Da li pjesma vrijedi ako ju piše kukavica?
Skriven, iza jedinog pravog odabira, krvarim dane
i lažem si da je sve u redu. Šapućem si da će sve proći.
I istina je da će sve proć, ali šta će bit od mene dok prolazi?
Gdje ću živjeti kao monstrum, osuđen na pakao, a spoznao ljubav
ljubav koja razdire, ljubav koja donosi izazove koji su preveliki.
Ta ljubav je u meni, i izazovi su u meni, i snaga je u meni.
Samo je pitanje kako je koristim.
Ima li nade da se opredijelim za istinu? Za ispravno? Za najbolnije? Za najneizvjesnije?
Nema nade i nema spasa. Kad neko neće da se spasi.
Sva empatija svijeta ne znači ništa, kad srce nema snage za pokreta.
Kad je duša ugušena njihovim vezama, koje su zapravo moje veze, kojih se držim ko za zadnju mrvicu sigurnosti.
Ali sigurnost je relativan poojam, i topi se pod rukama dok ga držiš.
Prava sigurnost je u predaji Njoj, a ja snage da se potpuno prepustim nemam.
Možda sa psihologom bude bolje.
Pitanje je zašto je uopće baš ovako zapelo.
Dal ja dobrica mogu pokazat zube. Ali kome i zašto ih pokazujem?
Kad lajem i režim na sjene.
Kad prijetnje nema, ali džaba, tome u meni se to ne može dokazat.
Ono ne poznaje racio i ne poznaje jezik.
Poznaje samo sirovu potrebu da se iskali.
Mogu li mu je ja dati?
Mogu, samo, da li ja to mog podnit?
Daj mi snage, Bože, da porušim ono malo vrijedno, a ne ono neprocjenjivo.
Probudio se u sobi punoj paučine. Isprva mu ništa nije bilo jasno. Onda se lagano počeo sijećati... Žene, djece. Sjećao ih se ali im se nije mogao sjetiti imena. Nakon nekoog vremena odlučio je ustati. Razmakao je paučinu sa nekih okvira od slika i vidio slike žene i djece, ali vidno starije nego su bile kad ih se on zadnji put sjećao. Tada se vrata otvoriše i gospođa u bijeloj kuti uđe u sobu. - Dobar dan, reče mu. - Dobar dan, odgovori joj. Ko ste vi, ako smijem pitati. - Možeš slobodno, gospođa reče, ja sam vaš vodič. Tu sam da mi kažete kada ste spremni. - Spreman na šta? - Polako. Prošlih puta niste bili spremni i vratili ste se na spavanje. Međutim, vrijeme je prolazilo i vidjeli ste da su vam i djeca i žena ostarili. - Pa gdje sam ja, šta je ovo sve? - Polako. Nema finog načina da se kaže.. Uglavnom, mrtvi ste. - Mrtav? Pa od kud ove sobe, slika i svega? - Ovo je ono što je za vas bio život. Kao što vidite, nije tu puno toga ostalo. Ali vi ste i dalje vezani za život, i vaše je pravo biti u ovoj sobi koliko god želite. - A šta je tamo, u sobi vani? - Vani? Vani je smrt. - I vi kažete da sam do sad uvijek birao svoj život? Uvijek. - Ali u njemu nema više ništa za mene, ništa osim sjećanja. Da, ali na vama je koliko ćete dugo biti vezani sjećanjima. Razumijem. Ovoga puta, ovaj put idem vani. Reče. Pođite za mnom, reče mu gospođa. Prolazili su kroz uski tamni hodnik i na drugom kraju bila su vrata. Kad je izišao, vidio je da je na balkonu. - Ako hoćete u smrt, odavde morate skočiti dole. Jasno, ova zgrada i pod ispod nisu od materije i ništa vam ne može biti, ali vi morate u vašem umu se odlučiti na taj korak, na korak u smrt. Stao je i razmišljao. Na momenat mu je došlo da se vrati u sobu. U njoj je sve tako poznato. I tako mrtvo, pomisli. Ovoga puta nije dvojio, pustio se naglavačke prema podu. Kad je pao dole, začudo, dočekao se na nogama. Gospođa u kuti je bila pokraj njega. Na tlu je bila vreva ljudi, bio je u velegradu. - Gdje da sad idem? - Potražite urede po gradu koji vam nude živote i izaberite neki život koji biste željeli živjeti. Ili malo budite u gradu, ima finih kafića i parkova za ljude koji su u međufazi, kao vi. - To ću i uraditi. Reče joj. Imao je osmjeh na licu, osjećao se sviježe i živo, kao nikad do sad. Odlučio je poći u istraživanje grada, smrt je baš uzbudljiva pomisli. Što sam se ja uopće bojao smrti? Čuj bojao pomisli, kakva je to uopće emocija? Nasmija se sam sa sobom i krenu dalje.
