Sad, u samozolaciji mi je idealno vrime da promovišen svoje dvi kjižiceeeeeeee. :)))) U e formi su, samo otiđite na linkove i možete downloadovat.
Druga (i po meni, bolja):
USPON DO SAMOGA SEBE
Zbog nenadane bolesti mlada Petra se mora uputiti na veliko putovanje na vrh planine da pronađe lijek za bolest o čijem izlječenju ovisi sudbina cijelog njenog sela. Međutim, to putovanje će joj otkriti nenadane tajne i staviće ju na kušnje i dati joj iskustva koja nikad ne bi mogla ni zamisliti. Ovo je knjiga o jednom putovanju, putovanju jednog čovjeka kroz život do samoga sebe.
Eo link:
https://www.smashwords.com/books/view/944849
I prva:
U ZAGRLJAJU ŠUTNJE
U zagrljaju šutnje, naslov ove knjige koji upućuje na radnju knjige, a to su stvari koje se svakodnevno događaju oko nas a o kojima se šuti. To su traume silovanja, homoseksualnost, nacionalizam, kriminal upleten u državne institucije, fizičko i psihičko oboljenje, veze ljudi različitih nacionalnosti. Ukoliko vas zanima ona skrivena strana naše svakodnevice, ovo je knjiga za vas.
Link:
https://www.smashwords.com/books/view/930073
P.S. Jedna molba, ako ih budete čitali, kad pročitate ostavite mi svoje dojmove ovdje u komentare il u pp, i budite iskreni, i pozitivne i negativne dojmove. I halalite na gramatičkim greškama, budući da su knjige besplatne, nisan tija plaćat lekturu, kontam može i ovako, sam ću prepravit a šta grešaka ostane, ko ga je.... tako. I da, knjige su odvojene, različite knjige, druga nije nastavak prve, da se ne zbunite.
Kako i na koji način poimamo svit. Šta točno mislimo o prirodi stvari izvan nas? U kojem točno svitu živimo? Na zemlji, postoji svitova onoliko koliko postoji i ljudi. Jer ono što je nama stvarnost oblikuju naša uvjerenja. Već san pisa post o percepciji vezano za naša duhovna uvjerenja, sad ću bit malo praktičniji i dotaću se aktualne teme: korone.
Zanimljivo je fakat koliko naša percepcija oblikuje naš život. Ja san ima fazu u kojoj san virova u reptile koji se hrane ljudskim strahom i koji su infiltrirani u ljudsku rasu, pa i da su nas čak i genetski mijenjali. Išlo je to dotle da san virova čak i da je misec njihov svemirski brod. Iša san na predavanje Davida Icke-a u Zagreb, vi što ste malo čeprkali po teorijama zavjere sigurno znate ko je David Icke. U svemu san tada vidija neke poveznice sa tom velikom vanzemaljsko-zemaljskom zavjerom i to je za me bila stvarnost. Više to nije moja stvarnost. U neka doba, šta ja znam, ne mogu točno reć kad, san prista virovat u to da postoje neka bića koja se mogu hranit našom energijom. Bili to entiteti, demoni, reptili, šta god. I prista san virovat u teorije zavjere. Ono, ne potpuno, jasno, virujen da postoji klika ljudi koji žele zavladat sviton, ali ta uvjerenja da se iza svega krije neki "njihov" plan, za mene više nije stvarnost.
Tu mislin i na ovu situaciju s korona viruson. Ne virujen da je stvoren u laboratoriju. Ne virujen da je planski pušten sa nekon agendom stvaranja kontrole nad nama, stvaranja svjetske vlade i slično. Virujen da je virus nasta prirodno, i da se ove radikalne mjere koje nam uvode, se uvode za naše dobro i u panici jer niko ne zna kako da se nosi s tim virusom. Mada, da u ovome ima ljudi koji bi tili povećat svoju moć, i da postoji tendencija od strane klike koju spominjen, da se svaka, pa i ova kriza iskoristi za povećanje njihove moći, pa i kontrole nad nama, to je svakako legitimna opcija. Ali ja ne virujen u postojanje jedne, homogene grupe ljudi koja vlada ili pokušava zavladat sviton. Mislin da je vladanje sviton u ovom trenutku nemoguće, jer nas je previše i ne može nas se sve kontrolisat. Također, mislin da postoji više konkurentnih grupa ljudi koji se takmiče oko posjedovanja moći i kontrole nad nama.
