Neki dan, kraj svog potoka, meditiran. Puštan misli, ne kačin se za njih... Sve prolaze, kao oblaci na nebu, smjenjuju se i idu. I u jednom momentu primjetin da u sebi iman izgrađen zid. Blokadu. Nastavin je promatrat, ne ciljan da je rušin, samo je gledan. Međutin, to gledanje ima efekat na zid. Zid traži da ga ja podupren svojin stavon, da svojim krakom prionem na njega i slipin se s njin. Ja odbijan to radit, svoje krakove kojima se hvatan za misli držin mirno udaljene. Zid se počinje topit. Ja počinjem se automatski, bez svoje volje, ustavat i kreće se odvijat neka akcija. U strahu da ću postat destrutivan, odustajen od cilog procesa. Sličan osjećaj san ima neki dan... Točno osjetin nešto u sebi uz šta triban prionit ako oću da buden istinski u skladu sa sobon. Međutin, to bi vrlo lako moguće rezultiralo destruktivnim ponašanjem. I ja prekinem.
Ima nekoliko već, san ima krizu. Pustija san sve i prizna sebi da mislin da triban pobacat. To je rezultiralo time da san bija žešće loš, i počeja san puštat emocije u kući pred svojima i u jednon momentu san ih samo prisika. Prisika san sve šta se odvijalo, i dospija u neko čudno, neprirodno stanje. Stanje odsičenosti od samoga sebe. U principu, u tom san ja stanju stalno. Ne znan kako ću ovo proć. Ne mogu nikoga i ništa krivit za to što san ovakav kakav jesan. Normalni ljudi kad prolaze ovakve procese ne moraju razbijat ništa ni rušit ništa. Zašto ja iman komad sebe, jednog nezavisnog "ja" u meni koji samo oće da razbija, da ga bukvalno po cili dan osjećan kako vrije u meni, i strepin za budućnost, do kad ću moć održavat ovaj status quo, ne znan. Ne znan šta se desilo pa da ga iman takvog, ali siguran san da je do mene, a ne do bilo koga drugog. Mada ne mogu ni sebe krivit zbog nečeg što san možda formira ko dite.
Ako ne privaziđen ovu prepreku, tonem u pakao. To je stanje nesnosne patnje. Neću ga opisivat, ali postoji. Nije trajno, jednon se i iz njega mora moć izać, ali kad se to može, to je veliko pitanje. U ovom životu, il idućem, il tamo nekad, ko zna kad... Uglavnom pakao je stanje uma, i u to stanje se more uć na zemlji, kao i u raj, moguće je na zemlji uć u rajsko stanje uma. Ne bi volija završit u paklu. Imam nešto tanko izbora što iman, al i to je krnje. Jebeš ga, možda moran proživit tu nesnosnu patnju koja nema dna koje možeš dotać, nego samo padaš bez ičega da se uhvatiš za to... Otvorija san te dimenzije postojanja sam, tako da me se je, očito, samog snalazit u njima. Nisan ovo želija. Ni bira. Ni uradija. Svjesno. Sad, šta se dešavalo u djetinjstvu, ili prošlim životima, ne znan. Volija bi ovaj post završit s nadom. Ali ne znan da li je iman. Pa nek ostane na tome.
https://www.youtube.com/watch?v=hGMKvPnH9pM
U okretu,
zaplesaćemo
kao ljubavnici
na odlasku
U okretu
zastaćemo
kao vojnici
sa suznim očima
U okretu
pamtićemo
pamtićemo
bol
U okretu
na kraju
ostaće
prašina
https://www.youtube.com/watch?v=h979-nrxTxY
Noć se bliži i unutrašnjost se minja... Misec izlazi i uz plimu, izvlači i demone iz naših dubina... Isplivavaju uz vodu i proviruju glavama u našu svijest. Imamo par opcija, možemo bezglavo bježat, okrćat se da vidimo jel nas još prate, možemo un gurat glave nazad u vodu, nadajuć se da ćemo ih udušit, možemo izgubit bitku s njima i proć tako da nas potpuno preplave i preuzmu, ili ih možemo promatrat, sa znatiželjon, da vidimo kakvi su...
https://www.youtube.com/watch?v=XQTDptXyaf8
Osjeti se neka duboka ljutnja i bol u ovoj pjesmi.
