Sjene iz djevočicinih snova

Alfa mužjaci

— Autor nepocesljan @ 14:50

Nešto mi je zadnjih dana prolazilo kroz glavu, vezano je za seks. Zanimljivo je šta nas sve pali u seksu. Sićan se kad san čita jedan članak u kojem su ljudi opisivali šta ih pali. I tu je bilo svačega, meni je ostalo u pamćenju, jedan lik koji je opisiva kako voli vozit biciklo i kako ga uzbuđuje to što će ga žena baš s užitkon slušat o tome kako mu je bilo dok se je voza s biciklom. U biti, nas kod partnera pali to da taj partner hoće baš nas, da smo baš mi ti koje on želi. Ovdje, u ovom tekstu ću se skoncentirat na muškarce i njihovu psihološku stranu seksualnosti, žensku, s obziron da nisan žensko, ne poznajen toliko. Kod muškaraca stvar ide tako da nas pali da žena hoće baš nas. Zato tog muškarca iz članka pali što će njegova žena slušat o njegovom vozanju, jer mu to znači da je on "taj", on je željen, njega ona želi. Evolucijski, kad gledamo kod životinja, mužjaci se bore da baš oni budu ti koji će se parit sa ženkama. I sigurno je dobar osjećaj to što pobjednici budu baš ti koji će se parit sa ženama, da baš njih žene žele. Mislin da je korijen privlačnosti, barem sa muške strane u tome, u tome što kad nas žena želi baš vakog kakvi jesmo, znači da smo mi njen alfa mužjak, da smo mi ti koje je ona odabrala. Danas je društvo tako služeno, pa i seksualnost je poprilično se promijenila, ali ja mislin da je ovo o čemu pišen u biti i dalje ta korijenska privlačnost, da žena baš želi nas. Sa usložnjavanjem društva i s tim kako mi postajemo kompleksniji se širi dijapazon stvari koje nam mogu bit privlačne, tako npr mene more ložit da žena voli moju poeziju il tako nešto, ali korijen je isti, ako želi mene, ja san njen alfa. Uostalom, seksualnost i regulira taj reptilski dio mozga, mada mislin da kod ljudi igraju ulogu i ostali faktori, i emocije i intelekt, svašta nešto što nas pali. Jasno, ovde pišen o seksu i seksualnoj privlačnosti, ne o vezama i ljubavi na taj način. Tu su u pitanju brojni drugi faktori. Toliko o ovome, neću širit temu, a za žene, volija bi da neko napiše šta misli o tome zašto se žene osjećaju privlačno muškarcima. Bilo bi mi zanimljivo čitat. Možda je i kod žena isti fazon, da su one alfa ženke koje muškarci žele, ali ne znam.


Ta suštinska bol

— Autor nepocesljan @ 21:12

Ima nekoliko san o ovoj temi napisa i pjesmu... Sad mi se ne da tražit ju. Radi se o boli. Jednoj plemenitoj, životnoj boli. To je bol ko rezultat gubitka. U biti, svaka bol je možda rezultat neke vrste gubitka. Međutim, ova bol je plemenita. S životom, kako odrastamo, starimo, ta bol se recipročno povećava. Sve više stvari gubimo, kako starimo gubimo i neke drage ljude, s kojima nestaju i dijelovi nas... Život nosi bol, jednu duboku, životnu bol. Ta bol je rezultat znanja da u biti ništa, al ama baš ništa na ovom svitu nije naše. Sve što mislimo da imamo može nestat u tren oka. Kuća može izgorit, može ju srušit potres, prijatelji mogu poginit ili se svojevoljno udaljit od nas, od roditelja se svakako rastajemo... Također, ima još jedna bol, bol koja je sigurna kao dan. Tu bol donosi smrt. Naša smrt. Duboko, intuitivno znanje da jednog dana odlazimo s ovog svita i da sve što držimo u rukama poliće s njih kao golubica, i odliće, u daljine... Znamo, da jednom sve što imamo ostavljamo. Ta bol je plemenita, i u momentima najveće ljubavi san baš osjeća i tu bol...


Prvi album

— Autor nepocesljan @ 14:36
Prijatelj mi je napravija album, za sad su objavljene tri pjesme, evo vam stranica na fb di ih možete nać:

https://www.facebook.com/zhuledinsky

Lošina

— Autor nepocesljan @ 19:51

U nekom san lošem stanju... Nije mi legla nova psihologinja... Mada probaću radit na njen način, iako mi djeluje uzaludno. Ja se moran naučit prepustit. Potpuno prepustit. A ne mogu jer mi dolazi da razbijam stvari po kući... Tako mi je već evo tri godine. Mislin minjan se ja, ali zapeja san na toj točci... Grupnu terapiju ne mogu ić, zbog polciijskog sata, ne stignen se vratit kući. Koliko god ovo bilo loše za čut, a znan da je brutalno loše čut tako nešto, volija bi da se mogu roknit... Mada, znam da to nije rješenje. Od sebe se ne može pobić. Nisan ateista, virujen u neki oblik reinkarnacije, ukratko, kad bi se ubija, nakon smrti bi se opet inkarnira negdi di bi bija ja, i ima bi sve probleme koje iman i sad. A sit sam... Sit sam svega, vjerujte mi. I beznadno se osjećam, i ne znan šta da radin naprosto... Razmišljan da proban tražit veze da se hospitaliziran u Zagreb, ali to ima višestruke mane... Prvo je što ja ne znan kako bi sam bez ikog poznatog izdrža, jer bi me prala panika i mislin da bi puka, otiša u psihozu. Drugo je što je i to u Zg psihijatrija ko i vamo... Lijekovi mi ne djeluju, ne bi djelovali ni tamo jednako kao ni vamo. A s druge strane me je strah psihijatrija jer mi je dolazilo da naudin nekome i potpuno izgubin kontrolu nad svojin ponašanjem... Začepija san sve izlazne rupe... A sam, ne znan kako ću sam. Da mi je negdi to naučit. Opredjeliću se za neku od opcija već. Trenutno san usran, a ne znan iman li papira... Možda ja krijen od sebe razloge zbog kojih mi se razbija, i možda do toga mogu doć, ne znan. Previše je ovo moje stanje čudno... Al ja san izborija dosta borbi već u životu, koje su bile žešće teške. Držite mi fige da izborin i ovu. Neman alternativu, moran je izborit.


