Priroda života na zemlji je poprilično okrutna. Priroda je orjentirana ka preživljavanju i razmnožavanju. Međutim, nije baš sve tako bukvalno. Iz svog iskustva kad san 'bija mačka', osjetija emocije mačaka iznutra, kao da san ja bija one, san prvo primjetija agresiju, ali onda ispod agresije nek nježno fino srce, nešto tako drago i djetinje lipo, nevino... Kao da je ona otkrila život, kao nešto predivno i sad ga oće sačuvat pod svaku cijenu. Tako da u biti, sve što živi, želi jedno, a to je da preživi, odnosno da živi jel, i da se razmnožava. Ja virujen u evoluciju ali nisan sklon onoj sirovoj varijanti evolucije, di je smo svi sebični i želimo da prenesemo svoje gene itd. Ja mislin da je u biti želja za razmnožavanjem, urođena želja za stvaranjem, za rađanjem. Mislin da sve što živi da želi da stvara. Ali i sebičnost tu igra ulogu, al o njoj ću kasnije.
Tu dolazi čovik, kao uvjerljivo najkompleksnije biće na planetu. Moremo reć da je čovik privaziša puku potribu za razmnožavanjem, jer ima dosta ljudi koji ne žele dicu. Ali ipak, iako ne žele dicu, vole se seksat. Osim ako su aseksualni, naravno. Tako da i tu je ta komponenta upitna, da li njihova priroda ima želju za stvaranjem potomstva i nastavkom vrste, koju oni sabotiraju kontracepcijom, ili u biti nemaju želju da nastavljaju svoju liniju gena i samo žele uživat u osjećaju seksa? To nek svako individualno odgovori za sebe, jer mislin da objektivnog odgovora nema. Kad san govorija o potomstvu, govorija san o želji da se stvara, da se rađa. Time se vodi cila priroda. Čovik je pored (ili umisto) stvaranja potomstva, napravija jednu ogromnu mrežu stvaranja.
Može bit znanstvenik, pa stvarat društveno korisne proizvode. Može bit umjetnik pa stvarat inspirirajuću umjetnost, koja će doprit do nas i obogatit će nam živote. Može bit arhitekt npr i dizajnirat cile zgrade, a može bit borac za prirodu, za društvenu pravdu i borit se za stvaranje boljeg društva. Može bit duhovan čovik, mistik, guru il tako nešto i bit medij za našu vezu sa transcedetnim, duhovnim stvarima, što je opet ispunjenje samo po sebi, nema potrebe za stvaranjem potomstva, ako moš širit svoje spoznaje i obogaćivat ljudima živote, stvaraš sretnije ljude, sretnije društvo kad se sve sabere. Ovo san ovako, laički dotaka, još je puno načina stvaranja kod ljudi prisutno, ostavite u komentarima nešto što vi mislite da je neki oblik stvaranja. No, pravo je pitanje: Zašto čovik želi da stvara? Šta je inspiracija stvaranja?
Ja znan po sebi, kad pišen poeziju, inspirira me neki sadržaj, vanjski il unutarnji, i onda stihovi kao bujica poteku iz mene, i teku u neku zamišljenu, treću osobu, koja će ih čitat. Mogu reć kad pišen da san medij onoga što me je inspiriralo i onoga ko će to čitat. Al nisan samo medij, nego činom svog pisanja, ja probavljam na svoj način ono što me je inspiriralo, i prenosim to izmijenjeno, izmijenjeno mojom energijom. To je kao lomljenje svjetlosti, svak je lomi na svoj način. I svi smo mi centar svemira, svi primamo, probavljamo, pa odašiljemo informacije. Iz svog iskustva mogu reć da je želja za stvaranjem želja za dijeljenjem sebe sa drugima, želja za komunikacijom. U svom najčišćem obliku, želja za stvaranjem je želja za rađanjem (metaforički il doslovno), nečega što još nije postojalo, ali je sada stvoreno, od sirovine je napravljen gotov proizvod.
A šta je sa pravljenjen dice, koja je tu motivacija? Mislin da je tu isto ono što pišen u pitanju, želja za stvaranjen, želja za rađanjem, za davanjem životu. Mislin da je u pozadini toga ljubav, a ne neko egoistično nastjanje da vidimo odraz sebe u svom ditetu, ili da ga gledamo kao na produžetak sebe. Što neću reć da se ne dešava, neki rooditelji su takvi, ali sama želja za stvaranjem diteta je po meni želja iz ljubavi. Jer mi smo dobili blagodat života i želimo tu blagodat dat nekome drugom, sudjelovat u formiranju jednog novog ljudskog bića. Tako se bar meni čini, al ko će znat, možda je ovo što ja pišen, sam sebična potreba da stavin trag na ovom blogeru. :D Teorija sebičnoog prenošenja naših gena se ne može tek tako oborit, ali ona je opet samo teorija, jer ju ne moš ni dokazat, jer ne moš toliko duboko uć u motivacije ljudi, a pogotovo životinja. Možda u svoj toj priči ima i doza sebičnosti, ali ako i ima, definitivno je dominantna ljubav. Tako bar meni izgleda.
Što se tiče životinja, npr mačci ili lavovi će poodavit stare mladunce da bi se mačke il lavice ponovo parile s njima. To je sebično, jer hoće da dica koju će dobit budu baš njihova, ali je opet i ljubav, jer zašto uopće žele da stvaraju potomstvo nego iz te potrebe da nešto stvore, da nešto daju? Tu se sebičnost i ljubav nadopunjuju. S druge strane kod ljudi, nek će ić na umjetnu oplodnju da dobije baš svoje dite, s druge strane neko ko more imat dite će posvojit dite iz želje da mu pomogne. Primjer sebičnog i nesebičnog stava. Mada, ko što reko, i u korijenu onih koji žele umjetnu oplodnju je želja za stvaranjem nečeg svog, za davanjem nečeg svog životu. Zato ih i ne osuđujem, mada mislin da je puno plemenitije posvojit dite. Ali, to je samo stav. A dosta je i mene, vakat je da završim ovaj post. Ćao vam.
Zadnjih dana kontam kako smo mi ljudi nevjerovatna bića. Do koje mjere smo se razvili i šta smo sve uspili. Triba uzet u obzir da sm mi ljudi imali start kao i sve druge životinje. Bojali smo se prijetnje, radovali blagodatima u vidu hrane i slično, seksali se i uživali u tome. I kao da smo preko noći uskočili u ovu kompleksnost koju imamo sad. Povod ovom postu je to što virujen da mi ko bića živimo vječno, u nekom obliku i to kako me je strah toga, kako me je strah vječnosti. Kako fascinantno stanje uma! Strah, korijenska emocija koja nam je služila u prirodi, bojali smo se vuka, lava, tigra, i sad da dođe do toliko kompleksno izgrađene mreže svijesti da se plašiš jednog vlastitog koncepta. Uistinu, ogroman put smo prevalili dok smo došli do ovog di smo sad. I sve što stvaramo, umjetnost pogotovo, poigravanje sa emocijama, koonceptualiziranje stvarnosti, davanje smisla nasumično odabranim događajima. Dosegli smo kompleksnost mentalnu, koja nam daje resurse koji više nisu uvjetovani klasičnim evolucijskim potrebama. Danas talenat za muziku npr more bit nešto s čim ćeš moć zarađivat za život, osigurat sebi sredstvo za preživljavanje, pisanje isto, korištenje svoje mašte kojom se poigravaš sa stvarnošću, a istovremeno radiš krajnje ozbiljnu stvar, interpretiraš sam svoju stvarnost i daješ je drugima na uvid. Za razliku od dosadašnjih evolucijskih prednosti, danas preživljavaju raznorazni tipovi ljudi, i razmnožavaju se i jači i slabiji. Umjetnost je jedan vrhunac poigravanja sa stvarnosti i medij za upijanje percepcije druge osobe, al da naglasimo, prvenstveno uživamo u umjetnosti, a uživamo zbog upijanja energije i mentalnog sklopa umjetnika, uživam u tome kako nas umjetnik nakratko ponese u svoj svit. Također, veze, iz prijašnjih dogovorenih brakova, danas, kao kompleksna bića, tražimo nekoga s kim se možemo 'poklopit', pa i doslovno haha. Fascinantno je koliko meni sad neurona igra i koliko sam ja sad osoba istovremeno dok ovo pišen, i koliko je ta naša mreža svijesti razvijena i izgrađena, a opet u stalnom treperenju, u stalnom pomaku. Vruće je, osjećam, u toj mreži svijesti i fascinantno je kako svi imamo svoju mrežu, a opet sm povezani pipcima i nitima od naših misli i emocija koje kao vitar plove k osobama prema kojima gajimo privrženost, bilo iz ljubavi ili neke druge emocije, tipa mržnje. Privrženost ne poznaje dobro i zlo, ona postoji di god postoji neki konkretan odnos. Tako npr zlostavljana žena koja često ima mučna sjećanja od svog bivšeg partnera, može gajit privrženost k njemu stalnim prisjećanjima patnje koju je s njim imala. A opet, iako smo bića s maštom i sviješću koja nam more dat krila da letimo kad pišemo, da prelazimo u tekuće il plinovito stanje kad slušamo muziku, da dajemo ljubav kad volimo, opet možemo zaglavit u kaljuži patnje. I mislim da je više ljudi na planetu nesritno nego sritno. To je tužno, uzimajuć u obzir koji su nam potencijali. I svima su isti, samo nemamo svi sriću rodit se negdi di moremo ostvarit te potencijale. Ali to je već druga tema.
