U jednu ruku zavidim vjernicima. Sad će Božić i oni, oni pravi i istinski vjernici se vesele jer je to dan kad je Isus rođen. Njih to veseli. Oni viruju da ih Isus može spasit od problema, patnji, u molitivi i na misi oni se 'sjedinjuju' s Bogom (jer Isus je Bog) i slično. Kad gledam katolički pristup Bogu, to u priliku liči na zaljubljenost. Zaljubljenost je, kad bi ju strogo uzeli, jedan nezdrav proces. Gube se granice između mene i nje, odjednom se osjećamo euforični kad vidimo njenu poruku, kad smo skupa niko sretniji od nas i tako. Osjećamo se sjedinjeni. Al zato zaljubljenost se istroši i onda stvarno na čisto vidimo na čemu stojimo. Pa ako se je rodila ljubav i ako smo zreli da ju gajimo i da ju zalijevamo da sretno raste, onda će ona ić naprid. Ali više nismo 'jedno'. Zato san zaljubljenost samo uvjetno nazva nezdravim procesom, jer je ona prirodan proces koji se završava nakon nekog vremena. Međutim, katolici se na isti način sjedinjuju s Isusom i sa Bogom tako da kao da su jedno s njim. I to se slavi kao pohvalan proces. Za razliku od ove biološke, ta zaljubljenost more potrajat cili život. I ljudi će se osjećat sritno, jedan dio svoje ličnosti su povezali sa konceptom Boga i imaju sigurnost jer su se 'sjedinili' s njim i tako. Islam ne poznajen kao katoličanstvo, ali sama činjenica koliko islam intenzivno utiče na čovikov život, svakodnevno klanjanje namaza npr, uz džumu i sva pravila kojih se vjernik triba pridržavat, čovik se osjeća potpuno uronjen u Boga. Takav je bar moj dojam. Reko na početku, da zavidin vjernicima. Jer da san ja vjernik i da san stvarno uvjeren da Bog more čudesno uticat na moj život, da me neko osim mene more spasit, sigurno bi bilo lakše živit. Al opet, s druge strane, možda bi tek tada i puka, kad bi konta da će me neko spasit. Zreli vjernici, opet reko, oni istinski vjerovatno su manje naivni od ovih površnih vjernika, al opet viruju u Boga koji može bit uz njih i pomoć im. Ja se nekad molim Bogu da mi pomogne, nekad mu se obraćam i zahvaljujem, ok mi je da Bog bude nešto stvarno, sad šta je, ne znam. Ali, ne virujen da mi Bog more intervenirat u životu i pomoć mi. Mislin da je sve na meni. A to me plaši. Ali tu već ne mogu ništa. Jedino se suprotstavit strahu.
Sidija je u svom kutu sobe listajući karte. Na svakoj karti je bila jedna od njegovih želja. Boja se je izać iz sobe, pa je u sobi iscrta raznorazne lipe prizore. Jedini kontakt sa svitom van sobe je održava priko malog mobitela u kutu. U sobi je bilo neuredno, ali udobno. Međutim, sve češći potresi su ga podsjećali da će morat izać vani. On, to ipak nije naumija. Previše se je navika na sobu i previše ga je strah ostavit sve što je u njoj nacrta i ostavija. Ali život?! Život, pravi, ne preko telefona se je odvija tamo vani. I mamija ga je, svin srcen je želija prionit uz njega. Ali nije moga. Njegov ćaća mu to nije dopušta. Njegov ćaća ne bi nikad odobrija jednu tako nepromišljenu akciju, kao izlazak u svit. A on, on nije moga izać od straha, od straha od sebe, kakav će bit kad izađe. Ko će bit kad zakorači u taj potpuno novi svit. I što je najgore, bija je pun bijesa. Zna je da će izlazak iz sobe bit buran. I to ga je plašilo. To ga je držalo ukipljeno od straha. Ali soba svakako neće moć bit njegov trajni dom. Potresi su sve jači i s vremenom će ju srušit. On može izać ili svojevoljno, ili dočekat raspad koji će donit potresi, bez znanja o tome oće li priživit. Također, u mračnim i vlažnim noćima, duhovi su mu govorili da učini grozne stvari. Zna je da je jedini ispravan put da izađe vani, pošto po to. Ali kad za ono što znaš nemaš hrabrosti... Preostaje ti da se moliš za čudo. Čudo koje se triba desit u tebi. Da te preokrene. Da te pokrene. Da se oslobodiš. On, koliko je želija toliko i nije želija slobodu. Soba mu je davala osjećaj sigurnosti, bila je poznata. I dok ovo piše, na papir koji će poslje pribadačom zakačit na zid uzaludnih pisama, ipak se nada, da će doć dan kad će osjetit i iskusit slobodu.
