Sjene iz djevočicinih snova

Sve što postoji je ovaj sad život i ovaj sad svit. To ne znači da nema života nakon smrti, niti da ne postoje neki drugi svitovi u kojima mi, nakon smrti, moremo živit. To prosto znači, da sve što postoji, postoji već sad, ovde i sad. Život poslje smrti je tu, u tebi. Druge dimenzije se mogu otvorit još dok si živ. Vjerovatno postoje neke razlike kad se umre, šta se dešava, ali sve to šta nas čeka dok umremo je već sad stvarno. Ne postoji ovaj i onaj svit. Postoji samo svit. Svit koji je jedinstven, ali podijeljen u različite slojeve percepcije, drugin riječima, svit je jedan, ali naših percepcija je bezbroj.

Dođu ta stanja, stanja, di sve nestaje. Di bukvalno sve nestaje. Tako su primamljiva, tako su strašna. Ali, neminovna su. Da mi se rado iđe u ta stanja, iman dvojak odgovor. Da, jer znan da ću poslje prolaska kroz to stanje, bit sritan, i Ne, zbog toga što će ulazak u to stanje pojest mene koji sada jesam. Neću se lagat da ovakva stanja svak prolazi. Ali neću ni isključit mogućnost da svak prolazi ovakva stanja nekad u životu. Samo znan, znan, da je u ulasku u to, spas. I još znam, znam da ne mogu. Uporno ne mogu. Boli to, znat da je tu spas ali trpit sebe koji ne možeš. Umijeće je ne mrzit se zbog toga, nego imat razumijevanja i strpljenja. Imat ljubavi prema sebi. Ja i iman ljubavi prema tome sebi koji ne može proć kroz to kaljenje, ali me je debelo strah. Mada, vidin, kad se tu i tamo osvrnen, da u dubini, al baš dubini osjećam da je sve ok, jer san vidija da je sve ok. Vidija san Ljubav i da smo svi Ljubav. Ali opet... Valja sebe izgradit. Valja sebe izgubit. "Ko izgubi sebe, dobija je sebe", rekoše da je Isus jednon reka.