Generalno mislin da smo slobodniji puno više nego što mislimo, i da gledanje sve promjene kroz zavjere je pomalo paranoično razmišljanje. Mada, donekle more imat logike. Npr ja san za cijepljenje dice, ali da im se da barem nakon pola godine - godinu, dok sami malo razviju svoj imunitet. I nisan neko ko nešto posebno veliča znanost, jer sam iman masu uvjerenja koja je nemoguće znanstveno dokazat. Samo nisan više toliko paraničan da u svemu vidin neku ugrozu i zavjeru koja se kuje protiv nas ljudi. Jer puno je prostraniji i mirniji svit u kojem nema entiteta, reptila i slično. Na kraju krajeva ako i postoje entiteti i reptili, ionako ih mi hranimo našom energijom, negativnim emocijama, tipa strahom, pa ako im prestanemo davat hranu, oni će prirodno otpast od nas. Znači na kraju zdravorazumski, sredi se i sve će bit ok. Eto, toliko od mene.
Moja unutrašnjost je kao vulkan... Sama lava. Veoma san intenzivan, baš sad razmišljan o tome... Šetam i osjećaji mi se popnu baš da budu vrh vrh vrh, da mi čak bude teško podnosit intenzitet te emocije. A još san pod šakon antipsihotika, koji, nasreću, ne djeluju. Zemlja je naša majka. Nebo nam je otac. Danas san se kupa u zemlji. Doslovno, dok san hoda, od strasti mi je došlo da bi najradije uronija sav u zemlju i okupa se u njoj. Poezija vitra, mirisa, zemlje, trave i drveća me je potpuno okupala. I dala mi je neke uvide u moje stanje, kako to obično bude. Sad, jel ima od tog vajde i ima li, ne znam. Istina je da mi je strašno teško. Još jedna istina je da je moja odgovornost za to stanje. Još jedna istina je da će to stanje kad tad proć. Dalje o istinama neću, jer već počinju bivat nelagodne. Ovaj blog je jako lipo misto... Puno mi je toga dalo. Nadan se da san i ja donekle vratija dug. Danas mi se javila jedna žena koja je pročitala moju knjigu. Kaže da je predivna i da je cilo vrime plakala dok je čitala i kako joj je puno pomoglo da siđe sa svoje planine (U knjizi se jedna djevojčica penje na vrh planine pa se spušta). To je lipo. Ta knjiga je dar moje duše i baš mi znači što iz ovog sranja u kojem se nalazin more se izrodit nešto tako lipo, kao to da mi knjiga koju san napisa nekome toliko znači. Mada, znam ja, sve je ovo za moje dobro. I ja san vječan, nikad neću nestat... Ali lipo je vridit nešto, kakav god da si. Iskreno virujen da svak vridi nešto, pa i ljudi koji čine najgora moguća zla. Ja tako virujen.
