U proteklih 5 godina san poveden na jedno intenzivno putovanje. Počelo je s razvojem mog neurološkog poremećaja, zove se nistagmus i utiče na vid, govor i ravnotežu. Kad san ga dobija, ima san tolike probleme s očima da san jedva moga izdržat da vidin ikakvu svitlost. Kasnije mi se klimala glava, nisan moga čut muziku ni zvukove auta, friždera, svega, čak i zrikavaca, mantalo mi se od svega toga. Godinu - dvi san se samosažalijeva i patija, što nisan u Sarajevu, di san bija na faksu i osjeća san se ko da san potpuno upropašten. A zanimljivo, najveći strah mi je uvik bija da ću poludit pa zapet kući, ostat kod kuće i ne moć živit normalno. Također, osjeća san se i slomljeno, jer san proba nastavit faks, al san vidija da ne mogu... Teški su to bili dani. Ja san bija na rubu da dignen ruke od sebe, ali ipak, izletila mi je jedna šansa.
Bivši gazda s mora me zva da dođen opet radit. I, iako san bija gotovo siguran da neću moć, otiša san, da sebi danen šansu da mogu nešto. I nisan baš moga radit kako triba, ali proveja san par tjedana na moru, dobro mi je bilo i to mi je bila prelomna točka, jer san vidija da se i sa nistagmuson more bit sritan. Nakon toga intenzivirali su mi se procesi u koje san uša. Ja san, u principu pustija intuiciji da me vodi ka ozdravljenju. Tada, nakon tih par tjedana na moru, počeja san virovat da se možda mogu izličit, iako je nistagmus po medicini neizlječiv poremećaj. Međutin, ja san rišija da ako neko negdi "čudesno" ozdravi, ono, ozdravi od nečeg neizlječivog, da to mogu i ja. I tako je počela moja druga faza.
Meditira san i šeta prirodon i polako počeja otkrivat jedan novi svit. Na laptop nisan moga, TV isto, slušat muziku nisan moga i tako san živija eto, pa tada je bila treća godina. Znači skinut sa svega živog, čak ni pušija nisan. I malo po malo su se stvari počele otvarat. U par navrata san proba i uspija osjetit biljke, ono osjetit suštinu, svijest, dušu biljke. I kad to osjetiš, sve ima smisla, što izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše... Sve od biljke savršeno odgovara njenoj duši. U toku brojnih sitnih promjena koje su se odvijale, desilo mi se i da san doživija nešto kao unutarnji orgazam. Desetak dana nisan moga mastrubirat a bija san baš pun seksualne energije, da bi to kulminiralo nekon unutrašnjon implozijon energije, da mi je cilo tilo bilo puno te energije, i sve šta san promatra je bilo magično...
I onda je jednu večer kulminiralo. Osjetija san suštinu svega, osta san potpuno prazan od sebe, potpuno san se probija, ono, kao da cili život živiš u balonu i kroz to gledaš realnost, i onda ga odjednom probiješ i otvoriš se. Kad mi se to desilo, počeja san osjećat emocije od par prijatelja mi što su bili tu i što je najbitnije u svoj priči, osjetija san i doživija ljubav. Vidija san i osjetija ljubav, kao suštinu svega što postoji, kao suština i nas živih bića, da je sve ljubav... Puna su mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Ta ljubav je, pa ne mogu reć ni bezuvjetna jer je van te dualnosti "uvjetno - bezuvjetno", ona je jednostavno tu i ona voli, po prirodi, bez obzira bija ti dobar il loš čovik, biljka il ljudsko biće, ti si voljen i ti si ljubav, to je jednostavno, priroda univerzuma.
Također desilo mi se kad san obratija pažnju na mačku koja je bila tu osjetija san je potpuno, kao da san ja bija ona, ono, osjetija san iznutra, iz mačije perspektive, kako je bit mačka. Još san tu večer i sutra par puta telepatski zovnija mačku da dođe k meni i svaki put je upalilo, čim bi obratija pažnju na mačku i iznutra je zovnija da dođe, ona bi se okrenila i pošla k meni, mjaučuć.
