Danas mi je bija prvi radni dan kod mojih jarana. Dok san radija, bilo je dobro. Opušteno, fino mi bilo komunicirat s prijateljima, bilo mi ok i radit, taman mi dobro došlo. Kasnije san s prijateljen popija kavu, i bija san dosta napet. Ne znan jel me napne atmosfera u kafiću, ili mi se napetost javlja u situacijama kad se čovik prirodno opusti, a ja se općenito ne mogu opustit. Kad se krenen opuštat, približin se tome nečemu u sebi čega me strah. I onda me strah da ću počet bivat agresivan, i tako se sav grčin i nervozin. Poslje doša kući i bilo mi je malo lipo ali i dosadno. Volija bi češće vako radit. Možda i oću. Vidin da se minjan. Zanimljivo kako se ljudi općenito minjaju. Ovaj jedan prijatelj na čijoj zemlji radimo je malo stariji i u vrimenu kad smo se češće družili bija je duhovan ali ne religiozan, nego više alternativno duhovan. Danas me je iz vedra neba upita čitan li Bibliju. Poslje smo pričali i on je baš okrenija film, sad je baš u vjeri, ali na svoj način. Biblija mu je baš autoritet i baš je ozbiljno u vjeri. Ali nije religiozan, ne viruje crkvi. Zanimljivo je kako se ljudi tako prominu. Prominila mu se i energija, malo nekako mi je lošija sad nego prije. Ali opet je dobar lik i dobro mi je radit s njim i drugin mi prijateljen. Samo nekako, čini mi se da je se naveza na vjeru, po mom dojmu mi ne djeluje baš zdravo koliko je u tome, malo mi je opsesivno. Nismo toliko detaljno pričali, ali mi se čini da baš studiozno pručava Bibliju i spominje neke tako vjerske dokumentarce da gleda u kojima se objašnjavaju neke stvari iz Biblije i tako. Eh, meni je uvik bija drag jer bi se sa njin razveza i filozofira o svemiru, sinkronicitetima i slično, al eto, sad nema toga. Al i dalje mi je dobra komunikacija s njim, a i najbitnije, dobro mi je radit. Nisan siguran koliko ću se moć ozbiljno zadavat u rad, al radiću već nešto. Neman nekih svojih ideja vezano za tu njivu, u smislu da bi ja nešto svoje tu sadija, radija... Nisan u tom filmu. Ali radi mi se s njima dvojicon, tako da ću in pomagat. Obojica su u fazonu da radimo eko poljoprivredu, bez otrova i slično. Elem, lakše dan prođe kad ranije ustaneš i malo se umoriš. A i kad se družiš dok radiš.
Eh, iman ja tu jednu sestru s kojon iman love and hate relationship. Zna mi bit dobro sa njon, da se raspričamo, općenito ima jaku energiju i ok je osoba, ali iman i problema s njon. Mislin da ti problemi proizlaze iz toga što je ona najstarija sestra, od tri koje iman, a ja san najmlađi i još jedino muško. Ima ona taj autoritet nad menon, od malena me je čuvala i odgajala, osjetin neka neki suptilan strah kad je ona oko mene i tako to. A ona se postavlja tako da svakome, pa i materi nam i ćaći govori kojekakve zapovidi i savjete, mada ne bezobrazno, nego iz iskrene brige prema roditeljima, ali zna nekad bit ters i u sve se petljat, pa smarat s tim. Općenito je intenzivna i agresivne energije. Ali ima dobre namjere. Meni bude nejasno, što se u sve petlja, a još je sva zapaljiva i eksplozivna. Kad je ona tu, meni malo guši moju prirodnu energiju, ali naviknen se ja na to. Dosta je dominantne energije, što mi ne leži jer i sam iman donekle domiantnu energiju. Tako san joj danas na nešto što mi je rekla da uradin, odgovorija da ja nisan dužan da slušan njene zapovidi. To san joj reka zbog konkretne stvari koju mi je rekla, koja se nje uopće ne tiče. I konflikte nema samo sa mnom nego sa svima u kući. Zadajen sebi za zadatak da se postavin tako da me neće brigat za njene ters momente. Da izgradin to u sebi. A ono ostalo kod nje, što je dobro, ima prolaz kod mene. Malo i astrološki kad nas sagledan smo konfliktna kombinacija, ja jarac, a ona ovan. Kako san čita, ta dva znaka su konfliktna jer su oba dominantna i tvrdoglava. A veoma različita. It might be true.
