Ljubav i mržnja su dvije polarnosti koje se pojavljuju u našim životima. Svako zna šta je ljubav, a mislim da svako zna i kako je mrziti nešto i nekoga. No kakva je priroda tih dviju sila. U mom osobnom životnom iskustvu, polarnost su zapravo ljubav i strah, dok je mržnja posljedica odnosa to dvoje. Ljubav je univerzalna sila koja je esencija ovog univerzuma. Možemo reć da je svemir ljubav i da je sve što je u njemu ljubav. Ljubav plovi i našim životima, dolazi iznutra, iz naše veze sa ovim svemirom. Pa odkud onda mržnje? E pa, tu je kvaka. Mržnja dolazi iz otpora prema ljubavi, a korijen tog otpora je strah. Ljubav nije neka sladunjava sila, nego ozbiljna stvar koja često dolazi baš u oblicima u kojima je ne želimo. Često nam donosi patnju, jer nas mijenja na bolje i onda patimo jer ono staro u nama mora umrijet. Mržnja je produkat nemoći, paraliziranosti strahom od te promjene, ili strahom od nečega u nama, nekog dijela nas koji smo potisnuli i koji je sada u našoj 'sjeni', našem nesvjesnom. Mržnja je otpor, kada nas život vodi u jednom smjeru, kada naša unutrašnjost želi jednim pravcem, a to se našem egu ne sviđa, pa mrzi sve to, mrzi sebe, ili mrzi svijet, ili mrzi jedan dio sebe, i slično, u pravilu, kada ne želi prihvatit to nešto što mu život donosi ili je donio. Mržnja ne može postojat bez ljubavi, potrebno je imat ljubav da bi se mrzilo, jer bez ljubavi, strah se nema čemu opirat i mržnja se ne može pojavit. Za ljubav nije potreban trud, ljubav teče prirodno, jer ona je bazična priroda svega. Jedino što trebamo uraditi da bi dobili ljubav je dopustit joj da uđe u nas. Dok je za mržnju suprotno, moramo je hraniti, davati joj hranu svojim egom i održavati je, inače će ona prirodno nestati. Mržnja je ozbiljna stvar, i ako često mrzimo znači da nam odnos sa samima sobom nije dobar. Također često i u svom životu primjetim, da mrzim nešto bez ikakva razloga. To je zato što to nešto što mrzim potiče ljubav u meni, a ja nisam spreman da prihvatim ljubav u obliku u kojem dolazi. A nekad je i rezultat općenite mržnje, frustriranosti svijetom i samima sobom, pa mrzimo sve s čim dođemo u kontakt. Iz mržnje mogu inziknut nebrojena zla, od samoubojstva, do ubojstva, do uništavanja samog sebe pijančenjem ili drogiranjem, itd, nebrojeni su oblici u kojima se ona može pojavit. Da bi pobijedili mržnju, moramo pobijediti svoj strah, koji se suprotstavlja ljubavi i ne da joj da uđe u naše živote. Potrebna je hrabrost da bi se voljelo, i spremnost da budemo ono što jesmo, pod svaku cijenu. A to nije ni malo lak zadatak. Puno je lakše mrziti, jer kad se mrzi ego ima satisfakciju, dok ga ljubav umanjuje, ili ga vodi u konačan nestanak, u njegovu smrt, u smrt ega. Mržnja također zavisi od ljubavi i na druge načine. Kad smo u vezi s nekim i volimo ga, nakon što prekinemo, možemo mrziti tu osobu. Ali to je jedino jer još uvijek osjećamo povezanost s njom, samo ovaj put se moramo rastat od nje, što ne želimo, pa je onda mrzimo, jer ne prihvaćamo bol i patnju koju nosi raskid. Puno je primjera još koji se mogu navest, i ljudska psiha zna biti kontraditkorna, pa se istu stvar može voljeti i mrziti istovremeno. To se dešava kada smo u sukobu sa samima sobom. No ono što je bitno je znati da je ljubav primarna sila ovog univerzuma, a mržnja tek otpor prema toj sili. Ljubav je kao rijeka, i ona će kad tak pronaći svoj put do nas, ali opet pitanje je koliko ćemo ozbiljne prepreke joj mi staviti na put.