To stanje u kojen san bija je zajebano i opasno, ja san već počeja malo razvijat neke deluzije i slično, ali brzo san skonta šta radin i zaustavija se. Odlučija san se povuć iz tog svita u ovaj "obični". I sad mislin da moramo bit dobro ukorijenjeni u ovaj, svakodnevni svit da bi mogli ulazit u te sfere u koje san ja uša i ostat stabilan. Nakon toga su mi se počeli odvijat razni psihički procesi, neugodni, teški, ne znan kako san iz priživija. Ja san od već dugo ima jedan dio sebe potisnut, i počeja san dolazit u kontakt s njin. I to je bilo jako burno. Prvo san ima nenormalan poriv da kričin, pa ječa nekontrolisano, ono zuja, proizvodija nekontrolisane zvukove, pa mi došlo da se izvaljan u kafiću i da će to proć, ja to uradija i samo mi došlo da punin glasno psujen. I ja oden na psihijatriju s namjeron da potonen u pakao, ali kad san doša tamo, vidija san da se želin borit. I tamo san se ispsova i kad je to prošlo, došlo mi je da bacan. Od tada, prije dvi i nešto godine, do sad, mene pere poriv da razbijan.
Taj poriv da razbijan je užasan, al mislin da je to zadnje što ima doć. Jer kroz psihoterapiju san osvijestija da taj poriv dolazi iz tog disociranog dijela mene, koji kad prihvatin, biću dobar. Al bukvalno, sve ovo što san van prepriča se moralo odvit kako bi ja sad doša na točku di se mogu oslobodit. I to iskustvo ljubavi me prominilo, teško mi je i opisat kako. Sinoć šetan, i samo me obuzme opet ta energija, energija svita koji je potpuno čudo i utonen u taj osjećaj jedinstva sa Zemljon, zahvalnosti prema njoj, ljubavi... Sitin se nečeg što me nervira ko matere, i odjednom to me ne nervira, nego osjetin ljubav u tome šta ona radi, a šta me prije nerviralo. Osjetin da ona to radi iz ljubavi. Ovo sve što se desilo se isplatilo, jer ja san anksiozan od srednje škole, i ovo je moj životni proces, da privaziđen ovu prepreku na kojoj sad stojin.
Sad, na ovoj točki di stojin, iman opciju da fakat razriješin probleme. Puno san toga proša, puno patnje a i puno lekcija. Mada, još uvik ja mogu poć krivin smjeron, ozbiljno krivin, ali ne žalin, ako se desi da pođen tin smjeron, jebiga... Ja znan da san ja debelo, debelo dobar dija svoje karme riješija. Sad san na točki di mogu ovo riješit al i dalje mogu radikalno skrenit u loše. A ako oden u loše, to je zadnja greška koju mogu napravit, prije nego jednon, eventualno, ne rasčistin ovo sam sa sobom i izađen na zelenu granu. I isplati se, isplati se poć na ovakvo putovanje, koliko god da je teško i opasno... Jer dobiješ blagodati kakve ne moš ni opisat... Ja san se trajno prominija, ne mogu opisat kako, al vidin da jesan... Ovo me prominilo iz korijena... Još samo jedan zadnji maji koračić... I na konju san. Al nije se još uvik prije zore svanilo.
A nistagmus, tu večer kad san iskusija ljubav, vidija san da je nistagmus moj učitelj kojeg triban slušat, a ne neprijatelj protiv kojeg se triba borit. I malo po malo, povukli su mi se simptomi nistagmusa, većina simptoma, a zamijenili ih psihički simptomi, anksioznost, agresija i to. Tako da mislin da san možda svojon sviješću uša u razloge zašto je ta bolest tu, u energije koje je stvaraju i da je možda mogu i izličit. A i ako je ne izličin, dovoljno san je zaličija, mogu je prihvatit i ovakvu ko sad. Već san ja msm jednon napisa ovaj suma sumarum, al želin sebe da podsjetin na to koliki san put priša i dokle san doša. Jer fakat, velik, velik put je iza mene. Puno dobivenih bitaka, puno stepenica od izazova priko kojih san priša, puno, puno toga. Bilo bi šteta da na kraju ne pobijedin ovo, a ne znan oću li. Kako god, isplatilo se je, ja san otvorija kanal toj apsolutnoj ljubavi i on će uvik ostat otvoren, čak i ako ja potpuno zaboravin na nj, uvik ću mu se moć vratit.
Iman jako lipu kosu. Prirodno kovrdžava, i lipa. Ali zbog nistagmusa moran nosat kapu, šiltericu, koja mi pokvari kosu redovito. To me nervira, jer želin da mi se vidi moja lipa kosa. I tako razmišljan, kako je to prilika da privaziđen nešto, a to je vezanost za moj fizički izgled. To da postane nebitno jel mi kosu pokvarila kapa. Razmišljan kako je nekima koji imaju velike ožiljke po tijelu ili neki drugi oblik problema, i koji se moraju odreć ko zna čega. I sjetin se kako je meni bilo dok san ima žešće simptome nistagmusa, šta sve nisan moga, dobro san priživija tu fazu... Također, iman lipe oči, ali zbog nistagmusa in se malo prominija izgled, teško za opisat, al sad su malo ružnije. Al ko što reko, tako je kako je.