Da mi je bit ratnik. Reče mi ovaj prijatelj s kojin san doživija bija proboj s emocijama da borba nikad ne prestaje, da se uvik imaš s čim borit. Ono, da nema trajnog stanja koje će jednom nastupit i u kojem će sve bit super. Nego da je život u biti konstantna borba. Ovo ne triba svatit baš doslovno, jasno da ima momenata kad smo rahat i dobri, ali točno je da uvik imamo neke borbe. I jednu večer san razmišlja o tome, i samo mi došlo da zauzmen stav ratnika ono, unutar mene se desija neki šift i moga bi se postavit baš jako prema sebi i svitu van sebe. I nije to neka tlaka ono, muka, nego prosto mentalni stav, osobe koja je spremna na izazove. Danas me mučila jedna stvar, neću duljit ni objašnjavat o čemu se radi, ali intimne je prirode i radi se o nečemu što sa prije moga dobro radit a više ne mogu, bar ne toliko, iako i dalje mogu. I bolilo me što je to tako, al kontam pustiću da boli dok se ne slegne i dok se ne pomirin s tin. Al je bija težak, i ajmo reć konačan, čvrst osjećaj, ono, kao da san se unaprid osudija. I onda, odjednom, samo mi dođe: ne moraš se tako postavit, samo se postavi da ćeš se borit s tim. I kako san to pomislija ta stvar više nije bila problem. Nije postojalo ono: Mogu ja to/ja to ne mogu, nego samo situacija koja je trenutno kakva je i spremnost da se nosim s tim, da se borim. Ne znan koliko mogu dočarat, al u ovakvom stavu život se more živit odlično, a i živi se odlično, ako imaš snage za ovakav stav. Ja ga tu i tamo zauzmen, ali nikad neman muda da ga trajno zauzmen, pokleknen kad dođe do toga da krenu divljački, agresivni porivi iz mene, koje bi ja, ako bi osta u tom stavu, mora ispoljit, odnosno mora bi ih otpustit. Ali ako bi nešto volija, onda je to imat snage da se postavin ko ratnik. Da se postavin tako i da ne pokleknen, dok se ne probijen iz ove borbe i uđen u neke nove borbe, koje bi, pretpostavljan, bile olakšanje nakon ovog sad stanja. Ovo sad je borba mog života, a za kasnije kako bi bilo, to tek triban vidit.
Zakinut san za emocije. Naučija san se istrpit nervozu, nekad mi kad izađen vani, msm u kafić, bude dobro, al ugl san blago nervozan i držim emocije potisnute. Strah me da ih pustin da bi počeja se ponašat agresivno, da bi porazbija sve oko sebe. Možda je to bolje od ovog mrcvarenja. Ali ja ne mogu da popustim te blokade... Prijatelj mi s jednin prijateljem s kojin nisan neko vrime baš u nekom kontaktu, radi skupa neku parcelu zemlje, zove me ako oću da in pomognen. Odlučija san da oću. Oću da probijen ovu paniku. Neću da ne trpin, gutan, itd, oću da je oslobodin. Da se oslobodin. Danas san s prijateljima bija na kavi i ništa ne osjećan. Samo nervozu. Uglavnom neman nikakvog užitka u životu i teško da se desi ikakav momenat da u nekoj mjeri nije prisutan strah. Al boriću se, iću radit sa prijateljima, pa onda možda mognem s jednim od njih dogovorit da me odbaci u Mostar do nove psihoterapeutkinje s kojom bi proba radit. Par dana san proveja u euforiji jer ipak mogu popit kavu, neki dan u Čitluku mi je kava baš dobro sila, ali bazični problem i dalje ostaje. Ovo je preloše, ne znan uopće šta me drži u komadu. Valjda san jači nego što mislin.
