Sjene iz djevočicinih snova

Pala mi je na pamet jedna zanimljiva stvar. Ne znan je li iko napravija historiju teritorijalnosti. Odakle nam i kad smo je razvili? Prema onom što znamo iz vrimena dok smo bili lovci i sakupljači, nismo bili teritorijalni, nego smo živili nomadskin životon. Teritorijalnost nastupa u momentu kad čovik primjeti da može sam uzgojit neku biljku, da može sam pripitomit neku životinju. Tada čovik počinje pravit prva naselja i zadržavat se u njima. Sa pojavom teritorijalnosti se, po Frommu, počinje javljat razno destruktivno ponašanje, porobljavanje ljudi, ratovi i slično. Dok smo bili lovci i sakupljači nije bilo razloga da se ratuje, međutim, kad smo postali sjedioci, rat ima smisla, jer možeš napast nekog da mu otmeš resurse, da mu otmeš zemlju i slično, a i ljude mu možeš porobit. Također, sa pojavljivanjen teritorijalnosti nastaju društvene klase, staleži. Međutim, dosta plemena koja i dan danas postoje, nemaju teritorijalno razgraničenje, kao mi u civilizaciji. Maori u Novom Zelandu nisu imali koncept "vlasništva nad zemljom" prije nego što su Europljani došli, pa od njih "kupovali" zemlju, drugim riječima uzimali je u svoj privatni posjed bez ikakvog opravdanja. Međutim, to danas utiče na današnje Maore, koji traže da im se dobar dio zemlje vrati. Danas su i oni teritorijalni, jer teritorijalnost kod jednih uzrokuje teritorijalnost kod drugih. Isto kao što nacionalizam kod jednog naroda utiče na razvoj nacionalizma njemu susjednog naroda koji se može počet osjećat ugroženo. U srednjem vijeku, teritorijalnost je postojala, ali nije bila u obliku u kojem postoji danas. Kralj je ima vlasništvo nad zemljnon, ali narod se je spontano selija i naseljava područja unutar nekog drugog kraljevstva i slično. Nije bilo kontrole granica i stanovništva kao što postoji danas. U ovo, moderno vrime, smo bukvalno izolirali zemlju kao privatno vlasništvo stanovništva koje se igrom slučaja rodilo u njoj. To je praktički aksiom, niko ne preispitiva kako to neko, recimo, Njemačka, ima pravo napravit takve granice da niko izvan tih granica ne može uć u državu, ako oni to ne žele? Kad smo od teritorijalnih kraljevstava prešli u današnje teritorijalne nacije države? Sa razvojem nacionalizma, a i tehnologije, dolazi do toga da se jedna nacija identificira sa zemljom na kojoj se nalazi, te da smatra da na nju ima prava. Također, društvo se usložnjava. Nismo više samo poljoprivrednici ili stočari, pa da možemo se selit slobodno ko u srednjem vijeku. Novi faktori oblikuju naš život, javlja se industrija, standardni jezik, školovanje, itd. Ali ipak, pitanje je koliko je opravdano da se tek tako jedna država zatvori i ne da proć kroz svoje granice? Ne kažen sad ovde da triba rušit taj sistem i pootvarat granice, ali u najmanju ruku, moramo to preispitat. Pogotovo sa kapitalizmon, di je ok da su granice otvorene za robu, di firme iz bogatih zemalja prodaju robu siromašnima, a s druge strane imigranti iz siromašnih zemalja se drže van nacije države, njima nema protoka kao što ga ima robi. To je čisto licemjerje. Ja riješenje za ovaj problem nemam, ali mislin da generalno tribamo otvorit vrata imigrantima puno više nego je sad otvoreno. Znam, u modernim vremenima je nezgodno primit puno migranata, jer bi se društva počela raspadat, ali tribamo ipak otvorit granice puno više nego što smo ih otvorili ovako. Tu prvenstveno mislin na Europsku Uniju, koja ima kapacitet da primi puno više ljudi nego prima. Ali tu se već nalazimo na početku jedne druge teme, a to je kako politika zapada i počinjanje ratova na bliskom istoku i Sjevernoj Africi uzrokuje valove migranata. Međutim, neću ić u tom smjeru. Ostaću na tome da razmislimo: Koliko ljudi objektivno može naša država ili neka druga država primit, a da ne nastupi haos? Te kako omogućit neometano putovanje ljudi iz siromašnih u bogate zemlje? Te dvi stvari su bitne za znat. I da, svi tribamo prije otvaranja granica, otvorit naša srca za razne napaćene ljude koji samo žele doć na zapad u potrazi za minimumom normalnog života. Otvorit naš um prema različitostima, da nam budu bogatstvo, a ne prijetnja. Toliko.