U svitu di se svak jagmi da bude neko
Ja ću baš da budem niko
Moje lice stajaće prazno
Visit će sa štrikova
dica će se s njime dobacivat
Gubiću se u nečijim usputnim notama
pronać se na nečijem poljupcu
U svitu di svak žuri da dobije nešto
Ja biću otvorene šake
u zazen pložaju
dok čekaju kapi s neba da padnu
i napoje moju dušu
o, jer moju dušu
samo nebo poji
samo nebo poji
U svitu di živiš i di si sada
negdi, sakrivena, iza ko zna čijih spodoba
pokrivena običnošću
prosječnošću
da li i ti čekaš na dan
kad ćemo se jednom pronać
i sasvim slučajno razminit poglede
i sasvim slučajno primjetit
da nosimo ista lica?
U svitu u kojem se vrtimo
kao nezavršene pjesme
nesavršene lutke
imaš li vrimena da me pogledaš
imaš li snage da se nasmiješ
ili je tvoja duša otvrdla, suha
od poruga
tužna
od lošeg zraka
da li
u tvojoj koži
još iko
živi?
Pročita sa Bhagavad Gitu. I to dva puta. Za one koji ne znaju Bhagavad Gita je jedno od ključnih vedskih spisa. Dio je epa Mahabharate, ali Mahabharata je malo podugačka, tako da je neću još počinjat čitat. Možda jednon krenen, ostalo mi je pročitat nju, Bibliju, Toru i još nešto o Budizmu, neke stvari koje još ne znan. Inače od istočnjačkih religija san najviše mudrosti naša u Tao Te Chingu od Lao Ce-a, iako je to jedna od kraćih knjiga uopće. Lao Ce nije ima namjeru na osnovu te knjige pokretat religiju, ali gasnije generacije ljudi koji su ju pročitali su od nje napravili Taoizam kao religiju. Taoizam kao religija me pretjerano ne zanima, mada san čita nešto i od tih Taoističkih religijskih spisa, ali ne puno. Budizam znam solidno, ali ni blizu dovoljno koliko bi tija znat. Samo s Budizmon je teško, jer tu puno toga otpada na praksu, same knjige kao izvori znanja i osnove Budizma su ok, al moš ga doživit jedino kroz neku vrstu prakse, pa makar dnevnog meditiranja i slično.
Nego, Bhagavad Gita. Ima u toj knjizi dosta mudrosti, slikovita je i obilježava je taj tipični stav istka prema svitu. Stav koji se ne sastoji od zapovijedi koje tribaš slijedit, ko u zapadnjačkim religijama, nego više kao upute kako da živiš da bi dosega konačnu spoznaju, koja će te sjedinit sa Bogom, Tvorcem svega. U Bhagavad Giti se spominju drugi Bogovi, ali Kršna je Bog iz kojeg sve potiče, pa i ti drugi Bogovi. Knjiga je poprilično tolerantna po tom pitanju, pa na jednom mistu piše: "Čak i oni što bozima drugim služe, puni vjere, Meni samo žrtve daju - van propisa, ali daju. Ja sam gospod svake žrtve i primalac. Al' prirodu ne poznaju pravu Moju, te padaju na svijet snova." Dakle štovatelji drugih Bogova daju žrtvu Kršni, jer je on sve, i u svit snova padaju zbog svog neznanja, a ne zbog neke kazne. Izostatak prijetnji kaznom je, nakon čitanja monoteističkih religija, pravi odmor.
Naglasak u Bhagavad giti je znanje. Evo daću par citata ko opis šta je to znanje. "Ko pritekne Meni, Kralju, neka je i niska roda, žena, vajšja ili šudra, najvišoj će meti stići." "Ko u djelu nedjelanje, nedjelanju djelo vidi: prosvećen je međ' ljudima, jogin, i sva djela svrši. Ko poduhvat svaki čini ne stremeći, i bez žudnje, vatrom znanja djela spaliv: tog učenim mudri zovu. Neprivržen plodu djela, zadovoljan, nezavisan, i kada se lati djela, on ne djela nikad ništa. Obuzdana uma, duha, odrekav se sve svojine, van želja, i djelajući tijelom samo - grijeh ne čini. Srećan onim što da slučaj, van parova, isti vazda: u zlu, dobru; nezavidljiv: mada djela, vezan nije." Dakle, naglasak je na izlasku iz kruga dualnosti, u kojima smo stalno nošeni valovima ushićenja, pa patnje, pa opet tako, u nedogled. "Ko okean što postojan ostaje, iako mu vode mnoge pritiču, tako čovjek mir nalazi samo kad želje prima, ali im nerobuje. Ko se želja svih odrekne i bez žudi svake djela, ne težeći za sticanjem, nesebičan: taj mir stiče"
U Bhagavad giti, se, kao i u Budizmu, viruje u reinkarnaciju. Ev jednog finog citata: "K'o što čovjek ruho staro odbaci, pa navlači drugo, novo, na sebe, tako duša tijela trošna napušta, pa uzima druga, koja nova su." Također, kao u Budizmu cilj je oslobodit se od neprestanog kruga rađanja i umiranja, samo što za razliku od Budizma u kojem se ne spominje Bog, u Bhagavad Giti je cilj upravo u sjedinjenju s Bogom, što se postiže prestankom robovanju tlejesnih želja, strasti. U tom kontekstu "Ljudi koji ne vjeruju tom učenju istinitom, ne stekav Me, vraćaju se na put smrti i seoba" Ne stekav me, misli na to da ljudi u sebi nisu ostvarili svoju Božansku prirodu. Još jedan citat: "Taj što ravnotežu uma steče, čvrst i usredsređen: kakvo obilježje ima? Kako zbori, sjedi, hoda? Gospod reče: Kad sve želje srca pusti, kad duh sam je sebi dosta, o takvome reći možeš: postojanost uma steče. Nepotišten usred patnji, i bez želja sred užitka; iznad strasti, straha, gnjeva: to je mudrac čvrsta uma."
No, kao i kod Budizma, ima jedna nezdrava crta u ovom cilom učenju. Iako je mudrost ove knjige neosporna, ona opet u nekim slučajevima ide u ekstrem, u negaciju svega 'materijalnog, čulnog' i slično. Tipa izjava Kršne (Boga): "Ja sam isti spram svih bića: nit' kog' mrzim, niti volim" Naglasak je stavljen na postizanje ravnoodušnosti, što po meni nikako ne može bit neka vrhovna vrlina. To je više neko utrnuće. A opet, kontradiktorno, na par mista se spominje kako treba imat prezir prema svitu čula i gledat ga sa odvratnošću, što je isti afekat ko i žudnja, samo što je suprotnog polariteta, negativan je, al je opet afekat. Evo ovde: "Čini mi se, prije bi vihor no um ljudski obuzdao! Gospod reče: nema zbora, nestalan je, neukrotiv. Al' se može obuzdati - vježbom stalnom, odvratnošću prema čulnom." Pa ipak, nije baš sve tako napisano, i tu je knjiga malo kontradiktorna, jer govori i ovakve stvari: "Mišlju sa Mnom, svim životom, prosvjećujuć' jedni druge, i o Meni zboreć' stalno: oni sreću, radost nađu." "U dobru se ne radosti, u nevolji ne žalosti, čvrsta uma, van zablude, Brahmu zna: u Brahmi stoji. Neprivržen spoljnom svijetu, on u sebi sreću nađe; spregavši se s jogom Brahme, neprolaznu sreću stiče." Tako da, opet se vraćan na tu zdravu mudrost koja je prisutna u oovoj knjizi.
