Vagam da li da pišen il ne pišen ovaj post... Sa psihologon san uša u neke sfere u sebi u kojima do sad nisan bija. Prvo san, ima već nekoliko, vidija kako zbog ćaće neću da zauzmen asertivan, probitačan stav. Radili smo na jednoj situaciji di su mene u snovnoj školi tili ubacit u potok. I ja se u toj vizualizaciji krenem postavit ono prirodno borbeno prema njima, na fazon: 'odjebite svi, koga ćete vi ubacit' i sam me nešto zaustavi i povuče, na fazon kao: ne, ne, ne smiš to, i ukaza mi se slika ćaće. Moj ćaća je inače dobar čovik, ali je u životu odusta od svojih ambicija i moga je stvarit puno više nego jest. I vjerovatno zbog straha od odbačenosti od strane njega ja neću da se zauzmen za se. I također kad pomislin da ću bit sritan, nešto slično me povuče kao: nemoj, ne smiš bit sritan. Pretprošli put sa psihologon, ponovo se pojavija ćaća i osjeća san kako se isprepliću njegove želje od mene i ono što ja želin od sebe. Znan da san tada pomislija, 'ja ću da živin i radin stvari jer ja to želin, a ne ti ćaća'. Tribamo radit razgovor sa praznom stolicom na temu mene i mog ćaće, ali moramo nać adekvatan prostor. To se radi tako da ja sjednem na jednu stolicu i tu san u ulozi svog ćaće i reknem nešto zamišljenom sebi na drugoj stolici. Onda pređem na drugu stolicu i tu san u ulozi sebe i odgovorin ćaći na to šta mi je reka. I tako se smjenjivaju stolice dok se nešto ne rasplete. No psiholog mi misli da je to opasno zbog moje nakupljene agresije. Priča mi je kako je jedna pacijentica mu, dok su radili praznu stolicu, uletila u neku svoju traumu i počela ko manita bižat i tila čak iskakat kroz prozor, da pobigne tom nečemu.
A pošto ja iman puno nakupljene agresije, a kvaka je očito nešto u vezi s mojin ćaćon, opasno je to radit bilo di, baš se moraju nać dobri uslovi za to. Ja razmišljan da mu ponudin u kući moga pokojnog strica, koja je sad na meni, prepisana je, iako je neizgrađena ima jednu funkcionalnu prostoriju. Al ne znan jel glupo zvat ga da dolazi kod mene, jer se mora vozit nekih petnestak minuta, a ionako dolazi iz mostara. Osim toga, neku večer san sluša od Azre: Ako znaš bilo što i očepile me emocije i samo mi prida me dođe slika ćaće, njegove karakteristike, fine i druge i s njim nešto crno kao s lijeve strane njega to crnilo, al je to crnilo bilo isto on, ta slika je bila on, kao jedna cjelina. To crnilo je jungovski govoreno, vjerovatno njegova sjena. Sjena je sve ono što potiskujemo i odbijamo inkorporirat u svoju ličnost. Tako da definitivno, ovo moje sranje ima neke veze s ćaćon mi. Uz ovo, psiholog mi je bija da zadatak da napišen šta ću radit kad buden bolje i kad riješin ove probleme. Napisa san ga i mogu reć da san se jedno po sata vrh osjeća. Prolazili su mi neki filmovi mene skupa s mojim prijateljima i otvorija mi se neki kao, organski proces koji triban proć da bi i ja bija s njima. Nešto, ne mogu opisat, kao neko zrijanje, al msm da bi u to bilo uključeno bacanje i razbijanje po kući, mada možda i ne nužno. Uglavnon mora se nešto odvit da bi in se ja pridružija. I vidija san koliko ovaj život koji živin nije život.
Poslje san suša muziku i samo pomislin pa srića i nije tako nedostižna, i isto ko da san vidija sriću, i počnem svjesno uć u nju, počnem je osjećat, kad izroni neka kao, crvena masa između mene i sriće i mene odma krene prat agresija. I jasno, tu prekinem. Riješija san da u kući agresiju neću ispoljavat, pa po što po to. Triba san danas vidit psihologa i otkaza mi je. Bit će dobro ako ga mognem vidit i idući četvrtak. Jebe me, jer kako izgleda, koja god se promjena desi meni se od nje baca po kući, a ne mogu to uradit. Pa se nekako, tanko nadan da se ovi procesi mogu odvit u radu sa psihologon mi, bez bacanja, il bar negdi di mogu kontrolirano izbacit agresiju. I ne mogu pomooć ni boksačke vriće, borilački sportovi, trčanje il tako nešto, jer ovo moje bacanje je nešto povezano s nekom traumom koju iman sa svojima, izgleda s ćaćon, i ono oće jedino u kuću da baca. Kad me počme obuzimat agresija, to nije ko ona obična agresija koju moš kontrolirat, nego ona obuzima i kontrolira mene, dok ja ne prekinem taj osjećaj potpuno. Ali san riješija da neću bacat u kući, pa makar se ubija, mada nisan suicidalan, prošlo mi je kroz glavu da bi se najradije ubija i otiša u pičku materinu, samo nek ovo završi, pa makar mi nakon smrti bilo duplo gore. Msm nema ništa od mog samoubistva jer ja neman snage za to, al radije bi i to, nego pobaca. Ne mogu opisat koliki bis i koju nemoć osjećan prid ovon potrebon da porazbacan. Muka mi je više, sve bi razbija od bisa zbog ovog stanja u kojem se nalazin. Razbija bi zbog potrebe da razbijan haha.
Ev nešto fino:
Idemo duboko
duboko
šumama punim opasnosti
tijelima punim naboja
Padamo niz tunel duboko,
duboko.