Pijem jutarnju kavu i uživam u jutru. Ptice lete nisko, i najavljuju darove neba koji će se očitovati kroz našu unutrašnjost. Uistinu nebo i mi smo spojeni pupčanom vrpcom. Krilati ljudi lete i traže zrake sunca iznad oblačnog neba, dok u poljima volovi oru, i ljudi sjede u hladu, odmaraju. Rijeka teče neometano, bez truda bez prisile, teče onako kako bi ljudski duh trebao da teče. Ipak, ljudski duh pravi brane i često vrti rijeku u krug, na kružnoj putanji umisto da je pusti da plovi ka svojoj neminovnoj destinaciji, mora, odakle je i krenula. Pa ipak, rijeka će kad tad doć moru, jer su takve zakonitosti prirode, jedino je pitanje koliko ćemo je mi dugo sputavati i patiti njenu zablokiranost.
Ponovo djelim, ako je neko propustio, moja prva knjiga. Radi se o šest različtih priča sa temama o kojima se inače šuti, ko što naslov knjige kaže. Napomena za one koji bi čitali online priko mobitela, namjestite 'lining' na 'single' i redovi će vam se normalno odvajati. Toliko od mene, nadam se da ćete pročitati knjig i uživati u njoj. :)
https://www.smashwords.com/books/view/930073
Trenutak u kojem je sve stvoreno je sad.
Svaki čovik na ovoj planeti ovisi o njoj i o ovom svemiru da bi živija. Da nema kisika u zraku, umrli bi smo. Da nema vode, umrli bi smo. Da nema biljaka i životinja, umrli bi smo. Da nema sunčeve energije ne bi bilo ničega na ovom planetu. Da nema svemira, ne bi bilo sunca. Kad čovik sagleda kako to funkcioniše, ne mere a da se ne zapita, di je tu misto za aroganciju ili narcisoidnost? Kad smo biće koje ovisi o svemu oko nas, a to sve oko nas također ovisi o svemu uključujući i nas. Dio smo jednom zaokruženog kruga života u kojem imamo svoje misto jednako kao i sve ostalo. I tu sva prosudba staje.
Cili naš svemir je živ, u svojoj suštini, živ i inteligentan. Kakva je priroda njegova življenja i inteligencije ne znan, al iz iskustava koje iman mogu reć da je živ i inteligentan. I da je ono što mi nazivamo Bogom, da je Božanski. Svako stvorenje ima svoj korijen u Božanskom, i svako stvorenje je oličenje Božanskog, i ljudi i biljke i životinje. Razlika između životinja i čovika je u tome što čovik moree spoznat svoje Božanstvo i postat ostvarenje Božanskog. Neki bi rekli da se čovik more prosvitlit. Možda se more i tako reć. Al sve što postoji je jednako Božansko ko i čovik i svaka podjela na 'niža i viša bića', ili 'razvijenije i nerazvijenije ljude' je samo uvjetna, jer funkcioniše jedino u presjeku vremena, a u totalitetu vremena svi smo jednaki i svi smo jedno.
Ne mogu se otet dojmu da postoje dvi vrste ljudi. Možda bi se moglo reć viša i niža vrsta, al to je već diskriminirajuće, mada možda u toj podjeli ima istine.
Jedna vrsta ljudi je iskreno znatiželjna za prirodu ovog svita, traže odgovor na pitanje, ko smo mi, šta radimo ovdje, šta je suština svega što postoji, kako ovaj svemir uopće postoji, postoji li nešto kao Bog i ako postoji, kakva je priroda toga, kakvo je stanje naše svijesti i možemo li postić nešto kao prosvitljenje, i slično.
Druga vrsta ljudi se takvva pitanja nikad ne pita, nego žive po naučenim obrascima i dovoljno im je da mogu tipa radit ako vole radit, da mogu dobro poist i popit, da tračaju druge ljude i nalaze zadovoljstvo u tome, ako se bave duhovnošću to je religija u kojoj su odgojeni, obično površno svaćena, ili bukvalno, bez ikakvog dubljeg preispitivanja i slično, oni žive po rutini i nikad se ni ne pitaju ko su i šta su, i sve ovo ostalo.
