Sjene iz djevočicinih snova

Tanano uljuljan ritmom najblažeg lahora, dišem dok kroz prozore gledan kako lišće lagano pada... Znam da s lišćem pada i ljeto, i da suva zemlja, žedna, vapi za jesenjim kišama, a ja znam da je i jeseni dosadno, te da doziva zimu, jer uistinu, jedino se u zimi jesen ispunjuje, kao što se mi ljudi ispunjujemo jedino u vrelu neke duše srodne našoj, čije će uho biti recepijent za naše riječi, kao što je to zima za jesenje kiše koje joj neumoljivo klize. Poslje svake zime dolazi proljeće, i, priroda se razodjeva raskošno, dok mi ljudi nekako teže podnosimo prijelaze, jer smo zabili čavle oko kojih su spleteni konci naših neurona, u neka prošla ljeta, u buduće jeseni, sve to vrtimo po glavi, dok priroda, koliko god koraka prešla, uvik stoji na onom koraku koji trenutno čini, mada, taj korak koji čini ne bi postoja da prethodni nije zgazija u njega, a i da nema budućeg taj hod bi, zapravo, bija hod u nestanak. Međutim, svima nam je suđen hod u nestanak, pa makar privremeni, kad će proć sva ljeta, jeseni, zime i proljeća i naša duša, sva bijela od raskidanja slojeva kolaža koji je bio preko nje nalijepljen, će, bijeleći se, sa kopnenjem tijela preći u neki drugi san u kojem će se, možda i probudit.

Ima nekih 10 godina moja sestra je potonila u psihotičnu epizodu. Između ostalog šta je vidila, vidila je i mene kako se vraćan kući s mentalnim problemima, valjan po kafićima, i općenito, kako san u psihičkoj krizi. Par godina nakon toga mislila je da je to samo još jedan dio njene psihoze, dok se nije desilo da moja situacija eskalira i da se moradnen vratit kući iz Sarajeva i da razvijen ove probleme koje iman. Također, jednon prigodon san se i valja po jednom kafiću, i tri put san bija na psihijatriji. Mada, moran napomenit da nikad nisan otiša u psihozu u smislu da san izgubija svijest o sebi ili upa u neke deluzije, ali kako god, razvija san psihičke probleme. Trenutno čitan u jednoj grupi na FB slično iskustvo, liku u psihozi dok je šeta kroz neko grmlje, jedan glas reka: "ko bi reka da će ovde bit napravljena crkva". Deset godina poslje toga fakat izgradili crkvu tu. Kako stvari stoje, u psihozi kao iskustvu se mogu iskusit i paranormalna stanja. Moja teorija je da se u psihozi desi nešto slično što se dešava i pri prosvjetljenju, dolaziš u kontakt sa izvorom, sa tim nečim, kako god to nazvali, što je naša suština i što postoji izvan naše percepcije prostora i vremena. Razlika između psihoze i prosvjetljenja je što prosvitljen čovik more znat šta je to što vidi i bit svjestan sebe i toga šta doživljava, dok čovik u psihozi je rasut i nije svjestan, ne mere razabrat šta je stvarno a šta nije, šta je produkt njene psihe a šta je "viđenje", da tako nazoven tu sposobnost viđenja budućnosti.

Postoji mentalitet ljudi, koji u svemu šta se dešava vide teorije zavjere. Neću odmah govorit da su u krivu, to ću poslje. :D To je više kao jedan kod kojim čitamo i dešifriramo stvarnost oko nas. Od naše startne perspektive je kako ćemo isčitat sve ove informacije koje se vrte u prostoru oko nas. Kako virtualnom, tako i ovom drugom. Mi, po nekoj svojoj logici prihvaćamo jedne informacije i počinjemo ih razvijat dalje. Sve to, kad se sagleda, otkriva na koji način mi definiramo svit i društvo. Da li ga gledamo sa povjerenjem ili sa strahom. Ni jedno ni drugo nije neopravdano, da se razumijemo. Strah i povjerenje su podjednako validni kad gledamo stvarnost. Nego, sad za logiku teorija zavjere. Uzmimo sad cilu ovu situaciju oko korone. Neko, sklon teorijama zavjere će u svemu šta nam se dešava, svim mjerama, vidit neku prijetnju. To je razmišljanje iz straha. Sad pravo pitanje, koje bi tribali svi mi sebi postavit, je: Kakva je vjerojatnost da je to točno? Kakva je vjerovatnost da je sve oko oko korone neka zavjera usmjerena da nam se oduzmu prava i da nas se još dodatno porobi? Prvo, koliki je obim ljudi koji bi u tome tribali učestvovat? Da bi sve ovo bila zavjera, u nju bi tribali bit uključeno tisuće političara, znanstvenika, iz svake države znanstvenici koji proučavaju ovaj virus, svi bi tribali nas lagat. Sad, kolika je šansa da se takvo nešto poduzme? Realno, vrlo mala. A sad, druga stvar je da postoje ljudi i grupe ljudi koji žele ovu situaciju iskoristit da se dodatno obogate, a nas dodatno osiromaše. Ali to je druga priča. Prije nego što nešto zaključimo, bi se često tribali upitat neka zdravorazumska pitanja. Ali opet, neko ko je sklon virovanjima u zavjere, će virovat u nje, a neko ko nije sklon, neće. Moguće da su tu dublji razlozi u pitanju. I neću u startu reć da je neko ko viruje u teorije zavjere, nužno u startu u krivu. Nekad može bit i u pravu, ali u ovom slučaju sa koronom, mislim da kad se realno sagledaju stvari, da teorije zavjere padaju u vodu. Ali, uvik postoji šansa da su i točne!

