Sjene iz djevočicinih snova

Srce

— Autor nepocesljan @ 21:48

Praznina. Praznina i samoća. I strah. Strah od kojeg se srce grči, pokušava da uguši samo sebe. Ruke se otimaju i postaju tuđe... Naočigled meni, moje ruke nisu moje??!! Slutnje opasne i prešućene. Tuga... Beskrajna ostrva tuge, gdje sirene više ne zovu jer su odavno ostarile i postali kosturovi, di su nasukani nahereni brodovi, i gdje nema života... Pa ipak, u srcu se rađa bunt. Srce iznutra se bori, kuca, hoće da kuca! Srce je hrabrije od života. Moje srce može. Moje srce to može.


Vice

— Autor nepocesljan @ 22:30
Jedna živopisna ličnost je bija moj striko Vice. Bija je to karakter kakve je teško opisat, dosjetljiv, žilav, dobričina ali poročan, dobar radnik, još bolji u trošenju, pravi izdanak hercegovačkog kamena. Sad kad pišen samo osjećan kako moran s poštovanjen pisat o njemu. Sićan se, najranija sjećanja na njega, kad me je sla ko klinca da mu kupin kutiju Opatije. Vice je bija specifična ličnost. On je, kako stvari stoje ima neku varijantu šizofrenije, al nikad nije otiša psihijatru, živija je kako je zna cili život. Bija je dobričina, dosjetljiv, smišan. Mog drugog striku nije volija, kad bi ovaj proša kraj naše kuće i pozdravija: Bog, Vice bi mu sa slasno s jedom dobacija: Đava! Ja se sićan kad me je ko malog vodija u branje kuka (biljka slična šparogama) i priča mi kako su Njemci tu vršili atentate na njega. I ne znan kako, al ja san i ko dite osjeća da tu nešto nije regularno i da to nije istina, ali san samo šutija i nisan mu ništa govorija.

U srcu je bija nježan i dobar. Al žestokog temperamenta. Za razliku od mog ćaće, koji je totalna kontra. Ali Vice je bija smišan, ta njegova crta se ne mere opisat, a ja, s obziron da ne mogu njegov humor prinit na ovaj virtualni papir, dijelom nemam motivacije ni da pišen. Jednon dok smo išli trgat grožđe u vinariju, sezonski smo to radili i plaćali bi nam dnevnice, je moj stari parkira na jedno potpuno ravno misto, znači nema šanse da se auto moglo pomaknit. A moj stari je bija preoprezan karakter i iz gepekta je izvadija jedan komad drveta i stavija ga pod zadnji točak da auto ne krene samo. Vice je samo pušija cigar i dobacija mu: Podupri ga *rčin ti Isusa! Al ta emocija se ne mere dočarat. I jednon, sićan se, mene posla po nešto u kuhinju, ja mu namjerno donija neki lonac koji nije ima veze s tin i nakezija se, a on ko iz topa opsova Isusa i ustade se i ode vani. Također, dizalo mu je živce kad bi ja iz čista mira kriknija u kući. Iskreno, volija san ga provocirat. Dite ko dite.

Vice je inače, radija bauštelu. Bija je jako dobar radnik. Živija je sa mojima, spava je kod nas, nije ima ženu ni dicu. Jedno vrime je aktivno pija, pa bi bilo često da popije i priča svakakve nebuloze. Jednon je reka da je na jednom brigu kraj naše kuće vidija vanzemaljce, da imaju otisak ko dno od pegle i jedu samo kravije guzice. Zna je spominjat da nije dite od svoje matere nego da je on u biti iz druge obitelji i slično. Također, spominja je da je vidija gospu sa laserima iz očiju. Jednu večer je pijan nešto dosađiva mojin sestrama. One se smijale dok su gledale film, a on priča svoje priče. Staja je pred vratima, kad je na vrata samo banila moja mater, u donjem vešu i kratkoj majici, taman izašla iz kreveta a on pa na pod na kolina i sta prid njon tako klečeć kao da moli hahaha. Još jedna situacija vridna spomena je kad je moja sestra se udala, pa na ručku kod nas, prid sestrinin svekron i svekrvon, Vice je izjavija kako su na njega probali atentat 14 puta. To je sigurno mojima popravilo raspoloženje. :D

To je s te strane. Vice je bija i nježna osoba. Volija je moju nećakinju i nosa ju je, kad mi je sestra završila na psihijatriji i vratila se, ukočena od lijekova a i od svog stanja, on ju je potica da se aktivira i tako... Bija je dobar čovik. Živija je, realno gledajuć, naslonjen na moju obitelj, ali opet poprilično samostalan. Zna je potrošit pare bezveze, tipa kupija je gusle, pa ih jednon kad je popija razbija i slično. Jednon je popija kad su kod mene došli moji prijatelji. Oni pošli kući, on urliče a oni pucaju od smija. Kad odjednom on opali u zrak iz pištolja, a to se sve isprepadalo, trka da biže što dalje od njega. Mada, bija je on bezazlen, metak je iša u zrak, to se podrazumjeva. Njegove borbe i to šta je i kako je živija zna samo on. Moj ćaća i sestra mu te još dvoje braće, su ostali bez ćaće, sa boležljivon materon kad su bili mala dica. Nije im bilo lako. To stanje tada, je uticalo na razvoj svih njih, pa i na Vicu.

