Luka je bija naoko običan dječak. Smeđokos, vedar, sa nekom dozom chil energije, one hladne vedrine, poput lagane, hladne vode koja prija. Ima je nešto fino u očima, iza njih kao da su virile njegove sjene, vile koje sa njim plešu iza leđa mu. U komunikaciji s njin bi se osjetilo da je Luka vilen. Iako, niko to nije pretjerano doživljava, to je bilo nešto kao podpragovna impresija, kao background. Tu je a da ga ni ne primjetiš. Sem toga, Luka je bija običan adolescent, zabavljen igranjem nogometa na igralištu i sanjarenjem o tome da će jednom nekoga jebat. Ipak, Luka je ima jedan hobi kojeg je jedino on zna. Niko ga nije zna sem njega, i niko nije zna da on to uopće radi. To bi moglo bit i iz razloga, jer Luku niko nikad nije zna. On je bija dalek, a prisutan, tajan a otvoren. Nikad nije laga a nikad nije ni govorija istinu. Sve što je govorija i radija bilo je jednostavno: Luka. Ipak, nešto s njim je privlačilo ljude k njemu, a pri finim trenucima on je stvarno i volija njiovo društvo. Ipak, Lukin hobi se pokaziva ko koban za sve ljude koje je Luka zna. U tanke noćne sate, kad je noćna gustina popustila, a naziru se prvi tračci svjetla i crta obzora, Luka je posjećiva radionicu. Radionica je bila sakrivena duboko duboko u njegovom umu. Luka je tu radionicu brižljivo izgradija, još dok je bija dite zatvoreno u podrumu. Godinu dana Luka nije vidija ni čuja nijedno drugo živo biće, i u tu godinu dana svog djetinjstva, Luka je napravija tu radionicu. Radionica je, zanimljivo, izgledala identično ko i podrum u kojem ju je Luka izgradija. Bila je fizički totalna preslika. Ali u nju je Luka ugradija sebe. Sebe u podrumu i sebe iz podruma. Ili pak samo sebe. Kad bi, u noćnim satima Luka ulazija u radionicu, uvik je zaključava sobu da bude siguran da niko ne mere uć i uvatit ga, jer, Luka je pritom bija ranjiv. Kad je ulazija u radionicu, nije bija svjestan okoline oko sebe i pritom mu se moglo desit nešto nekontrolisano, ili je pak neko moga posumnjat šta radi. Ta misao ga nije puno uznemiravala, jer je bija dosta samouvjeren. Luka bi u radionicu ulazija malte ne i mimo svoje volje. Neto u njemu se opiralo, kao da su bila dvojica njega. Ali onaj drugi bi uša i povuka i ovog prvog za sobon.
U radionici su njih dvojica gradili. Pravili maske. A maska je tek simbol, simbol onoga šta ona zapravo jeste. A ona je devijacija, laž, zlo. Luka je u radionici radija sa čistim zlom, čistim taljenim iz talionice u njegovom podrumu, podrumu radionice u njegovoj glavi. Prvotno je Luka tu talija maske za svoje roditelje koji su ga ostavili u podrumu. Istalija je toliko maski za njih, i svaka je odgovarala točnom obliku njiove glave. Tu je bija trik, da bi istalija masku za nekog, Luka je mora poznavat točan oblik njegove glave.Neke maske su bile crne, a neke čak i veselo šarene. Ali ispod svake šarene je leža sloj crnog željeza. Svaka je bila zasebna devijacija, svaka mučenje na svoj način. Ludilo, očajavanje, bespomoćnost, isprovocirana agresija, autodestrukcija, suicidalno ponašanje, potpuna poslušnost, samoočajavanje, sve su to bile osobine maski koje je Luka pravija, svaka noseć jednu tu osobinu. Neke druge su bile suptilnije i tribalo je više dana, nekad i mjeseci, da je potpuno stavi osobi na glavu. Te su maske mijenjale karakter osobe potpuno, na svakorazne načine, čineći je potpuno ovisnom o njemu, jer je on podražava masku, on je gledno kroz tu masku bija naprosto neophodan, bez njeg svit nije bija isti. Nekad mu je čak polazilo za rukom da osobi stavi i po više maski odjednom, tako je jednom majci istovremeno uspija, da ona ni ne vidi, u razgovoru stavit masku za skidanje odjeće i masku za samoozljeđivanje, i tada se njegova majka, skinula do gola i rezala se u prostoriji. Kasnije se naravno, nije mogla sjetit kako je uopće do toga došlo, a nije ni imala kad dovoljno bistro razmislit o tome jer bi joj Luka, neprimjetno, stavija još jednu masku zbog koje to nije mogla vidit. Jednom kada bi Luki pošlo za rukom da stavi masku, žrtvi je tada teško polazilo za rukom da se više ikad otme njegovom vladanju. Ispočetka je Luka stavlja maske samo svojim roditeljima... Stavlja im je te maske, i uživa u osjećaju osvete, ipak, taj užitak nije dugo traja, i u međuvremenu užitak vladanja osobom i eksperimentisanja sa guranjem granica dokle može osobu dogurat i prosta znatiželja i veselje kada vidi da mu nova maska radi, su postali svrha sami za sebe. Tada je Luka, nekad čak i protiv svoje volje počeja stvljat maske svima oko sebe. Jednon se je čak iskreno zaljubija, i primjetija je da ne mere bit zaljubljen a da osobi ne stavlja neku masku. Ta ljubav je rezultirala ludilom njegove ljubljenice, ona je zbog Luke završila na psihijatriji. Ili zbog sebe točnije rečeno, jer, bila je jedna caka. Luka je moga stavit masku jedino osobi koja ne vidi dobro. A postoji samo jedan razlog zbog kojeg osoba more ne vidit, to je jer ona sama na sebi drži masku. Kako drugačije bi i moglo ić? Luka je dobro vidija i zna, da svi sami na sebi nose maske, maske koje su si ni ne znajući izradili. A u par navrata je pokuša suptilno stavit maske osobama koje na sebi nemaju masku, rijetkima koji takvi postoje, i vidija je da to ne iđe. Neko ko sebi nije stavija masku odma primjeti na sebi osjećaj stranog tijela. A maska preko maske ide bez problema.
Tih par pokušaja se Luki urizalo u pamćenje i od tada je izbjegava svaki kontakt sa osobama koje na sebi nemaju masku. Osim toga, oni bi ga odma prozreli, a Luka to nije moga podnit, nije moga podnit da ga neko vidi kakav jest. Jer je zna da ta osoba svaća šta on radi, i zna je da drugi osuđuju njegovu tendenciju da stavlja drugima maske, zna je da ju osuđuju, mada je tu tendenciju uglavnon pripisiva njiovoj djetinjoj naivnosti i slabosti, jer, ta on je jak, on more drugima stavit masku i dobit šta želi a oni to ne znaju! Luka je izbjegava ljude koji na sebi nemaju masku, i družija se je samo sa ljudima koji su sami sebi već stavili masku. Takvi ljudi su često ludili za Lukon, on je za njih ima 'ono nešto'. Nikad ne bi ni svatili šta se dešava s njim, a, začuđujuće, unatoč svim posljedicama njima se njegovo ponašanje sviđalo. To je bija trik, Luka je vješto vlada tim hodanjem po žici, da im daje u maski nešto što im se dopada zbog čega je žele na sebi da je zbog neprijatnih posljedica ne skinu. Zato je to umjeće tražilo detaljno poznavanje nečije vlastite maske a i prirodne glave. Luka je dobro barata svim time. Luka je zbog svoje sposobnosti dobro kotira u društvu. S vrimenon je čak steka i veliku moć, posta je stručnjak za maske. Uša je u krugove velikih igrača i učija kako stavit maske masama i masama ljudi koristeći medije poput televizije ili novina. Luka je pokreća ratove i pokreća je bijes i strah u masama, također ih potičući da obožavaju svoje vođe, kojima je on također upravlja držeći ih pod svojom maskom. Luka je bija vladar iz sjene, moćnik, koji je moga sve šta želi. I živija je tako i proživija svoj život, da bi tek prid smrt i sam vidija da zapravo, i sam na sebi drži masku. Kad je to vidija, samo je prid sebon opet vidija podrum, i talionicu u kojoj je izradija prvu masku. Masku za sebe. Masku Luke moćnog, luke koji antipod njemu u podrumu. Njemu ispod maske. I ta maska je tražila od njega da drugima radi maske. On je bija njen pijun, pijun svoje maske. Vidija je to i umra, i osjetija kako se sve vraća, kako postaje bespomoćan, u raljama smrti. Osjećajuć to, sa smrti koja je sve više i više vladala njegovin tijelon, soba u kojoj je umira počela je polako poprimat oblik njegovog podruma. Polako se pretvorila u podrum, a on ponovo u onu bespomoćnu bebu. Poželija je da vrisne, ali glas iz njeg nije izlazija. Tada je vidija da je umra.
Ljudi s kojima provodiš vrime neminovno utiču na te. Upijaš ponašanje, paterne misli, svih ljudu s kojima si povezan. Pennyfor je pisala o svom radnom okruženju... Ja već neko vrime primjećujen uticaje svog okruženja na mene, okruženja mog ropstva u mom selu. Ropstva metaforično rečeno, al to metaforično ropstvo nije ništa manje teško nego neko stvarno. I tako, primjetin uticaje na sebe, polako, kako dosada, dokolica i očajanje, nagriza... Kako popriman blago uticaje mediokritetstva iz svoje okoline... U meni se odvija borba, borba između djela mene koji želi nešto konstruktivno i pametno i djela mene koji se želi prepustit inerciji... Inerciji koja ne vodi u ništa dobro. Sam ne želin zasukat rukave i pokušat, al stvarno, istinski i iz muda pokušat napravit od svog života nešto. Valjda jer ne virujen da mogu. Valjda jer mi je teško odlipit se od inercije. A nešto će privagnit, ne mogu vako kući živit vječno, oduljivajuć momenat kad tribaš ustat, samo da iman što manje dana za priživit... Previše mi je teško da pokušan ponovo zalet, povratak svemu što san ostavija. Dosta toga zbog zdravstvenih problema ne mogu, a dosta toga mogu ali otežano. Generalno je puno toga narušeno da bi ima motivacije za život u ovakom stanju, a opet živin, samo što je to život koji je potpuno na ivici. Tako se osjećan, nezamislivo mi je npr, da bi se nekad u životu moga osjećat ok. Uopće ne vidin kako. Po internetu tražin neke komune, domove... Kontan neka takva varijanta da bi me mogla drmnit, al kad razmislin dal želin da živin u nekoj komuni, i ne želin baš. Samo, želin bit među ljudima, među ljudima koji će mi bit zanimljivi. Ili bar negdi di ću imat neke aktivnosti koje će mi bit zanimljive. Da se vraćan u Sarajevo, zbog smetnji s očima mi, govoron, i da, izvinete, kurcon, neman motivacije... Prosto mi to izgleda ko mučenje, mada bi vjerovatno bilo manje mučenje nego ovo kući. Al ne vidin ni šta bi tu, fakultet mi se ne nastavlja a ne znan koju drugu perspektivu da uberen... I tako, u krug u krug. Sam san za sebe odgovoran, a ovaj blog zasipan svojin sjebon, al ne očekujen da mi neko nešto more pomoć. Prosto pišen, po inerciji, istoj onoj koja me ustaje na nogu jutri. Pardon, popodne. :)
Pijen kavu i domaći sok od divijeg šipka btw, super kombinacija. Tija san pisat o ljubavi, zapravo. Ima nekoliko san tija pisat o tome. Prilikon meditacije san u par navrata osjetija neki osjećaj, koji bi najbolje bilo opisat ko duboka ljubav. Mada, kad kažen 'ljubav', krivo zvuči. Navikli smo tu riječ povezivat sa drugačijon vrston emocija... Možda san kroz svo ovo vrime i naučija šta je zapravo ljubav. Posvećenost. Požrtvovnost. Privrženost. Odgovornost. Ljubav je ono kad zaboravimo na sebe u posvećenosti dobrobiti drugog. Ima san još par momenata koje san doživija koji su vridni opisivanja... Meditacija vridi zlata. Također, jedan zanimljiv momenat mi je bija ima nekoliko kad san gleda drva u jednoj šumi. Kad vodan ćuku vidin tu dva hrasta pa se malo podružin s njima, zagrlin ih i osjećan ih, kako žive. Biljke su puno više nego što mi mislimo, recimo, kako biljke razviju trnje? Kako razviju nešto oštro da se obrane od napada? Za to je potribna dosta velika inteligencija, koju one očigledno imaju. Centralnog nervnog sistema nemaju, ali inteligenciju i svijest imaju, to se more sasvim jasno zaključit. Uostalom, žive su. Prečesto pored biljaka samo prođemo usputno i uzimamo ih zdravo za gotovo, a zapravo, one su žive, ko i mi. One su život, prana, chi, životna energija, elan. I tako, gledan te hraste, i okolna drva, i samo me prođe osjećaj kako i ona gledaju mene. Kako san doživljen, jednako ko što i ja njih doživljavan. Da se razumimo, ne mislin da nam je percpecija ista, ja san čovik, a oni drva, ali ipak me nekako percipiraju. Doživljavaju. Tada san poslje sa odmakon, posmatra prizor isprid sebe, i samo san osjetija, i doživija, na dosta dubokom nivou: Ovaj prizor isprid mene je savršen. Savršen, ali ne ono naše savršenstvo na koje smo navikli, ko kad slažemo kocke pa savršeno odgovaraju... Ne estetsko ni matematičko savršenstvo... Iako, ima i elemente toga, mada, nije samo to. To je bilo prost osjećaj savršenstva datog prostora takvog kakav je. Prosto je savršen, jer je točno takav kakav je. Prostora koji je intenzivno doživljen u svemu što daje, nebu, drvima, zemlji, kamenu... I doživljen, osjećen, spoznat kao savršen. I na isti način, sa sigurnošću mogu reć da je i bilo koji drugi prostor savršen. Nisan tu emociju ima prilike poslje osjetit ali je ona sasvim jasna i nedvosmislena, na dubljem nivou, sve je savršeno upravo onakvo kakvo jest. A to kažu i svi mistici... Mada, često ne bi se složili s tim, zar ne? Teško je nosit patnju i znat da je zapravo, sve u redu. I ako 'nije u redu' jest u redu, jer nije u redu s nekim logičnim razlogom. Sve je savršeno. A tako u pički materinoj. To more bit suma sumarum ovog posta. :)
