U jednu ruku zavidim vjernicima. Sad će Božić i oni, oni pravi i istinski vjernici se vesele jer je to dan kad je Isus rođen. Njih to veseli. Oni viruju da ih Isus može spasit od problema, patnji, u molitivi i na misi oni se 'sjedinjuju' s Bogom (jer Isus je Bog) i slično. Kad gledam katolički pristup Bogu, to u priliku liči na zaljubljenost. Zaljubljenost je, kad bi ju strogo uzeli, jedan nezdrav proces. Gube se granice između mene i nje, odjednom se osjećamo euforični kad vidimo njenu poruku, kad smo skupa niko sretniji od nas i tako. Osjećamo se sjedinjeni. Al zato zaljubljenost se istroši i onda stvarno na čisto vidimo na čemu stojimo. Pa ako se je rodila ljubav i ako smo zreli da ju gajimo i da ju zalijevamo da sretno raste, onda će ona ić naprid. Ali više nismo 'jedno'. Zato san zaljubljenost samo uvjetno nazva nezdravim procesom, jer je ona prirodan proces koji se završava nakon nekog vremena. Međutim, katolici se na isti način sjedinjuju s Isusom i sa Bogom tako da kao da su jedno s njim. I to se slavi kao pohvalan proces. Za razliku od ove biološke, ta zaljubljenost more potrajat cili život. I ljudi će se osjećat sritno, jedan dio svoje ličnosti su povezali sa konceptom Boga i imaju sigurnost jer su se 'sjedinili' s njim i tako. Islam ne poznajen kao katoličanstvo, ali sama činjenica koliko islam intenzivno utiče na čovikov život, svakodnevno klanjanje namaza npr, uz džumu i sva pravila kojih se vjernik triba pridržavat, čovik se osjeća potpuno uronjen u Boga. Takav je bar moj dojam. Reko na početku, da zavidin vjernicima. Jer da san ja vjernik i da san stvarno uvjeren da Bog more čudesno uticat na moj život, da me neko osim mene more spasit, sigurno bi bilo lakše živit. Al opet, s druge strane, možda bi tek tada i puka, kad bi konta da će me neko spasit. Zreli vjernici, opet reko, oni istinski vjerovatno su manje naivni od ovih površnih vjernika, al opet viruju u Boga koji može bit uz njih i pomoć im. Ja se nekad molim Bogu da mi pomogne, nekad mu se obraćam i zahvaljujem, ok mi je da Bog bude nešto stvarno, sad šta je, ne znam. Ali, ne virujen da mi Bog more intervenirat u životu i pomoć mi. Mislin da je sve na meni. A to me plaši. Ali tu već ne mogu ništa. Jedino se suprotstavit strahu.
Sidija je u svom kutu sobe listajući karte. Na svakoj karti je bila jedna od njegovih želja. Boja se je izać iz sobe, pa je u sobi iscrta raznorazne lipe prizore. Jedini kontakt sa svitom van sobe je održava priko malog mobitela u kutu. U sobi je bilo neuredno, ali udobno. Međutim, sve češći potresi su ga podsjećali da će morat izać vani. On, to ipak nije naumija. Previše se je navika na sobu i previše ga je strah ostavit sve što je u njoj nacrta i ostavija. Ali život?! Život, pravi, ne preko telefona se je odvija tamo vani. I mamija ga je, svin srcen je želija prionit uz njega. Ali nije moga. Njegov ćaća mu to nije dopušta. Njegov ćaća ne bi nikad odobrija jednu tako nepromišljenu akciju, kao izlazak u svit. A on, on nije moga izać od straha, od straha od sebe, kakav će bit kad izađe. Ko će bit kad zakorači u taj potpuno novi svit. I što je najgore, bija je pun bijesa. Zna je da će izlazak iz sobe bit buran. I to ga je plašilo. To ga je držalo ukipljeno od straha. Ali soba svakako neće moć bit njegov trajni dom. Potresi su sve jači i s vremenom će ju srušit. On može izać ili svojevoljno, ili dočekat raspad koji će donit potresi, bez znanja o tome oće li priživit. Također, u mračnim i vlažnim noćima, duhovi su mu govorili da učini grozne stvari. Zna je da je jedini ispravan put da izađe vani, pošto po to. Ali kad za ono što znaš nemaš hrabrosti... Preostaje ti da se moliš za čudo. Čudo koje se triba desit u tebi. Da te preokrene. Da te pokrene. Da se oslobodiš. On, koliko je želija toliko i nije želija slobodu. Soba mu je davala osjećaj sigurnosti, bila je poznata. I dok ovo piše, na papir koji će poslje pribadačom zakačit na zid uzaludnih pisama, ipak se nada, da će doć dan kad će osjetit i iskusit slobodu.
https://www.youtube.com/watch?v=Q-nVmBkSzBU&feature=emb_title
Samac, homoseksualac je odlučija posvojit dite sa Downovim sindromom koje je prethodno odbilo 20 obitelji. Pa onda kad neko misli da homoseksualci ne tribaju posvajat dicu!
https://vt.co/lifestyle/relationships/single-gay-man-adopts-girl-with-downs-syndrome-after-she-is-rejected-by-20-families/?utm_source=vt&utm_medium=junglecreations&utm_campaign=post&fbclid=IwAR1pVUE9SwnURNQk93b-qzVK6ZImNElT5SQQ2FfnVwOHeL-VCery7nxpO28
Na teritorijama naših državica nastalih raspadom bivše države, uglavnom vlada desnica i desna propaganda. To se vidi i po situaciji u medijima. Državni mediji su, koliko god bili kvalitetni, uglavnom režimski. Situaciju u srpskim medijima ne pratim, tako da to mogu izuzet, mada pretpstavljam da nije bolja nego ova u Hrvatskoj i BiH.