https://www.youtube.com/watch?v=Q-nVmBkSzBU&feature=emb_title
Samac, homoseksualac je odlučija posvojit dite sa Downovim sindromom koje je prethodno odbilo 20 obitelji. Pa onda kad neko misli da homoseksualci ne tribaju posvajat dicu!
https://vt.co/lifestyle/relationships/single-gay-man-adopts-girl-with-downs-syndrome-after-she-is-rejected-by-20-families/?utm_source=vt&utm_medium=junglecreations&utm_campaign=post&fbclid=IwAR1pVUE9SwnURNQk93b-qzVK6ZImNElT5SQQ2FfnVwOHeL-VCery7nxpO28
Na teritorijama naših državica nastalih raspadom bivše države, uglavnom vlada desnica i desna propaganda. To se vidi i po situaciji u medijima. Državni mediji su, koliko god bili kvalitetni, uglavnom režimski. Situaciju u srpskim medijima ne pratim, tako da to mogu izuzet, mada pretpstavljam da nije bolja nego ova u Hrvatskoj i BiH.
U Hrvatskoj HRT emitira propagandne desničarske 'dokumentarce' Antuna Vrdoljaka, koji je prikriveni fašista i neprikriveni nacionalista. Ubrzo će na HRT bit emitiran film 'General', napisan po ratnom putu generala Ante Gotovine. Ko voli nek izvoli, al mene bi zanimalo kad će i oće li ikad bit prikazan Dnevnik Diane Budisavljević, koja je spašavala dicu od ustaša, pa da se vidi ko su bili veći zločinci u drugom svjetskom ratu, i šta je bila NDH. Teško da ćemo taj dan dočekat. A u vezi novog rata, svi se busaju u prsa kako su nasljednici Tuđmana, koji je bija nacionalista i s kim se nema šta iko ponosit.
U BiH, sjećam se priloga na FTV-u, povodom datuma obilježavanja logora Armije BiH u Bugojnu i Hrvata koji su propatili u njemu. Naime, na FTV-u se na taj datum samo usput spomenilo kako je danas datum kad Hrvati obilježavaju svoje žrtve logora, te nakon toga voditeljica kaže nešto u stilu: A u istom tom Bugojnu je bio i logor HVO-a i prikažu ispovijest nekog Bošnjaka kojeg su maltretirali vojnici HVO-a. Svaka čast na obilježavanju patnji Bošnjaka, ali da se na dan obilježavanja hrvatskih žrtava prikaže takav prilog na FTV-u, to je moguće samo u našim nacionallističkim medijima. Pa se onda Bošnjaci čude što Hrvati žele svoj entitet. Kako bi se triba osjećat jedan Hrvat koji gleda taj prilog? Oće li on doživljavat FTV kao i svoju televiziju?
S druge strane, Hrvati u BiH također su nacionalisti i sve i da su Bošnjaci ok prema njima, da nema nacionalizma na FTV-u, da se ne Bošnjaci ne biraju hrvatskog člana predsjedništva, oni bi i dalje tili treći entitet i svoju isključivo nacionalnu televiziju, nikakva opcija građanske BiH im nije prihvatljiva. Nikakav suživot im nije prihvatljiv. A da ne govorin da neko od hrvatskih političara, recimo Čović, ode u Ahmiće odat počast Bošnjacima koji su poklani od strane HVO-a.
Zaključak ovoga je to da se današnji mediji dobro brinu o odgoju novih sinova i kćeriju nacije, da bi ima ko glasat za njih na izborima, a oni će skupa bit na dernecima i svađat se u javnosti.