Također, jedna stvar dosta bitna je to da nisan siguran koliko san više dobar u sexu. Prije se moga sexat po sat vrimena u komadu, ne bi svršija, ali onda san naletija na neke vježbe za višestruke orgazme kod muškaraca. Kvaka je da odvojiš orgazam od ejakulacije, i kad polako počneš to savladavat naučiš se zaustavit kad doživiš orgazam, točno sekund prije refleksa da ejakuliraš. Te su se vježbe radile jačanjem tih genitalnih mišića, prekidanjem mokrenja između ostalog, i ja san to, ko budala radija non stop, Na kraju san jednon prikinija prejak mlaz mokrače, toliko jak da me je probolo kad san to uradija. Poslje toga, se nisan sexa s nikin, al ovako, kad mastrubiran ne mogu više baš dugo izdržat. Strah me da san razvija preuranjenu ejakulaciju il tako nešto... Nez je li samo zbog prekidanja mokrenja, li možda ti višestruki orgazmi i nisu zdravi za radit
To mi je baš krivo, jer san seksualna osoba i volin dobar sex, a i stalo mi je do toga da zadovoljin žensku s kojon se seksan. Al međutim, i ovo more bit dobra lekcija. Lekcija koja te uči ljubavi, da je manje važan seks a više ljubav. A i da se snać što se tiče sexa, da i zadovoljiš žensku.
Lipo je imat lipu kosu, lipo je imat lipo tijelo, lipo je moć bit izdržljiv i dobar u sexu... Normalno je da želiš da lipo izgledaš i da si potentan. Al najbitnije je da se ti dobro osjećaš sam u svom tijelu, kakvo je da je. To je najbitnija stvar. I da znaš šta je bitno a šta ne. Jer na kraju i lipota i seksualna funckija su prolazne... Ljubav nije.
https://www.youtube.com/watch?v=2I_a9GzLC3w
Jednog dana sve će ovo da se smiri
I ja ću bit ko jezero
u dubini mirno
sa vodon koja se mriješka,
na površini, od vitra
Vitar mi grane neće trgat
Vrime mi dušu neće stiskat
Bol mi srce neće gušit
strah mi stomak neće grčit
Jednog dana, kad se ovo smiri
Moću mirno sjedit pored jezera
bacat kamen i posmatrat, kako se širi
slušat igru šume i ples galebova
mirno posmatrat kako se sjene šuljaju
bez straha, jer
vječnost se ne može ugrozit
nit prazninu rasparat
Jooooj al san izgorija danas na suncu. Mi vamo u Ljubuškom imamo super rijeku, al ovo misto di se ja i prijatelj mi iđemo kupat nema skoro nikako lada. Crven san znači ko paprika i još upaljen. Sutra il ne iđen na kupanje il ćemo negdi drugo. Priča san sa psihologinjon danas i u jednon momentu nakon seanse osjetin neki shift, neko novo stanje i neku kao novu snagu koju do sad nisan ima. Obično mi efekat nakon seanse s vrimenon izblidi, a realno i iman jednu u 10 dana a tribala bi mi jedna sedmično, ali pare jbg, nemam nego za svako 10 dana. Al iako izblidi efekat ostanu te neke promjene, i drago mi je što se svaki put nakon seanse trgnen i vratin u život, koliko god bija duboko zaglibija... Danas mi se npr uopće nije ni pričalo, a super mi bilo. Gleda san neke Ted talkove zadnjih dana i onaj jogi iz prošlog videa mi se baš dopada. Simpatičan je a i slažen se s onin šta priča. Sad iman jednog Šaolin Budistu, koji mi zrači predobrim miron i stabilnošću. Vidi se da vlada sobom. Zanimljivo je kako različite religije oblikuju različite karaktere kod ljudi. Kako primjetiš razliku između Budiste, Jogija, katolika, muslimana itd. Al kod posvećenih vjernika msm, onih baš ozbiljnih. Još jedna stvar, danas smo vadili kumpire. Ala san se nanosa vrića, dobro mi je došlo malo umora. Elem, evo video da ne duljin: https://www.youtube.com/watch?v=4-079YIasck
