". Uvijek mu kažem da ide na razmjenu. Navučem mu kapuljaču i kažem: "Budi tiho, sad će tvoji. Eno ih, čuju se..." I kad se nađemo u kukuruzu, šumi, ispalim kratki rafal u srce. Uradim to ubojstvo.
Kako se onda osjećaš? Dobro, poznato je da sam ja 29. studenog 1981. ubio čovjeka. Doduše, ja njega ne mogu smatrati čovjekom jer je bio zločinac prve klase. No, sad kad sam u pravom ratu, ubio sam prvi put na nekom strijeljanju. Nisam osoba koja se nekom može i mora dokazivati, htio sam da sebi dokažem da to mogu. Prije svega, da pokažem da stojim na raspolaganju i za daljnje potrebe, jer ne može se dobiti rat bez ubijanja. Spopala me nekakva jeza u automobilu, taj čovjek je smrdio. Ustvari bio je to četnik a četnik i čovjek nisu jedno te isto. On se usrao, strašno je smrdio. Tad me spopala neka jeza, nekakva hladnoća oko srca ili tjeskoba... Ne vjerujem u Boga, ali sam se pitao je li to grijeh. A imao sam snage, nije bila u pitanju snaga. No, kad sam se sjetio slika poklanih i pobijenih prijatelja, djece poklane u Dalju, ali i diljem Hrvatske, onda sam sebi rekao: "stop" tom stanju psihe duha. Nisam osjetio ništa. Pucam kao u prazno, kao da nema ništa ili opet, kao, pucam u nekakvog monstruma. Da je pravi monstrum imao bih nekakve osjećaje, ovako nemam nikakve. Lovim te neljude, te četnike, na krajnje zanimljiv način, ali to ne smijem iznijeti jer bi se oni čuvali. Reći ću to nakon rata.
Što zapravo misliš o ovome ratu?Što god bih rekao ne bi bilo ništa novo. Jedino ne razumijem njih zašto nam sve ovo rade. Mnogi moji beogradski prijatelji pobjegli su u London, ne zato što su intelektualno slabi pa su nasjeli Miloševiću, već su vjerovali meni. Govorio sam im da Srbi nisu ugroženi, da imaju najbolje kuće. Srpska sela oko Vinkovaca bogatija su od hrvatskih, na položajima su uglavnom bili Srbi, a ne Hrvati.
Kako si se osjećao kad je palo tvoje selo Cerić? U zadnje vrijeme često plačem. Nije da gubim snagu, možda je čak tim suzama dobijam. Gledam te ljude, izbjeglice, idu, a ne idu nigdje. Kamo će, što će? Nedavno me nazvala majka tu u vinkovački hotel. Kaže mi: "Sine, pošalji mi kaput, džemper, cipele, hladno mi je". Ona je u izbjeglištvu. Onda sam počeo plakati. Zamolio sam konobarice da se sagnu i istresao rafal u zid. Nije te strah ili stid suza? Glupost. Suze su isto tako muške. Što bi žena imala mekše i nježnije srce od mene, pa se njoj dozvoljava da zaplače, a nama ne? Mogu bit ko' majka Tereza, a mogu bit' ko samuraj.
Mene ovaj rat nije psihički strašno pogodio, jer sam navikao na njega. Moji ratovi traju od 1977, kad sam napustio gimnaziju, a bio sam odličan učenik. Ljudi su mislili da sam koljač, ubojica, jer sam počinio ono ubojstvo 1981, i jednostavno me nisu mogli shvatiti, a ja sam ponekad čeznuo, ne da me netko shvati, nego da me prepoznaju kao čovjeka. Eto, rat mi je priuštio da me mediokriteti koje smatram časnim i čestitim ljudima upoznaju, prihvate i zavole. Oni su to uspjeli zato što je rat, jer su vidjeli puno krvi, terora, nepravde: rat je skinuo mrežu mraka između mediokriteta i mene.
