Sjene iz djevočicinih snova

Mesijanizam uglavnom dovodi do katastrfalnih posljedica. Što više čovik viruje u svoje 'veliko' poslanje na ovom svitu, to je veća šansa da će zagazit u stranputicu, ili u još gorem slučaju, u ludilo. Najveća zla koja su činjena, činjena su u ime onih čije je poslanje bilo ogromno.

To su ratovi u ime ljudi koje je Bog postavija za kraljeve, kojima je Bog da da vladaju u njegovo ime. Jedna blogerka je, davno već, na jednom postu rekla kako sva zemlja na svitu pripada Bogu, i kako je na njemu da je dane onome ko će njome najbolje upravljat. Još fali neko ko će zaključit da je Bog baš njemu da to poslanje i imamo džihad, koji ne prestaje. A ako se nađu dvojica sa istim poslanjem od Boga, kuku ga nama, jer prvo će zaratit jedan s drugim pa onda sa svima ostalima, koji ne viruju u njihovo poslanje.

Druga vrsta zla ovoga tipa je svjetovno poslanje. Takvi su npr kultovi ličnosti, velike vođe i slično. Oni mijenjaju Bogove kultom ličnosti koji su izgradili sekularno, i o tim kultovima ličnosti nema mista za raspravu, nego jedino slijepo štovanje dolazi u obzir. Jer to su naši osloboditelji, dobročinitelji, čobani bez kojih mi nikad ne bi mogli živit. Svako preispitivanje kulta njihove ličnosti završava u gulagu, ili na golom otoku.

Kad se sabere i oduzme, ljudima triba vira u nekoga ko im je spasitelj. Triba im vira il u Boga koji će ih spasit, ili u ljude koji su spasitelji, bilo u ime Boga, ili u ime klasne borbe itd. I ljudima nema ništa draže nego da svoju sigurnost projiciraju u vođe izvan njih samih, kako oni ne bi bili odgovorni za svoje živote, nego Isus, Muhamed, Tito, Kim il sung il ko već drugi. Pritom ne mislin da neki od ovih ljudi nisu bili stvarno vridni, Isus i Muhamed su bili, donekle je bija i Tito, nego naglasak je na virovanju i pridavanju svoje moći tim ljudima. To je u principu idolopklonstvo.

I da, malo san zastarija kad spominjen Titu, današnji velikani su Milošević, Tuđman i Alija, barem kad se našim prostorima radi.

Što je veće uvjerenje u svoje poslanje, to će se osoba sa mesijanskim kompleksom beskrupuloznije borit za svoje ciljeve i apetiti će joj biti veći. U svom ludilu, možda neće nikad ni prestat ratovat. Tu mogu navest Hitlera, koji je ratova do potpunog sloma. A sad, s druge strane, šta je ssa svim karizmaticima koji su svojim životom neizmjerno zadužili naš svit. Šta je sa Isusom, Muhamedom, Budom, Lao Ce-om, šta je sa Martin Luther Kingom, Ghandijem, Nelsonom Mandelom, Teslom i svim znanim i neznanim ljudima koji su se borili za bolji svit. Da li su i oni imali poslanje?

Ja virujen da jesu. Al njiovo poslanje nije urezano njihovim rođenjem, niti su oni ikad tražili da ih se slavi i obožava. Ja virujen da su imali poslanje, pa možda mogu i povuć ovo za rođenje, možda su se rodili sa preddispozicijama za velike stvari. Ako je takvo nešto moguće. Bilo kako bilo, oni su bili veliki ljudi koje će povijest pamtit i oni su ono svitlo u mraku, što svitli za sve ne koji još traže svoj put. Takvi kao oni se često nađu u suprotnim stranama sa ovim koji viruju u svoja poslanja da vladaju i da gaze po kome hoće i kako hoće. I nažalost, često umiru od ruke takvih.

Tako imamo dvi vrste ljudi sa poslanjem, oni koji su tu da čine svit boljim i one koji u svom ludilu, ne vide da uništavaju sve prid sobom, čak uključujuć i vlastitu budućnost. I da naglasim, nije zlo jedino mesijanizam. Zlo ima puno pojavnih oblika, a mesijanizam je samo jedno od njih.