Gledam dokumentarac: Ja sam revolucija ili I am the revolution. Dokumentarac je o tri žene koje se bore za prava žena u trima zemljama, Iraku, Afganistanu i Siriji. Mila majko šta žene u tim državama moraju proživljavat i kroz šta prolaze, šta je normalno u tim državama. Defintivan plus imaju Sirijski Kurdi, koji imaju visok stepen ravnopravnosti žena i imaju ljevičarski samoupravljački sistem, Rojavu (Rohavu), ali njihov opstanak u toj regiji je trenutno upitan zbog agresije na njih koju trenutno provodi Erdoganova Turska. U Afganistanu žena koja se bori za prava žena, je pod stalnim prijetnjama smrću, žene koje joj dolaze da im pomogne su u očajnim situacijama, silovane, pod prijetnjama smrću zbog krvne osvete i slično. Uglavnom se ne obrazuju jer su žene i slično, a bilo kakvo nasilje nad njima se smatra normalnim. U Iraku, prikazuje ženu koju je silova obiteljski prijatelj i njeni je hoće ubit zbog toga, smatraju nju krivom. Srića pa je ova aktivistica obezbjedila nekakvu sigurnu kuću za žene u toj situaciji. Također, u jednoj situaciji prepričavaju kako se jednom bratu od jedne cure nije svidila hrana za ručak i on zatražija da mu napravi novi. Ona mu rekla nek si napravi sam, da ima ruke i noge i on je ubija nakon toga. I niko ništa. U Iraku i Afganistanu su prava žena gotovo pa nikakva, za razliku od Rojave u Siriji di su Kurdi izrazito progressivni. Nije slučajno da se vode ljevičarskom ideologijom, upravo zbog toga i jesu progresivni. Sve u svemu, ja san svjestan da i u našim sredinama ženama nije bajno. Teško je bit žena, odrastat u ovako primitivnoj i patrijarhalnoj sredini kao što je prostor ex Yu. Nije lako kroz šta se sve mora prolazit. Al zato smo tu, mi, mlađi, da minjamo te stvari na bolje, zajedno, i muškarci i žene.
Zanimljiva je stvar bit čovik. Rodiš se i ne znaš ništa. Odrastaš, razvijaš se, unutarnja sila života te goni da se razvijaš. To je potpuno čudesno, da od jednog embrija sila života razvije odraslog čovika. Svog rođenja i ranog djetijstva se ne sjećamo. Ono šta slijedi iza smrti ne znamo. Data nam je svijest o našoj smrtnosti, ili bolje rečeno, razvili smo je. Imamo svijest o životu, al zapravo ništa ne znamo. Kad bi čovik stalno duma o tome šta je priroda života i šta je nakon smrti, mislin da bi razvija neki mentalni poremećaj. Iz našeg neznanja o prirodi života, prirodi svemira i o pitanju šta se dešava nakon smrti, razvile su se brojne teorije o tim pitanjima. S jedne strane postoje religije koje nude paket rješenja tih pitanja. S druge strane ima areligiozna duhovnost di ljudi individualno traže svoje odgovore na pitanja. Mada to se može i ispreplitat, jer i dosta religioznih ljudi traže svoje odgovore, ali opet, ako su pravi vjernici, traže odgovore u okviru dogmi svoje religije, ne potpuno slobodno kao areligiozni duhovnjaci. S druge strane i znanost traži i daje odgovore. Fizika ima teoriju struna, koja je, kad se bolje sagleda, u biti isto vjerovanje. Moderna fizika je poprilično slična filozofiji. Bar teorija struna. Mada, postoji razlika, fizika tu teoriju ne uzima za istinu dok se ne dokaže. To je prednost znanosti, što teži provjerljivosti, ali joj je tu i limit, jer postoje znanja koja se ne mogu tek tako znanstveno dokazat, istine koje znanost ne mere potvrdit. Bilo kako bilo, uzbudljivo je bit čovik. Mislin da to ne bi bilo ovako lipo iskustvo, kad bi saznali sve odgovore.