Ali Vice je bija ljudina. U radu su ga svi falili. Za žene nije bija zainteresiran, al zato za alkohol i kocku je. Kad je već bija stariji i slabiji, presta je pit. Primirija se je. Počeja je pravit svoju kuću. Nije je nikad završija. Ostala je polunapravljena, on ju je pripisa na me. Kad san ja krenija na fakultet, Vice je dobija rak. Par godina je živija, onda je jednon hitno odvezen u Split. Radija je po Hrvatskoj pa je tamo ima i zdravstveno. Iz Splita su ga pribacili u Knin, di je proveja zadnja dva miseca svog života. Bija je to drag, žilav i lip čovik. I smišan. Kad ga se god sitimo u kući, smijemo se. Znan ga nekad sanjat... Jednon san sanja da me on vodi preko jedne rijeke, po kamenjima da prelazin rijeku gazeć s kamena na kamen. Ima san svoje tumačenje svog sna, ali sad nije bitno. Vice je svakako bija unikatna ličnost. Krvav, žestoka temperamenta, brza intelekta i brza jezika. Nadan se da je sad negdi di je naša mir. Zaslužija ga je. Mada, triba reć, bija je borac. I borija se je cili život. Toliko o njemu, emocije su me uzele, gotovo san i proplaka... Ljudi jednostavno idu i to je život. Neman šta dodat.

Svašta nešto

— Autor nepocesljan @ 12:51
Sanjam ima nekoliko kako s jednim prijateljem iz sela mi, nosim sviću na groblje. Ali ne ona svića u plastičnoj ambalaži, kakva se obično nosi, nego ona obična, duga voštana svića. S tim prijateljem se viđam uglavnom jer nam je oboma dosadno, par godina smo se već viđali svaki dan, al je meni nedavno to dojadilo, pa vrnem do njega svako nekoliko dana. Kontam, taj san bi moga bit simbolika kraja prijateljstva kakvo san ima s njin. A može i značit da nam je obojici život mrtav - bez sadržaja.

Drugi san, sanjan bivšu curu kako se ljubin s njon i baš mi dobro. Probudija se, kontan možda bi ja moga ponovo bit s njom, ujutro se usta i kontam, ma kakav ponovni ulazak u tu vezu, ne bi išlo, a ne znan bi li ima i volje.

Usput da kažem, javija san tetki da san raspoložen za rad sa novon psihologinjon, pa čekan da mi ona dane termin. Eto, sad za sad san u pripravnom stanju.

Još uz to, dolazi proliće i biće me radit u polju. Ja znam da jako puno ljudi voli biljke i rad s njima, ali meni je to smor neviđen. Bukvalno mi je mučenje sve što ima veze sa poljoprivredon. Zna ono bit dobro, kad se zalaufaš, pa uroniš u momenat, ima lipih momenata, ali mi je općenito to tlaka. Al jebiga, kad san već na selu i iman njivu, radit me je. Ajd, kažu da rad oslobađa, a meni bi dobro došlo kakvo oslobođenje. I istina, obaveza znači puno, danas san radija satak i bolje mi je dan proša. Kad razmislin, možda će mi taj rad i dobro doć.

Razmišljanje i razbibriga

— Autor nepocesljan @ 15:32

Moja sestra je u srednjoj školi slušala Balaševića. Trenutno ga ne sluša, sluša cajke. Neki dan komentiramo Balaševića i ona govori kako joj je on "dubioza", kako se ne mere odmorit slušajuć ga ko kad sluša cajke.

Jedna cura je došla noćit kod mene i cimerica mi u Sarajevo, dok san još studira. Kad san ja pustija neku svoju muziku, ona prokomentirala: "Jooooj, ne volim takvu muziku, od nje mi dođe da razmišljam."

Također, dosta alternativaca što san ih ja zna u Sarajevu, kad popiju, vole poslušat cajke.

Meni je zanimljivo kako ljudi ne vole mislit i žele nešto tako, da ih prosto zabavi. Jedan psiholog čiju san knjigu čita je pisa kako većina ljudi prestane sa nekim rastom i razvojem ličnosti do svoje tridesete godine. Kako manjina se razvija i raste cili život.

Ali opet, svakome triba neka razbibriga, i to je razumljivo. Niti ja iman išta protiv ovih što pređu na cajke, meni je to potpuno ok, nek budu kakvi god žele da budu. Samo, iman dojam, da su prestali rast. Da su umrtvili svoj život.

Imam još primjera takvih situacija, al ne moran nabrajat.

Mene cajka nikad nije opuštala. Za razbibrigu, gledan neke serije il slušan neku zabavniju, veseliju muziku. Da li san bolji od ovih koji slušaju cajke? Ne, nimalo. Imamo životne opcije da odaberemo i svaka opcija je dobra. Ne triba svak živit isto.

Pa ipak, razvijat se cili život je teži put. Jedan bloger kojeg san čita je napisa da ljudi prestanu sa duhovnin razvojen nekad u sredini dvadesetih... Ima nešto u tim godinama. Ja ipak mislin da je bolje razvijat se cili život. Da li san ja takav?

Iskreno, ne znan. Ne bi reka da san baš zaokružija sebe i da više ništa neman naučit. Nasuprot, mislin da san tek na početku puta. Nadan se da ću ostat otvorena duha, s godinama. Da me neće progutat prosječnost. Da ću se izborit. Da ću volit. Jer ljudi i zaborave da vole. U životu im često ostane samo dosada uz pokoji blic neke zanimacije. Znam takve ljude. Ne želim bit ko oni. Potrudiću se i da ne budem.