Što se tiče budizma, ima san u planu objavit još jedan post. Prvo, jedna impresija, sluša san budiste u dokazivanju toga da u nama ne postoji jedno trajno "ja" i svatija san da je uistinu tako. I moran van reć da se promine percepcija kad svatiš to i nekako postaneš spontaniji i manje ozbiljno gledaš stvari. Toliko o tome, ovde neću iznosit budističku argumentaciju zašto čovik nema trajnog sebe. A sad ću van postat ono što san tija. Postavija san jedno pitanje na forumu u kursu i mentorica mi je odgovorila. Evo pitanja i odgovora:
Pitanje: I've been on this course for weeks now and I really enjoy it, I also discovered that there is a lot of truth about our nature in this course. But I have one very intimate question to ask. Now, few years ago, I have had an experience in which I saw and felt Love as an essence of everything, including ourselves as human beings. I felt a complete bliss, I was looking the sight in front of me and was thinking: What can give birth to such a wonderful and beautiful world? I also saw that Love is deeper than death. It was like I was completelly empty inside me and because of that I could feel the fullness. And that fullness is in fact Love. How could you blend this experience into buddhist thought and buddhism in general?
Odgovor: It is already there. Here is a quote by my Buddhist teacher:
"The entirety of the Buddhist training is a training in love. It is designed to teach us what love is, not just intellectually, but to really show us what love is by encouraging us to develop our own capacity to love. Learning to love not just the things we like but also the things we do not like and,ultimately, to realise this most wonderful all-encompassing transcendent love. The entire path really is a path of love."
Paul Harris
Sad, ovo što je mentorica napisala, koliko ja znam, nije baš naglašeno u budizmu općenito, budizam ne pridaje toliki značaj ljubavi, barem ovo što ja poznajem. Ali eto, možda je individualna interpretacija njenog učitelja. Kako god, meni je drago da je moje iskustvo Ljubavi kompatibilno sa budizmon. Ovde također možemo povuć paralelu Ljubavi u budizmu, sa Isusovin učenjen Ljubavi u kršćanstvu i sa Rumijen u islamu. Zanimljivo je gledat sve te paralele. Ja san izvuka ovo, jer je meni Ljubav bitna, neko drugi će možda izvuć nešto drugo. Nadan se da van je ovaj post bija koristan. Pozdrav. :)
Praktički san završija kurs: budizam i moderna psihologija, i pod dojmon san da nešto napišen o kursu. Iskreno, teško mi je sve ovo što san naučija stavit u nekakav kratak tekst. U pitanju su sati i sati predavanja, nekoliko poglavlja iz knjiga, intervijui sa budistima iz cilog svita... Ono što mogu reć je da je Robert Wright, autor kursa, uzeja kao ambiciju da napravi budizam religijom koja može bit potpuno znanstvena, u kursu se ne uči o tipa reinkarnaciji, raznim svitovima u budističkoj kozmologiji i slično. Uči se isključivo psihološka strana budizma, te se povezuje sa psihologijom, modernim psihološkim teorijama. To je dobro, ali meni ne bi bilo dovoljno da nisan paralelno uz kurs, učija audio lekcije s ovog budističkog sajta: http://www.buddhanet.net/audio-lectures.htm Na ovom sajtu san sluša o Theravada budističkoj