Malo još o meni

— Autor nepocesljan @ 16:32
Želin da se ispostavi da mi je nova psihologinja ok. I da ima smisla radit s njom. Inače, ja san jako tvrdoglav i tvrdoglavo san ko sivonja zapra u jednom pravcu. U pravcu u kojem teško da mogu ić. Skoro je pa nemoguće. Znam da je napredak u konačnici na meni, ali opet, za nešto valjda služe i psiholozi. Valjda mi more pomoć, donekle. Pre rano pravin analize, ženu san vidija tek jednon, nakon seanse san oko tjedan dana bija dobar, ali kako je mogu vidit tek u idući utorak, što je 12 dana nakon prve seanse, oduljilo mi se. Počeja san bit negativan i mislit da je svejedno jel joj idem il ne idem... Mada, nije baš tako. Ona mi je rekla sad prvi put da je napredak do mene, ona mi je samo ogledalo. I znan ja da je tako, ali opet nekako mi mora moć pomoć. A neman ideje kako. Oduljilo mi se to viđanje s njom, a tek smo u fazi upoznavanja... Već provlačin ponovo iste loše misli koje san prije povlačija... Ali naučiću ja već s tim, dok je ne vidim opet i dok se ne upoznamo.

Za grupnu terapiju, ne znam oću li moć ić. Ako se grupa sastaje jednom tjedno, a ja uz to dva puta misečno se viđam sa psihologinjom, to je 6 puta da bi me tetka tribala vozit. Ne mogu tolike kilomentre svalit na nju. Mada bi ona možda i pristala na to, kad bi ja tija. Ali neke stvari ne triba radit. A sad, ako se grupa sastaje jednom u dva tjedna, onda je ok... Vidiću još sve. Samo, sam sa sobom, ovakav, teško mogu nać izlaz. Mora mi neko pomoć, a valjda mi i more neko pomoć. Lijekovi ne djeluju, rezistentan san na njih, što mi je iskreno i drago, tako da jedino preostaje nekakav rad na sebi... Inače, u kući mi jedino vozi ćaća, koji je dosta slab i star, a tetka za jedan put da me odvede u Široki mora proć vožnje sveukupno oko 4 sata. Iz Imotskog po me, pa u Široki, pa nazad do mene u Ljubuški i odatle u Imotski. Tako da, nije fer da je toliko rastežen. Možda nešto i izleti i nađe se neko rješenje... Možda me ćaća more dva put misečno vozit... Još ako BiH uvede obavezan PCR pri ulasku iz Hrvatske, onda od tetkine vožnje nema ništa.

Ne znam. Želin izać iz ovog začaranog kruga, istinski želin. I volija bi da mogu radit i sa ovon psihologinjon a i grupu. Daj Bože da se nađe neki način... Vidiću. Za početak, mogu se učit strpljenju u radu sa ovon novon psihologinjon. Strpljenje dok dočekam novi termin, kad već nismo još počeli radit, idući termin je još čisto upoznavanje. Ali doće i do rada, aBd.