Za prvu vrstu ljudi držin da je naprednija, mada ne mora značit da je ova podjela statična, možda ljudi iz druge grupe mogu prić u prvu grupu, al mislin da je iz prve grupe nemoguće prić u drugu, pa su ljudi iz prve grupe kad se nađu u patnji često ljubomorni na ove iz druge, kako mogu jednostavno živit i ne pitat se ništa.
Mada, život dotakne svakoga, i ne virujen da postoje fiksne podjele, po većini stvari smo mi svi isti, ljudi, al mi se čini da ova podjela ipak more držat vodu. Tako da, maybe I'm a narcissist or maybe I'm right.
Ne mogu se otet dojmu da postoje dvi vrste ljudi. Možda bi se moglo reć viša i niža vrsta, al to je već diskriminirajuće, mada možda u toj podjeli ima istine.
Jedna vrsta ljudi je iskreno znatiželjna za prirodu ovog svita, traže odgovor na pitanje, ko smo mi, šta radimo ovdje, šta je suština svega što postoji, kako ovaj svemir uopće postoji, postoji li nešto kao Bog i ako postoji, kakva je priroda toga, kakvo je stanje naše svijesti i možemo li postić nešto kao prosvitljenje, i slično.
Druga vrsta ljudi se takvva pitanja nikad ne pita, nego žive po naučenim obrascima i dovoljno im je da mogu tipa radit ako vole radit, da mogu dobro poist i popit, da tračaju druge ljude i nalaze zadovoljstvo u tome, ako se bave duhovnošću to je religija u kojoj su odgojeni, obično površno svaćena, ili bukvalno, bez ikakvog dubljeg preispitivanja i slično, oni žive po rutini i nikad se ni ne pitaju ko su i šta su, i sve ovo ostalo.
Za prvu vrstu ljudi držin da je naprednija, mada ne mora značit da je ova podjela statična, možda ljudi iz druge grupe mogu prić u prvu grupu, al mislin da je iz prve grupe nemoguće prić u drugu, pa su ljudi iz prve grupe kad se nađu u patnji često ljubomorni na ove iz druge, kako mogu jednostavno živit i ne pitat se ništa.
Mada, život dotakne svakoga, i ne virujen da postoje fiksne podjele, po većini stvari smo mi svi isti, ljudi, al mi se čini da ova podjela ipak more držat vodu. Tako da, maybe I'm a narcissist or maybe I'm right.
Poraze trpe samo oni koji se bore.
Najveća duhovna spoznaja koju moš imat je da si tek maleni kamenčić u ovom ogromnom i prostranom svemiru i šarenilu i ludilu zvanom život.
Jučer sam izdao svoj književni prvijenac, ta daaaaaam:
https://www.smashwords.com/books/view/930073
U zagrljaju šutnje, naslov ove knjige koji uupućuje na radnju knjige, a to su stvari koje se svakodnevno događaju oko nas a o kojima se šuti. To su traume silovanja, homoseksualnost, nacionalizam, kriminal upleten u državne institucije, fizičko i psihičko oboljenje, veze ljudi različitih nacionalnosti. Ukoliko vas zanima ona skrivena strana naše svakodnevice, ovo je knjiga za vas
Ako vam se svidi šerajte po fejsu, instagramu i slično.