Zemlja se okrenula oko sunca, još jednom. Sunce ju je zavrtilo svom snagom. Zemlja je počela, ponovo, da se budi. Novi ciklus buđenja. Lansiran iz kozmosa, preko sunca i zemlje, stiže energija buđenja. Energija bluđenja. Uistinu, zemlja bludi izrastjući i rađajući hiljade i hiljade procvjetalih drveća, koji mame svojim mirisom, hraneći naše osjetilo njuha svojom strašću, strašću rađanja, strašću oplođivanja. Životinje kreću u sezonu ljubavi i seksa, vođeni strašću, misterioznom i vječnom tajnom novog rađanja. Mladež se skuplja na mostovima i tribinama, pije se piva i strasno se živi, povlače se dimovi cigara, joinata, kruži se okolo autima i motorima, intenzivno se živi i svaki trenutak vridi za sebe. Za razliku od zime u kojoj se zbrajaju računi i povlači se u sebe, početak novog zemljinog kruga oko sunca je divlji i nepromišljen, buja i budi se, ne mareći za greške koje pravi. Mačke dozivaju mačore, svoje ljubavnike da s njima podjele strast rađanja, strast stvaranja. Cijeli svemir doživjava bujanje, kao valovi orgazma, dok mirisi cvijeća pozivaju na stvaranje, sve oko nas, nas gura u oplođavanje i u mislima muškaraca i žena su skriveni dodiri, svlačenja, uzimanje jedno drugog do kraja, do orgazma, kad smo jedno sa prirdom, svemirom i sobom. Zvijezde noću i dalje misteriozno sjaje, al tople su noći, pa je njihov sjaj manje bitan, dok je puno bitnije bilo planeta koje, kao bića od ovog planeta osjećamo i kroz svoje bilo. Zemlja koja se mrvi u našim rukama je plod rađanja, ona nas stvara, njoj se ponovo i vraćamo, eventualno, kad jednom završe sva proljeća, ljeta, jeseni i zime i kad se, nakon smrti, ponovo oplodimo i rodimo, ko zna di.
https://www.youtube.com/watch?v=WU_ws0Di6wI
Zanimljivo je koliko je različita naša stvarnost i svitovi u kojima živimo. Mislin prvenstveno ovdje na razlike u fundamentalnim uvjerenjima o prirodi stvarnosti. Pričam sa jednom ženskom iz Makedonije, pardon, Sjeverne da se zna haha, i između ostalog dotaknemo se mojih problema. Ona je rekla nešto i dobrih pametnih stvari, ali me između ostalog pitala viđam li "entitete" u snovima i šta mi govori moj "higher self". Mislim, i moje razmišljanje i stavovi vjerovatno spadaju u neki spektar New Age-a, ali ovako ozbiljno svaćanje tih uvjerenja me je ostavilo u blagoj nevjerici. Msm možda postoje neka bića koja mi ugl ne vidimo, vjervatno i postoje, bića koja se mogu pojavit u našoj dimenziji postojanja i preć u neku drugu, ali tako ozbiljno shvatit to, na način da mogu bit opsjednut nekim "entitetom" mi je i dalje previše. Neki lik na jednom mom postu spominje negativnu kozmičku silu i slično... Onda se sitin mog prijatelja koji je novoopečeni kršćanin, koji se pita za moj doživljaj Ljubavi jel to božanska ljubav il demonska obmana, koji isto tako viruje u napade demona, pa kontam i o ovim mainstream vjernicima, i tu koje šarolikosti ima. Virovanje u Boga ali i Sotonu kao biće koje je apsolutno i nepromjenjivo zlo, isto tako mi djeluje paranoično. Od svega toga, entiteti su još najbolji, mada je tu isti patern, svaljivanje krivice svojih tendencija na neka bića izvan sebe. Meni je iskreno svit u kojem viruješ da postoji biće koje je apsolutno zlo, paranoičan svit. Mada opet, sam san u sebi osjetija zlo i iskreno ne znan kako ga objasnit. Možda postoji i izvan mene, ali ako jest, moje razmišljanje o njemu ide više u smjeru neke energije koja je dio ljudskog energetskog polja, energije koju generiramo mi ljudi. Da li je moguće da je ta energija i kozmička, a ne samo ljudska? Moguće je, ali u tom slučaju ja neman nikakvog načina da je objasnim. Samo znam da nema logike da postoji neko nepromijenjivo, zlo biće, jer ne virujen u nepromijenjivost. Sotona, ako postoji, će se eventualno prominit i postat dobar.
