Budi sa mnom na trenutak
Da ne budem sam
jednu malu vječnost
podijeli sa mnom
Znaš
Čega me je strah
Sutra kad svane jutro
gavrani će nositi naše riječi i
poklanjati ih nebu
a mi
nećemo ni znatii o odjecima
naših želja
Budi sa mnom na trenutak
neka bar na momenat
Moja bol nađe sigurno utočište
u tvojoj mašti
Budi sa mnom
Dok skupa gledamo beskonačnost
Do točke
Da naša lica nisu više naša
Kada vrijeme dođe
Zapalit ćemo baklje u čast
sunca što nas grije
i vode što nas pije
Ja i ti, na trenutak
podjelit ćemo svoje duše
samo dođi, dođi sa mnom
i budi
https://www.youtube.com/watch?v=9cjvyU6xjaA
https://www.smashwords.com/books/view/944849
Zbog nenadane bolesti mlada Petra se mora uputiti na veliko putovanje na vrh planine da pronađe lijek za bolest o čijem izlječenju ovisi sudbina cijelog njenog sela. Međutim, to putovanje će joj otkriti nenadane tajne i staviće ju na kušnje i dati joj iskustva koja nikad ne bi mogla ni zamisliti. Ovo je knjiga o jednom putovanju, putovanju jednog čovjeka kroz život do potpunog ostvarenja sebe.
Evo jedan primjer kako je nešto što se smatra znanošću u biti praznovjerje. Teorija da su mentalne bolesti uzrokovane kemijskim disbalansom u mozgu. To je službeni stav psihijatrije i na osnovu toga oni propisuju 'lijek' koji navodno vraća ravnotežu. Ta teorija, iako opće prihvaćena, ima jednu kvaku, a to je da nikad nije dokazana. Ono, nikad, baš nikad. A 'lijekovi' koji 'ispravljaju kemiju' u principu samo potiskuju problem, skupa sa ostalim emocijama koje čovjek ima. Ne kažem da nekad nisu potrebni i da ne pomognu nekim ljudima, al ono, treba se bit svjestan da su oni u suštini droga, a ne lijek. Nekome pomaže pušenje trave kod mentalnih bolesti, na primjer.
Mooji opisuje proces prosvijetljenja kao bacanja drva na vatru. Malo po malo, ložiš svoju ličnost, dok dođeš do točke da vidiš da si ti zadnje drvo za naložit. Ja se nalazim na toj točci već godinu dana. Stojim na točci di moja unutrašnjost se na sve snage probija i hoće da se predam struji, da se potpuno predam, uključujući i samog sebe, ali ne mogu. Čak iako trpim užasnu patnju, lakše mi je i draže to nego pustit sebe. A savršeno sam svjestan da ću jednom morat to uradit. Sve bi bilo ok, da tu nema i druga strana medalje, a to su porivi koji me obuzimaju kad na silu neću da pustim sebe. To su prisilni porivi da nekome nešto uradim nažao, i tako nešto. Problem s puštanjem je što vidim da bi, kad bi se potpuno prida, mora ispoljit i nešto agresije. A ja nisan spreman na to, mada možda je to sve skupa samo strah mog ega da pusti kontrolu, da prihvati da nije više glavni. Kad mi dođe da pustim sve, i kad to suzbijem, potisnem, počnem se mrzit i počnu me uzimat baš loše misli i porivi. Razmišljam da odem na ayahuascu, da me pokrene, pa makar i utonija u psihozu, samo da se maknen s mista. Mada iman osjećaj da se i ovako mičen, al da je jebeno, jebeno je. Potpuno pustit samog sebe. Vjerovatno najteža stvar koju čovik more uradit. Al nakon toga tek počinje život vridan življenja.
