Sjene iz djevočicinih snova

Rasuti u pogledima
Tijela, leže, izrezana
u kolaž
boje krvi

Kao tijelo, i duša se krije i bježi
volim te, al sa distance, jer
raskopčam li ti svoju dušu
da li ćeš to iskoristit protiv mene
da li ćeš mi zabit nož u srce?

Kirurški rezovi na tijelima
za obdukciju
Duše ne idu na obdukciju
one same čeznu i očajavaju
zavezane, u strahu
od dodira

Šta ako, šta ako, šta ako
Šta ako bude još jedan uzaludni ples
nade, čežnje i strasti
bez imalo ljubavi da nas grije u hladne dane
kako da priživin
još jedno ostavljanje?

Kirurški rezovi na duši
Kirurški rezovi na srcu
volim te, al molim te, drži distancu
sutra ćemo možda bit stranci
zato i bolje da se gledamo iz daljine
pa makar i daljina boli
i težina straha je gorka.

P.S. Pjesma nije o mom ličnom iskustvu ili osjećaju, nego san je napisa da dočaran taj strah vezivanja što ga ljudi često imaju, strah od otvaranja prema drugima, strah od odbačenosti.

Prije otprilike nekih 5 godina, moj život je naiša na jednu ozbiljnu prekretnicu. Razvija san jedan neurološki poremećaj: nistagmus. Prvotne smetnje su bile užasne, smetalo mi je svitlo da san po danu bija s peškirom priko glave, da mi ne bi svitlo smetalo. Kasnije, kako se poremećaj razvija dobija san simptom nekontrolisanog micanja očiju, klimanje glave, smetale mi pjesme, zvukovi iz prirode, pa praktički skoro svi zvukovi, mantalo mi se od njih i dobiva bi tikove... Stanje mi se i pogoršavalo stalno. Bija san u panici da mi je život gotovo, jer je stečeni nistagmus neizlječiv i ne može se puno radit na smirivanju simptoma. Ja san se vratija iz Sarajeva kući, napustija faks na četvrtoj godini, napustija svu ekipu i život koji san tamo ima. Par godina san proveja samosažalijevajuć se, pateć što ne mogu više bit u Sarajevu i slično. Iša san na psihoterapiju i trošija psihijatrijske lijekove i unatoč tome bija san na rubu da odustanen od sebe. Mislija san da san upropašten doživotno, i da nema nikakve nade za me, ali san se ipak borija, koliko toliko. Osjeća san se slomljeno... Jedno jutro san se probudija i samo mi je palo na pamet: M. tebi život više nikad neće bit isti. Isplaka san se tada i odbija san to cilin svojin bićen, nisan tija prihvatit to da mi život neće bit isti. Ja od silnih smetnji nisan ima kad puno ni mislit, al ugl, mislija san da mi je život doživotno upropašten. Nisan nikako moga vidit kako bi moga nastavit dalje.

Onda me je zovnija bivši gazda s mora, di san sezonski radija. Iako san bija gotovo siguran da to neću moć radit, prista san na taj poziv, čisto jer san zna da nešto moran probat. Otiša san na more radit i kao što san i očekiva, nisan moga radit taj posa jer mi je previše sunce smetalo. Ali san proveja tri tjedna na moru i bilo mi je dobro, a to je bilo baš bitno, jer san vidija da se i sa nistagmuson može uživat. Tada san odlučija da ću se borit i da, ako neko može medicinski neobjašnjivo ozdravit, da mogu i ja. Pustija san svoju intuiciju da me vodi ka ozdravljenju, a ja san slijedija korake. Kako nisan moga koristit laptope, mobitele, tv i sve to, ostala mi je samo meditacija i boravak u prirodi u mom selu. Ubrzo me je to počelo probijat i počeja san dobivat neke jako specifične doživljaje. Prvo što je krenulo je to da san par puta proba osjetit biljku, njenu dušu, i upalilo mi je, osjetija bi je. To je naprosto nevjerovatno, neopisivo! Kad to osjetiš sve odgovara tome, što izgleda kako izgleda, miriše kako miriše, ma sve. Stvari su se polako odvijale dok jednu večer nisan se potpuno probija. Vidija san da je sve što postoji u suštini Ljubav, znači sve, svit oko nas, mi ljudi i sve drugo. Ta je Ljubav potpuno bezuvjetna, nema "zašto ona voli" ona jednostavno voli jer voli, jer joj je to u prirodi, kao što je vodi priroda da teče. Ta ljubav nas voli uvik, a mi smo također ona.