Sestra mi priča, slušala nekog fratra koji govori kako su dva jahača apokalipse, migracije i drugi liberalna ideologija, pod tim misli na prava LGBTQ zajednice. Spomenila je 'je li normalno da se sa 18 pitaš da se izjasniš jesi li muško il žensko'? Reko, ako se osjećaj kao muško i rođen si kao muško, ništa ti ne smeta da se tako izjasniš, ali ako se osjećaš da si žensko a biološki si muško to pitanje je tebi svetinja, jer ti društvo priznaje pravo da budeš to što jesi. Ona će na to kako time potiču one koji imaju 'klicu' te 'bolesti', koja se ovako ne bi razvila a s tim stavom će ti ljudi s klicom koju bi inače zatomili, razvit taj 'poremećaj' i postat transrodni. Ne zna čovik odakle bi počeja komentirat ovo rečeno. Samo kad se stavim u kožu tih ljudi, koji slušaju tog fratra i viruju da su migranti i liberali sluge sotone, znači apslutnog zla, koji je to fanatizam čovječe, ta ideja da se braniš od apsolutnog zla kad se boriš protiv prava LGBTQ zajednice i migranata. Takvi ljudi, zaslijepljeni svojom religijom ne vide koliko su u deluzijama. Isto tako na LGBTQ zajednicu gledaju i muslimani, vide u njima bolest i zlo. I kako onda otvorit neki normalan diskurs razgovora kad ti ljudi misle da si ti sluga sotone. Ja sam na blogu nazivan 'slugom novog svjetskog poretka' što je isto ko i sluga sotone. S ljudima koji toliko fanatično gledaju na te fenomene je teško nać zajednički jezik. Tu je il se slažeš il se ne slažeš. Doduše u par stvari se mogu složit sa desničarima, a to je da u ženskom sportu se stavi maksimalan broj testosterona koje takmičar može imat, da bi se onemogućila nelojalna konkurencija od strane transgender osoba. Ostalo, nemam zamjerke, apsolutno nikakve. Stvar s tim ljudima koji viruju u te priče je ta da prosto ne mogu prihvatit promjene, a vrime se neminovno minja. Msm da je do sad ko zna koliko puta neka promjena smatrana smakom svita i slično. A činjenica je, da društvo postaje zdravije i poštenije prema manjinama. Mlađe generacije su liberalnije, tako da, ovi što trube o jahačima apokalipse već sad žive u prošlosti. P.S. Ne pomaže kod njih ni to što nauka više te oosoobe ne smatra poremećenima, po njima su đavlovi agenti infiltrirani u nauku pa je pretvaraju u slugu sotone.