Kad spominjemo muziku, evo ova, meni najbolja sa njegovog novog albuma:

https://www.youtube.com/watch?v=glCD1zhW27A 


Dileme

— Autor nepocesljan @ 22:24
Imam ja tu jednu ponudu trenutno. Sa trenutnom psihologinjom radim oko godinu dana, i zadnjih seansi smo nekako zapeli... Ne znam koliko mogu dalje postić u radu s njom. A da buden iskren, ne znan ni kako ću postić išta i sa kojin psihoterapeuton. Na pomoć u obliku psihijatrijskih lijekova ne mogu računat, jer san rezistentan. Na sve šta su mi dali, a dali su mi jaku dozu i pokušavali sa svim mogućim lijekovima - ne ide. Ne da mi se objašnjavat dalje, uglavnom nekakvo oprobavanje novih lijekova je nepotrebno, jer jednostavno spadan u tih par posto ljudi koji ne reagiraju na terapiju. Nego, ponuda. Tetka, s kojom inače i nisam blizak, iako nas često posjećuje, s kojom iman potpuno suprotan svjetonazor i razmišljanje, je rekla mojoj materi da zna jednu dobru psihoterapeutkinju iz Širokog, te da bi me ona vozila njoj na terapiju, ako ja to oću. E sad, tu je kvaka što je to stvarno velika obaveza za svalit na moju tetku. Ona živi u Imotskom, morala bi za svaku seansu dolazit po mene u Ljubuški, pa me vozit u Široki Brig, pa me opet vraćat u Ljubuški i onda nazad u Imotski. Iskreno, ja ne želin nekome bit toliki teret. Eventualno par puta, al ono, teško mi to pada. A ja ne mogu vozit, i ćaća mi je slab da me vozi i vraća u Široki. S druge strane, ja iskreno, trenutno, druge nade za sebe ne vidin. Ne znan ni bi li mi ta psihologinja mogla pomoć... To bi opet tribalo trajat neko vrime, dok vidin, a s ovon trenutnon bi mora prikinit... Ni to mi nije svejedno jer je ova trenutna psihologinja isto ok. Al već dugo san s njon i ne pokreće se ništa značajno. Al reko, to može bit do mene. Do sad san prominija dosta psihologa. Neke jer nisan više bija u mogućnosti da idem k njima, tipa jednoj iz Sarajeva, kad san se vratija u Ljubuški, a neke san napustija jer mi nije djelovalo to što radim s njima. Ja, ovde, ne znan šta da odlučin. Iskreno ne znan. Razmisliću, otiću kod te psihoterapeutkinje u Široki pa vidit uživo kakva je i čut njeno mišljenje. Strah me. Strah me jer znan da ću joj reć stravične strahove koje iman. Strah me da neće želit radit sa mnom. Bilo kako bilo, probaću. S ovom trenutnom radim priko skajpa i toga mi je iskreno dosta. Ne može to zamijenit onaj osjećaj kad uživo radiš s nekim. Valjda će se kroz neko dogledno vrime nešto razriješit, a do tad, poželite mi sreću, da kuburim sam sa sobom nekako. https://www.youtube.com/watch?v=y_u_h-f7IK0&list=RDMM&index=16

Zamijeranje

— Autor nepocesljan @ 11:31

Nismo svi na ovom svitu imali jednake startne pozicije. Neko je rođen u bogatoj porodici, neko u siromašnoj, neko u sredini. Nismo imali iste roditelje, nisu nas sve samo volili, neke su i traumatizirali i slično. Nismo rođeni sa istim genetskim kodom. Nismo proživili ista djetinjstva, nismo svi imali iste strahove, nismo svi bili maltretirani i jednako maltretirani, nismo svi bili okrutni prema drugima i mi bili nasilnici. Na ovom putu svi hodamo svojom stazom, i nema objektivnih mjerila koja se mogu primijenit na sve. Neko neke stvari sazna prije a neko poslje. Jedna blogerka sa ovog blog servisa, koja više ne piše je jednom rekla: "Svitlo na kraju tunela meni, je svitlo na početku nekome drugome". Ta izjava je genijalna. Jer nismo svi isto prošli, neko usvoji jedne lekcije ranije a druge kasnije, dok neko drugi te druge lekcije usvoji prvo, pa onda tek kasnije ove lekcije koje je neko drugi usvoija prvi. Oću reć, ja mogu naučit nešto danas a nešto drugo sutra, dok neko drugi će danas naučit ono što ću ja tek sutra, a sutra ono što san ja naučija danas. Nismo svi isti i neko dođe pameti kasno, ali ne možemo ga zbog toga sudit. Ko smo mi uopće da nekoga sudimo? Da bi sudili nekoga, morali bi dobro, dobro poznavat njegov život, a nikad nećemo upoznat njegova iskustva, jer iskustva nisu samo ono šta se desilo, nego ono kako se neko osjeća povodom toga šta se desilo. Svi smo individue i u životu sudit možemo samo sebi. I u principu, jedino mi i možemo sudit sami sebi. Što ne znači da nećemo pravit prosudbe nečijeg karaktera, smatrat neku osobu ovakvom i ovakvom, ali nemamo je pravo sudit, nemamo pravo zauzet taj stav da smo mi ti koji imaju pravo na zadnju riječ o toj osobi. I na ljude ne bi nikad tribali stavljat točku. Ni na sebe pogotovo. Svi smo mi priča koja se odvija i odvijaće se konstantno. A ovde, u ovom tekstu, mislin i na osude raznih zločinaca, ubojica, silovatelja, i slično. Koliko god da stravične te stvari bile, ne možemo sudit te ljude. Ja san čita članak o liku koji je serijski ubojica sa zvanično najviše ubijenih ljudi. Roditelji ga ko dite izbacili na ulicu, uzeja ga neki kult di su ga "učili" sadizmu, on pobiga iz te sekte, otiša u vlak da iđe negdi, u vlaku ga grupa ljudi silovala... Još je par trauma bilo, sad se ne sićan svega. Uglavnom njegova izjava je bila da mrzi cili ljudski rod uključujuć i sebe. I da je ubija ljude samo jer su ljudi. Bez konteksta njegovog djetinjstva, svi će se skočit da ga javno linčuju. Ali mi ne znamo što neko postane to što postane. Zato, ljudi, manje upiranja prstom, a više osjećanja srcem, i promatranja smirenog uma, je ono što nam triba.


