Sjene iz djevočicinih snova

On

— Autor nepocesljan @ 14:38

Zagrćem gaće (hlače)… A on mi spušta glavu… Osjećam njegove dlakave, muške ruke, kako me obujmljuju… Glava mu se spušta na moj patent. Gleda me, gleda me kurvanjski, kao da mi govori, sad ću ti ga pušit. Sad ćeš ga dobit u mom grlu i puni me koliko god moreš¨! Uziman ga za bradu i dižen ga gori. Ljubin ga… Njegove ruke mi prilaze priko mog tijela, elektricitet me obuzima, osjećan se ko da milion malih bogova kako urban kaže, je ušlo u me i sad titraju u meni, A kad da Bogovi titraju ako ne onda kad se dešava ljubav?

U idućem momentu ja njega uziman, postajen aktivni i ljubin mu noge i cucan mu mišiće dok mi njegove dlake zapinju između zubi, grizen mu bradavice i desnon rukon mu ga drkan. Uzdiše i dovodi me do ludila, onaj duboki muški uzdah, to želin, to me pali. Skidan mu hlače i gledan ga… Gleda me… Uvlačin mu ruke u gaćice… Samo ih strgnen doli i nabijen mu glavu na njegov tvrdi uzavreli kurac i gutan ga do svog grla, doli, gori, doli, gori… Kasnije, sidin na njemu i ossjećan ga u sebi Uzima me, ima me, njegov san muškarac i on je moj muškarac! Dajen mu sve šta mu triba, dajen mu sve šta poželi, dovodin ga do ludila… A on, on ostaje i nastavlja da bude, sve ono što mom svemiru triba, sve ono što ikad želin i što ću ikad želit!

Sutra smo na svirci u gradu, topli, zaljubljeni. Pijan je i skida mi majicu na ulici, smirivan ga jer ima huligana koji jedva čekaju razlog da nekoga pribiju. Ulazimo u Pussy koji se sad zove Silver and Smoke i žvalimo se nas sri kafića, iman ga i ima me, dolazin do usijanja od njegove želje, dolazin do pijanstva ljubavi zbog njegovih ruku i usana…. Da san ikad zna da je muška ljubav ovako predobra…. Ne bi nikad ni pokušava sa ženon. Izlazimo vani, držimo se za ruke, nailaze ljudi i ja ga puštan, stidin se samog sebe što me je strah, što ga se odričen na sri ulice, što se ljubavi svog života bojin, bojin zbog svoje sigurnosti. Ali pijan je, pametnije je ovako.

Kad dođemo u stan i kad više nema skrivanja i suzdržavanja, bićemo goli i naši, ljubiću ga koliko samo muško može da se ljubi, davaću mu ga i imaću mu ga u ustima, biće ljubav mog života, moj najveći uspjeh i najdraži dragulj koji stoji u mojim očima. Biće moj. I sutra, kad opet budemo pili kavu, uživaću što sidimo na kavi ko najnormalniji ljudi ikakda, među svim tim najnormalnijim ljudima, i što je moj. Što samo ja znan, da je moj. Da je samo moj. Moj.


Strong

— Autor nepocesljan @ 17:15

Toliko je teško a toliko je rano. A toliko je kasno, noćas, i zašta osim za one najnježnije i najfinije note koje izađu iz duše. Note koje more probudit samo Neko.

Tako je teško a tako je puno toga što nismo imali. Toliko je puno pjesama koje još nisan napisa. Nisan napisa pjesmu koju ću napisat nekad kad je buden gleda golu dok leži i spava. Spava okupana mojin dodirima. Nisan još nikad ništa pisa dok me ona drži u zagrljaju dok me grli s leđa i ljubi mi vrat i obraze, dok se slova slivaju u post na blogu. Nisan još nikad pisa na njenom tijelu, dok ležin, ko na najprostranijem mogućem krevetu, ko na najmekšem mogućem objektu…

Još nismo nikad svirali skupa, i nisan nikad ima osjećaj da poprilično mutavo udaran đebme dok slušan kako mi lipo zvuči dok svira klavir il gitaru. Kako bi zvučilo da piva? Još nisan nikad gleda kako gola senzualno slika na platnu, dok ja pratin umjetnost i prelijevanje nagiba njenog tijela. Nije nikad čitala neki moj članak objavljen na nekom portalu i komentirala ga pod nekim lažnim imenom i napisala taman ono što san ja tija da kažen, a rekla to još bolje nego bi i sam reka. Nije mi nikad gledala nastup, za koji me više ni ne briga, al bi volija da ga ona vidi. Volija bi da odradin odličan one man show od sat i po i nasmijen publiku u recimo Pubu na malti (di ste me mogli vidit hihi) i da nakon toga sidnen kraj nje, i da bilo ko ko me u tom momentu gleda zna da je ona meni najbitnija osoba na svitu. Da me ne briga koliko zaljubljeno izgledan i da me nije stid što to neko vidi. Da zaboravin uzet pare za nastup koliko mi bude dobro i da se poslje smijen s njon u stanu i da me ni ne briga što ih nisan uzeja.

Nismo se nikad napili skupa, plesali senzualno i seksualno na nekoj svirci na kojoj po mogućnosti svira neki tvrdi rok u stilu Jimmy Hendrixa il Jack Whitea. Nismo se nikad seksali na nekom festivalu dok pored nas traje koncert. Nismo nikad ni bili na festivalu. Nismo nikad otišli na more i plivali skupa, a toliko je predobrih plaža koje triba vidit, čak već neke konkretno i iman na umu, zavučene i velike svega dva tri metra. Na kojima bi proveli kompletan dan i noć, i ujutro se probudili, poili paštete iz torbe i taman kad sunce izlazi, u zoru, u zoru, plivali u moru i ljubili se zagrljeni. Nisan nikad zaronija da je pod vodon poljubin u međunožje i da se smijemo tome kd izronin. Nismo se nikad ni dirali pod vodon.

Nismo nikad otputovali skupa. Nismo nikad imali mačku u stanu i smijali joj se, zajebavali je, igrali se s njon i mazali je. A joj kako bi ja sad mačku.  
    <br style=

Hhrrrmm

— Autor nepocesljan @ 15:15
Eeeeeeh. Umoran san, al iman želju za jednin masnin poston kojin bi proslavija neke dobre stvari koje su mi se dešavale. Mogu reć da san počeja uživat nekako, rafinirano, kvalitetno.... Bolji san sebi, bolji san sam sa sebon. Znan šta želin i naučija san šta volin. Fakat. Osjećan se.... Normalno. S obziron kakav san prije bija, teško mi je gledat se iz tog kuta. Naprosto, ja prije, je bilo je... Tužno ja. Sad iman problema fakat, iman realne životne probleme koje me npr zadnjih dana kidaju do ludila. Zar je moguće da se čoviku u istom paketu i u istom vrimenu dešavaju najbolje i najteže stvari ikad? Iako, laga bi kad bi reka da su najteže ikad. Istina je, nisu teže od prošlog lita kad san završija na tabletama za anksioznost, kad san nakon što san uz pratnju cimera otiša drugi put na inekciju apaurina mora napustit fakultet i vratit se kući. Tada san ima neki gadan trip da ću potpuno otić u kurac i da će mi se život svest na čekanje smrti... I razmišlja san kako oću da me ubije nešto, jer san naprosto zna da nije ispravna stvar da se ubijen. Ali to je sad druga tema... 

Nego, post je triba bit o seksu. I o ljubavi, al sa seksualnog aspekta... Mogu reć da je po pitanju mojih seksualnih želja moja cura ostvarenje mojih snova. Prije san npr kad bi gleda porniće palija se na dominaciju, palija se na pravo grubu jebačinu uz sve raznorazne stvari da jedno drugom rade. Jedino me npr ne pali sad pišanje jedno po drugom i take gluposti, ali vako, ove razumljive grubosti me pravo pale. Ima san sliku kao, jedno je to kad gledaš porniće i drkaš, al kad volin curu onda se seksan nježno, ljubavno, i tako. Istina je ovo drugo, ali san se oko ovog prvog pravo privarija. Mislin, u vezi cure mi je bilo odma jasno da ona mene pravo pali. Nema govora, mala je ladna ko led hahahahaha, ovo nema veze s ovin poston al nema veze. Kad smo bili kod mene jednon, ono, dirali smo se i dirala me je po njemu. Pita san je poslje jednon jel joj padalo na pamet da mi ga krene pušit, rekla je "đe nije". I tako, nekako nakon toga je odnos krenija u tom smjeru. Da bi idući put kad san doša da se vidimo jedva izdržala da mi ga ne puši u kafiću di smo bili i da mi kaže da je pravo pali ideja da joj opalin šamar dok mi ga puši. Iznenadija san se tin, pozitivno, pozitivno itekako. Nismo se seksali, ona je nevina. Neki dan smo bili kod mene u stanu sat-dva i radili smo sve osim seksa. I ja van mogu reć, da je to sve bilo toliko dobro da meni seks nije triba. Naprosto, ne briga me. Ne briga me, nek je ona tu, nek se imamo, jer bi moga satima i satima radit sve s njon i naprosto dovoljno je. 

Neću ić u detalje previše, al ću reć da se iskreno, zvuči klišejski al nekako, s njon i sad nakon nje baš osjećan ko muškarac. Prvi put u životu mi je potpuno jasno šta ja volin u seksu i potpuno mi je jasno da to vole i drugi. I to većina drugih. Eh, moja najbolja prijateljica koja je do unazad pola godine bila nevina, a bila je prije oko 8 miseci bula, sad voli da je vežu, voli da odradi muškarce, a realno, ima nešto u njoj što ih dovede do ludila. Osim što je žena, cura, naprosto fantastičan lik, lik koji je vjernik i opuštena je i otvorena 1000 posto, najiskrenije voli poptunu seksualnu slobodu i istu sebi i dozvoljava. A do unazad pola godine je imala konflikt je li u redu što sve to želi i da li time izdaje vjeru, svoje roditelje, itd. Mislila je da se želi čuvat za braka. Uglavnon, ima nešto fatalno s njon, nešto što u muškarcima pobudi divlje perverzne životinje koje žele ispoljit sve ono, sve ono što su se u kutku uma nadali da će s nekin moć a možda nisu ni virovali da će na taku curu naletit. I cura ima pravo dobar odnos s tin likovima s kojima bude. A čini mi se da bi sad s jednin od njih moglo bit nešto ozbiljno, bumo vidli. :) Nego, za curu mi. Heh.... Osjećan se ko muško jer iman samopouzdanje. I vidin da je tako i npr ovoj prijateljici mi. I još jednoj prijateljici. Sazrijevamo, postajemo, postajemo muškarci i žene. I uživan u tome. Uživan iskreno kad gledan svoju najbolju prijateljicu koliko je dobra, koliko je otvorena, koliko je mirna sama sa sebon, i koliko je žena. 

No, tija san pisat o svom ne-jebanju s curon mi. Možda nikoga ni ne briga ali meni je doživljaj pa ću pisat. Ima nešto u pušenju kurca, nije džaba to toliko eksploatisano u pornićima. Ona nikad to prije nije radila, al meni je s njon bilo... Ne znan. Teško mi je sad o tome pisat, jer me sad uzima ljubav, uzima me želja za njon, dolaze mi sve pomišane emocije od zadnjih dana.... Al mogu reć, da nisan nikad uzdisa ko neki dan dok mi ga je pušila. Koliko je to dobro. I tek koliko je dobro što znan da je njoj to dobro do boga, jarane da to želi i više nego ja. I dobro mi je pravo kad mi ga puši iman svu slobodu bit u njoj i uživat u svin osjećajima. Govorit joj, gledat je. Ošamarit je i lagano joj dirat glavu.... I gledat kako oni zvukovi mljackaju a ona ga guta i želi to ko da ne mere disat bez njega. Iman već toliko ideja oko seksa s njon da će tribat jedno godinu dana samo da se to ispuni. Nemojte mislit da se nisan odužija. :) Oduvik volin lizat cure, to san volija i prije nego mi je postalo dobro da one meni puše. I opet, nije mi to nikad bilo dobro ko s njon neki dan. Imala je suknju podužu, i kad je taman polazila spustija san se samo da je cmoknen u međunožje. Kad san se spustija... Vidija san da ne želin samo da je cmoknen. I samo san u jednon momentu dobija ideju i uša joj pod haljinu, i ljudi, to je magija. Onaj dičiji lipi osjećaj zaštićenosti, pokriven njenon haljinon, sa njenon ljubavi i organon užitka koji joj želin davat konstantno. Ne želind a prestaje uživat sa mnon ikad. Neću opisivat detalje previše al je to postalo toliko intenzivno da san je želija imat po ciloj svojoj faci, cilu facu san si umaza i nisan se tija umivat poslje jer san tija da ona ostane na meni. Ona je tila da ja svršin po njoj, al nisan moga, nekako mi je teže svršit kad se ne seksan. Ne mogu reć da ove stvari mogu zaminit seks, seks je seks, i čin san bija prislonija svoj kurac uz njene usmine moga san svršit. Pušenje i lizanje je psihološki užitak više nego samo fizički, al je svakako odlično. Nema potrebe da sve opisivan dalje, ali naprosto, radili smo si sve što želimo i osjećaj je toliko dobar da ne želin nikad da to izgubin. 