tradiciji i tu san sluša o reinkarnaciji i budističkoj kozmologiji, vjerovanjima u razne druge svitove, bića, općenito o budizmu kao religiji koja se prakticira uz sve svoje elemente. U kursu se npr život poslje smrti uopće i ne spominje. Ali zato kurs odlično pokazuje suštinu budizma, a to je njegovo učenje u patnji i prevazilasku patnje. Puno je budističkih koncepata objašnjeno i uključeno u kurs, ne mogu se obazirat na sve to. Mogu prosto reć efekat koji budizam ima na me. Neki dan san bija u ajmo reć, izrazito budističkom raspoloženju. Šeta san i osjeća san kao da neman esencije, kao da se nema šta kačit za mene, jer san ja praznina. I u tom stanju nisan uopće osjeća patnju ili vezanost i za kakve misli. Bija san puno više u sadašnjem trenutku i osjeća san intenzivno sve oko sebe. U jednu ruku kao da je vrime usporilo. Tu je bija prisutan jedan osjećaj slobode i praznine od navezanosti i na šta. Toliko o tome. Uz to, sviđa mi se objašnjenje iz kursa, sa jednog intervijua di se spominje teorija o našem "ja". Inače budizam objašnjava kako u nama i nema "ja" u uobičajenom načinu na koji mi mislimo da ga ima. I ovaj lik u intervijuu objašnjava npr da on u zvizdama od oblika zvizda vidi recimo lik lava. I kad god gleda zvizde on vidi lik lava u tim zvizdama. Ali realno, on zna da su to samo poredane zvizde koje igrom slučaja stvaraju taj lik, da lava zapravo nema. To je paralela sa imanjem našeg ja, naše ja je kao taj lav u zvizdama. Ali on govori, da kad svatiš da je tvoje ja poput tog lava u zvizdama, ne znači da više nećeš nikad vidit lava kad pogledaš u nebo, nego prosto, znaćeš da tog lava zapravo nema. Tako je isto kao naše "ja", shvaćaš da ga nema ali ti i dalje koristi kao alat. Šta je još bitno, je to da druge ljude doživljavam sad pomalo više kao samog sebe, u raspravi gledan da drugu stranu i sebe posmatran neutralno, da si ne dozvolim da forsiram svoje samo da buden u pravu. Nego da i drugu stranu poštujem, pa idealno bi bilo jednako ko sebe. Ali ako ne mogu baš ko sebe, u svakom slučaju mogu svaćat da je i druga strana ista kao ja, isto su to ljudi sa emocijama i mislima i težnjama i mogu bit u pravu baš kao i ja. I na kraju nije bitno ko je u pravu. Također, kako svaćan da u nama nema posebnog "ja", lakše opraštam ljudima, jer san svjestan da njihovo loše ponašanje je samo jedan psihološki modul koji je trenutno prisutan, a da su oni sami puno više nego samo taj jedan modul. I da je loše u čoviku samo dio čovikovih psiholoških modula, da i loši ljudi imaju dobre strane. Ovo bi bila neka osnova mog dojma o budizmu. Ja, čak kontan da ovo nisan ni triba pisat, jer puno, puno više i dublje je ovo istraživanje budizma uticalo na mene, ali te sve slojeve ne mogu objasnit. Osjećan se dužan objasnit bar neke stvari koje san pokupija u kursu. Jedna opaska o prosvitljenom čoviku. Smatra se da prosvitljen čovik više nikad ne može činit, da to malo prilagodimo nebudističkom shvaćanju, loša djela. Budisti ne bi rekli tu riječ "loša" nego "necjelovita" ali ne da mi se sad ulazit u tu razliku. Prosvitljen čovik je potpuno transformiran čovik koji je iskorijenija sve loše osobine. To je nešto što bi ja volija postić. Nadan se da jednon i oću.