Nego, kad već pišen o virovanjima, pošteno je da reknen i svoje. Ja nisam siguran u šta točno baš virujen. Ima san iskustvo ljubavi kao suštine svega što postoji, bezuvjetne i apsolutne ljubavi, mogli bi reć i kozmičke ljubavi. Virujen da svemiru postoji inherentna inteligencija, sad kakva je priroda te inteligencije ne znan. Možda je svemir na neki način živo biće, ili tako nešto, možda je naš svemir tek dio nečeg većeg i ko zna kakvog oblika postojanja. Ne bi reka ni da virujen da je sve ljubav nego da znan da jest. Sem toga, virujen u karmu i zakon privlačenja, to dvoje skupa oblikuju našu stvarnost. Karma je u suštini naša percepcija svita, a zakon privlačenja kaže da privlačimo ono što mislimo i osjećamo. Također, virujen da postoji zlo, ali san najbliži uvjerenju da je zlo unutar nas. Mada može bit i neka varijanta energije van nas, koja struji u polju energije u kojem mi kao ljudi postojimo. Duboko virujen u to da je svit u suštini dobar i virujen da po bazičnim postavkama živimo u onom što se na istoku zove "Maya" ili "iluzija" na našem. To znači da po bazičnim postavkama živimo u balonu, balnu ispunjenom našim konceptima o svitu, bez stvarnog, direktnog iskustva realnosti. Virujen da se, za one koji imaju želju proć kroz to, more probit taj balon i onda mogu vidit svit kakav stvarno jest. Mislin da se meni to privremeno desilo kad san doživija tu Ljubav, ali to iskustvo je tek početak transformacije koja triba uslijedit. I sad u nekin momentima mi blicne taj osjećaj koji san tada ima i kad bi moga proć ovo šta je isprid mene, živija bi bukvalno u blaženstvu. Mada mislin da bi i tada ima neke borbe, jer je to priroda života, stalno se tešemo i oblikujemo. Bez toga nema rasta. Taj proboj u stvarnost van balona je prelazak iz jednog životnog perioda u drugi, i nakon tog proboja, kad završi ta alkemijska transformacija koja se javi kad to doživiš, živiš u sasvim drugom stanju uma i u drugoj percepciji. Mislin da je taj proces ključan proces koji nam se triba odvit u životu i da će kad tad svi uć u taj proces i proć ga. Sem svega ovoga, virujen da mi ko ljudi nakon smrti možemo se ponovo rodit u više različitih svitova, pa i ponovo u ovaj naš, ljudski. Mada, nisan toliko siguran u to, jer puno je rupa u svemu tome vezano za reinkarnaciju. Ipak, virujen da se život na neki način nakon smrti nastavlja, sad kako i na koji način, ne znan.
Znan da ne virujen u monoteističku verziju toga, da nakon smrti nas Bog sudi i da idemo u raj il pakao. Za Boga, nekad kažem "molim te Bože" i "hvala Bogu" al vjeru u postojanje monoteističkog Boga baš i neman. Kad oću ozbiljno da se obratin tom nečem postvavim se kao da ću komunicirat s "onim što jest". Ne sa Bogom, ili sa Ljubavi, nego "onim što jest". Jer Bog je riječ i koncept, Ljubav koju san doživija sigurno ne djeluje sama, a nešto ipak postoji u stvarnosti, nešto više, dublje, tako da kad se obraćam tom nečemu, svjestan san da san ograničen umon u percepciji "toga što jest" i zato se i obraćam "tome što jest" tome šta je stvarno, šta god da bilo. Jer jedino na takav način se možeš istinski obratit tome, sve ostalo je obraćanje konceptima u našoj glavi. I u Bibliji se Bog naziva: "Ja sam koji jesam". Sad iz ovoga izbacujem rod jer ne mislin da "to šta jest" more bit muško ili žensko, pa je moja verzija toga malo drukčija od biblijske. Evo, malo o sebi, malo o drugima, završija post. Ako ne pada kiša, moga bi u večernju šetnju, iako je policijski sat, al ja san na selu tako da, ne sekiran se. Feel free to be jealous at me hehehe. :D Čujemo se.
"I can only agree with Aldous Huxley when he writes in Grey Eminence (1943): “By the end of the seventeenth century, mysticism has lost its old significance in Christianity and is more than half dead. `Well, what of it?' may be asked. `Why shouldn't it die? What use is it when it's alive?'The answer to these questions is that where there is no vision, the people perish; and that, if those who are the salt of the earth lose their savour, there is nothing to keep that earth disinfected, nothing to prevent it from falling into complete decay. The mystics are channels through which a little knowledge of reality filters down into our human universe of ignorance and illusion. A totally unmystical world would be a world totally blind and insane". C.G.Jung.