Držimo se za ruke,
da se ne izgubimo
U mraku, tiho se šuljamo
u šumi gori vatra
približavamo se da vatra obasja i naša lica
da preživimo još jednu vruću noć
Miris ulja od baklji je sveprisutan
Dok balzamiraju posljednjeg Boga
Kojim činom ostavljaju svijet
Bez uzvišenih zakonika
i lojalnosti
Duboko, duboko u tunelu
iz kojeg smo izbili u šumu
čuli smo priče o tome kako šumom
hodaju užasi
Bića sa bezbroj imena
dok smo polako se probijali
na rijeke neurona i receptora
po kojoj plovimo
Čamcem, po zemljinoj nervnoj mreži
Otvaramo oči, vlaga je u zraku
Ples postaje sve intenzivniji
Ljudi ulaze u vatru i
vraćaju se kao duhovi
rijeke neurona se prelijevaju
izazivajući poplavu
U šumi viju vukovi
vitar počinje divlje da puše
zračni vrtlog se stvara na pozornici
približavamo se nečemu, padamo
još dublje
dublje
Udari bubnja stvaraju vrtloge vjetra
koji blijede i mi tonemo
duboko, duboko
do mista di zvuk udara u naše uho
do mista di moje tijelo registrira ugodu
kad me maziš
putujemo u one momente kad me ljubiš
putujemo u one momente kad me mrziš
putujemo u one momente kad se još nismo ni znali
kad smo, potplaćivali vrijeme
da nam se smiluje i da
moje ruke motaju se oko tvog tijela
kao dvi zmije
Bubanj udara i eskalacija je blizu
ljudi se povlače u brda
na sigurno
zrak koji dolazi odozdo je vruć
i ptice su se uzvrtile
A kroz grmlje i šiblje se polako probija
smrt
Ali mi plešemo jer, jednom umrli
nemamo čega da se plašimo
Jednom umrli,
znamo šta da čekamo
ali pored toga
volimo da se igramo
Zato me uzmi i raskini
Dok vjetrovi otkidaju meso s mojih kostiju
dok nas gledaju i zavide nam
što možemo, što hoćemo
I zato me poljubi, sočno
dok visimo na rubu jer
ako nije opasno, nije vrijedno toga
pusti je dovoljno blizu
dovoljno blizu da bude prijetnja
i vodi ljubav sa mnom, bježeći od nje
i prizivajući ju istovremeno
da dođe po nas
Nadraži je, daj joj moje tijelo kao mamac
Nek nam slijedi tragove
njušeći nas putem,
pusti je blizu ali taman toliko,
da nam ne može ništa
ali da ipak, ipak možda
može da nas se dočepa.
Starac sidi i puši cigaru. Isprid njega je žamor ljudi i prizora. Prolaze ljudi ne primjećujući ga. On samo sidi i s vrimena na vrime pogleda na sat. Sat uvik pokazuje isto vrime: 15 i 42. Ljudi prolaze i starac sidi, vazda u isto vrime i u isti dan i isti momenat. U neka doba čuje se vika pijanih pubertetlija, i kad-kad sirena policije. Psi lutalice šeću okolo njušeći smeće. Starac gleda na sat: 15 i 42 je. Njegov treunutak traje cilu vječnost. Zaspe i kad se ustane, opet je isto doba dana, i opet šetnicom prolaze ljudi. On opet sida na svoj zid i vadi kutiju cigara. U kutiji je točno 17 cigara, svaki put kad ih izvadi. Starac gleda ljude sa ravnodušnošću, ne zanimaju ga. Na zidu di sidi je toplo i fino. Sviđa mu se samoća i taj dio dana. Uživa dok se sunce mriješka na površini mora njemu iza leđa. Nekad ode da se okupa, pa se vrati. Jednog dana se desilo nešto novo, što je, začudo, iznenadilo starca. Na zid priko puta njegovog sila je jedna starica. Isto tako je sidila i svako malo gledala na sat. Pušila je cigare. Starac je isprva bija nezainteresiran. Ona se ujutro ustajala kad i on, i sidila bi i pušila cigare. Jedan dan ga je počela počesto gledati ravno u oči. U jednom momentu, starac je priša šetnicu, dok nije bilo nikog i sija kraj žene. - Da li se znamo? Upita ju. - Ne znamo se, nismo iz istog vrimena, reče mu žena. - Pa od kud te tu sada kad sam i ja? - Imala sam nasilnog muža. Pobigla sam mu nekoliko minuta ranije. On je sada u 15 i 47, a ja sam se vratila pet minuta ranije. Ako me pronađe i sada, opet ću prominit vrime i pobić mu. - A šta ti radiš, upita ga žena. - Ja jednostavno volim 15 i 42. To mi je najdraže vrime. Prije nego san otkrija ovaj zidić koji ima fin pogled na šetnicu san bija čuvar vrimena. Pazija san da se ne isprepliću različita vrimena međusobno. - A šta još radiš kao čuvar vrimena? Baš me zanima, reče žena. Pa, paziš da se neko vrime ne prinapuči, pa da se time ne kontaminiraju pojedinačne vremenske linije. Izdaješ vremenske dozvole, o pravima kretanja kroz vrime, ko ima kolika prava, maloljetici do sat unazad il unaprid, odrasli, ovisi od vremenskih bodova, mogu od par dana do godinama unaprid il unazad ić. Međutim, to je previše stresan posa, pa san da otkaz. Sad živim u 15 i 42 i dobro mi je. Niko me ne gnjavi, nikakvih potreba neman, jednostavno živin iz čiste želje za životon. starac reče. - To je fino reče žena. Ako ti ne smeta, mogu li probat tvoje cigare? - Može, naravno. Žena je zapalila, a starac upita nju može li probat njene, na šta ona isto odgovori potvrdno. - A kakav je tvoj muž bija? Upita je starac.- Ispčetka dobar ko duša. Međutin kasnije, ja ne znan šta mu se desilo. Prvo je počeja bivat ljubomoran na sve moje prijatelje, pa mi počeja određivat s kim ću se družit i jednon me je ošamarija. Kad me je ošamarija rekla san: E sad je dosta i pobigla. Blizu san mu, vrimenski, pa vjerovatno me neće tražit u ovo vrime. Reče žena. Zajebano, starac će. Al dobro, evo nas tu sad, kako je tako je. - Jest, reče žena, u pravu si. I tako ostadoše sidit na zidu, oboje, pušeć cigaru u tišini.