U Hrvatskoj HRT emitira propagandne desničarske 'dokumentarce' Antuna Vrdoljaka, koji je prikriveni fašista i neprikriveni nacionalista. Ubrzo će na HRT bit emitiran film 'General', napisan po ratnom putu generala Ante Gotovine. Ko voli nek izvoli, al mene bi zanimalo kad će i oće li ikad bit prikazan Dnevnik Diane Budisavljević, koja je spašavala dicu od ustaša, pa da se vidi ko su bili veći zločinci u drugom svjetskom ratu, i šta je bila NDH. Teško da ćemo taj dan dočekat. A u vezi novog rata, svi se busaju u prsa kako su nasljednici Tuđmana, koji je bija nacionalista i s kim se nema šta iko ponosit.
U BiH, sjećam se priloga na FTV-u, povodom datuma obilježavanja logora Armije BiH u Bugojnu i Hrvata koji su propatili u njemu. Naime, na FTV-u se na taj datum samo usput spomenilo kako je danas datum kad Hrvati obilježavaju svoje žrtve logora, te nakon toga voditeljica kaže nešto u stilu: A u istom tom Bugojnu je bio i logor HVO-a i prikažu ispovijest nekog Bošnjaka kojeg su maltretirali vojnici HVO-a. Svaka čast na obilježavanju patnji Bošnjaka, ali da se na dan obilježavanja hrvatskih žrtava prikaže takav prilog na FTV-u, to je moguće samo u našim nacionallističkim medijima. Pa se onda Bošnjaci čude što Hrvati žele svoj entitet. Kako bi se triba osjećat jedan Hrvat koji gleda taj prilog? Oće li on doživljavat FTV kao i svoju televiziju?
S druge strane, Hrvati u BiH također su nacionalisti i sve i da su Bošnjaci ok prema njima, da nema nacionalizma na FTV-u, da se ne Bošnjaci ne biraju hrvatskog člana predsjedništva, oni bi i dalje tili treći entitet i svoju isključivo nacionalnu televiziju, nikakva opcija građanske BiH im nije prihvatljiva. Nikakav suživot im nije prihvatljiv. A da ne govorin da neko od hrvatskih političara, recimo Čović, ode u Ahmiće odat počast Bošnjacima koji su poklani od strane HVO-a.
Zaključak ovoga je to da se današnji mediji dobro brinu o odgoju novih sinova i kćeriju nacije, da bi ima ko glasat za njih na izborima, a oni će skupa bit na dernecima i svađat se u javnosti.
Život. Kap u moru prašine, kamena, oceana na Zemlji postoji život. Stvorovi smo ove planete i na njoj tribamo bit zahvalni. Njoj tribamo bit zahvalni što nas je rodila. Možda je ona čak na neki način i živa, ne isključujen tu mogućnost, ali to je sad manje bitno. Sve religije nas uče kako smo stvoreni ovako, onako, a malo koja ističe važnost Zemlje za nas sve. A mi smo zemlja, stvoreni smo od kemijskih spojeva ovoga planeta.
Ja ne djelin život na zemlji na manje i više vridne vrste. Ne mislin da samo ljudi imaju dušu. Ne da ne mislin, nego znan da i biljke i životinje imaju dušu. Životinje su nešto predivno. Naša mlađa braća i sestre. Rastu na ovom planetu, razvijajuć se u kompleksnija bića, ko što smo i mi milijunima godina radili. A radimo i dan danas.
Biljke, biljke su isto predivne. Neki dan čučim na ovom svog brigu di provodin vrime u kontemplaciji i vidin jednu malu zelenu travku. Tako sićušnu, tek centimetar dva visoku, a opet živo. Ta travka je živa. Ta travka ima dušu. Ta travka je čudo. Čudo ovog planeta. Tada kad san je gleda san je malo pomazija. Znan da ona to osjeća. Neka počne svoj život sa osjećajem ljubavi, pa makar to bija samo sekund.