Jedan pomalo smiješan uvid u banalnu situaciju. Naime, objavim status na fejsu, nije bitno sad o čemu, i jedna mi osoba reagira s onim ljutim smajlijem, kao da je ljuta na moju objavu. I kad san to vidija, prvo su mi proradili obrambeni mehanizmi, počeja san to potiskivat, ili racionalizirat i tako, da zadržim kao, kul stav, ko da mi to nije bitno. A malko me jest bilo isprovociralo. I onda mi dođe misao: Prihvati da te je isprovociralo, jednostavno pusti i budi isprovociran. I isprva san bija ljut da bi mi kasnije, kako san gleda sam sebe, postalo smišno što san ljut. I nakon toga, kasnije malo, pogledam status i vidim taj ljuti smajli i čovječe, skroz drga reakcija. Postalo mi smiješno, čak i zabavno, što je ta osoba se naljutila na moj status. Uopće nisan doživija tu ljutnju kao povezanu sa mnom, nisan ja bija odgovoran za nju, nego ta osoba. I totalno isčilam to, još se i nasmijem na to.
Ovo je banalnost, ali ovako funkcionira mentalni sistem. Po bazičnim postavkama ko dica smo rasuti u okolinu i doživljavamo lično sve što se u okolini dešava. Dio toga ostane i nakon odrastanja, pa se tako lako naljutimo ako je neko ljut na nas, ili se osjećamo krivima, ili nas to rastuži, itd. Naravno, govorin o situacijama kada objektivno nismo uradili ništa loše da naljutimo drugu osobu. Kad se radi isključivo o našim stvarima, kad ne prelazimo granice drugoj osobi. A u biti, zdrava mentalna reakcija je to da shvatimo da je nečija ljutnja njegova odgovornost i da nema veze s nama. Tada imamo potpuno drugačiju perspektivu na cilu situaciju. A i kad smo nešto krivo uradili, bez loše namjere, ne trebamo na sebe preuzimat tuđu ljutnju, nego prosto konstatirat da ćemo ubuduće nastojati da se to ne ponovi i ostavit ljutnju toj osobi nek se nosi s njom.
Gledam na vijestima, Neimar optužen za silovanje. Ne pratim sport, nije mi bitan, al već neko vrime oću da napišen post o jednom svom iskustvu koje je u jednu ruku slično ovome Neimarovom. Naime, ima od toga već nekoliko godina, nisan siguran koliko, i ja kao mladi komičar sa još jednim kolegom i jednom kolegicom, san ima nastup na whf-u, west herzegovina festu. Imali smo po pet minuta nastupa prid oko tisuću, a možda i više ljudi. I ja san razmišlja o šalama koje bi moga izvodit. Kako san u to vrime bija raspoložen da ismijavan religiju, ima san jednu šalu o kršćanstu i dvi o islamu. Kako san živija u Sarajevu, ove šale o islamu su bolje prolazile, a možda i jer su bile bolje šale, ne znam, uglavnom na njima san ima više smijeha. I ja tako, bez nekog dubljeg promišljanja na nastupu oden i izveden samo šale o islamu, jer nisan ima vrimena za ovu o kršćanstvu, a i ko što reko, lošije je prolazila. Ni na pamet mi nije palo šta će se desit. Naime, ispa san totalni nacionalista. Organizator festivala je napa moju kolegicu zbog mog nastupa, publika je mislila da mrzin muslimane, čak jedna prijateljica iz Ljubuškog koju znan mi se nije tila javit kad san se ja njoj javija nakon tog nastupa. A praktično na tom festivalu bude cila alternativa ekipa iz Ljubuškog, a kako je bilo lito, ja san bija kući, u Ljubuškom, na pauzi sa faksom. Par dana nakon toga kući mi je došla cura (sada bivša), koja je, da stvar bude ironičnija, iz miješanog braka i ono, ima muslimansko prezime i sve to. I s njon san iša vamo na gradsko kupalište sav posramljen i pripadnut oću li koga sritnit da mi prokomentira nastup. Eto, to je jedna lekcija o moći medija, što je u principu istovjetno nastupu pred masama. Dovoljno je jedan gaf i već imaš etiketu na sebi. Ja nisan siguran dal još neki ljubi iz ljubuškog misle da san nacionalista, nadan se da ne misle, al dobro, davno je to bilo i trenutno nije ni bitno. A šta bi tek da san nastupa na televiziji di stotine tisuća gledaju neku emisiju npr? Moga bi se pozdravit sa karijerom. Sad koja je veza ovoga sa Neimarom? Neimar je optužen za silovanje. Ne znam je li kriv, ali ako nije, za neke ljude će uvik bit silovatelj. Tako je to s medijima, koji kroje javno mnijenje današnjeg društva. Mediji su dvosjekli mač, i ko sve drugo, imaju dobru i lošu stranu. Ovaj moj post je malo upozorenje na onu lošu, da malo opreznije zaključujemo iz onoga šta čujemo na tv-u il pročitamo na portalu. A i ako ima ko u Ljubuškom da je sluša moj nastup, da zna da ne odražava ono što mislin haha.
