Sjene iz djevočicinih snova

Mnogo se rasprava vodi vezano za znanost i njene mainstream i nemeinstream struje. Cijepljenje, za ili protiv? Samo oko tog pitanja se lome brojna koplja. Da li da virujemo znanstvenicima da su dobronamjerni i da žele najbolje za nas? Da li sami znanstvenici u svako slučaju znaju čime barataju? Je li obiteljskim liječnicima pokazano šta se nalazi u vakcinama? Da li da virujemo manjini u znanosti i virujemo liječnicima koji tvrde da vakcine mogu izazivat razne bolesti? Ja ne znan di bi se svrsta vezano za ovo. Ne sviđa mi se pogled na svit u kojem potpuno virujen u znanost, bolje rečeno u znanstvenike. Također, paranoična mi je realnost u kojoj viruješ u radikalne urote na svjetskom nivou, di se ljudima pokušava naštetit vakcinama, fluorom u pastama za zube, kemtrejlovima... Pa sve do reptila koji se hrane našom energijom. Definitivno mi ne odgovara virovanje da je tipa korona jedna velika zavjera, ali mi ne odgovara ni slipo virovanje u sve šta nam WHO i mainstream znanstvenici govore. Ne mogu potpuno probavit ni jedno ni drugo. Jednostavno, ne mogu svoje povjerenje dat WHO-u, mainstream znanstvenicima i farmaceutskoj industriji, jer mi je to naivno, a ovi što iznose urote su mi previše nepouzdani, radikalni i neuvjerljivi. Ne sviđa mi se taj pogled na svit u kojem je sve oko nas velika farsa, urota, matrix itd, a oni koji to svate su "probuđeni" i sami znaju bolje nego znanstvenici. Međutim, znanstvenici sami se često ne slažu međusobno. Globalno zatopljenje recimo, drži se da ga ljudi uzrokuju i mainstream znanost to tvrdi, ali postoje znanstvenici koji to negiraju i tvrde da se zemlja zagrijava zbog promjena na suncu. Kako odlučit ko je u pravu a ko ne, a da sami nismo znanstvenici? Neki će ić logikom, ovo prvo je mainstream znanost, prihvaćeno je, potvrđeno je, mi uzrokujemo globalno zatopljenje, dok će ovi drugi ić logikom, ovi prvi su zavedeni i lažu nas, krivo je sunce. Moj stav bi bija da ne znam, da nemam stav po ovoj temi, ili drugim riječima, da oboje može bit točno. Danas mater mi priča sa svojim rođakom, koji je doktor u Švicarskoj i koji tvrdi da dici ne triba davat vakcine bar dok ne navrše pola godine, a praksa je takva da se daju ranije. Također, broj vakcina koje se daju se je drastično poveća u zadnjih par decenija. Neko će s druge strane reć da postoje bolesti koje vrlo rano napadaju dicu i da ih triba cijepit čim se rode. Opet, ne znam šta da mislin. U ovom postu pišem prosto o načinu razmišljanja dviju radikalno suprotstavljenih struja, a ako mene pitate, ovde je najbolji stav, zauzet neki srednji stav. I najbolje bi bilo kad bi se svak za sebe informira koliko može. Postoji još kontroverza, navodno je jedan američki znanstvenik našeg porijekla, otkrija lijek za dijabetes koji liječi tu bolest efikasno u par tjedana. Dr. Oz je doša do tih saznanja, sam se uvjerija da je to istina i podilija to na svojoj stranici. Nakon toga su ga tri farmaceutske kompanije tužile. Ovo san pokuša nać na netu, i ne mogu, valjda su makli članak, pa neman uvida u to šta se točno odvilo. Ukratko, smatraju da kompanijama nije u interesu da se izliječi dijabetes i žele zataškat otkriće tog lijeka. Pričam to prijateljici za taj slučaj, ona reče da je Dr. Oz i inače šarlatan i da ona ne bi ni provjeravala je li istina da je taj lijek nađen, jer ne viruje da bi znanstvena zajednica imala razloga da odbaci jednu tako veliku stvar. Ima logike, al meni to i dalje nije dovoljno da odbacin sumnju u to da taj lijek stvarno postoji. Ovo su pitanja ne toliko virujemo li u znanost, nego u kakvu znanost virujemo? Jer i Dr. Oz je znanstvenik. Ja ko što reko, izgleda da san po ovin pitanjima agnostik. Ne mogu sebi dozvolit da zauzmen stav: znanstvenici su dobronamjeri i moremo potpuno virovat WHO-u, kompanijama i mainstream znanstvenicima, a ono što priča manjina nije provjereno te je i šarlatanstvo; a također, ne mogu ni zauzet stav da virujen u neke ogromne zavjere. Pa eto, sad mi vi recite šta vi mislite o ovome.