Život je nemilosrdan. Sad mi pade na pamet jedna izjava iz Tao Te Chinga od Lao Ce-a u kojem govori: "priroda nije blaga, ona se ponaša sa stvarima kao sa slamnatim lutkama". I stvarno je tako, požari, poplave, koliko biljaka, životinja i ljudi umire u njima. Neke veće katastrofe, tima cunamiji ili uragani također, ostavljaju brojne žrtve. Priroda je okrutna, sva bića se bore za opstanak, mada opet i sva ta bića osjećaju privrženost Zemlji, osjećaju Ljubav, u nekom obliku. Ljudi su razvili posebne oblike patnje. Robovlasništvo, pa inkvizicija, mučenja tretirana kao nešto svakodnevno i normalno, bolesti, glad, šta nas je sve mučilo kroz našu prošlost a i šta nas sve danas muči. Koliko ljudi živi i rađa se u predgrađima Južnoafričke Republike, Perua, Meksika, Indije, itd, da ne nabrajan sve zemlje di postoji taj fenomen, žive u straćarama, odijeljeni zidovima od strane svojih bogatijih sugrađana? Čak im se naglasak promijenio i za zapošljenje u firmama traže adresu di živiš, bez toga neće da te zaposle. Pa onda kad sagledaš rat i ratove koji se sad vode, pa život u svim tim državama koji ne vridi ni pišljiva boba. Kako opravdat tu toliku patnju? Šta reć o njoj. Ako nećemo posezat za nekim teorijama koje uključuju život poslje smrti, a ja u ovom slučaju to neću uradit, ostaje nam jedino da zaključimo da smo pokvarena vrsta, zla i intertna, neosjetljiva za tuđu patnju, sebična i tako dalje. Mada, kad se malo pogleda povećalom, ima nešto dobrih ljudi koji se bore za dobro u svitu. Oni su svitlo u ovome silnom mraku. I ipak, danas u bar pola svita su uvjeti koliko toliko normalni za život. Ali zato ta polovica svita uništava i eksploatišu onu drugu polovicu. Hrani se njima kao parazit. Kako god, ipak, donekle jesmo napredovali. Samo pitanje je oćemo li se dovoljno brzo opametit da ne uništimo sve oko sebe. Ali eto, mi se borimo za bolji svit, ali milijarde koje žive u neljudskim uvjetima nemaju luksuz da razmišljaju o tome za šta se mi borimo, protiv klimatskih promjena, za spas planeta itd, njima triba hrane i pitke vode, te lijeka protiv izlječivih bolesti. Tragedija je što mi imamo dovoljno tehnoloških uvjeta da obezbjedimo da svi na zemlji imaju barem minimalne uvjete za normalan život. Možemo to. Ali ne želimo. Možda ne ja il ti, koja/koji ovo čitaš, al svit ima dovoljno para i resursa da opskrbi sve ljude na planetu onime šta im je neophodno i da spasimo planet od propasti. Ali ti ljudi koji imaju moć da to urade to ne žele. I tu je sva tragedija današnjeg svita. Nadan se da će buduće generacije tu pomoć prominit stvar. A sad o vjerovanjima, ja virujen u reinkarnaciju... I virujen da koliko god u životu bilo užasno, da će se kroz ciklus ponovnog rađanja svi ljudi eventualno oslobodit patnje. Ali to je moje vjerovanje i ja nisan siguran da je to tako. To je prosto moje jedno uvjerenje. I za kraj, nastavak citata od Lao Ce-a: "Mudrac nije blag, on postupa s ljudima kao sa slamnatim lutkama". Mudrac je kao priroda, on ne mari za očekivanja ljudi, za njihov ego, za njihove hirove, nego se ponaša ispravno kakvu god to reakciju izazvalo. Sigurno, mudrac će se mnogima zamjerit, ali to njemu nije bitno, jer on ima mir dovoljno dubok da ga zamjeranja ne mogu srušit. Možda je mudrac slobodan od patnje?

Ljudi na osnovu svojih iskustava i zaključaka stvaraju svit u kojem žive i tumače događaje kroz svoje okno koje lomi svjetlost na njihov način. Niko od nas ne vidi čisto realnost, uglavnom bar, nego vidimo ju onako kako je naše naočale (čitaj percepcija) oblikuju i onda tu sliku dobiva naš mozak. Npr, meni jedna bliska osoba ima svoju istinu o ljudima, koja je uglavnom bazirana na tome da te svi žele prevarit, smuntat, da svi nešto kriju, i ona sa meni potpuno nerazumljivom lakoćom, neki nerazjašnjen događaj protumači kao da je neko tu ima namjeru da se okoristi nečim il nekim i uopće ne preispitiva je l' to tačno, niti ima ikakvu distancu na fazon "moglo bi to bit tako" nego ono, odma je tako i gotovo. Evo za jedan primjer, izbacilo mi neku reklamu za jedan sajt di neki lik priča o prošlim civilizacijama kako ih se sjeća i kako će podijelit to znanje s nama, njena prva reakcija je bila kako taj lik laže da zaradi pare. Meni npr nije uopće to bija zaključak, nego san prije pomislija da lik živi u deluzijama. U ovom slučaju je njena pretpostavka i ok, ali ima kolko oš slučajeva kad ona zaključi isto da je neka u pitanju mutljaža, kad stvarno nije izgledno da je to tako. A ona je radila u kockarnici i nagledala se ljudi koji te žele zalevatit i koji varaju svakoga, i to je formiralo njenu ličnost.