A sad za ovaj doživljaj. To je teško rječima opisat. Ja kako sam dobio nistagmus i vratio se kući, sam se vratio i prirodi u našem selu, i meditaciji jer nisam imao ništa drugo da radim. Malo po malo to je dovelo do toga da sam probio neke granice u sebi. Prvo sam primjetio da mogu osjetiti biljke. Probao sam jednom i to je bio snažan i nevjerovatan doživljaj. Bukvalno sam doživio tu biljku, njenu energiju, uvjetno rečeno 'psihu' il tako nešto. To je popratio snažan osjećaj divljine, neopisiv, kao da sam u nekoj najgušćoj prašumi. Oprobao sam to još par puta sa drugim biljkama i upalilo bi. Kad to doživiš sve ti u vezi te biljke bude jasno, što izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše, sve savršeno odgovara tom osjećaju. Onda sam kroz procese meditacije se počeo otvarat svijetu, primjetio sam da ne postoje čvrste, fiksne granice između mene i vanjskom svita, da smo svi dio jednog, nečeg, čega god. Neko će reć Boga, neko svemira, meni naziv nije bitan. I tada tu večer sam se potpuno otvorio. Kao da me je nestalo, ličnosti mi, i samo sam vidio ljubav. Vidio sam da je sve ljubav i da je ljubav dublja od smrti. To iskustvo je i bilo ko neka vrsta smrti, tako mi je izgledalo. Onda sam primjetio da osjećam sve emocije ovog lika što je bio s nama (troje nas je bilo), osjećao sam da je nervozan i bilo mi je neugodno, nikako nisam htio da on primjeti da ja to osjećam. Tada u jednom momentu je tuda naišla jedna mačka i ja kad sam usmjerio pažnju na nju ja sam bukvalno, psihički postao ta mačka, imao sam perspektivu iznutra kako se ta mačka osjeća i šta je ona. S tim da, cijelo vrijeme sam bio svjestan šta sam ja a šta je ta mačka, nisam pomiislio da sam bukvalno postao mačka. Poslje sam, da istražim to stanje probao jednu mačku da iniciram neku komunikaciju s njom, i čim sam obratio pažnju svojom namjerom da komuniciram s njom ona je odmah počela mjaukat i dolazit k meni. Isto sam probao sutra, mačka je nezainteresirano šetala ispred kuće i ja sam uradio isto to, obratio pažnju na nju na taj način i ona je odma počela mjaukat i dolazit k meni. Moram spomenit da me je tu večer bilo jako strah, mislio sam da ću poludit. A i prvi put sam se susreo sa iskustvom koje se ne može prepričat, msm moš ispričat al taj doživljaj ne moš nikome prenijet. Pričao sam svojima o tome, oni su me odmah za par dana naručili na kontrolu kod psihijatra, ali taj koji je tada trefio je imao razumjevanja. Idućih dana nakon toga sam bio sav euforičan od tog iskustva, ali isto preplašen jer sam se našao za mene na skroz nepoznatom terenu. Naučio sam puno toga tih dana, tipa vidio sam da je nistagmus moj učitelj a ne nešto protiv čega se trebam borit, nego prije nešto što trebam slušat. Također cjepajući drva sam vidio kad e razbjesniš jer neko drvo neće da se iscjepa kako treba i hoćeš silom da goniš po svom, il sjekira bježi iz ruke, ili drvo se odbija ka tebi i tako. Ukratko kad svjesno ideš mimo puta kojim te život vodi da nastaju problemi, stvari rade protiv tebe. Vidio sam također da ništa nije slučajno, da je svaki događaj smislen i dio je neke veće harmonije, veće od nas samih. Možda je u svom tom doživljaju najbitnija ljubav koju sam jasno osjetio i vidio, ljubav koja je temelj svega. Ovo s mačkama je egzotično ali je manje važno. To stanje je opasno i ja da sam drukčije odigrao karte tu večer bi možda poludio. I u idućim danima sam osjećao da mi curi energija, i popravile su me obične svakodnevne stvari, cjepanje drva, zemljani okus pive i tako. Sad sam se povukao iz tog stanja jer to nije stanje u kojem moš proživit život i sada se ne bi ni vraćao u to stanje jer mi je i ove obične svakodnevice previše, pa još da i taj teret si natovarim. Sad živim ko da se to nije ni desilo, sve normalno percipiram, mislim ono, uobičajeno. Kada sam doživio to iskustvo pala mi je napamet jedna metafora. Mi