Ne smijem mislit o onome čemu mi se misli, di ću, šta ću sa sobom, kako drugi žive živote a ja ne mogu, evo kvarim si raspoloženje pišuć ovaj post, strah me, probudiću demone, ne smin ni reć šta, nego moran to mislit samo tajno, nikako naglas da si moran priznat da to stvarno mislin, da bi moga ubit nekoga, fala bogu ne dolazi mi večeras, vidiš večeras san baš nekako miran i izbalansiran, garant jesen radi svoje, još da oće Romić pomoć, kad bi bilo moguće da mi se ne baca, ma zašto ovo pišem kad san večeras ok, ko da točno oću da si pokvarim raspoloženje svim ubičajenim sranjima, šta ako mi se krene razbacivat, kako pobić od sebe, sakrit se od sebe, ko će priživit ovo nepušenje, naša san i ja kad ću se odbit od cigara. Kako se nosit s tim da volin ćaću i mater i sve svoje a opet bi im razbaca sve prid noson i sova što su me ostavili, iako me niko nije ostavija, nego samo neki kurac koji san ja odcjepija od sebe, neki ja kojeg san malo veći i širi ja otkinija od sebe, se buni i pravi nered. Al ne smi se mislit o tome, jer ako krenem mislit skontaću da mislin, pa će me povuć da bacan, pa ću zaključit da je to jedini način, evo sad to zaključujen, vidiš, nisan triba ništa pisat, oću pisat ovaj post samo da se kurčin da ljudima bude zanimljivo pratit koliko mi je zapetljan mozak, a ne daj bože mislit da uradin kakvo sranje, šit, to triba zaboravit da se ikad pojavilo, pojest tu misao i ubit je, zatrt joj svaki spomen i zakopat je negdi di ja sam neću vidit di je.
Mislim da nikad neću svatit ljude koji su turboreligiozni, u smislu da im je glavna priča njihovog života ona o njihovoj vjeri. Takvih recimo ima na bloggeru ovdje, di ima blogera i blogerica kojima je buukvalno svaki post o tome šta je napisano u kojoj suri i ajetu, šta Allah zapovijeda, itd. Ne mogu da svatim um koji je potpuno omeđen religijom, ima to i to, tako je napisano, to je Božija volja i to je to. I ti ljudi strastveno pišu postove o vjeri, poprilično duge, a koji se uglavnom svode na bitnost pridržavanja nečega u vjeri i tako. No, nije samo na blogu, imam i primjera iz svog života. Imam rodbinu, koja je dobronamjerna i fina, ono, nema im se šta reć, al su baš turbovjernici. I kako san prije par godina dobija nistagmus, još dok je bilo friško i dok je poremećaj bija u akutnoj fazi, jednom se desilo da san svratija do njih. Oni su me obasuli prijedlozima da si pravim križ na čelu blagoslovljenom vodom, da uzmem neko sveto ulje pa se njime mažem, da mi fratar uradi bolesničko pomazanje, da se molim ovim i onim svecima, da obavezno idem na misu, da molim ovu i onu krunicu... Nabrojiše oni toga, a ja sve u sebi šutim, neugodno mi reć da nisan kršćanin i da to ne važi za mene, i tako odslušam i odem. I ostaje mi pitanje, kako neko more bit toliko u vjeri? Možda je predrasuda, ali meni tolika religioznost djeluje pomalo opsesivno-kompulzivno. Mislim da je kompenzacija za neke strahove ili da im je prosto lakše predat sve u ruke Bogu i živit tako, po automatizmu. Da se razumimo, razumin religiozne ljude koji se vode religijom kroz život i drže se pravila religije, moja obitelj je npr takva. Imam sestru koja ima oko 38 godina i nije udata, i koja drži kriterije za momka joj, da je kršćanin, da nije razveden i tako to, sve po vjerski. Da se razumimo, ona nije manje žena zbog tog što je neudata, ali i sama se želi udat a ima stroge kriterije, sve po kršćanskom ps-u. I ja je podržavam u tome, to je njen život i ima pravo na takve kriterije. Druga stvar je, kako se bgt ti ljudi, oni o kojima pišem ovaj post, nikad ne zapitaju jel njihova religija u pravu, s obzirom na to da postoji još kolko hoćeš religija koje sve tvrde različito? Mislin da su takvi ljudi slipi za takva pitanja, jer im je religija za život neophodna kao zrak koji dišu, i u njene dogme se ne smi sumnjat! Tako to, ne razumin, a vjerovatno ni takvi vjernici ne bi razumili mene, pogotovo što prolazin vako krvavu fazu, ali mi ne dolazi da se hvatam za vjeru da me vadi iz ponora.