Avioni slijeću
Vlakovi prolaze, ja
kako starim
tako sve manje marim
za sve one što dolaze
Sve manje marim za potvrde
Ne moramo svi hodat sa istim etiketama
Ne moramo svi javno pjevati o svojim dijagnozama
Ne moramo aplaudirati istim veličinama
Ne moramo se moliti istim Bogovima
Autobusi dolaze, putnici užurbano
ubacuju prtljagu i ulaze
Ja, stojim i promatram i mislim si
kako mi stoji ovih par sijedih na bradi
prvi znakovi mog prolaska
Jedino što ostaje je zaborav,
jedino šta je sigurno je nestanak
utapanje u tom vječitom vrtlogu
Koji će nam tijela samliti
a duše osloboditi
Kako tramaji plivaju po svojim šinama
tako ja, kao dijete, držim ravnotežu
hodajući po istima
igrajući se razmjene lica sa starcima uz autobusku
Igram se kameleona mijenjajući boju
na svaki pogled
Kako starim tako
sve manje i manje se trudim
ikakav dojam da ostvarim
i nije bitno,
da li je crno il bijelo
jer ne vrijedi trošiti riječi na one
kojima je crno - bijelo
Kako starim, sve me manje zanimaju
borbe i ispravne strane
jer znam da smo rasčenute grane
sa istog stabla izrasle
i mada se mora, na bolan ugriz pustit krik
nemam ni najmanju namjeru da provjeravam
da li mi se krik čuje
da li odjekuje
Noćas me bol nosi.
O kako želim da nekad neko
Osjeti
Doživi
Moju unutrašnjost
Pretvori se u svemirskog trubača
i budi nebo koje me je zaglilo
tako jako
da ssu mi zvijezde ostale
zapletene u kosi
Ni na nebu ni na zemlji
Oziđao sam sam svoj grob
i u njemu pjevam, ali tiho
da me niko ne čuje
da me niko ne vidi
Kad se prošetam do potoka da se napijem
stavim masku klauna
koja je već odrpana i vidim se kroz nju
al i dalje
i dalje
nemam hrabrosti
iako svak vidi
Noćas sam kukavica
Noćaš i svaki dan
U koje nebo idu kukavice
U koje bojno poolje, koji red
Idu oni, što su potpuno sami
Što nemaju nikog
Jer nemaju sebe
O, noćas me uzela bol
A u blizini nema alkohola, nema društva
imaju samo goli zidovi
i knjige pune laži
koje silom čitam
ne bi li se uvjerio da su istinite
istina,
ja sam ih pisao
istina, ja im svaki dan
kidam jednu po jednu stranicu
Dok unutrašnjost plače
nebo ječi i ima metalan zvuk
ja sam sam u svojoj boli
sam u svojoj tugi
sam, čak izoliran i sam od sebe
disociran
da li je moguće bit
više od vlastite dijagnoze?
Moja bol je duboka
Kao korijenje koje puštaju borovi
kao dubine oceana
Gdje kitovi razdragano plešu
Kao na iskra na licu lažnog smijeha
kao prazna, izlizana ulica
kuda više nema dječjeg smijeha
i čiste, nevine nepažnje
Moja bol je sve što imam
i branim je i ne dam je
iako boli
boli
boli
onako kako niko osim mene ne zna
Kada san tek dobija nistagmus bila su to burna vrimena. U po prve godine mastera u Sarajevu, već kvalitetan stand up komičar sa planovima da nakon faksa idem u Berlin radit stand up i živit od toga i nekog oblika novinarstva. Ima san i super ekipu, živija punin plućima. I sad, u po ove rečenice od emocija san mora malo zastat jer mi se počelo plakat. Možda ovo nije momenat za ovu priču, al ja san tvrdoglavi jarac koji kad nešto naumi, mora to tako i odradit, pa po što po to. Zadnji dan u Sarajevu san proveja poluslip, smetala mi svjetla toliko da san jedva priživljava. I onda san doša kući. Prvo, sestra komentira, kako ja to sve umišljam. Moji pod šokom, tražimo neko rješenje, kupija sunčane naočale, od njih mi još gore. A moji u fazonu: to je sad kupljeno i to mora pomoć. Naočale, jasno, nisu pomogle, jer ljudima sa nistagmuson naočale smetaju, al to ja tada nisan moga znat, jer nisan zna još uvik koja mi je dijagnoza. Dane san provodija šokiran, u nekoj vrsti polutransa i polušoka, boreć se pored svega toga sa svim smetnjama nistagmussa, svjetlo mi nenormalno smetalo da san bija po danu sa peškiron priko glave. Sa svojima nikad nisan ima neki odnos i naprosto san mrzija to što ih moran trpit i bit s njima, a istovremeno san beskrajno žalija za izgubljenim životom u Sarajevu.
Par puta san ja otiša u Sarajevo u toku te godine dana. Prvih par puta je bilo sve normala, družija se ekipom koja je ostala, samo što je to druženje meni bilo više bolno nego ugodno, jer san zna da me se je vraćat kući, a sem toga, konstantno mi je neko svjetlo smetalo i tako. U želji da se izborin i takav da nastavin faks, nekako san obnovija godinu, pa san u Sarajevo dolazija i zbog toga. No, to obnavljanje godine mi je stvaralo užasan stres jer jednostavno, meni je svitlo toliko smetalo da ja nisan nikako moga normalno funkcionisat u Sarajevu. I tu se je negdi prilomilo, ja san ima doogovor da se doseljavan kod ove dvojice prijatelja, i pošto san vidija da ne mogu fakat nastavit s faksom, da neman snage za to, javija san in da ne računaju na mene, da neću doć. To me je slomilo. Osjeća san se baš slomljen. Momenti u kojima san dolazija u Sarajevo se već dešavalo nešto što se meni nije sviđalo. A to je da san se minja, nisan više bija isti. Pvih nekoliko puta kad bi se vratija u Sa bi bilo ko da nisan ni otiša, međutin, vrime je radilo svoje i ja san počeja bivat drukčiji, i tako san se i osjeća među svojon rajon. To me je pravo pogodilo, i na sve te promjene san izrazito negativno gleda. Pokušava san na svaki način ostat onaj ja koji san bija dok san živija u Sarajevu.
