Nevjerovatna je količina straha koju osjećan... Strah, na sve strane, kile i kile straha... Iman jednu situaciju, tačnije, jedan problem koji me muči i koji je centralan za ovo moje stanje. To je, da kad se krenen osjećat opušteno, lipo, ne dozvoljavan sebi da to osjetin do kraja. Kad će otić to van moje kontrole, ja odma prekidan te osjećaje. To rezultira na kraju time da ostanen tup, bez emocija, i odsutan, tipa ako san na kavi s prijateljima, ne mogu osjećat prisnost s njima i slično. I također, buden užasno socijalno anksiozan.
Riješenje tog problema bi bilo samo pustit, pustit da ta emocija ode van moje kontrole, u te zabranjene zone. To mogu postić bilo di, običnim prepuštanjem trenutku. Međutin, kad to proban radit kući, automatski mi dolazi da razbijan stvari po kući. Ima nekoliko san počeja bacat u kući i moji su me zaustavili, bija san spreman sve razbit ako triba, samo da to izađe iz mene. Ali, nije to rješenje, bar mislin da nije, jer ne mogu kuću razbijat svako malo, ako bi sta u pola tada kad bi to počeja bacat, ako ne bi pustija do kraja da se stvar ispolji, napravija bi golemo sranje, koje ne bi moga ponovit.
Općenito, nimalo mi se ne sviđa varijanta da ja se povežen s tin dilon sebe tako što ću razbijat, bilo razbijanje kod kuće, u kafiću il di god. Jedino negdi u prirodi bi moga prihvatit. Al kvaka je što ja neman kontrolu nad otin što će se desit, ja moran pustit kontrolu i pustit da se to nešto ispolji... Ne znan iskreno, šta da radin, ne znan ni kud udaran, trudin se, borin se, ali molim Boga da ovo nekako izvede na zelenu granu, pa da samo mogu ovo proć bez nasilja, samo to, nek nema nasilja, proću to kako god bilo.
Inače, ekipa mi iđe na more na dva dana. Zvali su mene sa sobon, al ja san primijetija da, ako oden, da neću moć prikinit to moje prikidanje emocija, emocija će mi otić van moje kontrole. To bi rezultiralo razbijanjen, a moguće i da bi ja to zablokira, ali ne bi moga trpit, što bi rezultiralo time da doživin nervni slom. Neku normalnu varijantu tog odlaska ne vidin trenutno, mislin da je nemoguća. Al opet, ako ne oden nikad neću znat šta bi bilo kad bi bilo. Oni su navalili da ja iđen s njima, ja san bija prista, al sad msm da ću im otkazat. Ne mogu, nisan spreman na toliki rizik.
Druga stvar je, što iman prijatelja koji živi na relaciji Zagreb-Moj grad i koji ima nešto halucinogenih gljiva. On misli da bi mi mogle pomoć u mom problemu, priča mi je kako je njega LSD spasija od ponora i slično. Da oprobavan gljive je poprilično neodgovorno, ali me kopka što mislin da bi to moga bit način da ovo prođen mirno... Ne znan. Možda mogu s njim samo otić negdi na par dana, bez gljiva i ičega, toga se nekako manje plašin, triba bi mu to predložit. Da odemo negdi u planinu na par dana. To bi se usudija probat. Sad gljive, možda, al prije da ne bi uzeja.
Šta ostaje? Ostaje strah. Strah kako ću trpit ove porive koji divljaju u meni. Strah oću li potonit u pakao, naudit nekome, strah oću li završit na psihijatriji, strah oću li počet opet lumpovat po kući, strah oću li napravit grešku ako ne oden, strah kako ću priživit ako oden na more... Strah da neću moć podnosit sav ovaj strah koji osjećan, da će mi prikipit i da ću naumit riješit ovo razbijanjen kuće... Strah, u konačnici, da nikad neću privazić ovaj strah. Da nikad neću bit normalan. Da ću nepopravljivo zasrat. Da neću na zelenu granu. Al ipak, onoliko koliko mogu, ću se borit. Pa ako je strah jači, jebiga, ja ću se borit u svom dometu i sa svojon snagon koja mi je na raspolaganju. I nek mi Bog pomogne.