Postoji ta mreža u koju upadnem ponekad, ili bolje rečeno, ponekad osvijestim da sam u njoj. Pitka je kao najbistrija voda, duboka kao bol sva na vom svitu i lijepa kao vjetar koji mrsi kosu djevojčice... Ima ta mreža i ime, ali govoriti ga neću, znam sam da kad joj se pustim, osjećam i vidim svakoga od nas kao jedno, kao samu mrežu, kao Nju. Ona me ispuni i otopim se od suštine, dok ne dođem do suštine. Ona je kao more a mi smo kao ispupčenja na pučini, ispupčenja koja rijetko kada gledaju u svoju dubinu, ili u dubinu ostalih ispupčenja koje vide. Kad bi gledali, našli bi Nju i bili bi Ona.
Čita san davno o tome kako je u Van Goghovoj poznatoj slici: Stairy night, uočen patern koji su fizičari primjetili tek godinama poslje, jedan od najkompleksnijih fenomena u fizici, koncept 'Turbulent flow in Fluid dynamics'. Van Gogh je bukvalno u svojoj psihotičnoj epizodi nacrta fenomen koji su fizičari uočili tek poslje. Sad gledam video o teoriji struna, i prikazane vizualizacije poprilično podsjećaju na simbole kakve ljudi opisuju u iskustvima sa halucinogenim drogama, simbole koji proprilično liče na modele iz teorije struna. Također, mandale koje se pojavljuju ljudima kad uzimaju Ayahuascu su psihički simbol cjelovitosti kod Junga. Zanimljivo je i uzbudljivo vrime u kojem živimo, i bilo bi zanimljivo kad bi se ova, hajmo reć duhovna iskustva povezala sa modernom znanošću, ili kad bi znanost shvatila da se do znanja može doć na drugačije načine od onih koje oni jedine prihvataju kao validne. Jer čovik more svojom sviješću uć u sfere i otkrit pravu prirodu stvarnosti i bez kompleksne matematike. Mada je i matematika dobra, i zanzstvene teorije su korisne. Moja (znanstvena il ne) teorija je da je cili svemir kao jedna mreža energije i da je ta mreža zapravo živa. Ima san lucidan san u kojen san vidija te veze iz svemira, i stupija san u interakciju s njima, i žive su, mada prirodu te interakcije ne mogu opisat a da je potpuno ne pokvarim. Također san vidija da je sve što postoji u suštini ljubav, a znanost možda jednog dana dođe do odgovora na to kako ljubav kao sila djeluje. Mada, znanost trenutno nije zainteresirana za istraživanja koja su inspirirana takvim iskustvima, barem ne mainstream znanost, a u ne mainstream područjima se proučava sve i svašta, i apsurdne ali i zanimljive i inovativne stvari. Također u Budizmu npr se smatra da je sve u suštini praznina, i tvrdi se da postoje druge sfere u kojima možemo živit ko bića, ili u kojima žive neka druga bića, a po teoriji struna prostor ima 11 dimenzija, od kojih mi većinu ne vidimo. I također, prostor je u principu prazan, samo teče energija kod njega, i materija je u suštini energija, što znači, nije čvrsta, prazna je, a ta praznina je živa energija. Što više budemo otvoreniji prema znanosti kao duhovni ljudi, i prema duhovnosti, kao znanostveno orjentirani, mislin da ćemo prije doć do spoznaje suštine naše stvarnosti.