Još davno san, kad san čita Fromma, usvoija njegov stav da je biblijski mit o izlasku iz raja, u biti metafora za izlazak iz nesvjesnog jedinstva sa prirodom. Iz stanja nevinosti, malo po malo počeli smo razvijat znanje. Fromm tvrdi da se tribamo odvojit od prirode, sazrit, razvit našu individualnost i onda se ponovo povezat sa prirodon, ali ovoga puta svjesno. Trenutno čitan Frommovu Anatomiju ljudske destruktivnosti, i ovde nailazin na sličnu tezu. To je, da je suvremeni čovik razvija individualnost, ali da i dalje ima potrebu ostvarit jedinstvo. To jedinstvo more ostvarit destruktivno i konstruktivno. Destruktivno bi bilo uranjajuć u neke destruktivne radnje, tipa mučenje nekoga, drogiranje, utapanje u masu nacionalista, fanatika i slično. A konstruktivno bi bilo kroz ljubav prema nečemu, kreativnost, umjetnost i slično. Mislin da svi imamo obe te tendencije i da sami moramo svaki dan ponovo izabrat ispravnu tendenciju i razvijat se ko osoba. Birajuć Ljubav, biramo teži put, jer inercija prirodno vuče u ove destruktivne načine nošenja sa životon. Ne mora to nužno bit nešto nasilno, možemo tipa počet kockat i u tom uzbuđenju nalazit kratkotrajan "odmor" od sebe, zaboravit na sebe, postat šopingholičari i opsesivno kupovat samo zbog tog podražaja kad kupujemo, prejedat se zbog tog osjećaja ugode kad jedemo... Ljubav je teži put, jer zahtjeva ranjivost, otvorenost, put razvoja svoje svijesti, izazove pa i patnju i bol koju taj put sa sobom nosi. Ali nije to džaba jedini put koji je ispravan. Kroz Ljubav prema recimo, sportu, igramo nogometa strasno i uživamo u toj igri, kroz Ljubav prema biljkama radimo poljoprivredu, kroz Ljubav prema stvaranju i kreativnosti, razvijamo umjetnost... Ljubav ima bezbroj lica, ali sve su to lica jedne Ljubavi. A svi mi smo njen odraz.

Kakvo god da jest, trenutno, čovječanstvo se ipak trudi da postane bolje. Samo što taj trud i ta muka ne daju brze rezultate. Za naš običan ljudski život, te promjene traju predugo. Ali, ipak napredujemo. Meni je zanimljivo, gradacijski pogledat kako se razvijamo kroz našu povijest. Evo, recimo, sad je aktualna tema silovanja, i piše se o njoj. O tome prije 1000 godina npr, ne bi niko vodija računa. Niti bi se to smatralo ko nešto loše. Još nedavno se smatralo da je žene "red" da se seksa s mužem kad je god njega volja. Takva se pojava da primjetit na puno polja, recimo kako su se tretirali psihički bolesnici, prije par stotina godina. Bili bi svezani, prebijani i slično, jer se smatralo da su opsjednuti đavlom. Nisu oni tada, doduše, ni imali nekih Bog zna kakvih načina da psihičkim bolesnicima pomognu, ali opet taj tretman kakav su ti jadni ljudi prolazili je užasan. Uzmimo još jedan primjer, robove. Robovlasništvo je postojalo tisućama godina i nije bilo dovođeno u pitanje. Pa i kad su evropske kolonijalne sile porobili Afrikance, ti jadni ljudi su bijele Europljane smatrali superiornima, oni su istinski mislili da su oni niža vrsta od Europljana. Ovde se preklapan sa starim postom, svjesnost, koji san objavija nedavno, al ok, naglasak je na drugoj stvari. Uglavnom, robovlasništvo nije dovođeno u pitanje. Također ni kmetstvo u feudalnom sistemu, sem pojedinih pobuna koje su se dešavale. Kad se samo ove stvari sagledaju, mi smo na našem planetu puno napredovali. Kako god to sporo išlo, imamo jedan obrazac, a to je da osvijestimo problem, da širimo svjesnost o njemu i da ga mijenjamo. Sad nisan siguran kako je to išlo prije, da li su se robovi sami krenuli