Ovaj post pišem inspiriran jednim razgovorom u komentarima. A to je pitanje: Šta je znanje i postoji li univerzalno znanje, postoji li istina jednaka svima? Za moje pojmove ima više vrsta znanja. Postoji znanost sa svojim teorijama i konceptima, znanost je racionalno znanje, ona predstavlja maksimum koristi koju možemo dobit korištenjem se našeg razuma. Za znanost su bitni dokazi, to jest istine potvrđene empirijski. Međutim, i takvo znanje je uvik subjektivno, jer ne postoji univerzalni kriterij po kojem se moremo orjentirat u ovom pitanju. I znanost se stalno razvija, raste, priznaje svje greške i to je super. U svakodnevnom životu današnjeg čovika znanost igra nesagledivu ulogu, i da je nije bilo živili bi još uvik u srednjem vijeku.

Druga vrsta znanja je znanje stečeno iskustvom. Mogli bi to nazvat i 'mističnim znanjem', mada ta riječ vodi u krivom smijeru, jer 'mistično' zvuči kao nešto konfuzno i nejasno. I ono i jest takvo, ali samo onima koji ga nisu iskusili. Oni koji su ga iskusili znaju da je takvo znanje pravo otriježnjenje od deluzija u kojima živimo, pa i umiremo. Tako npr iskustvo ljubavi koja je suština svega što postoji spada pod to znanje. Kvaka je, što i znanost, posebno fizika, nastoje doć do odgovora šta je u suštini svega. Samo, fizika i duhovost ne pričaju istim jezikom. Al fizika je zadužila i duhovnost otkrićem svemira u kojem živimo, u današnjoj duhovnosti svemir ( ili Svemir) igraju bitnu ulogu i ta spoznaja svemira je unaprijedila i duhovnost. Jer sad se osjećamo kao jedno sa svemirom, smatramo da je svemir živi organizam kojeg smo dio i slično, ukratko, tu je znanost uticala na duhovnost.

Bilo je i obrnutih primjera, pogotovo iz vrimena renesanse, di su se ljudi nadahnuti vjerom bavili znanošću i dolazili do novih spoznaja.

Ono što se ja pitan je to, da li postoji istina koja je jednaka svima? Po mojoj logici, istina je jedna i jedina, i ne ovisi o našoj percepciji. Recimo za primjer život poslje smrti. Monoteističke religije vjeruju da iđemo u raj il u paka. Budisti i Hinduisti da se reinkarniramo. Ateisti da nestajemo. Ne mere sve istovremeno bit tačno. Ali opet ovisi od svačije percepciije koju će istinu usvojit kao svoju. Zanimljivo je razmišljat u budućnosti, oće li se odgovorit na ova suštiska pitanja, ili će ona zauvik bit bez odgovora... Ko zna kako se to uopće razvija, možda kad čovječanstvo kad dosegne jedan stadij, se urušava samo od sebe i kreće ponovo od nule. Možda se svemir konstantno raspada i ponovo rađa. Bezbroj mogućnosti postoji. Sad za sad meni je dobro što postoje različita vjerovanja, možda je najlipše i da ostane tako.

Postoje neki momenti u kojima se možemo osjećat toliko duboko kao beskrajan ocean. Postoje momenti kad dobijemo odgovor na sva pitanja, ali odgovor nije nakav kakav smo očekivali. Postoji ljubav, koja je dublja od svega. Ljubav, koja je ispod ove uobičajene ljubavi, koju bi nazva privrženost, ili sviđanje. Ova ljubav o kojoj pričam je bezuvjetna, beskonačna. Ona je kozmička sila, ona je sve što postoji. Ona ispunjava biće onoga koji ju prvi put iskusi najdubljom ljepotom, ganutošću, srećom i radošću. Ispunjava pluća, da čoviku jedino preostaje da se pita: Šta more rodit ovoliku lipotu. Kad čovik jednom dođe u kontakt sa takvom ljubavi, promijenjen je zauvijek. I uvik u životu mu je ta ljubav dostupna, na sitnice koje krene volit ga prebaci na tu duboku, sveobuhvatnu ljubav. Kad je iskusiš, možeš je širit dalje, prenosit je, kao kakav virus, samo što ovaj virus donosi ogromne blagodati. Voljeti očima svemira, zar to nije neprocjenjivo? S druge strane ova će te ljubav bez prethoodne najave ili pitanja ubacit u sva sranja u sebi koja nisi riješija i natrat te da to središ ili da odlipiš totalno. Uistinu, nespreman uć u ovu igru je opasno iskustvo. Ali ja znam da je vridno toga. Da je vridno Nje.