Evo vam link od kursa:
https://www.classcentral.com/course/science-of-meditation-1355?fbclid=IwAR3AN32O82oct6nq11pmP2XUkwiLEXvvZ2LH_JO3YLEsj-ZGdLewqFVRQyo
Nekad kontan da bi bi bilo lipo imat svog Boga. Nekoga ko je samo tvoj. Ne znači da ne pripada i drugim ljudima, ali tebi je samo tvoj. Ko poznaje potpuno tvoju dušu. Ko može učinit neko čudo, promijenit te čudesno. Ali nažalost, ne mogu reć da virujen u takvog Boga. Obraćam se Bogu nekad, ali ne tom Bogu, nego nekoj mojoj varijanti Boga. I svjestan sam u tim trenucima da se obraćan nečemu što nije u suštini tako kako ja to posmatran. Ajmo reć da se obraćan svemiru, a svemir, ako mi želimo, može za nas igrat ulogu Boga. Iz nekog razloga mi intuicija govori da ovo ne objavljujen, možda nije dovoljno obrađena tema. Al objaviću, jebaji ga. Inače sa budizmom san baš pri kraju. I odličan je kurs. Pisaću o tome, ali teško mogu išta pametno napisat na tu temu, jer je nekako moj dojam previše suptilan. Al eto, kad sazrije vrime napisaću nešto o tome, ako budem za to. Ostajte pozdravljeni.
https://www.youtube.com/watch?v=qpYW3qng78E
Na ovom kursu iz budizma uglavnom, kad objašnjavaju bazične postavke uma vode se evolucionističkom psihologijom, u kojoj tvrde da su naše bazične postavke psihe takve kakve jesu zbog prirodne selekcije, prenosa gena na dalji naraštaj, te za samoobranu ili napad na nekoga ili nešto.
Nije mi izgledalo da je to baš tako, npr nikad nisan posmatra seks kao neku sebičnu želju za nastavkon gena, seksualni nagon meni lično izgleda kao želja za stvaranjem, kreacijom, nečeg svog što ti možeš. Također, ta želja za stvaranjem ne radi isključivo u svrhu stvaranja diteta, nego i drugih stvari, tipa umjetnosti, nekog rada i slično.
Kako bilo da bilo, danas san primjetija da iman želju da se svidin svojoj psihologinji i da je ta želja u biti želja za sigurnošću, da se osjećam sigurno. I to ima logike, jer, ako se nekome sviđaš, neće te napast il tako nešto. Tako da evolucionistička psihologija bi mogla bit i na dobrom tragu.
https://www.youtube.com/watch?v=7H1i1I1BFn4
Kurs budizma mi je zanimljiv, sad san taman doša do pola. Zadnja lekcija je bila za nepostojanje ja, odnosno koncept: no self-a. Budizam uči kako u biti ne postoji ja koje traje u vremenu, sa dva argumenta. Jedan je, da su mentalna stanja, misli emocija i to sve, u konstantnoj promjeni. Ti u biti nikad nisi isti, niti jedne sekunde svog života. Da postoji stalno ja, ne bi se tako minja svaki sekund. Drugo je da nemaš kontrolu nad sadržajima uma. Tipa nemaš kontrolu nad svojom ljutnjom, kad si ljut ne moš sad sebi reć tipa: E neću bit ljut, sad ću bit sretan, ili biću tužan. Da su tvoji osjećaji ja, moga bi imat kontrolu nad njima. Po budizmu je ključna stvar ne vezat stvari za sebe. Žudnja i vezanje za ono što je nestalno su izvor patnje. Sad, vasionka je već spominjala to pitanje u prošlom postu, a i ovde u kursu su to spominjali, a to je, kako objasnit vezanost majke za dite, da li i njoj reć da se ne veže za dite, i kako, u situaciji kad dite pati, kako da roditelj ne pati? Ni ovaj profesor što je predava nije ima prave odgovore na to, nego je reka da bi triba pitat nekog ko je više u budizmu od njega, da mu na to odgovori. Ono što je reka je to da budizam zasigurno ne govori da mater ne triba volit dite, da je to apsurdno, ali kako izvest odvajanje je druga priča, reka je da mater more volit dite ali ne bit navezana na njega.
