Sjene iz djevočicinih snova

07 Maj, 2021

Šta želim biti kad odrastem

— Autor nepocesljan @ 18:44

Kad me neko pita šta želim radit i čime se bavit, neman konkretan odgovor. Od malena nekako naginjen stvarima što uključuju komunikaciju. U srednjoj školi bi na malom odmoru glumata i nasmijava učenike u razredu. Često san se zamišlja kako radin neko zanimanje i kako san do neke mjere poznat, ne zbog slave, nego zbog uticaja, da mogu širit svoje misli i ideje. Zamišlja san se tipa na televiziji u nekoj emisiji koju vodin il san gost i tako nešto. Te su se stvari u principu donekle i bile ostvarile. Radija san stand up komediju par godina, bija san i na televiziji, dosta puta, tako da su stvari u mom životu i počele u tom smjeru. Međutim, onda se desija nistagmus. I stvari su se okrenile za 180. Međutim, ja san uspija privazić nistagmus, barem dobrim dijelom. To nije bija mali poduhvat. To je poduhvat u koji čovik mora uložit sve snage koje ima, i uz to dobit snage i koje sam nema, nego ih dobije od Boga/Svemira/Ljubavi, nek svak probere naziv koji mu bolje paše. Sad opet sanjarim, ali stvari su se promijenile. Više ne želin radit stand up. Ali zanima me rad sa ljudskom patnjom. Želin pomagat ljudima. Želin bit i motivacijski govornik. Želin širit znanje koje iman. O ljudskoj psihi. O privazilaženju problema. O životu općenito, i o stvarima koje san iskusija a koje prevazilaze ono što većina smatra mogućim. Želin bit inspiracija nekome. Ali ne zbog sebe. Ne jer je prosto meni ugodno da to buden. Ne kažen da nije i ugodno, ali iman strast u pokazivanju ljudima da se granice mogućeg mogu pomaknit od onog što se obično smatra kao moguće, te Ljubav prema tome da ljudima pomognen u patnji, ako ikako mogu. Tu strast i tu Ljubav bi udružija u nešto. Trenutno ne znan točno u šta. A i ne mogu znat, jer nabadam otprilike, tek kad privaziđen ovo što me muči ću znat šta. I tako, ja o tome maštam, a onda me brutalna realnost poklopi sa tim da se osjećam potpuno beznadno... Da nema nade za mene da ću se ikad izvuć iz ovih sranja u koje san upa... Poklopi me i mislin da od mene nikad ništa neće bit. Da ću propast... Da ću otić u propast. Bojim se da će moji snovi bit samo tu da me bole. Ali, miran san. Biće kako mora bit. Ja ću dat sve od sebe, pa sad, kako bude bude. Pozdrav vam.


Komentari


Dodaj komentar