I have one experience I could share, think you guys might find it interesting. It happened one night, when I smoked weed with my friend. When he left I was anxious, because Marijuana triggers my anxiety, but I was deeply involved in thinking. As I was thinking, I had my eyes closed and there were some white lights moving in front of me. At first I didn't pay attention but later I started to wonder what are those lights, and I started to observe them. And then I saw something unbelievable, those lights were actually my thoughts. When I would think about something, one light would vibrate in front of my eyes. And when I would make an association with something else, another light would arise and click with the light that was already there, and they would both dispensary in darkness. It was like, lets say I was thinking about a friend of mine. While I'm thinking about him, one light vibrates. And then when I make a connection like 'my friend like to watch movies' another light arises while I'm thinking, and touches the light that's already there and they both disappear. Those lights moved parallel with my thoughts, or to say it in more suitable way, they were my thoughts. I could actually see my neurons making connections in my mind. The experience was really crazy, and it raises a lot of questions, like, what is eyesight actually? We already know, from the out of body experiences that we can see without using out eyes. So what exactly sees if not our eyes or our brain. My answer can only be: our consciousness.
Znanost posmatra svemir kao mašinu, i smatra da je život u jednom momentu nasta, slučajno. To je temeljna postavka znanstvenih teorija. I koliko god znanstvenici, i ostali scijentisti se držali te ideje pod krinkom 'znanstvene nepristrasnosti' i 'empirijske provjerljivosti'. ova ideja je nešto najnakaradnije što se može smislit. Ako je život nasta slučajno, i ako je svemir nasta slučajno, kako su nastali? Šta je uzrokovalo tu slučajnost. Umisto ovakvog nelogičnog gledanja na svit, puno je logičnije zaključit da je život, ko što san nedavno napisa, sastavni atribut svemira. I da svemir nikad nije nasta, nego da jednostavno postoji izvan granica vremena i prostora. I to objašnjenje ima svoje rupe, kao što ima svako objašnjenje ovakve vrste, ali meni se ovaj stav puno više sviđa nego stav službene znanosti. Život ne mere nastat ni iz čega, on je mora već postojat da bi ga danas bilo. I kako god da je svemir nasta, ili postoja oduvik, izvan granica onoga što mi kao ljudi možemo svatit, meni je puno logičnije da je svemir sam živ i da je život njegova srž, nego da je svemir nekakva nesvjesna mašina i da je život nasta slučajnim sudaranjima molekula i atoma. A za svemir da je živ, sam san ima nekoliko iskustava koja mi to potvrdđuju.
Oduvijek, barem oduvijek od kad sam došao u neke godine u kojima se čovjek pita o životu, ne je intrigirala jedna stvar: Kako išta postoji? Kako? Kako jednostavno ne postoji ništa? I kako pojmit ništa? Mislin da odgovaranje na ova pitanja dolazi do granice koliko čovjek more pojmit. I lipše je tako, lipše je kad ne znamo odgovor na ta pitanja. Lipše je kad ne znamo di ćemo nakon smrti, kad ne znamo odkud smo došli. Postojanje samo po sebi je sreća, ali je i strašno. Posebno je strašna ideja o vječnom postojanju. Vječnost je strašna, lakše je bit ateista i mislit da je sve gotovo nakon ovog života. Ja san razmišlja i skonta san da mi je ok da nakon smrti nema ništa. A isto mi je ok i ako ima. Možda nekad, nakon ovog života, dođemo u stanje u kojem ćemo bistriji i mirniji sagledat tajnu postojanja. I onda se utopit u more ljubavi, i tražit jedni druge plivajući u njemu.