Sad, to može stat više ili manje. Meni tu čovik triba malo stat na loptu i promotrit situaciju. Npr u mom selu se ima oko godinu dana desila jedna, ajmo reć tu riječ: "Tragična" situacija. Dva momka mlada su poginila u automobilskoj nesrići. I ćaća jednog od njih dvojice se užasno teško nosi sa gubitkom sina, užasno pati. Šta bi tu on moga naučit iz budizma? Po meni, bi moga naučit par stvari. Jedna je da je smrt prirodna, pa i kad su mladi ljudi, dakle da ne krivi sudbinu, Boga, koga li već što mu je sin umra mlad. Ne kažen da ne mora tugovat zbog toga, nego da bude svjestan da svak umire kad mu vrime dođe i da nema nikakve nepravde u tome što je on umra mlad. Druga stvar koju bi moga primjenit je to da ne misli da mu je sinu sad loše. Po budizmu postoji reinkarnacija i njegovu sinu sad more bit i lipo. To dovodi do toga da u suštini, svaća da on pati radi sebe. Koliko god to moglo zvučat ružno, to je istina, svi mi u slučaju smrti bliske osobe patimo radi sebe. I zadnje što bi moga naučit je da će patnja, ako je ne potiskuje nego dozvoli sebi da je svom puninom osjeća, s vrimenom izblidit. Možda nikad neće proć skroz, ali oće popustit.
Sad ova doktrina "no self" je pomalo radikalna jer tvrdi da ne postojimo mi, u biti da smo mi samo struja svijesti. Međutim, kroz šta ta struja prolazi? Kad se oslobodimo patnje i doživimo nirvanu, šta je to što uživa tu nirvanu? Mora postojat nešto što ostaje. Ono što ostaje je po meni, svjesnost. Mogu to reć iz primjera kojeg san nedavno primjetija. Šetan i primjetin samo kako u meni postoje dva ja, jedan je ono, kao bazični ja, koji je prosto tu, kao datost, a drugi je ja koji razmišlja, stvara koncepte, planira itd. Taj drugi ja je odgovoran za sreću i patnju, za samsaru, što bi se reklo u budizmu. Moguće je da se taj drugi ja gleda kao nestalan, dok ovaj bazični ja ostaje i nakon što svatimo da ovog drugog ja nema, da ne postoji. Moguće da u nama postoji jedna bazična svjesnost, koja priživljava smrt, i fizičku, a preživljava i prosvitljenje, što je (valjda, nisan još doša do prosvitljenja u kursu) shvaćanje da mi nismo to ja. U svakom slučaju zanimljiv kurs, sad ću imat ispit pa ide druga polovica, jedva čekam...
Par zanimljivih primjedbi san zadnjih dana upratija.
Prva je, ova jedna ženska o kojoj san pisa jednon, koja me je pitala kako se meditira, pa je sad neku godinu dana nakon toga kao kakav guru, dijeli sve one new age površne citate i Luiz Hej filozofiju i slično... Realno, ženska je u površnom filmu, ali eto, njoj je dobro. I ja uhvatin sebe kako je kao gledam s visoka, ono u smislu da je gledam kad objavi neki story il slično, odma kontan vidi nje sa glupostima i ono, gledan je kao pomalo tako, osobu koja je bezveze. U odnosu na sebe koji nisan bezveze. Al pojavi mi se baš reakcija na njene objave ono, uvik kontan "vidi gluposti" i pomalo osudim nju kao nekoga ko je površan i piše gluposti. Neku večer malo bolje promotrin taj osjećaj, da ju tako ocjenjujem i gledam s visoka i vidin da je to u biti zato što san joj zavidan! Neman pojma kako, al san to skonta, samo se povezalo, zavidin joj jer joj je dobro. Tako da, kad sudite nekoga, dobro se zapitajte za vaše vlastite motive.