Psihologiju prezirem upravo zato što klasificira inteligenciju. Zašto je Einstein genije, a nije moja pokojna baba? Ona je tako dobro okopavala krompire, a okopavanje krompira korisnije je od svake teorije. Puno toga je napisano da bi se ovladalo ljudima. Za mene je čovjek pametan ili kreten. Okopavam krompir bolje od moje pokojne babe. Sve moje susjede se dive kako to dobro radim. Sad sadim luk, to mora biti apsolutna, šokantna estetika i simetrija.
Rekao si da si po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj? Ljudi se čude otkud ja panker, a nikad nisam pjevao "Ustani bane", a sad, eto, branim Hrvatsku više nego većina koja je uskrsnula bana i tako. Hrvat, pitam se što to znači? Daleko sam od tradicije, kulture i običaja. To u meni ne postoji. To čak nisam ni uništio u sebi: to u meni nije nikad ni bilo. Ja se mogu prilagoditi svim situacijama i ljudima, običajima, tradiciji. Eto, neki su Hrvati, neki Srbi, a ja sam panker... Što je to panker? To je čovjek. A što je to čovjek? To je panker. Ja hoću da je tako, i to tako jest. Prijatelj sam po zanimanju i ne znam što bih tu objašnjavao.
Što kažeš na ovu poplavu domoljubnih pjesama? Ivčić je umjetnik, ali ovi ostali... neke Hrvatine, pa što ja znam. Zabiju se u podrum, pet katova ispod zemlje i viču: "Kreni, Gardo". Budi ti s Gardom i onda viči-kreni! Nije pošteno. Ne možeš tako, na račun rata dignut lovu. Dobro, možeš s tim paliti mediokritete u Gardi, ali mene ne možeš.
Nije valjda da ti netko prijeti? Ma, ima puno priča. Nije to dobro, ja sam puno dao Hrvatskoj, a sad se oni bave pitanjem je li netko ubio četnika ili nije. Rat je, a ne smiješ ubiti čovjeka! Ja sam se prošli put šalio kad sam u "Globusu" izjavio da vršim likvidacije. To sam rekao samo zato da dam podršku našem narodu. Šalio sam se, i evo sad se demantiram. Ozbiljno. Ali, znaš, nisam ja bio u ludnici jer sam lud, nego jer sam pametan, jer nisam htio ići na Goli otok. Bolje je u ludnici. Dobro je bilo u ludnici, bogami. Najprije sam morao potući sadizam prema pacijentima. Bolničari se cijeli dan bave svojim kravama kod kuće, i onda se dođu odmarati u bolnicu. Kad pacijenti nešto mole, oni urlaju na njih, udaraju ih, uspavljuju ih da se pet dana ne bude. Gledao sam to, i to me ubijalo. Mrzili su me, jer poslije šest mjeseci, kad sam malo pustio korijenje, počeo sam ih odgajati. Dao sam im do znanja da me ne mogu dotući i uništiti.
Tvoji nastupi prilično su destruktivni, šokantni. Što je svrha toga? Šokiram da bih ljude oslobodio. Kad ih šokiram pogledom, znam da će me slušati, a kad me slušaju, onda je to već hipnoza, ludilo. U tome sam majstor. Perfekcija koja paralizira mozak, razum. U tom trenucima ih oslobađam, deblokiram od barikada koje su nabačene kroz obrazovanje i razne torture ispiranja mozga. Kasnije, kad se vrati kući, on je opet onaj iz civilizacije, sa svojim barikadama. To je moje zanimanje prijatelja."