Dugo san mislija da ne postoji zlo. Da je zlo manjak svijesti. Moguće da je to i istina, da je zlo manjak svijesti. Ali sad, iz ove pozicije moran priznat: zlo postoji. Sad druga priča je kakva je priroda tog zla. Neki dan s prijateljem kad su me očepile emocije osjetija san baš zlo, između ostalog, al bilo je i zlo. Moran prihvatit da osjećan zlo i da zlo struji i u meni. Sad, ne znan kako bi gleda na prirodu zla. Ja bi ga definira kao svjesno negiranje Ljubavi. Svjestan otpor životu, kad znaš da priroda iđe u jednom smjeru a ti unatoč tome iđeš kontra. Tada se u meni manifestira zlo, to mu bude okidač. Neki dan mi se desilo da san baš osjeća zlo, kako se vrzma po meni i vreba da me preuzme. Bacalo mi se tada, i kad san odlučija da neću bacat pojavilo se zlo... Ne znan šta bi mislija o svemu tome. Ne virujen u Sotonu, postojanje nekog bića koje je izvor zla, nema mi ama baš nikakve logike da postoji biće koje je čisto i potpuno zlo. Al možda zlo more strujat i izvan nas, ne znam, možda struji između nas ljudi kroz polje naše svijesti, kao što struje i sve druge emocije. Kad saberen, ostanen tu di jesan, mislin da je zlo svjesni otpor Ljubavi. Mada, ima zla i koje je nesvjesno, ali je, ja mislim, drugačije zlo. Moguće da ovo moje zlo koje ja osjećan u čistom obliku, ljudi koji su manje svijesni integrišu u svoj karakter pa im crte ličnosti postanu zle. Ja kad zlo osjećan u čistom obliku iman priliku da ga potpuno prevaziđen.
Btw, prijatelj s kojin me je neki dan očepilo, kad mi je provalila bujica emocija i kad san se počeja osjećat slobodno, je ugl u Zagrebu, većinu vrimena živi tamo. I davno već me je zva da dođen do njega. Sad se dvoumin dal da to pokušan. Al moran napomenit da iman ekstremnu socijalnu anksioznost i da nisan bija van grada u kojem živin već par godina. Ne znan bi li to moga izdržat. Danas san razmišlja šta se najgore more desit i palo mi je na pamet da bi puka u autobusu i počeja vikat psovke i iskreno san se ismija tome hahahaha. Samo kad san se zamislija, puka san od smija. Al nije šala, ozbiljna je stvar. Možda da krenem onu il si pukovnik ili pokojnik...
Teško je istinski volit nekog dok si o njemu ovisan. A ovisan se more bit na razne načine. Psihički, emocionalno, egzistencijalno... Ljubav traži slobodu, jer dok nisi slobodan, bilo psihološki, bilo egzistencijalno, imaš očekivanja toga kako se drugi tribaju ophodit prema tebi. I ako se ne ponašaju kako si očekiva, to te ugrožava. Dok nisi samostalan, u poziciji si da ovisiš o drugima i onda logično, doživljavaš negativne emocije kad se drugi ponašaju drugačije nego što želiš, doživljavaš strah, ljutnju, tugu... Kako kad i kako u kojoj situaciji, sve zavisi od situacije i nas kakvi smo u datom momentu. Kad si neovisan, puno te manje stvari vriđa, jer ih ne uzimaš lično. Jednostavno, nisu bitne. Ipak i tada postoje situacije kada nek priđe granicu tvoje slobode. U toj situaciji se datu osobu triba "stavit na misto", a to se, kad nema prevelike upletenosti ega to se more uradit i na miran način. I ležerno i sasvim normalno.
Tako mi je pričala prijateljica koja ide u jednu školu joge u gradu u kojem živi. I taj centar je glavni lik, koji vodi centar praktično privatizira i ponaša se kao da je on tu neka veličina, nešto tako, ukratko, lik je u ego tripu. A po broju stanovnika u gradu bi triba bit još jedan centar joge, ali ga ovaj lik koji vodi taj izvorni centar ne otvara, vjerovatno jer oće da on ima monopol na jogu u tom gradu. I priča mi, kad je dolazija guru, glavni u toj školi, tom liku samo usput reka: Malo je jedan centar za ovaj grad, moraš otvorit još jedan. I samo mu to reka i to je to. Nije ulazija ni u kakvu priču, kritike, ovo ono, nego prosto jednom rečenicom riješija stvar. Znam još takvih primjera, al ne mogu se sad sitit, ukratko, kad ne uplićeš ego, takmičenje i uvriđenost, more se asertivno i sasvim ležerno riješit stvar.