U međuvremenu san ima jedno jutro buđenje, i samo mi dođe u glavu: M. ti više nikad nećeš bit isti. Ta spoznaja je bila toliko teška da je ja nikako nisan moga prihvatit. U bunilu u kakvon san bija, nisan dugo mislija o tome, al to je bila činjenica. Također san bija kod prijatelja mi u Mostaru, takav, promijenjen i ovaj jedan pa, više poznanik nego prijatelj, je prokomentira da san se prominija. Ja san, to moran naglasit, na svaku tu promjenu gleda ko na katastrofu, jer san uporno tija ostat onaj ja koji san bija do tada. I ko što san napisa, kad san vidija da ne mogu studirat, bija san sav slomljen. Ti dani su bili čudni i ja slabo iman nekih sjećanja na te dane. Znan da san bija suicidalan, i kad bi se vraća iz Sarajeva konta bi da se ubijen dok san još uvik taj čovik koji jesan. Bija san suicidalan, al nekako se nisan moga fakat ubit, al san volija razmišljat o suicidu, pa i nagovarat sebe da ga uradin. Sićan se jednog tripa: Sidin isprid kuće prijatelja mi, pijemo kavu, i meni se vrti kroz glavu ona "Somewhere over the rainbow" i ja kontan kako nikad više neću bit sritan, kako san propa, kako je sve propalo... I sad mi se plače... Osjeća san se ostavljeno, kako je jedino stvarno ostala ostavljenost u mom selu i suva, gruba, vruća patnja po hercegovačkom suncu i mom bijednom selu.
Tada nekad je doša poziv od mog bivšeg gazde s mora da dođen radit ako mogu. Ja san odbija. Sićan se, i tada san iša na terapiju, kako san terapeutkinji mi reka da mislin da ću odustat od sebe. Već san počeja živčanit na svoje bez ikakvog razloga i stvari su vukle na stranu da ću počet bivat loš čovik. Nesritan čvik. Čovik bez ljubavi. I na kraju odlučin pristat na tu ponudu od bivšeg mi gazde i otić na more radit. Kad san doša jedva san se vozija s motorom, s kojim me je gazda pokupija i tada se već znala dijagnoza: nistagmus, jer su mi oči već počele 'plesat' i glava mi se klimala. Tu u tučepima u po frke mi se počelo mantat od zvukova muzike i stanje s nistagmuson mi je bilo sranje, al san upozna par novih ljudi s kojima mi je bilo super, i iako na kraju nisan moga radit, ko što san i mislija da neću moć, osta san dva tjedna i bilo mi je super, unatoč svim sranjima od nistagmusa. Taj obrat je bija ključan, jer san ja u tom momentu kad san prista na ponudu za posa, da sebi šansu da mogu nastavit život i sa nistagmuson. Nakon ta dva tjedna počeja san se osjećat optimistično. Prvo, osjeća san se da ipak nisan tako slab ko što san misija da jesan, i drugo, odlučija san da ako se neko negdi 'čudesno' izliči da to možda mogu i ja. To je bija prelomni momenat.
Nakon toga san kući se zada u meditaciju i šetnje prirodom. To mi je jedino bilo preostalo, i to san radija već neko vrime bija. Meditirajuć san počeja osjećat neke promjene na sebi, i bukvalno san bija bez ikakvih društvenih mreža, i medija, televiziju nisan moga ni gledat ni slušat, muziku nisan moga slušat, smetali su mi zvukovi tipa od traktora il friždera, mantalo mi se od njih. Laptop da i ne spominjen, tu nije bilo govora o korištenju. I tu su se počele dešavat promjene. Ja ih sad neću opisivat jednu po jednu, bilo bi predugo, a ako nekoga zanima mogu objavit post detaljnije o tom svemu, ukratko, radeć na sebi san doša dotle da mogu osjetit 'dušu' biljke i životinje, a i čovika i vidija san ljubav kao kozmičku silu, suštinu svega što postoji i vidija san da je ljubav dublja od smrti. To ekstra doživljaji, ali bitno je da san doživija ljubav, ona me prominila. I sad san se naša, praktično kao novi čovik i sad sasvin jasno vidin koliko san, pa da ne kažen glup, ma reću glup tada bija kad san na svaku promjenu koja mi se desila reagira ko na katastrofu. Ima na priča o kiparu koji kaže: Ja ne stvaram kipove od kamena, ja samo uklanjam suvišno.
I takav je fakat proces Ljubavi, proces života. Život te ne pita je li ugodno ili ne, i da li je i koliko bolno, to što ti se dešava, baš kao što kipar ne pita kamen kako mu je. Ono što jedino moreš je prepustit se tom procesu, znajući da nema 'krivog' il 'pogrešnog' tebe, svaki ti si ti koji tribaš bit, i mijenjaš se iz dana u dan, i nezamislivo može bit zamislivo. Tu večer kad san vidija ljubav san vidija i da mi nistagmus nije neprijatelj nego učitelj. I u misecima nakon tog doživljaja mi se većina simptoma nistagmusa povukla. Sad je u priliku podnošljiv. Sad, nakon iskustva ljubavi i rada na sebi, osjećam se ko novi čovik, osjećan se ko bolji čovik, mada san i dalje debelo u glibu, i iman još puno, puno posla prid sobom da rješim svoj centralni problem. To iskustvo ljubavi me nekako otvorilo, povezalo sa svime ostalim, ne znam kako da objasnim, al dobra je promjena. Al kad se sitin onog mene koji je patija za Sarajevom, samosažalijeva se, bija slomljen i gleda na svaku promjenu ko na katastrofu, život ko na beskrajno mučenje, onog mene koji je želija da umre, želija da bude smak svita, samo da se on ne mora ubit jer se ne mere ubit a tija bi umrit, onog sebe koji je začahuren i ne vidi van čahure, ne vidi da se pretvara u leptira, drago mi je da se ovo sve izdešavalo kako se je izdešavalo. Još da ove procese dokrajčin i otpočnem novu fazu u životu, ne bi bilo sritnije osobe od mene na planeti. I da, za razliku od prije, sad sa svojima iman odnos. I intimni smo.