Otvorija je oči. Sluz, jaka i zategnuta, mu je ometala samo to otvaranje. Oči su mu bile slipljene jakon sluzi koja je išla u širinu. Nije se vidilo dokle i za šta ga točno ta sluz lipi. Činilo se ko da ga lipi za sam život, za svu okolinu, dokle? Ko zna dokle. Moguće dotle dokle ima prostora. Unutra se je osjeća još kao u utrobi, dubokoj, sluzavoj, utrobi što neodoljivo podsjeća na grobnicu. Ipak, to je bilo buđenje. Buđenje u nekakvom svitu, kakvom takvom, jedinom u kojem je moga bit. Na prvi pogled, osjetija je užasan grč, možda i povraćanje. Stomak se je podiga, kako su mu misli počele djelovat, osjeća je intenzivno, intenzivnu mučninu na svaku pomisao. Svaka pomisao je doslovno boljela, osjeća je bol, različitu od svake različite misli. Od mučnine je totalno odbacija prvih par pokušaja da misli i samo je staja, prazan i zaprepašten. Di je bija? Di san bija, odkud me ode? Šta je ovo, šta je ovo, šta je ovo? Misli su beskonačno prolazile, a svaka je parala i bolila na svoj način. Prvo 'šta je ovo' je bolilo duboko iznutra, kao da cilo tijelo osjeća bol, duboka, gotovo ugnjojena bol. Drugo 'šta je ovo', je bolilo više užareno, kao da koža počinje se usijavat i ježit od samog kontakta sa vanjštinon. Treće je već probolo kao nož u utrobu. Nakon toga je sta, ukočen strahon od toga da bilo šta pomisli. Ali um nije sposoban dugo mirovat, ni ako zna da aktivnost vodi u novu bol. Možda je i bol bolja od dosade. Zatvorija je oči. Refleksna reakcija mu je rekla da ih zatvori, u nadi da će sve samo proć. Potpuno prazan, prazan od sjećanja, staja je rastvoren i ranjiv, potpuno izložen, a ranjiv, toliko ranjiv, da je izložen do kraja i do kraja bez kontrole, a ni sam ne zna čemu. Ipak, vanjština je mirovala. Osjeća je tek lagani prelazak hladnoće priko kože mu. Kao polarna svjetlost, u valovima, senzacije lagane hladnoće su šetale po njegovom tijelu. Odkud išta? Odkud išta, odkud išta, odkud išta, svaka misao ponovo je probadala, gušila, izvrćala utrobu i prosipala organe izvan tijela mu, da bi se opet refleksno usisali unutra. Koliko god da mu je bila muka od svih senzacija tijela, opet bi žurno skočija u obranu bilo kakve moguće štete koja bi tijelu mogla nastat. Panika je gorila. Na valove bi ga obuzela, ali bija je previše uplašen da radi korake, u svitu u kojem ništa ne vidi, osim zgrušanih i smješanih boja koje dopiru do njegovih očiju, kroz čitavu smjesu sluzi kojon je bija okružen. Dugo je sidija sam. Čitav prostor je bija nepredvidiv, kad bi poša, sluz se kao izmicala da napravi prostor za njegove korake, međutin, kad bi poša sist, smjesa iza leđa mu bi se zgrušala u nešto što je dovoljno čvrsto da se na tom sidi. Osjeća je jak pritisak te sluzi na oči, ali kad bi se kreća, ona se kretala s njim, gotovo bez ikakve težine, sva okolina oko njega se je mijenjala sa njegovim pokretima, čak i mislima. Osjeća je kako mu neke misli paraju okolinu različitim bojama, a u par navrata šutnje, okolina je proizvodila čudan, jednoličan ali harmoničan zvuk. Nije zna di je, al osjeća se je zarobljeno. Potpuno zarobljeno. U šoku i nesnalaženju, proveja je neko, poduže vrime sideć. U jednom momentu usta je, i refleksno se protegnija. Šta god da je, ipak je tu, ipak postoji. Ako je to dovoljno za išta. Mučija ga je osjećaj, prisutan u pozadini njegovog uma, da se nečeg triba sjetit. Nešto je bilo gotovo na rubu sjećanja, prisutno dovoljno da se osjeti, ali nemoguće za dohvatit. Nije moga skontat šta, nije zna ništa, nije ima nikakvih sjećanja osim ovog što je vidija oko sebe od trenutka buđenja. Nakon izvjesnog vremena, primjetija je da ne mere više stajat na istom mistu. Ima je potrebu da se kreće, ali di? Nije vidija ništa. Ono što je dopiralo do njegovih očiju, kroz gustu smjesu boja, izgledalo je kao da je u nečemu što je nalik prostoriji... Ali nije izgledala kao da je zatvorena, nego više, kao odvojen prostor u velikoj golemosti prosstora. Kao misto zasebne gustine, začepljeno i odvojeno nemogućnošću jasnog razabiranja ičeg vani. Ipak, ima je osjećaj da postoji vani. Nije mu bilo jasno što, osim zbog nekog, gotovo instinktnog osjećanja da uvik postoji vani. Usta je. Panika u njemu je kuljala, bila je preplavljujuća, ali ipak je unutar sebe osjeća neku širinu mentalnog prostora. Kao da je upravo jaha jedan ogroman val koji ga je izbacija ovde di je. Ipak, tu di je, ništa nije bilo vidljivo, razaznažljivo, niti jasno. Mahinalno je pomislija da oće da nestane, čudan osjećaj izvjesnosti daljeg nastavka nečeg što mu se ne sviđa se je pojavija, kao da dolazi iz njegovog trbuha. Sve je bilo izvrnuto, svi osjećaji su bili kao na krivom mistu. Osjeća je dozu ležernosti u svemu tome. Ali bilo ga je strah da uopće počme slagat neke logične konstrukcije o tome di se nalazi, jer je ima osjećaj da šta god da se dešava, nije dobro. U stomaku i u pozadini mozga čudna, agresivna energija se je taložila i tražila je izlaz. Pogleda je doli, želija je samo zaronit u dubinu prostora. Na momenat je pokuša to i uradit da vidi šta se dešava. Naglo je gurnija glavu doli i zaplovija kroz gustu smjesu koja ga okružuje, ali nije se dogodilo ništa, osim što, na njegovo čuđenje, je sasvim normalno staja i u obratnom položaju, kao da, kako god da se namisti, ima čvrst oslonac na ono na šta stoji... Vidivši to, u trzaju se je bacija naglavačke koliko god more. Boje su se naglo usplesale, mijenjale se, zelena se mišala sa ljubičaston, primjese duboke bordo crvene i kao kapi nečije krvi, nazirali su se u malko udaljenoj smjesi prostora. Šta je ovo misto, di san ja, ko san ja???
Udar paranoje samo mu je propara grudi, i kako ih je propara, osjetija je kako prostor oko njega uzima oblike raznih odvojenih konstrukcija koje postoje jedna kraj druge, potpuno slipljene, neodvojene, ali ipak zasebne. Izgledalo je to poput kocaka leda koje su naslagane u redu, prelazeći jedna u drugu, tako da je jednoj granica u dijelu tijela druge. Kako ih je pogleda, pomalo smireniji, i one su se prominile i zaoblile po rubovima koji su bili čvrsto kockasti i oštri. Pokuša je duboko uzdahnit, ni sam ne znajuć zašto, prosto kao osjećaj, navika steknuta negdi odakle god je već doša. Međutim, zrak je prolazija kroz njega jednako kako je udahnjiva i izdahnjiva. Obrateć pažnju, primjetija je da to i nije ništa kao disanje... Nego svjetlost. Prolazila je svijetlost. Pogledavši to, osta je zaintrigiran. To je djelovalo ko nešto novo... Nisan ovo još primjetija, pomisli... Zamišljen nad tim, pogleda unazad, i nije ni primjetija da zapravo, se nije ni okrenija, nego je vidija čitavin svojin tijelon. Samo je obratija pažnju na ono što stoji iza njega. Vidija je svijetlo u žućkasto smeđoj nijansi, pomišano sa prljavo bjelon. Pogleda je u sebe i gleda kako se to svijetlo lomi kroz spektar boja. Isprid njega je izlazilo u drugoj boji. Kako je to primjetija, boja koja iz njeg izlazi se prominila. Zaapravo, gledajuć je, stalno se minjala u blagim nijansama. Prvo je bila ljubičasta, pa je prilazila u žutu, pa polako, na momente grčeva, bi poprimila smjesu guste crne i lila se kao tinta. Gledajuć boju osjeća je kao da je izvor boje u njemu. Ipak, jasno je vidija, i bija svjestan toga da ta boja u njega također i ulazi, i iz njeg izlazi. Gledanje tog prizora ga je na momenat smirilo. Neko vrime je samo promatra, i uživa u prizoru. Ipak, nešto u njemu je govorilo da to ne mere dugo radit. Da mora krenit negdi koračat. Kreta se je sviješću po sebi, kroz svoje tijelo, osjećajući svaaki pokret kroz sebe. Primjetija je da ne mere vidit sam sebe, ali vidija je svjetlost koju isijava. A kad bi pokuša pogledat u sebe, pogledat i pokušaat pronać točku u kojoj se točno nalazi, samo bi vidija pojačano blještavo svitlo koje ne bi pristajalo svitlit i zaslipilo bi ga potpuno. Primjetija je da se more kretat kroz svoje tijelo, što ga je uzbudilo. Ipak, nikako nije moga izać izvan sebe, iako je jasno osjeća di su mu granice i di počinje ono izvan. Bija je zatečen time šta se dešava. Pokuša se je samo na momenat primirit i osjetit se. Nemir, pokreti, divlji valovi bi se u njem uzburkali pri svakom pokušaju osjeta nečega unutra. Osjetija je kako se vanjština distortira, i svaki put kad ga obuzme strah, svjetlo bi se totalno zaamračilo i osjeća bi oštre rubove prostora kako strše i bodu, odasvud. A nije moglo prestat. Sasvim jasno je osjeća, toliko jako i toliko jasno, da nikakva pitanja oko tog nije bilo da se postaavi: Ne mere prestat. Šta god da je, nema prestajanja, nema promjene, nema promjene kakvu zamisliš, nego samo onakve kakva se desi. Sami momenat kako je to osjetija učinija mu je utrobu duboko crnom. Crnom, da u dijelu stomaka njegovog potpuno eteričnog tijela, se ugnjezdilo jedno potpuno crno jaje, koje je puštalo račvaste korijene prema doli i gori, izbacujući neke i izvan njegovog tijela, da je posebno osjeća kako prostor struže oko njih. Ima je dojam da se prostor muči da prolazi kraj njega, jednako kako se on muči da se pokrene u nekom smjeru. Kako je primjetija da postoji, obuzela ga je neka čudna jeza... Prostor u kojem se nalazi je ima ngovještaj vječnosti, kao da se nikad ništa neće prominit dok on ne uradi pokret, iako, prostor i boje kroz gustu smjesu su neometano plesale svoj ples. On je ipak bija promatrač. Ništa ga samo po sebi nije uključivalo u igru, iako je i bez svoje volje učestvova u lomljenju boja, samim postojanjem. Protrnija je na tu misao, da tija ne tija, postoji, i postoji i okolini. Pomislija je d se mora sakrit, pobić, šćućurit negdi u neki kut, očajnički je počeja mahat rukama i nogama, plivajući tražeć kud u koji će se sakrit, zavuć otić izvan viđenja ovih svih užasnih boja koje ga bez pardona gledaju, potpuno jasno, kao da imaju hiljade nijansi očiju u svojim hiljadama nijansi boja, ali kako god bi zamahnija, nije dolazija nigdi, minjale su se boje i minja se je ambijent, ali kuta i mjesta za bijeg, pa makar i odmor, nije nalazija. Na to ga je ubrzo počelo uzimat strahovito i jako mučenje. Šta ako nema izlaza? Šta ako ovo stanje nikad ne prođe? Misli koje su mu prolazile i nisu bile u tom formatu, više su to bili impulsi koji prevedeni na jezik znače to, ali, bez obzira na njiov format, bile su jednako zastrašujuće. Odjednon je osjetija vrućinu kako se širi njegovin tijelon i suklja divlje iz njegovih pluća, ulazeći mu u eterične ruke, puneći ih crvenkasto narančastom bojom. Manija je rukon i propara prostor, da bi zaatim samo jasno osjeća usjeklinu u njemu koja krvari. Zapravo, potpuno je jasno osjeća da i on krvari zajedno sa prostoron kroz koji je napravija usjeklinu. Nije mu se sviđa osjećaj. Samo na momenat, prošla mu je misao da je potpuno nesabran. Jesan li sam? Jesan li ovde sam? Misli su prolazile kroz glavu... Da bi to otkrija mora je poć negdi, ali di? Ništa ne videć, i ništa ne moguć vidit, nije mu bilo jasno šta da osjeća u vezi te ideje. Da ostane čekat, možda nešto mogne bistrije vidit... Ipak... Teško da tako nebistar je ikad moga vidit vani išta bistro. Gledajuć u unutrašnjost tijela postalo mu je jasno zašto je sve vani vako mutno i neraspoznavajuće - zato što je unutar sebe takav. Primjetija je zapravo, da on prostor vani more gledat jedino kroz sebe, taj prostor se kao prizma lomi kroz njegovo tijelo. To ga je tek zaprepastilo i ostavilo bez osjećaja ikakve kontrole, jer vani more bit bilo šta i izgledat i bit bilo kako a on je potpuno nemoćan da to osjeti i stvarno pojmi. Pomislivši to jamija ga je golem, neizreciv bijes. Osjeća se je Bogovski bijesno i sa golemon mržnjon je pogleda sav prostor oko sebe. Kako je to pogleda, prostor se samo ukrutija i grubo je struga od kompletno njegovo tijelo. Jedan precizniji pogled je pokaza da je sam on posta krut i da prostor nije više ima kako kroz njeg proticat. U zamci san. Ovo je zamka. Ovo je zamka. Odavde nema izlaza. U užasu i golemom bijesu je gleda oko sebe, a kako su se užas i bijes povećavali, struganje prostora od njegovo tijelo postajalo je jače, na šta je postaja bijesniji i uplašeniji, stvarajući krug iz kojeg je gotovo nemoguće bilo probit izlaz. Moran otić, moran pobjeć, moran otić negdi, bjesomučno je mislija, ali ovaj put se je toliko ukrutija da nije moga učinit ni pomaka. Energije u njemu su počele divljat, i samo je osjetija kako mu se iz stomaka u grlo diže jedan teški, i oronili očaj. Šta li tek triban osjetit? Zapita se je... Vidija je sasvim jasno, da vani ne mere maknit nigdi, dok se nije pomaka unutar sebe.