Ivica, kao osoba zapravo jako zanimljivo ocrtava par značajnih stvari za objassnit. Prvo, sasvim je jasna dehumanizacija Srba, u njegovom opisu. Da bi nekoga tako ubija moraš ga učinit manje čovikon, jer inače ne moš podnit tako nešto. On to doslovno i radi, doslovno. Mislin da je ono za Srbe i ubijanje što je reka u prvom djelu intervijua točno, a kasnije poprilično prozirno proba provuć laž da je to slaga radi fame, sasvim se jasno vidi da ne zna lagat. Vjerovatno laže zbog pritiska vlasti, a još više zbog pritiska suboraca. Moguće da su ga suborci i ubili jer je bija previše lud i previše otvoreno priča o tome. Pa ipak, Satan izvršava ono šta većina suboraca želi. Ili ono šta u datom momentu vide kao nužno. Je li moguće da to u datom momentu možda i jeste nužno? Ja ipak mislin da nije. A moguće i da ostali vojnici nisu podržavali to šta radi, jer evidentno je on sam iša u 'lov na četnike', tako da, ko će znat. Satan također pokazuje šta se dešava kada izrazito inteligentna, kreativna osoba naglašene individualnosti ima ozbiljne psihičke probleme i kad prođe traumu kakvu je on proša. Satan je zapravo dobar čovik. Ali je i monstrum. Također je i zapravo poprilično produhovljen u jednu ruku. Ali je i manijak. Ali je i individualac. Umjetnik. Um. Satanovi motivi proizlaze iz boli, iz ljubavi prema majci i rodnom mu selu, iz osjećanja nepravde, iz mržnje prema nepravdi i ljudima koji podilaze sistemu koji je vrši, ljudima koji se sami pretvaraju u tu odvratnu masu mediokriteta. A na kraju se s njin dešava šta se dešava... Ironično zapravo, na neki način postaje izvršilac prljavih poslova (u nedostatku goreg izraza), tih istih mediokriteta. Ko je gori na kraju, on ili mediokriteti koje mrzi? Čije prihvaćanje želi?
On dobro ocrtava ono šta se dešava u psihopatama svjetskih razmjera, recimo Hitleru i Staljinu. Jel znate da je Hitler bija slikar? I da je Staljin pisa poeziju? Hitler i Staljin su nesumnjivo bili genijalci. Bili su i iskreni idealisti, obojica su ležalli i u zatvoru zbog svojih uvjerenja. Bili su i umjetnici, što znači da su jako emotivne i senzibilne osobe. Ono šta se desilo s njima pokazuje cjenu njiovog neprihvaćanja sebe. Obojica su zapravo mrzili taj senzibilni, iskreni, emotivni dija sebe, toliko da su ga prezirali izvan sebe i projicirali ga u Jevreje, neprijatelje Sovjeta, itd. I vidi se šta su radili tom djelu sebe, u tome šta su radili milionima onih u kojima su taj dio sebe vidili. Zanimljiva stvar, nevezano za to, ja iman jednog kolegu Srbina koji je panker, a koji je i nacionalista. Neću sad ulazit u detalje o njemu, jedan je od onih ofirnih nacionalista koji su kao ljevičari, a podržava Miloševića, to jest misli da je Milošević ok, Četnici su mu ok, zapravo evidentno niko od Srba kroz historiju ne postoji da nije ok, al ne on je i dalje ljevičar. Zanimljivo je da on ima i neke psihopatske naznake, ja i ovaj drug mi smo se zajebavali kako će ako opet zarati on uživat na minobacaču. Zajebancija je, nije lik ono, mislin nije Satan da se razumimo, ali fakat ima neke sličnosti s njima dvojicon. Da ga upoznate bilo bi van i jasno zašto. I zanimljivo je da su zapravo njih dvojica jako slične osobe, koje bi se volile i cjenile uživo, a postoji također i mogućnost, da bi jedan drugog streljali u kukuruzu. Pitaću tog druga baš voli li Satana.
POKOLJ
Pusti suzi, mora pasti, ruža neće više cvasti Što nju mladu otrgnuše, Kristal vazu ukrasiše
Iščupaše njoj korijenje, učiniše bol za njene Grudi moje majke mile, zar ste mene vi dojile
Hej, ružo odsječena, zla je sudba tvog sjemena Neće majka ljubit' sina, nije smjela biti istina
ZAKON
Volio sam krv u svojim očima jer znam, patnjom sam kupio radost Ljubio sam plač izbatinanog dječaka jer znam, gnjevom mu smanjio žalost
Vozio sam bicikl izbušenih guma jer znam, junak je samo uz opasnost Uzeo sam dvije tube onog ljepka jer znam, preteška je starost
I za kraj, odlična:
https://www.youtube.com/watch?v=_4XawmQKMJQ
Čuj 'uzavreli jorgovan' hahahaha luđak.