A volit se ne mora svakoga, niti nam se svak nužno mora svidit, ali kad sazrijemo i kad privaziđemo ego možemo konačno bit samostalni u u poziciji da zapravo volimo. A i moremo se zauzet za sebe bez nekih problema. U nekin situacijama, istinski se moremo volit jedino kad se raziđemo. Taakav iman osjećaj za svoju obitelj. Volim ih, jasno da ih volim, al dese se momenti kad buden iziritiran il ugrožen. Msm da ću ih moć volit mirno i opušteno tek kad se od njih odselin. Što ne znači da su oni nešto krivi, nego nije zdravo da ja sa svojih 28 o njima ovisin i s njima živin.
Zadnjih dana je bilo puno pomaka. Puno probijenih ledova. Postalo mi je normalno biit u kafiću. S jednin prijateljen san se skroz očepija i izaša van tog začaranog kruga: agresija-panika. Osjeća san se slobodno, osjeća san tog prijatelja, njegovu energiju, njega. Doša san u stanje di san spreman bit samostalan. Vratija san se kući i opet se učahurija. Ponovo je sve sranje. Al desila se promjena, ojača san s tim prijateljem. Ali opet, kako god okrenem, ne mogu se otarasit poriva da razbijam u kući. Danas san odlučija da neću tražit sebi nešto da se spašavam od tog poriva. Tipa: "Otiću kod psihologinje pa ću bit spremniji da se s tim suočim kroz rad s njom." Odlučija san se otarasit svih misli koje su tog tipa. Sam san sa porivon da bacan. I užasno je. Vidin, držin se za nešto u sebi, duboko u sebi san se uhvatija nečega i neću da to pustin. A moran pustit. Al jebo priču. Ako mi je karma baš takva, možda stvar neće proć dok ne porazbijam. A ja ne mogu. Tako da, druga opcija je da odo u kurac.
Cilj mi je osjećat mir u sebi. Da mogu mirno pustit misli na pašu a da me ne vode na puteve destrukcije. Da me unutarnji porivi ne jedu i ne gutaju, nego da ja budem čvrsto usidren u svojoj dubini. Nema mira nego onog unutra. Vani haraju nemiri, al kad imaš unutarnji mir, vidiš i da su te vanjske oluje ustvari povjetarci koji te miluju. Ustvari, tako mislim.
Zadnjih dana je bilo burno. Prvo, vratija mi se je prijatelj s kruzera, prijatelj iz sela mi, možda čak i moj prvi prijatelj uopće, znamo se od kad smo imali 3-4 godine. S njin san tu i tamo ispočetka popija kavu, i kafić dalje malo od mista di dolaze poznati nam ljudi, da mene bi hvatala panika. Mada, i ti su izlasci bili s dozom napetosti. Onda, jednu večer on nakon kave sa mnon u kafiću u susjednom nam selu, reče da ima dogovor za kavu u kafiću u našem selu. I odlučim ostat s njim i poć, pa kako god bilo, može me on odbacit kući. I bilo je ok, mada, kod mene ok znači da je bilo i panike i nervoze al da je bilo u granicama podnšljivog i da san donekle i uživa. Kako san se malo okuražija, drugi dan san drugog prijatelja zovnija na kavu u taj kafić u našem selu i bilo mi je ispočetka napeto, pa dobro. Ovo možda zvuči banalno, al ovo su za mene ogromni koraci. Ja nisan kavu u kafiću bija popija od lani u četvrtom misecu, a i tada san jedva izdrža 15 minuta na toj kavi.
Počeja san se izlagat tim triggerima koji mi izazivaju paniku, i malo san ojača. Uz to, ponovo san se vratija staroj mi psihologinji, i mogu reć da nije baš da nema efekta ić kod nje. Vratija san joj se jer me novi psiholog nije naručija na normalnu seansu, sad će već tri miseca. Nakon seanse s njom san izaša i pija kavu s ćaćon, čak san sam bija neko vrime u kafiću, dok je on iša nazad po naočale koje je zaboravija i bija san baš opušten. Zato neku večer san bija na kavi skroz napet, da mi realnost malo opet zakuca na vrata. Jer, ja jesan ojača, ali nisan riješija probleme. Al ojača jesan, evo sad mi je došla noćit za vikend sestra sa dicon i sidija sa s njima cili dan. Prije bi negdi pobiga. Mada, sve je to uz trpljenje. Cilo vrime patin, dok se to sve dešava. Dobro, ne baš cilo vrime, na kavama i uživan, al sa sestron ne uživan nego prosto trpin. Mada, koliko god san napredova i dalje mi nije svejedno kad iđen u kafić, jer nisan siguran da će bit dobro.