U Castanedinim knjigama, Don Huan uči Castanedu kako postat čovjek od znanja. Teško bi bilo nekome ko nije čita Castanedu predočit šta je točno čovik od znanja. On je mistik koji je spozna prirodu stvarnosti, ali je i mag koji djeluje u stvarnosti, nije pasivan. I u njegovu učenju, on Castanedi spominje kako postoje četiri neprijatelja čovika od znanja. Prvi neprijatelj je strah, drugi jasnoća duha, treći moć, a četvrti starost. S druge strane, smrt ne smatra čovikovin neprijateljem, nego učiteljicom i tvrdi da je smrt čoviku uvik na livom ramenu.
Sad, jedno po jedno. Prvo: strah. Zašto je strah neprijatelj čoviku od znanja? Prvo, zato što je postajanje čovikon od znanja u biti opasno. To zahtjeva sučavanje sa unutarnjim demonima, ulazak u sfere postojanja koje prije čovik ne bi ni zamislija da su tu i slično. Čovik, od tih stvari prirodno zazire i osjeća strah. Ako ga strah previše sputa, neće moć nastavit put čovika od znanja, jer taj put neminovno dovodi čovika da se suoči sa unutarnjin strahovima. To je neminovno kako bi čovik iša naprid, kako bi napredova na putu. Castaneda pita Don Huana: more li čovik bit dugo pobijeđen od strane straha, pa se opet izborit s njim, nakon više godina. Don Huan reče da može, ali da u tom slučaju čovik zapravo nikad nije bija poražen, vodija je u sebi borbu, nije podlega strahu. Reče, ako čovik poklekne prid strahon i ako ga strah porazi, da ne može više nikad ponovo se suočavat sa strahom i nastavit put čovika od znanja.
Drugi neprijatelj je jasnoća duha. Zanimljivo, kad čovik pobijedi strah, stiče jasnoću duha. Drugin riječima, vidi stvari ispravno, onako kako one zapravo jesu. I to je napredak, korak dalje od straha, ali to također more zarobit čovika. Čovik kad stekne jasnoću duha more se učahurit i ne usudit se da djeluje, nego ostat na tome da, ajmo reć racionalizira stvari i da mu to bude dovoljno. To ga dovodi u poziciju da postane statičan, a kad postanee statičan, prestaje napredovat na putu čovika od znanja. Međutim, jasnoća duha se more koristit na druge načine.
Jedan način je da čovik, sad kad je slobodan od straha i jasno vidi svit je taj da počne da djeluje. Svojim djelovanjem čovik dobiva moć. Pošto je steka predispozicije za moć, čovik tada zaista postiže moć svojim djelovanjem. Iako postoje razne vrste moći, Don Huan inzistira da je to sve moć, bilo da čovik želi neku fizičku sposobnost, tipa dobar libido, manipulaciju stvarima, novac, šta god, sve je to moć. I čovik, u toj situaciji i stiče moć, ali ta ga moć može opit i može stagnirat u napretku i ostat uživat u moći cili život. Ključna stvar u ovom stanju je ne vezat se za moć, shvaćat je kao i sve ostalo na svitu, ko nešto prirodno i prolazno. I bitno je imat jak duh da čovik ne poklekne prid čarima koje moć nudi. Bitan je i moral, da čovik moć koju stekne koristi u dobre svrhe. Ako čovik kad stekne moć, ostane neopijen njenim čarima, ostaje mu zadnji neprijatelj čovika od znanja.
Taj neprijatelj je starost. Čovik, kako sttari, dobiva prirodnu želju da završi sa svojim razvojem, da se povuče iz života. To je stvar protiv koje se čovik od znanja triba borit, jer i u starosti čovik more napredovat, uživat u punini života, stvarat i djelovat. Potribno je borit se sa inercijom koju starost vuče za sobom. Potribno je ostavit se otvorenim za učit nove stvari, ne računat da si završija sa životon.