Mi, ljudi, poprilično podcjenjujemo životinje. U monoteističkim religijama se smatra da nemaju dušu, što je meni potpuno nebulozno, da jedna živa bića imaju a druga nemaju dušu. Generalno ih podcjenjujemo. Sad, ja iman jednu zanimljivu priču s jednin svojin pivcon. Pivac je pijetao, da preveden. Ugl tog našeg pivca je napa ora. A ora je orao, haha, da van prevodin. Ugl njega je napa ora i moj ćaća je otiša i potira orla i pivac je osta živ. Nakon toga je par dana samo čučija oborene glave prema podu. Moj ćaća ga nije tija ubit, bilo mu ga ža i računa je da ga pusti da sam umre. Kad, gle čuda, nakon par dana pivac doša sebi. Ali zanimljivo, ponovo je vodija kokoši i sve to, ali više nikad nije isto piva. Kad bi kukurika, kukurika bi kržljavo, puno ružnije nego prije. Znači, pivac doživija traumu i ostale mu posljedice. Samo anegdota da vidimo koliko su životinje zapravo slične nama. I u patnji. Također, mater mi priča, jedna naša kokoš se raskocala i postala kočka. Izleglo joj se pilića, ne znan sad koliko već, ali bilo ih je. I priko noći joj džudžan odnija i poija sve piliće. Nakon par dana kokoš krahirala i umrla zbog patnje za svojon dicon. Tako, evo dvi zanimljive anegdote, koje mogu potaknit na razmišljanje, kako zapravo podcjenjujemo ta inteligentna i osjetljiva bića oko nas.

Vrijeme protiče. Jučer pričam sa prijateljicom o našim izlascima dok smo živjeli u Sarajevu. Jednom smo u Silveru ostali do jutra, pa pili kafu u jednom kafiću ujutro i onda otišli u stan. Sad je dosta vrimena prošlo. Ona je udata. Trudna je. Rekla mom prijatelju, meni nije. Ali zato meni rekao prijatelj hehe. Dvoje dobrih prijatelja mi je također vjenčano i imaju dijete od dvi godine i kusur. Ostali, su, kako ko, neki u ozbiljnim vezama dok neki soliraju, kao i ja. Al zanimljivo je kako vrime nekad proleti. U mene je drugi mjerač vrimena na snazi od kad san se vratija iz Sarajeva... Čudno mi da je prošlo više od pet godina od nekih stvari koje se sjećam ko da su jučer bile. O stvarnostima koje se neće ponovit. Zanimljivo je znat da je u životu nešto završilo. Kako li će se dalje odvijat? Ostaje da vidimo.