A sad malo o moralu. "Ardžuna reče: Šta čovjeka primorava da zlo čini protiv volje? Koja sila njega goni? To mi, Kršno, sada reci! Gospod reče: To je žudnja, to je srdžba: nit Strasti je uzrok njima; nezasito zlo najveće: to je ovdje neprijatelj." Izvor zla se pronalazi u žudnji, strasti. Ova misao je poprilično strana i egztična za naš zapadjački um. Čak i meni je tako. Moguće da je žudnja izvor zla, ali u tom slučaju je ljubav izvor dobra. A u prošlom pasusu san citira dija di Kršna govori kako nikog nit voli, nit mrzi. Po ovome sudeći, zlo se može rješit sam iskorjenjivanjem žudnje i strasti. No, ima tu još par zanimljivijih stvari kad je u pitanju dobro i zlo. "Makar bio među svima grešnicima ti najveći: svih ćeš zala more samo brodom znanja prebroditi." Ovo mi je revlucionarna misao. Znači jasnu stvar, iz zla je izbavljenje jedino znanje. I uistinu jeste tako. Ne traži se beskrajno kajanje kao u katoličanstvu, ne prijeti se kaznom il mami nagradom, nego jasno kaže, jedino znanje te može izvest iz zla. I ja se s tim potpuno slažem, jedino kad spoznaš da je ono što radiš zlo, tada ga moš pristat radit. A inače suzbijanja zbog socijalnih normi, potiskivanja zla koje činiš, ili ispovijedanja, kajanja, pa onda opet vraćanja tom zlu, nisu efikasne metode.
Za znanje, kaže se i ovo: "Širom svijeta nema znanju ravna sredstva očišćenja; k'o savlada jogu, znanje vremenom u sebi nađe. Znanje stiče ko vjeruje, ko mu stremi, i ko čula suzda svoja. A sa znanjem miru krajnjem brzo stiže" Još jedna velika istina: "Ona sreća kojoj čovjek poslije vježbe duge stiže, kao kraju patnji sviju; Što najprije na otrov liči, al' na kraju nektar biva, kći vedrine uma, duha: ta sreća Vrline jeste" Po sebi znam da ono što te vodi u napredak isprva more izgledat kao katastrofa, kao otrov, al kasnije se pokaže da je to zapravo nektar. Također, kao nemoral, se smatra i ovakvo ponašanje: "To sam danas zaradio, tu ću želju ostvariti; ovo blago sad je moje, a ono će sutra biti." "Tom takmacu dođoh aka, i druge ću ja pobiti, ja sam gazda, ja uživam, moćan, srećan i uspješan." " Bogat sam, visoka roda: niko meni ravan nije! Žrtve, dare dijelim, živim..." Tako zbore, zabludjeli."
Još bi moga podijelit nekoliko citata i prirodi Boga u Bhagavad Giti i o načinu života mudraca. "Sva će bića krajem vijeka u prirodu ući Moju; na početku novog Vijeka sva ću snova proizvesti" Ovo je jako bitan citat, za zapadnjački um koji je ogreza u stav nagrade i kazne i linearnog poimanja vrimena. Kad dođe kraj naše ere, svi se Njemu vraćamo, ponovo se napojimo i bivamo ponovo stvoreni. Ja ovdje sad pišen šta ja mislin, u idućoj rečenici. Ja mislin da je to stvaranje cikličnko i spiralno, svaki put kad se toliko izmišamo da svi iskusimo jedni druge u ovom našem svemiru, vraćamo se izvoru, i onda nas on takve, pomišane, ponovo rađa i nastavljamo dalje ciklus života, ali drugačiji nego što je bija prije. Al to je samo moje umovanje, ne mora imat neke logike. "Tu Ardžuna vidje sada Kozmos cijeli mnogostruki u jednome združen tjelu, tjelu Boga nad bozima." Panteistička primjesa u ovom citatu, mada se more pomirit i monoteizam i panteizam, po citatima ih Bhagavad Gite. Jer Bog je i stvaralac, ali dio njega je i stvoreno.
Ponovo o nedualnosti: "Isto cijeni radost-patnju, dobit štetu, uspjeh-poraz; takav za boj sablju paši: onda u grijeh pasti nećeš!" "Bez radnje ni tijelo svoje ne bi mog'o održati! Osim djela kao žrtve, ovaj život rob je djela; zato djelaj žrtve radi, neprivržen plodu djela!" "Ko okean što postojan ostaje, iako mu vode mnoge pritiču, tako čovjek mir nalazi samo kad želje prima, ali im nerobuje. Ko se želja svih odrekne i bez žudi svake djela, ne težeći za sticanjem, nesebičan: taj mir stiče" "Kad zna šta je dužno djelo, a šta ne; čega treba strahovati, čega ne; šta vezuje, a šta duh oslobađa: takav um Vrline jeste, Ardžuno. Kad razumije sve pogrešno - šta da čini, il' ne čini, šta je pravo, a šta krivo: takav um je niti Strasti. A kad, obavijen mrakom, shvata krivo kao pravo, i sve stvari naopačke: takav um je niti Tame." Što se tiče 'djelovanja bez očekivanja ploda il nečeg za uzvrat', s tim se mogu složit da je mudro. Samo što, na žalost u knjizi ima temelja i za ekstremije varijante. Al mislin da će istinski mudar čovik u ovom pitanju znat 'razdvojit žito od kukolja'.
Ovde ću se zaustavit, za sad, a o Hinduizmu možda buden pisa ponovo kad pročitan Mahabharatu. Do tad, živili mi.
Evo, oficijelno, pročita san Kur'an. Jupi mi, jupi mi, jupi mi. Mogu reć da mi je iskustvo čitanja Kur'ana puno značilo i da sad puno bolje poznajem muslimane. Nego, moj post. Kako ga napisat? Dvoumija san se oko nekoliko varijanti pisanja posta. Da li da pišem samo o Kur'anu, ili da pišem i o islamu, ili još šire, da pišem o svojim vjerovanjima pored ovog prvog dvoje? Meni se čini da će bit ova treća opcija. Općenito, teško je, pa i nemoguće pisat o Kur'anu a ne pisat o Islamu. A kako ja pišem, logično je, pisaću iz svoje perspektive, tako da ne mogu ni proć bez ubacivanja mojeg svjetonazora u ovu priču. Kako i di je započet?
Prvo što iman reć je to da mi je drago što san pročita knjigu koju svetom drže milioni ljudi, i knjigu koja je jedna od uticajnijih knjiga u povijesti. Da ponovim ono iz prethodnog posta, ima u njoj neka lipota, snaga, borbenost. Vruća je, jaka, nedvosmislena i napisana je kao konretna uputa. To je zato što je uz vjeru, Kur'an predviđen i ko zaknodavnu knjigu, po kojoj se državno uređenje triba ravnat. Muhamed ju je takvon zamislija, i ko takva funkcionira u dosta država. Za mene je to minus, zbog sličnih stvari koje san spominja u prethdnom postu, a to je što postoje neprihvatljive prakse koje su dozvoljene pa i naređene u Kur'anu, opisaću ih dalje u postu. Islam nema slučajno taj problem sa prihvatanjem sekularne države u raznim zemljama di žive muslimani, jer je Kur'an također i pravna knjiga. Ali to je po meni sve ok, dok se ne nameće, šerijat je ok di je prihvaćen od strane većine, u suprotnom, radi se o tiraniji. Za vjernike, mogu reć da ih bolje razumin, i vidin to nešto privlačno u Islamu, ta potpuna predanost Njemu, Allahu, čitanje Kur'ana, džuma, namaz, sve to skupa daje čoviku osjećaj uronjenosti u Boga. Nisu sufije slučajno islamski mistici koji gube svoje 'ja' u uranjanju u Boga. Oni su samo do kraja izveli ono što Islam znači, predanost Allahu. Knjiga ima određenu lipotu, mada moran reć da sad kad san je pročita čitavu, umanjija mi je se dojam iz prethodnog posta. Nije mi više toliko lipa knjiga, ali mora se, i to triba bit dužnost svakog ko ima razuma, sad u eri islamofobije reć, da je Kur'an unaprijedija dotadašnje društvo i da je ta knjiga u svoje vrime bila napredak. Sad, s tim rečenim mogu krenit dalje.