U proteklih 5 godina san poveden na jedno intenzivno putovanje. Počelo je s razvojem mog neurološkog poremećaja, zove se nistagmus i utiče na vid, govor i ravnotežu. Kad san ga dobija, ima san tolike probleme s očima da san jedva moga izdržat da vidin ikakvu svitlost. Kasnije mi se klimala glava, nisan moga čut muziku ni zvukove auta, friždera, svega, čak i zrikavaca, mantalo mi se od svega toga. Godinu - dvi san se samosažalijeva i patija, što nisan u Sarajevu, di san bija na faksu i osjeća san se ko da san potpuno upropašten. A zanimljivo, najveći strah mi je uvik bija da ću poludit pa zapet kući, ostat kod kuće i ne moć živit normalno. Također, osjeća san se i slomljeno, jer san proba nastavit faks, al san vidija da ne mogu... Teški su to bili dani. Ja san bija na rubu da dignen ruke od sebe, ali ipak, izletila mi je jedna šansa.
Bivši gazda s mora me zva da dođen opet radit. I, iako san bija gotovo siguran da neću moć, otiša san, da sebi danen šansu da mogu nešto. I nisan baš moga radit kako triba, ali proveja san par tjedana na moru, dobro mi je bilo i to mi je bila prelomna točka, jer san vidija da se i sa nistagmuson more bit sritan. Nakon toga intenzivirali su mi se procesi u koje san uša. Ja san, u principu pustija intuiciji da me vodi ka ozdravljenju. Tada, nakon tih par tjedana na moru, počeja san virovat da se možda mogu izličit, iako je nistagmus po medicini neizlječiv poremećaj. Međutin, ja san rišija da ako neko negdi "čudesno" ozdravi, ono, ozdravi od nečeg neizlječivog, da to mogu i ja. I tako je počela moja druga faza.
Meditira san i šeta prirodon i polako počeja otkrivat jedan novi svit. Na laptop nisan moga, TV isto, slušat muziku nisan moga i tako san živija eto, pa tada je bila treća godina. Znači skinut sa svega živog, čak ni pušija nisan. I malo po malo su se stvari počele otvarat. U par navrata san proba i uspija osjetit biljke, ono osjetit suštinu, svijest, dušu biljke. I kad to osjetiš, sve ima smisla, što izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše... Sve od biljke savršeno odgovara njenoj duši. U toku brojnih sitnih promjena koje su se odvijale, desilo mi se i da san doživija nešto kao unutarnji orgazam. Desetak dana nisan moga mastrubirat a bija san baš pun seksualne energije, da bi to kulminiralo nekon unutrašnjon implozijon energije, da mi je cilo tilo bilo puno te energije, i sve šta san promatra je bilo magično...
I onda je jednu večer kulminiralo. Osjetija san suštinu svega, osta san potpuno prazan od sebe, potpuno san se probija, ono, kao da cili život živiš u balonu i kroz to gledaš realnost, i onda ga odjednom probiješ i otvoriš se. Kad mi se to desilo, počeja san osjećat emocije od par prijatelja mi što su bili tu i što je najbitnije u svoj priči, osjetija san i doživija ljubav. Vidija san i osjetija ljubav, kao suštinu svega što postoji, kao suština i nas živih bića, da je sve ljubav... Puna su mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Ta ljubav je, pa ne mogu reć ni bezuvjetna jer je van te dualnosti "uvjetno - bezuvjetno", ona je jednostavno tu i ona voli, po prirodi, bez obzira bija ti dobar il loš čovik, biljka il ljudsko biće, ti si voljen i ti si ljubav, to je jednostavno, priroda univerzuma.