Čovik: Biće spoznaje

— Autor nepocesljan @ 11:44

Čovik je jedno veoma zanimljivo biće. U jednu ruku je kao i (druge) životinje, živi život jeduć, pijuć, priskrbljujuć sebi stvari potrebne za život i spavajuć. Međutim, čovika izdvaja od ostalih životinja to što je on jedini koji je u stanju da se pita o samom sebi. Jedini koji ima toliko razvijenu inteligenciju i intelekt da razvije samospoznaju. Da se pita o sebi i svitu oko sebe. Također, čovik sebe može obezbijedit hranom, pićem i ostalim stvarima neophodnim za život, i imat slobodno vrime da ga koristi kako želi, pa i za razmišljanje. U našoj je prirodi da se pitamo o tome šta se dešava pri smrti, postoji li išta poslje i slično. Pitamo se kako postoji sve ovo što postoji. Neki odgovor čovik mora nać na ta pitanja, da sebi priskrbi mogućnost normalnog funkcionisanja, jer čoviku triba konstekst u kojem živi. Triba mu sigurnost, a sigurnost nije nužno samo izostatak fizičke prijetnje. Čovik je tegobno i bolno svjestan da opasnost može uvik nastupit, i triba mu nešto u šta se može pouzdat da se nosi sa životnom nesigurnosti. To nešto može nać u odnosima s drugim ljudima, za koje se može uhvatit, prvenstveno vezanosti za odnos sa roditeljima. Podsvjesno možemo i dalje ovisit o roditeljima i osjećat sigurnost dok su oni živi, ali također, moguće je projicirat te uloge na druge ljude, pa vam partnerica može bit zamjena za majku i slično. Ali triba naglasit, da je traženje sigurnosti u odnosima s drugim ljudima do neke mjere i normalno. Društvena smo bića, takva nam je priroda još od prapovijesti, tako da, u tome nema ništa loše. Ali loše postaje kad neke strahove koje mormo privazić, mi trpamo pod tepih i ko kompenzaciju sljubljujemo svoj identitet sa raznim grupnim identitetima, bilo da se radilo o tipa, grupi navijača nekog kluba, pripadniku neke religije ili nacije, neke ideologije, recimo komunizma, i slično. Također, postoje razni destruktivni načini na koje čovik more bižat od sebe, tipa kocka, drogiranje, opijanje, itd. Kako god bilo, čovik po prirodi želi da sazna. Naša znatiželja je prirodna, dica su jako znatiželjna, ali neki od nas uguše tu znatiželju u nekom periodu života i stope se sa sivilom okoline. No, za lipše boje se triba bit spreman i na veću patnju. Nego, na temu iz posta. Čovik triba neki odgovor na pitanje našeg postojanja. Neko će ga nać u znanosti, odgovorima koje ona nudi, u život poslje smrti može i ne mora virovat, ali znanost će mu bit referentni okvir unutar kojeg razmišlja o ovim pitanjima, te će i sam se možda bavit znanošću. Neko će svoj smisao pronać u religiji. Virovaće u dogme religije kojoj pripada, obavljat rituale koji se obavljaju, neće preispitivat odgovore koje mu religija daje i to je to. S druge strane, postoje ljudi koji su areligiozni, a nisu ni toliko orjentirani na znanost, pa isto istražuju duhovnost. Tu ima dosta new age-a, ali ima i prizemljenih ljudi koji vide da u današnjim znanstvenim il religijskim paradigmama, nema odgovora na suštinska pitanja života. Takav neko se okreće sebi, i u svojoj unutrašnjosti traži odgovor. Ako je zreo, poštuje svačiji put, cijeni napredak znanosti, cijeni ono dobro što ga ima u svim religijama, ali do spoznaje dolazi hodajući strmim, teško prohodnim stazama, a ne utabanim putima. Ne zadovoljava se vjerovanjem u nešto, neko traži znanje, iskustvo. Među takve ljude ubrajam sebe. Nisam jedini, znan još takvih ljudi, a siguran san da nas na svitu ima puno. Mi ljudi, kao bića, smo sposobni za toliko puno. A opet, jako često se bojimo banalnih stvari, čamimo u svom jadu, patimo se, naizgled bez izlaza... I tu ubrajam sebe. Ali takva smo bića, koliko god da smo sposobni da budemo sritniji od životinja, toliko smo sposobni i da više patimo. Ljudsko biće je biće na prekretnici, prijelazni oblik od životinje ka "višoj" vrsti. Trenutno smo još uvik vrlo životinjski, ali ne triba ni životinje podcjenjivat, u onome kako ja vidim ta "viša vrsta" koja možemo postat, ima korijen u životinjskim nagonima. Mi smo i ja mislin da ćemo uvik bit, životinje. Ali je pitanje hoćemo li bit samo životinje. I to što smo životinje nije ništa loše, životinje su predivna bića. Jednog dana možda odradimo svoj prijelaz na ovom trnovitom zemaljskom putu i spoznamo dovoljno da postanemo drugačiji ljudi. Bolji ljudi. Ljudi sa empatijom prema svim bićima na ovoj planeti. Ljudi sretni i ispunjeni iznutra.