Sad na konkretne stvari. Prvo par dojmova. Čitajuć knjigu, iman dojam da je pisana prvenstveno muškarcima. Kad se opisuje dženet opisuju se djevojke, mlade, koje će služiti vjernike, a ne spominju se nikakvi muškarci koji će služiti žene. Il će i žene služit druge žene? Također, navodi se na dosta mista kako muškarac triba da se ophodi prema ženi, nigdi nisan vidija da se piše ženama o ophođenju, sem u dijelu kad se opisuje prid kim smiju a prid kim ne smiju bit otkrivene. Također, šta mi je zapelo za oko, a to je vrlo ozbiljna stvar, smatra se da će u dženet samo muslimani. Sad koliko to logike ima, koliko je ljudi odraslo npr na dalekom istoku, il tipa u Brazilu, itd, koji nemaju nikakav kontakt sa islamom. I oni će u džehennem jer su nevjernici? Smišno. Jednostavno, to je van zdravog razuma. Također, Bog je poprilično opsjednut nevjernicima. Evo glavu ako preko trećine ajeta nisu oni o nevjernicima, kako će u džehenemu gorit, ključalu vodu pit, itd.. Ton knjige je općenito poprilično agresivan. Mada, ko što reko, jasan je i direktan, a to mi se sviđa. Nije mi jasna ta Bogova opsjednutost nevjernicima, al eto, gledano iz perspektive vjernika, vjerovatno toliko puta spominje kako će nevjernici u džehenem, da ih opomene da se obrate i spase dušu. Ja, jasno, ne gledan iz tog kuta i toliku hajku na nevjernike držim kao primitivizam. Ili pak nastojanja Muhameda da zadrži muslimane, da se ne bi vratili u mnogobošce i slično. Ili nastjanje da uplaši 'nevjernike' pa da i oni postanu muslimani.
Sad slijedi jedno veliko pitanje: koliko je moralan čovik, koji je 'dobar' i čini dobro, samo zbog nade u nagradu i straha od kazne u životu poslje smrti? Po meni on nije moralan, a Kur'an je pun dijelova u kojima poziva ljude na radnje samo zato što ih Allah gleda, ko npr: poziva se na davanje drugima djelove svog bogatstva jer Allah sve vidi. I još na jednom mjestu, Muhamed poziva ljude da ne budu oholi jer Allah ne voli ohole i one što se uzvisuju. Zar nije sto puta bolje, ovdje pojasnit čoviku da je oholost samo maska za njegov osjećaj manje vrijednosti, ukazat mu na to da se svi mogu zbog nečega uzoholit ako žele, jer svi mogu bit narcisoidni i sebi nać argumente za to i postat oholi, nego mu prosto reć da Alah ne voli ohole. Ono što se tu traži je slipa vira, bez uvida u svoje vlastito psihičko stanje. Vjerovanje iz straha, a koje je u Kur'anu predominantno, po meni, nije moralno. A cili Kur'an odiše njime, stalne su prijetnje džehenemom, i, nešto rijeđe, nagrada dženetom.
A da ne govorin o tome kako se bludnike kažnjava sa po sto udaraca bičem i što je zbog homoseksualaca uništen Lutov narod i slično, što je čista homofobija. I za ono iz prošlog posta 'žene su njive vaše i vi njima prilazite kako želite', 'eto vam one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice'. Ropstvo nije ukinuto. Ženin glas vridi ko pola muškarčeva, žena naslijeđuje duplo manje od svog brata. Također, pokrivanje žena stavlja na žene teret muške seksualnosti, da se ona triba pokrit kako ne bi neko se napalija na nju, što muškarce stavlja u krajnje infantilan položaj, kao da su po prirodi nesposobni da se kontrolišu. U biti što to ne bi bilo i obrnuto, da se muškarci pokrivaju a žene ne? Jednako logike ima. Ili je ženska seksualnost drukčija od muške bla bla, što su priče za koje je već odavno jasno da su bez temelja. Glede seksualnosti nema nekih razlika između muškaraca i žena. I jedni i drugi jednako doživljavaju uzbuđenje i, i jedni i drugi se mogu kontrolisat.
Al ima i lipih stvari, tipa: 'Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati, 35. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni.' Ovaj ajet mi je odličan. Sam znan da kad te neko provocira i kad mu priđeš ko čoviku, ne uzvratiš mu istom mjerom, taj čovik se promine i možda ti čak postane prijatelj. I istina je da to mogu postat samo strpljivi i sretni, jer ako nisi sretan svoju ćeš nesreću projicirat u druge ljude, pa ćeš onda i ti možda nekog provocirat. Ovo je uistinu, vrlo mudar ajet. Sviđaju mi se, opet ponavljam pozivi na davanje milostinje i pozivi na poštenje pri vaganju na kantar i slično, to je lipo i dobro. Također, ovo mi se sviđa: 'Allah će one koji vjeruju i dobra djela čine uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, a oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!' Dobro je da se osuđuje gramzivost i neumjerenost. Ovo: 'Reci: "Kakvu god nagradu da zatražim od vas, nek ostane vama, mene će nagraditi Allah, On nad svim bdi." Ovakvo povjerenje u Boga imat, to je stvarno divno. Ima još lipih ajeta ali nisan sve tija kopirat, ovo je dovoljno.
Sad, na drugo pitanje. Kakva je priroda muslimanskog Boga? Po ovome što ovdje piše Bog je: posesivan, srdit, pun mržnje, ljubomoran i narcisoidan. Što je Bogu bitno da ga se štuje? Ta on je Bog, zar njemu mi tribamo? Neko će reć možda da nas on opominje radi nas, a da ne ovisi o nama, al ako je tako, što mu je toliko bitno da ga se štuje? Što i nemuslimani koji su dobri ljudi ne mogu ić u dženet? Kakav je to Bog? Uistinu, to nije Bog kakvog bi ja volija štovat. Postoje ljudi koji su moralno bolji od ovoga kako se Boga ovdje opisuje. Ja da sam Bog, ja bi gleda samo ljudima u srce. I svima bi da drugu šansu jer znan da se ko dica rađamo nevini a zli tek postajemo u životu, i zato znan da nikome nije misto u džehenemu, svakome bi da drugu šansu, pa i treću i četvrtu da isporavi ono što je krivo radija za života, pa i najzlobnijima, jer i u njima je klica Božanskog. Također, opisi dženeta i džehenema su poprilično ovozemaljski, u džehenemu će gorit u vatri, pit ključalu vodu itd, u dženetu ih čekaju rijeke neiscrpne, plodovi svih vrsta, mlade djevojke i tako.
Generalan dojam sad, nakon pročitane knjige je to da dosta, dosta bolje razumin vjernike, muslimane, što je jako bitno, jer međusobno razumijevanje je osnova dijaloga. Također, moran naglasit, osjećan se sretno što san pročita knjigu koja je sveta tolikom broju ljudi. Mada ja ne mogu dijelit stavove vjernika, i nikad neću moć, moremo radit na tome da međusobno razumimo i podržavamo jedni druge. Ja npr podržavan sve muslimane koji se iskreno predaju Allahu. Volija bi da ih ima više u sredini u kojoj živin. Sad, pitanje je, kako ja gledan na Kur'an i Muhameda? Ja ne isključujen da je Muhamed pisa Kur'an pod inspiracijom nekih viših sila. Sad, u muslimanskog Boga ne virujen, monoteističkog općenito, ne virujen, al to ne znači da Muhamed kad je pisa Kur'an nije stvarno mislija da dobiva objavu od Boga. Možda ovo more bit nekome uvredljivo, al ja san iskren, meni Kur'an nikako ne može bit Božija objava. Sa toliko nasilja, straha, prijetnji, agresivnosti, jednostavno, ne vidin kako bi neko biće koje je nezamislivo savršenije i veće od nas moglo izdiktirat Kur'an. Al možda Muhamed je bija inspiriran nekim sillama, to ne sporim. Mada, ja nisan nešto baš naučija mudro iz Kur'ana, više san mudrosti pronaša u Jungovin, il Castanedinin knigama. Meni je tako. Al poštujen svačije uvjerenje, i ne samo da poštujen, nego imaju moju podršku ako ih njihova vjera čini sretnijim i boljim ljudima.