Zadnjih dana se ne želin mijenjat. Želin se volit. A to mi tako nemoguće djeluje. Ko da dite koje nije svjesno sebe triba zavolit sebe. Ko da nekog koga najviše mrziš jer od njega ne moš da živiš tribaš zavolit. Ali tako je i takav sam. Nego, ne želin više da želin ikoga minjat. Naletim sad na neki islamski blog i kontam super, nek vjernici imaju šta korisno pročitat. Prije san bija nabrijan na dokazivanje koliko je religija u krivu, danas, iako su mi stavovi slični, neman tu potrebu. Šta god nekoga usrećuje, samo naprid. Ali to ne znači da neću reć svje mišljenje. Ko nedavno kad san pročita Kur'an pa je bila bura reakcija. Reću ono šta iman i biću iskren i direktan o čemu god se radilo. I o samome sebi, ovde san potpuno transparentan, znate bukvalno sve o meni. Priznaću, par puta san pobrisa nešt iz nekog intimnog posta jer bi, da san to ostavija se cili post nastavija vrtit oko tog detalja, što mi nije u interesu. I tako to, šta ima kod vas? (napomena, post je originalno objavljen na blogger.ba, koji je moj matični blog, a ovdje kopi pejstam tekstove)
Kod mene ovo: https://www.youtube.com/watch?v=m36LHBDoDt8
Dugi je volija svoj motor i pušija je crveni Lucky strike. Kad bi se okupljali navečer na mostu, kraj rijeke, on je bija glavni alfa mužjak u ekipi. Žene su se ložile na njega, sve bi ga krišom gledale, a on je kulira, na svom motoru. Tu i tamo bi, kroz šeme koje je ima, završija s ponekom od njih, a one bi bile zadovoljne jer je bija dobar ljubavnik. Mada, nije marija previše da ispujava ičija očekivanja, jednostavno je bija dobar u seksu. Dugi je ima ćaću alkoholičara, kojem je maznija ključeve od auta sa svojih šesnest i odveza se tjedan dana od kuće u jednu šumu di je pušija travu i jeo hamburgere iz radnje u gradu ispod. Kad se vratija ćaća je u bisu krenija prema njemu, a on je izvadija čakiju i samo reka: Aj pođi bliže faco. Ćaća je tada vidija da se s njim nije zajebavat, iako ga je prije toga ima običaj izdegenečit. Kad se vratija kući, samo je bacija ćaći ključeve od auta i uša u kuću. Mater mu je bila strpljiva žena, koja se trudila svim silama da Dugi ne bude ko njegov ćaća. Kad se vratija izgrlila ga i pitala ga di je bija i što je otiša, na šta je Dugi odgovorija samo: Ima li išta jest?
Kod mosta di su se skupljali bilo je vruće i sve je bubrilo od mladenačke energije, a Dugi je već počeja uzimat i malo jače stvari od alkohola i trave. Šta god je uzima, nije ga dovoljno radilo, i izgleda je ko nezasitan za bilo čim šta su imali, speeda, extazija, nešto navodnog kokaina. Dugi je uzima sve šta bi bilo, poševija bi neku curu i iša se dalje vozat na motoru. Ima je fetiš, koji je volija radit, a to je da u okuci namjerno priđe na suprotnu stranu ceste, da testira sriću i vidi će li priživit ili neće. Sva srića pa to nije radija često. Također je volija vozit luđački brzo i koketirat sa idejom da samo udari u nešto. Kad bi izlazili, plesa bi i pija u velikim količinama, uglavnom već na speedu, u disku mu je bilo kao kod kuće. Ima je par seks šema, od kojih je jedna cura bila zaljubljena u njega, ali on nije marija, po svojoj staroj dobroj navici, nakon seksa ne bi ni palija cigaru, nego bi odma otiša. Ima je običaj nekad po danu se dovest s motorom na uzvisinu i gledat grad s te visine, i provest par sati u gledanju grada i pušenju cigara.
Dugi je već naveliko zabrazdija u narkomanskom životu, i uništava se je priko svake mire, ali ništa ga nije obaralo i ništa mu nije bilo dovoljno. Kad bi usta ujutro prvo bi uzeja tabletu, bilo kakvu, nekad bi je samo popija a nekad izvuka na nos. Roditelji su ga gledali, sad već punljetnog kako se uništava, ali bili su nemoćni. U međuvremenu se zaposlija u autopraonici, i pored toga je dila, tako da je ima para da podmiri svoje potrebe. Jednu večer, vozeći auto po običaju prebrzo, samo se desilo nešto nevjerovatno. Na momenat je Dugi izgubija svijest da je u autu i kao da mu je neka viša sila podigla duh u vis. On je pogleda i sve što je vidija je bila Ljubav. Sa svih strana, di god da pogledaš. Dugi isprva nije virova, mislija je da tripuje, da mu je neko ubacija lsd u nešto, ali nije mu bilo povratka iz tog svita. Osjeća se je kao da je on sam prostor, a ne da je u prostoru. I bilo je lipo, neopisivo lipo. Dugi isprva nije tija ništa imat s tim mistom di se naša, uporno je tražija put nazad al nije ga bilo. Ima je želju da uzme neku drogu i da nestane odatle.
Ali snaga ljubavi je bila prejaka i polako je otvarala Dugog. Kad mu je počelo prijat bija je ljut sam na se, što mu prija nešto tako glupo kao što je ljubav. Međutim, nije se moga oduprit, počeja se je prepuštat i počinjalo mu je bit nelagodno. Sitija se ćaće... Volija je ćaću, iako je cili život mislija da ga mrzi. Pola toga što je radija, što se je uništava je bilo njemu za inat, a bilo je i traženje ljubavi od njega i matere. Osjeća se je da triba roditeljima oprostit. Još malo izloženosti vatri Ljubavi koja gori je dolazija dublje, dolazija je do sebe, svojih vlastitih želja od života. Skonta je da želi volit. Do sad u životu nije nikad volija, nije ni marija za ljubav, to mu je bila strana riječ, mislija je da je to samo fantazija za naivce. A sad se naša u situaciji da on želi volit. Vidija je, vidija kako se cila njegova ekipa vrti zapravo oko sebičnosti. Prijatelji su si dok imaju dovoljno za roknit se nečim, bez toga se ne poznaju. Ali vidija je i da su oni ljubav, samo ne znaju za bolje. Poželija je izvuć još neke iz toga, ali zna je da ne mere. Njima se mora na neki način dogodit nešto poput ovog što se desilo njemu. Još je neko vrime proveja u tom stanju, isplaka se ko beba i uživa u ljubavi.