Sinoć nastalo

— Autor nepocesljan @ 11:47

Večeras bi tija pisat o ayahuasci i o čudnovatom svitu što se prid našim očima otvara, tija san pisat nekakav lepršav post, ali kad vidin, odnija đava šalu, ozbiljne su to stvari... Ima te neke muzike koja dirne onu posebnu žicu, pa počneš osluškivat svemir, sve šta vibrira u njemu, šta se odašilje iz njega... Ima nešto lipo u tome da ti se spava, al ti uprkos snu. i dalje pišeš... Mala odgovorna neodgovornost. Vani, a šta reć za vani, noć je, smucaju se kojekakva bića... Vile plešu kola u svjetlosti, u sri noći se sjaje zlatnon bojon i dozivaju da im se pridružimo, ali ko im se pridruži, ode mu mozak i zauvik se izgubi, u nekim tajnim odajama, za koje ne zna di vode, i da li su stvarne ili nisu, jesu li van njega i unutar njega, a na kraju, ko da je bitno, stvarno je i jedno i drugo. Oće to vile, zamantat čovika, a uz vile tu se vrte razna druga bića, gnomi, samozatajni i ćudljivi, ne petljaju se previše u tuđi posa, ali se znaju muvnit kad te vide, i kad im pomalo zasmetaš. Kažu da je do sad zabilježeno svega nekoliko napada gnoma, ali znaju oni to uradit. Još baba roga, ona po noći hoda i pravi svoje mentalne zamke, e, ako u njih upadneš, neš lako izić, jer baba roga uvlači u svoj mračni svit, a kad te uvuče, priča ti priče o svojoj tužnoj ljubavi, svom mužu koji je tragično umra ima par hiljada godina i kako nju, tužnu niko neće da sluša pa mora otimat dicu jer je jedino dica razumiju. Poslje ih, prid jutro pusti i odspava još jedan dan. Također, tu je misteriozni vitar što svira lišćem drveća i svojim pojačavanjem dovodi do osjećaja te prisutnosti, onaj osjećaj kad znaš da si pred nečim velikim, vrijednim strahopoštovanja, toliko da se nakloniš i ne usuđuješ se dizat glavu, da ne gledaš u to šta je došlo prida te. Cili svemir mirno stane, kao morska pučina kad nema ni trunke vitra i srce se spaja sa nevidljivin izvoron, ali ne znamo mu ime, znamo samo da teče i da ulijeva život. Onda odemo do potoka, kraj kojeg jeleni minjaju rogove, i stavimo stare rogove kao ukras, kao simbol, jednog vrimena koje je prošlo i koje se nikad neće vratit. Kako vrime prolazi, sve je više nepovrata, a traka koja se odmotava je, u suštini, beskonačna. Ipak, iz naših umova struji i vibrira nevidljiva sila, koja pumpa život u sve one koji su povezani s nama, te također, prima život iz svih onih povezanih s nama. Mreže među umovima su nalik ubrzanim snimkama automobila na nadvožnjacima, živopisne i obojene, a struje brzinom svjetlosti. Možda zato što i jesu svjetlost. Dobro misto za kraj, jel da?


Snovi i bol

— Autor nepocesljan @ 13:39
Ovdje sam za tebe
kad me pitaš
koliko je dubok bunar,
u koji možeš zakopat snove
da ih nikad ne nađeš.

Reću ti: Stavi ih
na dlanove mojih ruku.
Ja ću ih milovat
ja ću ih mazit i pazit dok ti
ne narasteš i ne očvrsneš
dovoljno da ti ti snovi
ne postanu krila

Ovdje sam za tebe
kad me pitaš
koliko daleko triba bacit
svoju bol,
da je više nikad ne vidiš

Reću ti: Stavi je u moje srce
pružiću joj najljepšu uslugu
ješće iz porculanskih tanjira
pit iz kristalnih čaša
biće živa i boliće
kao što joj je i sudbina,
da boli.

Ovdje sam za sebe
da jednog dana, kad galebovi
napuste more i jeleni odlutaju
i kad suša zasuši nad cijelim krajolikom
da nađem život, da nađem tebe
sa svojim snovima i svojom boli
koje sam ukrao tebi
da ga živim kao
najljepši san

I ti ćeš mi reć
da si moja druga strana medalje
da si okrutna vladarica
i milostiva pomoćnica
da si moja sudbina i da
si ja, cilo vrime bila
i nastavićeš bit
moji snovi
i moja bol

Višedimenzionalno

— Autor nepocesljan @ 12:04

Ležin, i razmišljan. Koliko ljudi večeras diše svoje zadnje udisaje. Koliko se žena rastaje od muževa, muževa od žena. Pronalazim se u udahu jedne žene pred skokom s mosta u ledenu, ubojitu rijeku. Pronalazim se u smrtno dosadnoj rutini jednog teškog depresivca. Pronalazin se u plaču malog diteta. Sa bolom se rađamo. Sa bolom i umiremo. Ono šta smo, u popriličnoj mjeri, oblikuje bol. Život nas posječe. Poreže. Ostaju ožiljci. Neko ih krije. Neko ih voli. Neko ih s ponosom pokaziva. No, nekome rane ne zarastaju. Nekome rane ostaju otvorene i gnjoje se, dok on uzaludno pokušava da učini nešto povodom toga, rane bole sve jače i jače, i on ne zna kako će, ali nekako, pokušava da se bori. S druge strane, neko se preplaši života nakon manje ogrebotine i odluči da više nikad neće riskirat. Nadlijećem grad, u potrazi za nekim, čije rane mirišu na poljsko cviće, na travu i na vlažnu zemlju. Tražin nekoga ko je pun rana od padova sa bicikla po suvom asvaltu... Tražin neku ženu koja će bit spremna da me probudi da buden spreman zbog nje da primin još jednu ranu. Da buden spreman otvorit srce, da ga ranjava čime god umije. Da joj dam to pravo i tu moć nad sobom. I da san spreman, spreman da podnesen taj udarac i tu bol. I da je ona spremna isto. Nadlijećem grad, i dišem. Hodam sa skakačima sa mostova... Kojima je dosta, dosta ožiljaka, dosta beznadnosti... Živim sa sretnim obiteljima u toplom domu, di dica spavaju ušuškana svijetlećim pričama... Di sutra postoji i di je sutra toplo. Pijen čaj sa putnicima dok čekaju avion na aerodromu. Hodan po suncem obasjanom putu u podne, skupa sa bekpekerima. Trčin sa lisicama i vukovima. Lebdin među oblacima. Ima me u zraku koji udišeš. Po skrivečki ulazim u tebe dok čitaš ove redove, kao lopov. Tražim put do tvog srca. Mamim te maznim riječima i veselim doskočicama. Tražin put do tvog srca, da vidin, da vidin na njemu ožiljke. Da vidim da li je isto kao i moje. Da vidim da li su mu rane zarasle. Da vidin da li je tvoje srce spremno da vidi moje, izrezane ruke. Rane kuda je divljač hodala i kidala meso s mojih lakata. Rane koje sam nanio sam sebi, za kaznu što postojim. Tražim put do tvog srca, da vidim, da li ima šanse da nađem dušu na ovom svitu, čije rane, kad ih prisloni u moje. Prave oblik srca. Stvaraju slike poljskog cvijeća. Mirišu na proljeće. Čije misli, uvijene bježe iz njene glave, da ih veselo tražimo i lovimo. Po istim tim nacrtanim livadama, gdje se vodom poji naša bol. Da nađemo sreću igrajući se u toj šumi. I da nikad, ne razdvojimo naše ruke koje tvore srce.