Kad čovik gleda ova četri 'neprijatelja', zanimljivo je primjetit kako nešto što dobiješ kao dar, more da te zarobi. Istovremeno je i dar al more ti postat i zatvor. To su jassnoća duha i moć. Oboje su tu kao dar za čovikov trud, dati su nam da u njima uživamo, ali nas mogu i zarobit. Također je bitno što Don Huan ne smatra smrt neprijateljem, nego učiteljicom. On inzistira da čovik bude stalno svjestan svoje smrti. Da ga ta svjesnost održava živim. Također, bitna stavka Don Huanovog učenja je to da se živi ko ratnik. Ratnik živi tako što na stvari koje mu u životu dolaze ne gleda kao na blagoslov ili prokletstvo, ko što to gleda većina ljudi, nego ih gleda kao na izazov. Ratnik slijedi put srca, i kad donese odluku nikad se ne osvrće za sobom. Da bi se bilo čovik od znanja, neophodno je da čovik bude i ratnik. I na jednom mistu Don Huan spominje bitku sa smrti, kaže nešto u fazonu, ratnik se bori sa smrti i iako zna da će izgubiti, on je zadovoljan time što mu je volja bez mane i on se u toj borbi smije, smije.
Don Huan takđer tvrdi da ono što čovika drži stabilnim u življenju života čovika od znanja je ljubav. Ljubav prema stvarima u životu. U jednom momentu čak i uzima šaku zemlje i govori kako tribamo bit zahvalni na ovoj planeti, ovom životm biću, koja nas opskrbljuje svim što nam triba. Ljubav širi i na čitavu planetu. Takđer, zanimljivo je primjetit da nema završenog stanja u postajanju, ili bivanju čovik od znanja. U biti borba traje cili život, sve dok ne umremo borimo se sa zadnjim neprijateljem, starosti. To navodi na zaključak da čovik od znanja nije završen čin, u smislu da si to postiga i to je to, nego je to, zapravo proces. Čovik od znanja si od momenta kad se upustiš u tu priču, al nikad ne završavaš sa zadatkom. U tom svitlu gledano, jasno je što Don Huan toliko inzistira da Castaneda živi ko ratnik, jer je to jedini način na koji se more ispravno živit.
Castanedina djela nam donose mudrost jednog izuzetnog čovika i povlače za sobom svit pun magije i čarolije koji smo mi na zapadu gotovo potpuno izgubili. Obične stvari postaju čarobne u njegovim knjigama i također, Casstaneda nema arganciju jednoog zapadnjaka naspram prirode, nego posmatra prirodu skromnije i kroz učenja Don Huana, vidi prirodu i zemlju kao svit sila koje su puno iznad naše mogućnosti vladanja njima. To je nešto na šta mislin da ljude triba podsjetit.
Ne znam šta će bit od mene. Na šta ću izać. Ne usudim se sanjat... Pravit planove, strah me. Strah me i reć čega me je strah. Strah me sebi priznat. Strah me je napisat da ne ureknem... Strah, glavna rič u ciloj priči. Danas san vidija da bi me bilo strah uć u ove procese i da nema agresije. Čovika je prirodno strah od nepoznatog. Ne sviđa mi se što vako puno pišen, jer bi volija da mi se postovi olade na blogeru malo, da stoje bar dva dana. Al šta je tu je. Mislin da Bare ovdje dobro opisuje moje stanje:
https://www.youtube.com/watch?v=6i46k2askM0&feature=emb_title
Život. Kap u moru prašine, kamena, oceana na Zemlji postoji život. Stvorovi smo ove planete i na njoj tribamo bit zahvalni. Njoj tribamo bit zahvalni što nas je rodila. Možda je ona čak na neki način i živa, ne isključujen tu mogućnost, ali to je sad manje bitno. Sve religije nas uče kako smo stvoreni ovako, onako, a malo koja ističe važnost Zemlje za nas sve. A mi smo zemlja, stvoreni smo od kemijskih spojeva ovoga planeta.
Ja ne djelin život na zemlji na manje i više vridne vrste. Ne mislin da samo ljudi imaju dušu. Ne da ne mislin, nego znan da i biljke i životinje imaju dušu. Životinje su nešto predivno. Naša mlađa braća i sestre. Rastu na ovom planetu, razvijajuć se u kompleksnija bića, ko što smo i mi milijunima godina radili. A radimo i dan danas.
Biljke, biljke su isto predivne. Neki dan čučim na ovom svog brigu di provodin vrime u kontemplaciji i vidin jednu malu zelenu travku. Tako sićušnu, tek centimetar dva visoku, a opet živo. Ta travka je živa. Ta travka ima dušu. Ta travka je čudo. Čudo ovog planeta. Tada kad san je gleda san je malo pomazija. Znan da ona to osjeća. Neka počne svoj život sa osjećajem ljubavi, pa makar to bija samo sekund.