cjele svoje živote živimo u jednoom balonu od misli, ideja, koncepata i stalno smo u tom balonu, ne vidimo stvarnost kakva jest, nego onako kako izgleda kroz opnu našeg balona. E ja mislim da sam ja puukao svoj balon i provirio vani. To me je iskustvo promijenilo, mada mi je teško objasnit kako. Ne mogu to opisat, znam samo da sam drukčiji. Ali ne mogu više imat one stare obrambene mehanizme, hvatat se za neke koncepte i njima se tješit, isto ko da nemam izbora nego da budem sto posto načisto sam sa sobom. Neki su mi ljudi rekli da je ovo moje iskustvo prosvijetljenje, meni ta titula nije bitna, možda i jest prosvijetljenje al kakva mi korist od toga kad jedva živim sam sa sobom. Naišao sam nedavnu na jednu curu na blogu koja je imala slično iskustvo, i izliječila rak, rak joj samo nestao, liječnici rekli čudo. Možda sam i ja simptome nistagmusa ublažio zahvaljujuć tom iskustvu, i mislim da mi zbog toga što me to promijenilo lijekovi više ne mogu potiskivat emocije, jer više općenito ne mogu potiskivat stvari. To jest mogu al pod cjenu nefunkcionalnosti, poput sstanja u kojem se sad nalazim. Imam osjećaj da je ovo iskustvo izbacilo sve iz mene i ono dobro i loše, i da me je sad da se snalazim kako znam i mogu. I to se je desilo prije početka mog rada na emocijama i ovih problema, nakon tog iskustva sam ja neko vrijeme bio dobar, čak i sretan, unatoč nistagmusu. I simptomi nistagmusa se nisu odmah povukli, nego poslije kad sam se polako počeo navikavat na te stvari koje su mi stvarale smetnju.
Manjak osobnih zanimacija i strasti prema životu, ljudi kompenziraju prepričavajući živote drugih ljudi. Ljudi kojima je dosadno ili ih prosto ne zanima neki hobi, bilo šta u životu da im donosi okupaciju i da vole to radit. Onda sjede i prepričavaju tuđe živote, tako olako izvlačeć zaključke o tome kakva je čija svekrva, ko je normalan ko je nenormalan, šta sa svojim životom radi ovaj ili onaj, a onda u po frke, da bude ironično, komentiraju kako neki drugi ljudi puno tračaju.
P.S. Vrlo malo zajedničkih tema imam sa članovima svoje obitelji.
Oko ove teme je društvo uveliko podijeljeno. Na one kojima je abortus ubojstvo i na one koji na abortus gledaju tek kao na rješavanje nečeg što se još nije razvilo ni u šta. Moran reć da ne djelin ni jedno ni drugo mišljenje o abortusu. Ne mislin da je abortus ubojstvo ravno ubojstvu formiranog ljudskog bića. Ali također ne mislin ni da je to ravno ubojstvu jednog goluba, ili tako nekog nerazvijenog bića. Taj fetus nije golub, da je golub bio bi nošen u jajetu i izlega bi se u ptića. Fetus se razvija u čovika, i mi, ukoliko mu ne prekinemo taj razvoj, ćemo dobit novo ljudsko biće. Ta činjenica se ne mere ignorirat. Za zabranu abortusa nisan, jer smatran da žena triba imat pravo prekinit trudnoću ako to želi, a zabrana ionako ne bi funkionirala. Ali mi je također stravično da žena tipa ima 70 abortusa, koliko je imala jedna u dokumentarcu koji san gleda. Taj fetus se ipak razvija u ljudsko biće, i ono je čovijek, samo još neformiran. Smatran da je ok prekinut trudnoću u ranoj fazi jer se tada tom biću ne nanosi patnja, mada ni to nisan siguran jer ne meremo znat šta fetus osjeća i osjeća li uopće. Bilo kako bilo smatram to prihvatljivim. A moral? Moralno, abortus posmatram kao nemoralan čin. Ipak se ubija buduće ljudsko biće. Ali nisu svi nemoralni činovi za zabranu. Ja, osobno, bi u nekim situacijama bija za abortus, da mi se desi neka takva neželjena trudnoća, ali bi smatra da radin nemoralan čin i prihvatija bi karmu koju jedan takav čin nosi. Ali to bi uradija samo u najradikalnijim slučajevima, a kad bolje razmislin, možda ne bi uradija uopće. Triba puno hrabrosti da se odluči zadržat dite, i, iako ne osuđujen one koji se opredjeljuju za abortus, mogu reć svaka čast svima onima što su odlučili zadržat dite unatoč svemu.
Powered by blog.rs