Zanimljivo, zadnjih dana mi se minja način na koji gledan stvari. Npr neki lik ima vide-e na youtube kanalu u kojima priča raznorazne new age budalaštine, o galaktičkim ratovima između dobrih Pleađada i zlog Enkija i slično... Kao formira se nekakva galaktička federacija i to će puno uticat na zemljinu energiju i na nas ljude... Onako, jedno vrime mi je to djelovalo ko glupost, i gleda san ljude koji puše tu priču ko infantilne i krajnje nezrele. Al danas se sitija toga i u jednom momentu mi samo prođe kroz glavu: Pa nek viruju, šta, njihova stvar. I samo mi se promini percepcija, u smislu da su mi oni postali sasvim normalni ljudi, viruju u to što viruju i to je to. Na kraju krajeva nisu puno pametnije ni ove monoteističke religije, i tu ima Gospinih ukazanja, dupina sa urezanim ajetima iz Kur'ana, i kojekakvih budalaština. Kad saberem, bolje razumin ljude i naprosto mi nije bitno to što mi je prije definiralo ljude. Sad, kad razmislin, to je ok, ali di postavit granicu? Jer neke stvari jesu glupost, npr meni su Gospina ukazanja u Međugorju glupost, ali da li zato i vjernici koji posjećuju međugorje i viruju u ukazanja, su nužno glupi? Ja mislin da nisu, a prije dok san bija stari ja, bi reka da jesu. Sad, i dalje ih ja gledan kao ovakve il onakve, al mislin da je poanta u tome da ih ne trpam ni u kakvu ladicu zbog toga u šta viruju, i na kraju, nemam ništa protiv tog virovanja, čak štoviše, volija bi da živin u gradu u kojem postoje kršćani, muslimani, budisti, taoisti, židovi, da ima svih kultura i da sve skupa žive ne u toleranciji nego u ljubavi. I to je velika razlika, tolerancija može bit i stav: Ne volim te, ali ću te tolerirat kraj sebe, trpiću tvoje prisustvo. Dok je ljubav stav: Volim te jer me obogaćuješ svojom različitošću. Al opet, da se vratin na Pleađane, di postavit granicu? Ne mere nam sve bit normala i ok. Granicu bi ja postavija tu di nečija sloboda ne narušava mene i ne prelazi granice tuđe slobode. Ali stvar percepcije je varljiva, pomalo me strah tog smjera u kojem se odvija jer će ispast na kraju da podržavan sve. Ali možda je to i dobro, manje energije se potroši u nebitne svrhe. A i one koje ne podržajen, razumin, tipa borce za 'tradicionalne obiteljske vrijednosti', razumin borce 'za život', odnosno protiv abortusa, borci protiv imigranata i slično, mada se ne slažem s tim ljudima. Mislin da je to zdrav pristup, da bi došli do nekog zdravog ljudskog konsenzusa, da poštujemo i shvaćamo jedni druge. Jer jedino u dijalogu se može nešto postić. A nismo ni svjesni koje bogatstvo kao čovječanstvo imamo, još sad u eri interneta, kada u par klikova možemo doć do tipa Budističkih tekstova, kineske filozofije itd, možemo bit multikulturalni pa i da nikad ne napustimo sredinu u kojoj živimo. Eto za primjer, ja donekle naginjem vjerovanju u reinkarnaciju. Ne mogu reć da san baš uvjeren da postoji, ali uvažavam je kao ideju. A nisan u životu upozna nekog budistu il hinduistu.