Druga stvar, ja zbog nistagmusa moran kad god je sunce nosit kačket. Sunce, kad je u vidnom polju mi užasno smeta. I par puta mi se desilo da odem od kuće kad je oblačno, pa se izvedri i moran trpit smetnje. I onda san malo preoprezan, nosan kačket skoro uvik, sem kad je baš ono oblačan dan. I to moju mater živcira, naljuti se kad ja uzmem kačket pridvečer kad izgleda da neće se ukazat sunce i slično. Živcira je dijelom jer misli da ja to preuveličavan, a možda misli i da ja umišljan da mi smeta sunce. I mene njena reakcija naljuti. Ono digne mi živce kad mi dane neki komentar kad ja uziman kačket. I, ja već, barem teoretski, a ipak dosta i iskustveno znan, kad te nečiji stavovi ljute, da je to do mene, a ne do tih ljudi. I ispitan ja malo taj materin mi stav, i vidin da se ja pecan na njenu ljutnju, jer u sebi još se osjećan ko da ovisin o njoj. I također, ono što me u biti ljuti, pravi razlog ljutnje je taj što me ona ne razumi. I ona skontan pa nije niko dužan da me razumi. Tako da, neman se šta ljutit. To jest mogu se ljutit, al ta ljutnja je do mene, mogu se, kao što se ljutim, kad uzmem kačket nasmijat na njenu reakciju il prosto bit indiferentan.
Inače, polažen neki besplatan online kurs na temu: Budizam i moderna psihologija. Moran reć da mi se jako dopada. Napokon san počeja malo dublje i bolje svaćat budizam, u biti mislin da san ga sad i svatija. To mi je drago, jer upozna san kršćanstvo kroz obitelj i okolinu di živin, upozna san Islam, kroz život u Sarajevu i pročita san Kur'an, a sad solidno razumin i Budizam, barem osnove. Kurs je dobar, ako nekoga zanima, preporučujem ga. Evo link:
https://www.classcentral.com/course/science-of-meditation-1355?fbclid=IwAR3AN32O82oct6nq11pmP2XUkwiLEXvvZ2LH_JO3YLEsj-ZGdLewqFVRQyo
Svoj sadašnji post ću napisat o jednoj velikoj prekretnici u svom životu. Bilo je tu, u mom životu puno preokreta, za jednu mladu osobu (neću bit lažno skroman) poprilično, vjerovatno i puno više nego kod nekih drugih ljudi s mojim godinama. Anksioznost me prati od srednje, a sa nekih 24 otprilike, ne da mi se sad ciljano gledat točno u kad, san dobija jedan neizlječiv neurološki poremećaj: nistagmus. Ja, prije nistagmusa, san vrvija energijom. Studira san u Sarajevu i radija san stand up komediju, bija san sav u filmu da ću se bavit stand up-om, kritizirat društvo, uživat, da ću se odselit u Berlin i radit stand up vani, na engleskom... I onda san jedan dan dobija nistagmus. I život mi se pretvorio u potpuni užas. Zadnje dane u Sarajevu san jedva vidija na oči, smetalo mi svitlo nenormalno i u roku od par dana san se vratija kući, sav konfuzan. Kući san bija pokriven peškirom po danu, koliko mi je smetalo svitlo. Smetnje koje san dobija nisan prihvaća, i jako loše san se nosija sa svime šta se dešavalo. Bija san suicidalan i samosažalijeva san se. Tu i tamo bi otiša u Sarajevo, posjetit staru ekipu i bija bi sav u boli, neopisivoj životnoj boli, kad bi se vidili i rastajali. Ko nije iskusija takvo nešto ne mere razumit. Jedno jutro san se probudija i samo san osjetija misao: "Moj život više nikad neće bit isti." Tu misao nikako nisan moga prihvatit, pod svaku cijenu san se tija vratit svom izgubljenom životu. Radija san sa psihologinjom na tome da prihvatin stanje, da se borim, ali bija san na rubu da odustanen. Proba san nastavit faks, nije išlo. Mora san priznat sebi da ne mogu. Bija san slomljen, i osjeća san se slomljeno. I onda se desilo nešto. Moj stari gazda iz Tučepa, kod kojeg san