Polako... Opet je uradija nešto nalik na uzdah. Šta je da je, osjetija je impuls nekakve kontrole. Kao da mora postojat nešto, nešto nekako, od čega će se osjećat dobro, nešto, nešto se mora desit i sve će prestat, prestat bit ovakvo kakvo je i postat će normalno. Ali šta je normalno? Nije ima pojma. Šta će se desit? Ni na to nije ništa moga reć. Samo je gleda, gotovo nimo, gotovo bez ikakva teksta. Da ništa, može bit dobro samo da se gleda. Možda ništa nije ni potribno, neko vrime, nego da samo gleda. Ipak, lagani grčevi bi ga prolazili i kroz samo gledanje, jer nije moga prihvatit činjenicu da je sam odvojen i da je sam objekat, svako malo bi ga jak strah prostrujia i svija mu svjetlosno tijelo u grčeve, jer je osjeća da ga nešto, na neki način more ugrozit, što je najgore, osjeća je kako svojim mislima pa čak i mirovanjen, more konstantno ugrozit sam sebe, i, gotovo sa užason, osjeća je bjesomučnu potrebu da se negdi divljački krene kretat, da nađe neko misto u koje će se utopit, ugušit svjesnost samog sebe i svog tijela, svijesnost koju je konstantno i bolno osjeća. Obraćajuć pažnju na sebe, upratija je bolnu dinamiku u igri svjetlosti njegovog bića. Na sam pogled na sebe se je grčija, u neobjašnjivom osjećaju zarobljenosti, zatočenosti u samom sebi, sebi kojeg kad se pogleda ni ne vidi, ali začuđujuće, vidi uvik jedan dija sebe, ali nikad isti i nikad nije moga bit siguran dal gleda u novi ili stari dio sebe. Ono što je bilo jasno, i što je bija sasvim siguran je da je strah. Opipljivo, jasno je osjeća to da je sam on strah. Pita se je kako on izgleda prostoru oko sebe i da li ga sam prostor gleda. Nisu mu bile ugodne ideje o tome kako izgleda i šta je zaapravo. Kad je staja na mistu dovoljno dugo, boje su se malo izbistrile. Ipak, situacija nije bila time ništa bolja. Boje su zasljepljivale, bolile, utroba mu je mučno probavljala svu svjetlost koja je kružila kroz njegovo tijelo, a grčevi su stalno stvarali valove u njegovom tijelu, koji su onda distortirali prostor oko njega, i na svaki pokret, pokušaj nekakvog hoda, je ima osjećaj ko da hoda po praznom moru valova, valova praznine, koji mogu odvest bilo kamo. Ipak, mora je hodat, nešto u njemu mu nije dalo mira. Zakoračija je naprid. Uradija je par koraka, i vidija je nešto što mu je djelovalo jako čudno i uzbuđujuće: Hoda je svojon namjeron. Tijelo je ostajalo isto, ali njegova namjera i misli su ga vodile i hodalo je njima, kao na mentalnim nogama. To ga je također preplašilo i zgrčilo... Jer je primjetija da, kako god da okreće i šta god da radi, neminovno se kreće. Osjeća se je ko u zamci, onemogućen da se kreće di želi a i onemogućen da bude miran. Pokušava je obuhvtit situaciju mislima. Ako je samo na momenat doživi, možda se sve olakša i postane normalno... Mada, šta je normalno? Nije ima pojma. Zna je samo da sav ovaj strah triba nestat.
Par pitanja mi se mota po glavi zadnjih dana, planira san pisat post o tome, pa nikako trefit momenat. Kako to da smo ista jedinka a stalno se minjamo? Da li naša budućnost na neki način određena? To je već pitanje determinizma i slobodne volje. Da li ima nešto što smo trajno mi, ili procesom minjanja ja sutra mogu postat ti, a ti ja? Ili pak svačiji razvoj iđe jedinstvenim i neponovljivim pravcom. Mislin da je ovo drugo, faktički jest, jer svaka osoba i svako biće ipak jest jedno i neponovljivo. Pa sve da smo kolaž sastavljen od istih boja, opet je svak svoja vlastita kombinacija boja. A stalno se minjamo. Neki dan san objavija bija jedan status: Čovik je zapravo, u stalnom plesu sa svemirom. Mi nismo stvar, nego ritam. Dinamična smo bića, ne statična, i živi smo koliko komuniciramo sa svojon okolinon.
Drugo pitanje koje san tija pisat je pitanje: Da li je moguće doseć stanje svijesti u kojem si postiga trajnu, nepromjenjivu sriću? To ne znači potpuno odsustvo 'negativih' emocija, nego stanje u kojem si ih u stanju nosit, u kojem šta god da se desilo te neće izbacit iz tračnica. Primjeri mistika, proroka i filozofa kroz povijest nam pokazuju da bi tako nešto tribalo bit moguće. Sokrat je popija otrov da bi sta uza svoje ideale, kad je osuđen na smrt. Isus je (ako ćemo virovat toj priči), svojevoljno prista bit razapet iako je zna da će se to desit. Biblija obiluje brojnim primjerima starijih Židovskih proroka koji su također izlagali svoj život na kocku za svoje ideale. A ima i drugih takvih primjera, u ratovima ima puno primjera takvog herojstva, a i novinari daju svoj život za ideale, il aktivisti razni. Također, recimo Đordano Bruno koji je umra na lomači za svoj stav da se zemlja okrće oko sunca. I razni drugi mučenici, neki sveci, i slično. Tako nešto bi ipak tribalo bit moguće, mada je, teško dostižno. I pitanje je kolko je sigurno, ali to niko ne zna dok sam ne iskusi. Pravo je pitnje, da li je moguće doseć toliki nivo karakterne snage (i fleksibilnosti, a ne čvrstine, jer se inače kaže 'čvrst' karakter ko simbol snage karaktera, a zapravo prava snaga leži u fleksibilnosti a ne čvrstini), toliki nivo koji ništa više ne mere poljuljat. Da te više ništa ne mere slomit i natrat te da radiš nešto što ne želiš. Recimo da te muče da izdaš nešto itd, a ti sve moš izdržat i ostat pri svom. Mislin da je moguće, al ko što reko, teško je, i nikad nisi siguran jesi li na tom nivou.