Stvar je u tome da mi prirodno želimo baš ono šta ono drugo pravo pali. Ja obožavan kad curu iman otpozadi da je uz nešto naslonjena al uspravna, i da se nagne da se ljubimo dok se tako imamo. Npr bivšoj mi je to nekako vazda bilo nezgodno, al Hm..... A. to sama baš voli. Volin i ja doduše da ona mene udari, volin da me davi... I volin da njoj to radin... Ima nešto u tome, nešto u tom momentu kad joj postanen dominantan... Nekako mi je tada, ne znan, postane toliko nekako... Ne znan. Toliko nekako žena al na neki divan i ranjiv način, na krajnje intiman način. Zadnjih dana smo bili prid prekidon, i naprosto, kad bi mi došla ideja da s nekin drugin radi ovo što sad radi sa mnon... Da nekom drugom to dozvoli, da znan da nekom drugom puši i da je ošamari, izludilo bi me to. Da je vidin npr nekad u kafiću s nekin drugin momkon, mora bi otić iz tog kafića odma. A da ne bi bilo samo ova strana, naravno, bili smo i nježni. I stidni, i ljubavni i fini, i sve to. Ali naprosto ovaj životinjski aspekt koji ona ima i koji imamo je nešto što mi je otkriće. Otkriće da mogu bit zvjer sa ovakvon slobodon i miron. Ustvari, to je ono što mi prije nije dalo da iman mir. To što nisan bija ono šta jesan. Ljudi nisu neka čedna bića koja su samo fina i mirna. Ljudi nisu bića koja se sablažnjavaju nad svime i govore Bože sačuvaj. To nije u ljudskoj prirodi. Ljudi su zvijeri koliko su i razum. Ljudi su bića koja imaju impulse, nagone, snagu, integritet i moć. Umisto nekih finih pjesama koje pjevaju o tuzi života, većinon mi je draži bunt u varijanti Rage against the machina. Nama ne triba samo hipi pjevanje da se društvo popravi, nama trebaju ljudi sa snagon i moći, ljudi koji neće reć ovaj svit bi triba bit drukčiji, nego koji će reć ovaj svit će bit drukčiji i mi ćemo se za to pobrinit. Pobrinit ćemo se makar jedna mrva da bude drukčija. Ljudi koji će jasno postavit svoje granice i reć vako more i vako ne mere. A to što vako ne mere neće moć nikad i nikako. Ljudi tribaju uzet moć koju im 1 posto ljudi oduzima i tješi ih životon poslje smrti, govori in da je život samo patnja i da ništa ustvari ni ne mogu. Djeluje da nema veze s ovin, ali ima. Jer ono hhrrrmm, kad kažeš brzo, hhrrm! je jednako u divljem i jebenom seksu kao i u buntu. To je isto hhrrrm, i ja uglavnon cjenin ljude koji uz altruizam, potpuno poštovanje drugih i dobrotu, imaju i to hhrrrm. 

P.S. Nešto san se sad sitija dodat. Da, npr danas smo se prepirali i bila je pravo ljuta, i bilo mi je baš loše. Osjeća san se loše i baš san tija da me udari. Ono, da se slobodno iživi na meni bilo bi mi drago da joj tako olakšan i da se bolje osjeća. I ne bi mi to nimalo smetalo. Jer je volin. Tako da, ljubav ima čudne oblike. :)

Malo sesi muzike:


Patetika i tri točke

— Autor nepocesljan @ 13:30

Sve je umrlo i svit umire. 

Ljubav tone i ja ne znan kako ću dalje. 

A i koga to boli kurac, ko te svaća. 

Par prijatelja koji suosjećaju ali oni iđu kući sa svojin miron, ti ostaješ sam. 

Sam ikad i ikome. Prokleto je što čovik nekad more da ne bude sam, to je prokleto. 

Jer to očito nikad nije dovoljno dugo. 

Nikad pa ni onda kad bi moglo bit. 

Bilo bi najbolje umrit sam. 

Plačimo plačimo, u tišini
Umrimo umrimo, u samoći. 

Samo što mi se čelo ne žari niti mi se vjeđi pote. Žari se samo oganj s kojeg se dimi, na kojem je nekad stala moja slika i...... Samo smrt dolazi po svoje, ništa strašno. Tek neminovnost života pokazuje ko si i šta si. Pa se nadaj, laži se da ima nekog dubljeg smisla. Roni suze i nadaj se za drugi život. Pa se tada nadaj za treći, al se nadaj, nema veze. Nada umire zadnja. Ne umire nada zadnja. Zadnji umiru ljudi, nakon što zadnja nada umre.



Nešto razmišljan

Stvarno, ne mogu više svatit ovaj nacionalizam, homofobiju, sve ovo oko mene, evo baš ću o ovome post napisat - neki drugi put. :D Hahahaha, eto, da vas nekad i obradujen nečim. :D 

Ali, nije neka ležernija tema vjerovatno. Baš nešto primjećujen neke stvari oko sebe, i vidin neke zanimljive i tek naizgledne paradokse. Jeste primjetili kako su ovi modni mačci, gurui itd, sve muškarci? Također, ove kulinarske emisije, uglavnon većina kuvara su muškarci. A to bi tribale bit tradicionalno ženske stvari, jel, kuvanje i moda, bože moj! I razmišljan, kako stvari stoje u našem društvu, kada se nešto ovako, općenito radi i postoji ko trend to onda more bit žensko, ko što je slučaj eto sa šopingon i kuvanjen, ali kad za to triba bit stručnjak i to stručnjak koji na televiziji pokaziva svoje znanje, onda društvo očito u toj ulozi puno rađe vidi muškarca. Žena ne mere bit autoritet ko muškarac, ona ne mere bit stručna. Ona more bit šopingerica i obožavateljica kupnje, ali ne i modni guru. Ona more kuvat svom mužu kući ali ne i na kulinarskom šou. Jer je znanje, ono pravo, kvalitetno znanje, rezervirano za muškarce. Daleko od toga da mislin da ne postoje kvalitetne kuvarice ili pak neke "modne guruice" to jest cure koje bi to mogle bit, zasigurno postoje. Ali društvo u tin ulogama želi vidit muškarce, i žene neće dominirat tim kategorijama na televiziji. Evo, uzmimo neka tradicionalno muška zanimanja, nogomet i pijenje pive, vidite li hrpu cura na reklamama za pivo? Vidite li žene kako vode nogometne utakmice, komentiraju ih, itd? Istinu na ruku, jednon san na Hrt-u vidija ženu kako vodi analizu neke utakmice, sa dva muška gosta naravno, u ulozi voditeljice. Eto i to je neki pomak, ali je nažalost iznimka. 

Ne mislin da bi žene na silu tribalo ubacivat da vode sportske događaje itd. Mislin samo da bi tribalo stvarima pristupat objektivno. Realno, takozvani modni gurui su svi društveno konstruisani, ili pak bolje rečeno medijski konstruisani. Ne postoji nikakva diploma koja te osposobljava za to, naprosto mediji te odaberu na osnovu nekih kriterija i naprave te guruon. I očito te ne naprve tin ako si žena. Ako si žena, za te je rezervirana jedna, i samo jedna stvar - da budeš lipa. Ne traži se pamet, čak, i ako je imaš bolje da je ne pokazivaš, jer ćeš gledateljima pokvarit sliku seksi glupačice koju bi klepali do 5 do zore. Eto, primjer toga je ova hrvatska "starleta" (jako zanimljiva titula) Tina Katanić koju su trojica i klepala i na njenu nesriću to je snimljeno i sada je podobivala otkaze di god je radila. No, na stranu to, meni ne smeta što se ona seksala s troje likova, meni to čak i zvuči privlačno, jer je realno cura dobra pravo. Ne vidin što zbog toga triba dobit otkaz, ali jasno je zašto ga je dobila, jer poslovi koje je na televiziji radila je radila samo zbog svog izgleda. I sad kad je njen ugled propa (zbog licemjernog društva) taj izgled joj više ne vridi, jer niko ne želi da ima voditeljicu kojoj se cila država smije, pa sve da je dobra ko 15 Severina, Sharon Stone i Lissa Ann zajedno. 

Društvu je potribno da cura bude lipa, i ko takvu je cjeni i ko takvoj joj daje ulogu, zato što društvo ne zanima žena sama po sebi, ne zanimaju ih njene intrizične kvalitete, njena vrijednost je onolika koliko je onda dobra, privlačna, vridna muškarcu. I nije to samo jer društvo još uvik dominiraju muškarci, mada je to svakako istina. To je zbog patrijarhata, ali jednako u glavama muškaraca kako i žena. Suština patrijarhata nije da muškarci smuntaju žene da budu poslušne, nego da i muškarci i žene viruju u svoje društvene uloge, koje su društveno konstruisane a oni ih vide ko produkt prirode. A s obziron da je društvo izdiglo muškarce da vladaju nad ženama, vrijednost žena se mjeri naspram muškarca. I to je suština svega, suština cilog patrijarhalnog društva. To je nepravda. Podiljene uloge u koju ženu zapada ženino a muškarca muškarčevo, samo kad se sve sabere i oduzme, muškarci dobivaju sve što in društvo more pružit, a žene su ograničene na svoju ulogu majke i supruge. Muškarci su dominantni, vladaju svin društvenin sferama, politikon, obrazovanjen, umjetnosti, sporton, evo i kuvanjen i modon, jer je to uloga muškaraca. Njiova uloga je da vladaju, da budu glavni, da budu vođa čopora. A žena ga gleda i divi mu se, pritom držeći se svoje sfere senzualnosti, obitelji, majčinstva i trudeći se da bude dobra u tome, i čak, biva ponosna na svoju "žensku prirodu" ponosna je jer je mužu senzualna i mistična, sama piše statuse o sebi kako ona nije intelektualna i kako je njena priroda naprosto nedokučivo apsurdna i nakaradna, ali kako je ona senzualna, zavodljiva itd. 

Njena vrijednost je u onin kategorijama koje ona demonstrira svom muškarcu, dakle u njenoj ulozi prema muškarcu. Bilo da je to otac, sin, il brat. Dok muškarac se probija u društvu, on stiče vrijednosti koje su objektivne, koje su izvan njegove uloge a i strogo njegovog spola. Žena ostaje u okvirima svoje uloge a muškarac se izdiže do univerzalnosti. To je produkt patrijarhata i to je produkt patrijarhalnog društva. I zato su žene polugole na jumbo plakatima, u reklamama itd. Zato što je to njiova sfera, one se pokazivaju svojin potencijalnim mužjacima. I zato se ženama puno više forsira taj kult ljepotu, jer one moraju bit lipe za svoje mužjake, to je nešto čime se tribaju preokupirat. Dok mužjaci provode svoje vrime i dokazuju svoju vridnost na svojin poljima koja se ne tiču ni isključivo njih ni isključivo žena, nego se tiču sviju. I zato je apsurd kad vidin da ljudi ističu kako zapadno društvo ponižava ženu, koja se islamon i pokrivanjen štiti od toga. To dvoje je suštinski isto. Oboje je odvajanje žene isključivo u sferu njene uloge naspram muškarca, ili naaspram svoje dice.Ko što to taj monoteistički mit fino opisuje, Bog je stvorija Adama, i vidija da je usamljen, pa mu je zbog toga stvorija ženu. I to ju je još stvorija od njegova rebra. I šerijat, ko i zapadnjački trendovi diskriminira ženu i ponižava je muškarcu. Isto ko što ženama puno riđe potrefi da se dokažu ko javne ličnosti u nekoj univerzalnoj kategoriji, tako je u religijama ženi bukvalno zabranjeno javno ispunjavanje. U islamu je ta zabrana stroga i rigorozna, iako i to popušta u Sadašnjim šerijatskim zemljama, jer je liberalizam ko što san već pisa civilizacijski napredak kojeg je nemoguće zaustavit. A i islam, i katoličanstvo i pravoslavlje ne dozvoljavaju ženama da budu hodže /hodžinje možda?, a u slučaju kršćanstva i prvoslavlja ne dozvoljavaju in da vode misu. Žene, časne sestre imaju svoju sferu, koja spada pod "ženske stvari" poput brige za sirotišta, itd, ali one ne mogu istupat ko javne osobe i bavit se univerzalnin stvarima. Te stvari pripadaju muškarcu. 