Ima nekoliko mi je jedna djevojka koja me dodala na fb, i pročitala mi knjige, za drugu knjigu rekla da joj je genijalna. Da nije za svakog, al za koga jest, da je pun pogodak. Gledam downloadse knjige, nakon što san je presta reklamirat na fejsu i instagramu, di san bija platija reklamu, dobija san nekih 10 novih downloadsa. Znači da je neko nekome reka da je dobra pa je taj neko skinija. Još je dosta ljudi šeralo knjigu sa moje stranice na fb. Možda je glupo, ali takva sitnica me dosta raduje. Ne smatram se piscom u pravom smislu riječi, mada bi se možda triba smatrat, jer ipak san objavija dvi knjige, i moje knjige je pročitalo nešto više od trista ljudi, što i nije neka brojka, ali drago mi je to vidit. Ako je iko izvuka išta vridno za život na osnovu mog iskustva koje san utka u knjige, posebno u ovu drugu, srce mi je odma veće. Dok san radija stand up komediju, motivacija mi je bila borba protiv nacinalista, homofoba, kapitalista, itd, ukratko motivacija mi je bila borba. Više mi nije to motivacija, barem ne takva borba. Motivacija mi je sa drugom knjigom bila dat ljudima nešto nježno i lipo, a pišuć se pretvorilo u iznošenje sve mudrosti koju imam, za ovih svojih 27 godina. Možda ću zvučat bahato, ali te mudrosti nije malo. Život koji živin intenzivno, sa puno stvari koje su mi se desile, i dobre i loše, su me učinile donekle mudrim čovikom, ali ne i mirnim čovikom. Na mir ću morat još čekat, ili ću se za njeg morat još borit. I tako, razmišljam sam sa sobom o knjizi, i kontam kako iman puno veći potencijal od objavljivanja jedne elektronske knjige (e knjige). Ali trenutno faktički ne živim, u ovoj krvavoj fazi nastala je ta knjiga i drago mi je što san bar nešto ljubavi uspija dat, sad u fazi kad sam žeđam za njom. A dok san je dava, dok san pisa knjigu, bija san je pun. Ljubav se dobija kad se daje, to je velika istina. Ne znam kako će mi se život rasplest, imam ponudu da izdam knjigu u print formi na engleskom kod stranog izdavača, samo mi je neko triba prevest, to kad bi mi pošlo za rukom bi bija vrh vrhova. A iman prijateljicu koja je profesorica engleskog i koja mi je sama rekla da će je ona prevest, besplatno, tako da moglo bi nešto od tog i bit, samo će tribat vrimena. A pitanje je di ću ja i ko ću ja bit dok se to sve izdešava. I tako, raduje me što mi je nekom knjiga genijalna, možda je djetinjastvo, tako se meni čini, i da trenutno imam život, možda bi mi to bilo usputno, al opet kad gledam... Šta ima veze? Što me ne bi radovalo da mi je nekome knjiga genijalna? Samo da nađem načina da dođem do što veće publike. To će se možda desit kad počnem živit ponovo. A ko zna šta ću tek tada pisat?
Btw, kad toliko pišem o knjizi, evo je ovdje:
https://www.smashwords.com/books/view/944849
Hodao sam planinama
gdje se olrovi sudaraju s vjetrom
u vječitom plesu
borbi sila
Vidio sam nevidljivo
Osjetio neosjetljivo
Ali nisam našao
Mir sa samim sobom
Mir o kojem sanjam ima tisuću lica
čas je klaun, a čas dželat
Mir koji neumoljivo ruši sve pred sobom
Mir u kojem laste slijeću na gnijezdo
Mir u kojem majke zadovoljno kuhaju ručak
Mir koji je izvan svakog nemira
Vidio sam, vidio, puno
Vidio sam, vidio, možda previše
Da li se može vidjeti previše?
Jednom bili smo dica
bezazlena i nevina
Nismo znali, koliko je teško
Nismo poznavali patnju
Nismo poznavali miris pakla
obrise crnih vračeva što nas oblaze noću
monstrume koje stvaramo iz straha
težinu samoga sebe
Jednom bili smo dica
letjeli nebom kao ptice
mirisali kiše i hodali
ispečenih stopala od ljetne vreline
Jednom bili smo dica
Sada ostaje rastvoreno nebo
kroz koje kape suze, znoj i krv
Sad ostajje borba da ponovo progledamo
dječjim očima
očiima bezazlenosti i neviosti
očima neba
Powered by blog.rs