Sinoć san se sitija jednog jako lipog momenta. Bija san sa prijateljen mi kod nas u kafiću u selu nam. I malo po malo, počela me je obuzimat panika. Bili smo s još jednin likon na kavi i ja san u oko 15 do 9 bija toliko napet da san mi reka da moran ić s kave. Otišli smo, ja san bija sav ko pokisa. Pun dojma da san sama propast, i da od mene nema ništa. Prijatelj mi je ima potrebu da uradi nešto, da me ne ostavi takvog, i predložija mi je da uradimo mantru, vamo na jednom brigu blizu kuće mi. I tu smo počeli radit tu mantru, ja pun naboja od emocija. Sami, nas dvojica i oko nas mrak. I malo po malo, počeja san se otvarat i osjećat lipo. Preplavila me zahvalnost prema zemlji što me je rodila, i dok smo tako sidili par san se puta naklonija prema zemlji i poljubija je. Počeja san bivat istinski sritan. I u jednom momentu san se otvorija i osjetija energiju prijatelja mi, i od sve siline emocija i zahvalnosti mi se pojavila baš nevjerovatna ljubav prema njemu, obrgrlija san ga snopom ljubavi i reka: voliću te di god bija i ko god bija. Takvu ljubav ne znan baš da san osjetija nekom drugom prigodom. Vjerovatno je bilo do kombinacije emocija, što san bija baš loš, pa uz njegovu pomoć nadoša. Dalje smo nasstavili mantrat i mene je u jednom momentu počeja uzimat smij (smijeh), i tako san se samo počeja smijat, bez ikakvog razloga. Kako san ja počeja, tako i prijatelj mi, i u jednon momentu smo mi, ko dvi budale, na putu po brigu di nekad zna neko i doć, se smijali ničemu. Bija je to tako lip osjećaj. Kad san se vratija kući, osjeća san strah, ali nisan se kačija za nj. Kao da san uronija metar dublje u svoju psihu i samo san pušta strah da prolazi mnome a ja san ga posmatra. Mada, sad kad se sitin, ko da san jednin djelon bija povezan, navezan na jedan strah. Ne znan, znan da mi je bilo ok osjećat strah i da mi nije predstavljalo problem. Tu noć san zaspa i ujutro se probudija isti ko i prije, ko i inače. Inače, taj mi je prijatelj od malena prijatelj, družimo se praktički od kad znan za se. Imali smo faza u odnosu, al ostali smo prijatelji. Bilo bi fino kad bi moga imat takvih momenata ko taj s njim, al ne znan kako da dođen do njih. Ajd, s vrimenon ću valjda nešto i naučit.
U svitu, je općenito, puno patnje. Nije svak rođen da bude sretan. Možda svak ko je rođen ima šansu bit sritan. Ali neki je prokockaju. Neki polude, završe ko šizofrenici, neki bipolarci, Borderlinei itd, u spektru psihičkig poremećaja. Neki postanu ovisnici o alkoholu il drogama. Neki postanu potpun sluđeni pa ubiju nekoga misleći u glavi ko zna šta. Ko što reko, u svitu je puno patnje. Kad se nađeš na margini društva, zaboravljen, u nekom zatvoru il ustanovi, di život stoji, svak je zaboravija na te. Osim možda najbližih, al jebiga, ti najbliži nisu tu da mogu non stop bit s tobom. Kad završiš na ulici ko beskućnik, malo ko će imat milosti za te. A šta je tek sa ovim tihim, dubokim patnjama koje ljudi vode iza zatvorenih vrata svojih stanova i kuća, pogrešni izbori, kukavičluk, odustajanja, kajanja. Takvi često iz mržnje prema sebi postaju nasilnici... Mada nije pravilo. Svit je zajebano misto, zašto je napravljeno da bude baš ovako kako je, ne znam. Reka bi da nije ni napravljeno, nego da smo mi ljudi došli do te točke di smo sad ovakvi kakvi jesmo. Da prolazimo muku pročišćavanja da bi došli do točke da imamo trajnu sriću.
https://www.youtube.com/watch?v=e7bxXjQL3cY
Sve što postoji postoji u odnosu na nešto. Kad su radili eksperiment da ljude liše čula, zatvore im oči i uši začepe, stave odijelo priko kože i potope ih u vodu ljudi maksimalno izdrže par minuta. Takva smo bića da postjimo u suodnosu sa našim okolišem. I jedino tako možemo postojat. Sad, dalo bi se razmislit šta to govori o nama. Šta to goovori o svemu, pa i o prirodi univerzuma. Svima nam treba nečija pažnja i nečija prisutnost, kao društvenim bićima, i sve je drukčije kad to podijeliš s nekim, i mi smo pomalo druukčiji sa svakom drugom osobom. Pitanje je da li bi se to moglo primjenit i na svemir ili zemlju. Možda mi kao ljudi nismo jedini koji ovise o tome da ih je neko drugi svjestan. Pa makar to bila drveća u šumi, al da neka bića su tu oko nas. Možda je zemlja rodila nas da budemo svjesni nje. Možda svemir