Treće je pitanje: Je li napredak neminovan? Mislin u vom životu a i nakon, u perspektivi koja razmatra i postojanje nas ko individua nakon naše fizičke smrti. Sklon san virovat da svijest neminovno kroz iskustvo napreduje. Ako neko i sklizne u destruktivno ponašanje, to more bit opet put ka budućem napretku, jer se u tom trenutku u njem otvorija konflikt s kojim se on još ne zna nosit... Ali da li je napredak neminovan? Jednom, ne nužno odmah, pa i ne nužno u ovom životu. Ovo san u momentima kad bi bija suicidalan kontemplira... Uvik bi konta da ću, ako se ubijen, se reinkarnirat u neke još gore okolnosti nego ove u kojima san sad. A kažu da čovik mora dotaknit dno prije nego se krene dizat, zato nekad ljudima ne moš pomoć, jer oni moraju iskusit svoje dno, da ne mogu više tako, pa da se odluče minjat. Kontan, ovo još nije moje dno, ako se ubijen možda ga tada dotaknen pa se prominen... Ili ako ostavin još neko vrime da vako živin kući. A s druge strane, možda i ne iđe tako. Dokle triba čovik patit da se osvisti i krene konstruktivnim i zdravim putom? I da li tu postoje objektivne granice, ili pak, kad bi se ubija recimo, reinkarnira bi se ko invalid, pa se i tada mogu ubit, pa se reinkarnirat u nešto još gore, pa već poć još gorin putem, a to je da postanen zla osoba, manipulator recimo, sve da bi izbjega suočavanje sa svojin slabostima. Naizgled taj silazak nizbrdo more ić u beskonačno. Valjda svak individualno ima nivo dokle su mu granice, kad mu je dosta. A to se mora iskusit, nema druge. Ali opet ostaje pitanje, da li je neminovno da nekad krenemo zdravim putem? Ja mislin da je... Jer kad tad svijest se zasiti nečeg što vidi da nema smisla. Jer u konačnici, nikad nećemo nać zadovoljstvo dok ne krenemo pravim putem za nas. I onda ovo pitanje se nadostavlja na ovo prošlo, da li je neminovno da i mi nekad postanemo prosvitljeni, da postanemo poput Isusa il Sokrata? Nadan se, barem se nadan, da jest. :)
Ovaj blog nema moć da promine išta. Moj život već neko vrime ne iđe putevima u kojima se mogu nadat nekom svom uticaju u svitu... Pa ipak, iman potrebu da pišen. Da kažen. Gledan na vijestima kaos u Venezueli. Zemlja na kolinima zbog pada cjene nafte. I sićan se, sićan i razmišljan o nekim stvarima. Gadafi je planira napravit Sjeveroafričku Uniju, ulagat u zajednička gospodarstva tih zemalja. Otkrija je ogromne podzemne spremnike vode na cilom afričkom kontinentu i napravija tehnologiju da tu vodu crpi. Mislin da se dosta ljudi sića scena pšenice u Libijskoj pustinji, oranica koje je ta zemlja pravila od pijeska, sve zahvaljujući toj tehnologiji. Gadafi je tu tehnologiju planira koristit i u drugin afričkin zemljama po niskoj cjeni, prosto da opravda troškove. Ta tehnologija ima potencijal da čitav najsiromašniji i najnapaćeniji kontinent pokrene i digne na noge, a, prosto da prokomentiran, danas u nekim Afričkim zemljama, Njemačke kompanije po visokim cjenama svojom tehnologijom crpe te podzemne izvore vode. Njemačke, Libijske ne, jer - znamo šta se sa Libijon desilo. Ipak, u svemu tome možda je važnija jedna druga informacija, a to je, da je Gadafi planira prodavat naftu iz Sjevernoafričke Unije po zajedničkoj valuti koja bi bila valuta te Unije, to bi bija Afrički dinar. Također, Saddam Husein je planira naftu umisto u dolaru prodavat u Eurima. Znamo šta je bilo i sa jednim i s drugim. Znamo i šta se dešava u sjevernoj Africi danas. Znamo koliko migranata gine na sredozemnom moru, gine da dođu u Europu, Europu koja ih je praktično bacila na kolina. Sjevernoafrička Unija, da je Gadafiju bilo dozvoljeno da je oživi, bi potencijalno digla cili kontinent na noge. Ili barem jednu trećinu kontinenta, ali, to bi imalo efekat i na ostatak Afrike. Danas se dešava šta se dešava. Odkud mene sada sa tom temom i kakve veze s tim ima Venezuela? Za one koji prate politiku, koliko toliko, znaju da je Venezuela jedna od ritkih zemalja koja se (još uvik) ne povinuje interesima klike, elite koja pokreće strukture neoliberalnog kapitalizma koji je utaboren na zapadu. Zemlja je na koljenima zbog pada cjene nafte. I tada, za ljude koji znaju da razmišljaju, sve što triba je zaključak da su 2 + 2 = 4. Kada kontroliraš valutu kojom se nafta prodaje, kontroliraš i njenu cjenu. Kada te je volja, tu cjenu možeš dizat i spuštat, prosto obarajuć il dižuć vridnost svojoj valuti (inflacija ili deflacija). Jedno se postiže povlačenjem novca sa tržišta a drugo printanjem novih novčanica ili još lakše, izdavanjem još brojeva na kompjuterima. Jer to je danas novac. Ako neko neće da sluša, onda još preostaje vojna invazija na tu zemlju, obaranje sa vlasti i preuzimanje kontrole nad resursima. A na Gadafija je atentat pokušan još u osamdesetima, jedna civilizovana i Europska velika britanija je bombardirala Gadafijevu palaču, prethodno bezuspješno provocirajuć Gadafija da uđe s njima u oružani sukob. U tom bombardiranju su poginile dvi Gadafijeve ćeri. I niko ništa. Jedan civilizovani zapad. Sa Saddamom znamo šta se je desilo, od zemalja koje još uvik nisu oborene, ostaju između ostalog Venezuela i Iran. Venezuelu su skoro oborili, Iran će malo teže. Pa ipak, milioni ljudi, i na zapadu i van zapada, i dalje nisu sami sposobni sračunat da su dva i dva 4. Prosto jer je njima draže da to bude 5. Tako su mirniji, lakše spavaju, ne misleć o odgovornosti svojih vlada za današnju Siriju, Libiju, Irak, Venezuelu, itd, a za sutrašnju ko zna šta?
A drugo je pitanje, sasvim drugo, kako neki ljudi mogu svjesno radit stvari koje uzrokuju smrt i patnju milionima. Postoji jedan fenomen u psihologiji, zove se psihopatija. A onda bi se tribali pitat, zšto mi biramo psihopate? Zašto nam se psihopate sviđaju? To svak ko glasa na izborima nek sebe upita.
(Pjesma je, btw, vrh, nisan ništa bolje čuja ove godine ladno mogu reć)
https://www.youtube.com/watch?v=TcIC-V_N5RE
Cast away across this ancient land the desert heat burns the eastern sand fever falls and it starts to take hold asphalt blood worth its weight in gold
the battle cries echo through the stones a thousand men and children far from home fighting for them that would not fight forsake all concepts of what's wrong & right
history repeats or so the prophecies say tomorrow's bloodshed is our failures today no man raising up his hands in protest to think we thought our government knew best
painting devils on the eyes of our youth so many words spoken & yet so little truth too much talk but when will you move ıt's at the point where we have little to lose
and they crest the hill so savage & wild scorching the land & every woman & child through the deserts they slip into the night and they die
Postoji jedna osoba, osoba, vjerovatno još živa na ovom planetu, koja je definitivno najluđi lik kojeg san ja ikad u životu vidija. A virujte mi, vidija san svakakvih ljudi, i iman talenat da upoznan svakakve ljude, vjerovatno zato jer što su čudniji to su mi zanimljiviji. Ovaj susret se je desija slučajno i to je bilo prije par godina. Samo, prije priče moran objasnit par stvari. Ne znan znate li, jer, ja nisan zna, da je u Engleskom govornom području popularan dječji izmišljeni lik: Jolly Goodfellow. Jolly znači osoba koja je puna užitka/radosti, a Goodfellow, jel, dobar pajdo. :) Ima ona pjesma, Cause he's a Jolly Goodfellow, cause he's a Jolly Goodfellow... Nešto ko kod nas antuntun, il grga čvarak ajmo reć, taj fazon. Druga stvar je što se na Engleskom, zanimanje klauna il nešto poput lude, kaže fool. A riječ u doslovnom smislu znači budala, jel. E, sad priča more počet.
Bilo je to... Ja mislin prije 4 godine. Ko bi reka da je toliko prošlo. Ja i bivša mi smo išli Sarajevon, i negdi u onom prolazu kraj Undera sadašnjeg, je iskočija lik kukajuć i paničeć kako je opljačkan. I tako smo se upoznali. Poslje smo išli na policiju, prijavili slučaj, ukraden mu je fotoaparat na kojem je ima više od tisuću slika sa svog putovanja, od kojih su neke mu bile baš vrh... I tako, odemo mi na pivu, i krene priča. Prvo, lik je prelud. Samo da vidite kako izgleda, iman sliku, ali na toj slici san i ja pa neću je sad stavljat. Pili pivu u Ribici, svidija mu se kafić pravo. I tako, poče pričanje, prvo kako se zoveš: Jolly Goodfellow. Ja tada nisan ni skonta koliko je to smišno, al bivša mi nije mogla virovat. I poče lik tako pričat o svom životu, kako koja priča krene, sve luđe od luđeg. Radi ko žongler, klaun, luda i tako, ili ti ga 'fool', i putuje i živi. U ponašanju sav ekscentričan totalno, kovrdžav, upadljivog preludog pogleda i tanke duguljaste brade. Pun pažnje prema konobarici koja mu se sviđa a sam izgubljen da ti djeluje ko da se on uopće ni ne mere zbarit s nekin taki lud kakav je.
Nego, jedna priča koju je priča je ostala posebno, posebno smišna. Naime, bilo je to u Las Vegasu. On je bija kratak s parama, tih dana jel, jer se krpi za život i jeftino je kupija auto koje je famozno ko auto za pimp-a, svodnika, ljubičasto i ubilo se da zamisliš u njem nekoga ko vodi kurve. To auto mu se još nešto zaglavilo, a on u nj provaljiva, slabo se sad sićan al nešto je auto štekalo i bilo puno problema. I tako, on sija vozit, napravija je neki gaf, nešto je bilo smišno samo se ne sićan sad šta, al znan da je bilo smišno do bola, neki zajeb koji je uradija. I ugl, nakon nekog vrimena on vozi i vidi iza njega policija s rotaljkon. Govore nešto na megafon. On konta koga li gone, neki garant opasan kriminalac, nastavlja vozit sasvim normalno. Nakon nekog vrimena još par auta policijskih se priključiva, sve upaljene rotaljke, taman iza njega. On i dalje konta koga li gone, garant neko isprid i tako nonšalantno vozi, a iza njeg grupa policije sa rotaljkama. Vrnija je na most, i u po vožnje na mostu je skonta da oni zapravo, gone njega. Tu ga je uvatila panika, pa je tija stat zakočit na sri ceste na mostu, mislin da je možda tako nešto i uradija, ili je uša u krivu traku, pokuša se okrenit, neko je sranje ugl tu napravija.
Izgubljen kakav je, nastavlja vozit, paničan, nema pojma šta da uradi a policija za njin paniči. Izlazi sa mosta kad isprid njega doliće policijsko auto, ko na filmu, prava američka potjera. Izašli policajci, auton napravili barikadu, upereni pištolji i povici da staje. On koči. Stoji na sri ceste, policija isprid njega, policija iza njega, on nema pojma di bi ni šta bi. Viču da izađe. On planira uprit kočnicu, gasit auto i poslušat ih, i tako pođe, umisto na kočnicu zgazi po gasu i pođe drito na par policajaca isprid sebe koji su ga umalo zasuli pucnjevima iz pištolja. Sta je na sriću na vakat, i ugasija auto. Policija doliće, viče, ludilo, izlazi iz auta, pridaj se i tako. On izađe. Policajci dolaze do njega, vaćaju ga i prislanjaju za auto. 'What's your name?',Jedan povika. - 'Jolly Goodfellow'. We asked what's your name?! - 'Jolly Goodfellow!' Policajci se gledaju zbunjeno. 'What are you doing here?', drugo pitanje. - 'I'm a fool.' Policajci se gledaju, i gledaju njega ko levata ne znajuć šta da rade. Pitali ga osobnu, pogledali, piše Jolly Goodfellow. Digli gepek auta, u njemu klaunsko odjelo. Kad su skontali šta se je zapravo upravo prid njima desilo, popadali svi od smija. Šta je bilo, ostali mu upaljeni žmigavci, ili se nisu mogli ugasit, neka takva glupost. I s obziron na ponašanje u autu, i na to kakvo je auto vozija, oni su već kontali da će bit neki pravi kriminalac. A on je ugl ima posa u kasinu tih dana da zabavlja goste.
Ova priča je toliko luda, i toliko je ludo da se tako nešto more desit, da čovik prosto ne mere virovat i dovoljno se tome svemu ismijat. Sutra se našli s njim ponovo, da vidimo kako žonglira. Klaunsko odjelo poderano, on žonglira očajno (moja bivša nekad žonglira ko čisti hobi i bolje to radi od njeg). Ošli s njim na pivu, on nabavija novi fotoaparat, pa reče da ga malo slikamo da nadoknadi izgubljene slike. Reko ajd. Tamo - svako deset metara staje da se slika. Uvik iste dvi poze, jedna raširenih ruku jedna prikriženih. I tako dalje. I tako dalje. Svako deset dvajes metara, jedno sat vrimena. Nakon sat kad smo vidili da mu nije dosta, rekli da iđemo kući da imamo obaveza. On sutra otiša iz Sarajeva. Haha, ja sad kad se toga sitin, prosto ne mogu virovat. I bogati ko li su mu roditelji pa su mu dali ime Jolly, kad mu je prezime već Goodfellow? I uopće, ko su mu roditelji kad je on taki. Kako se rodi neko taki, neko tako ekscentričan, kako postaneš takav? Btw vidili smo mu osobnu, nije loža, fakat mu ime. To nešto ala Marijan Ban (pjevač Daleke obale), što je sinu da ime Rej, pa se mali sad zove Rej Ban. Ugl dojam prvog dana s njim za ne virovat kolko je lud i smišan, a drugi dan je bija zapravo samo lud - ali negativno, ne opasno, ali naporno i ubitačno nesocijalno lud, i žalostan. Vjerovatno živi potpuno usamljenički život jer s tin kakav je upitno je ko se s njim more i družit. A takav mu je i stil života, putuje i nastupa... Samo je pitanje, sa tako lošin performanson, kako uopće od tog živi... Svašta, vala, stvarno, svakakvi ljudi žive. :D
Čudo jedno kako je moguće bit u istoj obitelji a toliko različit. Pa ko da nas je Bog da jedno drugom iz zabave da vidi kako će baš ovi nespojivi elementi funkcionirat. Ono ko u kemiji kad mišaš neke kontra sastojke da se zajebavaš da vidiš kakva bi ludorija mogla bit. Mislin mene i njih sve ostale. Čudo jedno kako ni teme za razgovora nemamo, osim malo nekad s ćaćon, kad on nije raspoložen za kontempliranje Boga pitaj čega i šutnju. Prije mi je bilo čudno kako oni mogu bit zadovoljni time što npr, čitava mentalna aktivnost in se sastoji od tračanja i analiziranja tuđih života (dobro, realno ne čitava al dobar dio), al sad mi je jasno, oni jednostavno o tome razmišljaju. To su stvari koje su njima zanimljive za razmišljat o njima, a meni su neke druge, koje isto tako njih ne zanimaju, i oni isto tako pomisle sasvim sigurno za me kako je čudno kako se sa mnon ne mere pričat. Na stranu što ja mislin da su to šta njih zanima gluposti. Na stranu. Ja teško da ikad mogu postat takav da me to zanima, iako vidin pomalo da družeć se sa ovin ljudima do kojih mi nije (općenito, ne mislin samo na svoje kući), ipak s vrimenon malo popriman njiove karakteristike (ili karakteristike sebe kakav san s njima), a i telepatija svoje radi, pvezanost s nekim s vrimenon te minja, tako da je bolje da se trgnen i oden negdi među ljude koji mi bolje pašu, ako oću išta pameti da zadržin i išta karaktera da razvijen.