Tu noć kad san to doživija, puna su mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Osjećaj je bija neopisiv, baš neopisiv. Također, vidija san da mi nistagmus nije neprijatelj protiv kojeg se triban borit nego učitelj kojeg triban slušat. Vidija san i da je Ljubav dublja od smrti. Još san lekcija izvuka iz tog iskustva, mada, nije to bilo bezazleno, to iskustvo je moglo vodit u psihozu, da ja nisan ispravno postupa. Najluđa stvar tih dana je bila to što san telepatski komunicira s mačkama. Prvo, osjetija san jednu mačku tu večer, iznutra, ono kao da san ja bija mačka, osjetija san kako je bit mačka. Drugo, svojon namjerona da iniciran neki kontakt, kad san čučnija i zovnija mačku svojim mislima, mačka bi počela mjaukat i došla bi k meni. To san tih dana ponovija nekoliko puta i mačka bi svaki put, čak i kad joj nisan bija u vidnon polju došla do mene. Čim bi je zovnija svojom namjerom usmjerenom prema njoj, ona bi odma ustavala i došla k meni. Meni je sad jasno zašto, zato što san bija ljubav, a ljubav je neodoljiva svakom živom biću. Čita san nekad o tome da su neki šamani znali hodat prašumom i da im životinje ne bi naudile, da je neki katolički svetac koji je osnova San Marino pripitomija odraslog medvida, da je sveti Franjo zna komunicirat sa životinjama... Ako su te stvari istinite, meni je jasno kako je to moguće.

Nakon tog iskustva Ljubavi, stvari su se počele minjat. Počeja san radit na svojin emocijama i stvari su se počele odmotavat. Lagano su mi se smanjivali simptomi nistagmusa, ali san ulazija u neke teške i strašne dijelove svoje psihe. Polako, to je dovelo dotle da vidin šta mi je u psihi uzrokovalo nistagmus, ja san zablokira svoje emocije, konflikte i ostale stvari koje san potisnija, pa ih tijelo nije imalo kako drugačije izrazit nego kroz bolest. Kad san tim dijelovima sebe da slobodu, nistagmus se počeja povlačit. Nije se skroz povuka, al sad je prihvatljiv. A nisan se ni ja psihički sredija, moja nada je da, kad se sredim skroz da će i nistagmusa nestat. Al to ostaje da vidimo. Taj doživljaj Ljubavi me je prominija poprilično i mogu slobodno reć da od svega ovoga što san proživija san sasvim druga osoba. Mada, trenutno san zapeja u radikalno zajebanoj situaciji, ali to je prirodni razvoj događaja, tako da, zahvalan san što je tako kako je. Sad san izaša iz tog stanja uma kad san osjeća biljke i tu ljubav, ali desi mi se da nekad ponovo prema nečemu il nekomu osjetin tu Ljubav. Jednom kad je doživiš, postaneš kanal za njeno širenje.

Nego, čemu ova priča baš sad. Zato što je danas dan kad koračan u novu godinu svog života. Iskreno, iskreno želin da smognen snage da privalin ovu stranicu svog života, da odradin ovu dionicu mog puta na ovom predivnom planetu. Zahvalan san na svemu, ove stvari koje san napisa su me potpuno prominile, ali vrime je već da okrenen novi list. Nadan se da ću jednom moć reć, da mi je nistagmus nešto najbolje što mi se desilo u životu. Možda bi čak i već moga to reć. Bilo kako bilo, sretan mi rođendan!