Ojača san, al i dalje je u meni neriješen konflikt koji vrije, nešto u meni što je nabijeno agresijom, a reka bi i tugom, oće da se probije i da me preuzme. I iman dojam da gradin snagu na krivom temelju, nekad mi se čini ko da je svo moje jačanje i izlaganje džaba, dok ne rješim taj konflikt. Stvarno se nadan da nije džaba, jer se nadljudski trudin da se izlažen i da podosin taj stres. Al opet ostaje uzročnik stresa i nervoze i panike, a to je moj unutrašnji konflikt. Psihologinja mi savjetuje ovu jednu u Mostaru što radi s nekim modernijim tehnikama, da proban. A ja znam da će moji na to reagirat ko da iđen bit ljude, i ako ne upali, nabiće mi to na nos i bilo šta iduće šta tidnen oprobavat će bit "jesi li proba i onu pa si vidija šta ti je pomogla" i slično. Al dobro, na meni je da se nosin s tim. I da, na kraju opet ne mogu isključit opciju da možda triban i porazbijat, kako god okreneš.
Jer kvaka je to što se ne mogu opustit, kad se opustin, obuzima me agresija. Onda se natežem, tipa jutros sidnen u kafiću i krenen se opuštat i ono, osjetin atmosferu ko da bi se moga opustit i bit normala, i odma se prepadnem i ponovo se zgrčim u panici i nervozi. Evo baš jutros san pija kavu, i iscrpila me je, natezanje oko tog nečeg u meni. A taman san počeja planirat kako ću raije ustavat, ranije ligat, jutri na kavu u kafić i nešto radit ako triba pomoć mojima i tako. Al moran sredit taj problem da se mogu opustit, bez toga je sve džaba.
Jeste li možda negdi čuli il naletili na ovo misto:
http://www.zelenkovac.com/?page_id=20
Misto je premagično i predobro. Cilu stvar je pokrenija Boro, jedan slikar koji je na mistu stare mlinice sebi naravija drvenu kuću da može slikat u miru i prirodi. Seljani ko seljani, su ga prozvali ludi Boro. Međutim, malo po malo misto su počeli posjećivat ljudi i polako je "ludi" Boro, razvija biznis. Sad je misto mala oaza a planini, posjećuju ga planinari, turisti, održava se i jazz fesstival, ukratko, misto funkcioniše i vrh je.
Sad, dva moja prijatelja imaju ideju da bi nešto ovako pokrenili. Došli su na tu ideju neovisno jedan o drugom. Jedan već neko vrime ima takvu ideju al mu fale pare, a drugi je odnedavno u tom filmu da bi tako nešto radija. Meni se ideja isto sviđa, al kako je sprovest u praksi? Za vako nešto triba para, vrimena, truda, promocije... Tribali bi imat dobar plan o tome kako to napravit.
Misto pod prvo mora izgledat bajkovito i magično, da bi privuklo turiste. Tu je pitanje kako bi ga gradili, da li neki prirodni materijali, tipa kuće od zemlje, što se negdi rade, ili bi mogla bit i moderna gradnja ali dobro uklopljena u okolinu i napravljena da izgleda bajkovito. Imamo rijeku koja je vrh, i super je liti za kupat se u njoj, a ni more nam nije daleko. Plan bi bija kupit neku zemlju blizu rijeke, a idealno blizu nekog kupališta.