Mirel

— Autor nepocesljan @ 21:59

Jedan od prijateljstava koja se izgube, ali ipak ih se nekad sitiš je i moje prijateljstvo s Mirelom. Kad san tek doša u Sarajevo, zna san nešto ljudi, ali nikoga da se s njim baš družim, izuzev, naravno, mog cimera koji je doša sa mnom iz Ljubuškog. Ja i Mirel smo se upoznali negdi na faksu, i iskreno, ja se sad i ne sićan kako i kad točno. Uglavnom počeli smo se družit. Bili smo mladi i napaljeni, pa smo dosta pričali o seksu. On je bija sportski tip, trenira je nešto, bija je atletski građen, mišićav, ono, privlačan tip. Ispriča mi je o jednoj ženi, koja je mlada ostala bez muža, poginija joj je, i nakon toga je neko vrime bila sama. Živila je blizu njega i jednom ga zovnila da joj nešto pomogne nosit u kući. Kaže, rekla mu je da se nije seksala već baš dugo, i da joj je on privlačan. On je, jasno, prihvatija ponudu. :D Dalje ne moran ić. Ja san tada bija bez samopouzdanja i takvo nešto mi je djelovalo kao nevjerovatan podvig. A ima jedna zanimljiva stvar u našem druženju. Jednom smo bili na faksu u ekipi di je bila jedna pokrivena cura. Ja, iz Ljubuškog, nisan viđa pokrivene žene i nisan zna kako se triba ponašat s njima. Nas dvojica smo bili tu i onda smo otišli, i kad smo se pozdravljali, ja san okrećuć se, potapša tu pokrivenu curu po ramenu. Kasnije smo izašli vani, kad Mirel meni sav iznenađen govori: M!!! Ne smiješ dirat pokrivene cure. Ja gledam i pitam ga: Stvarno? On govori da, ne smiješ, to se ne smije radit. Ja sav izgubljen šta ću sad. On mi govori vrati se i izvini joj se. Ja kontam, neugodnjak mi je vraćat se sad tamo, ajde nek ostane na ovomu, neću je više nikad dirnit i gotovo. A kakav sam, još bi joj se otiša izvinit pa bi opet smetnija i potapša je. :D I tako ja ostanem, tu vani. Iskreno, zanimam me šta je prošlo kroz glavu toj curi kad san je ja dotaka. Sigurno se je šokirala. Možda je mislila da to radin namjerno. Ne znam. Kasnije kad smo se družili bila je fina i prijateljski nastrojena. S Mirelom san se još družija. Savjetova me je kako bi triba nać curu. I on je tija nać curu. U mom totalnom sarajevskom početku, Mirel je u biti prva osoba koju san upozna i koja mi je bila prijatelj, pa makar i na kratko. Jednu san i pjesmu bija napisa o njemu. Kasnije smo se razišli, ne sićan se kad ni kako. Kao i kad smo se upoznali. Pjesmu san negdi zagubija. Al evo, zanimljivo mi ga je se ovako sitit. Mirele, di god da jesi, pozdravlja te tvoj M.


Vlak

— Autor nepocesljan @ 16:49

Sjedim u kupeu u vlaku. Pored mene novine, tjednik neki, ne vidi mu se naslov. Desno dedo spava, dok ispred mene sidi žena sa dvoje dice. Žena puši cigaru za cigarom i priča o svom životu. Slušam, povremeno, a povremeno se pravim da slušam. Prepričava zanimljive događaje o svojoj komšinici. Kako je bila s prvim mužem par godina i dobila dite, ali nije njoj smetalo kad ju je on ostavija. Imala je ona jednoga drugog koji joj je bija na mapi. Znaš, onako mi reče, njoj je sad možda i bolje. Ima još dvoje dice, troje sve skupa. Priča žena entuzijastično dok jede neku pitu. Pa svako malo napravi pauzu za cigaru. Vozim se već par sati. Kupe je stariji, malo su sicevi izlizani, ali ima neki šarm, neki osjećaj da je to jednon bila vrhunska klasa vlaka u svoje vrime. Vlak ostarija kao što i ljudi stare, izližu se, posijede, dobiju bore, teže funkcioniraju, ali ako su kvalitetno ostarili, ugođaj s njima može bit puno ljepši nego s nekim mlađim, ili ti ga u ovom slučajevu u ovom vlaku je bilo bolje nego u novijem vlaku. Vlak se polako drmucka, kako prelazi brdovite predjele, žena i dalje priča, a dedo se probudio i počeo čitati novine. Nakon nekog vrimena, nije mi više bilo do priče, pa san se počeja pravit da spavan. Žena je samo nastavila priču dedi meni s desne strane. Govorila mu je o tome kako je teško bit roditelj i kako njeni susjedi odreda ne odgajaju dicu kako triba. Dedo ju je sluša i tu i tamo bi ubacija poneki komentar. Reka joj je da on nikad nije bija roditelj, a sad mu je ža, kad je stariji. Bilo bi lipo imat dicu. Žena je nastavila priču o tome kako nije lako bit roditelj, ali da se ne triba tim zamarat, govorila je to sve intenzivno pušeć i opominjuć dicu kako da se ponašaju. Ja san ju promatra. Njeno ponašanje bilo je poprilično prirodno. Nije se puno sekirala da li dicu odgaja kako triba, ponašala se je mahinalno, i tako je i živila. Imalo je neke čari pratit je kako se ponaša. Lako je bilo uć u njen svit jer ga je samo od sebe pružala, otvarala je sve ulaze u svoj svit i nije je brigalo kako će se ko prema njoj ponašati. Bila je živopisan lik. Dedo, s druge strane, je bija povučen čovik. Oprezno je pazija šta će reć i vaga svaku svoju rič. Nije djelova nešto posebno mudro. Izgleda je ko da je ostarija radeć iste stvari, vjerovatno na istom poslu i sad je u penziji, čeka iduću stanicu, a to je smrt. Nije doduše djelovalo da dedo čeka da umre, da je depresivan, ali je oko njega bila atmosfera smrti, jer je dedo zna da jedini novi uzbudljiv događaj koji će on doživit jest njegova smrt. Vozija san se u vlaku još neko vrime. Onda je došla stanica na kojoj žena izlazi. Povukla je za sobom neku hrpu kesa i sa dicon nekako ispala iz vlaka. Nakon par stanica izaša je i dedo. Ja san osta sam u kupeu, i vidija san da je vrime. Već se sva radnja odvila. Odlučija san u tom momentu da se probudin. I probudija san se. Bija je to još jedan dobar lucidan san. Bila je još noć, ima san par sati spavanja. Zaspa san opet, čekajuć da vidin šta ću sanjat.