Poetika

— Autor nepocesljan @ 23:20
Da li će ljudi uvik
hodat s nama kao braća vukovi
štitit nas od izbjeglica iz Ljubavi
ne dozvolit da njihove kažnjenične čeljusti se dokopaju naše
tanašne, kao svila mekane, nevidljive, a toliko očite
duše

Tren, tek smo tren,
pa opet
u očima se poznajemo i prepoznajemo
znam, igrali smo ovu igru već
ja sam bio ti i ti si bio ja
znamo već finale, možda nije fer, znamo kako ćemo završit
al zato u putu prijatelju, pruži ruku

pruži ruku da je uzmen, a ja
pokazaću ti svoje rane
vidićeš moja strahovanja i nade
sa sramom i strahom gledaćeš me
kako se hrabro šepurin dok se u sebi grčim i krijem
od tebe i tvoje ljubavi
jer me voli, ovakovg kakav jesan
jer me voli do neprepoznatljivosti
ah, što li istina boli
zašto istina boli?

Suđeno nam je da smo u prolazu
prijatelju, ne boj se kad vidiš moju krv
di kao jelen, minjan svoje prokrvljene rogove
i Ljubavi, sve silne, i sva čuda što oči mogu vidit
ruke mogu držat, uši čut, usta okusit
da sva ona, čuda, koja toliko volimo
suđena nam je ta bol prijatelju, ta prelijepa bol
znanja, da ništa, ama baš ništa na ovom svitu
nije naše

Ništa
osim pripadanja

Magija prirode

— Autor nepocesljan @ 13:50

Sinoć san gleda: Wolfwalkers. Crtić, dugometražni, može za dicu a može i za odrasle. Prosto ne mogu da ne prokomentiran magičnost životinja i prirode. Dugo smo živili sa našim sustanarima na ovom planetu, uronjeni u svit, štovali smo ih, divili im se, bojali ih se. U mistici šume hodao je jelen, sa svojim rogovima, simbol transformacije. U magli je gledao na nas, tajanstven, neuhvatljiv. Vukovi su hodali okolo, ponosno vijući, i živeći sa nama, učili su nas lovu, učili nas preživljavanju. Risovi su se smucali i tajanstveno se krili u šumarcima. Cili svit je bija magičan, pun tajanstvenih sila koje tribamo otkrit, pun energije bića, životinja, biljaka... Osjećali smo ih, njihove duše, i plesali smo s jelenima, hodali s vukovima, jurišali sa konjima, letili sa orlovima, lovili sa lisicama, jeli sa jazavcima, slavili i kitili hrastove... Još donedavno bili su izvor naših fascinacija... Dok u jednom momentu nismo isisali život iz tih moćnih simbola i figura, i taj usisani život iskoristili za naš osobni rast. Povukli smo svoj "imago", odnosno projekciju vlastite psihe iz svita izvan nas nazad u našu vlastitu psihu. Malo po malo, kako smo tehnološki ovladali planetom, zaboravili smo na magičnost životinja i biljaka. Razvili smo se, ali sa isisavanjem svog imaga iz okoline, pogrešno smo zaključili da u svitu izvan nas nema ničega zanimljivog. A ima. Sve životinje i biljke imaju dušu. Sve su nevjerovatne, i cili svit je pun energija koje isijavaju iz nas, životinja, biljaka... I dalje imamo potrebu za tim povratkom prirodi, pa tako npr u astrologiji i dalje razmatramo simbole životinja i pridajemo im značaj, na zastavama raznih država su životinje koje simboliziraju moć... Imamo potrebu vratit se prirodi, ali ko što je Fromm reka, ovoga puta kad joj se vratimo, vratićemo joj se svjesni, izgrađeni. Boravljenje u prirodi je ljekovito i nije slučajno da uživamo u tipa, šetnji kroz šumu. Tu se osjećamo doma, jer to i jest naš dom, bija eonima. Mislin da je vrime kad ćemo se polako vratit prirodi. Kad ćemo prostor koji smo joj oteli, vratit nazad njoj, jer joj pripada. Mislin da ćemo ponovo pit vodu iz izvora sa jelenima, trčat s vukovima, naganjat se sa lisicama, letit sa vranama, hodat među zmijama... Jer to je naša priroda. To smo mi i tu pripadamo. Jednon ćemo otvorit oči ko dica kad prvi put vide, i divit se jutarnjoj šumskoj izmaglici, punoj naših braće i sestara životinja i biljaka, i bićemo jedno sa mirisom vlažne zemlje, hodaćemo šumom i znaćemo di pripadamo.