I kraj ću završit jednim prekrasnim ajetom, jedinim koji me je istinski dotaka u dušu:
109. Reci: "Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim."
Toliko od mene. Bye Bye za sad. :)
Čitam Kur'an i doša san skoro do pola. I mogu reć da mi je to ko putovaje, u drugi svit i drugo vrime. Ima nešto privlačno u toj knjizi dok je čitaš, ne čudi me da se vjernici drže onoga što piše u Kur'anu. Dok čitam, nastojim se stavit u kožu vjernika, koji ga čitaju. Zanimljivo, ispočetka mi je bija poprilično nečitljiv, dok mi je sad protočniji, lakše mi ide s njim. Jezik kojim je pisan je potpuno direktan i nedvosmislen, kada se čita imaš dojam da se pisac obraća baš tebi. To mi puno govori o Muhamedu, vjrovatno je sa onakvim pristupom mogao pridobit puno ljudi da postanu muslimani. Sad, sa pozicije vjernika... Ima u knjizi nešto privlačno, to san već reka, mada je ovo potpuno različito od duhovnosti na koju san ja navika. Ovo iz Kur'ana je baš snažno, i jasno mi je zašto riječ islam znači 'predanost Bogu', jer neko ko čita Kur'an, ide na džumu, obavlja namaz se sigurno osjeća potpuno predano Bogu... Donekle svaćan i taj mir koji ti religija daje, to svaćan i iz kršćanstva, al kršćanstvo je light varijanta, naspram islama. Također, islam je poprilično živ i borben, može bit dobar temelj za bit uspješan u životu.
Mada, ima i druga strana priče. Pomalo je kontradiktoran, jer negdi piše kako će Allah pokazat put onima kojima on oće, u smislu ko da je to već utvrđeno ko će se spasit a ko neće, a s druge strane se smatra da će se zbog 'širenja grijeha i nereda na zemlji' i štovanja više Božanstava ići u pakao. Mada mi se čini da je bija ajet u kojem je rečeno da Allah, da hoće može učinit da svi budu vjernici, ali da to ne želi jer oće da vidi pamet ljudi kakva je, prije nego ih uputi. Također, čitanje knjige ispočetka mi je bacalo baš na kontekst u kojem je Muhamed živija, nije mi nikako djelovalo ko da bi ovo mogla bit konačna Božija objava za sva vremena, kad je toliko očito pisana za vrime u kojem je Muhamed živija, vidi se duh ondašnjih prilika u tekstu. Također, Bogova opsjednutost nevjernicima i time kako će gorit u paklu mi se ne sviđa, ispčetka je malte ne svako drugi ajet bija o njima i općenito onima koji će gorit u paklu. Al kako duže čitan, otkriva mi se ljepota knjige, i iako je sirova, za moj ukus, i pritom sirova ne mislim nešto loše, nego samo to da nije suptilna, pristup je direktan i potpuno jasan, upravo u toj 'sirovosti' mi se čini da je njena najveća snaga. A ne kažen da nema suptilnijih djelova, kako čitam dalje knjigu, postaje mi suptilnija, pa vidiću kakav će mi dojam bit kad ga pročitam. Atmosfera je poprilično vruća i podosta odriješita, ali to ne umanjuje lipotu same knjige, čak bi reka da joj to daje snagu i čar. Također, sviđa mi se osuda pohlepe i škrtosti, i poziv na davanje milostinje, a ne sviđa mi se pozivanje na ubijanje mnogobožaca, mada to u kontekstu konstantnog rata možda mogu razumit, ali kako vidim, poziva se na ubijanje mnogobožaca i u miru. Prema kršćanima i židovima je kontradiktoran stav, jer se negdi navodi da su prijatelji muslimana a negdi da su nevjernici i da se pravi muslimani ne tribaju s njima družit. I nešto što mi je najviše zasmetalo je ajet u kojem se spominje nešto tipa: 'Žene su njive vaše i vi njima prilazite kako hoćete'. Takđer, žena ko svjedok vridi ko pola muškarca, naslijeđuje ko pola muškarca. Mada, razumin i to, jer to je bila prava revolucija, jer prije Muhameda žene nisu imale nikakva prava. On je za svoje vrime bija feminist. Ali tu mi se opet vidi kontekst vrimena i pada mi u vodu ta priča da je Kur'an objava za sva vremena. Jer danas nije prihvatljivo da žena vridi ko pola muškarca. Ili jest? Još jedna stvar zbog koje mi nema logike da je Kur'an objava za sva vremena je to što u Kur'anu nije okončano ropstvo, čak se i spominje muškarcima 'eto vam one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice'... Ovo mi je poprilično loše, jer niko ne pita te robinje žele li bit s muškarcem il ne žele, kad su one njegovo vlasništvo i kad može postupat s njima kako oće.
Možda san moga sačekat da pročitan cilu knjigu pa onda davat analizu, al eto, palo mi na pamet da sad napišen, pa reko aj, mogu napravit više analiza tokom čitanja. I u jednu ruku mi se sviđa ovaj Muhamedov direktan i jasan pristup nego paradoksi i mističnost Taoizma, Hinduizma i Budizma.... Ovde je sve jasno i nema nikakvih dubioza, ali ipak, ja znan di moje srce leži glede pogleda na svit, više mi paše istočnjačka perspektiva, ili barem zapadnjačka s elementima istočnjačke. Također, osim konstantnog poziva na vjerovanje i plašenja Božijom kaznom, ne vidin baš nekih dokaza da Allah postoji. Sve je bazirano na prepričavanju starih židovkih mitova i na upornom ukazivanju da se mora slijedit poslanika i njegvu knjigu. Neki vjernik će možda reć da su dokazi tu, samo ih ja ne vidim. Sve stoji, al ja iman oči ko i svak drugi, i moja percepcija je validna kao i svačija druga. Kako god, knjiga je lipa, a ima i mudrosti u njoj i mogu reć da mi je drago što san počeja čitat Kur'an i da ću ga sigurno pročitat do kraja.
Život bez ljubavi ne bi bija život vridan življenja uopće. Od malena nam triba ljubav, bez ljubavi roditelja prema nama ne bi mogi uopće priživit. Ljubav osjećaju svi sisavci, pa tako i ljudi, koji biološki spadaju u sisavce. Sad, pitanje je šta je zapravo ljubav. Ja ne mogu opisat šta bi za mene bila ljubav. U biti, ljubav je bezuvjetna podrška svemu što ti jesi. Kao takvima, triba nan podrška okoline, jednako ko što nam ko ditetu je tribala pažnja roditelja. Mada, moguće je prevazić tu potrebu, kako mi je jedan bloger ukazao, za citat od De Mella, koji kaže otprilike da parafraziram: Morate umrijeti sebi i svojoj potrebi za ljudima, da bi stigli u zemlju ljubavi. Kao ljudi, okruženi smo obiljem, a da to ni ne vidimo. Ne vidimo to jer smo iznutra zatvoreni, pa samim time percipiramo stvarnost kao ogledala nas samih. Kad bi iznutra probili granice, u sebi osjetili obilje, automatski bismo ga vidili u svemu šta postoji i šta se dešava izvan nas. To s druge strane, znači da je naš pogled na svit uvjetovan našom karmom, ili drugim riječima, percepcijom. Vidimo ono što očekujemo da ćemo vidit, nalazimo ono što očekujemo da ćemo pronać. I tako, se cili život vrtimo u balonu svojih ideja, bez da ijednom iskusimo pravu stvarnost, onu koja je izvan koncepta, za koju moramo probušit balon u kojem živimo.
Međutim, kao što nam kao neosvještenim ljudima triba tuđa ljubav, jednom kad zavolimo sebe i kad 'dođemo sebi', ljubav nam mijenja lice. Nije više potribno da dobivamo podršku okoline, niti da molimo druge za milostinju da nam daju pažnju, da nas vole. Otkrijemo, zapravo kako je pravi užitak voljeti nešto. To more bit bilo što, moreš volit svoj posa, volit čitanje, volit muziku, volit ljude i širit ljubav među njima. I tada svaćaš taj paradoks, da ljubav dobijamo kad je dajemo. Ja bi to objasnija ovako. Ljubav je kozmička sila i mi kad volimo, služimo ko svojevrstan kanal te ljubavi, ona nas obuzima i osjećamo se divno jer kad je dajemo, dobijamo je iz izvora, koji je neiscrpan. Zato kad volimo mi sami postajemo ljubav i jedno smo sa kozmičkom ljubavlju. Ovo odrastanje i prvotno stanje čovika bi moga povezat sa Frmmovom interpretacijom mita o Iznanstvu iz raja. Fromm tvrdi da mit o Adamu i Evi zapravo predstavlja, prekid čovikove utopljenosti sa prirodom, jedinstva s njom, nesvjesnog jedinstva. I smatra da je cilj čovječanstva da osvijesti sebe i da se ponovo svjesno povežemo s prirodom. Tako i ko dica, dok smo nemoćni triba nam ljubav i podrška okoline, ali ukoliko 'umremo potrebi za ljudima', onda se možemo ponovo povezat sa svitom svjesno, i volit istinski. Bilo kako bilo, kako kaže ona pjesma: Da nije ljubavi ne bi svita bilo...