Sinoć san se sitija jednog jako lipog momenta. Bija san sa prijateljen mi kod nas u kafiću u selu nam. I malo po malo, počela me je obuzimat panika. Bili smo s još jednin likon na kavi i ja san u oko 15 do 9 bija toliko napet da san mi reka da moran ić s kave. Otišli smo, ja san bija sav ko pokisa. Pun dojma da san sama propast, i da od mene nema ništa. Prijatelj mi je ima potrebu da uradi nešto, da me ne ostavi takvog, i predložija mi je da uradimo mantru, vamo na jednom brigu blizu kuće mi. I tu smo počeli radit tu mantru, ja pun naboja od emocija. Sami, nas dvojica i oko nas mrak. I malo po malo, počeja san se otvarat i osjećat lipo. Preplavila me zahvalnost prema zemlji što me je rodila, i dok smo tako sidili par san se puta naklonija prema zemlji i poljubija je. Počeja san bivat istinski sritan. I u jednom momentu san se otvorija i osjetija energiju prijatelja mi, i od sve siline emocija i zahvalnosti mi se pojavila baš nevjerovatna ljubav prema njemu, obrgrlija san ga snopom ljubavi i reka: voliću te di god bija i ko god bija. Takvu ljubav ne znan baš da san osjetija nekom drugom prigodom. Vjerovatno je bilo do kombinacije emocija, što san bija baš loš, pa uz njegovu pomoć nadoša. Dalje smo nasstavili mantrat i mene je u jednom momentu počeja uzimat smij (smijeh), i tako san se samo počeja smijat, bez ikakvog razloga. Kako san ja počeja, tako i prijatelj mi, i u jednon momentu smo mi, ko dvi budale, na putu po brigu di nekad zna neko i doć, se smijali ničemu. Bija je to tako lip osjećaj. Kad san se vratija kući, osjeća san strah, ali nisan se kačija za nj. Kao da san uronija metar dublje u svoju psihu i samo san pušta strah da prolazi mnome a ja san ga posmatra. Mada, sad kad se sitin, ko da san jednin djelon bija povezan, navezan na jedan strah. Ne znan, znan da mi je bilo ok osjećat strah i da mi nije predstavljalo problem. Tu noć san zaspa i ujutro se probudija isti ko i prije, ko i inače. Inače, taj mi je prijatelj od malena prijatelj, družimo se praktički od kad znan za se. Imali smo faza u odnosu, al ostali smo prijatelji. Bilo bi fino kad bi moga imat takvih momenata ko taj s njim, al ne znan kako da dođen do njih. Ajd, s vrimenon ću valjda nešto i naučit.
U svitu, je općenito, puno patnje. Nije svak rođen da bude sretan. Možda svak ko je rođen ima šansu bit sritan. Ali neki je prokockaju. Neki polude, završe ko šizofrenici, neki bipolarci, Borderlinei itd, u spektru psihičkig poremećaja. Neki postanu ovisnici o alkoholu il drogama. Neki postanu potpun sluđeni pa ubiju nekoga misleći u glavi ko zna šta. Ko što reko, u svitu je puno patnje. Kad se nađeš na margini društva, zaboravljen, u nekom zatvoru il ustanovi, di život stoji, svak je zaboravija na te. Osim možda najbližih, al jebiga, ti najbliži nisu tu da mogu non stop bit s tobom. Kad završiš na ulici ko beskućnik, malo ko će imat milosti za te. A šta je tek sa ovim tihim, dubokim patnjama koje ljudi vode iza zatvorenih vrata svojih stanova i kuća, pogrešni izbori, kukavičluk, odustajanja, kajanja. Takvi često iz mržnje prema sebi postaju nasilnici... Mada nije pravilo. Svit je zajebano misto, zašto je napravljeno da bude baš ovako kako je, ne znam. Reka bi da nije ni napravljeno, nego da smo mi ljudi došli do te točke di smo sad ovakvi kakvi jesmo. Da prolazimo muku pročišćavanja da bi došli do točke da imamo trajnu sriću.