Do likovne umjetnosti koju je radija nažalost nisan moga doć. To bi bilo zanimljivo vidit. I da, još jedan podatak koji san zaboravija navest, Satan je navodno bija biseksualan. Zanimljivo je da su Satanu na pogreb došli pankeri iz cilog svita, njih par stotina. I danas je ikona panka na balkanu, cjenjen je i od pank scene u Srbiji, unatoč njegovoj epizodi sa 'Četnicima', s kojon je skrajčija na kraju. Iako je bija luđak, nesumnjivo, mislin da Satan nije bija nacionalista. Srpske vojnike je vidija ko simbol nepravde koju je prezira čitav život i kanalisa je svoju manijakalnu agresiju na njih u ratu. Al da se razumimo, nije Satan ni blizu jedini koji je bija takav u ratu. Vjerovatno dosta njih takvih, sa takvin ratnin CV-on još hoda među nama, ko zna, možda neke i znamo? Fini ljudi iz susjedstva. :)
"Ljudi su mislili da sam koljač, ubojica, jer sam počinio ono ubojstvo 1981, i jednostavno me nisu mogli shvatiti, a ja sam ponekad čeznuo, ne da me netko shvati, nego da me prepoznaju kao čovjeka. Eto, rat mi je priuštio da me mediokriteti koje smatram časnim i čestitim ljudima upoznaju, prihvate i zavole. Oni su to uspjeli zato što je rat, jer su vidjeli puno krvi, terora, nepravde: rat je skinuo mrežu mraka između mediokriteta i mene."
Moga bi se večeras počastit jednin izlaskon, na jedno fino elektro misto i da ne izađen do jutra vani. Zaslužija san to. Ne moran puno pit, vjerovatno se ni ne bi baš napija. Malo ću još učit pa možda se desi izlazak... Već se primamljivo prianjan za ovu noć kako pada. Još ću malo učit, to jeste ne još, nego ću krenit sad brzo učit. Ko zna, možda i šmeknen nešto. A dovoljno ću uživat što znan da mogu...
Lip dan a ja ne mogu nać kopirnicu da skriptu kopiran koju moran u ponediljak učit. A nisan je ni tražija baš doduše, otiću do grada sad da vidin ima li igdi išta. Nego, ovaj post je triba imat ozbiljnije ime: Šovinizam. I tija san pisat nešto, al me oči malo bole i raspoloženje mi nije za te teme baš sad. Pa evo ovo: https://www.youtube.com/watch?v=bWocvkLnX3Q
Zanimljivo je zapravo kad skontaš koliko su muškarci i dan danas šovinisti. Naspram recimo koliko ih ima da su feministi (u koje se ja ubrajan), recimo, imaš dosta te neke raje koja ismijava feminizam i to zapravo, na potpuno seljački način. Recimo iman druga (bolje rečeno bija mi je drug, ne družimo se više, sad se samo znamo), koji je nešto nabrijan na gej udruge i udruge feminista i često po fejsu piše protiv njih i to na krajnje seljački način, tipa da ismijava curu koja ne brije noge - jer ne brije noge (wow, genijalnost), i takve stvari. A znan ga ja dugo i pička je, ne mere ni prić curi normalno, i još je i slabić, jer ga ugrožavaju jake cure, još je i patrijarhalan i konzervativan (iako je on veliki komunista i alternativac), i gejevi mu nisu normalni, ne vidi problem u Putinovom tretiranju Čečenije i homoseksualaca, veliča Ruski komunizam (ko normalan još more veličat Rusiju i komunizam?), veliča i Tita, a to mi je tek poseban doseg mozga, mislit da se problemi u društvu mogu rješit tako da ćeš dovest jednog diktatora (ma koliko možda mudar bija), da vodi državu i da ostatak naroda budu ovce i da ti dica recitiraju pjesmice u školi o imenu jedne osobe od krvi i mesa kao da je božanstvo i da ću ja otić na goli otok ako ispričan vic o njemu. Puno je retardiranih stvari u društvu, dugo bi tribalo da ih sve nabrojin, al bez ikakvih problema ih mogu sve razložno obrazložit zašto su glupe i volija da se pojavi neko voljan da mi dane argumente kojima će mi dokazat da nisu.