No, na našu sriću, živimo u društvu koje u dosta stvari ipak napreduje (što možda neki primitivnijeg svjetonazora vide kao nazadak), i moremo bit sritni da živimo u društvu di su mnoge predivne, zgodne, kao i ružne il prosječne žene, intelektualke, glazbenice, slikarice, političarke, novinarke, menadžerice, itd. I tu in je i dalje teže nego muškarcima i nose se sa diskriminacijon, manjin plaćama itd, ali ipak ih ima. I koliko bi samo društvo izgubilo da ih nema? Da je sav taj svit i dalje rezerviran samo za muškarce? Užas me spopadne samo od ideje da moran živit u takvom društvu. Živile žene, i svaka in čast što unatoč težin situacijama na svakon koraku, uspjevaju da se izbore za svoje želje i ciljeve!



Zvijer

— Autor nepocesljan @ 19:31
Kad je doša ispod krhotina od smrvljenog praha od čvrste konstrukcije, dočeka ga je začuđujući mir. Nije vako zamišlja kraj prostora. Kraj sebe. Kraj svita. Šta je uopće tija? Danima i danima, noćima i noćima traga je i luta za utvarama. Glavu je gubija puno puta. Tisuće života je izda, izda je sve ideale i sve vrijednosti dobra. Uzima je hiljade nevinih života da bi sazna. Gleda je nevinoj djeci u oči dok su in iz skvašenih i prignječenih tijela tekli mlazovi krvi. Nije naučija. Okrenija je moral potpuno, za 360. Bija je dobra osoba, borac za pravdu, ljubavnik i iskreni prijatelj. Prostodušan otac koji se skrbi za svog sina, koji mu donosi plodove života u polju. Koji sa zalaskon sunca se vraća u kući, bistrog, dobroćudnog pogleda iz kojeg zrači beskraj ljubavi. Ljubav u koju, kad god zahvatiš ima još. Iz toga je posta krvnik i krvnik ljubavi. Ranjen iz ljubavi, iz rane, ubija je ljubav di god bi je vidija. Ali ipak svin trudon da ubije ljubav, i dalje je nije moga ubit u sebi. I dalje je rana zračila... A ranu na životu drži ljubav. Ipak, posta je hladan. Hladan i modrog tijela. U njemu je umrla krv, ali on je bija živ. Groteskno živ i bolestan. Privalija je cili krug života i smrti koji se ima provalit, živija je sve živote koji su postojali i one koji su ljudi želili da postoje. SVe je vidija i nije sazna. Okrenija je krug i resetira se. Nakon 360 stupnjeva sad je opet na nuli. I opet, kao i prije, jednako prazan. Jednako bez riječi i znanja, bez mrvice znanja. Valjda se sa sticanjen najvećeg znanja, vraćamo u potpuno neznanje. Ali ovaj put svjesno neznanje. 

Prah se je komada i drža ga je u ruci. Tija je dalje, dublje. Dublje od prosvjetljenja, dublje od spoznaje. Tija je do osjećaja. Tija je do imanja. Ili barem do gubitka ikoga i ičega koji more da ima. Ispod velike kamene gromade, krhotine, ležalo je nešto. To nešto je bilo crno, sa svikastin nijansan. To nešto je bilo poput velikog svijenog trupa, kao kod ptice koja spava samo što nije imalo pera. Imalo je veliku, kamenoliku kožu, ali koža je bila zemlja. Crna, crnkasto-siva gruba zemlja koja je izgledala i pomalo meka. Dolazija je prema pojavi. Drhta je... Ni sam više nije zna. Izgubija je svrhu postojanja nađući je. Sve što je tražija, je sa pronalaskon izgubija. Doša je do točke kad se u njemu mišalo sve što zna... Prostor, vrime... Koliko li je samo ograničeno samo to razmišljanje o prostoru i vrimenu... Pored toliko kategorija stvarnosti, mi smo samo otkrili dvi... A unutar, unutar tih kategorija, kuca srce. Unutar, unutar besmrtnog i beskrupuloznog alata svemira, kuca jedno masno, izgubljeno srce. Zaboravljeno od svita, netraženo od mnogih, neobožavano od mase, sasvin ostavljeno i zapostavljeno. Ali to srce ne zna. Ono ne traži, jer ono jest. Ono ne gubi jer ono ne dobiva. Ono je.... Riječi posustaju. Kad je doša do Pojave, ona je stajala mirno. Kad je stavija ruku na nju, osjetija je... Da ona diše. Da zemlja lagano, lagano titra. Pojava je bila ogoljena od svega. Bila je to zemlja, zemlja dublja i golija od sve one koju je vidija odajuć po njoj. Zemlja golija od života koji živi na njoj. Samo zemlja, sama bez života. Život sam, bez života da ga krije. Pojava se je trgnila i pomaljala glavu. U trenu je stvarnost zatreperila... Izgubija se je... Naša se je u moru, crnom moru u kojem je bija u tečnosti ali bez tekućine koju osjećaš. Bija je u svijesti o tečnosti, ili pak u tečnosti o svjesti... Pliva je u moru i osjeća je kako ga pojava u svakom tom atomu, mrvici te tečne svijesti promatra. Kako ga sam prostor mrzi. Ali nije to bila mržnja na kakvu smo mi navikli. Nije to bila objektivisana mržnja. Nije. Nije to... čak ni bila mržnja. Oči koje su ga gledale ozbiljno i smjelo, je osjeća nas sebi. Na svakom svom tijelu ih je osjeća. Svaka mrvica i najsitnija njegovog tijela je morala opravdat svoje postojanje pred očima koje su ga gledale. Zaša je dublje nego što je smija, ako je mislija ostat nevin. 

U momentu mu je blicnija trenutak... Slika je zatreperila i naša se je u samom srcu spoznaje. Samog srcu srca. U tunelu, mračnom i uskom, okruglih hodnika od crnog metala. Osjeća je kucanje srca u zraku. Osjeća je svjest kucanja srca. Kao da je dio njega. Nije više moga svatit je li on dija pojave ili je pojava dija njega. Svaća je pojavu, svaća ju je ko nikad do sad. Sasvim ju je jasno razumija, bez potrebe da se o njoj razmišlja. Sve one godine tuge, godine bez gledanja. Pojava je bia jako duboka, uistinu zahvalna. Zahvalna svakome, svakome ko je želi. Idealna svakome, svakome ko je traži. A mnoge oči su uprte od nje. Dok ona spava. Spava mirno svoj kameniti san. san tisućljeća i eona, san zaborava i bezbroja gladnih traženja i stvarnosti. Svemiri mogu umirat i rađat se i plesat, ali pojava to ne osjeća. Oči pojave ne doživljavaju te promjene. Pojava je mirna i jasna, determinirana. Ne traži i ne dobiva. Jer jest. Sasvim mu je jasno bilo, kad je prvi put doša do nje i vidija je, osjetija je kako diše, da ima posla s nečin što nije viđeno. Što nije opisano, što ne postoji. Namjera pojave je bila izvan vremena, ustvari, vrijeme je bilo tek hir te goleme i nemjerljive namjere. Golema je bila ideja pojave, ideja njena je rušila i rađala svitove. Svitovi su ko bijesna oluja izbijali i rađali se divlje i nesnosnosno iz nje. Ko divlja djeca tek rođena, sama, zasebna. Divlja i ljuta, spremna da se osvete za svoje rođenje. Da se osvete za život. Pojava je bila dalja od svega, a opet dublja od namjere... Dublja od... Dubine... Kad je doša na veliki proplanak iz kojeg je teka potok i raslo je cviće, pogled mu je puca na dolinu u sumrak. Vječiti sumrak. Vječiti sumrak pojave. Osjetija je njenu tugu. Osjetija je golemu tugu koja je rasla u njoj. Osjetija je da je ona majka. Osjetija je da joj je neispunjeno majčinstvo. Ali ona i dalje, u svom nagonu, rađa i rađa dicu. Ali, dojam ga je privarija. Jer je pojava privrnila iluziju i vratija se je u tunel. Doša je do prostorije di je triba doć do srca. Tuneli su bili hladni i nesnosni. Nemilosrdni. Pojava ga nije štedila. Nije poanta da se prema njemu bude fin. Poanta je da osjeti, da prođe. Da bude. Nema poante pričat o nečemu, osoba to triba doživit. Kako se približava srcu svaća je, da pojave ne briga. I to je suština, ha, tako golema misao! Pojave ne briga za nj! Pojava se ponaša i lomi, zla je, suštinski je zla. Ali nema potrebe da širi svoje zlo, zašto bi to radila? Pojavu ne briga. Ona jest to što jest. Ali kako se približava centru, centru prostorije, koja se sužavala oko njega... Sve je više osjeća njeno srce. Njeno besprostorno, opnasto srce. I osjetija je. Osjetija je to. Osjetija je eone koji se rađaju u opni, u kugli. Osjetija je kako smo svi pojava i kako je sami stvaramo. Osjetija je. Osjetija je zvijer. Zvijer koja je dublja od vrimena, od življenja. Zvjer koja je iskonska i koja postoji, mirna. Zvijer koja mirno gleda zalaske sunca. I ta zvijer, i ta zvijer je razorila bezbroj svitova. Sami mir je bija u njoj. I ta zvijer je uništila svo sjeme koje je posadila. I mirno je gledala u tragove. I ta zvijer ga je volila, volila ga beskrajno i bez razloga. Gledala ga je s najdubljon ljubavi koju je ikad osjeća. U očima su joj navirale suze. Ta zvjer ga je volila toliko, da ga nije mogla imat. Da nije moga bit njen. Ali ona je bila sva njegova. Njegova partnerica, i ljubavnica ako triba. Seks sa zvijeri je bija postajanje zvijeri. Ali je to volija. Ali je to tražija. I konačno je naša šta traži i konačno je naša šta oće. I konačno je naša kome će bit predan. 

Gleda je tisuće i vidija je tisuće muka i tisuće umiranja zbog neprihvaćanja smrti, tisuće patnje zbog bjega od patnje. Tisuće gorkih patnji nastalih zbog prikrivanja postojanja patnje i laganja samog sebe da patnja ne postoji. Vidija je ljude, kako hodaju kroz vječnost, i kako in se haljine viore dok pružaju krake svoje ludosti, svoje ljubavi razrogačenih očiju i poludjelih umova. Down through all eternety, the cryings of humanity... Vidija je to, i vidija je zvijer. Mirnu, prostu, skromnu. Vidija je zvijer kako voli više nego što ijedno biće voli. Vidija je zvijer kako iskreno plače kad joj je ljubav ubijena. Vidija je zvijer kako iskreno ubija svoje vlastite ljubavi. Sve je to vidija i divija joj se je. Divija se je njenoj iskrenosti. Jer je sve nestalno kad je nastupila njena iskrenost. Svi čini, sve radnje i radosti, svi su postali samo projekcija koja izvire iz suštine zvijeri. A zvijer je gledala, tužna i zamišljena. Zvijer je sanjivo i ozbiljno razmišljajuć gledala naprid. I on je odlučija, da je dosta. Da je dosta bilo života bez zvijeri. Da je dosta bilo svega. Posta je žena. Skinija se je, skinija se je gol. Uša je u centar u kojem je stala fontana. Umija se je vodon, i potopija je svo svoje tijelo u vodu. Okupa se je i posta je zvijer. I vratija se je. Vratija se je odakle je još davno doša. Vratija se je u vječni početak i vječni povratak. Vječni soj.

Jezik

— Autor nepocesljan @ 21:28
Oklen. Sumljat, zajebajem se. Šta vas nervira kad ljudi govore? Koju nepismenost najviše mrzite? Il ono glova, broto, ono ookanje? A još tek kad ljudima kažeš da su nepismeni a onda oni to i dalje govore, ne znan šta mi je mrže... Ali često za zaboravljamo pitat, po kojem kriteriju je to nepismeno? Kako to da je "oklen" nepismeno a "odakle" pravilno? 