ovisi o našoj svjesosti o istom. Možda kad bi potpuno uklonili svjesnost o nečemu ili nekomu, možda bi to ili oni prestalo postojat. Naravno, nemoguće je da o čoviku niko ne bude svjestan. Sve i da ga stavimo u tamnicu, opet je taj koji ga je odveja u samicu i zaključa, svjestan da je on u samici. Ima neka kvaka u toj svijesti o nečemu, ako gledamo Boga, onako kako san ga opisa u nedavnom postu, on možda dobiva novu dimenziju sebe sa svakim našim novim dostizanjem svijesti o njemu. I ne mislin sad na koncept o njemu, nego o pravom iskustvu toga nečega što nazivamo Bogom. Možda i Bog i mi međusobno ovisimo o svjesnosti jedno drugog. Ne mora se to svatit doslovno, moremo mi bit svjesni neke životinje, rijeke, planine, i to je svjesnost o Bogu, jer sve je to Bog. Iako možda se baš tribamo prosvitlit i dostić iskustvo Boga, ili čega već, što se krije iza tog naziva. Zanimljivo je, da za sad, od svih životinja na planetu jedino mi ljudi smo sposobni dosegnit ovoliku svjesnost. Također, sposobni smo se prosvitlit, vidit suštinu svega što postoji. Imamo nevjerovatno sposoban racio i moremo spoznat nevjerovatne stvari. Možda smo na putu da više ne budemo ljudi, neg nešto drugo. Isto ko što smo se od običnih životinja razvili u ljude, tako možda sada se iz ljudi razvijamo u neka još kompleksnija bića, koja ćemo možda bit nakon smrti. Možda, samo možda. Živili mi. :)
Neki blogeri su ovde na ovom blogu već dosta dugo. Ja san tu od 2011te i ostajen tu još uvik, iako san ima faza kad san se skroz skinija sa bloga. Zanimljivo je, kako se u različitim fazama života javi ta potreba za pisanjem, za djeljenjem svog intimnog unutrašnjeg prostora s nekim drugim. I to sve fino, anonimno, perfektno smišljeno. Mislin da u svima nama postoji potreba da pustimo druge u naš život, i da se otvorimo drugima, neko to voli zbog užitka, neko da olakša patnju, al kako god bilo pisanje je nešto što volimo i što nas održaje skupa. Uz pisanje, jasno, želja za komunikacijom. Kad se sitin starog bloga, bilo je tu dobrih tekstva, a zanimljivo kako mi se orjentir zbog kojeg pišen totalno prominija haha. Il možda i nije toliko? Kad san otvorija svoj prvi blog motivacija mi je bila da bude kao portal za raznorazne teme, teorije zavjere, duhovnost, kritika religije, kapitalizma, nacionalizma i svega toga u društvu na šta san bija nabrijan. Mada, i sem tih sadržaja je bilo drugih tema i tako to. Sad mi je fokus drukčiji, više san orjentiran ka unutra... Ne znan jel to moj lični zaokret ili se to tako dešava s godinama? Vi što ste ovdje prije 2011te mi morete odgovorit na to pitanje haha. Ovaj blog san otvorija kad san se prvi put vratija iz Sarajeva kući zbog nepodnšljive anksioznosti. Sad kad gledan, djeluje bezze čega san se sve plašija. Ali evo me opet na pisanju, sa novim mentalnim problemima, i, iako ovaj put nisan počeja pisat zbog problema koje iman, pisa san i prije nego su došli, sad su jedna počesta tema na mom blogu. Mada bude tu toga još. I sad ima politike i društvenih tema i duhovnosti, al nema onog naivnog mladenačkog žara da iđen minjat svit. Znači, ipak odrastam iako se trudin ostat dite haha. Svakako, nadam se da ćemo se još družit. Živili mi. :)
Kasno je, a ja ne mogu spavat. Lega san prije dva sata, valjan se po krevetu i nikako zaspat... Nisan odavno pisa o sebi, pa možda je ovo momenat za toga. Ovako, prid jutro, dok san još budan... Zahvaljujući jednoj prekrasnoj sobi san trenutno ok. Inače, bija san katastrofa. U ovaj četvrtak san se vidija sa psihologon. I kako mi se čini, neću moć s njin izbjeć to nasilno ispoljavanje agresije. I s njin mi je došla tuga, pa me pribacilo na agresiju i tu ja stanem. Ali ono ne stane tu, nego ruje, ruje u meni dok ne nađe neki ventil kuda more izać. Zadnjih par dana san bija loše i već san bija spreman pridat se da odem na dno dna, znači kad kažem dno dna mislin da uradin neko sranje i da me zatvore u neku instituciju do kraja života. Nema u ovom mom stanju sredine, ili ću se izborit i bit odličan, ili će bit katastrofa za mog potpunog sloma i za crne kronike. Ja, kako stvari stoje, kući ne mogu porazbijat. Ovaj potisnuti dio mene, kako stvari stoje, se neće integrisat u moju cjelinu bez ispoljavanja agresije. Palo mi je na pamet da