Ja, s druge strane ne gledan na svit tako. Moje su naočale drukčije. Ja san svjestan da ima ljudi koji te žele zalevatit, ali ritko kad mi je to prva asocijacija na ljude. Ja san ima drukčija iskustva s ljudima. Ovoj mojoj bliskoj osobi je stav da se ne triba nikome van kuće povjeravat, jer ne moš nikome virovat i da ne postoje prava prijateljstva. S druge strane, ja iman dobrih prijatelja koji su tu uz mene i koji će me često razumit prije nego neko iz obitelji. U nekim stvarima jasno. Mislin da kad formiraš tako neke rigidne stavove, oni postanu tvoj zatvor. Ali, svi mi na neki način lomimo svjetlost, toga tribamo bit svjesni.

Zato je ogledanje s drugima važno, @gost227 je ja msm baš nedavno pisa o tome, važno je ogledanje sa drugima da vidimo di su naši stavovi možda rigidni ili di moremo malo proširit perspektivu. Mada, tu je pitanje koliko ćemo bit i iskreni. Ja iman jednog prijatelja koji je ima dijagnosticiranu šizofreniju, ali se je sredija potpuno i sad je dobar, ono, živi normalno, i baš je karakter. Proša je svašta, psihijatrije, ovisnost o drogama, još ga žena ostavila sa dvoje dice... I npr meni prepričava svoje doživljaje i spominje Isusa, kako je ima par susreta s njim i kako je Isus nevjerovatan lik. A da se razumimo, lik je normalan, funkcionalan i nije budala. Čak, daleko je od toga. Ali njegove naočale tako filtriraju stvarnost, on je na halucinogenima viđa te stvari i on viruje da su stvarne. Njegove naočale tako filtriraju, moje bi filtrirale tako da bi ja mislija da je taj "Isus", vjerovatno projekcija moje psihe ili jungijanski arhetip. A možda da san to doživija, možda bi i ja mislija da je to istina. Kako god naočale lomile svjetlost, bitno je da smo funkcionalni i da moremo iskomunicirat naše svitove s ljudima koji su nam bliski. Inače, za ovog prijatelja mi, ja znam za ljude koji također viđaju svašta, tipa duhove, ali ne misle da su te stvari stvarne. A neko misli, npr neko blizak mi, je ima par takvih iskustava i on je zaključija da je vidija nekog duha, ali bez ikakvog interesa da se on petlja s tim duhom.