I've noticed a lot of people here post questions about narcissists. I see quite a lot mystification about them, as they are some alien creatures or so. I was diagnosed as a narcissist so I can post about it, from a first hand perspective. My narcissism wasn't radical, but I fit in the concept. Being narcissist means having an image of yourself which you adore. I saw myself as better than others, because I was 'more open minded', I was 'the most intelligent comedian' (I was doing stand up comedy at that time), and so on. I had all these concepts about myself being better than others and I perceived myself through those concepts. I saw myself as being better than others and I always had an argument, and in fact, those arguments sometimes made sense. I was better than some people at some things, but the thing is, that doesn't define you as a person. I let those concepts define me and I looked at myself through them. I was never manipulative or harmful towards others at any way. I was just really impressed about myself. But under those narcissistic beliefs about myself there was immense fear and feeling weak and weaker than others. Under all that there was insecurity and pain. I became aware that I am a narcissist during the psychotherapy I was having because of the anxiety and panic attacks. At first when my therapist told me that I'm a narcissist I didn't really realize that I am. It took time, but eventually I saw that I am. And even now, a lot of time ago, I still notice some narcissistic traits in my personality. But I am aware of them, and that changes everything. Here, I hope I helped some people to understand narcissism better. Peace out friends.
Danas je svanuo još jedan dan na planeti zemlji. Pčele su izišle i razveselile cvjetove svojin zujanjem i oprašivanjem. Zečevi s izišli na pašu. Risevi i vukovi se šuljaju po šumarcima gledajući šta će uloviti. Proljeće je i pupoljci se lagano razvijaju u listove. Šuma diše. Šuma osjeća neko vanredno olakšanje. Rijeke uživaju, čišće su i primaju manje prljavštine iz velikih debelih objekata koji su okolo sagradili ljudi. Priroda osjeća olakšanje. Lavovi i medvjedi se kreću u potrazi za hranom. Atmosfera u zraku je lakša. Voda je čišća. Šume su mirne jer se ne plaše požara i sječe. Međutim, od miliona vrsta, postoji jedna, samo jedna, s kojom se odvija nešto jako čudno. U posljednje vrijeme se osjeća nadprosječan nivo straha među ljudima. Nešto se dešava u njihovom međusobnom kontaktu, jedno sićušno biće prelazi s jednog od njih na drugo i čini da se razbole, a neki i umru. Ljudi su u panici. Zemlja je mirna i odmara, odmara baš od njih. Zemlja je rodila i to sitno biće koje sada ljudima sije strah. Ljudi su već bili mislili da zemlja pripada njima, a ne oni njoj. Sada se stvari lagano mijenjaju. Atmosfera straha među ljudima kulminira. Vraćaju se sami sebi. Svojim mislima. Svojim kućama. Strah ih je da se slobodno kreću zemljom. Zemlja ih je podsjetila na jednu stvar koju su bili zaboravili. Na svoju ranjivost. Također im je pokazala da ni druge vrste ne vole da osjećaju nadprosječan strah koji osjećaju baš zbog njih, zbog njih ljudi. Kada jednog dana sićušno biće prestane sijati strah među ljudima, bilo bi fino da ljudi nešto nauče. Da nauče svoje mjesto na ovoj planeti. Da nauče da paze druge vrste, kao što paze same sebe. Nek nauče da i njihova moć ima granice.
