Sjene iz djevočicinih snova

03 Dec, 2019

Raj i pakao

— Autor nepocesljan @ 17:58
Bilo je vruće i anđeo i čovik su već dugo hodali kroz pustinju. Da li je ovo pakao? Upita čovik. Anđeo mu odgovori: nije, ovo nije pakao. Nastavili su dalje hodati i prešli su razne predjele, neke bujne od zelenia i raslinja da se čoviku točno upali onaj prekrasni osjećaj sa životom u prirodi, da poželi nikad ne izać iz te šume. Čovik upita anđela, jel ovo raj? Nije, ovo nije raj, odgovori anđeo.

Poslje su pošli u grad, hodali su gradom i anđeo je učinio jedan trik nad čovjekom, a da on to nije znao. Naime, nakratko je dao čovjeku sposobnost koja pripada samo anđelima, sposobnost da osjete emocije drugih ljudi. Čovik je hoda ushićeno, vičući: Ja osjećam, ja osjećam, ja sve osjećam! Hodalii su gradom i anđelu je bilo zabavno kako se čovik veseli kao dijete.

No, malo kasnije, čovik se je zasitija. Jednostavno, osjećat sve tako mu je bilo previše. On upita anđela: Anđele, hvala ti na ovom daru, ali ja sam ga se zasitio, mogu li ti ga vratiti nazad? Anđeo mu reče: Ne možeš, jer još nisi naučio lekciju. A koja je to lekcija? Upita čovik. E t ćeš sad vidit, reče anđeo.

Vratili su se ponovo u grad, ovoga puta anđeo čovika dovede do jedne žene u nekoj radnji. Žena je sva zračila mirom i nekim milim izrazom lica. Čovik je, osjećajući je, osjetija jednu potpuno prostodušnu čistoću, jednu životnu jednostavnost i prihvaćanje života. Čovik na to reče, da.... Ovo je raj. Anđeo se nasmija: A nego šta, ti si mislija da je raj misto?

Nakon još nekg vremena hodanja, čovik i anđeo su naišli do jednog narkomana koji leži na ulici. Čovika je odma preplavilo loše osjećanje. Narkoman je bio pun mržnje, najviše prema sebi, mada je znao šta je ljubav, svjesno je izabrao živit suprotno ljubavi. Narkoman je spavao i probudio se kad su ga oni posmatrali. Prvi osjećaji su mu bili teški, osjeća je patnju što se ponovo probudio i što mora priživit još jedan dan. Sad mi je jasno... pomisli čovik. To je pakao.

Ali pakao ima pun lica, reče mu anđeo. Nakon toga su otišli u kafić di se skupljala elita, najbogatija krema društva. I tu je vladalo potpuno odsustvo ljubavi. Samo što oni, za razliku od narkomana nisu ubijali ljubav da je ne osjećaju. Njima je to neosjećanje ljubavi bilo prirodno. Osjećalo se kak svi misle da su posebni, da uspili jer su velike ličnosti, a da samo slabići ne uspiju u životu, gajili su neskriveno gađenje prema većini populacije. Šta misliš o njima? Upita ga anđeo. Ovo nije pakao kao onaj kod narkomana, ali isto ne bi volija živit u ovom svitu.

Kad su izašli, nabasali su na jedng slijepca koji hoda ulicom. Čovik ga je osjetija i takvo nešto nikad nije doživija. Toliki mir i povjerenje u život, da je to nevjerovatno. Slijepcu je svaki korak rizik, al on je bija toliko zahvalan i smiren, sretan iznutra da je to za ne povjerovat. Šta misliš o njemu, upita ga anđeo? Divim mu se, reče čovik. I zavidim mu. Ja nisan onoliko sritan. Onda vidiš da imaš još učit, anđeo će. Za početak, biću malo manje ohol, prokmentira čovik.

E sad mi možeš dat moj dar natrag, reče anđeo. Čovik odjednom izgubi sposobnost da osjeća tuđe emocije. Do viđenja, reče anđeo. Do viđenja, uzvrati čovik. I hvala ti. I drugi put, reče anđeo, i nestade. Čovik ostade zamišljen sidit na klupi u parku.

Komentari


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me