Potreba za transom ili ti ga kolektivna hipnoza

— Autor nepocesljan @ 12:27

Danas mi je nešto pala na pamet zanimljiva stvar. Naime, padanje u trans i sjedinjenje, sa Bogom, Svemirom, prirodom, itd. Još u plemenima je prisutan fenomen padanja u trans prilikom religijskih ceremonija. Nisu to tada bile ko današnje organizovane religije, jasno, ali raznorazni obredi su se vršili pri kojima bi ljudi doživljavali jedinstvo sa sviton oko sebe. Sad, dvoumin se u kojem dalje smjeru da nastavin. Jer, s jedne strane virujen u moć tih obreda, te u djelovanje današnjih sličnih obreda koji su preživili, recimo derviši i slično. U drugu ruku mi to njihovo iskustvo djeluje kao sugestija ili autosugestija, bolje rečeno kolektivna hipnoza. Opisaću jedan primjer. Možda su neki od vas čuli za Ivu Pavića, svećenika iz Šurkovaca, u Bosni. Njemu dolaze vjernici sa svih strana, da im se ispune želje, da ozdrave, da ih popusti patnja i slično. I dolaze k njemu i svi redom padaju u trans ispred njega i padaju u nesvist. Jedna moja prijateljica koja je ateistkinja, sa svojima namjerno otišla k njemu, da vidi o čemu se tu radi. I govori, kolektivna hipnoza, svi dolaze ispred njega i padaju, ona došla, on položija ruke iznad nje (šta li je već uradija), ona stoji na mistu. I tako par minuta, dok nije otišla. Ja sad razmišljan, koliko je onih što su se izličili od nekih bolesti kod Ive Pavića se izličilo čisto svojim placebo efektom? Joe Dispenza ima knjigu "You are the placebo" u kojoj objašnjava kako moš koristit autosugestiju svjesno, da dobiješ nešto što želiš. Nisan je pročita do kraja, sta san negdi u pola. Nešto zadnje vrime iman malo strpljenja da čitan do kraja. Elem, ostavljam vama da zaključite da li stvarno postoje više sile koje nas iscjeljuju, ili mi sami posjedujemo u sebi moć za samoiscjeljenje. Možda je istina oboje i možda se to dvoje mora poklopit da bi se neko izličija. A također, nešto što je nekome dokaz postojanja Boga ili nečeg čudesnog, može bit obična hipnoza. Bilo kako bilo, mi i dalje imamo potrebu za utanjanjem u trans, u sjedinjenje s nečim većim od nas, sa našim izvorom, (neko će reć Bogom) i slično. I ta potreba je ok. Al to ne znači da istovremeno, naše iskustvo transa može bit čista autosugestija, ili kolektivna hipnoza. Doduše, dalo bi se ovde postavit pitanje da li je iskustvo manje vridno ako je placebo? Da li ljudi što padaju zbog kolektivne hipnoze ne uživaju blagodati tog iskustva kao i neko ko doživljava neko mistično iskustvo koje nije placebo? Po meni, placebo ne može zamijenit pravi doživljaj jedinstva sa sviton oko sebe. Mislin da su iskustva ljudi koji su imali placebo drukčiji nego od onih što su stvarno nešto iskusili. Mada naoko, teško je pripoznat šta je placebo a šta nije. I promatraču a i osobi koja proživljava iskustvo. Ja mislin da oni što dožive placebo nikad svjesno nisu u kontaktu sa stvarnon iscjeliteljskon energijon, i također, nisu doživili istinsko jedinstvo sa sviton oko sebe. Mislin da se njiova iskustva kvalitativno razlikuju od onih koji su doživili stvarno iskustvo. A ako su ozdravili od nečega zbog placeba, to je nešto kao bljesak te iscijeliteljske energije koji je proša kroz njih i izličija ih, a neko ko je svjesno doša u kontakt sa tim silama, može ih trajno osjećat i uživat u tim blagodatima cili život. Placebo efekat ljudi doživljavaju nesvjesno, dok stvarno jedinstvo je svjesno. Mislin da je u tome suštinska razlika.


(R)evolucija

— Autor nepocesljan @ 12:36

Mi ljudi, kao i ostale životinje, u životu imamo tendenciju da tražimo ugodu i izbjegavamo nelagodu. To nam je zajedničko s svim drugim životinjama. To je vrlo bazična crta koja nas karakteriše. Gotovo je kao instinkt, al kod nas ljudi je uvjetovana i karakterom. Šta je ugoda a šta neugoda je u nekim situacijama univerzalno, a u nekim situacijama varira od osobe do osobe. Npr svima nam smeta nanošenje fizičke boli, maltretiranje i omalovažavanje, izlaganje strahu, bol gubitka voljene osobe i slično. Neke stvari su individualne. Tipa neko ima jaku nelagodu kad neko kritizira njegovu vjeru ili ideologiju, a neko ko ne dijeli tu ideologiju il vjeru, ne osjeća nikakvu nelagodu. E sad, kvaka kod ljudi je to što nas je evolucija opremila da se ponašamo tako da izbjegavamo nelagodu i tražimo ugodu, a u životu se od nas često traži upravo suprotno. Moguće da je pitanje našeg osobnog rasta, razvoja, to koliko smo spremni izložit se strahu i privazić ga, koliko tribamo svjesno prihvatit frustraciju u nekim situacijama, radi sveukupnog boljitka, prihvatit bol koju nekad zakopamo u dubinama sebe i zabranimo si pristup tim dubinama. Život u biti od nas traži da idemo suprotno onome šta nam je evolucija odredila. Možda je to zapravo, naša "revolucija", trijumf nad evolucijski uvjetovanim nagonima. Suočavanje sa strahom je neophodno kod tipa, socijalne anksioznosti, agorafobije i slično. Mi ljudi, uz to što se tribamo izlagat strahu, također imamo još jednu razliku od životinja. Nama ljudima jedinima strah može bit neprijatelj. Strah nas može koštat normalnog života, jer nam može premrežit našu ličnost, da nas onemogući u funkcioniranju, da nas drži kao robove u kavezu. Dok životinjama strah spašava život, i kad prijetnja prođe, one se vraćaju svom uobičajenom stanju. Zato, mi ljudi, kad nas strah premreži uvik moremo, a i moramo, uradit ono šta je naš zadatak na ovom planetu, a to je: suprotstavit se strahu. Kao što nas strah može onemogućit u normalnom življenju, tako mi možemo pobijedit svoj strah, i živit slobodno. A da je lako, jasno, nije. Mi prirodno bižimo od straha, ali s njim je se neophodno suočit. A mi ljudi često odgađamo suočavanje sa nečim nelagodnim, dok nam voda ne dođe do grla, pa moramo se suočit. Kako bilo da bilo, plodovi našeg suočavanja su veliki i revolucija koja je pred nama se dešava, vjerovatno ćemo jednom svi pobijedit strah, jer to izgleda da je anti-evolucijska, evolucija nas ljudi. Izgleda da je suočavanje sa strahovima u biti, naša ljudska evolucija, da pobijedimo ovu životinjsku evoluciju i potpuno se ostvarimo ko vrsta.