Potpuno san svjestan stuacije u kojoj se nalazin. I koja je radikalna. Priksinoć, dok san priča sa prijateljicon, san vidija sve sasvim jasno. Moram nestat. Moj idući korak, koji moram napravit, je taj da ću nestat. Al taj korak se ne može desit sam od sebe, moran ga ja učinit, ja moran svjesno uć u to šta me čeka. A to šta me čeka je kraj svega šta ja znam. Po tuđim iskustvima, ono što me triba čekat nakon nestanka je ugodno. Ali to je samo nagađanje, to je samo još jedna jedna stvar koja mora nestat. Bilo kakva prognoza za ono poslje nestanka je dio mene koji triban nestat. Ja koji ovo pišen, moran ukoračit u svoju smrt. Znam da je proces u suštini dobar i da vodi u dobro. Znam da me čeka ljubav koju san iskusija. Znan da će umrit samo ono proolazno u meni. Možda jedino što mogu reć a da ima smisla je to da će nakon mog nestanka ostat ono što sam ja, a što nije prolazno. Znam to sve ali i dalje neman hrabrosti da učinim taj korak. Moran ga učinit, kad tad ću ga učinit. Al mogu i odbijat proć kroz to, ko što radin već par godina. Taj put je put u pakao. Iman izbor ili svjesno nestat ili se pustit otporu promjeni i završit u paklu. Znam da je pravi put jedino prvi put. Mooji to opisuje kao proces bacanja cjepanica na vatru. Kad jednom uđeš u taj proces, lagano ložiš jednu po jednu cjepanicu sebe. I tako malo po malo, dok ne vidiš da si ti zadnja cjepanica za naložit. Ali ja neman hrabrosti. I ne znan kako ću. Strah me najgoreg scenarija. A najradije bi osta u ovom statusu quo, ali svjestan san da ću se kad tad morat opredijelit.
Izvini, oprosti
za ovu tugu u mojim očima
to je samo prolazna mijena
kao kap mjesečeve svjetlosti
dok se odsijava na vodi
Izvini, oprosti
na mojoj šutljivosti na konkretna pitanja
nemam odgovore i ne mogu
da odradim šta je na meni da odradim
iako znam da se može
iako znam da se mora
Izvini, oprosti
što nam možda se nikad više neće srest puti
ja možda nisam tip za happy enda
spoznao jesam, živit, ne mogu
razapet između otpora i prihvaćanja
zbrajam progutane krikove
Izvini, oprosti
što živim, još uvijek, moj M.
ne zaslužujem, zbog tebe
da san živ
A isto tako ne zaslužuješ ti
ovoliku patetiku
nego konkretnu akciju kojom ću te okončat
kojom ćeš me okončat
kojom ću se okončat
(mahanje do novog rođenja)
Probudio se sam. Zidovi su se i dalje pomijerali... Gledao je ruke, bile su pune krvi... Stan je zaudarao na nečiji leš. Krenuo je tražiti po stanu šta se desilo, šta je izvor tog smrada, kad nije našao ništa. Onda se pogledao u ogledalo. On je bio napola truo. Po lijevoj polovici njegova tijela gmizali su crvi. Sad mu je blicnulo, kao fleš. Bio je u sobi i osijećao je zlo. Prisutnost zla, u obliku crne siluete koja mu se pomijerala ispred njega. Vuklo ga je da joj se pridruži. Da joj se prepusti... Jer zlo je nudilo nešto tako primamljivo: bijeg od odgovornosti. U stanu je već potrošio svu zalihu lsd-a, njega je uzeo nakon što mu je nestalo heroina. Zaplesao je sa zlom, i već je bio u fazi da ne razaznaje šta je šta. Šta je stvarno a šta fikcija. Misli su mu nepovezane prolazile kroz glavu, osjećao se ko da pomalo gubi razum. Imao je osjećaj kao da mu je omča oko vrata i da se polako steže. Otišao je od ogledala. Izaći će iz stana. Otvorio je vrata, kad samo uđe ponovo u svoj stan, s druge strane tih istih vrata. To su bila jedina izlazna vrata i vodila su ponovo u istu sobu. Prepustio se zlu, zlu u sebi u nadi da će bit lakše. Ali trik sa zlom je da je ono majstor obmane. Da ti satisfakciju nakratko, i onda te napusti, ostavi te u bezizlaznoj situaciji. Mislio je da se ubije, ali već je bio mrtav. Osjećaj propasti, neizbježnog tonjenja u još veće dubine očaja je stalno bio prisutan. Nije znao, šta radi, kako da se bori. Borbu je već predao, drugu šansu nema. Legao je na krevet u nadi da će čitav istrunuti. Ali to je bila samo lažna nada. U stvarnosti čeka ga vječnost u istoj sobi sa još gorim i gorim osjećajima. Ali on se nadao, naivno, da se sa zlom može raskinut ugovor tako lako kao što ga sklopiš.