https://www.youtube.com/watch?v=HzCWyZ6Gel0

Da li pjesma vrijedi ako ju piše kukavica?
Skriven, iza jedinog pravog odabira, krvarim dane
i lažem si da je sve u redu. Šapućem si da će sve proći.
I istina je da će sve proć, ali šta će bit od mene dok prolazi?
Gdje ću živjeti kao monstrum, osuđen na pakao, a spoznao ljubav
ljubav koja razdire, ljubav koja donosi izazove koji su preveliki.
Ta ljubav je u meni, i izazovi su u meni, i snaga je u meni.
Samo je pitanje kako je koristim.
Ima li nade da se opredijelim za istinu? Za ispravno? Za najbolnije? Za najneizvjesnije?

Nema nade i nema spasa. Kad neko neće da se spasi.
Sva empatija svijeta ne znači ništa, kad srce nema snage za pokreta.
Kad je duša ugušena njihovim vezama, koje su zapravo moje veze, kojih se držim ko za zadnju mrvicu sigurnosti.
Ali sigurnost je relativan poojam, i topi se pod rukama dok ga držiš.
Prava sigurnost je u predaji Njoj, a ja snage da se potpuno prepustim nemam.
Možda sa psihologom bude bolje.
Pitanje je zašto je uopće baš ovako zapelo.
Dal ja dobrica mogu pokazat zube. Ali kome i zašto ih pokazujem?
Kad lajem i režim na sjene.
Kad prijetnje nema, ali džaba, tome u meni se to ne može dokazat.

Ono ne poznaje racio i ne poznaje jezik.
Poznaje samo sirovu potrebu da se iskali.
Mogu li mu je ja dati?
Mogu, samo, da li ja to mog podnit?
Daj mi snage, Bože, da porušim ono malo vrijedno, a ne ono neprocjenjivo.

https://www.youtube.com/watch?v=mhACdNQ4ToM

https://www.youtube.com/watch?v=81dViEhpC6U 

Probudio se u sobi punoj paučine. Isprva mu ništa nije bilo jasno. Onda se lagano počeo sijećati... Žene, djece. Sjećao ih se ali im se nije mogao sjetiti imena. Nakon nekoog vremena odlučio je ustati. Razmakao je paučinu sa nekih okvira od slika i vidio slike žene i djece, ali vidno starije nego su bile kad ih se on zadnji put sjećao. Tada se vrata otvoriše i gospođa u bijeloj kuti uđe u sobu. - Dobar dan, reče mu. - Dobar dan, odgovori joj. Ko ste vi, ako smijem pitati. - Možeš slobodno, gospođa reče, ja sam vaš vodič. Tu sam da mi kažete kada ste spremni. - Spreman na šta? - Polako. Prošlih puta niste bili spremni i vratili ste se na spavanje. Međutim, vrijeme je prolazilo i vidjeli ste da su vam i djeca i žena ostarili. - Pa gdje sam ja, šta je ovo sve? - Polako. Nema finog načina da se kaže.. Uglavnom, mrtvi ste. - Mrtav? Pa od kud ove sobe, slika i svega? - Ovo je ono što je za vas bio život. Kao što vidite, nije tu puno toga ostalo. Ali vi ste i dalje vezani za život, i vaše je pravo biti u ovoj sobi koliko god želite. - A šta je tamo, u sobi vani? - Vani? Vani je smrt. - I vi kažete da sam do sad uvijek birao svoj život? Uvijek. - Ali u njemu nema više ništa za mene, ništa osim sjećanja. Da, ali na vama je koliko ćete dugo biti vezani sjećanjima. Razumijem. Ovoga puta, ovaj put idem vani. Reče. Pođite za mnom, reče mu gospođa. Prolazili su kroz uski tamni hodnik i na drugom kraju bila su vrata. Kad je izišao, vidio je da je na balkonu. - Ako hoćete u smrt, odavde morate skočiti dole. Jasno, ova zgrada i pod ispod nisu od materije i ništa vam ne može biti, ali vi morate u vašem umu se odlučiti na taj korak, na korak u smrt. Stao je i razmišljao. Na momenat mu je došlo da se vrati u sobu. U njoj je sve tako poznato. I tako mrtvo, pomisli. Ovoga puta nije dvojio, pustio se naglavačke prema podu. Kad je pao dole, začudo, dočekao se na nogama. Gospođa u kuti je bila pokraj njega. Na tlu je bila vreva ljudi, bio je u velegradu. - Gdje da sad idem? - Potražite urede po gradu koji vam nude živote i izaberite neki život koji biste željeli živjeti. Ili malo budite u gradu, ima finih kafića i parkova za ljude koji su u međufazi, kao vi. - To ću i uraditi. Reče joj. Imao je osmjeh na licu, osjećao se sviježe i živo, kao nikad do sad. Odlučio je poći u istraživanje grada, smrt je baš uzbudljiva pomisli. Što sam se ja uopće bojao smrti? Čuj bojao pomisli, kakva je to uopće emocija? Nasmija se sam sa sobom i krenu dalje.