prodava kukuruze na plaži me nazva da dođen radit. Ja san bija praktički siguran da neću moć. Kad se sitin sad toga, bolno je koliko je meni to bilo teško. Ali nakon dugo vaganja, ja san odlučija da oću, da ću prihvatit taj poziv. Iako san zna da 90% neću moć radit, odlučija san otić. I nekako san otiša, sve mi je smetalo, bilo je užasno, i nisan moga radit. Ali steka san neke nove ljude. Doživija neke nove lipe trenutke. Na kraju, radit nisan moga, ali san dobija nešto što mi je tribalo. Vidija san da i sa nistagmusom mogu uživat u životu. Kad san to doživija, odlučija san da, ako se neko "čudesno" ili radije rečeno, medicinski neobjašnjivo izliči, da mogu i ja. I tu san poša na put samoiscjeljenja. Nakon nekog vrimena san uspija smanjit simptome nistagmusa, hvala Bogu, prošli su nekako spontano, sami od sebe, većina simptoma. Također san ima doživljaj Ljubavi, kozmičke, bezuvjetne Ljubavi... O tome san puno puta pisa pa se neću ponavljat. Taj doživljaj je bija nešto neopisivo lipo, a bilo je doživljaja prije toga što su vodili ka tome. Ja san uvjeren da mi je taj doživljaj otvorija kanale za samoiscjeljenje... Da mi se energija probudila. Od tada otprilike mi ne djeluju ni psihijatrijski lijekovi, i ja bi stavija ruku u vatru da ne djeluju jer mi se s tim doživljajem Ljubavi probudila energija. Jer znan kakav je osjećaj bija prije dok su djelovali i kakav je sad. Ali to je već druga tema. Ukratko, što se tiče mog životnog puta, da nisan tada prilomija i otiša na taj posa, ko zna di bi sad bija. Ne mogu ni opisat koliko je to bila teška odluka, ali skupija san muda i donija je. Sad trenutno skupljan snagu za novu prekretnicu... Polako je i privazilazim. Ali, sve u svoje vrime. Na kraju mogu reć, da san naučija i vidija da čovik more bit slomljen i sastavit se još bolji nego prije što je bija i da ona misao da mi život više nikad neće bit isti, sad kad gledan, znači da more bit još bolji.
Kad gledan život, nekako mi se miša logika kaosa i reda. U jednu ruku mi djeluje da od vrste do vrste ovisi kako se razvijamo, i djeluje mi da smo mi ljudi kao bića na jednoj točci di smo najrazvijeniji i da smo sposobni za (samo)spoznaju i za prosvitljenje. Kad tako gledan, pojavljuje mi se neka logika reda u prirodi i u stvarima. Onda opet, s druge strane, sve je tako divlje i kaotično. Svaka vrsta ide nekim svojim putom, i mi ljudi smo u biti malo razvijenije životinje, imamo kožu, meso, dlake, jedemo, seremo, itd, nema mi nekog reda koji mogu uočit. Možda postoji kozmički red il nešto, al istinski, mi jesmo vrsta sposobna za prosvitljenje. Sad neće svak smatrat da je prosvitljenje isto iskustvo kao što će neko drugi mislit, ali neki oblik izlaska iz patnje možemo iskusit. Također, sam mogu potvrdit da je moguće uć u duboke uvide stvarnosti oko nas. Mi ljudi smo sposobni za jako visok nivo inteligencije i introspekcije, što nam koristi k tome da promatramo sami sebe i kultiviramo one strane nas samih koje želimo. Ako želimo spoznat stvarnost, možemo, samo, fazon je u tome da svi spoznajemo nešto karakteristično za nas. Ali imamo moć spoznaje svemira, svojom sviješću, ne samo tehnologijom. Sad pitanje je kako će se evolucija ljudske vrste nastavit? I kako će se nastavit život na ovom planetu? Tu naginjem kaotičnoj varijanti, mislin da svaka vrsta ima zaseban put, i da će jednom neke druge vrste doć na neki svoj visoki nivo razvoja, koji će bit ekvivalentan ovom našem sad. Samo di ćemo mi bit kad se to desi? Na to ne znam odgovor.