bunit jer su osvijestili svoj nepravedan status, ne znam, volija bi da mogu negdi pročitat o tome kako se je to razvijalo. Bilo kako bilo, čovik se ne mere oslobodit ako nije svjestan da je porobljen. Je li se našlo nekih plemenitih ljudi koji su se zauzeli za robove, ili su robovi postali svjesni i pravili pobune, ne znam, ali znam da, kad je osviješteno da je nepravedno držat roba, kroz neko vrime te prakse smo se uglavnom riješili. Kažem uglavnom jer još uvik ima nešto robova u svitu, ili skoro pa robova. I dan danas, što se tiče silovanja, mnoge žene negiraju da je to šta im se desilo silovanje. Nisu svjesne. Zato triba širit svijest o tom problemu, a i da se u društvu stvori klima u kojem će se nasilnika moć slobodno prijavit i, eventualno, kada će silovanja bit sve manje i manje, dok jednom ne nestanu. Pitam se, kako će nas buduće generacije gledat? Kako će gledat na ovakav kapitalizam kakav imamo? Kako će gledat na ratove koje vodimo? Pa na kraju i na toliko rašireno silovanje i pedofiliju u društvu? Živi bili pa vidili, samo, teško da ćemo za naših života doživit neku revolucionarnu promjenu.

Zima ogoljuje stabla i ogoljuje dušu. Lišće opada, drveća iđu u hibernaciju. U povlačenje. U introvertnost, u kontemplaciju koju samo oni razumiju. Životinje razvijaju deblja krza. Neke se zavlače i spavaju. Zima, ogoljuje istinu. Nakon pijanstva ljeta, zimi se zbrajaju računi. Zima je naša duša, pribrana, smirena. Povučena u sebe. Odmara. Uživa. Uživa na neki zimski način. Zima je idealna za šetnje po hladnoći i uživanje u prizorima golih šuma i snijega. Zima je ona stisnuta okrutnost hladnoće, ispod kristalno plavog neba. Zima je čaj koji se dimi u kafiću. Zima je treća kava, turska, pored špareta u kući. Zima su mačke koje se u kući griju povazdan. Zima je uporno smeđe lišće na hrastovima, koje je odlučilo dočekat proliće i tek tada otpast, kad krene novo plođenje prirode. Zimi se grije. Zimi se zavlači u naše moderne špilje, uz vatru ili uz grijalicu. Zimi je obitelj bitnija nego inače. Zima je, meni, jako lipo godišnje doba. Zima su mi duge šetnje i uživanje u zraku koji šiba lice. Zima su predivni prizori. Zima je odmor. Zima je tiho uživanje, skromno, naspram razmetljivog ljeta. Zima je lipa. Zima je jako lipa. Volim ovu zimu i volija bi da potraje još barem misec. Ne kalendarski, nego zapravo.

Živin jedan umjetan život. Uljuljkan u lažnu sigurnost. Znan da će se ta sigurnost jednom morat prekinit. Međutim, ja ne vidin izlaza. Ili ga vidin, ali ga ne mogu odabrat. Izlaz mi je da se potpuno prepustin. Danas san radija sa psihologinjon... Krene mi se razbijat, onda krene neka emocija, kao da san sam prid nekin stanjem u koje triban uć. Možda mogu uć u to stanje i bez razbijanja. A možda mi nema druge, nego razbijat. Nisan mislija radit ovu analizu. Ali evo, radin je. Ako nekad moradnen otić dokturu, zubaru, ako mi se desi da se s nekin krenen barit, počeću bivat radikalno lošiji. Ima nekoliko san, kad san se družija i izlaga, bija u stanju koje je bilo gotovo pred nervni slom. Ono da puknen i izgubin svijest o sebi. To me je dobro sjebalo. Međutim, polažen neke nade u rad sa psihologinjon. Možda se mogu desit i neke ozbiljne promjene, kroz rad s njom. Iskreno se nadan. Ne želin ništa nego normalan život. Ništa više. Mada, znan, uša san u sfere znanja, u opasne sfere. Na skliskom san terenu. Ali to je moj put. Ja ga prihvaćan, a ako potonem... Nek mi Bog i sve sile ovoga svita budu na pomoći... Jer ja sebi neću bit.