Nakon toga bi mogli nešto gradit, i dobro osmislit, al triba nam promocija, bez nje nema ničeg. Puno je faktora u igri, i stvar je sad za sad na nivou ideje, ko zna oće li ikad išta od nje bit, al eto, ideja je tu i ima nas par koji bi bili voljni radit na tome. Šta vi mislite, bi li vi došli tipa za vikend u neku malu oazu u Hercegovini, di bi jeli hranu iz domaćeg uzgoja, uživali kraj rijeke i možda imali neke sadržaje, ture po gradu i okolici i možda imali i tipa koncerte, izložbe il tako nešto?
Sad, trenutno počinjem od potpuno sirove ideje, al možda bi cila stvar mogla funkcinirat. Samo nam triba detaljan plan, tribaju nam pare, dobro odrađeno misto, dobro zemljište na dobroj lokaciji, i promocija. Ko će znat, možda se nekad i desi tako nešto, možda to uradimo i možda bude baš dobro. Ko što reko, za sad je sirova ideja, al može se realizirat.
Razmišljam o ljudima i tome kako utiču na naš život. Slušam Living in the past od Jethro Tulla i sjećam se kako mi je bivša govorila kako joj druge njiove pjesme nisu ko ta. I sad nekad ono, nekad nešto uradim i osjetim neke emocije u smislu da mi naleti šta bi ona rekla na to, i tako nešto. A nismo skupa već ih, ja msm 7 godina. Čovječe kad skontaš toliko je prošlo. Ostavila je utisak na moj život, samo pitanje je, da li taj utisak s vrimenon blijedi da ga jednom potpuno ne nestane, ili će uvik ostat nešto. Nekako bi me veselilo ovo drugo, jer bi mi bilo tužno da neko ko nam je značija toliko puno ostane potpuno izbrisan iz naše psihe. Slična stvar je sa prijateljima, ali i drukčije je, jer veze su nekako dublje. A šta tek o odnosima s roditeljima. O tome se ne pišu postovi, nego knjige. Ja tu temu ne mogu načimat, preširoka je. Bude tako tih momenata kad mi proleti i šta bi mi prijateljica jedna npr rekla u nekoj situaciji i tako to, prijatelji s kojima se aktivno družim su isto uticaj na mene. Zanimljiv mi je jedan zaključak. Naime, vasionka je komentirala na jedan moj post kako nešto debelo ne štima u prezaštitničkom odnosu moje obitelji i da bi oni prvi tribali tražit pomoć, ponovo, ponovo i ponovo, dok god triba. Prije tog komentara san nekako podrazumijeva da su oni tako, pasivni i da je to normalno, a sad kad mi je druga osoba ukazala na to, osjećam se da im imam pravo to zamijerit. Isto mi je rekla i prijateljica, s tim da mi je dala savjet: "razumi, oprosti, pređi preko toga". I to je odličan savjet. A ja se pitan kako je onima kojima niko nikad u životu nije reka da imaju pravo tražit nešto za sebe? Koji od malih nogu trpe zlostavljanje i gledaju ga kao nešto što je normalno i sastavni dio života? Koliko je odličnih knjiga propalo jer piscima niko nije pohvalija nešto što su napisali, iako je to možda i vridilo? Koliko propalih ljudi u životu, jer od rođenja su gledali pogrešan i nezdrav način života i to je jedino što znaju? Previše.
Ljudska vrsta i ljudski potencijal su zanimljiva stvar za proučavat. Nije bilo davno da smo živili potpuno u skladu s prirodom, prije nekih 600-700 godina je sve bilo praktički prirodno. Međutim, triba uzet u obzir da smo se mi, ljudi, razvili od životinja i da je naša ljudska psiha izgrađena na temelju životinjske. Također, dosta vremena smo živili u plemenima, bez razvijene civilizacije. Vezu s tom našom dubljom prirodom i prošlošću su simboli koje imamo. Iako smo u racionalnom smislu "pokorili svit" i dalje imamo fascinaciju simbolike životinjama npr. Jedan od primjera je astrologija, ali i u politici, na zastavama držva su životinje koje simboliziraju moć, poput lava, orla i slično. Jung opisuje arhetipove, kao snažne simbole naše nesvjessne prirode, kolektivno nesvjesnog. Ti simbooli su naša veza sa našom dubljom prirodom, vlastitom, pa i općeljudskom, pa možda i svemirskom/božanskom. Ljudska vrsta se je polako osviještavala i stasavala u civilizaciju. Jedno vrime smo bili biljojedi, i bojali smo se jačih mesojeda. Sasvim logično, štovali smo božanstva s njihovim likovima, i također pridavali božanstvima moć upravljanja nad prirodnim silama, jer smo se i njih plašili i bile su nam neshvatljive. Međutim, ja ne mislim da je u razvoj vjerovanja faktor bija jedino strah, nego i znatiželja. Istinska fascinacija sviton u kojem živimo je, ja virujen, bila motivacija čovika koji je napravija prvi špiljski crtež. Jer je on u tom trenutku osvijestija određeni fenomen i fasciniran svojim otkrićem je nacrta to što je osvijestija, pa makar to bila neka obična životinja.