Za vašu informaciju, jedini nepismeni u toj situaciji ste vi. Osnova lingvistike, za koju većina ljudi ni ne zna, je to da je jedini kriterij za jel nešto pravilno u jeziku taj: Da li se to govori? Ako se govori, pravilno je, bez obzira kako to vama zvučalo. Jedino što je u jeziku nepravilno je kad se zabunite pa recimo kažete "mas i pačka" umisto pas i mačka i tome slično, ostalo je sve pravilno. Sve, uključujući sve to što vi u glavi imate da nije, jedini je kriterij je li ljudi stvarno pričaju tako u svom kraju. 

Standardolozi i jezički fašisti u školama nan svima utuvljuju u glavu kako moramo pričat "pravilno" kako je ružno kad se neko ne zna "lijepo izražavat" kako se to već često navodi, jer jel, odakle je lijepo, a oklen je ružno. Po nekom nepoznatom kritertiju, utvrđenom od strane nepoznatih ljudi po nama sasvim nepoznatoj logici, ali oni su rekli da je tako i to sad mora bit tako. 

A tek kad ljudi kažu da oni vole jezik. Kao, ja volin jezik, od malena san obožavala Bosanski i tome slično, a nervira ih kad neko "nepravilno" govori i ispravljaju ljude kad pričaju kako pričaju. Il taj argument, "ti ne znaš Bosanski". Neko ne zna jezik kojim od rođenja govori i savršeno se njime sporazumjeva? Te osobe možda vole jezik, ja ne ulazin u to, al to njiovo voljenje jezika je isto ko npr, neki biolog koji pravo voli biologiju i misli da su po biologiji bijelci bolji od crnaca i slično. Tako oni vole jezik. 

Jezik nije isto što i standardni jezik, ljudi ne znaju razlikovat ta dva pojma. U standardnom jeziku nešto jest pravilno i nepravilno, al to se odredi proizvojno, u najboljem slučaju odredi se po govoru većine govornika tog jezika, a najčešće nije ni tako, nego bukvalno standardolozi odrede nešto da je pravilno po nekoj svojoj uvrnutoj logici, i onda zaključe da čitav narod priča nepravilno i da ih se mora "naučit kako da pričaju". 

Osoba koja voli jezik, voli i riječi obojica i obadvojica, svo i sve vrijeme, odakle i oklen, tvrdo i meko č, nazalno a koje zvuči slično kao o pa odatle ispadne ono "glova" itd. Osoba koja voli jezik bi tribala volit sve to, ako ne voli, onda ona ne voli jezik nego voli jednu varijantu tog jezika i nameće tu varijantu kao jedinu ispravnu. Ustvari, ta osoba je jezički fašista. Profesori Bosanskog jezika nisu autoriteti za jezik, oni su autoriteti za standardni jezik. Jezik kao fenomen proučavaju lingvisti. Tako da, ako nekoga zanima kako jezik funkcionira neka istražuje lingvistiku a ne gramatiku Bosanskog jezika. 

Evo članak jednog lingviste upravo o ovome što ja pričan. http://www.matica.hr/kolo/313/O%20%C2%BBpravilnosti%C2%AB%20u%20jeziku/

Tako

— Autor nepocesljan @ 19:27
Ispašće da non stop kenjan o vjeri, a fakat iman par prijatelja vjernika koji su mi super, pre bliski i ono kontan ih ko prijateljice za cili život. Dvi cure su u pitanju, vidiš možda je ne-feministički od mene što san napisa par prijatelja al eto, ne volin ispravljat svoje postove jer mi nekako kad pišen sve ima svoj flow i volin da to tako ostavin. Iman dojam ako minjan da je manje iskreno. Nego, elem. :) Reče mi cura jednu zanimljivu činjenicu, kako je u islamu klanjanje, ne pijenje alkohola i to Farz, znači naredba, a sunećenje, obrezivanje, sunet, preporuka. Znači, neusporedivo je bitnije ovo prvo. A u društvu je naravno sasvin normalno da neko ne klanja, jer jasno, ko će klanjat 5 puta dnevno, jest Bog Bog al nije toliko bitan, a vala i ne pit, ko će i to, i ne seksat se prije braka također. Al ako nećeš dite sunetit, svi će se zabezeknit. To je strašno bitno, to pitanje za npr vezu dviju vjera, šta ćeš sa diteton, jedno ga oće krstit a drugo sunetit? Nema veze oće li to dite fakat ić na džumu il na misu, itd, bitno je čije će ono bit, njiovo il naše. Ovo je vako iz dva razloga, prvo, jasno je da je sunećenje lakše nego klanjanje pet puta na dan il cjeloživotno suzdržavanje od alkohola. Zato eto, ako si vjernik al si svjestan da ti baš ne mereš sljedit ono šta ti vjera nalaže, ajd, imaš izvlakušu da si osunećen, bar nešto. Ko što mi je jedan prijatelj na fejsu objavija status: Žene? - Može. Alkohol? - Donesi. Trava? - Može. Svinjetina? - Ne, ja sam musliman. Dovoljno govori. Drugo i bitnije, identitet. Nije bitno da li to ima smmisla ili nema, bitan je identitet. Nek se zna da si naš. A za te navodne zdravstvene razloge sunećenja, mogu se samo nasmijat. To je čisti mit. Navedite mi nekoga kome je išta bilo od tih navodnih bakterija u kožici od penisa. I uzmeđu ostalog, zašto služi sapun i tuširanje? Također san čuja, opet apsurdnu stvar, da kad si osunećen više uživaš u seksu. To svaćan da neki osunećeni lik misli, jer ne zna, da kad imaš kožicu kad je penis u erekciji, kožica spadne s glavića. :) Nego, nadalje. 

Ista je stvar kod kršćana samo što je kršćanstvo samo manje zahtjevno. Kršćanstvo je naspram islama jedna light verzija religije, mislin kršćanstvo je poprilično lišeno same duhovnosti, ostalo je više na nivou teologije i etike. Da kršćanstvo na neki način ispunjava vjernicima njiov duhovni život, to je ustvari jako malo. Zato iskreno mislin da su mnogi ateisti koje znan duhovniji od kršćana koji su iskreni vjernici. Nekako se u kršćanstvu, a pogotovo katoličanstvu, vjera svela na čekanje smrti, raja i pakla i eto uz to imaš taj osjećaj sigurnosti jer te Bog i Isus vole. Moli i radi, ko što je geslo Benediktinaca. To je dobar opis kršćanstva. U islamu ima neke strasti, nečeg onako, privlačnog, vako kad čitaš blogove vjernika, al ono, nekih malo izraženije individualnosti. Iako s druge strane u islamu ima i puno više fatalizma. Mislin sa kršćanstvon se je desija jedan logičan proces, a to je da je sekularizam na zapadu, di je Kršćanstvo glavno jel, prvo razdvoija religiju od države, kasnije je odvoija segment ljudskih sloboda od religije, uz uspon kapitalizma, oduzeja je čoviku praktično svo vrime za duhovnost i eto, ostalo je samo etika i nada u spas nakon smrti. Radna mašina, koja je skromna, konzervativna, nastoji bit fina prema ljudima, ne buni se, sluša svoje vjerske oce i njiove diktate, to je danas prosječan kršćanin zapadnjak. Izuzetaka naravno ima, al ovo je pravilo. Što je ironično, s obziron na revolucionarni početak kršćanstva, kao pokreta koji je priobrazija rimsko carstvo, koji nije prihvaća u svoje redove nikoga ko je bogat, koji je poziva na obaranje cara i svih ovozemaljskih autoriteta. Samo pokazatelj šta se desi kad politika instrumentalizira religiju u svoje svrhe. Kad je kršćanstvo postalo službena religija Rima, a to je bilo onda kad je Rim uvidija da se više ne mere borit protiv kršćana i bacat ih lavovima, da ih je previše, pa su skontali jedan fin način, fino ćemo i mi svi postat kršćani, i ostavićemo sve isto ko sad. Tada je kršćanstvo prestalo bit kršćanstvo. Al to mislin bukvalno, jer su i same dogme mijenjane, sve. Kako divno. Fin pokazatelj koliko ustvari ljude na vrhu zanima vjera, koliko ih je ustvari ikad i zanimala. 

Ista je stvar sa islamon samo što je razlika što je islam od svog početka država a ne samo religija. I kao takav od početka je u nj implementiran državni zakon, o kojem bi sad bilo potribno i više zasebnih postova da o njemu pišen pa ću to ostavit nekad za idući put. Religije su u momentu kad su postale službena politika države, kad su postale praktično državna ideologija, u pravilu služile samo za ekspanziju i akumulaciju moći. Ko i u ime svake ideologije, komunizma, liberalizma, i u ime religije su države samo osvajale tuđa područja i povećavale svoju moć. Jesu li sad neki državni vođe bili fatalisti i fakat virovali da su oni Božiji namjesnici na zemlji, da oni imaju svetu dužnost da šire kršćanstvo i islam, ne znan. Al znan jednu stvar, svi bi oni, da ih je situacija pritiskla, vrlo rado prominili svoju viru da ostanu na vlasti. Nego, inspiracija za post mi je bila situacija kod prijateljice mi. Ima prijatelja ovog Turčina jednog, i lik je svako malo smara kako bi se ona tribala vratit Bogu. Pita je posti li za ramazan. A lik, pazi, pije, jebe se ono za jednu noć, puši travu. Al nema veze, nema to veze ništa, sve je to normala, ali ako ne postiš za ramazan onda se tribaš vratit Bogu. Ostatak godine lutaj od Boga do mile volje. Isto ko kod nas za korizmu, kad se posti i kad se ne ide (ne jede) meso, pa te gledaju ko da si Sotona kad na dan posta naručiš normalan sendvić sa salamon. A da paradoks bude još veći, ta prijateljica mi je bila pokrivena. I držala se je islama. Eh, tako. Možda je i meni dosadno pa samo pričan o stvarima koje većina već zna, al eto Frustriran san. Frustriran san što mi taki ljudi, taki ljudi koji su u nečemu polovično, i to kako je jedna blogerka rekla ne zato što ne mogu bolje a trude se, nego baš zato što in je i cilj da to bude polovično, takvo, neiskreno, što mi takvi ljudi zagorčavaju život. 

Inače, odkad mi se desilo ovo s curinin roditeljima, drukčije posmatran ljude oko sebe. Više san svjestan nekih stvari. Tija san pisat post o tome, al jebiga u pičku sad ću sve nadrobit kad me je krenilo, uglavnon, kako mislimo da su ono, većinon ljudi dobri. Jel tako? Većina ljudi u svitu je dobra jel de? I vako gledan... Po selu mi. Ljude koji su mi bili dragi, koji mi je fakat bilo drago vidit. I skontan, šta bi ja u stvari o njima mislija da se ja kojin slučajen zoven Adnan i da mi je njiova ćer cura? Kakvi bi mi ti fini dobri ljudi tada bili? Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad svoje dite natraju da studira fakultet koji su oni odabrali zato što to svi u njiovoj familiji rade. Kakvi su ti fini dobri ljudi kad dite silon šalju da trenira nogomet i ne daju mu da nosi starke. Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad in sin radi u Međugorju a iz Ljubuškog je, i stopira na posa i nazad, a oni, njegovi vlastiti roditelji, ćaća u ovom slučaju, neće da mu posude, pazi, posude pare da kupi sebi auto pa da iđe na posa. Kako su divni ti ljudi, kako su divni roditelji. To je stvarno nešto neprocjenjivo, poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Sve mi diraj samo mi majku ne diraj. Nema veze što me je ona možda ostavila skupa sa mojin braton i otišla s drugin likon i nikad je više nisan vidija nakon toga. Također, još jedan primjer te ljudske dobrote... Lik iz sela mi, kad san ima frku kući, i mater i ćaća mi bili u bolnici, a ja slupa auto nakon toga, ima udes. I lik doša, ponudija se reka da će on izać u susret, ako triba bilo šta. Fakat čoviku svaka čast. I taj lik, taj dobri, fakat dobri čovik, svojoj ćeri zabranija da se uda za lika s kojin ima dite, i sad mu se ćer nekad potajno viđa s tin likon kad on ne zna. Kad je bila u nas, mi gledamo seriju, ona govori: Volin ovu seriju, al ne mogu je gledat jer mi ćaća uvik gleda neku drugu emisiju (rekla je koju al ne sićan se sad). Divan čovik jel de? 