Mi ljudi, kao vrsta, neminovno zavisimo od neke vrste priče koju sami sebi ispričamo. Najčešće te priče nismo ni svjesni. Sav naš život bi bija nepodnošljiv i vjerovatno i nemoguć, da nema naše sposobnosti da sebe stavimo u neki kontekst i ispričamo si priču. Naš život je priča, kad gledamo unazad, vidimo jednu smislenu cjelinu doživljaja koji su nas doveli do ovdje di smo sad. Također, potribna nam je neka priča o smislu života, o našoj smrti, bez nje bismo vrlo vjerovatno poludili. Sve što se dešava mi ljudi pretvaramo u priču. Tako recimo veza, romantična, je redovito jedna priča. Upoznali smo se tu i tu, bili smo skupa toliko i toliko, raskinuli smo zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako... Općenito, mi smo bića od priča. Priča nam je nužno potrebna za preživljavanje, a i sama je esencijalni dio naših života. U predstavama uživamo, u romanima, u filmovima, u umjetnosti koja je svaka priča za sebe. Kad upoznajemo nekog novog i počinjemo se družit s njim, najčešće ide puno ispričanih priča iz našeg života, pri upoznavanju. Pričom možda neke sasvim nepovezane stvari stavljamo u smislenu cjelinu, tipa kad gledamo svoj život unazad, mi ga vidimo kao niz smislenih cjelina, što u biti ne mora bit tačno. Ali mi ljudi to ne možemo znat, jer mi stvarima imanentno dajemo smisao. Iz te naše prirodne sposobnosti, možda bi moga reć i potribe, se rađaju priče. U reklamama na yt mi je par puta izbacilo Rašdija kako priča da dica već čim su malo porasla od odraslih žele da im se ispriča priča. Sam, družeć se sa dicon, san dosta puta priča priče dici. Kad odrastemo, i dalje sami sebi i drugima pričamo priče, ali većinom se ni ne obaziremo na to. Ne znan koliko često naše priče preispitivamo? Koliko često razmišljamo da bi od nekog događaja mogli ispričat i drukčiju priču? U pričama koje pričamo se vidi i naš nivo samopouzdanja, svjetonazor, karakterne crte. Te priče, iako su u biti samo priče, su za nas opipljiva stvarnost. Možda je na kraju život priča koju si ispričamo.

Rasuti u pogledima
Tijela, leže, izrezana
u kolaž
boje krvi

Kao tijelo, i duša se krije i bježi
volim te, al sa distance, jer
raskopčam li ti svoju dušu
da li ćeš to iskoristit protiv mene
da li ćeš mi zabit nož u srce?

Kirurški rezovi na tijelima
za obdukciju
Duše ne idu na obdukciju
one same čeznu i očajavaju
zavezane, u strahu
od dodira

Šta ako, šta ako, šta ako
Šta ako bude još jedan uzaludni ples
nade, čežnje i strasti
bez imalo ljubavi da nas grije u hladne dane
kako da priživin
još jedno ostavljanje?

Kirurški rezovi na duši
Kirurški rezovi na srcu
volim te, al molim te, drži distancu
sutra ćemo možda bit stranci
zato i bolje da se gledamo iz daljine
pa makar i daljina boli
i težina straha je gorka.

P.S. Pjesma nije o mom ličnom iskustvu ili osjećaju, nego san je napisa da dočaran taj strah vezivanja što ga ljudi često imaju, strah od otvaranja prema drugima, strah od odbačenosti.