Zanimljivo, kako je različitim ljudima različita percepcija glede duhovnosti. Ja san rođen u kršćanskoj familiji i odgajan san kršćanski. Nikad nisan volija ić u crkvu, moji su me natravali, skidali deke s mene da se ustanem i oden na misu. Crkva mi je generalno uvik bila smor. S druge strane, priko priča svojih, znam da postoji jedan klinac u selu koji će ić u fratre i pun elana obavlja sve šta triba u crkvi. Meni jednostavno kršćanstvo nema logike. Nema ni islam. Za mene priča o Adamu i Evi ne može bit ništa više od običnog mita. Mita poput onih grčkih mitova. Što ne znači da se iz tog mita ne može ništa naučit. Jasno da može, al to je i dalje mit. To da je Lucifer zaratija u nebu mi je budalaština, znači kod Boga postoji ratovanje kao kod nas vamo, a to je navodno neki bolji svit... Dalje, Lucifer, Šejtan, je apsolutno zlo, to mi je opet nepojmljivo. Da može postojat biće koje je apsolutno zlo i koje je nepromjenjivo. Ako Lucifer postoji sigurno je davno naučija da od zla nema ništa, i vratija je se na pravi put. Prirodno naginjem istočnjačkoj duhovnosti, mislin da je puno mudrija nego ova zapadnjačka. S druge strane, mojoj sestri npr kršćanstvo potpuno odgovara. Ona sve to viruje šta pričaju i šta crkva kaže, niti to preispituje ni išta. S druge strane, neki ljudi se zapitaju, pa kršćani postanu muslimani, muslimani kršćani, ateisti vjernici, vjernici ateisti itd. Ne kažen ni da se moje vjerovanje neće minjat. Ali ja ne mogu virovat neke stvari koje su potpuno bez logike. Tipa da molitva pomaže. Da postoji Bog koji ti čudesno može prominit nešto u tebi. Tipa sad ova moja psihička sranja, da mene Bog čudesno izliči. Onda mene ustvari i nema, ako Bog more mijenjat moju psihu. Onda san ja isto ko kompjuterski program, Bog me reprogramira i gotovo. Ajd kad neko osjeti ljubav, pa nek bude i Božiju ljubav, pa se izliči. To razumin. Al to da tipa neke časne što žive zatvoreno i mole za ovaj svit, mislin da jedinu korist od toga imaju one. Svitu je svejedno. Bogu je svejedno. Ako postoji nešto što možemo nazvat Bogom. Ja se povremeno tom nečemu, što virujen da postoji, obraćam kao Bogu, ok mi je to. Ali to za mene nije Bog iz monoteističkih religija. A s druge strane, neke stvari znan. Znan da je ljubav u suštini svega. A sad, koliko mi ljudi ko ljudi moremo znat, ne znan. Ja iman prijatelje koji naginju virovanju koje liči na moje. S tim da su tu prisutne individualne varijacije, ali što se virovanja tiče na istom smo tragu. Postojimo i ima nas, samo nas je malo. Nas koji nismo ni ateisti, ni vjernici, nego duhovnjaci na slobodan način.

Vrime prolazi ja ne znan di san. Pomaka ima. Napretka? Ne znam. Ima, al je varljivo. I zajebano. U budućnosti se nadan da ću se prihvatit. Cilog sebe. A to je vrlo teško jer iman jako puno oprečnih dijelova sebe, u smislu da prihvatanje jednog isključuje drugog i tako. Ja se želin prihvatit u svemu, u totalitetu, u svim suprotnostima i konfliktima. Ima nekoliko ne mogu baš puno dumat ni o tom pisat. Valjda je bolje. Inače, svit je lip kad je lip a usran kad je usran. Puno je češće ovo drugo, al znan da san se ja ukakija u pelene koje još nisan skinija, a ne život, život ne krivin ni za šta, sva sranja koja iman su moja. Jednon ću valjda izrast iz ovih pelena. Nekad. Strah. Glavna riječ kojon bi se opisa. I potiha, stidljiva hrabrost. Volin se. Istinski se volin. Bar sad dok ovo pišen. Lipo je i to.

Neki dan san sidija na svom mistu na brigu i posmatra svit. Bila mi je potpuno jasna ona istočnjačka mudrost po kojoj je po našoj uobičajenoj percepciji svit Maya - iluzija. Znan to jer san par puta osjetija dušu/svijest različitih drva i mačaka. Budizam spominje kako čula zavaravaju percepciju, te kako se triba težit čistom viđenju. Potpuno mi je bilo jasno, ja sidin na brigu i gledan šumu, šuma se zeleni, ali to nije ono što šuma jest, to je samo odsjaj svijetla od sunca koji moje oči upijaju. Isto tako mogu ta drva i opipat, ali i to je samo osjet preko kože, ne govori o tome šta to drvo jest. Tek kad osjetiš svijest tog bića, bilo drvo il nešto drugo, tek tada istinski vidiš šta to biće jest. To ne znači da nas naša uobičajena percepcija laže, nego jednostavno, ona nam ne pokazuje suštinu stvari. A suština je ono što te stvari jesu. Isto ko što mi nismo naše ruke i noge npr, nego smo naša psiha, svijest, duša. Dok san posmatra taj prizor, razmišlja san o živin biljkama, o tome šta jesu, šta osjećaju, kako im život izgleda... Uistinu san uživa u prirodi. Naša uobičajena percepcija, ona čulima nije nešto loše, nego prosto ne odaje šta stvari jesu. Ono šta jesu možemo osjetit samo našom sviješću, jer jedino svijest može osjetit svijest. A da bi to uspili, tribamo probit granice naše svijesti. Probijamo ih i prema unutra i prema vani paralelno. Kad ih probijemo, tada vidimo stvari kakve jesu. Ja san vidija da je sve što postoji ljubav, a mislin da se to poklapa s tim da je sve što postoji svijest ili svijesnost. To su samo različite manifestacije iste stvari, svijest i ljubav su u principu isto. I to je suština ovog svita, suština postojanja, koju vidiš kad se digne veo iluzije/uobičajene percepcije.