Onda se samo probudija. Kad je počeja micat doktori su se odma uzvrtili oko njega. Probudija je se i gleda je šta se dešava, di je on. Pogleda je na ruke i vidija je igle s infuzijom zabijene u njega. Doktori su hodali, ćaća i mater su došli i izgrlili ga. Bija je u bolnici. Kad se situacija malo smirila doktor mu je reka da su mu morali amputirat livu nogu ispod kolina. Nije ga to previše razočaralo. Sav je bija preplavljen dojmom onoga šta je proživija. Nakon toga nema veze kakva god mu se katastrofa desi. - Majko izvini što san van bija vaki sin. reče joj. Mater se rasplaka. - Ma samo nek si osta živ, ja te volin više od svega. Ćaća se primaknu. Gledali su se i šutili. Ćaća napokon progovori: Moreš li i meni oprostit? - Već san ti oprostija ćaća, reče Dugi. Reka je da će još malo odspavat, pa da će pričat poslje. Bija je umoran. Nije virova da je ovo stvarno, nije ima nikakvih sjećanja na nesreću. Ali zato je ima neka druga sjećanja. Puno bitnija i bolja. Okrenija se je i sa suzama u očima zaspa.
Nama muškarcima se ne da da izražavamo osjećaje. Mi tribamo bit alfa mužjaci, apslutni kuleri koji nikad ne plaču, jer, plaču samo pičke i tako. A sad da govorimo o ljubavi između dvoje muškaraca. Ja san ima fazu kad su me privlačili muški, al nije ovo post o tome. Nego, iman prijatelja s kojim mi je u jednoj fazi života dolazilo da legnem negdi i mazimo se, milujemo, ne seksualno, nego ono, kao neka prijateljska ljubav, razmjena ljubavi i nježnosti. Ne bi moga se ljubit u usta s njim il seksat se, to nije to. A ima san i još jednog prijatelja kojeg san tija ljubit koliko mi je drag. Al ni jednu ni drugo se nije desilo, naime, obojica su u datom momentu imali cure, a i da nisu bilo bi pitanje bi li se išta od toga desilo. I priznajem, mene je strah jednog takvog iskustva, plaši me i ugrožava mi identitet. Bija san preplašen i kad san to osjeća prema ovom prvom prijatelju. A zar ne bi bilo puno lipše, da živimo u slobodi da možemo razmijenit ljubav na taj način, žena sa ženom, muškarac sa muškarcem? Ali naše društvo je tu stavilo tabu i iako smo daleko odmakli od plemenskih društava i dalje imamo tabue koje nas je strah prikršit. Možda se čak ne tribamo ni vezat mongamno, možda, a možda i monogamni moremo razmijenit nježnost s drugom osobom. Ne znam, sad koliko je ovo što ja pričam spojivo s monogamijom, al je u najmanju ruku šteta što se ograničimo od tih, u biti prekrasnih doživljaja.
Ovaj bend mi je nova zaraza:
https://www.youtube.com/watch?v=znqQO0JyMJw
Otpusti me iz lađe
Dok mi držiš ruku
nemoj me spašavat
Jer ja tonem u dubine
u kojima moje oči imaju vid
za razlikovat mulj u mutnom
moje oči su navikle na to
U podzemlju se kriju razni likovi
Posejdon se igra praveći male pješčane dvorce
Ponekad dobaci koju šalu
i nastavi dalje se igrati smiješeći
A mi, mračni, tonemo, kao da dno nije dovoljno
tonemo i dublje, dublje prema vrućem vrelu zemlje
gdje slijepi duhovi vreline lete nadsvođenim nebom
anđeli i demoni se ljuto kolju
ali na kraju opet
se skupa smiju,
sjednu i zbijaju šale
bez imalo obaziranja na nas
Stranci smo u tom svijetu,
stranci smo drveću i pticama
stranci smo u tuđim pjesmama i pričama
stranci smo vjetru što nas miluje po obrazu
jedini prijatelj kojeg imamo je nebo
koje je pružilo ruke
i mi ga ddržimo za ruku dok hodamo
cilj svakog djeteta je sloboda
cilj svakog odraslog je da je opet dijete
O nebo
O nebo!