https://www.youtube.com/watch?v=e7bxXjQL3cY
Sve što postoji postoji u odnosu na nešto. Kad su radili eksperiment da ljude liše čula, zatvore im oči i uši začepe, stave odijelo priko kože i potope ih u vodu ljudi maksimalno izdrže par minuta. Takva smo bića da postjimo u suodnosu sa našim okolišem. I jedino tako možemo postojat. Sad, dalo bi se razmislit šta to govori o nama. Šta to goovori o svemu, pa i o prirodi univerzuma. Svima nam treba nečija pažnja i nečija prisutnost, kao društvenim bićima, i sve je drukčije kad to podijeliš s nekim, i mi smo pomalo druukčiji sa svakom drugom osobom. Pitanje je da li bi se to moglo primjenit i na svemir ili zemlju. Možda mi kao ljudi nismo jedini koji ovise o tome da ih je neko drugi svjestan. Pa makar to bila drveća u šumi, al da neka bića su tu oko nas. Možda je zemlja rodila nas da budemo svjesni nje. Možda svemir ovisi o našoj svjesosti o istom. Možda kad bi potpuno uklonili svjesnost o nečemu ili nekomu, možda bi to ili oni prestalo postojat. Naravno, nemoguće je da o čoviku niko ne bude svjestan. Sve i da ga stavimo u tamnicu, opet je taj koji ga je odveja u samicu i zaključa, svjestan da je on u samici. Ima neka kvaka u toj svijesti o nečemu, ako gledamo Boga, onako kako san ga opisa u nedavnom postu, on možda dobiva novu dimenziju sebe sa svakim našim novim dostizanjem svijesti o njemu. I ne mislin sad na koncept o njemu, nego o pravom iskustvu toga nečega što nazivamo Bogom. Možda i Bog i mi međusobno ovisimo o svjesnosti jedno drugog. Ne mora se to svatit doslovno, moremo mi bit svjesni neke životinje, rijeke, planine, i to je svjesnost o Bogu, jer sve je to Bog. Iako možda se baš tribamo prosvitlit i dostić iskustvo Boga, ili čega već, što se krije iza tog naziva. Zanimljivo je, da za sad, od svih životinja na planetu jedino mi ljudi smo sposobni dosegnit ovoliku svjesnost. Također, sposobni smo se prosvitlit, vidit suštinu svega što postoji. Imamo nevjerovatno sposoban racio i moremo spoznat nevjerovatne stvari. Možda smo na putu da više ne budemo ljudi, neg nešto drugo. Isto ko što smo se od običnih životinja razvili u ljude, tako možda sada se iz ljudi razvijamo u neka još kompleksnija bića, koja ćemo možda bit nakon smrti. Možda, samo možda. Živili mi. :)
Naše misli su naša stvarnost. Mi smo u principu stalno na raskrsnicama, samo ih baš i ne vidimo. Večeras san ima situaciju di mi se pojavila jedna pesimistična misao, osjetija san težinu emocija koje vuče u sebi. Nisan je izabra, nisan je uzeja sebi, uvatija se za nju. Prošla je i ja san bija ok. A da san je prihvatija, to bi bilo sasvim drugo okruženje, na momenat ko da mogu reć i da bi bija druga osoba. Svaka misao vuče za sobom emotivna stanja na kojima počiva, iz kojih je iznikla. Misli su kao skice, za zgradu recimo, a emocije su sadržaj te zgrade, njena dubina, sastav koji popunjava zidove. Svaki dan gradimo kule od misli u našim glavama, i lančanom reakcijom, misao po misao, nađemo se u nekom scenariju u tren oka. Nekad je taj scenario ugodan, a nekad, pa možda i češće, neugodan. Većinom, kad nas um šah matira, smo sami odigrali te poteze koji su nas pobijedili. Samo, nikad nije kasno za otpustit tu šah mat situaciju. Samo pustiš misli i to je to. Ne hvataš se za njih. Mooji je priča o jednoj tehnici lova na majmune u Indiji ja msm. Naime, u neku kutiju, šta li, stave bananu i naprave otvor taman da samo šaka more proć. I majmun zavuče ruku, uzme bananu, ali je ne mere izvuć i tako jadan pokušava izvuć se, a nije svjestan da samo triba pustit ono što drži i da će se oslobodit. Takvi smo i mi ljudi počesto. Uglavnom držimo sebe u svojim sranjima jer nam je tako draže. Reče iz osobnog iskustva, jer ipak san vrhunski serator. :)
Nego, koja vam je bolja?