Prije otprilike nekih 5 godina, moj život je naiša na jednu ozbiljnu prekretnicu. Razvija san jedan neurološki poremećaj: nistagmus. Prvotne smetnje su bile užasne, smetalo mi je svitlo da san po danu bija s peškirom priko glave, da mi ne bi svitlo smetalo. Kasnije, kako se poremećaj razvija dobija san simptom nekontrolisanog micanja očiju, klimanje glave, smetale mi pjesme, zvukovi iz prirode, pa praktički skoro svi zvukovi, mantalo mi se od njih i dobiva bi tikove... Stanje mi se i pogoršavalo stalno. Bija san u panici da mi je život gotovo, jer je stečeni nistagmus neizlječiv i ne može se puno radit na smirivanju simptoma. Ja san se vratija iz Sarajeva kući, napustija faks na četvrtoj godini, napustija svu ekipu i život koji san tamo ima. Par godina san proveja samosažalijevajuć se, pateć što ne mogu više bit u Sarajevu i slično. Iša san na psihoterapiju i trošija psihijatrijske lijekove i unatoč tome bija san na rubu da odustanen od sebe. Mislija san da san upropašten doživotno, i da nema nikakve nade za me, ali san se ipak borija, koliko toliko. Osjeća san se slomljeno... Jedno jutro san se probudija i samo mi je palo na pamet: M. tebi život više nikad neće bit isti. Isplaka san se tada i odbija san to cilin svojin bićen, nisan tija prihvatit to da mi život neće bit isti. Ja od silnih smetnji nisan ima kad puno ni mislit, al ugl, mislija san da mi je život doživotno upropašten. Nisan nikako moga vidit kako bi moga nastavit dalje.

Onda me je zovnija bivši gazda s mora, di san sezonski radija. Iako san bija gotovo siguran da to neću moć radit, prista san na taj poziv, čisto jer san zna da nešto moran probat. Otiša san na more radit i kao što san i očekiva, nisan moga radit taj posa jer mi je previše sunce smetalo. Ali san proveja tri tjedna na moru i bilo mi je dobro, a to je bilo baš bitno, jer san vidija da se i sa nistagmuson može uživat. Tada san odlučija da ću se borit i da, ako neko može medicinski neobjašnjivo ozdravit, da mogu i ja. Pustija san svoju intuiciju da me vodi ka ozdravljenju, a ja san slijedija korake. Kako nisan moga koristit laptope, mobitele, tv i sve to, ostala mi je samo meditacija i boravak u prirodi u mom selu. Ubrzo me je to počelo probijat i počeja san dobivat neke jako specifične doživljaje. Prvo što je krenulo je to da san par puta proba osjetit biljku, njenu dušu, i upalilo mi je, osjetija bi je. To je naprosto nevjerovatno, neopisivo! Kad to osjetiš sve odgovara tome, što izgleda kako izgleda, miriše kako miriše, ma sve. Stvari su se polako odvijale dok jednu večer nisan se potpuno probija. Vidija san da je sve što postoji u suštini Ljubav, znači sve, svit oko nas, mi ljudi i sve drugo. Ta je Ljubav potpuno bezuvjetna, nema "zašto ona voli" ona jednostavno voli jer voli, jer joj je to u prirodi, kao što je vodi priroda da teče. Ta ljubav nas voli uvik, a mi smo također ona.

Tu noć kad san to doživija, puna su mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Osjećaj je bija neopisiv, baš neopisiv. Također, vidija san da mi nistagmus nije neprijatelj protiv kojeg se triban borit nego učitelj kojeg triban slušat. Vidija san i da je Ljubav dublja od smrti. Još san lekcija izvuka iz tog iskustva, mada, nije to bilo bezazleno, to iskustvo je moglo vodit u psihozu, da ja nisan ispravno postupa. Najluđa stvar tih dana je bila to što san telepatski komunicira s mačkama. Prvo, osjetija san jednu mačku tu večer, iznutra, ono kao da san ja bija mačka, osjetija san kako je bit mačka. Drugo, svojon namjerona da iniciran neki kontakt, kad san čučnija i zovnija mačku svojim mislima, mačka bi počela mjaukat i došla bi k meni. To san tih dana ponovija nekoliko puta i mačka bi svaki put, čak i kad joj nisan bija u vidnon polju došla do mene. Čim bi je zovnija svojom namjerom usmjerenom prema njoj, ona bi odma ustavala i došla k meni. Meni je sad jasno zašto, zato što san bija ljubav, a ljubav je neodoljiva svakom živom biću. Čita san nekad o tome da su neki šamani znali hodat prašumom i da im životinje ne bi naudile, da je neki katolički svetac koji je osnova San Marino pripitomija odraslog medvida, da je sveti Franjo zna komunicirat sa životinjama... Ako su te stvari istinite, meni je jasno kako je to moguće.