Na stranu moj drug. Il bivši drug. Ima nekoliko san ima čast, haha, da prisustujen za Božić na ovom jednom derneku na koji smo otišli ja, prijatelj mi i rođak. Na derneku ovako, momci od 30 godina, neki u vezi neki nisu, onako, nisu nešto posebno, ok ekipa, nisu zapravo ni najgori seljaci kakvih ima. I tako, u neka doba samo krene priča o jebanju, i krene priča ofirna, o tome ko je curu i kolko cura kako i di jeba, ono, Bog te jebo ko ja u osmom razredu kad bi se tija kurčit da san faca i glumit nešto, na tom levelu priča. Al na stranu to, oni su ko neka ekipa a komunikacija među njima nula poena, bolje se ispričan sa osobon na faksu koju trefin na ispitu slučajno i popričamo prije ispita. Iskrenija, dublja i konstruktivnija priča bude. Neko, ovaj jedan od njih jel, ima curu već osan godina, i iz face mu izvire jad i kiselost neka potpuna. Iako san mu nešto bija drag. Na stranu retardirana pitanja poput toga: Kako ti je s muslimanima u Sarajevu?, i takve stvari. Neman sad potribe a ni razloga da nekome u po pjanske večeri objašnjavan da nisan Hrvat nego Bosanacc i Hercegovac, tako se izjašnjavan (što, u svakom slučaju nikako ne triba zabunit za ideju da san patriota, patriotizam mi je retardiran fenomen, skoro isti ko nacionalizam, izjansija san se ko Bosanac i Hercegovac iz protesta protiv nacionalizma i svijesti da su nacije zapravo, konstrukt i to je to).
Nego, uglavnon, taj lik iz kojeg izvire ovaj jad kojeg opisivan, je ugl nekad u toku večeri, bija poslan da pomogne jednom drugu od njih što je bija tu koji se je napija i izaša vani rigat. I on je, dakle opet napominjen, osoba od 30 godina, koja ima curu 8 godina, ima posa, brzo će i dicu imat, izaša i bacija tom liku petardu pod noge dok je riga i ona pukla i lik pa na guzicu u kokošija govna. I taj je frajer ostatak te večeri njega ismijava jer je upa u kokošija govna i priča o tome kako je on jadan i kako on more od njega pet puta više popit. Jedan od njih još tu, vezan za mater nenormalno, isto mu 30 gd, sve mater pita i sve joj govori, a ovaj moj rođak ga oće kao, 'vadit', spašavat, tako da mu 'nađe curu'. Na stranu to što bi lik fakat trba malo nešto i zbarit, al ja to gledan i kontan, pa ko tu koga spašava bogati. Taj moj rođak također, evidentno, ima životnu ideju da eventualno nađeš curu, oženiš je i time si rješija sve životne probleme. Sa ženama je nesposoban da razgovara, to jest sposoban je sa ženama koje su na njegovom levelu, al sa pametnim, otvorenim i karakternim ženama nije, a komunikativan je i onda se u društvu takih žena ponaša ko dite, što krene malo smarat, a malo bude i simpatično, što je karta na koju on svjesno igra. Smatra da 'muški mozak' i 'ženski mozak', nisu isti, da sa ženon nemaš šta puno pročat nego je samo jebat. Također, baš nikako ne konta (ko i pun kurac ih još) kako ja mogu živit s dvi cimerice i prijateljice, od kojih mi je jedna najbolja prijateljica i da mi se na nje ne diže kurac i da ih ne jeben. I ne da ne konta nego kad mu kažen da nije tako uopće u to ne viruje nego dane komentar iz kojeg moš skontat da on misli da ja šupljiran a da ih zapravo kontan jebat nekad. Tako mi je jedan lik, bija je s jednin umjetnikon i pjesnikon kojeg znan, kojem isto nije jasno kako ja živin s dvi cure tako, i prokomentira je vako, sa ono, pogledon ko da je vidija vanzemaljca: Ooooooj frajer živi s dvi pičke i ne jebe ih. Haha.