Tanka je linija između zla i dobra. Ja prije nisan ni razmišlja o zlu, ko o pojmu, doživljava san zlo kao manjak svijesti, a ne ko neku kozmičku silu. Sad ne znam šta da mislim. Znam samo na svom primjeru da ima istine u onoj: Put u pakao je popločan dobrim namjerama. Ja san sa dobrim namjerama borio borbu zadnje tri godine, a to je bila borba da izliječim nistagmus, poremećaj koji sam dobio. Ta me je borba dovela do nekih nevjerovatnih iskustava, kakva mislim da malo ko ima. Naučio sam osjetit biljke, njihove, pa recimo duše, vidio sam da je ljubav u suštini svega, telepatski komunicirao s mačkama, samo svojom namjerom ih zovnuo da mi dođu i one bi došle, osjetio sam i kako je biti mačka iznutra, kao da sam ja bio mačka. Nakon tih iskustava sam mislio kako će mi u životu bit sve lakše i lakše. I počeo sam radit na svojim emocijama, jer su mi generalno bile zablokirane. I onda je počeo teatar sa mojom predstavom na njemu. Prvo sam počeo ječat nekontrolisano, proizvodit zvukove van svoje kontrole. I jedan dan mi došlo da se izvaljam u kafiću, samo mi taj poriv doša. I ja, u nadi da će problemi prestat, to fakat i uradim, izvaljam se u kafiću po podu. I ječanje je fakat prestalo ali mi je zato došao poriv da psujem ko lud. I ja odem na psihijatriju, svojevoljno, s namjerom da odem u pakao. Tamo, kad sam došao, sam vidio da se ipak ne želim predat i borio sam se i psovao dok me i to nije prošlo i konačno, došao je zadnji simptom a to je agresija. Poriv da bacam i razbijam. I jednom to pokušam ispoljit kući, i samo mi dođe osjećaj 'umriću, umriću'. Bija san savršeno svjestan da neću umrijet, nego nešto u meni je počelo umirat. Sad mislim da je to moj ego, moje 'ja'. Kad mi dođe taj poriv da bacam i kadd bi ga potisnuo, na psihijatriji bi mi dolazilo kao da tonem u pakao. Počeo bi dobivat porive da ubijem nekog, da uradim nešto što je meni najgore. Zaustavio bi to nekako, što bi učinio nešto što mislim da trebam, da to prođe. Sada, kući, imam taj poriv da razbijam baš po kući, neće nigdi drugo da se ispolji nego baš u kući. I msm kad bi si to dopustija, da to uradin, da bi mi ego umra i da bi bija slobodan. U suprotnom, kad potiskujem, zna mi doć poriv da pobijem svoje i počne me preuzimat, kao za inat, jer je to najgore što mog zamislit. Kad se prepustim, kad volim, kad počnem bit optimističan odmah mi se baca i razbija. A kad to odbijem, onda dođu ti bolesni porivi. I tako, imam izbor između dobra i zla. Iman osjećaj da me ljubav će ugurat u to bolno iskustvo smrti ega, a strah me blokira i u konačnici proizvodi i tako bolesne porive. Za sada se borim s njima kako znam, i na nekom sam statusu quo, ali ne znam do kad će to moć tako ić. Sad stojim na mistu svim silama, a mislim da me bukvalno samo jedan korak dijeli od slobode. Ili od pakla. Jer kad dobijam te bolesne porive imam dojam da baš tonem u pakao, i počinjem mrzit sve. Toliko o ovome, i ovo je možda previše intime razotkriveno. Da potvrdim ono što sam rekao na početku, tanka je granica između dobra i zla. Jedan korak vodi ili u dobro ili u zlo.
Život u svemiru nije nasta, svemir je suštinski živ, život je jedan suštinski atribut svemira. Svemir je sam život.
Tamo gdje jašu divlji konji
Moja duša čeka
tebe, da se sa mnom rastopiš
Da se zaboravimo u moru
pomiješanih duša
da pratim tvoj trak svijetla,
u mozaiku boja
Tamo gdje bubanj odzvanja
konji su nepripitomljeni
i šume okolo zrače snagom
i divljinom
koja zastrašuje
Tamo te čekam da ti pkažem
sve čari svoga sunca
čuvam ga u šaci, da ne pobjegne
I da ga orlovi ne uzmu
lavovi ne otmu
vukovi ne odgrizu
Čekam te da se vidimo jedno u drugom
da vidimo ko smo jedno drugom
da vidimo ko smo planini
da se kupamo u ledenom jezeru
da vidimo ko smo ljubavi
što buja divlja i cvate
na vrletima
gdje se divokoze penju
da vidimo da li smo, uopće.