Kroz povijest smo se polako razvijali i osvještavali, ali u zadnjih 200-300 godina smo se razvili brzinom koja je van presedana. Odjednom smo se uvalili u probleme koji prije jednostavno nisu postojali. Fenomen smeća, nuklearno oružje i mogućnost nestanka ljudske vrste, kontrola ljudi u mjeri koja je prije bila nezamisliva. Veoma brzo smo se razvili tehnološki, a tu brzinu nije upratila brzina razvoja naše svijesti. Razvili smo tehnologiju koja nam može omogućit da rješimo sve ključne zemaljske probleme. Samo sa hranom koju bacimo, možemo riješit problem gladi u svitu. Sa priraspodjelon možemo pomoć nerazvijenim područjima svita da se razviju. Ali ipak, mi ko ljudi nismo još dorasli tome. Kad nas se gleda, dakle ovdje mislin na sve ljude, i moćnike i obične ljude, poprilično smo primitivni. Ovakvi kakvi jesmo, biće dobro ako ne uništimo planet u nepovrat. Zato mislin da je važno radit na ossvještavanju ljudi, i običnih ljudi, ne samo mijenjanje sistema. Kad se ljudi prominu, sistem će se prominit sam od sebe. No sad imamo nove izazove. Idemo prema nekoj vrsti svjetskih mega-država, stvaraju se veliki politički savezi, tržišta se ujedinjuju... Moguće da će se u budućnosti nać na stolu i neka opcija svitske vlade. Samo, pitanje je oće li bit despotska il demokratska. Obično za probleme krivimo političare, ali u ovom slučaju krivi smo svi, cilo čovječanstvo. Prosječan siromašni čovik nije ništa bolji od prosječnog bogatog, samo što jednostavno ovaj siromašni nije u poziciji da uništava okoliš i nekoga izrabljuje.
Elem, kako se tehnologija razvija suludom brzinom, mislin da svi moramo malo povuć kočnicu kao društvo i sabrat se da vidimo šta su nam prioriteti.
Nekad u 60ima u prošlom stoljeću je bilo jako popularno eksperimentisanje sa drogama. Također proučavali su se i nihovi efekti na ljude sa psihičkim problemima, mogu li im pomoć. Budući se su droge nepredvidive i da mogu imat loše posljedice po psihu, vlasti su ih zabranile. I od tada do sad su ilegalne i drži se da su štetne supstance u tim drogama. Neću reć da ne razumin zbog čega takvo mišljenje, jer droge jesu opasne i pogotovo rekreativno uzimanje droga, ili fenomeni poput narkomanije i slično. Ali, nisu svi ljudi isti i nisu sve droge iste. Ono što je u prošlom stoljeću prekinuto i zabranjeno, se polako, na jedan zreliji način, vraća na scenu. Ovoga puta uz svijest o svim mogućim lošim ishodima, vraća se liječenje psihičkih poremećaja drogama, u ovom slučaju iz videa ispod, halucinogenim gljivama. I rezultati su nevjerovatni. Je li moguće da će budućnost liječenja psihičkih problema možda izgledat puno drugačije nego danas? Je li moguće da ćemo se vratit svojim korijenima, onome što su naši stari vračevi dobro znali i onome što trenutni šamani dobro znaju; a to je, ljekovito svojstvo psihoaktivnih supstanci? Evo, pogledajte video, informacije iz njega su nevjerovatne.
https://www.youtube.com/watch?v=8kfGaVAXeMY
Powered by blog.rs