potražin neko prikladno misto, di mogu sa psihologon ispoljit ovu agresiju. Samo iz glave ne znan di bi to misto moglo bit. Nisu meni problem ni pare, platija bi ja svu štetu koju bi napravija, al ne znan di. Ostaje mi eventualno da budem 'pozitivan' u iščekivanju nekog mista da mi se otvori, na onaj fazon zakona o privlačenju. Ili će možda rad sa psihologon donit neke neočekivane promjene pa neće bit potrebe da kući razbijam ili neće bit potrebe za razbijanjem uopće, što je idealno, al ne dajem tome priko 5% šanse. Um mi stavlja zamke koju god opciju da odaberem. Šah matira me. Izgleda da jedino vridi ona od Aleksandra (Sjeverno? :D) Makedonskog, udarac mačem po gordijskom čvoru. Nešto ja u sebi još nisan spreman da napustin. Ne mogu pustit tu obiteljsku karmu, taj kao nepisani sistem pravila i obiteljskih odnosa. Iman osjećaj da ću, ako ovo prođen, bit sam. Ali ne da mi se teoretisat. Nema od tog koristi. Ne znam ni od čega ima koristi. Da san ima tableta večeras vjerovatno bi proguta jednu šaku i završija s ovim. Tužno, a toliko blizu cilja. U ovom procesu, koji faktički traje cili mooj život, san proša neke stvari di bi mnogi poklekli. Izborija san neke borbe na kojima bi mnogi pali. I ne pretjerujem kad ovo kažem, niti se hvalisam. Ali ovo sad.... Kako mogu bit ovolika kukavica, baš kad san blizu razriješenja sveg ovog sranja koje vučen godinama. Neman objašnjenje. Nadam se samo da ću bit hrabriji i odlučniji i nadam se da ću nać prostor u kojem mogu porazbijat. Nadam se i da će ta potreba za razbijanjem proć. Dobija san malo smirenosti na kredit, zahvaljujuć, osobi s kojon san priča večeras, al ukopaću ja sebe brzo ponovo, znajuć se kakav sam. Nikako dovršit ovaj post, stalno iman osjećaj da još nešto oću reć... Vjerovatno ga ne mogu dovršit jer san sam nedovršen. Tako da će takav ostat i post. Do nekih boljih vremena, uživajte mi. Jebo život ako ni u čem ne uživaš, a meni je, izgleda od uživancije ostalo samo pisanje.
https://www.youtube.com/watch?v=_uofQD-N6UI
Klinci koji danas odrastaju će u Star Warsima gledat glavnu junakinju, a ne junaka. U serijama i filmovima, povremeno će nailazit na homoseksualne osobe, parove i slično. Ti klinci, nadam se, neće primjećivat neku promjenu koja se je desila, njima će bit normalno da i žena može bit hrabri borac i da i homoseksualci postoje kao i ostali ljudi. Takvo stanje je velik napredak. Nama, koji smo ajmo reć u prijelaznoj fazi po tim pitanjima, je takvo stanje novost. Uglavnom smo navikli na muške junake i na isključivo strejt parove, pa kad se desi neki homoseksualni par u recimo, Game of thrones, malo nas iznenadi, ono, primjetimo to kao 'nešto drugačije'. Meni je drugačije i to pozitivno drugačije. A definitivno mi je drago da nove generacije neće vidit to ko 'nešto drugačije'. Mada, na ovim našim balkanskim brdima, još je leglo homofoba i nema puno priče o homoseksualnosti. Pa tek nam je ove godine bija prvi gay pride u državi. Također, žene se odgajaju patrijarhalno, one se uče kuvat a muški ne, sklanjaju sa stola tanjire svojoj braći itd, a od muškaraca se očekuje da stvore bogatstvo i prehranjuju cilu porodicu. Zaostala smo sredina, nema se šta reć. I svaki korak naprid po tom pitanju se gleda kao na 'zlo sa zapada'. Sestra mi je baš spomenila kako je slušala nekog fratra koji spominje kak su migranti i liberalna ideologija dva jahača apokalipse. Pa onda čovik da ne komentira sranja koja ljudi slušaju iz usta hožda i svećenika, i da ne komentira stavove religija? Na stranu vjernici koji su normalni i ok, al takvih je malo. No, dobro to. Ima još masu problema koje tribamo riješit. Odnos prema okolišu, raspodjela bogatstva tako da i nas 99% imamo normalne financije, ratovi, financiranje terorista i slično. Pa kad san se dotaka filmova i serija, još mogu zamjerit što su u Holivudu ko negativci redovno Rusi, a u zadnje vrime islamski teroristi. A isti taj licemjerni zapad, priko Saudijske Arabije, financira i potiče te teroriste, protiv kojih se navodno bori. Puno je izazova prid nama, ali nije istina da nismo napredovali. Ali još će puno vode tribat proteć da bi nekad naša dica, unuci, prapraprapraunuci, mogli živit u istinski ostvarenom čovječanstvu i da bi s ponosom mogli reć: Ja san čovik.