Sestra mi priča, slušala nekog fratra koji govori kako su dva jahača apokalipse, migracije i drugi liberalna ideologija, pod tim misli na prava LGBTQ zajednice. Spomenila je 'je li normalno da se sa 18 pitaš da se izjasniš jesi li muško il žensko'? Reko, ako se osjećaj kao muško i rođen si kao muško, ništa ti ne smeta da se tako izjasniš, ali ako se osjećaš da si žensko a biološki si muško to pitanje je tebi svetinja, jer ti društvo priznaje pravo da budeš to što jesi. Ona će na to kako time potiču one koji imaju 'klicu' te 'bolesti', koja se ovako ne bi razvila a s tim stavom će ti ljudi s klicom koju bi inače zatomili, razvit taj 'poremećaj' i postat transrodni. Ne zna čovik odakle bi počeja komentirat ovo rečeno. Samo kad se stavim u kožu tih ljudi, koji slušaju tog fratra i viruju da su migranti i liberali sluge sotone, znači apslutnog zla, koji je to fanatizam čovječe, ta ideja da se braniš od apsolutnog zla kad se boriš protiv prava LGBTQ zajednice i migranata. Takvi ljudi, zaslijepljeni svojom religijom ne vide koliko su u deluzijama. Isto tako na LGBTQ zajednicu gledaju i muslimani, vide u njima bolest i zlo. I kako onda otvorit neki normalan diskurs razgovora kad ti ljudi misle da si ti sluga sotone. Ja sam na blogu nazivan 'slugom novog svjetskog poretka' što je isto ko i sluga sotone. S ljudima koji toliko fanatično gledaju na te fenomene je teško nać zajednički jezik. Tu je il se slažeš il se ne slažeš. Doduše u par stvari se mogu složit sa desničarima, a to je da u ženskom sportu se stavi maksimalan broj testosterona koje takmičar može imat, da bi se onemogućila nelojalna konkurencija od strane transgender osoba. Ostalo, nemam zamjerke, apsolutno nikakve. Stvar s tim ljudima koji viruju u te priče je ta da prosto ne mogu prihvatit promjene, a vrime se neminovno minja. Msm da je do sad ko zna koliko puta neka promjena smatrana smakom svita i slično. A činjenica je, da društvo postaje zdravije i poštenije prema manjinama. Mlađe generacije su liberalnije, tako da, ovi što trube o jahačima apokalipse već sad žive u prošlosti. P.S. Ne pomaže kod njih ni to što nauka više te oosoobe ne smatra poremećenima, po njima su đavlovi agenti infiltrirani u nauku pa je pretvaraju u slugu sotone.