Taj moj rođak je u vezi s curon koja je katastrofa i pormećena je (ne baš ono totalno al nije načisto sa sobon nikako), i ne mere da prikine s njon jer mu triba sigurnost. U ljutnji, koju osjeća jer je slab i jer mu ona triba, a nema muda da prikine, se prema njoj ponaša ko kreten. Da je kazne za svoje slabosti. Nije to zapravo vidno, al je meni dosta da san na njegovom rođendanu vidija jednu scenu di ju je posla ko kera da mu iđe donosit neke pive, kurce, iz kujine, sa dozon ozlojeđenosti, a posla je po to baš zato jer more i jer je mrzi, u tom momentu bar. A ne zna da sebe mrzi. Jednon je, što je ispriča, neku strankinju zalija pićen po gaćama jer ju je konta jebat a ona se napila pa nije moga. Za mene dovoljno da ozbiljan odnos s nekon osobon završi i da neman s njin šta puno pričat, mislin, bar dok je vaki, a ne bi reka da će se minjat previše. Ideja mu je da more ostat s njoj i vinčat se i varat je, i ne vidi u tom problem. No, naravno, ona nije nevina. Ona je retardirana, ima psihičke probleme i triba joj muž da je drži u komadu, to jeste, ona bar misli tako, iako ja mislin recimo da si dane šansu da bi se mogla izdić iznad toga jer nije toliko izgubljena, al ne bi joj bilo lako. Al nikome nije lako, dok neki se bore a neki iđu linijon manjeg otpora koja in sigurno upropasti, ili barem napola upropasti život. Većina ljudi sebi svjesno upropaštava živote, pa kasnije druge za to krive. Ko što bi njih dvoje ako se vinčaju kasnije lako mogli krivit jedno drugo za svoje probleme i slabosti.
Od asortimana događaja, recimo, izdvojiću jedan od ovog jednog malog koji nan je visija u stanu i koji je curi udarija glavon od štok vrata jer mu je osovala mater. Mater mu zapravo ima rak, al msn, to nije nikakvo opravdanje a pogotovo ne jer se je cilu večer ponaša ko kreten i balansira je s tim da mu se rekne da ode, a ja to nisan tija jer nije moj nego cimericin mi gost. Nakon toga smo ga izbacili iz stana, on poslje kako smo saznali, i dalje ne vidi problem u tome što je udarija curu, a više manje od kad ga znan handre ga neke nervoze i šovinista je, ponaša se ko kreten i kad cura neće da se s njin zbari postaje agresivan i problematičan. Jedan lik kojeg znan, super je lik fakat, i pravo mi se je svidija bija, svima nan se je svidija vako, kad smo se družili, bija je u vezi s mojon prijateljicon, i u toku jedne svađe ju je ošamarija. Eto, pa i to da se zna. Iako, opet da se razumimo, ona ima odgovornost za se, ona je i nakon toga ostala s njin a i prije je bila ta veza za prikinit a ona se je potezala s njin. Sad ovo lito, ona se je jebala s likon vamo u Sa, i vidili se dan poslje, i ona tjedan dana nije o njemu pristavala pričat i pravit planove kako da se zbari i analizirat bi li on s njon, iako lik pazi, ide u jebenu Aziju, u jednu Azijsku zemlju na godinu dana dva miseca nakon toga. Jednostavno, ljudi imaju svoje probleme a očekuju da ih rješi veza, da nađu spasitelja/ spasiteljicu. Ne izdvajan se, i ja to želin, ali san svjestan toga i ne podilazin tomu. Takoođer, neću žene lišavat krivnje jer često svjesno biraju krkane za koje je očigledno da su nasilni pa se kasnije čude kad vide šta to znači. A čak in se i sviđa to što su malo šovinisti i nasilni, a nekima ne smeta ni da ih povremeno udaraju, čak ima ih i da in je to dobro, i na takva san iskustva naletija. Svi su za se odgovorni, i, i žene su šoviniste prema muškarcima, ja znan primjere psihološkog maltretiranja katastrofičnog od jedne moje ujne koju bi ja na glavu izbacija iz stana da živin s njon (malo karikiran, ne bi na glavu nego na noge xD), a on to trpi. Trpi, jer nema snage da bude sam. I sam si je kriv. Odgovoran je za se ko i svak drugi.