Također desilo mi se kad san obratija pažnju na mačku koja je bila tu osjetija san je potpuno, kao da san ja bija ona, ono, osjetija san iznutra, iz mačije perspektive, kako je bit mačka. Još san tu večer i sutra par puta telepatski zovnija mačku da dođe k meni i svaki put je upalilo, čim bi obratija pažnju na mačku i iznutra je zovnija da dođe, ona bi se okrenila i pošla k meni, mjaučuć.
To stanje u kojen san bija je zajebano i opasno, ja san već počeja malo razvijat neke deluzije i slično, ali brzo san skonta šta radin i zaustavija se. Odlučija san se povuć iz tog svita u ovaj "obični". I sad mislin da moramo bit dobro ukorijenjeni u ovaj, svakodnevni svit da bi mogli ulazit u te sfere u koje san ja uša i ostat stabilan. Nakon toga su mi se počeli odvijat razni psihički procesi, neugodni, teški, ne znan kako san iz priživija. Ja san od već dugo ima jedan dio sebe potisnut, i počeja san dolazit u kontakt s njin. I to je bilo jako burno. Prvo san ima nenormalan poriv da kričin, pa ječa nekontrolisano, ono zuja, proizvodija nekontrolisane zvukove, pa mi došlo da se izvaljan u kafiću i da će to proć, ja to uradija i samo mi došlo da punin glasno psujen. I ja oden na psihijatriju s namjeron da potonen u pakao, ali kad san doša tamo, vidija san da se želin borit. I tamo san se ispsova i kad je to prošlo, došlo mi je da bacan. Od tada, prije dvi i nešto godine, do sad, mene pere poriv da razbijan.
Taj poriv da razbijan je užasan, al mislin da je to zadnje što ima doć. Jer kroz psihoterapiju san osvijestija da taj poriv dolazi iz tog disociranog dijela mene, koji kad prihvatin, biću dobar. Al bukvalno, sve ovo što san van prepriča se moralo odvit kako bi ja sad doša na točku di se mogu oslobodit. I to iskustvo ljubavi me prominilo, teško mi je i opisat kako. Sinoć šetan, i samo me obuzme opet ta energija, energija svita koji je potpuno čudo i utonen u taj osjećaj jedinstva sa Zemljon, zahvalnosti prema njoj, ljubavi... Sitin se nečeg što me nervira ko matere, i odjednom to me ne nervira, nego osjetin ljubav u tome šta ona radi, a šta me prije nerviralo. Osjetin da ona to radi iz ljubavi. Ovo sve što se desilo se isplatilo, jer ja san anksiozan od srednje škole, i ovo je moj životni proces, da privaziđen ovu prepreku na kojoj sad stojin.
Sad, na ovoj točki di stojin, iman opciju da fakat razriješin probleme. Puno san toga proša, puno patnje a i puno lekcija. Mada, još uvik ja mogu poć krivin smjeron, ozbiljno krivin, ali ne žalin, ako se desi da pođen tin smjeron, jebiga... Ja znan da san ja debelo, debelo dobar dija svoje karme riješija. Sad san na točki di mogu ovo riješit al i dalje mogu radikalno skrenit u loše. A ako oden u loše, to je zadnja greška koju mogu napravit, prije nego jednon, eventualno, ne rasčistin ovo sam sa sobom i izađen na zelenu granu. I isplati se, isplati se poć na ovakvo putovanje, koliko god da je teško i opasno... Jer dobiješ blagodati kakve ne moš ni opisat... Ja san se trajno prominija, ne mogu opisat kako, al vidin da jesan... Ovo me prominilo iz korijena... Još samo jedan zadnji maji koračić... I na konju san. Al nije se još uvik prije zore svanilo.