Danas, dok san šeta, san vidija lisicu u šumi. Ona mene nije, opušteno je šetala kroz šumu. Onda san je izgubija iz vida, da bi je opet ugleda iza okuke, na putu i kad me je ugledala, utrčala u gaj odma. Tako je lipo vidit životinju u divljini. Podsjetnik da nismo sami na ovom planetu. Nismo mu vlasnici. Ima nekoliko san vidija i jazavca, isto na putu, kad je mene ugleda, progunđa je nešto na jazavčijem i okrenija se i pobiga tamo oklen je i doša. Ima već podosta, sa sestron san sidija na brigu kraj kuće mi, i čuje se neki trk, kad zec protrča kraj nas trčeć ko lud. Pukli smo od smija i ja i sestra. Također, ima nekoliko dana san vidija jednog, reka bi klinca, al nije to više klinac, bija je klinac dok san i ja bija malo veći klinac, sa puškom hoda brigom kuda i ja šetan. On i dvoje pasa. Pitan ga je l' ulovija šta, on pokaza dvi bene (nezz kako se "bena" zove na standardnom). Ja kontam i ovo malo životinja što je ostalo, pa i to se triba pobit. I to iz zabave. Ljudi nisu svjesni, teško je reć da su zli, ali jednostavno nisu svjesni. Lovci poput njega ne razmišljaju o tome je li neka vrsta ugrožena, je li ok iz zabave ubit životinju i slično. Njihova svijest nije se razvila do tih pitanja. Što, jasno, ne znači da u nekim drugim poljima nisu bolji od nas, možda jesu, al po pitanju životinja i njihovih života, su korak iza nas koji smo svjesni da je takvo ponašanje loše. A on je još i dobar, ima nekoliko godina se vrtila slika likova koji su ubili risa, predivnu ugroženu životinju, i razapeli ga na haubu od auta i vozali se tako. Jednostavno, ljudi su ograničeni. Ograničene svijesti. A i svi smo, samo neki manje neki više. Puno je stvari koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Recimo, kod nas na selu se psi uglavnom drže svezani i skoro nikad ih se ne pušta. To je i meni bilo normalno, dok nisan završija sa bivšon koja je imala ćuku kojeg su ona i njena obitelj vodali svaki dan dva puta po sat vrimena. I od koje san naučija da je to neophodno. Poslje, kad san se vratija kući, voda san ćuku kojeg smo imali i naučija san i svoje da se to mora radit. I ja san bija nesvjestan, ali san se osvijestija. Sad, da malo proširin temu. Šta je sa ljudima koji u svitu općenito nisu svjesni svjetskih problema? Šta je sa ljudima koji imaju ogromne količine novca, a nisu osvijestili da imaju moralnu dužnost pomoć unesrećenima, siromašnima i slično? Da imaju dužnost pošteno platit radnike, za početak? Šta je sa onima koji su menadžeri i vlasnici kompanija koji krče prašume, truju okoliš i ljude, koji uzrokuju globalno zatopljenje? Pa na kraju krajeva, šta je s ljudima u selu npr koji imaju nekog u potribi, a ne idu mu pomoć? Stvar je u manjku svjesnosti i identifikacije sa drugima kao ravnopravnim ljudskim bićima, koja su jednaka nama. Ja ne mogu znat, al mi se čini da bogataši siromahe i ljude u siromašnim zemljama gledaju kao na podljude. Ne svi, zasigurno, al većina mislin da jeste. Oni su, odvojivši svoju svijest od činjenice da smo svi jednaki i da zaslužujemo priliku za normalan život, odvojivši svijest da i oni na kraju zgrću bogatstvo preko leđa radnika a i potrošača, postali poluroboti. Tužno je, al takva je slika svita u kojem živimo. Ipak, ja virujen da možemo bolje. Da hoćemo bolje. Da ćemo postat bolji. Al to samo kroz osviještavanje onoga što nam se trenutno podrazumjeva, a loše je. Tek kad postanemo svjesni.