Btw, ovo je do neke mjere teoretski, jer ja san iskusija tu bezuvjetnu, kozmičku ljubav, i s vrimena na vrime je širin u svoju okolinu, ali nisan 'umra potrebi za drugin ljudima'. Al vidin i u vakom stanju, da ljubav dobivaš kad je daješ. Taj paradoks je možda najbolje ostavit da bude to, paradoks, nego ga pokušat objasnit. Al eto, ja san da svoju teoriju u postu.
Zadnjih dana san u nekom čudnom stanju. Ne znan kako da ga definišen, da ga opipam.... U priliku oću da sam od sebe sakrijem istinu. A ta istina je da je sav moj napredak na meni, da mi nikakvi psiholozi ni psihijatri ne mogu pomoć... Mada, opet logički gledano, moguće je da mi mogu pomoć, ali ja nekako ne virujen u to... Zadnji put kad san bija kod psihologa, tu noć san sanja kako san potpuno ozdravija i kako ja ličin nekog drugog. Bija je baš vividan san, živopisan, odavno neman takve snove, i nisan ni ima nakon tog dana. Danas san molija Boga, višu silu, šta li već, da mi pomgne da na neki način ojačan, ako moran pobacat stvari da ih pobacan al da mi se maknu blokade koje mi to ne daju, da razriješin ono u meni što neće da to uradin, pa da mi samim tim bude lakše pobacat i izbacit to sranje iz sebe, iscijelit se. A ako more proć bez bacanja, nek prođe, to bi bilo idealno, ali ja iz nekog razloga, ne virujen u to... Molin se da mi rad s psihologon pomogne da razriješin ove konflikte...
Inače, preloše se osjećan. Ni s kin nisan opušten, s prijateljima mi bude dobro, ali san istovremeno napet kad san u društvu da dijelom jedva čekan kad ću otić, jer mi druženje bude previše napeto. A istovremeno mi bude i dobro. Boli me što se ne mogu opustit, što ne mogu bit ja, a vrime prolazi... Volija bi da jednon mogu se svojima, kući obradovat, da nisan stalno napet s njima, da, dok su živi, osjetin pravu ljubav s njima. Nakon onog iskustva koje san ima, kad san osjetija i vidija da je sve ljubav, mi je dstupan taj osjećaj, te duboke ljubavi... Ali ne mora bit ni takva ljubav, samo da u miru mogu volit svoje i druge oko sebe. Napetost koju osjećan po cili, skoro pa cili dan je užasna. A to je još i dobro, mene je strah drugih demona koji drijemaju u mojoj podsvijesti... Nadan se ipak da neće bit problema s njima.
Uskoro nekad mi se vraća sestra koja radi sezonu u Dubrovniku, pa bude kući par miseci priko zime, a prid njon san baš napet, da nisan siguran oću li to uopće moć podnit... Strah me da ne puknen, il još gore, da me ne prebaci da uradin nešto. Mada odavno se nije desilo da me tako prebaci al eto... Kad je van moje kontrole, strah me je... Druga je stvar koliko ja se stvarno mogu pouzdat u rad sa psihologon. Vidin da san drukčiji jer znan da iman njega da radin s njin, al opet kontan jel to samo iluzija i odgađanje neizbježnoog. Mada, dese mi se uvidi na seansama s njim, i ima smisla to što radimo... Al kako odvagat, koliko ću povjerenje dat njemu a koliko sebi... Lakše mi pada da odgađan to bacanje kući i slično, računajuć da će mi kroz rad s njim bit lakše pa će se nešto razriješit, al generalno se osjećan beznadno i bespomoćno... A kad se suprotstavin tim osjećajima odma mi dolazi da razbijam...
Iman dio sebe koji me sabotira, koji ne želi da uspijen, i psiholog mi je da vježbu da nešto napišen na tu temu, i ja krenen pisat, taman mi se unutrašnjost krene otvarat, kad moj 'kontrolor' u meni odma prikinu to, od straha šta će se desit. Za sad mi se čini da se sabotiram da ne uspijen jer me strah odlipit se od svojih kući, od njihovih istina i načina na koji oni žive, zbog straha da, ako se osamostalin, će me neko ubit. Tako mi se čini, ne da mi se sad detaljisat kako san doša do tog zaključka. Ali nije to onaj organski uvid u situaciju, to san prikinija, to ulazi u dubine koje san ja sam sebi zabranija. Elem, ne znan šta dalje da kažen, osim toga da mi je preteško. I da teško virujen da će bit lakše. Volija bi zavolit sebe, otkrit snagu u sebi, bit malo više u fazonu 'boli me kurac šta će bit' i tako, ali čim se postavim tako, strah me prekida i preuzima... A sve vidin i svega san svjestan. Daj Bože da uspijen u ovome i daj da mi se na neki način olakša, bilo kroz rad s psihologom, bilo na neki drugi način.
Kako dolazi do toga da nešto usvojimo i smatramo za istinu? Još ko dica nađemo se u situaciji, kad iz znatiželje se pitamo razna pitanja, šta je ovo, kako ovo, kako da je moguće ovo, kako funkcionira ono... Rodimo se znatiželjni, to je činjenica. Al kada se počnemo pitat o istini? I kako razvijemo mentalni sklop da utvrđuje šta je istina a šta ne? Još u plemenima, neke stvari su bile smatrane za istinite, dok druge nisu. Tako da ljudska potreba za istinom postoji odavno. Moj zaključak je da nam je kroz naš evolucijski rast bilo neophodno znat šta je istina a šta nije. Život nam je ovisija o tomu. Da znamo šta je istina, kakvi su zakoni svita oko nas, kako se ponašaju koje životinje, dalo bi se izvuć još tih kako, al ovo je dovoljno. Ali nije sve bilo u službi preživljavanja... Čovik je bija fasciniran sviton i po mom mišljenju ta ga je fascinacija dovela do prve umjetnosti: špiljskih crteža. Čovik je polako osvještava svit oko sebe i doša je do toga da zabilježi stvarnost oko sebe na zidu, obojenom slikom. Tu također moremo povuć paralelu sa traženjem istine, jer se u tom slučaju radi o osvještavanju određenih prirodnih fenomena.
Istina nam je, znači, bila neophodna da priživimo. Kako se društvo usložnjavalo, usložnjavala se i istina, kako su nastale prve civilizacije, razvijali su znanje iz astrologije, jedne pionirske nauke koja je opstala do dan danas! Samo zamislite koliko hiljada godina astrologija ima iza sebe kao nauka. Također proučavalo se kako vrime utiče na poljoprivredne usjeve, i slično. Iz astrologije je iznikla astronomija, kao moderna znanost. No do astronomije ima još puta za prevalit. U grčkoj filozofi su tražili odgovore za univerzalnim pitanjima poput prirode života, smrti i slično. Također, i u indijskoj civilizaciji se pojavljuju vede kao prvi vjerski spisi uopće, iz hinduističkih religija i praksi se izdvaja Budizam, koji je nasta jednom pravom revlucijom ,Sidharta Gautama, poznat kao Buda (što znači prosvijetljeni), koji ukida klasni sistem, negira postojanje Božanstava, čak i postojanje individualne duše, izdvojene od ostalog svita. Židovstvo iđe u drugom smijeru, kroz monoteizam, koji preuzimaju kršćanstvo i islam. Također i stare paganske religije su tumačile svit svojim istinama, prije ovih modernih.
Na istinu cili srednji vijek monopol imaju religije, dok u kasnom sredjem vijeku se počinje javljat nova formula istine: znanost. I uistinu, znanost, od kad se pojavila, je dala fantastične rezultate. Od svih sistema traženja istine koje san naveja, znanost je daleko najsuperiornija, jer ima rigidne kriterije prije nego se nešto dokaže kao istinito. Znanost je zadužila svit i u samo par stoljeća nas izvukla iz stanja u kojem smo živili tisućljećima. Naravno, nismo tisućljećima živili u potpuno istom stanju, ali napredak u zadnjih par stoljeća je veći nego u par zadnjih tisuća godina. Ali i znanot ima svoje granice, a to su granice racia. Ono što je svatljivoo raciom, intelektom i što je empirijski dokazivo može bit znanje, dok sve ostalo ne može. Tako religijski mitovi i slično, se sa znanstvenog kuta gledanja, smatraju nevažećima, jer su to samo priče, mitovi, koje su ljudi smišljali u svom pokušaju svaćanja svita, dok nisu našli bolji način, a taj način je znanost.