I na kraju, zanimljivo mi je kad ljudi koji su progresivni i vole to potencirat zapravo, ispadnu šovinisti. Recimo jedna situacija u vezi jednog lika koji je ateista, obrazovan, uspješan, napredan, voli znanost, moderan je i sve to, čak voli i potencirat da voli žene i da zna njima bit prijatelj, onda čuješ izjavu na fazon: Ja kad meni moja žena krene nešto prigovarat ja joj samo fino kažen - da draga, hvala draga, reci mi šta ti možeš uradit po pitanju toga šta ti smeta? Ja san ga pita a šta bi da ona tebi kaže: Mene zanima tvoje mišljenje, hoću da razgovaramo o ovome šta mi smeta, na šta je on reka da bi je posla u pičku materinu. Toliko o tome. Uglavnom, iz onoga šta ljudi kod sebe potenciraju da jesu, možeš puno skontat o onome što zapravo jesu. Al mi je žalosno kad vidin koliki manjak komunikacije postoji između tih ljudi, i sa strane njiovih žena sigurno, koje in podilaze i kontaju da su one ipak - žene, a oni - muškarci, da su to 'različiti mozgovi'. Ja recimo ne znan šta bi da se ne mogu sa ženama prijateljski družit. Jedne od najboljih prijateljica/il samo lja :D, su mi žene. Baš neki dan sidin sa cimericon i drugon mi, koji mi je i kolega u poslu i svi troje zapravo sad poslovno surađujemo i komentiramo koliko bi bilo glupo da smo takvi da ne meremo sa ženama normalno pričat. I ja i on se složimo kako ne meremo puno sa muškarcima koji su oni baš muškarci, koji žene ne mogu posmatrat prijateljski nego samo kao curu il za jebat. A i žena takvih ima kolko oćeš, i fakat, ima ta neka vibra, to je manjak individualnosti i vezanost za svoj spolni identitet (jer svi mi u sebi imamo i mušku i žensku stranu, a društvo uči žene da potenciraju samo žensku i muškarce samo mušku), i to se jasno ogleda u ponašanju i stavovima osobe. Recimo jedna treba dobra za jebat vako, u jednom momentu pomislin bil je jeba i samo skontan - ma nikako. Ono, odma mi doša neki osjećaj, zapravo fin, osjetija san je ko biće, ko osobu i nekako ima baš tu vibru ono, za dicu rađat. Iman osjećaj da se triba jebat baš sa tin mačo likovima koji su samo za dicu pravit. Na stranu to da neko more imat i tu vibru za rađat il pravit dicu, to je dobro ako nije dominantno. Mene zanimaju idnividue, koje prvo žive sebi pa onda svojoj dici i meni i Bogu Jokinu. :D
Evo za kraj jedan komentar koji san bija napisa na post od Blato:
Većina ljudi su patrijarhalni i ličnost im je potpuno omeđena spolom i borbom za preživljavanje i razmnožavanje. Otuda takvo ponašanje. Muškarci se takmiče ko je veći jebač, žene se takmiče koja je veća treba. Što manje daje a više je hoće - to je bolja. A što oni više pojebu i to, što pojebu više baš onih koje 'ne daju' i koje su 'trebe' a ne samo obične 'fute' - to su veći jebači i to su bolji. Sličnom logikom često ide da koja bolje izbaci sise i obuče veće štikle da je veća treba i poželjnija partnerica, i isto tako kod njih ko bolje pokaže mišiće i dođe u nabrijanijem autu. Suštinski potpuno životinjsko ponašanje. Sramota za mozak sa ljudskim kapacitetom. A također je vidljiv odnos moći jer zapravo žene muškarcima prodaju svoju estetiku i pičku ko komoditet, a muškarci, koji imaju veću financijsku moć njima prodaju svoju zaštitu i komfor. A i jedni i drugi, sa što boljim ulovom stiču veći prestiž u društvu i izazivaju veću ljubomoru kod drugih kojom hrane ego.A zapravo, svi ti odnosi su poprilično jadni, jer i jedni i drugi su ovisni jedni o drugima da bi dobili vrijednost. Što znači da sami u sebi ko individue ne vide ništa vridno. Što znači da uopće nisu individue sa osobom i prezimenom, nego samo uspješniji ili manje uspješni mužjaci i ženke.