Razmišlja san bija o tome kako je druženje ko ples i sa svakin je komunikacija malo drukčija, pa si i ti malo drukčiji. Utuda bol tolika kad prikineš sa curon, jer ne samo da više nemaš nju, nego nemaš ni sebe kakav si s njon. Ples kakav s njon plešeš nikad nećeš moć plesat s nekin drugin. Al zato je tu optimizam a i realizam da kaže: takav ples ti više ne paše, naćeš partnera za drugi ples koji će ti bit i bolji!
Druga stvar koju san tija priačat je to, kako je mojoj sestri ok da je odustala od životnih ambicija i da živi kućni penzionerski život u relativno mladoj dobi. Njoj je to ok jer će te Bog na nebu i nako nagradit, pa 'neka me vamo na zemlji, imaću kad i gori (gore) bit'. To je čisti primjer kako ljudi zaključe glupost na osnovu gluposti u koje viruju. Otkuda nekome ideja, da tebi kad umreš samo od sebe ko nekakva nagrada more doć raj? Na stranu religije, sad pričan o nečijem poimanju religije, znan ljude koji na to i malo razumnije gledaju... Iako monoteizam sam po sebi ima dozu tog vjerovanja, ipak su to religije koje se grade na konceptu nagrade i kazne. Dakle, otkud nekome ideja da on samo triba odživit ovaj život relativno pošteno i onda umrit i eto ga, nagrada, raj, apsolutna srića? Na osnovu čega, šta, kako? Di je tu ikakva razumna, psihološka, fizička, ikakva logika? Kako tebi neko more dat sriću? Srića se ne more DOBIT, srića se mora BIT. Ne da ja ne virujen u to da postoje sfere i načini postojanja koji su lišeni naše patnje kakvu trpimo ovde. Virujen, samo, jedna vrlo logična ideja, da bi došli dotle prvo moramo sami sa sobon postić to stanje. To je ko lokacija na koju putuješ, moraš saznat di je ta lokacija da bi doša na nju. A to moreš saznat jedino u ovom životu. I to je putovanje na kojem si sam, sam moraš to saznat, to ne mere niko za te. Ako si ti nesređen, pun svakakvih poriva, rastresen, vaki naki, ikakav sem dubinski i istinski sritan i ostvaren, ako si sve osim ovog zadnjeg moreš zaboravit na to da ti dragi Bogo poklanja siguran raj. On ga tebi i more poklonit, al to je ko da bebi poklanjaš auto, kakve bebi koristi od njega? Moraš prvo odrast, dobro se pomučit i naučit vozit. Onda kad umreš se moš nadat da ćeš ugledat auto i sist da se vozaš.
Tu se vidi koliko je moje virovanje konstruktivno orjentirano, jer virujen da se ništa samo od sebe ne dešava i da za pasivnost nema nagrade. Ja, ako bi vaki nesritan i odživija neiživljen život, bi se vjerovatno samo reinkarnira u istu situaciju, ponovo i ponovo, dok baš iz te situacije ne bi naučija izać i bit sritan, ili bit u njoj i bit sritan. To je virovanje logično, konstruktivno, ali i stavlja na tebe golemu odgovornost. Nikad se ništa neće desit samo od sebe. Ako se i desi, desiće se kad se desi prirodna promjena u tebi. Kad bi svi gledali na svit tako, hm... Pa, bilo bi svega. Neki bi poludili, neki se ubili, neki se odali svakakvim drogama il alkoholu jer im ne bi više imalo smisla bit opran vjerom i idejom da će te Bog spasit od samog sebe, a neki bi se trgli i život bi im bija bolji. Još ne znan u koju skupinu ću ja upast, sem jel, jasno da neću počet virovat u Boga i vaćat se za nj. Iako u dubljen djelu sebe možda to i radin. Na neki način, malo drukčiji. Drukčije nazivan svog Boga.
Ruke se pružaju Niz ruke, teku Rijeke Mora Noći Beskrajne, beskrajno duge, baklje Pune suza u očima punog srca i punog pogleda Punog Punog
Kao kap što pade s neba Pogleda san te Pogleda san te, M. I vidija da si ja I ko je koga vidija Ja tebe il ti mene?
Dani jure, dani se otežu Rijeke Mora Noći Ljudí Što prilaze priko pješačkog Što žure prid autima pod kišobranima Rijeke Mora Noći Tebe Što me dodiruješ noćima, sa mnom, u uzdahu Tebe iz prošlosti i budućnosti Tebe, što me osjetiš Tebe, što me čitaš Tebe, kojem ću postojat
Tačka na kojoj se sve linije susriću Tačka, na kojoj sve boli grče i razlivaju Tačka na kojoj tvoj osmjeh ko magnet U sebi spaja najdalju galaksiju Sa govneton na cesti Tako savršeno Tako savršeno Ostani ti (minjaj se) Ostani ti Minjaj se Ostani ti
Kad još tisuće ruku niz koje teku rijeke mora oceani noći okreti i zanosi kad još tisuće budućnosti speru nas sa naših lica nek se sretnemo nek se sretnemo ponovo zaboravljeni nek se sretnemo novi novi (vječito novi) al nek se sretnemo mi
Jedno, ultimativno nepodnošljivo stanje za ljude je izolacija. Raznorazni ljudi mogu podnit mnogo svakakvog stresa, ali dugotrajnu izolaciju, gotovo niko. Neki ipak, za sebe čak odaberu takav put, ali to je manjina koja je prirodno dovoljno introvertirana i naginje ka asketizmu, pa im izolacija dođe taman ko plodan teren za ono šta istražuju. Pa ipak... Samoća nudi puno toga, čovikovo unutrašnje biće je bogato, jer u sebi nosimo cilu historiju eona iz kojih dolazimo. Svaki put smo sami drugačiji, tako da je svaki novi osvrt na neko naše sjećanje zapravo, samo po sebi nov doživljaj. Tako za neke unutrašnjost može bez većih problema postat predmet fokusa... Ne mislin pritom samo na one koji u njoj traže misticizam. Ipak, dugotrajna izolacija je većini ljudi, velikoj većini, pakao. Danas gotovo pa ne znamo ni za samoću, a kamoli za izolaciju... Sam, u nekoj mjeri, mogu reć da poznajen ova stanja... Ali za mene je izolacija i nešto što bi nekima bija normalan život, jer san jako ekstrovertiran i iman potrebu i za performansom, bilo u obliku stand up-a, recitovanja poezije i slično, dakle, ne samo za običnu komunikaciju nego i za bivanje medijem za veće grupe, da ne kažem mase (in my dreams yes, oh yes). Ipak, moj život od, otprilike 13.03. ove godine je jedna poprilična izolacija. I to jako neugodna. Ljudi imaju potrebu za sadržajem... Život je ples, a u plesu tribamo partnera. Od kad znan za sebe, meni je esencija postojanja zapravo, u komunikaciji. Komunikacija je tajna alkemija svega što postoji. Moguće je da je to zato što mi je sunce u astrologiji u polju komunikacije. Ili bolje rečeno, jer san takav, sunce mi je u polju komunikacije. Robinzon Kruso je napisan po istinitoj priči, naime, radilo se o jednom škotu (il englezu, al msm prije škotu), koji je bija mornar, i zbog svog problematičnog karaktera, tendencije da se tuče i pravi probleme, kolege mornari su ga samog izbacili na pusti otok. Na tom otoku je proveja pet godina dok ga nisu spasili neki španjolci koji su slučajno tuda naišli. Bija je potpuno sam, tabani su mu već bili toliko otvrdli da je moga hodat takav bos po oštrim stijenama. Kasnije je navodno reka da mu je to bija najsritniji period u životu. Pa ipak, nije se vratija ponovo na taj otok, nego je osta u civilizaciji. Za većinu nas bi takva situacija bila povod za sigurno ludilo. To be continued ispod pjesme.
https://youtu.be/j8jDQMSZOsc?list=RDFkDskNSwLXQ
Zanimljivo je kako su ljudi društveni... Također i seks, kao jedna elementaran proces komunikacije. Znakovito je da zapravo, komunikacija dva spola daje život. Golema je stvar, koje možda nismo ni svjesni, odnosno uzimamo je mahinalno, olako, da smo mi ljudi sposobni proizvest život, i to potpuno prirodnim putem. I taj život nastaje ko posljedica spajanja, dakle, komunikacije. Sad se siti jedne usputne stvari, sićan se, ko dite, kad bi me nečeg bilo stra, uvik je bija prisutan elemenat samoće. Strah je uvik jači kad si sam, bilo kakvo društvo odma olakšava situaciju. Nije džaba da u svim hororima sranje krene kad se razdvoje... Provođeni su i eksperimenti na ljudima, i dokazano je da ljudi koji su prošli sličnu vrstu traume se lakše zbližavaju s drugima koji su prošli isto nego onima koji nisu. A često smo svjedoci i ljudi koji raznorazne teške situacije prožive zbog prijatelja, ili pak - jer nađu momka il curu. Ima nešto u tim odnosima što je esencijalno za ljude, šta god da to bilo filozofski gledano. Sićan se sad... Sićan se, kako san prije, prije još, razmišlja o tome kako smo mi, ljudi, pojedinačno zapravo, jedan čitav zaseban svemir. I to ne mislin metaforički nego doslovno. Mi smo svak ponaosob, svemir u svemiru. I svako drugo živo biće. I ja san nas zamislija kao kugle svakakvih boja, i tako se kotrljamo, i dotičemo na tačkama di nam se boje podudaraju, i usput upijamo kroz svoju opnu boje iz drugih kugla i uživamo u prenošenju naših boja na drugu kuglu. Ali potribno je dovoljno točaka di su nam boje slične da bi se poklapali za komunikaciju. I tako smo spojeni u beskonačan niz kugli, svi međusobno u kontaktu, direktno il indirektno, sa svakon osobon na planetu. Na neki način, naša iskustva postaju živa tek kad ih podjelimo. Živa na jedan način na koji nisu živa dok su samo u nama. Zbog čega god da to bilo tako.
https://youtu.be/tdGdM3t54oo?list=RDFkDskNSwLXQ
U ovoj zadnjoj pjesmi se tek posebno osjeća potreba za nekim... Nekim, apsolutnim, nebeskim majčinstvom.
Ljudska vrsta je jedina skupina bića na ovom planetu koja proizvodi smeće. Ništa drugo što u prirodi nastane nije smeće. Govno koje poseremo je nama smeće, ali prirodi je gnjojivo drvima, hrana muvama i slično. Leševi također, bolesti i smrt su hrana raznim virusima i bakterijama, pa poslje crvima kad smo mrtvi i tako. Jedino mi smo uspili skupit toliko nakupina određenog otpada nastalog zbog tehnologije koju koristima, da nešto što je u prirodi jedan flow i dio kruga ravnoteže, pretvorimo u fenomen zagađenja. A nema šta nije zagađeno, i nema mista di ako malo bolje istražiš nećeš nać neku limenku il kesu. A tek sa rijekama, morima, npr istraživanja leševa kitova su pokazala da su im tijela gotovo otrovna zbog svih toksina koje jedu iz mora, toksina koje smo mi izbacili, brodovima koji na otvorenom moru, koje ne spada pod ničiju jurisdikciju, istovare ladno sav otpad koji imaju, pa onda kanalizacijom koja ide što direkt u more što u rijeke pa u more i tako. Naša civilizacija bi se ladno mogla nazvat i civilizacija otpada, jer to i jesmo. Ne da smo otpad ili samo otpad, ali ipak je otpad jedna od glavnih karakteristika našeg života. Glede ovog problema, film Idiocracy je napravija dobru parodiju prikazujuć zemlju budućnosti kao jedno veliko odlagalište otpada sa planinama od smeća.