Teritorijalnost

— Autor nepocesljan @ 14:43

Pala mi je na pamet jedna zanimljiva stvar. Ne znan je li iko napravija historiju teritorijalnosti. Odakle nam i kad smo je razvili? Prema onom što znamo iz vrimena dok smo bili lovci i sakupljači, nismo bili teritorijalni, nego smo živili nomadskin životon. Teritorijalnost nastupa u momentu kad čovik primjeti da može sam uzgojit neku biljku, da može sam pripitomit neku životinju. Tada čovik počinje pravit prva naselja i zadržavat se u njima. Sa pojavom teritorijalnosti se, po Frommu, počinje javljat razno destruktivno ponašanje, porobljavanje ljudi, ratovi i slično. Dok smo bili lovci i sakupljači nije bilo razloga da se ratuje, međutim, kad smo postali sjedioci, rat ima smisla, jer možeš napast nekog da mu otmeš resurse, da mu otmeš zemlju i slično, a i ljude mu možeš porobit. Također, sa pojavljivanjen teritorijalnosti nastaju društvene klase, staleži. Međutim, dosta plemena koja i dan danas postoje, nemaju teritorijalno razgraničenje, kao mi u civilizaciji. Maori u Novom Zelandu nisu imali koncept "vlasništva nad zemljom" prije nego što su Europljani došli, pa od njih "kupovali" zemlju, drugim riječima uzimali je u svoj privatni posjed bez ikakvog opravdanja. Međutim, to danas utiče na današnje Maore, koji traže da im se dobar dio zemlje vrati. Danas su i oni teritorijalni, jer teritorijalnost kod jednih uzrokuje teritorijalnost kod drugih. Isto kao što nacionalizam kod jednog naroda utiče na razvoj nacionalizma njemu susjednog naroda koji se može počet osjećat ugroženo. U srednjem vijeku, teritorijalnost je postojala, ali nije bila u obliku u kojem postoji danas. Kralj je ima vlasništvo nad zemljnon, ali narod se je spontano selija i naseljava područja unutar nekog drugog kraljevstva i slično. Nije bilo kontrole granica i stanovništva kao što postoji danas. U ovo, moderno vrime, smo bukvalno izolirali zemlju kao privatno vlasništvo stanovništva koje se igrom slučaja rodilo u njoj. To je praktički aksiom, niko ne preispitiva kako to neko, recimo, Njemačka, ima pravo napravit takve granice da niko izvan tih granica ne može uć u državu, ako oni to ne žele? Kad smo od teritorijalnih kraljevstava prešli u današnje teritorijalne nacije države? Sa razvojem nacionalizma, a i tehnologije, dolazi do toga da se jedna nacija identificira sa zemljom na kojoj se nalazi, te da smatra da na nju ima prava. Također, društvo se usložnjava. Nismo više samo poljoprivrednici ili stočari, pa da možemo se selit slobodno ko u srednjem vijeku. Novi faktori oblikuju naš život, javlja se industrija, standardni jezik, školovanje, itd. Ali ipak, pitanje je koliko je opravdano da se tek tako jedna država zatvori i ne da proć kroz svoje granice? Ne kažen sad ovde da triba rušit taj sistem i pootvarat granice, ali u najmanju ruku, moramo to preispitat. Pogotovo sa kapitalizmon, di je ok da su granice otvorene za robu, di firme iz bogatih zemalja prodaju robu siromašnima, a s druge strane imigranti iz siromašnih zemalja se drže van nacije države, njima nema protoka kao što ga ima robi. To je čisto licemjerje. Ja riješenje za ovaj problem nemam, ali mislin da generalno tribamo otvorit vrata imigrantima puno više nego je sad otvoreno. Znam, u modernim vremenima je nezgodno primit puno migranata, jer bi se društva počela raspadat, ali tribamo ipak otvorit granice puno više nego što smo ih otvorili ovako. Tu prvenstveno mislin na Europsku Uniju, koja ima kapacitet da primi puno više ljudi nego prima. Ali tu se već nalazimo na početku jedne druge teme, a to je kako politika zapada i počinjanje ratova na bliskom istoku i Sjevernoj Africi uzrokuje valove migranata. Međutim, neću ić u tom smjeru. Ostaću na tome da razmislimo: Koliko ljudi objektivno može naša država ili neka druga država primit, a da ne nastupi haos? Te kako omogućit neometano putovanje ljudi iz siromašnih u bogate zemlje? Te dvi stvari su bitne za znat. I da, svi tribamo prije otvaranja granica, otvorit naša srca za razne napaćene ljude koji samo žele doć na zapad u potrazi za minimumom normalnog života. Otvorit naš um prema različitostima, da nam budu bogatstvo, a ne prijetnja. Toliko.


«Prethodni   1 2 3 4 5 6 7 8 ... 34 35 36  Sledeći»

Powered by blog.rs