Neki blogeri su ovde na ovom blogu već dosta dugo. Ja san tu od 2011te i ostajen tu još uvik, iako san ima faza kad san se skroz skinija sa bloga. Zanimljivo je, kako se u različitim fazama života javi ta potreba za pisanjem, za djeljenjem svog intimnog unutrašnjeg prostora s nekim drugim. I to sve fino, anonimno, perfektno smišljeno. Mislin da u svima nama postoji potreba da pustimo druge u naš život, i da se otvorimo drugima, neko to voli zbog užitka, neko da olakša patnju, al kako god bilo pisanje je nešto što volimo i što nas održaje skupa. Uz pisanje, jasno, želja za komunikacijom. Kad se sitin starog bloga, bilo je tu dobrih tekstva, a zanimljivo kako mi se orjentir zbog kojeg pišen totalno prominija haha. Il možda i nije toliko? Kad san otvorija svoj prvi blog motivacija mi je bila da bude kao portal za raznorazne teme, teorije zavjere, duhovnost, kritika religije, kapitalizma, nacionalizma i svega toga u društvu na šta san bija nabrijan. Mada, i sem tih sadržaja je bilo drugih tema i tako to. Sad mi je fokus drukčiji, više san orjentiran ka unutra... Ne znan jel to moj lični zaokret ili se to tako dešava s godinama? Vi što ste ovdje prije 2011te mi morete odgovorit na to pitanje haha. Ovaj blog san otvorija kad san se prvi put vratija iz Sarajeva kući zbog nepodnšljive anksioznosti. Sad kad gledan, djeluje bezze čega san se sve plašija. Ali evo me opet na pisanju, sa novim mentalnim problemima, i, iako ovaj put nisan počeja pisat zbog problema koje iman, pisa san i prije nego su došli, sad su jedna počesta tema na mom blogu. Mada bude tu toga još. I sad ima politike i društvenih tema i duhovnosti, al nema onog naivnog mladenačkog žara da iđen minjat svit. Znači, ipak odrastam iako se trudin ostat dite haha. Svakako, nadam se da ćemo se još družit. Živili mi. :)
Kasno je, a ja ne mogu spavat. Lega san prije dva sata, valjan se po krevetu i nikako zaspat... Nisan odavno pisa o sebi, pa možda je ovo momenat za toga. Ovako, prid jutro, dok san još budan... Zahvaljujući jednoj prekrasnoj sobi san trenutno ok. Inače, bija san katastrofa. U ovaj četvrtak san se vidija sa psihologon. I kako mi se čini, neću moć s njin izbjeć to nasilno ispoljavanje agresije. I s njin mi je došla tuga, pa me pribacilo na agresiju i tu ja stanem. Ali ono ne stane tu, nego ruje, ruje u meni dok ne nađe neki ventil kuda more izać. Zadnjih par dana san bija loše i već san bija spreman pridat se da odem na dno dna, znači kad kažem dno dna mislin da uradin neko sranje i da me zatvore u neku instituciju do kraja života. Nema u ovom mom stanju sredine, ili ću se izborit i bit odličan, ili će bit katastrofa za mog potpunog sloma i za crne kronike. Ja, kako stvari stoje, kući ne mogu porazbijat. Ovaj potisnuti dio mene, kako stvari stoje, se neće integrisat u moju cjelinu bez ispoljavanja agresije. Palo mi je na pamet da potražin neko prikladno misto, di mogu sa psihologon ispoljit ovu agresiju. Samo iz glave ne znan di bi to misto moglo bit. Nisu meni problem ni pare, platija bi ja svu štetu koju bi napravija, al ne znan di. Ostaje mi eventualno da budem 'pozitivan' u iščekivanju nekog mista da mi se otvori, na onaj fazon zakona o privlačenju. Ili će možda rad sa psihologon donit neke neočekivane promjene pa neće bit potrebe da kući razbijam ili neće bit potrebe za razbijanjem uopće, što je idealno, al ne dajem tome priko 5% šanse. Um mi stavlja zamke koju god opciju da odaberem. Šah matira me. Izgleda da jedino vridi ona od Aleksandra (Sjeverno? :D) Makedonskog, udarac mačem po gordijskom čvoru. Nešto ja u