https://www.youtube.com/watch?v=uYwWn-kKQ6w
Danas san ima jedan zanimljiv momenat. Šetam oko ovog svog briga kuda obično šetam i zastanem da pogledan nebo. I ono, nebo čisto, lipo, baš ga lipo gledat. U jednon momentu samo mi se javi svjesnost o sebi u datom treutku. Ja postojim. Ja promatram to nebo, ja san dio neba. I kako san zanešen tin osjećajen, u isto vrime i prdnem. I nastavin dalje gledat nebo u isto vrime mirišući vlastiti prdac i uživajući u tome. Ko bi reka, dvi tako naizgled nespojive stvari a sasvim prirodne i normalne, i jedna i druga. Uživanje u postojanju dok gledaš nebo i u mirisu prdca. I prdac je također dio svemira, dio postojanja, i on je tu s razlogom, ko i mi. Elem, bija je fin miris a i fin pogled i odličan komad vremena proveden.
Danas san bija u prilici da s prijateljicon pratin Vučićevo obraćanje Srbima. I mogu van reć da san izvuka zanimljive observacije. Prvo je počeja na emotivnom nivou u smislu "Srbija je u ratu protiv nevidljivog neprijatelja, moramo da zaštitimo naše roditelje koji su izgradili ovu zemlju, znate svi koliko vas volim" i tako dalje patetika i udaranje na emocije, a ja cilo vrime ne virujen šta slušan i čekan: ajde de reci više šta imaš reć, kakve mjere će se uvest u zemlji. I tako on priča, između ostalog spomene i koje se mjere uvode, ali uporan je sa svojim udaranjem na emocije ljudi i sa skretanjem pažnje sa suštine onoga o čemu se radi. I ono šta je zanimljivo je to, da nakon nekog vremena slušanja, se ja počnem privikavat na to i krene mi postajat normalno. A taj senzacinalizam u medijima je klasična tehnika manipulacije, ideš ljudima na emocije a ovamo im uvodiš šta te god volja, i ono glavno stavljaš u drugi plan, suštinu situacije stavljaš pod plašt senzacionalizma. I tako, pitan se, šta je sa svim ljudima koji baš prate te državne medije i koji to slušaju stalno. Nisan tip koji je povodljiv, ali nakon dovoljno slušanja te patetike i tih čistih laži, jer voli on svoj narod koliko i ja svoj, da ne kažem šta :D, čovik se navikne, a dobar dio ljudi vjerovatno i prihvati takav diskurs, pa i ne očekuje drukčije. Nije to slučaj samo u Srbiji, nego i vani, prvi američki političari udaraju na emocije svojih građana, još i primitivnije od Vučića, tipa Trumpove objave na twiteru i slično. Jednom kad racionalan, jasan i konkretan sadržaj politike obaviješ u plašt senzacionalizma, možeš ljudima uvalit politiku kakva tebi god paše, ako te oni simpatišu i ako padaju na tvoje riječi. Ono što sigurno mogu reć je da Vučiću neko radi dobar PR, i da nema džaba moć koju ima. I kad to sagledan, mogu mislit kako je tipa ljudima u Sjevernoj Koreji, koji po vas dan slušaju o velikom vođi i slično. Ono, kad ti nešto tupe u glavu konstantno, nakon nekog vrimena možda kreneš mislit da je to istina. Mada me zanima, i živo me zanima, ima li kod njih ljudi koji su protiv sistema. Al to vjerovatno nikad neću saznat.