Zaključak, lako je da ti neko bude dobar kad pričate samo par rečenica kad se vidite. Lako je da ti neko bude dobar kad ga samo viđaš na kavama, na faksu, u haustoru. A kad ti je neko ćaća, brat, sin, šef, kolega na poslu, muž, tada bi vidija jednu drugu sliku te dobre osobe. Tako da, i dalje ja mislin da je većina ljudi u svitu donekle dobra, da je na neki način dobra... Al stvarno, prosto da bi mi i dalje ostali tako dobri, neka ih što dalje od mene.

Smisao

— Autor nepocesljan @ 19:33
Pitan se jedno onako, prosto zdravorazumsko pitanje. Kakva smisla ima da stvoriš nekoga samo da tebe štuje i da ti odaje počast? Što je Bogu potribno da mi njega veličamo, da ga obožavamo, da mu robujemo? Jel on ima neke traume iz djetinjstva pa mu mi tribamo da ih kompenzira? Ne, u čemu je smisao fakat, da nas neko stvori samo zato da mi njemu odajemo počast? Zamislite vi da napravite dite i da zahtjevate od tog diteta da ono u vaše ime po tri sata dnevno klanja, da van moli, odaje počast, itd, i da, ako ikad pomisli da je neka druga osoba od vas na zemlji bolja, ako pomisli da ste vi ko roditelj bezveze da ćete na nju bacit vječno prokletstvo i prognat je na vječne nezamislive muke. Jel to vama imalo normalno? 

Update... Evo sad kako ovo napisa, pade mi na pamet još tih nekih nelogičnosti, al ne bi da previše razdužin post pa ću probat bit kratak. Evo na primjer Sotona. Kakva, al kakva smisla ima da postoji neko biće koje je apsolutno zlo? Znači pazi on je bija anđeja, koji se je okrenija protiv Boga i sad mu je cilj iskvarit Božije stvaranje. Pa sve da je moguće da neko bude tako apsolutno zlo (što je po svakoj logici apsurd) kako tom Sotoni, Šejtanu bar ne dosadi za ve vlike iljade godina to radit? Kako on ne skonta više da je to bezveze i ode radit neke druge zanimljivije stvari? 

Treće, zašto Bog uopće dozvoljava Sotoni da to radi ako je on svemoguć? Šta on ima od toga da nas "testira" čuj testira? Zar se i Sotona ne mere priobratit? Što Bog ne proba bit fin prema Sotoni pa kad ovaj skonta koliko je u krivu, da se sažali i pokaje? Što je Bog stvorija nešto što je apsolutno nemoćnije od njega, i sad mi njemu na tome tribamo bit zahvalni još? Znači pazi on je mene stvorija, muči me i "testira" ako ja kojin slučajen prominen mišljenje o njegovom postojanju on će me bacit na vječne muke i ja njemu još triban bit zahvalan za to? Što nas ne stvori kao jednake? A ako i neće, zar nije logičnije da nas pusti da imamo slobodu, da živimo u lipoti i radimo sve šta želimo? Zašto moramo to zaslužit? Zašto je uopće stavija jabuku u Raj ako nije tija da je mi uzmemo? I da, na kraju će Bog uništit cili svit koji je stvorija (hm, to je tek zanimljivo) napraviće sudnji dan i ljude će podilit i poslat u raj il u paka. A šta će on radit nakon sudnjeg dana? Šta će bit nakon toga? Piće kavu i igrat plejstejšena? 

Gledaj, ja mislin da je ovo sve jedna velika, velika podvala. Bog je jabuku namjerno stavija u Raj jer je tija da je mi uzmemo. Poslje toga je posla svoje poslanike da uvjeravaju narod u tu nelogičnu priču prosto da vidi koliko ih ima koji se drznu, koji imaju dovoljno karaktera da mu proturječe. To jeste da proturječe poslanicima. U biti je to najveći test, najveća prevara. Bog želi da ga se mi odreknemo, jer je to potvrda naše samosvjesti, razuma i slobode. I čak naše ljubavi. A također je i potvrda njegove ljubavi njegova apsolutnog ne-egoizma, za razliku od lažne i do kraja egoistične slike koju plasira da bi nas zavara. I oni koji prođu test, koji skontaju da to sve nema smisla, oni će bit nagrađeni za to. A koja je nagrada? Nagrada je da svate da su oni također Bog, i da nakon toga žive u miru i eto rade šta in se već radi, i uživaju. :) 

P.S. Evo i jedno pitanje za kraj: Ako je Bog svemoćan, more li stvorit kamen koji ni on sam ne mere pomaknit?

Taoizam

, , , , — Autor nepocesljan @ 19:23

Taoizam

Već san van u par navrata spominja Lao Cea i Taoizam. Lao Ceova knjiga Tao Te Ching su ono šta je meni suština duhovnosti i filozofije. Također, knjiga je temelj za Taoističku religiju koja se kasnije razvila na osnovu učenja Lao Cea. U njoj nećete naći poziv na sveti rat, nećete naći nikakav strah od svemoćnog Boga, plašenje paklon, utjerivanje straha i netrpeljivosti prema nevjernicima. Al ćete nać jako puno mudrosti i za one koji mogu prodrit u dubinu ovih riči, knjiga more bit jedno samo po sebi duhovno iskustvo. Ono šta je osnovna razlika između nauka Lao Cea, kao i nauka Bude i naših monoteističkih religija je to što Lao Ce i Buda daju smjernice i upute za samospoznaju, dok praktički sve monoteističke religije čovika uče da se drži fiksnih pravila koja su zadata. Monoteističke religije drže da je čovik grešan te ga uče da drži svoje osobine pod kontrolon, dok Taoizam i Budizam uče čovika da spozna sebe i oslobodi se od sebe, od svojih negativnih osobina, da se transformiše i prosvitli. Prve prave čovika kojemu triba Bog, Bog izvan njega da ga drži pod kontrolon jer se on boji sam sebe, jer nije u stanju bit sam sa sobon. Druge prave čovika koji je spozna sebe i oslobodija se sebe i more mirno živit. Prve uče vjerovanju, druge teže postizanju mudrosti. Evo meni najdražih citata iz Nauka o apsolutnom putu ili Tao Te Chinga. 

1. TAO, APSOLUTNO I RELATIVNO I JEDINSTVO 

Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao.
Imena kojima se može imenovati nisu apsolutna imena.

Bezimeno je izvor neba i zemlje.
Imenovano je majka svih stvari.
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nemanifestiranu tajnu.
Probuđenog duha promatrajmo njegove manifestirane forme.

To dvoje je isto u izvoru a drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna.
Tajna nad tajnama.
Vrata od svih tajni.

2. RELATIVNO POLJE SUPROTNOSTI

Time što ljudi određuju lijepo određeno je i ružno.
Time što ljudi određuju dobro određeno je i zlo.

Tako: Imati i nemati dolaze skupa.
Teško i lako se upotpunjavaju.
Iz dugog se izvodi kratko.
Visoko i nisko počivaju jedno na drugome.
Zvuk i glas se harmoniziraju.
Lice i naličje se slijede.

Stoga mudrac: Upravlja svojim akcijama iz polja nedjelovanja.
Stvari dolaze, a on ih ne odbija.
oživljava, ali ih ne uzima.
pomaže, ali ne traži.
prima, ali ne zadržava.
Upravo zbog toga što ne zadržava
Niko mu ne može uzeti punoću.

5. PRIRODA APSOLUTNOG I RELATIVNOG

Priroda nije blaga
Njoj su sve stvari poput slamnate lutke.
Mudrac nije blag
On postupa sa ljudima kao sa slamnatim lutkama.

Prostor između neba i zemlje je poput mijeha
Izgledom prazan ali ništa mu ne manjka.
Ispunjava se pražnjenjem.

Tako i Tao: ni mnogo riječi ga ne može spoznati.
Potraži ga radije u sebi!

9. O SUPROTNOSTIMA

Ne pretjeruj, zaustavi se na vrijeme!
Velika oštrina -
oštrica neće biti trajna.
Veliko bogatstvo -
Neće biti dugo sigurno.
Nezadrživa žudnja za posjedovanjem i slavom
ukazuje na sjeme nesreće.

Kada je zadatak ostvaren, povući se -
To je Tao stvaranja.

13. O SUPROTNOSTIMA 
Naklonost i nemilost je urokuju tjeskobu.
Ono što cjenimo i ono čega se bojimo je u nama.

Što znači:
"Naklonost i nemilost urokuju tjeskobu"
Oni koji stiču naklonost od viših
Potišteni su u primanju
Potišteni su u gubljenju.

Što znači: "Ono što cjenima i čega se bojimo je u nama?"
Bojimo se jer imamo "ja"
Kad napustimo "ja" nema više straha.

Stoga: Onaj koji sebe nađe stiče razmak od svijeta.
Onaj koji sebe živi stoji izvan svijeta.

22. O MUDRACU

Biti skroman znači biti uzvišen.
biti savitljiv znači biti ojačan.
Biti prazan znači biti pun.
Biti star znači biti obnovljen.
Imaj malo i steći ćeš.
Imaj puno i bićeš uznemiren.
Stoga mudrac prihvaća jedno
i postaje uzor svijetu.
On se ne otkriva
i stoga svijetli.
On se ne hvali
i stoga je slavan.
On se ne umišlja
i stoga je zaslužan.
On se ne uzdiže
i stoga je prvi.
I stoga jer se ne natječe
niko u svijetu ga ne može nadmašiti.


Hm, sad kad sagledan, kad bi napisa sve citate koji mi se sviđaju zauzelo bi previše prostora. Zato ću van dat link di morete pročitat knjigu. Uživajte. :) 

http://www.duhovnaizgradnja.com/download/knjige/Tao_Te_Ching.pdf


Pitanja

— Autor nepocesljan @ 16:55

Ima jedna stvar koja me odavno pravo fascinira a odnedavno i plaši. Naime, pitanje, kako uopće išta postoji? Ono baš išta, ne sad išta da pod tin mislin na neki konkretan skup stvari, nego na sve, sve šta postoji, kako to uopće postoji? I onda, logičan slijed upita, kako samo ne postoji ništa? Mislin kad uđeš u taj osjećaj, realno djeluje ti logično da ne bi tribalo ništa postojat, ili to jest da bi baš samo to ništa tribalo postojat, jedno ništa, potpuno neimanje išta. To ništa, kad kažen, znači naprosto da nema ničega, uopće, da ono baš baš jebeno nema ništa, kontaš? Znači, ništa da nema ni samog tog ništa, pojma ništa, da samo nema. Samo nema, ništa. Il ustvari ne bi to tribalo postojat, jer nema šta postojat, ili bolje rečeno, nema šta uopće išta. 

Nekad dođe mi taj osjećaj, ko blic blicne na sekund kako uopće išta postoji, il kad ono primjetiš sam sebe sasvim slučajno, kad radiš neku najbezvezniju stvar al stvar pri kojoj si opušten, kad ti mozak lagano ispadne iz fazona, i kad samo skontaš da ti postojiš. Ono vidiš da postojiš, primjetiš se, posstaneš se svjestan. Ti, sam sebe, postaneš svjestan. Ono jarane ko da smo dvojica ja koji jesan i ja koji san svjestan da jesan, a b* te jebo ja san sam to. 

I onda tako, neman pojma zašto al mi trenutno kroz glavu prolaze mačke, valjda jer često uspoređujen sebe i ljude sa mačkama i pokušavan skontat kako to mačke funkcioniraju a kako mi funkcioniramo, valjda jer pravo volin mačke a i nekako fakat, ako bi nešto moga onda bi stvorija neku povezanost da se fakat ja na istom nivou povezat s nekon mačkon. Zamisli mačku, mačku ko stvorenje kad se razvije dovoljno da postane ravnopravna čoviku po nivou svijesti, kako će tada dobro bit družit se s njon. Ja virujen inače da smo mi ljudi i životinje isti, da smo svi bića samo nas razlikuje nivo naše svijesti, to ajmo reć dokle smo došli. I svi se razvijamo, konstantno. Ludo je ovo sve skroz. :D Ja, ugl virujen da će se životinje eto recimo mačke nekad eventualno razvit da budu ravnopravne našem razvoju sad. Naranvo, ne mora značit da će njiov razvoj ić u ustom pravcu ko naš, al ćemo bit ravnopravni. 