Znanost i njena primjena

— Autor nepocesljan @ 12:10
Sinoć san priča s jednon prijateljicon i raspravljali smo o par tema iz znanosti. Jedna od njih je bila vakcinacija ili cijepljenje, dice i odraslih općenito. Iako razumin ljude koji se plaše vakcinacije dice, koji su skeptični prema vakcinama i koji se plaše njihove štetnosti, moran priznat da tu ima par stvari koje triba istaknit. Ako vakcine i mogu naštetit, ta šteta evidentno nije u tolikoj mjeri u kojoj protivnici vakcinacije ističu, jer inače bi imali pošast oboljele dice i odraslih. Ne cijepit dite je rizik, jer ga izlažeš zarazi od raznih bolesti bez kojih smo uspješno živili već solidno vrimena. Mogu prihvatit i da je cijepljenje rizik, ali u datom izboru, ja bi izabra cijepljenje diteta, jer mislin da je rizik manji ako ga cijepiš nego ako ga ne cijepiš. Svaćan i tendenciju ljudi koji žele da žive potpuno prirodno, ali mi već mijenjamo svoju prirodu, i to odavno. Ovisimo o stručnjacima na više polja. Ovisimo o doktorima da nam daju lijekove kad smo bolesti, o zubarima kad nas zub boli, političarima da nam vode države... Isto tako zavisimo od znanstvenika da nam naprave cjepiva kojima ćemo spriječit oboljenja. Potpuno prirodnog života nema, i to je dobro, jer priroda vrlo brutalno riješi stvar.

Ljudi koji viruju u teorije zavjere na prvu idu s negativnim stavom prema svemu, u svakom novom koraku društva vide prijetnju. Tako na primjer u koroni, na svaki novi soj koji je pronađen, neko će reć da nam nešto kuvaju i spremaju, da nas manipulišu, a s druge strane možemo zauzet jedan sasvim normalan stav, a to je da je pandemija van kontrole i da realno niko ne zna točno kako da se postavi da je zaustavimo. Ne mora se odma vidit neka velika ruka koja miče figure i zlokobno nam priprema neke nedaće. Mada, triban dodat da postoje oligarhije i lobiji koji žele nas manipulisat, tipa patentiranjem simenja, namjernim poskupljivanjem vakcina protiv korone i slično. Nije sve bajno, ali nema razloga da se u sveme što se dešava vidi neka velika zavjera. Triba uzet u obzir koliko bi ljudi ta zavjera tribala uključit, da je to praktički neizvedivo, tipa da je sve oko korone zavjera da nam smanje broj ljudi na planetu recimo. Ili da se uništi ekonomija, ili koji bi već bija razlog. Koliko ljudi bi ta zavjera tribala uklučivat, znači u svim zemljama, doktore, zanstvenike, političare i to sve odreda da niko ne kaže i da se niko ne predomisli pa da kaže tu "pravu istinu"? Jednostavno, teorije zavjere oko ovih pitanja, nisu uvjerljive.

Još jedna stvar koje smo se dotakli je bila GMO hrana. Ja iman negativan stav prema GMO-u, mada, kad smo pričali neke stvari su mi prihvatljive. GMO hranom se jednim dobrim dijelom nastoji pomoć siromašnim zemljama da prižive i da se riješi problem gladi u svitu. Sad, kvaka je, što je meni jednostavno odbojna ta ideja da se u gen tipa kavode/paradajza/rajčice ubaciva gen od ribe. Jednostavno je neprirodno i ne znamo šta radimo s tim, kakve posljedice to dugoročno more imat. Čita san studije u kojima su na nekoliko generacija štakora koji su hranjeni GMO hranom, uočene negativne promjene, ali koje se ukazuju tek nakon nekoliko generacija. Prijateljica mi tvrdi da nema dokaza da je GMO štetan, ja nisan toliko upućen u problematiku, ali mi se GMO definitivno ne sviđa. Mislin da je rješavanje pitanja gladi GMO hranom, zaobilaženje glavnog problema, a to je kapitalizam kakav imamo danas i nepravedna preraspodjela dobara. Da se napravi fer sistem koji bi omogućija pravedniju raspodjelu hrane, koji bi pomoga siromašne zemlje da se dignu na noge, ne bi bilo potrebe da se problemi rješavaju GMO-om. Ali u međuvremenu, dok mi borimo borbu s kapitalizmom, ljudi umiru, i ako GMO hrana može pomoć tim ljudima da prižive, onda podržavam.

Još jedna stvar koja se tiče hrane, su biljke uzgojene na staklenoj vuni, koje nikad je osjete zemlju, ni pravo sunce. Kojima se na kapaljku daje kemijski sastav koji im triba da rastu. Ja mislin da je takav uzgoj hrane čisti pokazatelj koliko smo se mi udaljili od prirode. Koliko nemamo osjećaj za prirodu, koliko mašinski gledamo na žive organizme. Biljci triba zemlja, triba joj da osjeti da raste u zemlji, da osjeća povezanost s njom, da osjeća svoju prirodu u kojoj raste... Jednostavno, biljka je živo biće, a ne stroj za proizvodnju hrane. Zamislimo čovika u uvjetima u kojima ne vidi sunce, u kojima ne može prohodat po zemlji, i u kojima ga hraniš smjesom u kojoj su mu sve potrebne stvari za tijelo. Kako bi se taj čovik osjeća? Ali jedne kriterije primjenjujemo na nas, a druge kriterije za druga bića. Ja mislin, barem se nadan, da ćemo se jednom vratit prirodnijem načinu života, u kojem će se čovječanstvo osvistit i biljke će se uzgajat s poštovanjen i prirodno. U kojem ćemo vidit biće u toj biljci koju uzgajamo, a ne samo proizvod. Nadan se da ćemo doć do toga da se ne hranimo GMO-om, i hranom uzgojenom na staklenoj vuni i slično. A u međuvremenu, nek se ljudi snalaze kako znaju.