A nistagmus, tu večer kad san iskusija ljubav, vidija san da je nistagmus moj učitelj kojeg triban slušat, a ne neprijatelj protiv kojeg se triba borit. I malo po malo, povukli su mi se simptomi nistagmusa, većina simptoma, a zamijenili ih psihički simptomi, anksioznost, agresija i to. Tako da mislin da san možda svojon sviješću uša u razloge zašto je ta bolest tu, u energije koje je stvaraju i da je možda mogu i izličit. A i ako je ne izličin, dovoljno san je zaličija, mogu je prihvatit i ovakvu ko sad. Već san ja msm jednon napisa ovaj suma sumarum, al želin sebe da podsjetin na to koliki san put priša i dokle san doša. Jer fakat, velik, velik put je iza mene. Puno dobivenih bitaka, puno stepenica od izazova priko kojih san priša, puno, puno toga. Bilo bi šteta da na kraju ne pobijedin ovo, a ne znan oću li. Kako god, isplatilo se je, ja san otvorija kanal toj apsolutnoj ljubavi i on će uvik ostat otvoren, čak i ako ja potpuno zaboravin na nj, uvik ću mu se moć vratit.
Iman jako lipu kosu. Prirodno kovrdžava, i lipa. Ali zbog nistagmusa moran nosat kapu, šiltericu, koja mi pokvari kosu redovito. To me nervira, jer želin da mi se vidi moja lipa kosa. I tako razmišljan, kako je to prilika da privaziđen nešto, a to je vezanost za moj fizički izgled. To da postane nebitno jel mi kosu pokvarila kapa. Razmišljan kako je nekima koji imaju velike ožiljke po tijelu ili neki drugi oblik problema, i koji se moraju odreć ko zna čega. I sjetin se kako je meni bilo dok san ima žešće simptome nistagmusa, šta sve nisan moga, dobro san priživija tu fazu... Također, iman lipe oči, ali zbog nistagmusa in se malo prominija izgled, teško za opisat, al sad su malo ružnije. Al ko što reko, tako je kako je.
Također, jedna stvar dosta bitna je to da nisan siguran koliko san više dobar u sexu. Prije se moga sexat po sat vrimena u komadu, ne bi svršija, ali onda san naletija na neke vježbe za višestruke orgazme kod muškaraca. Kvaka je da odvojiš orgazam od ejakulacije, i kad polako počneš to savladavat naučiš se zaustavit kad doživiš orgazam, točno sekund prije refleksa da ejakuliraš. Te su se vježbe radile jačanjem tih genitalnih mišića, prekidanjem mokrenja između ostalog, i ja san to, ko budala radija non stop, Na kraju san jednon prikinija prejak mlaz mokrače, toliko jak da me je probolo kad san to uradija. Poslje toga, se nisan sexa s nikin, al ovako, kad mastrubiran ne mogu više baš dugo izdržat. Strah me da san razvija preuranjenu ejakulaciju il tako nešto... Nez je li samo zbog prekidanja mokrenja, li možda ti višestruki orgazmi i nisu zdravi za radit
To mi je baš krivo, jer san seksualna osoba i volin dobar sex, a i stalo mi je do toga da zadovoljin žensku s kojon se seksan. Al međutim, i ovo more bit dobra lekcija. Lekcija koja te uči ljubavi, da je manje važan seks a više ljubav. A i da se snać što se tiče sexa, da i zadovoljiš žensku.
Lipo je imat lipu kosu, lipo je imat lipo tijelo, lipo je moć bit izdržljiv i dobar u sexu... Normalno je da želiš da lipo izgledaš i da si potentan. Al najbitnije je da se ti dobro osjećaš sam u svom tijelu, kakvo je da je. To je najbitnija stvar. I da znaš šta je bitno a šta ne. Jer na kraju i lipota i seksualna funckija su prolazne... Ljubav nije.
https://www.youtube.com/watch?v=2I_a9GzLC3w
Jednog dana sve će ovo da se smiri
I ja ću bit ko jezero
u dubini mirno
sa vodon koja se mriješka,
na površini, od vitra
Vitar mi grane neće trgat
Vrime mi dušu neće stiskat
Bol mi srce neće gušit
strah mi stomak neće grčit
Jednog dana, kad se ovo smiri
Moću mirno sjedit pored jezera
bacat kamen i posmatrat, kako se širi
slušat igru šume i ples galebova
mirno posmatrat kako se sjene šuljaju
bez straha, jer
vječnost se ne može ugrozit
nit prazninu rasparat