Život je u biti konstantno trenje. Ne razumin se toliko u fiziku, ali dođu mi neke asocijacije na koncepte iz fizike koje poznajen. Život je stalno trenje i svaki naš korak je u susretu sa otporom. Da bi hodali moramo se opirat gravitaciji, pa ipak, užitak nam je hodat. U plivanju se u biti borimo sa masom vode, ali užitak nam je plivat. Pod pravilom da imamo dovoljno energije unesene u naš sistem, hrane i vode, jasno. Psihološki, stvari funckioniraju slično. Svi imamo tendenciju ka inerciji i ka prepuštanju liniji manjeg otpora. U biti, mi kao ljudi moramo naučit podnit frustraciju, pritrpit manju patnju za veću korist poslje. Na primjer, čovika budi alarm ujutro jer ga je ić na posa. On bi najradije osta spavat, al ipak pritrpiće tu nelagodu jer zna da mu je posa bitan i da mora doć na nj. Također, postoji inercija u smislu opiranja psihološkoj promjeni kod osobe. Neko ko je navika imat jedne obrasce mišljenja i ponašanja, po inerciji ulazi ponovo u te iste obrasce. Tu je inercija zapravo "navika". Međutim, navike se moraju minjat, ali uz konstantnu borbu sa onim "ja" koje je naviklo da ide po ustaljenim obrascima/navikama. Svaki rast je produkt jedne takve interakcije. Linija manjeg otpora je tako privlačna zato što je ona ono poznato, ono što smo vidili i iskusili. Mi tako, živeć pod istin obrascima/navikama kreiramo u svom umu lažnu sigurnost i, iako to nije istinska sigurnost, mi se ipak grčevito držimo tih obrazaca ponašanja i ne želimo ih izgubit, mijenjanjem ih za neke druge, čak i kad su ti obrasci štetni po nas i kad je neophodno da ih krenemo mijenjat. Ipak, mi imamo moć iskoračit u novo ponašanje i prominit svoje navike, ali za to triba snage i hrabrosti. U biti, takvo nešto je i stvar odluke. Moramo se opredijelit za to. I onda, nakon dovoljno vrimena, naše novo ponašanje, ponavljanje istog obrasca ponašanja, rodiće novu naviku. I u biti, koliko ja vidin, taj proces vjerovatno traje cili život, jer stalno uviđamo neke bolje načine kako se nešto more uradit, mijenjamo uvjerenja, životni stil i slično, mijenjamo se općenito. Pisa san pod dojmon osjećaja, da ne postoji jedan momenat kad ćemo mi odradit naše borbe i kad ćemo moć bit pasivni i mirni. Pasivnosti nema, znači nema je nikad. Tribamo prihvatit da je život stalna borba sa samim sobom, i postavit se prema tome, kao "ratnici", što bi Don Huan reka Castanedi, u Castanedinim knjigama. Stalno se moramo opirat sami sebi, a i borit bitke u vanjskom svitu, onome izvan nas. Tu mi je, opet spominjen, Don Huanova definicija ratnika izvrsna. On govori da običan čovik na stvari u životu gleda kao na blagoslov il prokletstvo, dok ih ratnik gleda ko na izazov. Također, ratnik slijedi put srca i jednom kad odabere put, ne osvrće se za sobom. I ratnik konstantno radi na svojoj volji, nikad se ne prepušta. I ima dio di kaže nešto na fazon: "Ratnik i kad vodi svoju zadnju bitku, onu bitku sa smrću, on, iako zna da će izgubit, znajuć da mu je volja bez mane, on se u toj bitci smije, smije". Eto, dosta za sad. Pozdrav vam. :*