(Ne)prakticiranje vjere

— Autor nepocesljan @ 13:42
Kad se neko, koga stišću problemi, uhvati vjere, uvik mi se pomalo čini da je to iz očaja. Ono, da pronalazi lažnu sigurnost u vjeri i da se opsesivno hvata vjere jer ga mu vjera može dat identitet u kojem se more osjećat sigurno. Međutim, stvar bi se mogla gledat i s druge strane. Ako neko, koga stišću problemi se uhvati vjere, to može značit da je vjera baš prava stvar, jer ti pomaže kad je najteže. Mislin da je ključ svega toga od osobe do osobe. Ako nekoga opere na vjeru pa samo moli povazdan, ili čita svete knjige i vjera mu je glavna i malte ne jedina tema, to mi je pokazatelj da tu nešto nije ok. Međutim, ako se osoba pronađe u vjeri ali ostane prizemljena i ima i druge identitete osim sebe kao vjernika, to mi je ok. Što ovo pišen? Znan za slučajeve di ljudi imaju ozbiljne mentalne probleme i postanu baš vjernici, dubinski i ozbiljno, postane im vjera baš glavni idetnitet. S druge strane, znan ljude koji su jedno vrime bili u vjeri, pa su izašli iz vjere i više ne žive kao vjernici. Znan i sebe kojeg stišću žešći problemi pa opet nikako ne bi moga bit religiozan. Ajd imat nekakav pojam Boga, i zahvalit se Bogu il molit za pomoć, to mi je ok, pod uvjetom da san ja svjestan da ja ne znan šta je Bog. Neman sliku Boga iz monoteističkih religija, naginjen više panteizmu. Ili umisto Bogu, obraćan se Svemiru, a moguće da je to dvoje isto... A za ljude, svi mi imamo vlastite izbore kako ćemo se nosit s nečim u životu. Mojoj jednoj prijateljici, koja je jako mentalno patila, i sad se pokrila i pronašla kakav takav mir u vjeri, želim da joj taj mir potraje. Mojoj drugoj prijateljici koja je bila pokrivena ali je prestala bit pokrivena, želin sriću sa njenin životnin izborima. Nek svak bira za se šta mu je najbolje.

Nova psihologinja

— Autor nepocesljan @ 16:30

Bija san kod nove psihologinje danas. Uživo je, što je plus. Za sad, neman neki veliki dojam nje, mada mi djeluje da bi mogla bit dobra. Put do Širokog i nazad je proša dobro, bija san relativno opušten... Pitala me je jesan li i za grupnu psihoterapiju, reka san da jesan. Tako da biće nekih novih izazova isprid mene. Ponovo me je za 12 dana, jedva čekan da se bolje upoznamo, mada mi je malo trta oko vožnje do nje i nazad, hvata me panika. Ali nema veze, iću jer moran ić, nema mi druge. Čini mi se kao odlučna žena, al eto, vidiću kakav će mi dojam bit kad je tek upoznam. Za sad mogu napisat samo ovo.

https://www.youtube.com/watch?v=6YQrBcAoMR8&list=OLAK5uy_nf-M214VVPOYuC05O1vNqYwiVO_9NR0MM&index=14 


Pravila igre

— Autor nepocesljan @ 19:44

Gledan na fejsu neke starije slike. Vrimena u kojima san bija sritan, bar u priliku sritan, jer uvik san ima svoje boljke koje su me pratile. Prije nego se je to sve naglo slomilo. Sjećam se kad san, nakon što se polomilo (a nakndadno san vidija da se ništa nije polomilo što već nije bilo puknuto), bija u izrazito lošoj percepciji. U svemu san vidija svoju vlastitu propast. Bila je opipljiva. Moj život je bija gotov. Ne mogu ni unić dalje u taj osjećaj, dolazi mi da mi je rano o tome pisat. Jer još uvik nisan pobiga iz ralja svojih demona. Međutim sada san otvoren. Percepcija mi se otvorila. Nema priče o takvoj zatvorenosti kao tada. Tada san jednostavno živija u jednom svom balonu u kojem se nije nudila ni jedna opcija nego propast. A to je balon u kakvom većina ljudi živi. Prijatelj mi je jedan npr reka, da se njemu desi šta i meni se desilo, da dobije nistagmus, da bi se on najvjerovatnije propija i posta alkoholičar. Nistagmus je neurološki poremećaj koji san razvija i koji je po medicini neizlječiv, a simptomi su užasni, za vas koji me ne pratite baš detaljno. Kad mi je dolazilo da se izvaljan u kafiću i kad san to uradija, prijateljica mi je rekla da bi ona na mom mistu poludila. Sad mi je nistagmus poprilično zaliječen, po mom mišljenju, zato što je psihosomatski i jer san ja uša psihički u energiju koja stvara moj nistagmus. Moj nistagmus je u biti moj psihički poremećaj, koji se nije moga drukčije ispoljit nego kao bolest, jer san ja tom dijelu sebe zabranija da se ikako drukčije ispoljava. Tako mišljenje iman za mnoge bolesti, mislin da in uzrok može bit u psihi, ali da osoba što svjesno što podsvjesno, svoje probleme potiskuje i onda se konflikt iz psihe nema kako drugačije izrazit nego kao fizička bolest. Sad trenutno san u situaciji koja je izuzetno zajebana. Disocijativni poremećaj koji iman, je užasan za živit s njim. Ali ipak, percepcija mi je puno bolja nego prije par godina kad san život vidija ko propast. Vidin opcije. Osjećan širinu. Osjećan svu moć svemira i prirode, da me obujme. Spreman san na kompromise. Spreman san na to da stvari više nikad neće i ne tribaju bit iste. Međutim, ne mogu sebi obećat da ću se izvuć iz ovoga pod svaku cijenu. Mada savršeno dobro razumin ovu igru, iz nedaća koje su me snašle san izvuka duboke uvide o ovoj igri koju igramo, ali neke poteze još nisan spreman napravit. Ostaje mi živit i borit svakodnevne borbe dok se nešto već ne pokrene. Jedno znam, sve, baš sve je Ljubav. I Ona je dublja od smrti. I Ona smo mi. I Njoj se vraćamo. Zapravo od Nje ne možemo nikad ni otić, možemo samo, ko što Rumi kaže, zablokirat kanale kojima ona u nas teče.