A za ovo ništa, na momenat kad postanen svjestan toga, pripanen se da možda ovo sve što postoji more propast, možda fakat na neki način i postoji to ništa? Onda se pripanen za svoju egzistenciju, mislin sebe ko bića ne samo u ovom životu, da me možda more nestat. Il da svega more nestat. A možda me i nema? Možda me na nekin način i nema i nikad nije ni bilo? Ko će znat, ako ništa u glavi mi u biti djeluje sasvim moguće da me fakat nema iako znan da me ono, ima jel. To je taj budistički fazon, da je odvojenost i ego iluzija a da smo mi ustvari jedna kozmička svijest koja je svjesna sebe, promatra se, igra se, kupa sama u sebi i uživa u svom postojanju. Zanimljivo to zvuči, al svakako to opet ne odgovara na ovo moje pitanje svega i ništa. I Lao Ce u Taou priča o toj dvojnosti punoće i praznine, o postojanju i nepostojanju. Isto ko ta naoko banalna razmišljanja starih Grčkih filozofa koji bi rekli: Čovik jest, pa neko drugi kaže: Čovik nije. To mi je cura pričala bila. Uglavnon meni je to pravo genijalno, jebena dilema svega, svega apsolutno najdublja dilema izražena u tako banalnoj rečenici. 

Oćemo li ikad bit svjesni, potpuno svjesni svega? Oćemo li ikad imat odgovore na sva pitanja? Pod ikad ne mislin nužno u ovom životu. I samo da kažen, ne virujen u raj i paka i to da postoji biće koje nas je stvorilo i koje to sve zna. Virujen da ćemo mi definitivno postojat nakon ovog života, al postojat ćemo neovisno isto ko i sad, postojat ćemo sebi i za sebe u nekin ko zna kakvin dimenzijan. I oćemo li se ikad razvit toliko da saznamo te odgovore? Virujen da oćemo, ako se mi moremo razvit toliko da smo svjesni mačke, mačke kao ideje, kao bića općenito a ona nas nije, onda isto tako možda sad neka druga bića su možda svjesna nas i svjesna na neki način našeg neznanja i naših granica kojih mi nismo svjesni. Možda ta bića znaju odgovore, ali bilo kako bilo, moramo ih i mi moć znat. A možda ih i znamo? :) 

P.S. Ja, i pade mi na pamet, ljudi ovo često zovu velikin pitanjima, al kad skontaš, ta su pitanja jako mala. Npr, koliko je samo banalno pitanje: Kako išta postoji? Naspram recimo pitanja: Kako se razvijaju moždane ćelije kod beba, ili koliko različitih vrsta životinja postoji, ili tako bilo šta? A eto, ispade da ustvari što više smanjivaš, smanjivaš i dolaziš na jednostavnije i općenitije, postaje teže. Obrnuta virtualna igrica. Ko što ima ta neka filozofija matematike, mislin da je indijska, koja tvrdi da je najveći broj jedan. Jedan zato što se u broju jedan sastoje svi drugi brojevi, npr dva nastaje tako što se jedan razdvoji po pola. Eto, zanimljiva logika za razmišljat, možda ta priča kako je sve jedno ipak i nije toliko besmislena. Ma, kakva god bila, neka je, ja odo slušat muziku iako je već pet ujtru, al kad je dobro, onda nek se nastavi. :)

Evo jedan pravo dobar češki bend

https://www.youtube.com/watch?v=qyk2WbQiLyw 


Nemoguće

, , , — Autor nepocesljan @ 17:08

Da bi virova nečijin riječima, prvo moraš znat zašto on govori to šta govori. Ne radi se tu o tome da li govori šta misli, pretpostavimo u ovom postu da se radi o sugovorniku koji stvarno misli šta govori. Ali pitanje je zašto ta osoba to misli? Osoba se more kunit svaki dan u svoju ljubav prema vama, i to mislit i to radit iznova stalno, a da ne zna da je to što ona/on misli da je ljubav čista navezanost. Da će to proć, da ona/on možda uopće vas ne vidi ko osobu. Da bi znali koliko vas neko stvarno voli, i koliko je pouzdan u onome šta misli morate znat pripoznat šta je zapravo ljubav. Prvo, ne virujte nekome ko kaže da ne mere bez vas, da vas toliko voli. Ne kažen da vas ta osoba nužno i ne voli, ali ako ona ne mere bez vas, znači da se tu radi o garantovanoj navezanosti. Ljubav more postojat jedino u slobodi a za slobodu su jedino sposobne jake i izgrađene osobe. Ako vas neko voli zato što vas triba, to nije ljubav, ili barem nije čista ljubav, onakva kakva bi tribala bit. Svi mi do neke mjere nekoga tribamo, to je jasno, ali ako imamo neku projekciju na određenu osobu i mislimo da bez te osobe nas nema ili smo ništavni, tribali bi se zamislit malo nad tin šta vidimo. Jer mi u tom slučaju ne vidimo tu osobu, to je sasvin sigurno, naši strahovi i naše slabosti su nan toliko izobličili percepciju, da, u svojoj silnoj potrebi da budemo spašeni i da nađemo spasitelja, da nađemo idola kojeg ćemo poštivat i čija će nam pažnja kompenzirat manjak samopouzdanja, mi uopće ne vidimo tu osobu, mi vidimo našu projekciju, naše unutarnje ideje. I onda kad vidimo da nas ta osoba ne mere spasit, a to je neminovno jer te zapravo niko ne mere spasit osim samoga sebe (a to je zato što jedino sam sebe moreš spasit od sebe), onda će se ta naša silna i opjevana ljubav pritvorit u mržnju, onda ćemo prezirat svom silinom našu ljubljenu osobu, onda ćemo je možda i udarat, maltretirat da bi je time kaznili za našu krivu predodžbu o njoj. Ili ćemo se u malo razumnijem slučaju mi osjećat loše, mi ćemo patit, mislit kako smo očajni, kako ako nas ona/on ne voli da mi nismo vridni ljubavi, da smo ništavni, da nikad ponovo nećemo volit, da nan je čitav život upropašten i tako to. 

Jedini izlaz i jedini način je, ko i uvik, svjesnost. Ako postanemo svjesni da je patnja naš unutarnji osjećaj, da patnja nije objektivnost nego naše tumačenje jedne objektivne situacije, onda smo na korak do toga da ustvari svatimo da tu patnju uzrokujemo sami mi. A ako to svatimo, onda moremo opet zapast u pesimizam misleć kako je priroda života patnja ili opet kako smo mi nesposobni za ikakav sritan život. Ali opet, tada ako smo dovoljno razumni pogledat istini u oči, vidićemo da ni to nije točno. Da je priroda života patnja ne bi bilo sritnih ljudi uopće, a njih ima. I nisu svi budale. :) Da mi ne meremo bolje je relativno, ovisi o nama. Ako smo postali svjesni da je do nas, možda moremo vidit šta krivo radimo i vidit jel moremo to prominit. A uglavnon je do nas bar donekle u svin životnin problemima. Nekad nas, doduše, sam život stavi u nemoguću situaciju. Dovede nas prid zid. I šta tada uradit? Kada mi, sami, ne meremo nešto, uz sav naš trud ne meremo. Šta tada? Odustat? Da, moremo odustat. Možda je čak racionalno odustat, i tada moremo bar imat utjehu da smo izabrali racionalnu odluku. Ali ako pak ne želimo odustat, ako nan je postizanje tog nemogućeg cilja toliko bitno, onda pak moremo nastavit. Borit se s vjetrenjačama? Pa da, ako bi nastavljali glavon kroz zid, to bi bila borba s vjetrenjačama, koja bi opet možda vodila u kasnije odustajanje. Al možda moremo i nešto drugo. Sist. Sist isprid zida i pogledat ga. Opipat ga. Sist i odmorit, gledajuć sebe i gledajuć zid. I tada ćemo svatit, da mi ustvari nikad ne meremo priskočit niti probit zid. Ali zato, na primjer, taj zid nan ne bi bija nikakav problem da smo neko drugi. Neko ko sasvim prirodno skače visoko, ili probija kamen. A ako postanemo taj neko, onda tog zida više neće bit. Šta je sada zid koji ne meremo priskočit će nan postat samo jedna stepenica priko koje tribamo prić. I onda, onda je na nama, naša odluka, oćemo li ili nećemo postat neko drugi. A to je teže nego išta prije, to je teže od svega prethodnog i teže od ikakva drugog izazova. Ali na nama je taj izbor. Ako želimo nemoguće, onda moramo prestat bit mi. Moramo postat osoba kojoj je to moguće. :) Koliko smo samo zidova gledali kad smo bili dica, mogli smo ih samo gledat sa čežnjon dok su odrasli ležerno prilazili priko njih? Al to je dok smo bili dica, dok nismo narasli. E, u tome je greška. Greška je mislit da smo narasli. Nikad nismo dovoljno veliki za ono što nas tek čeka, ali zato cili život rastemo, rastemo, i koračamo niz stepenice. :)



Nacionalisti na blogu

— Autor nepocesljan @ 18:38

Post je nasta na blogger.ba, to je inače platforma na kojoj san stacioniran, ovamo ga kopi pejstan. To je bitno za znat da ne bude zabune pri čitanju. :)

Eeeeh. Nisan do sad nikad pisa nešto posebno u odnosu na neke druge blogere, ili blogere uopće, ali jedna rasprava od ima par dana me inspirisala, pa ću baš sad uzet nešto napisat. Vi koji pratite moj blog mislin da ste kroz moje pisanje jasno upratili moje stavove. Neki se s njima možda slažu neki ne, al uglavnon o našin slaganjima il neslaganjima sasvim normalno i ugodno pričamo i diskutujemo, uglavnom. A ima i momenata koji ne spadaju u ovo uglavnom, i baš njima je posvećen ovaj post. To koliko neko ima dobre argumente za svoje stavove se uglavnon jasno vidi po načinu na koji ta osoba komunicira. I desilo mi se par puta da raspravljan sa ljudima s kojima se elementarno ne slažen i da ti ljudi, čim primjete na šta ja ciljan i šta u biti mislin, postanu agresivni, krenu da omalovažavaju moje stavove, ili pak mene lično. Nije česta pojava, ali par puta se desilo. Također, primjetna je pojava kako ljudi o nekin stvarima ne znaju praktično ništa, a imaju neku sliku stvorenu na osnovu svojih predrasuda, pa kad in kažeš kakve su te stvari zapravo instant postanu agresivni i napadaju a ne daju nikakve argumente. Uglavnom i to bude u redu, al zadnja rasprava koju san na blogu ima me je baš ostavila pod dojmon da slatko zabiberin jedan post kojim ću začepit usta svakome ko mi na to ima šta da kaže. 

Raspravljam se naime s likom, normalno, vidin da stvari koje govori imaju smisla, ali se ne slažen i mislin da ih krivo posmatra i tumači. I bude to sve ok, dok ne spomenen u jednon dijelu da san ja Bosanac i Hercegovac i da su većina mojih prijatelja u Sarajevu, uključujuć i neke muslimane vjernike isto Bosanci i Hercegovci. Na šta je usljedila automatska reakcija, ni više ni manje nego odma jedan poprilično jadan pokušaj omalovažavanja, osoba me je praktički nazvala licimjeron, rekavši mi da je ta moja logika fina, kući san Hrvat a u Sarajevu Bosanac i Hercegovac. A ja nigdi u dotadašnjoj raspravi nisan reka da san Hrvat. :) Nastavili smo dalje raspravu, i lik je uglavnon postaja sve netrpeljiviji i netrpeljiviji i sve je manje dava ikakve argumente a sve više prosto omalovažava. No, došli smo do jedne jako zanimljive teze na kraju, a to je da bi ja, ako san jel Bosanac i Hercegovac triba pričat Bosanski, te ustvari, da ja s obziron da pričan ikavicu a na fakultetu Hrvatsku normu da san ja ustvari Hrvat. To je bija jedan krajnji pokušaj da mi lik podvali hrvatstvo što se je svojski trudija, jer naravno, zar je moguće prihvatit da neki "hrvat" koji priča ikavicon se izjasni ko Bosanac i Hercegovac i ustvari voli ovu državu i u njoj je svoj na svom? Također me je lik bez ikakva razloga napa da omalovažavan islam i muslimane, iako ja o islamu ništa nisan reka. 