Mislija san pisat post o svojim prijateljima, pojedinačno. Al nekako mi to ne ide. Ne mogu opisat šta sve osjećam prema njima, ni kako točno funkcioniše naš odnos. Mislija san poimenično napisat karakteristike svih svojih prijatelja, al kad prokontam, za dosta njih ne znan šta bi reka. Mogu probat opisat neke njihove karakteristike. Tipa D. je super prijatelj, s kojim se ugl družim skupa sa M. i super mi je druženje s njima. Oni su bračni par al su opušteni, i za neke bračne nesuglasice koje im se dese spomenu i prida mnom, što mi je super, jer su otvoreni i relativno opušteni što se toga tiče. S njima imam super razgovore, u temama od psihologije, tipa odnosa sa roditeljima i osviještavanje tih obiteljskih veza, napredovanja što se tiče naše svijesti i samospoznaje, o svemiru i o sebi, o životu, o odgoju dice, tačnije njiovog diteta i slično. S D. san proživija svoje najintenzivnije iskustvo u životu i tu san mu zahvalan što je prisustova tom događaju. I jedno i drugo me razume što se tiče nekih mojih caka, mogu pričat s njima i to mi je vrh. M. je i blogerica, ali neću vam reć koja je! Onda tu je i E. koja me puno, puno voli (vole me i D. i M., jasno, i osjećam s njima istinsku bliskost), a i ja puno, puno volin E. S E. dosta pričan o politici i o društvu, oboje smo ljevičari i slažemo se oko većine stvari, također E. ima masu zanimljivih stvari koje mi pošalje na wacap, pa pogledam, jer sam nešto ne kopan po netu tražeć nešto, već neko vrime. E. je empatična i analitična i kad pričan s njon znan da joj mogu sve reć i da mogu sa njon skupa analizirat svoje stvari, a i skupa s njon analiziran njene. A i moremo se zajebavat, btw, što san također zaboravija reć za D. i M., da mi se je drama zajebavat s njima. Od još dosta prijatelja izabra bi A. koji je kralj i uvik je s njim zabavno i opušteno. On je moj prvi prijatelj u životu, i družimo se pa evo skoro do moje 29te, (koja stiže za koji dan). A. je po dosta toga totalna razlika od mene, a i od D. M. i E., ali opet kad se družimo, volimo se svi i super nam je. A. je frizer, voli svoj posa, voli pare i želi se baš obogatit i smišan je s tim stvarima što baš ulaže u svoj izgled i njegu tipa kože lica i slično, što je nama ostalima koji nismo u tom fazonu smišno. Mada, A. je krvav i ima vrhunskih izjava, za crknit od smija, al triba bit u momentu da se takva izjava desi. A. voli astrologiju, jogu i duhovnost, ali na drugačiji način poima to nego ja, D. i M. Al se to uklapa u njegovu ličnost, ono u smislu da nije toliko orjentiran nekoj samospoznaji, koliko tome da se od joge i tjelovježbe osjeća dobro. Ima on tu hedonističku crtu. Zanimljivo je koliko se u nekin stvarima razlikujemo, npr E. je ateista, baš cijeni znanost i ne viruje u sinkronicitete il neke takve teorije, dok D. M. i A. smo u tim duhovnim sferama. S druge strane D. i M. naginju razmišljanju u teorijama zavjere dok E. nikako nije takva, a ja uglavnom nisam takav. Al svi četvero su mi super prijatelji i kad smo skupa druženje nam fercera. Evo, od sviju prijatelja san izabra njih četvero iz dva razloga, znamo se uživo i družin se s njima trenutno. Tu trenutno je iznimka E. koja nije tu, al često se čujemo i znamo se uživo pa nek ona bude iznimka. Inače A., D. i M. se viđamo i u ovo vrime korone jer živimo blizu. Uz njih četvero moga bi dodat još dosta prijatelja, recimo: E, M, Ž, P, G, H, to su sve ljudi koje volin i koji su bili, a viši ili manje jesu dio mog trenutnog života, ali trenutno bi bilo previše da ih sve opisujem, pa nek ostane na ovom broju. Doduše, neke prijatelje je odnilo vrime, al iman dosta prijatelja koje bi, kad bi ih vidija moga zvat na kavu i slično. Dosta prijatelja iz Sarajeva s kojima san izgubija kontakt u smislu da sse često čujemo, al opet znan da su tu i da se vratin u Sa, bija bi s njima u kontaktu. Al eto, za sad nek ostane ne ovo četvero prijatelja, na kojima san stvarno zahvalan.