Što nas rađaš da se vrtimo pustpoljinama i
gazimo si učahurena tijela
zapeli u liminalnoj fazi razvoja
iz gusjenice u leptira
Što nas rađaš da si krademo lica
i halapljivo se otimamo oko nečijeg osmjeha
što nas rađaš nikada site
site
ove igre koja
uvijek na kraju pobjeđuje
samu sebe
Dok mudrac pravi lutke za igru
da ih da sebi kad bude dijete
https://www.youtube.com/watch?v=XlvWFD5UbE8
Prazan
Ostavljen
Sam
Nasmiješen
Nebo me gleda i ja gledam njega
okolo hodaju ljudi sa ogledalima umjesto glava
Ja
grizem komadiće neba i pitam se
čemu išta
osim
strasti,
snažne kao nošene olujom
kao obuzete magijom
Ispod oluje lete veliki galebovi
i ja
ih gledam i ne zavidim im
na spsobnosti da lete
Čovjeku u radnji pored
ukrao sam osmijeh
i sada ga nosam, nadajući se
da ću ga vidjeti i
u oogledalu
Nebu sam ukrao besprostornost
i sad je ljubomorno čuvam
kad mi zatreba, da pobjegnem
od lavova i tigrova
iz svog stomaka
Dan je sunčan i ja rukama pomičem sunce
da mi stoji točno iznad glave
da me čuva od tuđih pogleda
dok se nebom omotajem kao dekom
da me zaštiti od tuđih dodira
Sam
prazan
a ispunjen
do kraja
kao boca
eksiran
i čekam
da me ponovo napune
https://www.youtube.com/watch?v=zfxlXQHDGLQ
Razumijevanje. Pitanje je, možda i vječno, koliko smo mi zapravo u stanju razumit drugu osobu. Pitanje je često, koliko želimo razumit. Al opet, razumijevanje se more vježbat i učit. Pitanje je to i socijalne inteligencije, ali možda i pitanje ličnog opredjeljenja. Svi želimo da nas neko razumi i osjećamo se puno bolje kad smo shvaćeni. U komunikaciji jedni s drugima podrazumijevamo neki bazični temelj na osnovu kojeg se povezivamo. Al opet pitanje je koliko smo objektivno u stanju razumit drugu osobu. Razumijevamo uglavnom putem naših dooživljaja, i na osnovu toga pravimo paralele sa drugim ljudima. Pitanje je koliko možemo razumit nekoga sa iskustvima sa kojima se nismo susretali. Za takvu vrstu razumijevanja potreban je otvoren um i spremnost da se nauči nešto novo. Nisan odavno ima situaciju da upoznajen nekog novog, pa da vidin kako bi mi bilo pokušavat ga razumit, al komunikacija uglavnom ide od bazičnih stvari koje su zajedničke svima. Pa onaj osjećaj zadovoljstva kad 'imamo nešto zajedničko', sve upućuje na to da nam je jako bitno da budemo shvaćeni/razumljeni. U vezi je to posebno bitno. Razumijevanje je često i stvar navike, što duže znaš osobu bolje ju razumiješ, a ako s nekim dugo izgubiš kontakt, kasnije ti se glupo javljat jer niste više iste osobe, toliko je vrimena prošlo, ko će to nadoknadit i slično. Mada, pitanje je i da li razumijevanje i empatija idu jedno s drugim. Možemo razumit da je nekoga npr nečega strah, jer ga znamo i poznato nam je, npr ja razumin da mi se sestra boji zmija. Ali ja ne mogu doživit njen osjećaj straha od zmije. Možda da iman izuzetno izraženu empatiju, ili možda da baš istinski želin, možda bi moga to doživit. Mada je tu već granično šta je tu empatija a šta telepatija. Prijatelj mi je ima iskustvo na ayahuasci, kad su se tokom seanse svi međusobno telepatski povezali i svak je osjeća svakoga. To je već nešto, kad pričamo o razumijevanju. Ali kao obični smrtnici, takve trenutke, ako ćemo i imat, imaćemo ih rijetko. Mada kad smo s nekim dugo u vezi, pa i kad nam je neko dugo prijatelj možemo se međusobno osjetit. Ja san ima iskustvo kad san radija mantru sa jednin prijateljen mi, kad mi se unutrašnjost potpuno otvorila i baš san ga osjeća, njega, njegovu energiju. To je već nešto što vridi spomena. A i općenito, sa bliskim ljudima moš imat svjesne il nesvjesne momente takve povezanosti. Mada moguće je da se ljudi mogu razvit u malo višim sferama pa da mogu i empatički osjećat druge ko ja tog prijatelja kad smo mantrali. To je već nešto novo, potpuno drukčije od ovog svakodnevnog razumijevanja. Inače, razumijevanje traži otvorenost i pokušaj da osjetimo nešto novo, mada većinom nečije riječi u našem uhu zvuče drukčije nego što su izgovorene. To nam je usud, kao ljudskih bića, ali ko što reko, možda je moguć razvoj ka većem stadiju bitisanja pa da možemo i osjetit druge ljude.
Htio je letjeti ali bio je prikovan za pod. Na njegovu jedinu želju koju je imao, ostvarila mu se. Dobio je krila. Ali krila mu nisu bila od velike koristi jer je bio pretežak. U jakni je imao oko hiljaddu džepova. U svaki džep je stavljao svoje emocije, ukamenjene. Tako je u neke džepove stavljao tugu, kad je više ne bi imao snage osjećati. U druge je stavljao bijes zbog sebe što ne može podnijeti tugu. U neke je stavljao čak i fine emocije, jer se plašio loših emocija koje često dođu iza sretnih. Jakna je bila preteška, ali on se nije mogao osloboditi tereta tek tako. Gledao je obzor, prizor mu je djelovao prekrasno. O, kako bi bilo predivno poletjeti! Jednom je zamahnuo krilima, ali nije se mogao dići sa zemlje. Gledao je u džepove svoje jakne. Iako je sve te emocije odbio od sebe, time se je, paradksalno vezao za njih i postao njihov rob. Nije mogao tek tako odlučiti šta će. Gledao je jaknu, pa horizont, jaknu pa horizont. Dvoumio se. I priča završava prije konačne odluke, jer on tako želi.
Vcrs mi se piše nešto jummy, mmmm, kao ova jesenja atmosfera vanka, smeđe, tamno smeđe. Da napišem tamno smeđu poeziju? Ili da malo tamno smeđe proćakulam o svačemu? Hmmm, nije da mi se ulazi vcrs u neku dubinu, jebu me oči, jedva gledan u laptop, a sad san bija do sestre mi. Sestra mi je inteligentna osoba, ali onaj tip inteligentne osobe koja nema baš duboki uvid u realnost, nego pliva po površini jer joj je tako draže. Ili drugačije ne zna. O svačemu mi se priča s njom, o dubinama mog stanja, ali to jednostavno ne prolazi kod nje, msm kad krenem da bi priča o tome, vidin da to ne bi bilo svaćeno kako triba. A volija bi, kad bi moga, kroz rad sa psihologon fakat odrast u punom smislu riječi, rješit se zavisnosti od ćaće i matere, one psihološke zavisnosti, a onda bi, logično, slijedila i fizička odvojenost. Trenutno san nesposoban za fizičku odvojenost jer san prilipljen za kuću ko da san još materi na sisi. Imam osjećaj da ovim panikama i agresijom uporno branim sebi da se osamostalim. Al msm da je ključno vidit zašto to radim, dok god to ne znam džaba priča. I da, nadam se da se do tog znanja more doć bez porazbijane kuće il ureda mog psihologa.