Imam nekog elana. Nekog elana da pobijedin ovo u sebi. Samo, ne znan kako. Fakat ne znan kako. Ima neki dan san ima eskalaciju, tija san porazbijat po kući, moji me zaustavili. Nije bilo nasilja da bude jasno, reka san in da san loše i da oću da polupam, oni su me samo uhvatili i rekli mi da se okanem toga i ja san odusta. Reka san in bija da me vode na psihijatriju, ali nisu tili... Mater mi je rekla da ne bi mogla podnit ponovo da buden na intenzivnoj na psihijatriji, di bi me vezali, itd... Neću reć, užasno je bit tamo, al kad me spuca kriza, ja ne znan šta bi. Upa san ajmo reć u tu rupu u sebi i onda se polako povuka. Povuka san se na ovaj status quo, na ovu standardnu ličnost. I održavan se u njoj evo neko vrime. Kako stvari stoje ne mogu pobacat kući, mada nisan siguran da mi je ta informacija legla baš na misto... U sebi još uvik san orjentiran na bacanje. Ne znan kako bi moga to zaminit. Kako proć ovu fazu. Ne virujen sebi, kad zaključin da neću i ne triban bacat, strah me pustit kontrolu, jer ako pustin kontrolu mislin da će mi doć da bacam. Ne znam fakat šta da radin... Ne znan kako da priđen priko ovoga... Molin Boga da nekako prođen ovo, al kad kažen "budi volja tvoja" meni se redovito baca... Iman tu jednu prepreku nakon koje bi moga bit mirniji, ne očekujen sad neke bajke, znan da je život cili velika borba, ali kad bi priša ovu prepreku, bilo bi to veliko olakšanje... Al ja ne znan kako da to izveden. Radija san jednu vježbu koju mi je psihologinja rekla, bilo je dobro, dobija san neke uvide... Ali neman hrabrosti. Neman ljubavi u dubini sebe. Ne volin se, u dubini sebe. A čim krenem da se zavolim, baca mi se. Čim krenem da donesem čvrstu odluku da ću ja ovo pobijedit i da nema druge, baca mi se. A ne mogu pobacat. I ne želim to. I ne, ne mogu tu agresiju tek tako kanalisat. Ona je duboko usađena u meni, nije to obični afekt, to je jedan konstrukt unutarnji, koji je iz nekog razloga destruktivno nastrojen prema mojima... Ne znan, ovakav kakav san sad san zablokiran i ne znan kako dalje. Valjda će se nać neki način. Psihijatrija negdi drugo bi mogla bit ok opcija, msm mada ne virujen da bi mi mogli pomoć, al ovde u Mostaru, vidija san dovoljno što san bija tamo, neman tu šta tražit. Ali eto, iman želju, želju da ovo privaziđen, ali strah me... Ne znan šta se triba desit da ovo prođe. U jednu ruku djeluje mi da lako more proć, ali tako je teško... Neman sekunde pauze, od kad ustanen jutri dok ne zaspen, osjećan se užasno. Počeja san se opet kasnije ustavat, jer mi se ne da živit još jedan dan. Nije prekasno, ustanen do 10, al zadnjih san po godine - godinu ustava u 8-9... Ne znan, ne znan što mi ovo mora bit ovako okrutno, što mora bit baš vako, more li se to prominit. Uradija san do sad masu stvari da bi pomoga sebi. Otiša san radit na more iako san zna da neću moć, al san odlučija da ću otić pa kud puklo da puklo. Izvalja san se po podu u kafiću jer san mislija da će bit bolje, ječa san i zuja nekontrolisano, proizvodija zvukove i proživija san to, kričija san, ima porive da kričin i psujen, i sve san to proša, ali ovo sad, ovo sad se ne da nikako. Ne mičen se praktički s ove točke već dvi i po godine. Ima negdi 2 i po godine od kad mi se počelo bacat. Ne znam, ne znam šta ću ni kako ću. Iskreno, ne vidin nade i ne znan kako će od mene išta bit u životu. A znan da je život predivan i da se u suštini nemaš čega bojat.

Kao neka podivljala hobotnica, u obliku mandale, svemir nas rađa na raznim vrškovima svojih pipaka. I kad pleše, mi se vrtimo na vršcima, pomičemo ih, imamo povratnu spregu, moć da i mi mičemo udom hobotnice. Imamo vezu sa samim centrom, a u centru je sunce. I tako hobotnica pleše, dok stalno niču novi udovi i stari otpadaju, u beskrajnom plesu, di se mi na vršcima pipaka dodirujemo jedni s drugima. S nekima se samo dodirnemo, dok se s nekim drugima splićemo, vežemo se, pravimo piruete, gradimo nevjerovatne pletenice i uživamo u toj beskrajnoj igri. Hobotnica pumpa energiju, mi ju također vraćamo nazad i povratna sprega je besprijekorna. Svaka nova injekcija energije mijenja nas, svaka naša povratna energija mijenja ostatak hobotnice. S vremenom, kad se udaljimo, ne možemo vidit ni centar hobotnice, ni njegovu blizinu, pa se rapsravljamo ili nagađamo šta je to šta je u centru i postoji li uopće. Dok plešemo, lagano obasuti bolom, ali još suptilnije nošeni valovima užitka. Jer hobotnica je vibrirajući orgazam, koji se stalno osjeća i stalno plovi. Čak i kad mrzimo energiju koja nam dolazi iz hobotnice, kad želimo presjeći svoj pipak i nestati, jer ne možemo dalje, čak i tad, ako imamo moć da pogledamo u dubinu, doživljavamo taj vibrirajući orgazam koji nas nosi.