Znanost je dobra i znanost triba ostavit kao kriterij za utvrđivanje istina koje se mogu dokazat, sad za sad. Međutim, postoje znanja koja znanost (još uvik) ne može istražit a to su lična, mistična iskustva. Iskustva ljubavi kao suštine svemira. Telepatija, vantjelesna iskustva, općenito sve što zalazi u domen znanja koje nije uvjetovano čulima. Tim znanjem se bavi duhovnost. I pod duhovnost ne mislin nužno i na religije, mada neko može bit religiozan i istraživat te teme. S vrimenon, istina se usložnjava, i sada se još uvik istražuje šta je istina a šta nije. Također, u vladavini prava, utvrđuje se istinitost prilikom počinjenja nekog zločina i slično. Istina je krajnje složen pojam, i danas imamo istina koliko hoćeš, svak ima svoju istinu o raznoraznim temama. Pa čemu onda i danas tražimo istinu? Moj odgovor je da je tražimo iz čovikove prirodne potrebe da zna. Iz znatiželje. A i iz želje za sigurnosti, jer kad znaš, sigurniji si nego kad ne znaš. I šta vi mislite, da li je ovo što ja pišen istina? :D
Mesijanizam uglavnom dovodi do katastrfalnih posljedica. Što više čovik viruje u svoje 'veliko' poslanje na ovom svitu, to je veća šansa da će zagazit u stranputicu, ili u još gorem slučaju, u ludilo. Najveća zla koja su činjena, činjena su u ime onih čije je poslanje bilo ogromno.
To su ratovi u ime ljudi koje je Bog postavija za kraljeve, kojima je Bog da da vladaju u njegovo ime. Jedna blogerka je, davno već, na jednom postu rekla kako sva zemlja na svitu pripada Bogu, i kako je na njemu da je dane onome ko će njome najbolje upravljat. Još fali neko ko će zaključit da je Bog baš njemu da to poslanje i imamo džihad, koji ne prestaje. A ako se nađu dvojica sa istim poslanjem od Boga, kuku ga nama, jer prvo će zaratit jedan s drugim pa onda sa svima ostalima, koji ne viruju u njihovo poslanje.
Druga vrsta zla ovoga tipa je svjetovno poslanje. Takvi su npr kultovi ličnosti, velike vođe i slično. Oni mijenjaju Bogove kultom ličnosti koji su izgradili sekularno, i o tim kultovima ličnosti nema mista za raspravu, nego jedino slijepo štovanje dolazi u obzir. Jer to su naši osloboditelji, dobročinitelji, čobani bez kojih mi nikad ne bi mogli živit. Svako preispitivanje kulta njihove ličnosti završava u gulagu, ili na golom otoku.
Kad se sabere i oduzme, ljudima triba vira u nekoga ko im je spasitelj. Triba im vira il u Boga koji će ih spasit, ili u ljude koji su spasitelji, bilo u ime Boga, ili u ime klasne borbe itd. I ljudima nema ništa draže nego da svoju sigurnost projiciraju u vođe izvan njih samih, kako oni ne bi bili odgovorni za svoje živote, nego Isus, Muhamed, Tito, Kim il sung il ko već drugi. Pritom ne mislin da neki od ovih ljudi nisu bili stvarno vridni, Isus i Muhamed su bili, donekle je bija i Tito, nego naglasak je na virovanju i pridavanju svoje moći tim ljudima. To je u principu idolopklonstvo.
I da, malo san zastarija kad spominjen Titu, današnji velikani su Milošević, Tuđman i Alija, barem kad se našim prostorima radi.
Što je veće uvjerenje u svoje poslanje, to će se osoba sa mesijanskim kompleksom beskrupuloznije borit za svoje ciljeve i apetiti će joj biti veći. U svom ludilu, možda neće nikad ni prestat ratovat. Tu mogu navest Hitlera, koji je ratova do potpunog sloma. A sad, s druge strane, šta je ssa svim karizmaticima koji su svojim životom neizmjerno zadužili naš svit. Šta je sa Isusom, Muhamedom, Budom, Lao Ce-om, šta je sa Martin Luther Kingom, Ghandijem, Nelsonom Mandelom, Teslom i svim znanim i neznanim ljudima koji su se borili za bolji svit. Da li su i oni imali poslanje?
Ja virujen da jesu. Al njiovo poslanje nije urezano njihovim rođenjem, niti su oni ikad tražili da ih se slavi i obožava. Ja virujen da su imali poslanje, pa možda mogu i povuć ovo za rođenje, možda su se rodili sa preddispozicijama za velike stvari. Ako je takvo nešto moguće. Bilo kako bilo, oni su bili veliki ljudi koje će povijest pamtit i oni su ono svitlo u mraku, što svitli za sve ne koji još traže svoj put. Takvi kao oni se često nađu u suprotnim stranama sa ovim koji viruju u svoja poslanja da vladaju i da gaze po kome hoće i kako hoće. I nažalost, često umiru od ruke takvih.
Tako imamo dvi vrste ljudi sa poslanjem, oni koji su tu da čine svit boljim i one koji u svom ludilu, ne vide da uništavaju sve prid sobom, čak uključujuć i vlastitu budućnost. I da naglasim, nije zlo jedino mesijanizam. Zlo ima puno pojavnih oblika, a mesijanizam je samo jedno od njih.
Ovaj post pišem inspiriran jednim razgovorom u komentarima. A to je pitanje: Šta je znanje i postoji li univerzalno znanje, postoji li istina jednaka svima? Za moje pojmove ima više vrsta znanja. Postoji znanost sa svojim teorijama i konceptima, znanost je racionalno znanje, ona predstavlja maksimum koristi koju možemo dobit korištenjem se našeg razuma. Za znanost su bitni dokazi, to jest istine potvrđene empirijski. Međutim, i takvo znanje je uvik subjektivno, jer ne postoji univerzalni kriterij po kojem se moremo orjentirat u ovom pitanju. I znanost se stalno razvija, raste, priznaje svje greške i to je super. U svakodnevnom životu današnjeg čovika znanost igra nesagledivu ulogu, i da je nije bilo živili bi još uvik u srednjem vijeku.
Druga vrsta znanja je znanje stečeno iskustvom. Mogli bi to nazvat i 'mističnim znanjem', mada ta riječ vodi u krivom smijeru, jer 'mistično' zvuči kao nešto konfuzno i nejasno. I ono i jest takvo, ali samo onima koji ga nisu iskusili. Oni koji su ga iskusili znaju da je takvo znanje pravo otriježnjenje od deluzija u kojima živimo, pa i umiremo. Tako npr iskustvo ljubavi koja je suština svega što postoji spada pod to znanje. Kvaka je, što i znanost, posebno fizika, nastoje doć do odgovora šta je u suštini svega. Samo, fizika i duhovost ne pričaju istim jezikom. Al fizika je zadužila i duhovnost otkrićem svemira u kojem živimo, u današnjoj duhovnosti svemir ( ili Svemir) igraju bitnu ulogu i ta spoznaja svemira je unaprijedila i duhovnost. Jer sad se osjećamo kao jedno sa svemirom, smatramo da je svemir živi organizam kojeg smo dio i slično, ukratko, tu je znanost uticala na duhovnost.
Bilo je i obrnutih primjera, pogotovo iz vrimena renesanse, di su se ljudi nadahnuti vjerom bavili znanošću i dolazili do novih spoznaja.
Ono što se ja pitan je to, da li postoji istina koja je jednaka svima? Po mojoj logici, istina je jedna i jedina, i ne ovisi o našoj percepciji. Recimo za primjer život poslje smrti. Monoteističke religije vjeruju da iđemo u raj il u paka. Budisti i Hinduisti da se reinkarniramo. Ateisti da nestajemo. Ne mere sve istovremeno bit tačno. Ali opet ovisi od svačije percepciije koju će istinu usvojit kao svoju. Zanimljivo je razmišljat u budućnosti, oće li se odgovorit na ova suštiska pitanja, ili će ona zauvik bit bez odgovora... Ko zna kako se to uopće razvija, možda kad čovječanstvo kad dosegne jedan stadij, se urušava samo od sebe i kreće ponovo od nule. Možda se svemir konstantno raspada i ponovo rađa. Bezbroj mogućnosti postoji. Sad za sad meni je dobro što postoje različita vjerovanja, možda je najlipše i da ostane tako.