Danas mi je bija prvi radni dan kod mojih jarana. Dok san radija, bilo je dobro. Opušteno, fino mi bilo komunicirat s prijateljima, bilo mi ok i radit, taman mi dobro došlo. Kasnije san s prijateljen popija kavu, i bija san dosta napet. Ne znan jel me napne atmosfera u kafiću, ili mi se napetost javlja u situacijama kad se čovik prirodno opusti, a ja se općenito ne mogu opustit. Kad se krenen opuštat, približin se tome nečemu u sebi čega me strah. I onda me strah da ću počet bivat agresivan, i tako se sav grčin i nervozin. Poslje doša kući i bilo mi je malo lipo ali i dosadno. Volija bi češće vako radit. Možda i oću. Vidin da se minjan. Zanimljivo kako se ljudi općenito minjaju. Ovaj jedan prijatelj na čijoj zemlji radimo je malo stariji i u vrimenu kad smo se češće družili bija je duhovan ali ne religiozan, nego više alternativno duhovan. Danas me je iz vedra neba upita čitan li Bibliju. Poslje smo pričali i on je baš okrenija film, sad je baš u vjeri, ali na svoj način. Biblija mu je baš autoritet i baš je ozbiljno u vjeri. Ali nije religiozan, ne viruje crkvi. Zanimljivo je kako se ljudi tako prominu. Prominila mu se i energija, malo nekako mi je lošija sad nego prije. Ali opet je dobar lik i dobro mi je radit s njim i drugin mi prijateljen. Samo nekako, čini mi se da je se naveza na vjeru, po mom dojmu mi ne djeluje baš zdravo koliko je u tome, malo mi je opsesivno. Nismo toliko detaljno pričali, ali mi se čini da baš studiozno pručava Bibliju i spominje neke tako vjerske dokumentarce da gleda u kojima se objašnjavaju neke stvari iz Biblije i tako. Eh, meni je uvik bija drag jer bi se sa njin razveza i filozofira o svemiru, sinkronicitetima i slično, al eto, sad nema toga. Al i dalje mi je dobra komunikacija s njim, a i najbitnije, dobro mi je radit. Nisan siguran koliko ću se moć ozbiljno zadavat u rad, al radiću već nešto. Neman nekih svojih ideja vezano za tu njivu, u smislu da bi ja nešto svoje tu sadija, radija... Nisan u tom filmu. Ali radi mi se s njima dvojicon, tako da ću in pomagat. Obojica su u fazonu da radimo eko poljoprivredu, bez otrova i slično. Elem, lakše dan prođe kad ranije ustaneš i malo se umoriš. A i kad se družiš dok radiš.
Eh, iman ja tu jednu sestru s kojon iman love and hate relationship. Zna mi bit dobro sa njon, da se raspričamo, općenito ima jaku energiju i ok je osoba, ali iman i problema s njon. Mislin da ti problemi proizlaze iz toga što je ona najstarija sestra, od tri koje iman, a ja san najmlađi i još jedino muško. Ima ona taj autoritet nad menon, od malena me je čuvala i odgajala, osjetin neka neki suptilan strah kad je ona oko mene i tako to. A ona se postavlja tako da svakome, pa i materi nam i ćaći govori kojekakve zapovidi i savjete, mada ne bezobrazno, nego iz iskrene brige prema roditeljima, ali zna nekad bit ters i u sve se petljat, pa smarat s tim. Općenito je intenzivna i agresivne energije. Ali ima dobre namjere. Meni bude nejasno, što se u sve petlja, a još je sva zapaljiva i eksplozivna. Kad je ona tu, meni malo guši moju prirodnu energiju, ali naviknen se ja na to. Dosta je dominantne energije, što mi ne leži jer i sam iman donekle domiantnu energiju. Tako san joj danas na nešto što mi je rekla da uradin, odgovorija da ja nisan dužan da slušan njene zapovidi. To san joj reka zbog konkretne stvari koju mi je rekla, koja se nje uopće ne tiče. I konflikte nema samo sa mnom nego sa svima u kući. Zadajen sebi za zadatak da se postavin tako da me neće brigat za njene ters momente. Da izgradin to u sebi. A ono ostalo kod nje, što je dobro, ima prolaz kod mene. Malo i astrološki kad nas sagledan smo konfliktna kombinacija, ja jarac, a ona ovan. Kako san čita, ta dva znaka su konfliktna jer su oba dominantna i tvrdoglava. A veoma različita. It might be true.
Powered by blog.rs