Budućnost naše civilizacije i načina života je vrlo neizvjesna. Teško da ima životinjske vrste koju nismo ugrozili, sada se već polako počinju mijenjat geni i divljim životinjama, istraživanja se rade na mijenjanju gena komarcima kako više ne bi prenosili malariju i slično. Svaka čast želji da se zaustavi bolest, al šta je previše previše. Kapitalizam, ovakav kako funkcionira, je samoizjedajuća bolest. Zapravo, naš ekonomski sistem je bolest planeta. Cila stvar je jedan začarani krug, Nekolicina država, ne zanemariva nekolicina, ali ipak tek nekolicina, živi u relativnom prosperitetu. U tom prosperitetu se nalazi većina kompanija koje su ekonomski pokretač globalne ekonomije. Liberali, koji su vrlo orni na otvaranje slobodnih tržišta kako bi u zemlje 'trećeg svita' prodavali svoje proizvode, nešto drugačije razmišljaju kada tribaju odredit u kojim će zemljama bit sjedište njiovih kompanija, i, kojim će sve grupama ljudi dozvolit da uđu u te zemlje. Drugim rječima, otvorite tržište da vas preplavimo našom jeftinom i poluotrovnom robom, a ostavite vaše gladne i bijesne građane nek kod vas skapaju. Kad kažen d je kapitalizam samoizjedajući, to ozbiljno mislin. Sistem kako sada funkcionira je ozbiljno krivo postavljen. Opsjednut je rastom, rast rast rast, na svakom koraku se mogu čut te fraze. Također je opsjednut potrošnjom, tako se zemlja crpi bez ikakve logične mire, crpi se flora i fauna, ili točnije rečeno, brutalno se sjeku šume i kolju životinje, vade se rude, nafta, itd, pokreću se ratovi da bi se prodalo oružje, prave bolesti da se prodaju lijekovi i slično.
Toliko opsjednutost rastom ima svoju cjenu, jer, da bi jedna regija mogla tako neprirodno rast, mora jest tuđu hranu. A među tom hranom se nalazi sva svjetska periferije, poput i pičke materine pod imenom Bosna i Hercegovina. Cili sistem je začarani krug, tako, iz perifernih zemalja (istočna europa, afrika, južna amerika, indija, oceanija, donekle i Kina) se uzimaju resursi i otvaraju se firme kojima koristi jeftina radna snaga. S druge strane, te firme su ništa doli ispostava kompanija koje su stacionirane u zemljama koje su centar pogona svjetskog kapitalizma, i, osim jadnih dnevnica radnicima, zemljama u kojima su otvorene ne doprinose ništa. Također, iz tih istih zemalja se vade svi vridni resursi i to redovito na veliku štetu za njiov okoliš i zdravlje njiovog stanovništva, s tim se resursima u zemljama centra (ili njiovin firmama na periferiji) prave proizvodi, koji se onda, zbog bescarinske trgovine, opet prodaju zemljama iz kojih su resursi prvotno uzeti po jeftinijim cjenama od njiovih lokalnih proizvoda. To dovodi do začaranog kruga u kojem te zemlje se vrte u konstantnom siromaštvu, koji još dodatno pogoršavaju ratovi, bolesti i slično, a također, krug pojačava i odljev svog stanovništva koje ima ikakvog radnog i intelektualnog potencijala, opet u zemlje centra. I tako zemlje centra ne samo da usisavaju sve vridno iz zemalja periferije u smislu materijalnih dobara, nego usisavaju i ljude koji bi u matičnim zemljama nešto mogli doprinit. A u međuvremenu, apetit kapitalizma ne jenjava, a planetu nam nije ništa bolje, kao ni nama koji smo u pičkama materinim, poput ove u kojoj je registriran ovaj blog servis. I tako, zapravo, iz zemlje uzimamo zdravu hranu, a vraćamo joj smeće, koje ona sama ne mere probavit.
Pala mi na pamet jedna temu na koju mi se je pisalo još davno, dok san bija u fazonu velikih blog-rasprava i slično... Naime, to je nešto što se je dalo čut na blogeru, teza da se vjerovanje ili vjera trebaju 'osjetit srcem'. Ta teza, ne vezano za pojedinu vjeru se da čut za puno stvari, tako će recimo neko ko je u New Age fazonu reć za nekog da je 'previše u svom raciu', aludirajuć na to kako se stvari trebaju osjetit intuitivno i slično. To intuitivno i srcem su opet, dvi različite stvari, ali, elem, argument se svodi na isto, da se ne triba uplitat racio nego to u šta viruješ prosto osjetiš srcem ili intuicijom. Ja mogu reć da se zapravo, u jednoj mjeri slažen sa ovon tezon, ali samo u jednoj mjeri. 'Osjetit srcem' je metafora za emotivni doživljaj, često i mistični doživljaj osjećanja cjelim bićem i slično. Ipak, relativno je mal obim stvari koje se na taj način mogu osjetit. Tako, mogu reć da se slažen recimo da se more osjetit nešto dublje u cilom životu od onog što se prosto osjeti čulima, da se more osjetit neki smisao, neka tajna logika u pozadini svega, i slično, takve podosta općenite stvari, ali sasvim je upitno kad pričamo o osjećanju srcem jednog zapravo, racionalno obrazloženog vjerovanja. Kad pričamo o sistemu vjerovanja poput jedne cile religije, ili djela religije poput virovanja u Boga, u reinkarnaciju i tome slično u tom slučaju ne meremo reć da se cila ta stvar samo triba osjetit srcem, jer u tom slučaju imamo posla sa previše različitih stvari koje različiti ljudi, svi jednako uvjereni 'osjećaju srcem'. To 'osjećanje srcem', je zapravo, čisti produkt racija, jer će ateista jednako čvrsto osjećat da iza smrti nema ništa, kao budista koncept praznine, maye ili iluzije pojavnog oblika i reinkarnacije, ili monoteista istina koncepta Boga, raja i pakla. Ono što se pri ciloj prilici dešava je to da čovik prianja onome što njemu djeluje logično, što odgovara njegovoj unutrašnjoj konturi, što na neki način 'klika' s njim. Logika je slična logici zaljubljivanja, svi se jednako srcem zaljubljuju u različite osobe, i, iako svi imaju pravo da pričaju o ljubavi, jer je uistinu svi osjećaju srcem, kada bi počeli pričati o tome kako je njiov partner il partnerica jedina ispravna i jedina u okviru koje se more osjetit ljubav, priča bi već postala pomalo iskrivljena, zar ne?
To je upravo ono što se dešava sa religioznin virovanjen, u religioznom tekstu postoji nešto što dotakne čovika, nešto što dirne njegove dubine, ali to samo po sebi ne znači da je to virovanje točno, jer ta iskra koja ga je dotakla ne znači da je cili koncept točan. Sama činjenica da postoji toliko različitih religija i da ih svi ljudi jednako čvrsto osjećaju ko istinite, mora dovest čovika koji se vodi razumon da se zapita šta je od svega toga zapravo istina, i da, barem se zaputi na svoje vlastito istraživanje cile te sfere. Druga stvar je, što triba razjasnit, da je nemoguće cilu jednu religiju samo 'osjećat srcem'. Vjerovanje je stvar racija, ne srca, i koliko god da je potribna ta iskra od srca, kada se priča o kompletnom sistemu vjerovanja kakav nude organizovane velike religije, cili paket vjerovanja se ne more uzet bez racija, jer su koncepti raja i pakla, života poslje smrti, postojanja il nepostojanja Boga, ponovnog rođenja ili reinkarnacije, praznine kao pravog stanja sveg postojanja i slično, ti koncepti su logičke cjeline, oni se ne mogu uopće svatit van dometa racija. Tako da, bilo koje virovanje je neminovno zasnovano na nekakvoj logici, i kada se čovik drži samo onoga što osjeća srcem, to u praksi znači da zanemaruje svoju vlastitu logiku i prepušta se uticaju sugestije ili indoktrinacije. Jer u vjerovanje je neophodna logika, bez nje bi imali jedino iskustvo, a vjerovanje nije samo iskustvo nego i tumačenje iskustva, odnosno, logika, racio. Bez korištenja logike svo religijsko iskustvo bi se moglo svest na mistični osjećaj koji nije povezan ni sa čim drugim. A kad dođemo do virovanja u neki koncept, kada imamo predstavu neke verzije buduććnosti i prošlosti koja prevazilazi sferu ovog života, to mišljenje vršimo logički, pa, spram tim, kad nam je logika u vjerovanju neophodna, onda bi je tribali naučit ispravno koristit. Bez toga ostajemo kao slipci koje vodi unutarnji osjećaj, ali oni o svita izvan njih i dalje ne znaju ništa. Oni su slipi i o svitu vani znaju šta im drugi kažu, a njiov unutarnji osjećaj im prosto govori da u svemu tome ima 'nešto istinito'. Ali mi ne bi tribali bit slipi i tribali bi sami moć proučit šta je to zapravo u svitu oko nas, a ne prosto virovat nečemu što je negdi nekad rečeno il napisano.
Sada bi mogli doć na ono što se obično naziva intuitivno osjećanje. To je po Jungu treća ljudska funkcija, on ljude djeli na ekstroverte i introverte, a podtip svaka tri su misaoni, osjećajni, i intuitivni tip. Čoviku su potribne sve tri funkcije i svaka ima nešto za šta nam primarno triba. Tako intuicija zapravo, znači dublje osjećanje od onog što se može osjetit raciom, ali i emocijama, jer emocije su vezane sa sadržaje naše svijesti, a intuicija je osjećaj koji prodire dublje. Intuicija izlazi iz naše dubine, ali kad dođemo do koncepta nekog virovanja, intuicija je potribna, ali triba znat da sama nikad nije dovoljna, jer i dalje nan triba racionalno razmišljanje o nekoj temi da je bolje dokučimo, odnosno, na taj način jedino moremo intelektualno znat. A intuicija je dublje znanje koje vjerovatno proizlazi iz sinkroniziranosti cilog čovikovog bića i iz dubljeg, nakupljenog iskustva koje imamo u svom biću ko zna odakle, iz eona iz kojih dolazimo, vjerovatno. Ali na nivou funkcionisanja i dalje nas vodi racio, i nemoguće je 'intuitivno znat' da recimo, postoji Bog, da postoji reinkarnacija i slično, jer čim pričamo o Bogu il reinkarnaciji pričamo o misaonim konceptima, znači, tu operira logika. Tu nema ničeg što se meni sviđa ili ne sviđa, to je prosto tako, reinkarnacija je koncept kao i Bog, kako god da na taj pojam gledali, i konceptima operira logika. Zapravo, nas bi naš razum triba vodit do intuicije, kako Fromm kaže, a s njim se slaže i De Mello, logična posljedica religije je misticizam. Jer Bog je koncept, ideja, kao i život poslje smrti uopće, reinkarnacija, nešto treće, a ono dokle tribamo doć je da osjetimo 'ono nešto' bez obzira na sve te ideje. Te ideje su putokaz, ali ne i sama destinacija. Tako je jedno tumačenje Boga kao ovakvog ili onakvog, i uopće, svete knjige (i sve knjige uopće) su putokaz do nečega, ali ne i sama ta stvar. Ta stvar se triba intuitivno osjetit, i tada nema potrebe više za putokazon jer smo našli destinaciju, osjećamo je u sebi i u svitu izvan nas. A ostajanje i čisto mehaničko pridržavanje nečeg negdi napisanog, ideje o Bogu, ili prosvitljenju, ili nečem trećem, nas ostavlja cilo vrime na putokazu, zapravo, gledamo u znak koji pokazuje u jednom smjeru a ne zapućivamo se na put. Dok god samo virujemo, u šta god virovali, ostajemo samo gledači u znak na putu.