Nakon tog iskustva Ljubavi, stvari su se počele minjat. Počeja san radit na svojin emocijama i stvari su se počele odmotavat. Lagano su mi se smanjivali simptomi nistagmusa, ali san ulazija u neke teške i strašne dijelove svoje psihe. Polako, to je dovelo dotle da vidin šta mi je u psihi uzrokovalo nistagmus, ja san zablokira svoje emocije, konflikte i ostale stvari koje san potisnija, pa ih tijelo nije imalo kako drugačije izrazit nego kroz bolest. Kad san tim dijelovima sebe da slobodu, nistagmus se počeja povlačit. Nije se skroz povuka, al sad je prihvatljiv. A nisan se ni ja psihički sredija, moja nada je da, kad se sredim skroz da će i nistagmusa nestat. Al to ostaje da vidimo. Taj doživljaj Ljubavi me je prominija poprilično i mogu slobodno reć da od svega ovoga što san proživija san sasvim druga osoba. Mada, trenutno san zapeja u radikalno zajebanoj situaciji, ali to je prirodni razvoj događaja, tako da, zahvalan san što je tako kako je. Sad san izaša iz tog stanja uma kad san osjeća biljke i tu ljubav, ali desi mi se da nekad ponovo prema nečemu il nekomu osjetin tu Ljubav. Jednom kad je doživiš, postaneš kanal za njeno širenje.

Nego, čemu ova priča baš sad. Zato što je danas dan kad koračan u novu godinu svog života. Iskreno, iskreno želin da smognen snage da privalin ovu stranicu svog života, da odradin ovu dionicu mog puta na ovom predivnom planetu. Zahvalan san na svemu, ove stvari koje san napisa su me potpuno prominile, ali vrime je već da okrenen novi list. Nadan se da ću jednom moć reć, da mi je nistagmus nešto najbolje što mi se desilo u životu. Možda bi čak i već moga to reć. Bilo kako bilo, sretan mi rođendan!

Mislija san pisat post o svojim prijateljima, pojedinačno. Al nekako mi to ne ide. Ne mogu opisat šta sve osjećam prema njima, ni kako točno funkcioniše naš odnos. Mislija san poimenično napisat karakteristike svih svojih prijatelja, al kad prokontam, za dosta njih ne znan šta bi reka. Mogu probat opisat neke njihove karakteristike. Tipa D. je super prijatelj, s kojim se ugl družim skupa sa M. i super mi je druženje s njima. Oni su bračni par al su opušteni, i za neke bračne nesuglasice koje im se dese spomenu i prida mnom, što mi je super, jer su otvoreni i relativno opušteni što se toga tiče. S njima imam super razgovore, u temama od psihologije, tipa odnosa sa roditeljima i osviještavanje tih obiteljskih veza, napredovanja što se tiče naše svijesti i samospoznaje, o svemiru i o sebi, o životu, o odgoju dice, tačnije njiovog diteta i slično. S D. san proživija svoje najintenzivnije iskustvo u životu i tu san mu zahvalan što je prisustova tom događaju. I jedno i drugo me razume što se tiče nekih mojih caka, mogu pričat s njima i to mi je vrh. M. je i blogerica, ali neću vam reć koja je! Onda tu je i E. koja me puno, puno voli (vole me i D. i M., jasno, i osjećam s njima istinsku bliskost), a i ja puno, puno volin E. S E. dosta pričan o politici i o društvu, oboje smo ljevičari i slažemo se oko većine stvari, također E. ima masu zanimljivih stvari koje mi pošalje na wacap, pa pogledam, jer sam nešto ne kopan po netu tražeć nešto, već neko vrime. E. je empatična i analitična i kad pričan s njon znan da joj mogu sve reć i da mogu sa njon skupa analizirat svoje stvari, a i skupa s njon analiziran njene. A i moremo se zajebavat, btw, što san također zaboravija reć za D. i M., da mi se je drama zajebavat s njima. Od još dosta prijatelja izabra bi A. koji je kralj i uvik je s njim zabavno i opušteno. On je moj prvi prijatelj u životu, i družimo se pa evo skoro do moje 29te, (koja stiže za koji dan). A. je po dosta toga totalna razlika od mene, a i od D. M. i E., ali opet kad se družimo, volimo se svi i super nam je. A. je frizer, voli svoj posa, voli pare i želi se baš obogatit i smišan je s tim stvarima što baš ulaže u svoj izgled i njegu tipa kože lica i slično, što je nama ostalima koji nismo u tom fazonu smišno. Mada, A. je krvav i ima vrhunskih izjava, za crknit od smija, al triba bit u momentu da se takva izjava desi. A. voli astrologiju, jogu i duhovnost, ali na drugačiji način poima to nego ja, D. i M. Al se to uklapa u njegovu ličnost, ono u smislu da nije toliko orjentiran nekoj samospoznaji, koliko tome da se od joge i tjelovježbe osjeća dobro. Ima on tu hedonističku crtu. Zanimljivo je koliko se u nekin stvarima razlikujemo, npr E. je ateista, baš cijeni znanost i ne viruje u sinkronicitete il neke takve teorije, dok D. M. i A. smo u tim duhovnim sferama. S druge strane D. i M. naginju razmišljanju u teorijama zavjere dok E. nikako nije takva, a ja uglavnom nisam takav. Al svi četvero su mi super prijatelji i kad smo skupa druženje nam fercera. Evo, od sviju prijatelja san izabra njih četvero iz dva razloga, znamo se uživo i družin se s njima trenutno. Tu trenutno je iznimka E. koja nije tu, al često se čujemo i znamo se uživo pa nek ona bude iznimka. Inače A., D. i M. se viđamo i u ovo vrime korone jer živimo blizu. Uz njih četvero moga bi dodat još dosta prijatelja, recimo: E, M, Ž, P, G, H, to su sve ljudi koje volin i koji su bili, a viši ili manje jesu dio mog trenutnog života, ali trenutno bi bilo previše da ih sve opisujem, pa nek ostane na ovom broju. Doduše, neke prijatelje je odnilo vrime, al iman dosta prijatelja koje bi, kad bi ih vidija moga zvat na kavu i slično. Dosta prijatelja iz Sarajeva s kojima san izgubija kontakt u smislu da sse često čujemo, al opet znan da su tu i da se vratin u Sa, bija bi s njima u kontaktu. Al eto, za sad nek ostane ne ovo četvero prijatelja, na kojima san stvarno zahvalan.