Kao osoba, cijenim znanost i smatram da je možda najkorisnija stvar koju čovječanstvo ima. Možemo bit zahvalni znanosti na puno toga, a opet, za neke loše stvari u koje se znanost koristi, nije kriva sama znanost, nego ljudi koji koriste znanost. U svakom slučaju, mislin da se znanost triba podredit etici. I da triba postojat neko tijelo/institucija na svjetskom nivou koja bi se bavila time šta se smi a šta ne smi radit sa znanošću. Tipa da li je dozvoljeno genetski dizajnirat svoju dicu i slično. Također, znanstvenici se često žale kako se "neznanstvene stvari" podvaljuju pod znanost. Npr teorija sinkroniciteta, koja se proučava kao znanost. Mainstream znanost ne priznaje fenomen sinkroniciteta i to je ok, al onda se može reć da postoji vrsta znanosti koja će se bavit tom tematikom, kao što je telepatija, viđenje na daljinu, viđenje budućnosti, pa i astrologija... Te stvari mogu bit zasebna grana znanosti, ili nešto ekvivalentno znanosti, a da ima neko drugo ime, da se naziva nekako drugačije. Mislin da moramo cijenit znanost, ali također, bit svjesni njenih limita. Postoje stvari koje su stvarne a u dosadašnjoj znanstvenoj paradigmi nisu objašnjive. Ipak, te stvari nisu manje stvarne ako nisu znanstveno dokazane. Sutra možda mogu bit dokazane. A kao što scijentisti se bune da se nadrinauka prodaje pod znanost, moremo reć da se znanost petlja u sfere u kojima nema šta tražit. Ako ćemo se vodit tom logikom, s tim da, ja san više orjentisan da se znanost i fenomeni poput sinkroniciteta međusobno uvažavaju. Kako god bilo, današnja znanost nema monopol na istinu, kao ni duhovnost neke vrste. Tako da, mislin da bi svi tribali znat dokle seže naše znanje i znat šta je šta. I znat di su granice našeg znanja, bilo da ga temeljili na mainstream znanstvenom pogledu na svit, ili na ovom alternativnom pogledu na stvari. Možda se može reć i na duhovnom pogledu na svit, ali sinkronicitet nije duhovnost, nego zaseban fenomen.

Ima momenata kad san analitičan i kad mi leži da opisujen svoja stanja. S druge strane, ima momenata kad iman želju da pišen, al nešto u meni odbija pisanje. Takav je sad momenat. Ima bi šta reć, al ne mogu. Valjda je situacija još previše nedovršena i osjetljiva (čak mi se i ova riječ osjetljiva malo nije pisala). Nadan se iskrenom završetku ove petlje u kojoj se vrtin. Zadnjih dana san vidija u sebi neku snagu. Onda san vidija katastrofalne slabosti. Dobro je da san vidija i jedno i drugo. Samo još da iman nadu da ću nać snagu... Al vidićemo, biće šta bude.

Od @lovice san dobija izazov da opišen jednu svoju šetnju, pa, s obziron da san se vratija iz šetnje, mislin da bi moga je i opisat. Već putem sam razmišljao o tome šta ću pisat, a bilo je i par zanimljivih stvari. Krećem u šetnju izlazeći iz kuće i krećem prema mome brigu. Na vrhu tog briga stoji ogromni križ, potpuno nesrazmjeran veličini briga. Simbol ljudske težnje ka veličini i impozantnosti, kao da je nešto vrijednije ako je veće. Da je velik 3-4 metra, taman bi fino izgleda naspram briga, ali ovako izgleda kao da je pao s neba i nasadio se na ovaj brijeg, kao da ga je neka ogromna ruka uzela i zabila ga u vrh briga. Inače, kad se taj križ pravio, ja sam to snimao i borio sam se protiv rušenja brijega i gradnje križa, još k tome što je križ građen bespravno i čak je i federalni inspektor izašao na teren i zabranio gradnju, ali uzalud, križ je sagrađen, brig su prerovili i napravili put kroz njega, put kojim može proć auto. A inače ima i stariji put, asvaltirani, oko tog briga.