Postojanje, kao takvo, je neobjašnjivo. Nikakve religije, niti ikakve grane znanosti, niti filozofija ili neka areligiozna duhovnost ne mogu objasnit kako svit postoji. Meni je to fascinancija, ono, u po nečega se samo zapitan: Kako išta postoji? I na to pitanje nema odgovora. Ako je odgovor na pitanje Bog, od kud Boga? Ako je veliki prasak, šta je bilo prije njega? Ako se sve vrti ciklički, nastaje i nestaje, kako je opet stvoreno, od kud svita? Na to nema odgovora. Jedino se moremo složit svi, vjernici, duhovnjaci, filozofi, znanstvenici, svi ljudi u principu, da ne znamo. I to je vrh. Svit je misterija, i to pitanje kako sve postoji, kako je moguće da išta postoji, kad se postavi i kad dotakneš taj osjećaj koji se pojavi, je nešto neprocjenjivo. Taj osjećaj čudesnosti sveg postojanja. Svit je u biti neobjašnjiva i nesaglediva misterija. Prekrasna i nevjerovatna misterija. Kao dodatak, imam dodat ovo:
" Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao
Imenima kojima se može imenovati nisu apsolutna imena
Bezimeno je izvor neba i zemlje
Imenovano je majka svih stvari
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nesagledivu tajnu
Probuđenog duha sagledajmo njegove manifestirane forme
To dvoje je isto u izvoru ali drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna
Tajna nad tajnama
Vrata od svih tajni "
Lao Ce: Tao Te Ching
Bilo je vruće i anđeo i čovik su već dugo hodali kroz pustinju. Da li je ovo pakao? Upita čovik. Anđeo mu odgovori: nije, ovo nije pakao. Nastavili su dalje hodati i prešli su razne predjele, neke bujne od zelenia i raslinja da se čoviku točno upali onaj prekrasni osjećaj sa životom u prirodi, da poželi nikad ne izać iz te šume. Čovik upita anđela, jel ovo raj? Nije, ovo nije raj, odgovori anđeo.
Poslje su pošli u grad, hodali su gradom i anđeo je učinio jedan trik nad čovjekom, a da on to nije znao. Naime, nakratko je dao čovjeku sposobnost koja pripada samo anđelima, sposobnost da osjete emocije drugih ljudi. Čovik je hoda ushićeno, vičući: Ja osjećam, ja osjećam, ja sve osjećam! Hodalii su gradom i anđelu je bilo zabavno kako se čovik veseli kao dijete.
No, malo kasnije, čovik se je zasitija. Jednostavno, osjećat sve tako mu je bilo previše. On upita anđela: Anđele, hvala ti na ovom daru, ali ja sam ga se zasitio, mogu li ti ga vratiti nazad? Anđeo mu reče: Ne možeš, jer još nisi naučio lekciju. A koja je to lekcija? Upita čovik. E t ćeš sad vidit, reče anđeo.
Vratili su se ponovo u grad, ovoga puta anđeo čovika dovede do jedne žene u nekoj radnji. Žena je sva zračila mirom i nekim milim izrazom lica. Čovik je, osjećajući je, osjetija jednu potpuno prostodušnu čistoću, jednu životnu jednostavnost i prihvaćanje života. Čovik na to reče, da.... Ovo je raj. Anđeo se nasmija: A nego šta, ti si mislija da je raj misto?
Nakon još nekg vremena hodanja, čovik i anđeo su naišli do jednog narkomana koji leži na ulici. Čovika je odma preplavilo loše osjećanje. Narkoman je bio pun mržnje, najviše prema sebi, mada je znao šta je ljubav, svjesno je izabrao živit suprotno ljubavi. Narkoman je spavao i probudio se kad su ga oni posmatrali. Prvi osjećaji su mu bili teški, osjeća je patnju što se ponovo probudio i što mora priživit još jedan dan. Sad mi je jasno... pomisli čovik. To je pakao.
Ali pakao ima pun lica, reče mu anđeo. Nakon toga su otišli u kafić di se skupljala elita, najbogatija krema društva. I tu je vladalo potpuno odsustvo ljubavi. Samo što oni, za razliku od narkomana nisu ubijali ljubav da je ne osjećaju. Njima je to neosjećanje ljubavi bilo prirodno. Osjećalo se kak svi misle da su posebni, da uspili jer su velike ličnosti, a da samo slabići ne uspiju u životu, gajili su neskriveno gađenje prema većini populacije. Šta misliš o njima? Upita ga anđeo. Ovo nije pakao kao onaj kod narkomana, ali isto ne bi volija živit u ovom svitu.
Kad su izašli, nabasali su na jedng slijepca koji hoda ulicom. Čovik ga je osjetija i takvo nešto nikad nije doživija. Toliki mir i povjerenje u život, da je to nevjerovatno. Slijepcu je svaki korak rizik, al on je bija toliko zahvalan i smiren, sretan iznutra da je to za ne povjerovat. Šta misliš o njemu, upita ga anđeo? Divim mu se, reče čovik. I zavidim mu. Ja nisan onoliko sritan. Onda vidiš da imaš još učit, anđeo će. Za početak, biću malo manje ohol, prokmentira čovik.
E sad mi možeš dat moj dar natrag, reče anđeo. Čovik odjednom izgubi sposobnost da osjeća tuđe emocije. Do viđenja, reče anđeo. Do viđenja, uzvrati čovik. I hvala ti. I drugi put, reče anđeo, i nestade. Čovik ostade zamišljen sidit na klupi u parku.