Jer ga ja želim tako gledat.
https://www.youtube.com/watch?v=Fm72DPJCX58
Nebo se vrti i neodoljivo nas vuče da i mi zaplešemo. Zvijezde koketiraju svojim žmirkanjem. Planeta se okrće za još jedan krug, dok mi stojimo čvrsto na zemlji, u iluziji ravnine. Zov prirode budi divljinu u nama, ptice pjevaju nekim davno zaboravljenim melodijama, i vuku nas u sitne šumske staze kuda se smucaju razna bića, di vile pletu kose i di plešemo s njima, Orlovi dolaze da nas draže svojim letom, znajuć da su oni ti koji su sretnici što su rođeni da lete. Međutim, i mi ljudi možemo letit. Možemo se vinut u nebesa i možemo postojat, kao prostor, ne pitajte me kako, jer vam te tajne neću reć! Svemir udara u svoj bubanj i vibracije se šire u talasima, na koji plešemo, plačemo, gušimo se, ali ista energija dolazi, kako god mi reagirali. U konačnici, do reakcije je. Rijeke teku, mora se pune, mi, siti od ljeta, preplanuli od sunca i izmasirani od vode, trčemo po stazi uz rijeku... Djetinjstvo ode dok se osvijestiš, ono kasnije šta ostane, ostane nama svjesno da odživimo svoje i otplešemo ovaj ples do kraja.
https://www.youtube.com/watch?v=9G3VOjFUe48
Dok pišem, čežnja mi se u srcu rađa. Čežnja raste. Da se usudim. Da iskoračim, da budem kompletan. Ali ne mogu. Ne mogu jer znam kad pustim da ću počet razbijat i vikat, jednostavno ne mogu... A čežnja je jaka, baš jaka. I uvik dolazi po noći. Bože, ako te ima, daj mi neki prihvatljiv način da priđen ovo svoje. Neki koji ću moć. Pokaži mi neki način, miran, bez destrukcije i iskoračiću sigurno. Ako triba i čekaću, koliko god triba čekat.
Jedna od pluseva mog stanja, dugoročno gledano, od kad san dobija nistagmus pa na ovamo sa sadašnjim (a i prošlim) psihičkim zavrzlamama, je to što san, ekšli, upozna svoje roditelje. Pa i sestre, al najviše roditelje. Moj ćaća ima lip osmijeh. Blag. Raduje se kada kumbre jedu kukuruz skupa sa našim kokošima. Raduje ga rast biljaka. Raduje ga kad mene vidi. Inteligentan je, mada preoprezan i generalno, po dosta toga i nazadan. Ali nazadan u smislu da ga strah sputaje previše. Podcijenija je sebe i svoje mogućnosti u životu i tako je proživija. Al opet, njegov osmjeh govori sve. Mater mi je ujedno snažna, ljuta, a i nježna žena. Pristupačna je i srčana. Lako zaplače. Ima odličan smisao za humor, vjerovatno san i ja svoju povuka na nju. Danas, kad smo molili baš san ih gleda i bija san zahvalan. Na svima njima. Ipak, jedino su oni dvoje ljudi koji su meni dali život. Boli me... Boli me. Al tako je kako je.
Powered by blog.rs
