Sjene iz djevočicinih snova

06 Jun, 2021

Lito

— Autor nepocesljan @ 14:22
Dok pijem kafu, gledam kroz prozor kako se raspojasano lito razmeće svojim obiljem. Kao da je jedan Bog, zadužen samo za godišnja doba litu reka: Razgolišaj se! U cilom golemom svemiru, jedan komad Zemlje se zagrijava pod stopalima. Sunce je onako litnje, pridvečer meko sija sa onim svojim omamljujućim efektom koji tjera bube da lete i hodaju, koji tjera životinje na parenje, koji tjera ljude da piju sokove neba. Jedno lito, se približava. Dolazi. Zašto ipak se lita, iako prođu, uporno vraćaju? I kakva nas lita čekaju jednom kad nam tijela klonu jer ih napušta naš Božanski dah, hoćemo li moć kupat dušu, kako u rijeci kupamo tijelo, i trčat ko dica kroz polja kukuruza? Kao da jedan Bog dice im šalje energiju da trču, kupaju se, gađaju se blatom, jure po poljskim stazama bosi, sa vrućom zemljom pod stopalima. Dica trču najslađe, ali odrasli hodaju punije i potpunije, hodaju svjesnije, hodaju mirnije. Iako je zemlja Petra Pana privlačna, ljudima je suđeno da odrastu koliko je i litu suđeno da svake godine ponovo dođe. Kad se sezone izminjaju i kad Bog života okrene naše kose iz crne, smeđe il plave u sidu i kad, dođe taj čas da moramo predat svoj Božanski dah nazad njegovom izvoru, ja želim, želim, da još jednom udahnem još jedno lito.

Komentari


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me