Rad sa novom psihologinjom mi ima efekta. Dovela me je do neke točke da san se maka sa mista na kojen san već dugo, dugo. Dobija san uvide u neka stanja koja iman. Vidija san jasno, kako u meni postoji nešto s čim me je strah doć u kontakt. Također, nakon zadnje seanse san šeta i osjeća jasno tu vezu, kao crivo koje iđe iz mog trbuha, kao pupčana vrpca, koja me veže sa mojima i koju triban pustit ako oću slobodu. Bar mi se tako čini, da je triban pustit. Moguće je da će ona postojat i dalje ali da ja triban se prominit, ne znan, znan samo da san osjetija tu pupčanu vrpcu i čini mi se da me ona sputava, da me je strah osamostalit se, pustit tu vrpcu da se razmrsi, il tako nešto. Par dana nakon seanse san bija dobar, bija san i na kavi i bija san dobar i kad san doša kući samo san se počeja opuštat... I doša san u stanje skroz van svih sranja, kao neku prazninu di nema misli o ničemu što ne valja, di ne trpin ništa i tako, kao neko novo stanje se otvorilo, i ja se, naravno, pripa da će me pribacit na to da počmen bacat po kući i prikinen to. Kad san to prikinija osta san u nekom zbunjujućen stanju, srića brzo san mora ić u polje radit pa je to nekako sve leglo na misto... Zadnjih dana mi je burno, dolazin opet na točku di mi se dijeli oću li pobacat il potonut u katastrofu... Stvar stoji ovako, ja iman neki strah u sebi koji je začet nekad u vrlo ranom dobu, neman ni sjećanje na to kad je nasta taj strah, al osjećan da je baš star. I ja bi porazbaca po kući da sebi dokažen da mogu bez svojih, da si na taj način dopustin da osjetin taj strah, da ja to mogu. Teško mi je nać prave riči da opišen to što oću reć. U jednu ruku to bacanje je nebitno, to je samo nuspojava, i kad bi ga proša doša bi u kontakt sa tim strahom u meni. A s druge strane tim bacanjem oću sebi dokazat da ja mogu živit i drukčije nego što moji to žele. Strah me pustit ih, u tome je stvar. Pa bi zato razbaca, da ih pustin. Ali mislin da to nije "the strah", nego da taj strah s kojin ne želin doć u kontakt je nešto dublje u meni.
Energija u meni kipi i goni me, vidin da je tonjenje u katastrofu, stanje koje je faktički pakao, nezamisliva patnja, najgora patnja koju bi ja moga iskusit, lakši put. Linija manjeg otpora. Inercija me vuče ka tome. A za pobjedu, suočavanje sa strahon neman hrabrosti. Ne znan kako da to riješin, strah me, fakat me strah da ne potonen u pakao i neman nade, kad dođe ispit ja padan na ispitu, ja podilazin ovoj opciji katastrofe... Elem, razmišlja san da s jednin prijateljen iznajmin negdi vikendicu, da tu probijen strahove. Samo, stvar je u tome što je meni to jednako teško bilo di... Ali odlazak od kuće na par dana je radikalan izlaz iz moje komfor zone, jer ja praktički jedva piće popijen negdi van kuće, negdi di ima drugih ljudi. Istinski želin ovo proć, mora bit neki način, da ja ovo prođen a da pritom ne povridin svoje. Mada iman osjećaj da mi je jednako teško ovo prolazit di god bija i s kim god bija. Gadno je, jer energija me goni i moran nešto poduzimat. Energija vrije u mene i goni me u jednu od dvije ponuđene opcije, ili moj iskorak i suočavanje ili inercija i pakao. Gledaću izdržat do nove seanse sa psihologinjon mi, pa ću nakon toga vidit za tu vikendicu. Nešto novo moran probat, nešto mora upalit. Mada u meni u dubini mene, se ja nisan odlučija za uspjeh. Al moraću to prilomit. Ne mogu čekat da se sve u meni posloži savršeno kako triba. Proba bi na vikendici, pa i ako porazbijan iman para za platit štetu, mada me strah da se ni tamo ja ne bi suočija... Ne znan, izgubljen san, uša san u ove zajebane borbe, jednin djelon bi volija da nikad nisan, ali to mi je dato, nisan bira, u meni je taj duboki strah, nisan ga bira imat. Nametnuta mi je ova borba, a ja sumnjan da ću uspit... Prepuštam se previše. Mada nekako uspjevan održat status quo. Tribaću prikupit hrabrosti i opredjelit se za neku opciju suočavanja. A strah je u meni, neman mu di pobić, i di god se s njin suočavan, opet se suočavan u sebi. Držite mi fige. Pozdrav :)
https://www.youtube.com/watch?v=LEQrTe1tbV0