No, da se vratimo na pričanje Bosanskog. Da razjasnimo sasvim jasno tu tezu, tu se radi u de fakto čistom nacionalizmu. Prva stvar u ovoj državi su i Hrvatski i Srpski legitimne norme, i bosanci jednako pričaju Hrvatski i Srpski jezik kao i Bosanski, a tek na stranu to što su sve tri norme ustvari jedan jezik. Bosanski se istina, zove Bosanski, al da li zbog svog imena taj jezik je nešto više Bosanski od Hrvatskog i Srpskog? Da li zato što se Hrvatski i Srpski govore i u Srbiji i Hrvatskoj su oni manje Bosanski? Jesan li ja jer iman ime koje ima i dosta Hrvata manje građanin ove države? Bosanski jezik se zove bosanski, al njime realno pričaju Bošnjaci, ili ljudi koji su Bošnjaci porijeklon. Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini uglavnon pričaju Hrvatske i Srpske norme, to je do sad već standard. Ima naravno iznimaka, ko što npr ima i Bošnjaka iz Ljubuškom koji pričaju ko većina Hrvata iz Ljubuškog, ali više manje Bosanska norma kolerira sa Bošnjacima. A Bošnjaci su sasvim jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, tako da, praktično, ono što bi ja znači triba uradit da bi ja bija Bosanac i Hercegovac je da pričan ko Bošnjaci. Znači da ne bi bija nacionalista moran pričat ko jedni nacionalisti u ovoj državi, a ne ko druge dvi grupe nacionalista. :) I tako ću ja tek navodno bit legitiman antinacionalista. 

Iza sve ove priče leže jako jednostavni razlozi, osoba je jednostavno puna predrasuda i naravno nacionalista je, te ko i svi nacionalisti vidi bile miševe, kako bi mi to kod nas rekli, to jest vidi stvari koje ne postoje. Jer je izvan njegovog vidokruga da neki ljudi mogu jednako ne volit sve nacionaliste iz naše države, bez obzira kako ti nacionalisti sebe nazivali, a i također jer ta osoba vjerovatno misli da su Bosanci i Hercegovci još jedna podvala za Bošnjake, što ironično isto misle i Srbi i Hrvati, ali nema veze, nećemo sad širit perspektivu, da bi ostali nacionaliste i držali se svojih stavova gledamo samo u svoj tor i živimo samo u svojoj kutiji. Da se razumimo, meni je sasvim nepotrebno trubit o religiji u svakom postu i nešto ljude razuvjeravat od vjerovanja, nisan takav tip ireligiozne osobe, ali mi je također jasno kojin to ljudima najviše smetaju ateisti ili eto, bosanci i hercegovci ili pak u mom slučaju osobe koje pričaju ikavicon. Smetaju nacionalistima, nikome drugom. Smetaju njima, jer in te osobe jasno ukazuju na ono šta su oni, a oni naravno ne vole puno da misle o sebi, više vole da misle o zločinima koje su nad njiovon nacijon počinili drugi i generalno o svin mogućin vrstama zala koje su njima nanili "drugi". Na kraju je razgovor kulminira tako da mi je osoba rekla da ne smin na njegovom blogu koristit ikavicu, jer je ikavica navodno izraz mog nacionalizma, te opet ponovila da ja na njegovom blogu vrijeđan islam i Bošnjake, a ja o islamu ništa nisan ni govorija a ni o Bošnjacima svakako ništa uvredljivo. :) Komentar nakon toga mi je pobrisa. :) 

I sad, zanimljivo je posmatrat ovu situaciju. Koliko su neki ljudi spremni past ispod nivoa poštovanja i dostojanstva samo da bi obranili svoje predrasude? Svakoj razumnoj osobi je jasno kako se ponaša neko ko nema argumenata za svoje stavove ili ko pak, što je također slučaj, je toliko zadrt da nema uopće živaca čut druge stavove. Nije mi se jednon desilo da ovom blogu ljudi bez pardona npr omalovažavaju homoseksualce a da nemaju ni jednog argumenta zašto je homoseksualnos bolest il slično. Al kome tribaju argumenti kad imamo predrasude? Predrasude su zahvalnije od zdravog razuma, one ne zahtjevaju od vas ni analizu, čak zahtjevaju da što manje razmišljate i analizirate, ne zahtjevaj ni previše informiranja ili čitanja, ne tribate ustvari ništa ni čitat iako i morete, al naravno samo onu literaturu koju su pisali ljudi koji djele vaše predrasude, igra je vrlo jednostavna. I tako, ako se uspješno obranite od zdravog razuma moćete ostat sretno zadrti do kraja života. :) 

Također, ono što je prisuto kod nacionalista kod nas je taj kult po kojem smo ugroženi, i mi smo naravno pravedniji i bolji od ostalih. Sad konretno, neću ulazit u rat, u ovom su ratu Bošnjaci bili napadnuti i bili su ugroženi, to ne sporin, ali ono što ja pričan je sama priroda nacionalnog identiteta pa i time Bošnjaštva dotičnih osoba. Stavovi ovog lika s kojin san se raspravlja jasno ukazuju na tobožnju Bošnjačku toleranciju, more se bit antinacionalisti samo ako se koristi norma kojon pričaju Bošnjaci jer evidentno, Bošnjaci nisu nacionalisti, a Hrvati i Srbi jesu. Bošnjaci su, kako je to moj sugovornik reka, ode domaćini, a ja valjda, ko "hrvat" jer kad pričan ikavicu i koristin Hrvatsku normu moran bit hrvat, ode nisan domaćin, ja san u ovoj državi gost. To je taj tipični stav Bošnjačkih nacionalista, koji su za tobožnju građansku državu sa jednin predsjednikon pod uvjeton da se svi drugi u državi prilagode njima. I naravno, zna se i da bi i taj predsjednik bija njihov. Tako, ljudi glasaju za SDA a čude se kako Hrvati i Srbi nacionalisti oće da se odcjepljuju i glasaju za HDZ i SNSD. Ne govorin ja da su Bošnjaci krivi za hrvatski i srpski nacionalizam, to svakako nisu, ali isto tako ni Hrvati i Srbi nisu krivi za Bošnjački. Za nacionalizam su svi krivi sami sebi, individualno. Govorin naprosto da su Bošnjaci u našoj državi jednako nacionalisti ko i Srbi i Hrvati, što oni neće da prihvate. 

Bošnjaci žele BiH jedino jer za razliku od Srba i Hrvata oni nemaju pored državu koja je čisto njiova, da je imaju i oni bi se tili odcjepit i prisvajali bi čitavu BiH kao svoju vjekovima, tvrdili, što uostalom nacionalisti na mom faksu već i tvrde, da smo mi u BiH historijski svi Bošnjaci (napominjen ne bosanci nego Bošnjaci) itd. Dosta Bošnjaka bi rado vratilo i BiH Turskoj kad bi to bilo izvedivo. To je zato što je priroda svih nacija ista, radi se o psihologiji krda, svi žele da iđu među "svoje" jer su tamo sigurniji i jer in je lipše da su oni većina. Nacije koje kroz povijest nisu bili agresori, a Bošnjaci za razliku od Srba i Hrvata nisu bili, su u poziciji žrtve zato što nisu nikad uopće imali priliku da nađu nekog slabijeg od sebe da mu pokušavaju uzet teritorij, prisvajat ga sebi i slično. Odkad nacije postoje postoje i ratovi između njjih, i redovito jača nacija napada slabiju, a slabija naravno ne napada nikoga jer se mora branit. To je zato što su nacije u suštini jedan egoističan koncept, produžetak plemenskog identiteta i kao takve će vjerovatno u budućnosti i izumrit. Ja san se izjasnija ko Bosanac i Hercegovac u znak protesta protiv nacionalizma, protesta protiv ideje nacije, a ne zato što san ja nešto ponosno građanin ove zemlje te je veličan ko neku svetinju. Ja volin ovu zemlju, jasno, al volija bi i drugu da u njoj živin. Zemlja mi, ko ni grad, ni nikakav prostor i teritorij, ne predstavlja neku emocionalnu vrijednost, predstavljaju mi je ljudi, a oni su moji jednako odakle god dolazili, kako god izgledali i pričali. 

I da kažen jasno jednu stvar, jedino ljudi koji se nisu izjasnili ko Bošnjaci, Srbi il Hrvati do kraja nisu nacionalisti. Svi koji su se izjasnili ko nešto od ovoga troje jesu, pa sad more taj njiov nacionalizam bit blag i fin, tolerantan i sve ostalo, ali ga ima, i dok ga ima, nacionalisti su. Al srića, ja znan sasvim dovoljno ovih drugih, i kako mi se čini, s vrimenon ih je sve više. :) Jednog dana ćemo bit većina, duboko to virujen. :) 


Jedna lipa ljubavna priča

, , , — Autor nepocesljan @ 19:33
Aj grob te jebo... Koliko san nervozan, ovo se nije glasilo odavno haha. Probaću napisat post, al san suviše zategnut i usijan, ne znan na šta će ovo ličit. 

Primjetili ste možda malo il malo više agresivniji ton prošlog posta i temu o kojoj san pisa. E pa... Sad ću objasnit zašto san to pisa. Ima dva miseca san u vezi. Nakon godinu i po od prekida s bivšon, ponovo san naša curu koja mi fakat odgovara. Šta mi je bilo zanimljivo npr je to da ovaj put nisan bija nabrijan ko tada s bivšon, ono nisan se zacopa sad ko dite da san samo o njoj mislija, ponaša se budalasto. Nekako san osta normala, s promjenon da mi je pravo, pravo dobro. Da baš uživan u njoj, u momentima kad je vidin i u tome kad smo skupa. Cura mi dosta odgovara, koliko mogu vidit jer ipak smo dva miseca skupa što je malo, al da mi paše, paše. I tako, sve je bilo divno i krasno... Do neki dan. Pretpostavljate šta je bilo? 

Da, to je bilo. Cura mi se vozila s materon u autu, i mater je pitala s kin se toliko dopisiva stalno, ako ima momka da joj kaže, ona bi volila da nji dvi mogu pričat o tome. I tako, ona kaže da ima momka, kako se zove, i ona kaže kako se zoven... Na šta joj se materi faca zaledila: Jesi ozbiljna. Nakon toga je usljedilo ovo što evo traje već par dana. Mater joj je uzela šifru od fejsa, rekla da će priko vikenda mobitel ostavljat kući. Naravno, naredili su joj da odma prikine sa mnon. Kad je sutra pošla s prijateljicon na kavu ćaća je triput zva mater da vidi oće li stvarno s ton prijateljicon, i onda su joj na kraju rekli da ne mere u kafić nego da mora u tržni centar na kavu. Osim toga verbalno teroriziranje i pritisak na njoj je konstantan. Samo zbog jednog imena. :) 

Da ironija bude gora, ona je mislila do sad da njeni nisu nacionalisti. Skupa su npr gledali Besima Spahića između ostalog i kad je priča kako su u Sarajevu za vrime rata skolpljena 173 mješana braka i podržavali ga. I evo, da bi ona kad in je rekla moje ime dobila ovo. Što je još čudnije, njeni očigledno nisu ni vjernici jer nju nisu odgajali u vjeri. Ona je objasnila svojima da ja nisan vjernik, da se ja nisan ni izjasnija ko hrvat, ko što ni ona nije vjernica ni bošnjakinja, ćaća joj je to sasluša i reka fino: To je ok, morete se družit, izlazit ali ako oćeš to više nisi moja. Također joj je reka da ako je spavala sa mnon da više nije njegova. Toliko o balkanskom mozgu i uopće o naznakama postojanja istog. 

Do neke mjere, ja mislin da ja kontan njene roditelje. Nažalost. Mislin da kontan jer znan otprije kod nas kakvon se logikon nacionalisti vode. Recimo, u srednjoj san se jednon raspravlja sa fratron jednin koji nan je predava vjeronauk, kad je govorija jednon mom prijatelju da pripazi sa ovon jednon curon iz istočnog mostara, pogađate kakvo joj je ime :), i generalno ga opominja da smanji druženje sa njon, ili da se ne povezuje sa njon previše. Tada san mu kontrira kako je to glupost i kako se on nema pravo petljat njemu u to, na šta mi je on reka: Ako se ti vinčaš za neku muslimanku, a sutra zarati, na čiju će van dica stranu? Tada san mu reka da ja neću živit život opterećen tin stvarima, a danas bi mu reka da će dica skupa s menon i njon otić što dalje iz ove pičke materine. Ubuduće psovka kod našeg naroda bi tribala bit: Mrš u tri Bosne i Hercegovine. 