Iako sam u to vrime bija protiv te gradnje, sad mi dobro dođe izgrađeni put jer je brig zbog njega posta pristupačan i pitom za šetnje, što mi je sad dobro došlo. Penjem se do malog proširenja na brigu i spuštan se niz put koji ide prema doli, i ugledan nevjerovatan prizor: blavor! 29.12. i blavor stoji na sred puta! Ne pantin da san nekog gmaza ikad u ovo zimsko doba vidija. Dvoumin se oću li ga dirnit nogon, ali ipak se odlučujen da ga ne plašim bezveze i da ga pustim na miru. Ne bi ni ja volija da ne tipa slon malo prodrma liti dok ležin na peškiru na plaži. :D Nastavljan dalje, put je kamenit i na njemu je izrasla mahovina, s live strane se nalazi suhozid, a s desne surovi krški krajolik, brig koji je još divlji i nepripitomljen, iako ima put koji vodi kroz njega. Nailazim na neke drvene prozore koje je neki veoma osviješten čovik ostavija uz put kao da je tu konteiner za smeće, i stakla na njima su razbijena, vjerovatno su neka dica odradila svoje.

Dalje nastavljan do jednog dijela gdje je s desne strane uglavnon malo glibavo, i vidin trag automobilske gume na tom dijelu. I pitam se kako je auto moglo proć ovuda, mislim, jest put napravljen široko da auto može proć, ali je oronuo i nepristupačan, ali eto, očito je nečija guma prošla kroz taj put. Inače, zadnje vrime je na brigu imala običaj boravit policija, zbog migranata, jer je mom selu jako blizu granica sa Hrvatskom i može ju se preć preko polja, da izbjegneš granični prelaz. No i prije toga, zadnjih par godina smo ja i sestra mi kad bi šetali, naišli na jednog švercera, koji je dolazija s autom iz kojeg su se vidile gajbe (kako li se to već književno kaže) krumpira. Ali ispod gajbi je bilo nešto pokriveno, što nije bilo vidljivo. Jednon smo se srili s njim i reka nan je da šverca krumpir, i mi smo se samo pozdravili s njim i otišli. Moš mislit, neko šverca 10 gajba krumpira, baš. :D

Prolazin dalje i dolazin do mog omiljenog hrasta, prekrasnog drveta koje se zateklo tik iz put, da su odredili da put ide više prema lijevo, morali bi ga otpilat. Hvala Bogu pa je drvo ostalo tu di je, jer je prekrasno i nekad san zna tu meditirat i gledat to drvo i divit mu se. Iako je 29.12. još mu stoji lišće, doduše suho, ali stoji. Dalje se spuštam i izlazim na proširenje i na asvaltirani put. Nastavljam njime, prema svome mostu. Prolazim kraj mlinice koja je obnovljena iako je naravno, trenutno samo relikt iz starijih vremena, ne radi, i izbijam na potok. Ispred mlinice, kraj puta stoji kapela sa kipovima gospe i mislim, svetog Ante. Prolazim još manji dio asvaltiranim putem i opet dolazim na makadam, koji prati potok prema poljima. Šetam tuda i izbjegavam lokve, prelazim jedan most i dolazim na moj drugi most. To je misto di liti sidnem, a sada čučnem i kontempliram. Uglavnom dumam o jedan te istom, ali ovaj put san pod dojmon posta koji ću pisat, pa ga promatram sa nekom potrebom da ga zabilježim, pa i da ga objasnim.