Moj najveći strah je cili život bija da ću zaglavit kući ko sestra mi. Ona je imala psihotičnu epizodu nakon koje živi kući, pasivnim životom. Sad kad san kući, zaglavija, vidin da mi je sestra sritna s ovin životon koji živi. Jedino ja nisan sritan. Svi oni su zadovoljni svojim životima. Ja se ne mogu njih okanit. Ipak, činjenica da od nas četvero dice dvoje ima psihičke probleme govori da je nešto u obiteljskoj dinamici pošlo u krivo. Na sebi osjećan ogromnu težinu, stišćem ju u grudima, i zaustavljan emocije u grlu... Danas bi triba vidit psihologa, pa ću vidit šta će mi s njim bit, moja nada je da kroz rad s njim mogu se otkačit od tih nezdravih veza za ćaću i mater... Mada teško je doć do tog samostalnog mista. Djelom kažnjavam sam sebe jer odudaram od obiteljske priče, ono, crna san ovca, al svi me vole, ne mogu se na to požalit, a da me razume, pa, koliko je u njiovoj moći, jesu. Teško mi je živit samostalno i drukčije nego što moji žive. Nečega me tu strah. U tom grmu leži zec, samo nisan ja ponija nikakvo oružje da ga uhvatin, nego ovako, ako mi dođe sam dođe, ako ne, jbg...
Čovjek u ranim tridesetima gledao je kroz prozor vlaka. Vlak se vrtio u krug već poprilično dugo vremena. Čovjek je djelovao ravnodušan prema prizorima koje je viđao, vlak je vječno vrtio istom rutom, ali ruta je uvijek bila različita. Kak se vlak vrtio i vrtio, čovjek je malo prošetao uutrašnjošću vlaka. Romantična, starinska konstrukcija je bio taj vlak, i ljudi, isti ali svaki put malčice drukčiji su sjedili u vlaku. Neki su igrali karata, neki su pili i slušali bučnu muziku, a radio nije imao limite glasnoće, mogao se je pojačavati u beskonačnost. Tu i tamo čovjek bi izašao iz vlaka. Ali ne bi šetao daleko od stanice. Sjeo bi na klupu i gledao. Sunce zalazi. On sjedi. Sunce izlazi, on i dalje sjedi. Sve se ponavlja isto, a opet svaki put drugačije. Svaki put drugačija nijansa sunca. Kad bi doošao vlak, ponovo bi se ukrcao i sjeo za svoje mjesto kraj prozora.
Istovremeno, isti taj čovjek, paralelni on, je bio zarobljen u sobi. Na svakom zidu je pisala jedna riječ: Vječnost. Isti taj čovjek, paralelno vozeći se vlakom, bio je u beskonačnoj sobi u kojoj se ništa nikad nije dešavalo. A on nije mogao umrijeti, jer, već je bio mrtav. Nakon pokušavanja da izađe iz sobe, prihvatio je da ga je tu bit, Prihvatio je vječnost. Kad ju je prihvatio, iznenađujuće,pojavila su se vrata na sobi i otvorila se. On je, sav sretan, izašao vani. Vidio je prijatelje, roditelje, obitelj, kako ga dočekuju. Bio je sretan kao nikad. Ipak, u glavi su mu bile mutne slutnje, zbog osjećanja onog drugog sebe koji se vozio u vlaku.
A čovjek u vlaku se vrtio već, gledao je na sat, ali dio gdje piše datum je izblijedio. Živio je milione života, i kad ih se sjeti, svi su bili kao jedan život. Nije ga zanimalo šta će bit dalje, o prošlosti nije razmišljao, budućnosti ionako nije bilo. Digao je glavu i u kupeu je pisalo: vječnost. Na idućoj stanici je izašao. Odlučio je zaboraviti na sve što je doživio i prodisat ponovo kao da je tek rođen. Otišao je tražeći drugog sebe. Kad ga je našao, desilo se čudo, kad su se dotakli, postali su jedno. On iz vlaka je dobio sadašnjost, a n iz sobe je dobio vječnost. Jer vječnost i sadašnjost ne idu jedna bez druge. U tom momentu osjetio je bol. Probola ga je ka nož u prsima. Bila je to esencijalna bol. Bol od rastanka, pmiješana sa srećom ponovnog sastanka. Bila je to bol života, bol vječnosti. Bol koja nikad ne prestaje i koja je izvor svega onog lijepog u nama.
Otišao je prošetati. Sunce je sijalo po milijarditi put, al bilo je lijepo kao prvi put. Otišao je u vlak i provozao se. Uživao je u prizorima i čitav svijet je bio prekrasan. Onda se vratio i došao do svih ljubavi svih svojih života i sve ih je volio nevjerojatnim žarom. Kada je otišao od njih, otišao je na svirku di su omladinci svirali ko ludi, i on je plesao. Jedna žena, koja mu je djelovala poznata ga je posmatrala. Sad se sjetio, znao ju je iz vlaka.
I ona je proživjela vječnost, i utjelovila vječno sada. Otišao je do nje. Nisu pričali, samo su izašli vani. Otišli su do stanice od vlaka. Sjeli na klupu. Znaš, bilo je fino u vlaku, reče on. - Jest, ima svoju čar, pasivnost cjelokupne i neprestane vječnosti. Reče ona - Ali da nema našeg drugog ja, vječnost bi bila bez čari, odvrati on. - Bi, bila bi bez čari jer ne bi znali da se sve rađa i umire svake sekunde i da je trenutak u kojem je sve stvoreno upravo sad. - Želiš li da te poljubim. Upita ju. - Ne znam šta do sad čekaš, nije da imamo vječnost pred nama. Odgovori mu ona smijući se. On se nagnu prema njoj i poljubiše se. - Ovo je bilo fino, reče on. - Imaš cijelu vječnost da naučiš bolje. Nasmija se ona. Kad su krenuli sa stanice, na ulazu u podzemne stepenice je pisalo: bezvremenost.
Powered by blog.rs