Historija mojih boljki

— Autor nepocesljan @ 19:27

Želin napisat kako se osjećan, al to je teško... Teško mi je prinit tu težinu na ovaj virtualni papir. Konstantno san u nekom stanju uznemirenja. Kao da mi katastrofa non stop stoji iza leđa. Ne mogu se opustit. Ako se opustim, trah me je da će mi se počet bacat. Tako mi uglavnom dolazi. Mada, ovo je moja životna bitka.

Kad san bija mlađi, bija san anksiozan. U srednjoj školi san bija opsesivan oko nekih stvari, briga, stalno bi me morile. Sićan se kad san razmišlja jedan dan da bi volija da mogu po dana bit normalan a po dana da me more te misli. Mislija san proće samo od sebe. Nije me tada ugrožavalo, u tom periodu. Mada san primjetija već tada jednu crtu samosabotaže, sićan se točno momenta kad san to primijetija. Nešto san se šalija sa jednon curon iz razreda, i došla mi je misao u fazonu: "ti ne možeš se zajebavat, ne dam ti to." Kasnije san intenzivno zamišlja neke situacije, tipa kako ispadam faca prid ljudima i tako. Doduše, to je često u srednjoj školi, tipa zamišljat da umireš i da ti poznati dolaze da se oproste od tebe...

Na prvoj godini faksa mi je bilo jako teško. Ali san se borija. Tada je moja sestra imala pihotičnu epizodu. Ja san bija u tripu da idem u propast... Zamišlja san često situacije di san moćan, di san jak pred drugima i tako, i to mi je bilo ko droga, što bi više to radija, to bi mi se više zamišljalo. Bija san u tripu da mi pucaju neuroni i da propadan, da gubin nervne veze. Tada san mislija da se neuroni ne obnavljaju, što je poslje pokazano da nije istina. Ali nisu meni ni tad "pucali neuroni", nego je mene bilo strah da se to dešava. Bilo mi je jako teško tu godinu. Iscrpljen san bija, vukuć taj teret za sobon. A već san vidija da mi triba neka stručna pomoć, ali mi je bilo previše neugodno nekome ispričat da mi se dešava šta mi se dešava. Ima san jak strah da ću i ja poludit i završit kući cili život.

U tom periodu san ja bija konstantno anksiozan, i to baš baš jako. U toku studiranja, poslje, san ima jedan ajmo reć sritan period jer smo se skompali ja i moji prijatelji sa jednom drugom ekipom i par godina međusobnog druženja mi je bilo super. Mada, i tada san bija anksiozan, i tipa, na jednom spoju, dejtu, san bija toliko nervozan da je to bilo preočito, cura me pitala šta mi je haha. Ali san se vadija humoron, mada jedva san izdrža da popijemo tu kavu. Mislin da je ona zaključila da se drogiran il tako nešto. Humor mi je bija glavna vadiona, izigrava san ludu, a uz to san i profesionalno bija u toj ulozi, kao stand up komičar što san bija neke tri godine. Ali znakovito je da san cilo vrime ima strah da ću završit kući i živit ko moja sestra.

Jednon san završija kući jer me prala prejaka panika. Mislija san da san gotov, da nemam više života, osjeća san se da mi se ličnost raspada, da ću poludit. Sićan se jednon kad smo išli u Mostar a ja sasvim intenzivno osjeća kako nikad više neće bit isto, kako san doživotno zarobljen i slično. Ali pribolija san to i vratija se u Sarajevo. U međuvremenu san bija poša kod jedne psihologinje u Sarajevu. Sad vidin koliko je bila nestručna. Nakon što san se vratija u Sarajevo, živija san neko vrime, završija bachelor, poša na magistarski kad san dobija nistagmus. Ispočetka su simptomi bili toliko užasni da san jedva priživljava kući. Završija san kako san se cili život boja, izgledalo je da me je ostat živit kući do kraja života. Jer, nistagmus je neizlječiv i ne može se ni pomoć da se ublaže simptomi.