Da li je bilježenje nečega isto što i njegovo objašnjavanje? Možemo li bit nepristrani svjedoci nečega, kao što je to npr fotografija? I da li je i fotografija nepristran svjedok, kad su ju uslikale ljudske ruke i oči? Čučim i pod dojmom sam potoka, te se dvoumin dal da se vratin kući, kako to nekad uradin, ili da nastavin još malo dalje, jednim od dva puta koji se račvaju na tom mistu. Odlučujem se za polazak kroz šumu i nastavljam šetnju. Prolazim jednim prekrasnim dijelom šume, meni nejdražim, gledam lišće po podu kako već postaje humus... Također primjećujem pseći izmet, što je znak da su tuda prošli lovci, što me čini tužnim, jer love i ovo malo divljih životinja što ih ima. Kroz šumu vodi put, kojim se može proć s traktorom, i šuma kao da je zagrlila taj put, obrasla je sva oko njega. Nastavljam dalje i idem kroz glib, ali ok mi je, i dolazim do jedne skretnice na putu. Tu primjećujem da mi je dosadilo šetat i odlučujem da se vraćam nazad.

U hodu nazad vidim sve isto ko i prije, ponovo čučnem na mostu i ostanem par minuta. Malo se saberem i krećem nazad. Ponovo izbijam na asvalt i na mlinicu. Primjećujem da se nešto vidi kroz prozor mlinice, ali mlinareva kuća je odmah tu, tako da mi je neugodno da šnjuvam okolo i da me on vidi pa da konta šta radim. Inače, tu san jednon šeta jednog svog poprilično agresivnog psa (bija je lutalica, ja ga udomija), koji je napa mlinarevog psa. Ja san ga nekako primirija, i uzeja ga i fizički ga baš odnija odatle. Sad se pitan kako san bija toliko lud, da agresivnog psa koji je bija sav nastrojen na borbu, uzmem u ruke i odnesem. Poslje je taj moj pas proba ujest mene, a i još je bija blizu toga da ujede i neke druge ljude pa smo ga morali eutanazirat. Idem putem i kao i obično kad se vraćam, ne iđen puten priko briga, nego okolo, asvaltiranim putem. Tuda prolazim i izbijam dolazim do raskršća, idem putem koji vodi nazad prema kući. Kako hodam, sve više shvaćan kako ne hodan samo običnim putem, nego i vlastitim sjećanjima. Kako san već ostavija dovoljno traga na ovoj putači kojom hodam malte ne svakodnevno.

Dolazim opet do blizine kuće i vidim ragrnuti veš i svoju kuću kako stoji kraj puta. Ulazim u kuću, stavljam vodu za kavu, i palim laptop s namjerom da napišem ovo. Upravo pijem gutljaj kave i završavam ovaj kratki putopis. Hvala lovici što me inspirirala da ovo napišen, stvarno san uživa pišuć. Izvinite na miješanju standardne norme i dijalekta, nekako me tako krenulo da pišen, pođen po standardu, pa me prinese na ikavicu, i obratno. Nek stoji kako je i napisano. Nadam se da ste uživali u čitanju, a ja sada odo pregledat malo po blogeru da i ja čitam vas. :)

Nešto slično na ovu temu san pisa već prije, ima ovde tekst

http://samomojadomena.blogger.ba/arhiva/2016/10/06/4034704

Zanimljivo je kako smo mi u biti, možda i jedina bića koja se cili život igramo. Mi se igramo postojanja. Čovik postoji na polarnosti ugode i neugode, i ciljano bira ugodu naspram neugode. Čovik, za razliku od životinja ima visoko razvijenu inteligenciju, pa se može igrat svime što radi. Primjer igranja je npr umjetnost. Umjetnost je idealan primjer, jer obuhvaća sve što je ljudsko, bol, razna ljudska pitanja kao što su smisao života, smrt i slično, te se kroz igru dolazi do pokušaja odgovaranja na ova pitanja. Umjetnost je igranje stvarnošću, predstave, filmovi, slikarstvo, muzika, kiparstvo... Sva umjetnost crpi inspiraciju u fascinaciji sviton, bilo nama ljudima, bilo planetom, ili nečim trećim. Umjetnici su fascinirani nečin kao dica kad tek vide nešto novo, i igraju se tom fascinacijom, jednako kao dica. Ali imaju i ozbiljnost i zrelost odraslog čovika, tako da je ta igra kompleksna i duboka, ali, opet je igra.