Ovin zadnjin djelon san učinija mali odmak od teme, no svakako, poanta je, intuitivno i 'srcem', moremo osjetit samo jedan dio stvarnosti, ali mi smo bića raacia i neminovno, prosto iz prirode našeg bića, ono što intuitivno i emocionalno doživimo, uklapamo u neki racionalni sistem, tako to ide. Onda, kad to već radimo, tribamo dobro razmislit o tome kakav je to sistem. Ili pak napustit ikakve racionalne zaključke i bit pravi pravcati mistik, ko recimo, Toma Akvinski, koji je prid kraj svog života, nekoliko zadnjih godina, svativši da se o Bogu ne mere ništ reć, prosto - ušutija. I šutija godinama. Koji bi samo mir u svitu nasta kad bi se vodili takvom logikom. Il pak nemir, jer bi izbili svakakvi konflikti koje imamo u sebi. :)
Ono što zapravo ja mislin da se dešava i da je poanta cilog tog procesa života na ovom planetu, je jedan otprilike budistički koncept koji interpretiran na svoj način. Nije baš doslovno budistički, jer nije identičan tom konceptu u budizmu, ali je sličan i na toj je bazi. Mislin da je ljudska vrsta neka vrsta prijelazne faze, vrsta smo u kojoj kulminira doživljaj života na zemlji i - vrsta koja je prijelaz i moguća karta za odlazak sa ovog planeta. Neko bi se možda pita, odlazak, zašto? Hm, i ja bi se možda to pita nekad prije, sada, u fazi koju proživljavan, sasvin mi je jasno zašto i zašto bi tija otić sa zemlje. Bez sumnje, zemlja je predivan planet i život na zemlji jeste jedno prekrasno, jedno profound, i jedno neizrecivo iskustvo. More poezije bi tribalo, i ni tad ne bi bilo dovoljno, da se opiše sva tečnost, ljubav, koju čovik doživi na zemlji. Al uz to, također, a djelom i baš zbog toga, na zemlji je svako biće koje živi podložno patnji. Nema života bez patnje, i nema bića ni vrste koja ne pati, na najstrašnije zamislive načine. Tu se već dolazi do srži budizma, kad se radi o patnji i o tome kako da se da odgovor na patnju i, kako da čovik dostigne odriješenje od patnje. Tu se ne slažen potpuno sa odgovoron budizma na tu temu, ali ipak prosto da konstantiran, budizam tu temu dotiče direktno, a ne indirektno kao monoteističke religije koje tu temu dotiču kao nuspojave teme borbe dobra i zla. Budizam se izdiže iznad dualizma onog što mi percepiramo kao dobro i kao zlo, i dotiče se pitanja patnje i jednog i jedinog odgovora na patnju, a to je - kroz znanje. Naime, po budizmu se pati zbog neznanja, a odriješenje patnje se postiže kroz prosvijetljenje, to jeste dostizanje konačne i savršeno jasne spoznaje o sebi, i u momentu dosezanja te spoznaje, čovik dolazi do apsolutnog znanja i prestaje patiti. Vratiću se na to brzo, a sad prosto ko digresiju mogu ubacit jednu banalnu činjenicu a to je: čitav se život na zemlji temelji na ubijanju. Sama elementarna stvar ko preživljavanje zahtijeva ubijanje, bilo životinja bilo biljaka. A da ne dotičemo temu bolesti i drugih problema u vezi sa tijelom, ili kad se radi o ljudima, raznih oblika psihičke patnje od kojih su neki pravi pravcati pakao, pakao ravan onom religijskom, nema potribe da se ikakav drugi pakao zamišlja.
Nusproizvod života je bez sumnje patnja, ali reka bi, nusproizvod ovakvog života koji mi živimo, a ne života ko potencijala. Znanost je ustvrdila da ljudska vrsta, ili svakako, oblici koji su prethodili današnjim nama kao homo sapiensima, postoje milionima godina, ako ne i stotinama miliona godina. Također toliko i duže, možda i milijardama godina, postoje drugi oblici života na zemlji. Dosta tih oblika i danas žive, bakterije, mikroorganizmi, raznorazne životinje i biljke. Da bi postojala, svaka ta bića moraju imat određenu životnu energiju (što bi indijci rekli kundalini, ili kinezi chi). Moremo prosto i reć da posjeduju i svijest, određene vrste. Postojanje svijesti kao takve je očigledno, ipak, nije očigledno to da se ista svijest more nastavit i nakon smrti. Ipak, meni je logično jer bez svijesti kao svojevrsnog entiteta se ne mere objasnit razlika između živog i mrtvog tijela, ne mogu se objasnit čudesna iscjeljenja od nekih bolesti, a također, postoje jaki dokazi u prilog reinkarnaciji poput ovog: https://www.youtube.com/watch?v=6wvbEQytuQk Ima puno informacija o ljudima koji se sjete svog prošlog života, svakako, dovoljno da se uzima u obzir ko logična mogućnost. Dodatan razlog za zaključit je očigledna besmislenost života kao takvog, okoliko je sve što postoji jedna slučajna biološka jedinka koja nestaje sa smrću. Generalno, pitanje odkud uopće išta i kako to da išta postoji, pa onda i odkud života kao fenomena, je jedno vječno pitanje i logično je da se na nj daju bilo kakvi odgovori, ne mere se reć da jedan vridi a drugi ne, nego prosto se radi o tome kome odgovara kakav tip odgovora. Meni odgovara ovaj. Sad, gledajuć iz te perspektive, ja mislin da mi, kao bića, kao duše, živimo već, ko zna koliko? Teško je uopće govorit jer je vrime subjektivan doživljaj stvarnosti i ono ko takvo možda uopće ne postoji. Ono što postoji je promjena, ali ona nije mjerljiva vremenon, jer, promjena je možda zapravo jedan jedini konstantan zakon u svemiru i postojanju općenito. Haha, smišno, da je zapravo, konstanta promine jedino što se nikad ne minja. xD
Sociološki gledano je činjenica da ljudi ili praljudi žive stotinama miliona godina na ovom planetu. Ako ćemo virovat u reinkarnaciju, a ja virujen, toliko smo stari i mi individualno. Ali stari smo vjerovatno i više, jer do dolaska u ljudski ili praljudski oblik bili smo i nešto drugo. Zapravo, u stvarnosti mi vjerovatno dolazimo iz tog vječnog vrela svijesti, što bi budisti i taoisti nazvali prazninom, i putujemo svoj put do ovog sad trenutka, momenta u nama. Koliko bi to bilo mjereno zemljinim okretanjem oko sunca, boga pitaj. Vjerovatno su u pitanju eoni, milijarde godina. Ono šta bi u našem ljudskom životu mogli doseć je to što se na istoku naziva prosvjetljenjen, drugin riječima, mogli bi spoznat sami sebe i svit oko nas. To je po meni jedna prijelomna tačka u našem postojanju i jedan momenat kad bi mogli bit spremni da u idućem životu napustimo zemlju i postojanje na zemlji. Ali prvo, to stanje moramo dostić baš na zemlji, moramo dokazat da smo spremni, da smo naučili sve šta je potribno, ne zato da bi nas neko nagradija pa da moremo otić, ko što bi rekli monoteisti, koncept nagrade i kazne je meni lično glup; nego zato da bi mi sami bili sposobni prić u novu vrstu postojanja. Jer, naime, da bi mogli negdi doć, moramo prvo znat put. A put do tog mista svak od nas traži napose i znamo da smo stigli tek onda kad izbijemo baš na to misto koje tražimo. Mi smo, zapravo, eonima izgubljeni i pijani. Kompletan život i životi prolaze u pijanstvu. Cili proces življenja je proces individualiziranja i osvještavanja. Životinje nisu svjesne sebe u odnosu na okolinu. Nisu ni dica, dica tek sa oko tri godine postanu svjesna da su odvojena od okoline, tek tada razviju ego. Ali, kad se ego razvije tek je početak, jer i dalje se projiciraju vlastiti psihički sadržaji u okolinu, tako uplašen čovik u svima vidi prijetnju, ljut razlog za svađu, nacionalista od ljudi vidi etikete sa imenima nacija, ljudi u plemenu u suncu vide božanstvo, kao zapravo projekciju svoje unutarnje energije na vani. A i mi sami i dan danas, čak, znanstveno vidimo u stvarnostima znanstvene dogme. Takva je recimo, danas već pomalo zastarila percepcija svemira kao stroja. Čisti primjer znanstvene dogme, isto ko što neko iz nekog plemena misli da je sunce božanstvo jer projicira svoje karakteristike na njega, tako i mi projiciramo svoje percepcije vezano uz mašine koje pravimo i koje nas okružuju, čineći ambijent našeg života, na vani, i tako vidimo svemir kao nešto mrtvo i mehaničko. A zašto to svemir ne bi bija živ? Nije logično da nešto more bit živo u nečem neživom, jer postojanje života implicira nešto živo što je stvorilo taj život. Život ko takav sigurno postoji izvan zemlje, inače ga zemlja ne bi mogla rodit. Samo je pitanje kakav je zapravo taj život.
U ovoj točci dolazimo do toga da vidimo u prvom redu, naivnu grešku plemenskog čovika koji vidi sunce antropomorfno, kao projekcija čovika. Paralelno tome, on sam ne percepira sebe kao odvojenog od prirode pa i sunca ko takvog, zato sunce i vidi takvim. Kako ide proces rasta individue i njegovo osvještavanje, stvarnost je sve manje napunjena ljudskim atributima, ali zato čovik upada u drugu krajnost i vidi stvarnost kao beživotnu naspram ćovika. Onaj pravi put, jedinstva suprotnosti, ili Tao-a, je put viđenja stvari po sebi, ili, potpuno otvaranje stvarima da budu šta god da jesu, pa makar to bilo i kroz stav da mi ne znamo šta su one. Tako opet dolazimo do onog prvog jedinstva, samo što je to ovaj put, osviješteno jedinstvo, a ne nesvjesno poput životinja ili projektovano kod plemenskog čovika.
Svakako, trnci prođu tijelo, duša se uzbudi i živne od ideje da smo milijunima i milijardama godina živi. Ali također smo milijunima i milijardama pijani, odnosno nesvjesni. Ko što dite se osvištava sazrijevanjem, isto vridi i za civilizaciju, kao oblik sazrijevanja kompletne ljudske vrste. Tu se dolazi ponovo do nas kao transformatora energije, čovik, naime, mora dovoljno sazrit da bude spreman na hranjenje čistom energijom, energijom koja neće proizvodit otpad, da bi moga transcendentirat život kroz zemaljsko tijelo. Psihološki govoreć, mi moramo potpuno odrast, potpuno se osvijestit, potpuno sazrit. Svi mi imamo infantilne tendencije i svi se damo pijanstvu. Čovik zapravo, jako često, čezne za izgubljenin rajen, zavidi životinjama na njiovoj prirodnosti i traži nešto da se u tome utopi i izgubi, bila to nacija, vjera, žena, mater, prijatelji, droga, alkohol, kocka, itd, suvišno je nabrajat, jasno je da život vrvi takvin pijanstvima. Zbog takvih pijanstava se vjerovatno o rađamo ponovo kroz tuđe tijelo, jer nam je to potribno, ne znamo drukčije nego da opet postojimo kroz nečije tijelo psihološki potpuno sjedinjeni s ton osobon. Poanta čovika je postajanje potpuno svjestan, potpuno samostalan. To znači da čovik kako De Mello kaže: "nema mista da na njem nasloni glavu", to znači da čovik postaje potpuno oslonac sam sebi, nosioc svoje sudbine i sebe pa šta god to značilo. To znači potpuno savladavanje svog straha, bivanje sposobnim nosit i svoje najveće strahove. Tako, prevazilazimo strah kao jednu bazičnu emociju karakterističnu za sve životinje. Tako također, dolazimo do potpune samostalnosti, koja, posljedično, dovodi do toga da nećemo imat potrebu da se utapamo i u kakvo pijanstvo. Čovik se praktično, čitav život trizni. Naše bazično stanje, polazna točka je pijanstvo, i to pijanstvo koje vjerovatno eonima traje. Da bi došlo uopće do formiranja ega potrebni su bili milioni i milijarde, a sa egom prava stvar tek počinje, tek postajemo svjesni, imamo polaznu točku da se osvistimo, to jest otriznemo. Zato i nije čudo da je taj proces toliko bolan, kad je to rasčišćavanje karme koju eonima nosimo u sebi. To je zapravo, jedna, jedan kroz jedan promjena, jedna profound promjena u bivanju, promjena naše same srži. Pravo je uzbuđenje činjenica da je takva promjena moguća (takva promjena uma je činjenično moguća, bez obzira na virovanje il ne virovanje u život poslje smrti). Tada, u takvom slučaju bi mogli prić u stanje čistog postojanja kakvo više neće zahtijevat hranu zbog kojih ćemo patit. Hranu mislin i doslovnu i metaforičku, to jeste, mislin je kao energiju uopće. Tada se nećemo morat ponovo rađat kroz drugo ljudsko biće jer ćemo postat praktično sami sebi otac i majka i svijest će nam nakon smrti bit sposobna da funkcionira samostalno. Ali, dug je i trnovit put do tog, i, ko što eonima traje ovo putovanje do sad, niko ne zna ni do kad će ova sadašnja faza trajat, govoreć o svakom ponaosob.