Jedna, u zadnje vrime zanimljiva stvar o kojon razmišljan je moral. Kako i kad je nasta moral? Kako smo od životinja kod kojih nema morala izrasli u bića kojima je moral suštinski element postojanja? Mislin da je razvoj morala usko vezan za preživljavanje. Također, povezan je s religijom, a pod religija mislin na sva vjerovanja, stara paganska i moderna, koristim taj pojam u tom kontekstu, mada nisan siguran jel se more za paganska vjerovanja koristit termin 'religija', jer mi religiju povezujemo sa modernim institucionaliziranim religijama, ali bilo kako bilo, ja ću ga koristit za opis vjerovanja uopće. Također šta mislin je to da je moral usko povezan sa prelaskom na starosjedilački način života. U samim našim počecima bili smo lovci i sakupljači. O tim vremenima znamo jako malo. Ono što se pretpostavlja je da su postojale grupice ljudi koje su formirale jednu zajednicu koja se stalno kretala u potrazi za lovinom il jestivim biljem. U takvim uvjetima ne znam koliko se je moga razvit moral, a i ako jest, mi o tome imamo malo informacija.
Međutim, onda kad je moral počeja bit bitan je u momentima kada smo počeli živit sjedilačkim načinom života. Tada se formiraju prve ljudske zajednice, kompleksije vrste i uređenja. Formiraju se plemena. I da bi pleme funkcioniralo, potrebna su određena pravila. Da bi svi znali npr da im se ne može opljačkat njihova imovina, potrebno je da cilo pleme prihvati da se ničija imovina ne pljačka. U suštini, radi svačije individualne dobrobiti se formiraju kolektivna pravila. Tu možda čak možemo nać i korijen prava. Prava u današnjem smislu, zakona i slično. Jer, svako pleme je imalo svoja pravila, svoje tabue, svoje Bogove koji su se molili. U to vrime, moral je bija usko povezan s religijom. Da bi se osigurala dobra godina, valjalo je prinosit žrtve, pa i ljudske. Također, nametala su se pravila ponašanja unutar plemena, i plemenska struktura, koja je varirala od plemena do plemena. Većinom je centralna uloga bila uloga šamana, on je politički i vjerski vođa plemena, liječnik, iscijelitelj a i mnogo više od toga.
Moral je razvijen tako da bi osigura red o kojem je ovisilo funksionisanje plemena i društva, ali u nekim slučajevima on je ima božanski karakter, u smislu da Bogovi ili duše predaka, ili šumski duhovi budu zadovljni radile su se žrtve, a ostala pravila koje je svako pleme imalo je bilo tu u svrhu dobrobiti svih i u svrhu očuvanja reda i prsperiteta u zajednici. Nekad prije nekoliko tisuća godina, počinju se javljat moderne religije. Tu je Hinduistička tradicija, pojavljuje se Budizam, Taoizam, Židovstvo, Kršćanstvo, pa nešto kasnije i Islam. Sve te religije su preuzele akumulirani dio morala od starijih generacija. Ovo posebno važi za monoteističke religije, jer je kršćanstvo preuzelo dio židovske tradicije i islam također, s tim da je islam preuzeja nešto i kršćanske tradicije, a nešto odbacija, poput vjerovanja u trojstvo. Sve te religije donose moralna pravila za život i svjedok su čovikove potrebe za moralom. Također, Rimsko carstvo je imalo građansko pravo, pravo slobodnog čovika naspram roba npr i slično. Tu imamo slučaj razvoja prava neovisno o religiji.
Međutim, mene zanima jedna stvar, kad je čovik počeja osjećat moral kao nešto bitno? U kojem momentu se pojavija pojam pravde? Kada smo istinski počeli srcem biti moralni i boriti se za prava nekih obespravljenih ljudi i slično. Kada je moral posta intrizična kategorija, a ne samo nuspojava borbe za preživljavanjem? U istočnjačkim tradicijama, sa Budom je došlo npr do revolucije, jer je Budizam ukinija kaste i jer su u Budizmu svi ljudi jednaki, za razliku od Hinduističkih učennja. Buda je svaku osobu smatra jednako vridnon, i nije implicira koncept zla, kakav imaju monoteističke religije, nego je svak na putu do spasenja od ciklusa reinkarnacije, samo oni koji vrlo uprljaju karmu, koji bi se na zapadu smatrali zlima, u Budizmu će morat proć patnju dok se ne pročiste, ali eventualno će i oni okusit slobodu i sreću. Također u Budizmu je 'dobro i zlo' stvar individue, ne postoji neko ko daje nagradu i kaznu, tako da ne možeš bit moralan jer se plašiš pakla il jer želiš u raj. Ako želiš slobodu, moraš se oslobodit svih navezanosti.