Također, ciljano izazivanje ugode je također igra. No, tako ljudi mogu zaglavit u destruktivnim stvarima, tipa skontaju da in je ugodno kad uzmu extazy i lagano krenu uzimat i završe kao ovisnici. Također, jedan primjer igre je i seks. U seksu se poigrava sa postojanjen, smjenjuju se uloge dominacije, poigrava se sa tim ulogama, poigrava se s našim nasilnim tendencijama. Mi ljudi se općenito igramo, kad radimo nešto što volimo u biti mi se igramo toga. Također, znanstveno je dokazano, da pripitomljene životinje kad odrastu ostaju više nalik onom izgledu kakvo su imali ko mladunčad, nego divlje životinje. A od sviju bića na ovoj planeti, čovik najviše ostaje sličan sebi ko ditetu, kad jednom odraste. Tako da mi smo i fizički najsličniji nama kao dici, od svih vrsta životinja. I tu vidimo da smo u biti najzaigranija bića na ovom planetu.

Ima još primjera igre, to je npr sport, to su društvene igre, kartanje i slično, uglavnom, mi ljudi se volimo igrat i jedina smo vrsta, bar po ovom što ja vidim i znam, koja se igra do kraja života. Također, mi igramo i igre jedni s drugima, razne manipulacije i slično, u pervertiranom ljudskom ponašanju također ima elemenata igre, ali to je već druga vrsta igre koju ovde ne bi obrazlaga previše. Tu je u pitanju gluma, da se izvuče neka korist. Ali također iza toga stoji velika inteligencija i u principu, igra. O takvim stvarima je pisa i Erik Bern u knjizi: Koju igru igraš? Znanost je također jedna vrsta igre, znanstvenici su često kao dica, igraju se stvarima i bićima, entuzijastični oko svojih otkrića, a ne razmišljaju o posljedicama tih otkrića, ili oko moralnosti toga što rade (čega se igraju), pa tako imamo dosta moralno problematičnih stvari u današnjoj znanosti.

Po svemu ovome što vidimo, možemo reć da smo se ovoliko razvili baš zato što se igramo, i da nas igranje cili život drži vitalnim i produktivnim. A imam i jedan primjer koji san lično iskusija, recimo smijeh. Mi ljudi smo skontali da je se ugodno smijat, i zato gledamo komedije ili idemo na stand up komediju, ciljano da izazovemo tu ugodu. Ali ta ugoda kao i svaka umjetnost, nosi i određene vrijednosti, tako npr desničarima se neće sviđat neki ljevičarski komičar i obratno, tako da, tu se isprepliće igra sa ozbiljnim tendencijama. Bilo kako bilo, naša sposobnost za igru je po meni odgovorna za ovoliki napredak koji smo ostvarili, ali mislin da bi također, što prije tribali se i osvijestit, pa da se igramo, ali da se ne igramo vatrom i da se ne igramo na štetu drugih bića.

Zadnjih godinu - dvi dana teško mi pada jest bilo kakvo meso, sem ribe il piletine. Danas je sestra pravila odličan ručak sa svinjskim kotletima, rižom i umaku od vrhnja i gljiva, stvarno je dobro jelo, al meni kotleti tvrdi, žilavi, pali mi na želudac kao da san nekakav otrov pojeo. Nešto razmišljam, koliko je moralno jest neku životinju koju nisi u stanju ubit. Mi kući odgajamo domaće piliće i moji ih kolju za hranu. Ja ih ne bi moga zaklat, ali uživan u jedenju njih. I kontan je l' to moralno? Ako ih nisan sposoban ubit, onda ih ne bi triba ni jest. Mislin da je vegetarijanstvo, možda moralnije, jer da smo svi vegetarijanci životinje ne bi patile. Mada možemo bit i mesojedi i smanjit nedopustivo tretiranje životinja u farmama, u kojima žive u užasnim uvjetima i slično. Može se borit protiv toga i ne bit vegetarijanac, ali opet, ako je moguće da svi budemo vegetarijanci, ako nema posljedica po zdravlje, to mi je moralnije nego jest meso. Ja ga ne jeden puno, al svejedno, opet ga jedem. Ko zna, možda nekad postanen vegetarijanac, prije san moga jest svako meso, sad mi većina mesa teško pada na stomak, tako da, možda mi ne bi bija problem bit i vegetarijanac.