Postoje neki momenti u kojima se možemo osjećat toliko duboko kao beskrajan ocean. Postoje momenti kad dobijemo odgovor na sva pitanja, ali odgovor nije nakav kakav smo očekivali. Postoji ljubav, koja je dublja od svega. Ljubav, koja je ispod ove uobičajene ljubavi, koju bi nazva privrženost, ili sviđanje. Ova ljubav o kojoj pričam je bezuvjetna, beskonačna. Ona je kozmička sila, ona je sve što postoji. Ona ispunjava biće onoga koji ju prvi put iskusi najdubljom ljepotom, ganutošću, srećom i radošću. Ispunjava pluća, da čoviku jedino preostaje da se pita: Šta more rodit ovoliku lipotu. Kad čovik jednom dođe u kontakt sa takvom ljubavi, promijenjen je zauvijek. I uvik u životu mu je ta ljubav dostupna, na sitnice koje krene volit ga prebaci na tu duboku, sveobuhvatnu ljubav. Kad je iskusiš, možeš je širit dalje, prenosit je, kao kakav virus, samo što ovaj virus donosi ogromne blagodati. Voljeti očima svemira, zar to nije neprocjenjivo? S druge strane ova će te ljubav bez prethoodne najave ili pitanja ubacit u sva sranja u sebi koja nisi riješija i natrat te da to središ ili da odlipiš totalno. Uistinu, nespreman uć u ovu igru je opasno iskustvo. Ali ja znam da je vridno toga. Da je vridno Nje.
TAO: APSOLUTNO, RELATIVNO JEDINSTVO
Tao o kojem se može govoriti nije apslutni Tao
Imena kojima se može imenovati nisu apsolutna imena
Bezimeno je izvor neba i zemlje
Imenovano je majka svih stvari
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nemanifestiranu tajnu
Prbuđenog duha promatrajmo njegove manifestirane forme
To dvoje je isto u izvoru, a drugačije u izrazu
To što su isti je tajna
Tajna nad svim tajnama
Vrata od svih tajni
http://www.duhovnaizgradnja.com/download/knjige/Tao_Te_Ching.pdf
Ispod naslaga i naslag nas postoji skriveno blago. Ono je skriveno, jer je potencijalno opasno. Naime, opasno je jer nam more razbit ideju o tome šta smo mi. Nije blago bez veze pod zemljom. Do njega se mora kopat, ko do svakog blaga, moraš zasukat rukave. I moraš riskirat, jer tu di kopaš more bit samo bezvezna zemlja i kamenja, a zlato možda more bit metar od tvoje rupe a možda i kilometar. Jednostavno ne znaš, al po nekim znakovima, po nekim puteljcima i kamemčićima na putu, gradiš svoju mapu svita da vidiš di triba a di ne triba kopat.
No, neće svak kopat. Nekoga ne zanima blago, ne zanima ga kakvo je ono, šta je ono, jel stvarno toliko lipo ko što pričaju da jest. Te ljude zadvoljavaju jednostavne životne stvari i oni nikad neće previše kopat. Osim ako im se desi neka teža trauma koja ih pogodi negdi baš duboko, onda će, ako žele da se iscijele, morat kopat tražeći lijek u beskrajnim dubinama. A i tada se mogu opredjelit za razne druge načine koji će ih držat na sigurnoj udaljenosti od samih sebe.
I nije čudo što oni ne žele da kopaju, jer kopanje je opasno. Podzemlje je puno divljih zvijeri, ali te zvijeri začudo, jednom kad ih prihvatimo, postano korisni partneri i kućni ljubimci. Prvo što se čovik kad dovoljno dugo kopa iznenadi je, kako podzemlje nije uopće tako kaotično ko što bi se na prvu reklo. Postoje tu logične strukture i veze, samo ih triba uočit. I na kraju, kad kopa, čovik ima šansu da nađe zlato, i time je u boljoj poziciji od onih koji ne žele da kopaju, jer, lažna je misao da oni što ne kopaju žive sretnije. Nekad jesu, ali nekad nisu. Jer čovik more nać zlato, ali more se i izgubit u podzemnom svitu. Za one koji se izgube, slijedi opasan povratak nazad, čija je uspješnost upitna. Ali taj rizik je neminovna cijena kopanja.
Na kraju, ja kao osoba, kopam. Kopam mahnito, zabijenih ruku i krvavih zaoktica ko da mi život ovisi o tome. Možda, fakat, mi život i ovisi o tome. A možda san se dovoljno nakopa i triban se pozabavit malo ovime na površini. Kako sad vidin, nakon dugo godina kopanja, osjećan se ko da tek počinjen kopat. Pronalazim neke stvari kakve san prije samo moga pronać u nekoj intelektualnoj špekulaciji, ali sad ih baš vidim. Sa seansi kopanja, vraćam se sa opipljivim pronalascima. Samo se nadan da ću jednog dana, alkemijskim procesom, sva iskopana sranja, pretvorit u zlato.
Zanimljivo, zadnjih dana mi se minja način na koji gledan stvari. Npr neki lik ima vide-e na youtube kanalu u kojima priča raznorazne new age budalaštine, o galaktičkim ratovima između dobrih Pleađada i zlog Enkija i slično... Kao formira se nekakva galaktička federacija i to će puno uticat na zemljinu energiju i na nas ljude... Onako, jedno vrime mi je to djelovalo ko glupost, i gleda san ljude koji puše tu priču ko infantilne i krajnje nezrele. Al danas se sitija toga i u jednom momentu mi samo prođe kroz glavu: Pa nek viruju, šta, njihova stvar. I samo mi se promini percepcija, u smislu da su mi oni postali sasvim normalni ljudi, viruju u to što viruju i to je to. Na kraju krajeva nisu puno pametnije ni ove monoteističke religije, i tu ima Gospinih ukazanja, dupina sa urezanim ajetima iz Kur'ana, i kojekakvih budalaština. Kad saberem, bolje razumin ljude i naprosto mi nije bitno to što mi je prije definiralo ljude. Sad, kad razmislin, to je ok, ali di postavit granicu? Jer neke stvari jesu glupost, npr meni su Gospina ukazanja u Međugorju glupost, ali da li zato i vjernici koji posjećuju međugorje i viruju u ukazanja, su nužno glupi? Ja mislin da nisu, a prije dok san bija stari ja, bi reka da jesu. Sad, i dalje ih ja gledan kao ovakve il onakve, al mislin da je poanta u tome da ih ne trpam ni u kakvu ladicu zbog toga u šta viruju, i na kraju, nemam ništa protiv tog virovanja, čak štoviše, volija bi da živin u gradu u kojem postoje kršćani, muslimani, budisti, taoisti, židovi, da ima svih kultura i da sve skupa žive ne u toleranciji nego u ljubavi. I to je velika razlika, tolerancija može bit i stav: Ne volim te, ali ću te tolerirat kraj sebe, trpiću tvoje prisustvo. Dok je ljubav stav: Volim te jer me obogaćuješ svojom različitošću. Al opet, da se vratin na Pleađane, di postavit granicu? Ne mere nam sve bit normala i ok. Granicu bi ja postavija tu di nečija sloboda ne narušava mene i ne prelazi granice tuđe slobode. Ali stvar percepcije je varljiva, pomalo me strah tog smjera u kojem se odvija jer će ispast na kraju da podržavan sve. Ali možda je to i dobro, manje energije se potroši u nebitne svrhe. A i one koje ne podržajen, razumin, tipa borce za 'tradicionalne obiteljske vrijednosti', razumin borce 'za život', odnosno protiv abortusa, borci protiv imigranata i slično, mada se ne slažem s tim ljudima. Mislin da je to zdrav pristup, da bi došli do nekog zdravog ljudskog konsenzusa, da poštujemo i shvaćamo jedni druge. Jer jedino u dijalogu se može nešto postić. A nismo ni svjesni koje bogatstvo kao čovječanstvo imamo, još sad u eri interneta, kada u par klikova možemo doć do tipa Budističkih tekstova, kineske filozofije itd, možemo bit multikulturalni pa i da nikad ne napustimo sredinu u kojoj živimo. Eto za primjer, ja donekle naginjem vjerovanju u reinkarnaciju. Ne mogu reć da san baš uvjeren da postoji, ali uvažavam je kao ideju. A nisan u životu upozna nekog budistu il hinduistu.
Powered by blog.rs