sebi još nisan spreman da napustin. Ne mogu pustit tu obiteljsku karmu, taj kao nepisani sistem pravila i obiteljskih odnosa. Iman osjećaj da ću, ako ovo prođen, bit sam. Ali ne da mi se teoretisat. Nema od tog koristi. Ne znam ni od čega ima koristi. Da san ima tableta večeras vjerovatno bi proguta jednu šaku i završija s ovim. Tužno, a toliko blizu cilja. U ovom procesu, koji faktički traje cili mooj život, san proša neke stvari di bi mnogi poklekli. Izborija san neke borbe na kojima bi mnogi pali. I ne pretjerujem kad ovo kažem, niti se hvalisam. Ali ovo sad.... Kako mogu bit ovolika kukavica, baš kad san blizu razriješenja sveg ovog sranja koje vučen godinama. Neman objašnjenje. Nadam se samo da ću bit hrabriji i odlučniji i nadam se da ću nać prostor u kojem mogu porazbijat. Nadam se i da će ta potreba za razbijanjem proć. Dobija san malo smirenosti na kredit, zahvaljujuć, osobi s kojon san priča večeras, al ukopaću ja sebe brzo ponovo, znajuć se kakav sam. Nikako dovršit ovaj post, stalno iman osjećaj da još nešto oću reć... Vjerovatno ga ne mogu dovršit jer san sam nedovršen. Tako da će takav ostat i post. Do nekih boljih vremena, uživajte mi. Jebo život ako ni u čem ne uživaš, a meni je, izgleda od uživancije ostalo samo pisanje.
https://www.youtube.com/watch?v=_uofQD-N6UI
Klinci koji danas odrastaju će u Star Warsima gledat glavnu junakinju, a ne junaka. U serijama i filmovima, povremeno će nailazit na homoseksualne osobe, parove i slično. Ti klinci, nadam se, neće primjećivat neku promjenu koja se je desila, njima će bit normalno da i žena može bit hrabri borac i da i homoseksualci postoje kao i ostali ljudi. Takvo stanje je velik napredak. Nama, koji smo ajmo reć u prijelaznoj fazi po tim pitanjima, je takvo stanje novost. Uglavnom smo navikli na muške junake i na isključivo strejt parove, pa kad se desi neki homoseksualni par u recimo, Game of thrones, malo nas iznenadi, ono, primjetimo to kao 'nešto drugačije'. Meni je drugačije i to pozitivno drugačije. A definitivno mi je drago da nove generacije neće vidit to ko 'nešto drugačije'. Mada, na ovim našim balkanskim brdima, još je leglo homofoba i nema puno priče o homoseksualnosti. Pa tek nam je ove godine bija prvi gay pride u državi. Također, žene se odgajaju patrijarhalno, one se uče kuvat a muški ne, sklanjaju sa stola tanjire svojoj braći itd, a od muškaraca se očekuje da stvore bogatstvo i prehranjuju cilu porodicu. Zaostala smo sredina, nema se šta reć. I svaki korak naprid po tom pitanju se gleda kao na 'zlo sa zapada'. Sestra mi je baš spomenila kako je slušala nekog fratra koji spominje kak su migranti i liberalna ideologija dva jahača apokalipse. Pa onda čovik da ne komentira sranja koja ljudi slušaju iz usta hožda i svećenika, i da ne komentira stavove religija? Na stranu vjernici koji su normalni i ok, al takvih je malo. No, dobro to. Ima još masu problema koje tribamo riješit. Odnos prema okolišu, raspodjela bogatstva tako da i nas 99% imamo normalne financije, ratovi, financiranje terorista i slično. Pa kad san se dotaka filmova i serija, još mogu zamjerit što su u Holivudu ko negativci redovno Rusi, a u zadnje vrime islamski teroristi. A isti taj licemjerni zapad, priko Saudijske Arabije, financira i potiče te teroriste, protiv kojih se navodno bori. Puno je izazova prid nama, ali nije istina da nismo napredovali. Ali još će puno vode tribat proteć da bi nekad naša dica, unuci, prapraprapraunuci, mogli živit u istinski ostvarenom čovječanstvu i da bi s ponosom mogli reć: Ja san čovik.
Powered by blog.rs