Čitam ovu knjigu od Roberta Johnsona, Inner work se zove, i fakat ju preporučujem svakome ko želi da radi na sebi. Ja san se pretpatija na Scribd pa je tamo čitam, na engleskom. Prvi dio knjige je o tehnici rada na snovima. Zapišeš san i prvo izdvojiš sve elemente iz njega, jedan po jedan. Na primjer ako sanjaš, recimo, ide auto a putom hoda čovjek u smeđoj kabanici bez kišobrana, izdvojiš element: auto, čovjek u kabanici, noć ako je noć, i tako. Kad povadiš sve elemente popišeš na šta te svaki od njih asocira, sve asocijacije koje ti padnu na pamet. Onda odabereš asocijaciju koja ti se najviše čini da je baš prava za taj element sna. Drugi dio je to da pronađeš na šta se u tvom unutarnjem, mentalnom životu ta asocijacija odnosi. Kad to uvidiš, ide interpretacija sna. Povezuješ sva značenja koje asocijacije imaju i spajaš ih u jednu jedinstvenu poruku koju ti san šalje. Kad to uradiš, slijedi zadnja faza, a to je ritual koji tribaš napravit da afirmiraš to što ti san želi reć.
I tako, krenem radit na jednom snu koji san sanja ima već dosta vrimena sad, ali j još uvik aktualan. Msm da san već pisa o tom snu ovdje. Naime radi se o ovom snu. Ja stojin i do mene stoji ćaća na konju i ima pušku. Ja se divim, govorim mu kako je tvoj konj miran, moš čak i pušku nosit. Tada dolazi moj konj, sav divlji, ja se penjem na njega on nastavlja trčat ko lud i ja sam nesiguran oću li ostat na njemu il ću past s njega. I tako se završava san. Kad san uradija sve prethodne korake, došla su mi ova tri objašnjenja. Konj je simbol mojih unutarnjih poriva i nagona. Prvo objašnjenje: Moram pripitommit konja. Drugo: Moram naučit jahat konja a da ostane divlji. Treće: Treba mi više muškosti, moram odrast, inkorporirat te elemente koje projiciram na svog ćaću i onda ću moć jahat konja.
Od sviju je sa mnom kliknula najviše druga verzija. Prvo san odabra prvu, i ko ritual nacrta sebe di jašen konja sa uzdama i sedlom i obisija je u svoju sobu. I kako san to uradija, malo me fakat smirilo, al san primjetija da mi nekako život nema draži. Unutrašnjost mi se bunila, nije želila da se pripitomljava. Samo san sam sebe pita mogu li živit ovako, i doša mi je odgovor: Ne mogu. Pošto nisan ima hrabrosti da još odaberem da afirmiram sebe di jašem divljeg konja, odaberem treću verziju, baš jučer i nacrtam sebe malog kako postajem veliki. I obisin sliku u sobi, kad odjednom nalet energije iz nesvjesnog ko lud, uša u kuću skoro ništa nisan moga ni govorit koliko je energije navalilo u mene I počelo me gonit da bacam po kući, ja trpija 10-15 minuta i kad san vidija da to ne mogu istrpit, otiša i skinija sliku. Ali energija je još neko vrime ostala u meni, dok se nije malo primirila.
Kako stvari stoje, pitanje je je li ovu moju prepreku moguće privazić a da ja ne porazbijam svoj dnevni. Na sve načine pokušavam proć bez toga, ali energija me u to goni ko luda. U četvrtak se nalazim sa jednim psihologom, pa ću vidit šta će od toga bit. Možda mi neko može pomoć, da ništa da lakše porazbacam. :D Ili, nadam se, da dođemo do nekog trećeg rješenja. Kad bi se samo moglo.
Powered by blog.rs