Ja san mislija da san gotov, da mi je život gotov. Ponovo se ponovija scenarij od prije koju godinu, ovaj put sa ozbiljnim izgledima da tako i bude, da ne mognem se maknit od kuće. Osjeća san se slomljeno, mislija san da mi je život gotov, da mi nema nade. Onda san se trgnija i zaključija da, ako se neko medicinski neobjašnjivo (da ne kažem "čudesno") izliči od nečega, da mogu i ja. Zaputija san se na tu putanju i pustija intuiciji da me vodi do ozdravljenja. U međuvremenu san ima par hospitalizacija na psihijatriji, ali i doživija san Ljubav kao silu svemira i kao suštinu svega što postoji. To me je iskustvo probilo i prominilo. Sad kad gledan taj momenat kad san iša u Mostar i mislija da mi nema spasa, vidin koliko sad iman više širine. Mada, i sad mi je jako teško.

Ne znan kako opisat svoje trenutno stanje. Isto iman strah da ću propast, da ću se upropastit. Ne znan kako naprid, a da ide mirno, da ne radim ništa destruktivno. Da mi bude prihvatljivo. A i mojima kući. Ali za razliku od vrimena prije, sad san otvoren. Sad mogu riješit problem. Vidin di je problem, prije to nisan vidija. Al mi je užasno teško... Boriću se, al ne znan kako isplivat iz ovoga... Možda već isplivajem, ne znam... Stalno san na rubu, konstantno osjećan da san stisnut u kut nečim jačim od mene... Strah me sebe, ne mogu se opustit jer kad se opustin dođu mi destruktivni porivi... Osjećan se bespomoćno. A znan da nisan bespomoćan. Ne mogu pisat sve što bi tija napisat, jer me strah posljedica onoga što iznesen ovde, jer svaki korak i sve što uradin utiče na moju psihu, pa čak i objavljen post me može poljuljat.

Izgubljen san i ne znan kako dalje... Strah me, užasno me strah. Strah me svega. Ali okuražiću se, moran. Samo ne znan kako, pa ni kad... Još bi dosta toga napisa al ne mogu. Uglavnon boli me, i fakat mi je teško. A borin se, borin se ko lav, a to niko ne vidi... Niko ko nema ovakve borbe ne mere vidit koliko se trudin... Sad san u situaciji koja je povoljnija nego ikad ranije, ali i zajebanija nego ikad ranije. Također, u radu sa psihologinjon san primijetija da ja i ne želin da se osamostalin. U sebi, u podsvijesti. Al ovako, jasno, želin živit normalno, samostalno. Nadan se da ću bit bolje. Evo ovo dok pišen, osjećan u sebi paniku i nervozu koja more prić priko ruba, otjerat me u neko loše stanje, u to da puknem, počnem divljat i nesvjesno se ponašat...

Nemam šta reć nego: Valjda će bit bolje. I ja ću se borit. Evo vam ovo:

https://www.youtube.com/watch?v=cadDYh5bI6E&list=OLAK5uy_nf-M214VVPOYuC05O1vNqYwiVO_9NR0MM&index=9 


Zemlja

— Autor nepocesljan @ 22:47
Valovi se mriješkaju i more je mirno. Prilazim polako, s poštovanjem, prema toj svetoj vodi. Dotičem je prstom. Osjećam kako je vlažno. Kako je hladno. Spojen sam sa čitavim tim prekrasnim prostranstvom. Iskačem sa kitovima, da udahnem dah. Plivam sa dupinima. Zatvorim oči i udahnem, taj slankasti zrak blizine mora. Gledam ribe, kako plodno plivaju i bacaju ikru. Gledam te nepregledne daljine horizona. Gledan u duboki mir te dubine. Odlazim nazad odakle san doša.

Dolazim do rijeke. Gledam ju. Oko nje gusta, velika šuma. Jeleni proviruju iza drveća, plaho. Čuje se vijanje vukova. Na rijeci su ostaci nekadašnjeg mosta. Sada kamene gromade udaljene po oko metar jedna od druge. Mora ih se preskakat ako želiš prić rijeku. Ali rijeka je divlja. Ne mari za neoprezne, ako se ne paziš, uješće te i progutat u sekundama. Njena razjapljena usta prolaze pored kamenih gromada. Polako, preskačem s kamena na kamen. Da prođem rijeku.

Prolazim šumom. Viđam jelene kako jedu travu i brste granje. Hodam polako, uronjen u šumu. Ja san dio šume. Ja sam jedno sa šumom. Mirišem tragove oko sebe. Teku rijeke i rijeke mirisa. Gledam risa, kako se šulja. Molim molitvu vjetru. Osjećam duše drveća. Te mirne, osjećajne gromade. Polako hodam, da ne uznemirim nikoga. Malim uskim puteljkom hoda jazavac. Nakon još hodanja, srećem i medvida. Kad me je spazio, samo se okrenuo i pobjegao dalje. Od vukova san vidija tragove i čuja zavijanja. Vukovi su oprezni. Ne mogu se lako vidit.

Izlazin iz šume i krećem dijelom koji ide prema planini. Snig je. Planina je teško prohodna. Koze hodaju i jedu travu ispod snijega. Vidim čopor vukova kako silazi. Dišem hladni, oštri planinski zrak. Sunce me obasjava, oštro. Na nebu nema oblačka. Planina je sveto i čarobno misto. Lokalni narodi štuju njenog duha. Da umolim duha, ložim vatru i plešem oko nje, sve dok ne upadnem u trans. A kad upadnem u trans, onda sam jedno sa svime. Orlovi na planini su savili gnijezda, osjećan ih, letin s njima. Sritan, dolazin do dijela puta di se završava moje vrime.