No i monoteističke religije razvijaju svoj moral. Proroci u židova se bore protiv socijalnih nepravdi, protiv korumpiranih kraljeva, ali također u Bibliji Bog šalje Izraelce u genocidne pokolje i slično, tako da, taj moral iz starog zavjeta je veoma primitivan. Dok, sa dolaskom Isusa, stvar se minja. Samo ona scena, kada je gomila tila kamenovat Mariju Magdalenu, i kad je Isus doša i reka: Ko je bez grijeha nek baci prvi kamen. Koliko je prelijepa a i tako inteligentna bila ta gesta, taj postupak. Isus naučava ljubav, ljubav prema svom bližnjem, ljubav prema siromašnima, ljubav prema odbačenima, prema 'grešnicima' itd. Isusov moral je moral jednom izuzetng čovika. I kad je zna da će ga razapet, ipak je učinija pravu stvar i nije pobiga, nego je osta, umra samo zato što je bija izuzetna osoba u zlo vrime. A svako vrime je zlo za izuzetne osobe. Muhamed također je moralno jaka figura, međutim, sa Muhamedom je stvar drukčija jer je on i državnik, tako da je Kur'an koliko vjerska, toliko i pravna knjiga. U svakom slučaju i Muhamed je zadužija svoje tadašnje društvo, bija je i feminista i mudar čovik koji je unaprijedija tadašnje društvo. Također, zasnova je jednu kompletnu civilizaciju, i to civilizaciju naprednu za svoje vrime, možda najnapredniju (ako nećemo sad kopat po Kini i Indiji, o njima ne znam toliko).
Meni je suštinski faktor za moral, u principu, empatija. Kada smo svjesni da svi ljudi osjećaju, da svi ljudi proživljavaju bol, da žele samo bit sretni, mada nekad se tak zakompliciraju pa se razviju i u grozne karaktere, ali ipak i dalje su ljudi koji u dubini sebe samo žele da se osjećaju prihvaćeno ko takvi kakvi jesu i da budu sretni. Kad imaš to u vidu, onda se nameće pravi moral, moral radi dobrobiti drugih, a ne kao nagrada i kazna. Međutim, šta je točno dobrobit i ko ima koja prava po moralu. Da li homoseksualci mogu imat jednaka prava ko heteroseksualci? Da li dite mre imat prava dok je još u utrobi majke, dok nije rođeno? Da li imigranti imaju pravo da se useljavaju u naše zemlje, jer, nismo mi vlasnici zemlje samo zato ako smo je omeđili granicama? Da li žena triba imat sva ista prava kao i muškarac? Sve su ovo aktualna pitanja, kako di, ali aktualna su. Također, šta da radimo sa megalomanskim ambicijama vođa najmoćnijih svjetskih država, šta s kmpanijama, farmaceutsskom, vojnom industrijom, GMO hranom? U današnje vrime je moral jako izdiferenciran i reka bi da nikad ko danas nismo bili prid ovakvin izazovima.
Jedna stvar koju imamo je pravo. Ovdje pod pravo ću zanemarit šerijat, jer bi previše odnilo ionako dug tekst. Imamo pravo i njegova dužnost je da održava red u društvu. Međutim, vode se razne polemike oko toga šta i kako se pravno triba regulisat. Koliko oporezovat milijardere? Šta radit sa zakonima zaštiti okoliša? Da li abortus triba bit legalan, da li istospolni parovi se tribaju moć vinčat? Tu nema saglasnosti, ili je ima vrlo malo. S druge strane imamo moral koji nije vezan pravom, međutim, svaka skupina želi da njen moral bude i upisan u zakone država. Danas imamo toliko paletu ideologija, kao nikad do sad. Pa ipak, nisan siguran da li smo moralno dosegli i da li moralno možemo upratit ovoliki tehnološki napredak koji smo ostvarili. Imamo nuklearne bombe, dovoljno je da se jedan luđak dočepa okidača i bye bye, odemo svi... Imamo sredstva da iskorijenimo siromaštvo potpuno i sredimo svit, a mi ratujemo, borimo se za nadmoć i dominaciju nad određenim regijama u određenim državama. Ne prihvaćamo neke grupe ljudi samo zbog predrasuda, tipa gejeve na balkanu, ili muslimane na zapadu. Moral jeste napredova, ali ne toliko da uprati tehnološki razvoj koji smo ostvarili.
I da, moral 21og vijeka nije više moral religije. Ne kažen da neki i dalje nisu religiozni i ne crpe svoje stavove iz religija, ali dominantno, religije je zamijenila sekularna etika. Mada u šarolikoj paleti morala ima boja i religijskog morala, što je ok, samo što on više nije toliko dominantan kao do sada. Kroz cilu našu povijest bili smo u nesvjesnom stanju, uronjeni u prirodu oko nas i gajili smo razna vjerovanja. Kasnije religije su donile novi moral sa sobom, međutim, filozofija se također bavi moralom, a etika je grana mišljenja koja je specijalizirana za moral. Kako je uticaj religije na zapadu počeja opadat, ljudi su se počeli povlačit iz onostranog u 'ovostrano' i moral se nastavija razvijat sekularno. Jer, više nam ne triba religija da bi imali moral. Što opet reko, ne znači da neće bit morala zasnovanog na religiji, al on je danas uklopljen u šaroliku etičku sliku našeg društva. Ono što se ja nadan je da će etika jednog dana bit nadređena znanosti, te da se neće moć tek tako proizvodit ubojita oružja, radit genetski modificirani organizmi i slično. Ili ako se te stvari nastave, da će bit jer je koliko toliko objektivno utvrđeno da se to nastavi. Također, uključija bi stavove građana da sudjeluju u donošenju tih odluka. Što više direktne demokracije to bolje. I vrime je da znanost bude podređena etici. Toliko. Ako ovo iko pročita, zahvaljujem mu se. :)
Powered by blog.rs