Ne smijem mislit o onome čemu mi se misli, di ću, šta ću sa sobom, kako drugi žive živote a ja ne mogu, evo kvarim si raspoloženje pišuć ovaj post, strah me, probudiću demone, ne smin ni reć šta, nego moran to mislit samo tajno, nikako naglas da si moran priznat da to stvarno mislin, da bi moga ubit nekoga, fala bogu ne dolazi mi večeras, vidiš večeras san baš nekako miran i izbalansiran, garant jesen radi svoje, još da oće Romić pomoć, kad bi bilo moguće da mi se ne baca, ma zašto ovo pišem kad san večeras ok, ko da točno oću da si pokvarim raspoloženje svim ubičajenim sranjima, šta ako mi se krene razbacivat, kako pobić od sebe, sakrit se od sebe, ko će priživit ovo nepušenje, naša san i ja kad ću se odbit od cigara. Kako se nosit s tim da volin ćaću i mater i sve svoje a opet bi im razbaca sve prid noson i sova što su me ostavili, iako me niko nije ostavija, nego samo neki kurac koji san ja odcjepija od sebe, neki ja kojeg san malo veći i širi ja otkinija od sebe, se buni i pravi nered. Al ne smi se mislit o tome, jer ako krenem mislit skontaću da mislin, pa će me povuć da bacan, pa ću zaključit da je to jedini način, evo sad to zaključujen, vidiš, nisan triba ništa pisat, oću pisat ovaj post samo da se kurčin da ljudima bude zanimljivo pratit koliko mi je zapetljan mozak, a ne daj bože mislit da uradin kakvo sranje, šit, to triba zaboravit da se ikad pojavilo, pojest tu misao i ubit je, zatrt joj svaki spomen i zakopat je negdi di ja sam neću vidit di je.

Mislim da nikad neću svatit ljude koji su turboreligiozni, u smislu da im je glavna priča njihovog života ona o njihovoj vjeri. Takvih recimo ima na bloggeru ovdje, di ima blogera i blogerica kojima je buukvalno svaki post o tome šta je napisano u kojoj suri i ajetu, šta Allah zapovijeda, itd. Ne mogu da svatim um koji je potpuno omeđen religijom, ima to i to, tako je napisano, to je Božija volja i to je to. I ti ljudi strastveno pišu postove o vjeri, poprilično duge, a koji se uglavnom svode na bitnost pridržavanja nečega u vjeri i tako. No, nije samo na blogu, imam i primjera iz svog života. Imam rodbinu, koja je dobronamjerna i fina, ono, nema im se šta reć, al su baš turbovjernici. I kako san prije par godina dobija nistagmus, još dok je bilo friško i dok je poremećaj bija u akutnoj fazi, jednom se desilo da san svratija do njih. Oni su me obasuli prijedlozima da si pravim križ na čelu blagoslovljenom vodom, da uzmem neko sveto ulje pa se njime mažem, da mi fratar uradi bolesničko pomazanje, da se molim ovim i onim svecima, da obavezno idem na misu, da molim ovu i onu krunicu... Nabrojiše oni toga, a ja sve u sebi šutim, neugodno mi reć da nisan kršćanin i da to ne važi za mene, i tako odslušam i odem. I ostaje mi pitanje, kako neko more bit toliko u vjeri? Možda je predrasuda, ali meni tolika religioznost djeluje pomalo opsesivno-kompulzivno. Mislim da je kompenzacija za neke strahove ili da im je prosto lakše predat sve u ruke Bogu i živit tako, po automatizmu. Da se razumimo, razumin religiozne ljude koji se vode religijom kroz život i drže se pravila religije, moja obitelj je npr takva. Imam sestru koja ima oko 38 godina i nije udata, i koja drži kriterije za momka joj, da je kršćanin, da nije razveden i tako to, sve po vjerski. Da se razumimo, ona nije manje žena zbog tog što je neudata, ali i sama se želi udat a ima stroge kriterije, sve po kršćanskom ps-u. I ja je podržavam u tome, to je njen život i ima pravo na takve kriterije. Druga stvar je, kako se bgt ti ljudi, oni o kojima pišem ovaj post, nikad ne zapitaju jel njihova religija u pravu, s obzirom na to da postoji još kolko hoćeš religija koje sve tvrde različito? Mislin da su takvi ljudi slipi za takva pitanja, jer im je religija za život neophodna kao zrak koji dišu, i u njene dogme se ne smi sumnjat! Tako to, ne razumin, a vjerovatno ni takvi vjernici ne bi razumili mene, pogotovo što prolazin vako krvavu fazu, ali mi ne dolazi da se hvatam za vjeru da me vadi iz ponora.

https://www.youtube.com/watch?v=-5qhNRmMilI