Kao osoba, cijenim znanost i smatram da je možda najkorisnija stvar koju čovječanstvo ima. Možemo bit zahvalni znanosti na puno toga, a opet, za neke loše stvari u koje se znanost koristi, nije kriva sama znanost, nego ljudi koji koriste znanost. U svakom slučaju, mislin da se znanost triba podredit etici. I da triba postojat neko tijelo/institucija na svjetskom nivou koja bi se bavila time šta se smi a šta ne smi radit sa znanošću. Tipa da li je dozvoljeno genetski dizajnirat svoju dicu i slično. Također, znanstvenici se često žale kako se "neznanstvene stvari" podvaljuju pod znanost. Npr teorija sinkroniciteta, koja se proučava kao znanost. Mainstream znanost ne priznaje fenomen sinkroniciteta i to je ok, al onda se može reć da postoji vrsta znanosti koja će se bavit tom tematikom, kao što je telepatija, viđenje na daljinu, viđenje budućnosti, pa i astrologija... Te stvari mogu bit zasebna grana znanosti, ili nešto ekvivalentno znanosti, a da ima neko drugo ime, da se naziva nekako drugačije. Mislin da moramo cijenit znanost, ali također, bit svjesni njenih limita. Postoje stvari koje su stvarne a u dosadašnjoj znanstvenoj paradigmi nisu objašnjive. Ipak, te stvari nisu manje stvarne ako nisu znanstveno dokazane. Sutra možda mogu bit dokazane. A kao što scijentisti se bune da se nadrinauka prodaje pod znanost, moremo reć da se znanost petlja u sfere u kojima nema šta tražit. Ako ćemo se vodit tom logikom, s tim da, ja san više orjentisan da se znanost i fenomeni poput sinkroniciteta međusobno uvažavaju. Kako god bilo, današnja znanost nema monopol na istinu, kao ni duhovnost neke vrste. Tako da, mislin da bi svi tribali znat dokle seže naše znanje i znat šta je šta. I znat di su granice našeg znanja, bilo da ga temeljili na mainstream znanstvenom pogledu na svit, ili na ovom alternativnom pogledu na stvari. Možda se može reć i na duhovnom pogledu na svit, ali sinkronicitet nije duhovnost, nego zaseban fenomen.

Ima momenata kad san analitičan i kad mi leži da opisujen svoja stanja. S druge strane, ima momenata kad iman želju da pišen, al nešto u meni odbija pisanje. Takav je sad momenat. Ima bi šta reć, al ne mogu. Valjda je situacija još previše nedovršena i osjetljiva (čak mi se i ova riječ osjetljiva malo nije pisala). Nadan se iskrenom završetku ove petlje u kojoj se vrtin. Zadnjih dana san vidija u sebi neku snagu. Onda san vidija katastrofalne slabosti. Dobro je da san vidija i jedno i drugo. Samo još da iman nadu da ću nać snagu... Al vidićemo, biće šta bude.