Nego... Tema o kojoj mi se je pisalo je jedna koja me okupira zadnje vrime, koja me generalno zanima i o kojoj razmišljan. Nisan siguran kako da uđen u nju (u temu mislin xD), pa ću samo počet kronološki ko obično. Razmišlja san već davno o osjetilima, čulima ko takvin, i neku večer, ima možda tjedan dana san isto tako nešto vrtija po glavi, tema mi je bila: kako nastaje zvuk. Kako to da, sad kad kucan po ovin tipkama ja čujen zvuk kao efekat? I svijetlo, kako to da ja vidin ove tipke? Po onome što je fizika dokazala, zvuk nastaje zbog kretanja unutar tijela, na molekularnoj razini, znači, kad udarin tipku njene molekule se pokrenu, onda pokrenu strujanje u zraku između njih i mene i polako, to strujanje se kreće u obliku vala prema meni, dok ne uđe u moje uši, i tu u kontaktu zraka sa mojin bubnjićen nastaje efekat na mom bubnjiću koji ja percepiran ko zvuk. Svijetlo, također, zapravo mi nikad ne vidimo neko tijelo kakvo jest, vidimo svijetlo koje to tijelo reflektira. Ja zapravo, ako oću bit do kraja precizan, mogu slobodno reć da po danu vidin jedino sunce, jer ono što ja u principu "vidin" je sunčevo svijetlo koje se odbija odasvud i dolazi do mog oka. I samo to "viđenje" nastaje na mojoj retini, zapravo, oko upija zrake svijetlosti koje se odbijaju i to je ono što ja percepiran ko vid. Zanimljivo da tu večer kako san leža, dolazilo je malo misečine, i ja san diga ruku da je pogledan, da bi skonta da ruka blokira svitlo koje dolazi i vidin je ko mrak, vidin mrak, odnosno nedolazak svitla do mojih očiju, i taj nedolazak ima oblik moje ruke koju gledan. To je dobra slika i onoga kad vidin ruku, ja zapravo nikad ne vidin nju samu, nego samo svjetlosni efekat koji ona ima na moje oči, pod određenim uvjetima. Zanimljiva je stvar sa opipon i generalno sa kožon kao osjetilon. Kako to da percepiramo toplo-hladno, grubo-fino, tvrdo-meko, tupo-oštro? Ili mirisi i okusi, o njima nisan ni mislija, ali moga bi ih možda proguglat da vidin šta kažu za njih. Što se kože tiče, skonta san da mi zapravo kožon nikad ne osjećamo neko drugo tijelo, nego samo efekat tog tijela na našu kožu. Osjećamo kakvo je tijelo, ali ne to tijelo po sebi, npr kad upiren prston u dasku osjećan jak otpor i to percepiran ko tvrdoću, kad upiren u jastuk osjećan mal otpor i percepiran ga ko mekoću. Toplina znan da prilazi s jednog tijela na drugo, ne znan kako funkcionira, vjerovatno je to brzina kretanja tijela, opet unutarnjeg kretanja. Okusi i mirisi su efekat koji doživimo kad inhaliramo ili konzumiramo određenu stvar.
Kad se cila stvar sagleda, mi smo zapravo cilo vrime uronjeni u stvarnost i u stalnom smo procesu konzumacije stvarnosti i vraćanja energije nazad. Vidimo tako što upijemo svijetlo okom, čujemo tako što nam se u uhu zaustavlja kretanje zraka, osjećamo kroz kožu stalnim kontaktom sa vanjskim svitom (evo sad npr osjećan noge jednu na drugoj, laptop na sebi, krevet ispod sebe, malo mi je sviježe po rukama i prsima). Također, jedemo, pijemo, dišemo, konstantno i isto tako izdišemo, pišamo, seremo. Elementarno smo u stalnom procesu konzumacije i vraćanja energije, to je jedini način na koji uopće postojimo. Zapravo smo, kad se sagleda kao neki transformator energije jer, ne samo što vraćamo energiju, bitan je i kvalitet koji vraćamo. Dobro, kad seremo jednostavno poseremo tvari koje nan ne tribaju, nema neke dubine u tom, pišanjem isto, a izdišemo jednostavno ugljični dioksid. Ali također, vraćamo i puno profinjenije stvari poput recimo, muzike koju proizvodimo, poput likovne umjetnosti i filma, poput raznoraznih kombinacija jela ili parfema, il recimo krema, a isto tako vraćamo i govor, pisane knjige, internet i slično. Čovik je zapravo, transformator energije, ili da budemo preciznije, sve što postoji je transformator energije, i energija stalno teče, između ostalog, i kroz nas. A sve kroz šta energija teče je izbacuje na svojoj frekvenciji, energija ulazi kao jedno a izlazi kao drugo, ali opet kao energija. Sa ovin zapravo je jako uprošćena ta new age varijanta u koju san sklon virovat, naime, to da je sve jedno. Kad se sagleda stvar kako jest, sve jeste jedno, bez ikakvih duhovnih il metafizičkih konotacija, sve je jedno prosto fizičkim postojanjem. A siguran san da naša svijest proizvodi i puno finije vibracije (neke su i dokazane, kao npr magnetno polje srca), koje također vraćamo u okolinu. Čovik u jednu ruku, svojim povratnim informacijama daje drugačiju teksturu i koheziju, podlaže ih logici, svojoj logici. Na drugi način rečeno, energija kroz čovika izlazi u specifičnom formatu čovika ko vrste a i kao jedinke u smislu pojedinog ljudskog bića. Na ovaj način gledano, nije teško pojmit kako bi čovik moga živit nakon smrti, to jeste, kako bi ljudska svijest ili duša mogla nadživit ovaj život i nastavit postojat, naime - na isti način ko i dosad, bivajuć, upijajuć energiju i vraćajuć je vani, ko što to dosad radimo eonima godina. Jedina razlika je zapravo u kvalitetu te energiju i u tome kako se hranimo (i metaforički a i doslovno). Naime, da bi bili sposobni za život poslje smrti koji ne bi bija kroz oblik tijela od materije, morali bi bit sposobni za hranu koja nije od materije, kakva god da hrana bila. Ali princip ostaje isti, primamo i dajemo. Tu se već nalazimo na uvodu u srž teme, o kojoj ću u idućem postu, da ne bi odjednon objavija roman koji niko neće čitat.
Mislin da revolucionaran prijelaz u stanju svijesti bića predstavlja sposobnost za igru. Ima dosta stvari po kojima se more posmtrat prijelaz u nivoima bića, al recimo, igra je jedan zgodan element za uzet. Reptili, koliko znam, nisu sposobni za igru. Ni vodozemci, ni ribe ni kukci. Al sisavci već jesu. Također, sisavci nose svoje mlado i doje ga, što je jedan također jedinstveno intiman čin, odnosno činovi, i trudnoća i dojenje i briga za mlado. Gleda san jednu emisiju u kojoj su pratili ponašanje polarnih medvida. Naime, kad ogladnu, nekad dolaze do kuća na rubu grada i poidu pse il druge domaće životinje. I tako, jedan čovik je igron slučaja gleda kroz prozor svoje kuće prema dvorištu u kojem stoji par pasa, i vidija je medvida kako se približava. Sezona im je bila loša i već se desilo par napada na pse u gradu i preturanja po kontenjerima, od strane polarnih medvida. Gleda je kako se medvid približava psu i kako se događa neminovno, kad se desila jedna jako čudna stvar: Kad je medvid doša blizu ćuke, ćuko se počeja s njin igrat. I medvid je prihvatija. I tako, umisto da postane večera, ćuko i medo su se igrali dok medi nije dosadilo i dok nije otiša. Ne sićan se sad jel se medo vraća sutra do ćuke opet, ali nakon toga, iduće godine u isto vrime, desilo se opet nešto čudno, medo sa još par meda, je doša opet do ćuke i tu su se igrali, par medvida sa par kerova. I tako opet iduće godine, dok već nije postala tradicija da svake godine dođu i igraju se.
Zanimljivo je kako se je to desilo? Ja mislin da jednostavno, ćuko videć medvida se nije uplašija i iskreno je reagira u želji za igron, na šta je u medi proradija isti nagon. Životinje su naučile da na strah reagiraju agresijon, a ako se ne bojiš ne proradi im taj mehanizam. Otuda i te priče da u šumi nekad vuk dođe i poigra se sa čovikon, ili recimo onaj 'Lion whisperer', izguglajte ga, što ide do čopora divljih lavova i igra se s njima i druži. To, međutim, izvodi jedan bitan zaključak, a to je, da je nagon za igru lako moguće i jači nego nagon za opstankon. Ili barem da može bit jači, ako već nije uvik jači. Tu također dolazimo do pitanja, šta je uopće igra? Odkud igre? Igra bi mogla bit produkat vježbanja za preživljavanje, ali ipak, nije moguće da je samo to. Ja mislin da je igra jedna genuina sposobnost svijesti da se - igra. Dakle, mislin da je to zasebna kategorija i dimenzija bića, isto ko npr seksualnost, borba za preživljavanje i slično, mislin da se igra ne može objsnit nekom drugom karakteristikom il dimenzijom bića. Ona ima veze sa preživljavanjem, životinje se redovito igraju lova i borbi, ali tu možemo i postavit pitanje, ako se životinje ne bi igrale lova i borbi, čega bi se drugog igrale? Lov i borba su jedino što rade. Osim ako se maze i miluju, što također rade i u čem uživaju. Igra je zapravo, sposobnost svijesti da uživa u onome što radi i da istražuje svoje granice, nove načine da nešto radi. Ali užitak je ključan faktor, jer da nema užitka ne bi bilo ni igre.
Mislin da na određenoj točci biće dođe do te mjere da dovoljno dugo radi određene radnje da se može počet njima igrat, a kroz igru nalazi nove kombinacije i načine da radi iste te radnje. Ali poanta je opet, ne u samoj svrhi igre, koja nesumnjivo postoji, nego u užitku. Jer u određenoj točci, mi bića dođemo do dovoljno visokog razvoja svijesti da počinjemo osvještavat sebe i radit stvari radi užitka u njima, a to je princip igre. Igrat se životom. Mislin da je to tačka prijeloma, kada više ne živimo samo za puki nastavak života, nego i za užitak - igru životom. I zanimljivo je da se i ljudi i životinje koje se igraju, zapravo igraju čitav život. Sve u čemu uživamo ima određen element igre. Igre ima i u seksu, najvećem fizičkom užitku, a moguće je i da bi mogli pronać dublji korijen i igre i seksa, kao jednog jedinstvenog flowa energije i komunikacije. Jer seks je zapravo, komunikacija, ali posebne i jako specifične vrste. I vjerovatno, još puno toga, isto ko i igra. :)
Navuka san se: https://www.youtube.com/watch?v=N3ZBzO7uw_U
Svit je ok i neman puno toga dobrog o njemu reć. Ni lošeg neman. Možda nešto fali ali triban zavolit taj osjećaj. Ljubav popunja prazninu, to jeste, praznina je živa. Nižen neke dobre stvari ali ne mogu reć da san zadovoljan. Profesionalno... Želin više dobre publike. Vidin da mogu uspit i realno mogu reć da san za trenutnu fazu uspješan, al nisan kreativno ostvaren a vazda me je strah da iz ovog il onog razloga neću bit. A treba mi više. Ja san luda osoba i divlja osoba. Treba mi dovoljno ljudi koji žele da vide svu moju divljinu, da se potpuno otkačin i da im to nije dosta, da me potiču da pomjeran svoje granice. Kad odselin vani, ako odselin a nadan se da oću, moglo bi se lako desit da otkrijen potpuno novi level življenja i doživljavanja sebe. Riječi su previše jake, pa neću da govorin. Mogu reć da trenutno stanje u BiH i u Sarajevu za mene nije ispunjavajuće. Ali di bi bilo? Nisan ja uopće u poziciji trenutno da sam sebi buden ispunjavajući. Triba vrimena. I više vjere u sebe. A i u ljude. Borilački sport koji kontan trenirat bi bilo krajnje vrime da upišen. Triba mi toga, dosezanja svojih granica, suočavanja, borbe. Ima nešto prestrastveno i duboko, i intimno, u borbi s nekin. Također mi triba fizička aktivnost, pa makar bilo kopanje jer moja ovolika energija lako priđe u nervozu kad se ne troši. Nije mi ni loše da san sam. Zaželija san se intimnosti. Romantike, ljubljenja, polako, niz njen vrat, oni tanki poljupci, a brzi i suptilni, po vratu, leđima, obrazima. Zagrljaji, da je obgrlin s leđa dok ležimo kod mene. Da šutimo. Da niko ništa ne progovara. Padne mi na pamet kako oću da vodin ljubav, ili ti ga sexan se :), teško mi je ostat na ovom samo vođenju ljubavi jer si zvučin preromantičan, preemotivan i prepatetičan, na krovu neke zgrade nekog velegrada uvečer. Po noći. Ili pri zalasku sunca. Na rubu zgrade, da ima ograda i da smo naslonjeni i gledamo svijetla, sunce, golem grad i ptice. Ali neću se lako odreć svoje samoće. Niti ću je minjat za bilo koga.
P.S. Iman nekog crnog humora koji mi se ubitačno priča. Ev daću vam mali glips of what's it about. Jedna žena mi je nedavno rekla da neće više mužu pušit kurac. Neće da odkida dici od usta. Da, pada mi na pamet zadnje vrime želja da buden vokal u bendu. Nekom, poprilično ludom bendu. Ali to se ne triba posebno naglašavat, jer se podrazumjeva da bi bija takav bend ako bi u njem tija sudjelovat. Al bija bi i dobar i kvalitetan. Možda nekad, možda nekad, I hope so.