Plešen u transu, ne želin da ovo završi. Polako koračan oko vatre, poštujući je. Vatra je sila građenja i sila uništenja. Poštujen obe njene uloge. Kad mi se noge umore, ugasiću vatru i znaću da je kraj. Jedna zvijezda će past s neba i ja ću leć u naručje planini, šumi, rijeci i moru, da me umire i da me ohlade. Da me izljube. Oni skupa će me sjest na barku i ispratit prema drugoj obali... More, Rijeko, Šumo i Planino, hvala vam.

Nebo

— Autor nepocesljan @ 23:10

Igra je postavljena kako je postavljena. Nema koristi preispitivat njena pravila. Ili ima? Ili je to baš užitak, da u svom komforu razmišljaš o svoj njenoj ljepoti i brutalnosti... O konstantnoj dinamici. Vrime mirimo od jedne proizvojno odabrane točke u prošlosti do neke proizvojno odabrane točke u budućnosti. U suštini, niko ne zna šta je vrime. Kako vrime iđe, postajemo osjetljiviji za svu šarolikost ljudskog iskustva. To je nekad i bolno. Prije, ko je bija dovoljno izdržljiv za živit, živija je, ko je bija previše nemoćan, umira je. Danas ljude držimo prikovane za krevet decenijama, često i u bolovima... Da dozvolimo eutanaziju? Ako se mene pita, definitivno da. Da li bi se ja želija eutanazirat? Sad za sad ne. Al kad bi završija u nekoj, boga pitaj kakvoj situaciji, možda i bi želija. Što je baš život kakav znamo postavljen takav kakav jest? Što osjećamo strah, što postoji bol, fizička i psihička, što to MORA bit tako? Možda bez toga ne bi mogli se istinski osjećat živima. Ali opet što bez toga ne bi mogli se osjećat živima? Što nam je spoznaja boli potribna da spoznamo sriću? I je li to uopće srića, ili samo euforija? Srića je nešto što bi tribalo bit dublje, trajnije, nešto što neće zavisit o trenutnom raspoloženju, nešto što će bit kao naš kamen temeljac. Srića bi tribala bit Ljubav. A iz mog iskustva, u najdubljoj Ljubavi, osjeti se doza te boli... Boli života, neminovne i neizbježne. I znaš šta? Neka je... Lipa je. Ne da je lipa, nego je prekrasna. Do ovakvih me razmišljanja uglavnom dovede ova pjesma:

https://www.youtube.com/watch?v=y_zueU_ygEw&feature=emb_title 


Znakovi i opomene

— Autor nepocesljan @ 12:39
Kad san polazija na faks, to lito kad san triba odradit papirologiju i sve, san radija u Tučepima. Iša san s mora u Sarajevo da se upišen i u prvom krugu nisan proša u redovne bez plaćanja, bija prvi ispod crte. Nakon toga san odlučija pridat za vanredne, jer san čuja da vanredne primaju koliko god ih se prijavi. I tako, jedan vrući litnji dan, ja iđen u Sarajevo, rješavan papire i vraćan se kući. Sutra, sa prijateljima iđen nazad u tučepe i u sebi kontan, daj samo da upadnem na faks, nek padnen prvu godinu, nek me ne krene, al daj samo da upadnen da mogu počet studirat. Razmišljan o tome i izlazin na šetnicu, pored plaže. Iz nekog, i meni nejasnog razloga san otiša doć do plaže da pogledan šta ima. I taman dođen na plažu, vidin otvoren Dnevni avaz, priko dvoliske piše: Sarajevo će biti moj drugi dom. Kad san to pročita, odma san svatija o čemu se radi. Zna san da je to znak. I uopće se nisan brinija oću li proć od kad san vidija taj znak. I tako je na kraju i bilo, upa san i nije bilo problema.

Ovde mogu napisat još jednu stvar, to nije znak nego opomena. Ima već 6-7 godina od toga, san vozija auto iz Ljubuškog kući u selo mi. Pala je bila kiša i bilo je sklisko, klizak asvalt. I ja u kružnom malo dirnem kočnicu, auto mi zaplesa malo na cesti, ali je sve prošlo ok. Triba san tu naučit lekciju, ali nisan. Tjedan - dva nakon toga, san u jednoj zajebanoj okuci uša malo brže, stiska kočnicu (mahinalno, znan da se to ne triba) i auto zaplesalo po ciloj cesti, lupilo u stup od rasvjete i stalo tak kraj puta. Sva srića pa niko nije iša s druge strane. Ja san na takvo ponašanje ima opomenu, svemir mi ju je posla, ali ja nisan posluša. Još par takvih situacija san ima, ali nema potrebe da ovde opisujem. Kako mi se čini, svemir šalje opomenu jednom, a ako ne poslušaš, onda si sam sebi kriv kad napraviš sranje.

P.S. Nego, sinoć san opet ima zanimljiv san. Ja stojin kraj neke prodavnice, ali ono kao kiosk i ja oću neku pivu. Ne mogu se odlučit koju ću, kroz glavu mi prolazi sarajevska, al ne pije mi se ona, i onako bezze reko daj karlovačku. Poslje se okrenen i vidin ljudi mi se smiju, al nije to bija podrugljivi smij, nego ono iskreno, dobronamjerno, nešto san svima smišan, a ja u grču sav napet. Tu pored se smije jedna ženska koju ja gledan i koja mi je privlačna. Poslje u snu završin seksajuć se s tom ženskom i dobro mi. :D

P.S. p.s. Danas san radija u polju par sati i dobro mi je bilo.
«Prethodni   1 2 3 4 5 6 7 ... 34 35 36  Sledeći»

Powered by blog.rs