To je vjerovatno logika njenog starog, i uz to, on vjerovatno misli ono, kao, "misli on tako sad, da nije hrvat al kasnije će sigurno postat ko i svi oni i sigurno će dicu odgajat da budu hrvati" i tako to, to je logika nacionalista. Jednostavno ne mogu ti ljudi skuvat da postoje ljudi koji se stvarno ne vode tin principima. Što podržava Besima, pa jednostavno, jer je Besim. Da je Ante il Nemanja i da priča isto, identično, ne bi ga podržava. To je još jedna stavka nacionalista koja je posebno izražena u Bošnjačkom nacionalizmu, to da oni za se naravno ne misle da su nacionalisti, oni misle da su oni antinacionalisti i realni a da su svi drugi, pod drugi mislin svi hrvati i srbi, nacionalisti i da in se ne mere virovat. I to argumentiraju prošlin raton, zaboravljajuć na činjenicu koliko je srba protestovalo protiv rata u beogradu, zaboravljajuć na balaševića i slične, srbe i hrvate u armiji bih,a i na činjenicu iz da su iz armije bih kršćani bili i protjerani, tako da nije sve u ratu krivnja ni srba ni hrvata. Tako, on podržava Besima i konta vidi kako smo mi dobar i tolerantan narod za razliku od njih. Pod mi, misli na Bošnjake, ne na bosance. 

Slična logika funnkcionira i kod hrvata, s tin da se oni ne busaju u prsa da su antinacionalisti ali naravno isto misle da su oni "realni" a da su svi drugi nacionalisti, da ih ugrožavaju, da in ne mereš virovat i tako. Toga san se u svojoj kući nasluša dovoljno, jer i moji misle slično ko njezini, samo što su moji na sriću dobrice pa me ni našta ne prisiljavaju. S tin i takin ljudima se malo more raspravljat, upravo zbog navedenog da dotični smatraju da su oni realni a ne ograničeni naravno, te da oni to dici rade za njiovo dobro. Kako je jedan komentator na mom statusu na fejsu danas reka, ako se dite pobuni oni neće to vidit ko svoju nepravdu nad njin nego ko "u dite je uša đava, šejtan, mala je pobudalila, komunisti joj isprali mozak" i slično, te će je nastavit maltretirat "za njeno dobro". Jedino što more uradit, kako je on reka, je pod a) ukazat im da su budale, uz uvjet da pod b) dotični budu spremni prihvatit da su oni možda budale. A ako su kojin slučajen oni već zaključili da znaju sve o svitu i da njima nema ko šta pametovat, tada nema rasprave. Čekaj da završiš faks i iđi što dalje od njih ili biži od kuće. 

Sad... Situacija je nezgodna. Em je ona u Sarajevu, a ja san vamo, u hercegovini, to samo po sebi je problematično, npr već je više od 10 dana nisan vidija. Također, ona je mlada tek je prva godina faksa, tako da će ona još dosta bit sa svojima. Treća stvar je što joj je ćaća policajac i ono, iskreno nije mi svejedno jer ne znan na šta su sve ljudi takvog razmišljanja spremni. Sumnjan da bi mi lik nešto uradija, osta bi bez posla na kraju krajeva al eto, nije mi svejedno. Kako stvari stoje, izgleda da njeni nisu razumni i izgleda da mi jedino moremo nastavit funkcionirat tajno. I to je stresno, i naporno... Ali ne znan, ja mislin da ja ne mogu samo tako odustat. Mislin da ne mogu dozvolit da me nešto vako retardirano spriječi u jebenoj normalnoj vezi. Koliko god da san nervozan, pod streson, da me je strah... U meni reste inat koji bi moga brda pomjerat. Slušan Rage against the machine zadnjih par dana prolazilo mi je i kroz glavu da napravin neku ultrapankersku frizuru il nešto tako, koliko san nabrijan. Ne mogu dozvolit da me ovoliki kretenizam i ovolika odvratna nazadnost i primitivizam zaustave. Ne bi si nikad oprostija da odustanen od veze zbog ovoga. Tako da, vidiću kako, šta, al probaću dalje... Samo se nadan da ona neće odustat. 

I onda, kad ja nakon ovoga čujen da se ljudi na nešto žale. Žale se kako je loše, nema se posla, nema se ničega, država nazaduje... A svom ditetu zabranjuju da se viđa s momkon koji je super i kojeg voli samo jer ima "krivo" ime. Nije ovo iznimka, nažalost, većina ljudi u našoj državi su vaki. 70 posto sigurno. I onda kad mi se takvi nešto žale? Žale se da je njima loše a ovo svojoj dici rade? Žale se da njih šef šikanira na poslu a ovo rade? Njima neko prava oduzima, a ne daju dici da žive normalno, ne daju homoseksualcima da se vinčaju i slično. U našoj državi se velika većina ljudi nema šta žalit. Žive čak i predobro za to kakvi su. Da ubacin malo humora, kod nas bi se reklo: Sidi di si, kakav si i za to di si nisi. I kad onda sagledan svoje ideale, borbu, što oću minjat državu, što oću da radin na tome da živimo u boljem društvu... I za koga se ja borin? Da ljudi poput njenih roditelja žive u boljem društvu? Da stoka koja uporno ponovo izglasava HDZ, SDA i SNSD živi u boljem društvu? Ne zaslužuju ti ljudi ništa bolje. Jedini koji išta zalsužuju, i jedini kojima je ode loše su normalni ljudi. Normalni ljudi poput mene, cure mi i nas nekolicine, jedino se mi imamo pravo žalit da nan je loše. A ostali, ako in je loše sami su sebi krivi jer sami proizvode glib u kojem se valjaju. Iz ove pičke materine što dalje triba ić, iako svugdi su ljudi većinon glupi, al bar ove stvari ne bi više mora gledat. 

Jedva čekan da počmen živit samostalno, i da mi cura krene živit samostalno pa da odjeben i njene i svoje i svu pičku materinu koja je retardirana da misli tako. Nekad se pitan, zašto ne bismo jednostavno svi mi normalni ljudi našli sebi neki onako, malo oveći otok i napravili na njemu svoju državu. I nek se jebu svi ostali, primaćemo imigrante nakon što se dobro dokažu kakva su in uvjerenja, živićemo u slobodi i napredku. Evo glavu ako to ne bi za 30 godina postala najprosperitetnija država na svitu. A ova ostala gamad, nek se valja u blatu, di joj je i misto.

Liberalizam

— Autor nepocesljan @ 18:18
Nikad mi nije bija jasan koncept čistoće. Šta je to prljavo u seksu? Što bi se neko triba čuvat za brak? Šta se dobiva sa tin da se čuvaš za brak, da se seksaš jedino sa svojin mužon? Jel ga više voliš ako ne znaš kako se i drugi ljudi jebu? Jesi li bolja osoba ako si samo sa jednin muškarcon uživala u seksu? 

A tek najsmišniji je taj stav da su ženske čiste, čedne po prirodi, a muški su bludnici... Ako je to tako, nad kin onda ti muški bludniče? Ako se muški jebu kad stignu, a žene se čuvaju za brak, s kin se onda ti muški jebu? 

Po mom mišljenju, ovaj društveni stav prema muškarcima i ženama proizlazi iz same delikatnosti čina seksa, a to je činjenica da se kroz seks zatrudni. I s obziron da prije nije postojala kontracepcija uspostavila su se moralna pravila da bi se kontrolirala neželjena trudnoća i druge nepoželjne okolnosti. Zato je na žene stavljen pritisak da se ne smiju seksat i moraju bit "čedne". Zato jer žene nose to dite i rađaju ga, a muškarci su vazda mogli isparit i reć da dite nije njiovo. Prije nije bilo načina da se utvrdi čije je to dite zapravo. Zato se pokušalo uspostavit seks kao čin koji se prakticira isključivo u braku kako bi dica koja se rode bila zbrinuta i kako bi posljedice bile podnošljive. 

Također, s uzdizanjen monoteističkih religija pokušalo se ukrotit seksualnost kao najintenzivniju strast, da bi se time uspilo dat zamah intelektu i razumu kao promišljenom načinu djelovanja. To je opravdano u svojoj namjeri, ali držanje te dvojnosti u današnjem društvu je retrogardno i nazadno. Danas imamo priliku i psihološki smo spremni da budemo i strastvena i razumna bića, da se i seksamo i radimo sve drugo što želimo. 

Po pitanju čednosti i seksa samo u braku, većina ljudi se ustvari nikad toga nije držala. Po ljudima iz svog sela znan da je kod starijih varanje bila najnormalnija pojava, ko što je uosstalon i danas. Da su se čuvale za brak važi možda za neke žene al sumnjan da je ikad važilo za većinu. Možda u ruralnin sredinama di je pritisak na žene bija jači, ali i tu su poznate priče o strasnom seoskom seksu u štali, o seksu usput kad se žena vraća iz polja i sritne komšiju i tako to. Da su se ljudi toga ikad držali, nisu, prije su se eventualno mogli samo još manje držat toga. Prije se nisu puno sekirali ni oko seksa sa životinjama a kamoli će se sekirat oko čuvanja za brak. 

Religijska pravila su neprihvatljiva većini ljudi i po njima praktički niko ne želi živit. Pogledajte vjernike oko sebe, skoro ni jedan se ne drži potpuno pravila svoje religije. To je zato što nije prirodno da ljudi ne puše, ne piju, ne drogiraju se, ne seksaju se prije braka itd. Takva pravila jedino funkcioniraju u društvima koja nameću strogu kontrolu koja se redovito vrši pomoću nasilja. Ljudi žive držeći se tih pravila jedino kad su prisiljeni. Jedino u državama poput Saudijske Arabije di su žene strogo odvojene od muškaraca, di je alkohol zabranjen, di se obično pušenje trave kažnjava smrću, di se vrši takva segregacija, di se ljudi koji generalno krše ta pravila kažnjavaju smrću i bičevanjen, jedino u takin okolnostin se ljudi drže tih pravila. 

Društvo je pokazalo da kada ljudi dobiju slobodu ne žele više držat se strogih pravila religije i u pravilu ne žele se vraćat u prijašnje stanje kada je religija diktirala pravila življenja. Liberalizam pobjeđuje i pobjediće neminovno. U svim zemljama postoje ljudi koji žele sekularnu državu, koji žele liberalnije uvjete života. U Saudijskoj Arabiji i ostalin šerijatskin zemljama postoji grupa ljudi koji žele da te zemlje postanu sekularne. Čak i Saudijska Arabija ko možda najkonervativniji režim u svitu se polako minja i liberalizuje, polako ali sigurno. Dok u Europi npr, niko ne želi da se minja u smjeru veće konzervativnosti. Nikome ne pada na pamet da se vraćaju restrikcije koje religija uvjetuje društvu. To je činjenica i to pokazuje da je liberalizam povijesno napredan i da će odnit pobjedu. Niko u zemljama zapada ili dalekog istoka ne želi da postanu poput Saudijske Arabije, dok ljudi u S Arabiji i sličnin zemljama žele da postanu poput zapada. 

Religija je pokušavala uspostavit red u kaotičan život i učinit postojanje i življenje uređenin i sigurnin za sve. Ti pokušaji su plemeniti i bili su društveni napredak u voje vrime, ali gledano iz današnje perspektive su primitivni. Religija je bila prvotni ljudski moral, religija je bila razvoj ljudske svjesti, intelekta, aptraktnih ideja i poimanja duhovnosti i smisla života. Iz razloga jer je religija billa jedan ogroman splet svega toga izrasla je u glomazne institucije koje su imale puno različitih spektara djelovanja i imale su monopol na svo znanje, te su se ponašale totalitaristički. Kao što se izvorno znanosst i ostala nauka izdvojila iz filozofije, tako su moral i duhovnost danas izdvojeni iz religije. Moral je prirodan, urođen ljudima, on je povijesno kroz religijske puteve bija samo kanalisan. Duhovnost i promišljanje smisla života danas je karakteristično za sve vrste ljudi, bez obzira jesu li religiozni ili ne. Potraga za pravin načinon života i za životnon mudrosti karakterizira sve vrste ljudi jednako. 

Tako da, kad se sve sabere i oduzme, računica je da je religija i religijski osjećaj unutarnji doživljaj pojedinca koji je karakterističan samo za njega, kao što su neki drugi osjećaji karkteristični za druge ljude. Živimo u vrimenu i u društvu kad imamo slobodu da svako bira za sebe i tribamo bit zahvalni na tome. Mislin da malo cjenimo tu slobodu.
«Prethodni   1 2 3 ... 22 23 24 25 26 27 28  Sledeći»

Powered by blog.rs