Spakuj kofere i zapiši: oprosti Nisan tija i oprosti
Nisan tija te usrićit Nisan tija volit Nisan tija sanjat Nisan tija znat
Ali jesan Ali jesan
Spakuj kofere i pođi Još samo jednon da se razrežen Još samo jednon da se porežen Još samo jednon da se pripadnen Prije nego postanen strah Još samo jednon da te poljubin Lažnu Prije nego umren.
Spakuj kofere I sačekaj Kad pođe zeleno svijetlo Moje će se tijelo rasut Kad krene zelenilo šljaštit Kad se ubijen, kad umren Nemoj me gledat Nemoj me grlit Samo me gledaj
Spakuj kofere i pođi tamo dokle ne znan put Ako te tamo nađen Ostani
Ako te ne nađen Zaboravi me Jer zapravo se nemaš čega Ni sjećat.
Tamo di završava poezija tamo di se sastaju crte Di dobro i zlo plešu naivno Di dodiri koje osjećan ispod kože Diraju moj tvrdi kamen od pluća Kad raskašljajen krv Ko vlak kad kreće
Ti. I nikad se nemoj privarit Vamo nisan doša radi tebe.
Prevrćen se i tražin drugog domaćina da udomi moje ranjeno dite. Po mogućnsti da je slabiji od mene, to jeste da ga vidin tako i da ona sebe vidi takvom. Onda ću bit s njom i bit sjeban, trajno i zacementirano. Ili ipak neću jer je to stanje neodrživo. Jer ipak se je već desilo. Vrati se, skontan, još je tu, potreba za njon. Ne jer je volin, mislin, ne bi reka da ima romantike iako me strah da možda ima da se ne bi vratija u nešto u čemu ću zaglavit. A zašto bi zaglavija, zato što mi gode njene slabosti i to da joj svoje dite mogu hinjski utrpat da se brine o njemu i da potvrđuje njegove narcisoidne kompenzacije. Da mi hrani slabosti. Al ipak ne mere.
Druga opcija je da nađen nekog ko mi dobro puši kurac, al to ne bi previše išlo, prvo jer mi se ne diže (a ne diže se zato jer je u toj želji za pušenjen premalo pravih razloga od kojih se inače kurci dižu), a drugo jel, mislin drugo je u zagradi ovo prvo. Treće je to da tako ne mere sve i kad bi se moga dizat regularno, što nije zapravo ni ne moguće da si nađen pravu situaciju, al nije to to. Jebo to.
Fino kulerski pišen ovaj post, moguće da će bit vrijedan divljenja od ljudi koji će ga čitat i možda mi se budnu divili, dali mi pokoju dozu potvrde, potajno se nadan da će mi i kip podić u svom stanu i obožavat me i hlapljivo čekat novu dozu mene da ih vodi kroz njiove bez mene bezvrijedne živote, jer svi su oni, to jeste, svi ste vi samo instrumenti u mojim ego-narcisoidnim mehanizmima, sredstva ste, ne svrhe. Sad skonta da san zapravo kapitalista. Dobro je, nek i to znan, jer već znan i da san nacionalista.
Ne iđe jebiga. To jest iđe al eto, jebiga, neće se rješit pisanjen nego bolnin življenjen kontra onoga na šta goni inercija, moja želja da buden propast i da čitav život buden neodgovoran, da patin, da okajavan nekoga, da spašavan nekoga (njih), da borin za nje bitke koje oni za se tribaju borit, u konačnici, da sebično odustanen od djela sebe i pribacin njima odgovornost za to, ko da su oni ja, a ne ja. Teško je vidit da nisi drukčiji, jer želiš da budeš drukčiji. Također teško je ne bit sjeban, jer želiš bit sjeban. Teško je ne bit odbačen jer sam sebe odbacuješ. Teško je i ne krivit druge i ne imat onu hinjsku satisfakciju kad ih gledaš kako su slabi (jer ti nisi, to što su oni slabi te čini jakim, samo ima mala caka da ih osuđuješ i naslađuješ im se upravo zbog slabosti koje u sebi ne prihvaćaš).
