Da mi je bit ratnik. Reče mi ovaj prijatelj s kojin san doživija bija proboj s emocijama da borba nikad ne prestaje, da se uvik imaš s čim borit. Ono, da nema trajnog stanja koje će jednom nastupit i u kojem će sve bit super. Nego da je život u biti konstantna borba. Ovo ne triba svatit baš doslovno, jasno da ima momenata kad smo rahat i dobri, ali točno je da uvik imamo neke borbe. I jednu večer san razmišlja o tome, i samo mi došlo da zauzmen stav ratnika ono, unutar mene se desija neki šift i moga bi se postavit baš jako prema sebi i svitu van sebe. I nije to neka tlaka ono, muka, nego prosto mentalni stav, osobe koja je spremna na izazove. Danas me mučila jedna stvar, neću duljit ni objašnjavat o čemu se radi, ali intimne je prirode i radi se o nečemu što sa prije moga dobro radit a više ne mogu, bar ne toliko, iako i dalje mogu. I bolilo me što je to tako, al kontam pustiću da boli dok se ne slegne i dok se ne pomirin s tin. Al je bija težak, i ajmo reć konačan, čvrst osjećaj, ono, kao da san se unaprid osudija. I onda, odjednom, samo mi dođe: ne moraš se tako postavit, samo se postavi da ćeš se borit s tim. I kako san to pomislija ta stvar više nije bila problem. Nije postojalo ono: Mogu ja to/ja to ne mogu, nego samo situacija koja je trenutno kakva je i spremnost da se nosim s tim, da se borim. Ne znan koliko mogu dočarat, al u ovakvom stavu život se more živit odlično, a i živi se odlično, ako imaš snage za ovakav stav. Ja ga tu i tamo zauzmen, ali nikad neman muda da ga trajno zauzmen, pokleknen kad dođe do toga da krenu divljački, agresivni porivi iz mene, koje bi ja, ako bi osta u tom stavu, mora ispoljit, odnosno mora bi ih otpustit. Ali ako bi nešto volija, onda je to imat snage da se postavin ko ratnik. Da se postavin tako i da ne pokleknen, dok se ne probijen iz ove borbe i uđen u neke nove borbe, koje bi, pretpostavljan, bile olakšanje nakon ovog sad stanja. Ovo sad je borba mog života, a za kasnije kako bi bilo, to tek triban vidit.
Zakinut san za emocije. Naučija san se istrpit nervozu, nekad mi kad izađen vani, msm u kafić, bude dobro, al ugl san blago nervozan i držim emocije potisnute. Strah me da ih pustin da bi počeja se ponašat agresivno, da bi porazbija sve oko sebe. Možda je to bolje od ovog mrcvarenja. Ali ja ne mogu da popustim te blokade... Prijatelj mi s jednin prijateljem s kojin nisan neko vrime baš u nekom kontaktu, radi skupa neku parcelu zemlje, zove me ako oću da in pomognen. Odlučija san da oću. Oću da probijen ovu paniku. Neću da ne trpin, gutan, itd, oću da je oslobodin. Da se oslobodin. Danas san s prijateljima bija na kavi i ništa ne osjećan. Samo nervozu. Uglavnom neman nikakvog užitka u životu i teško da se desi ikakav momenat da u nekoj mjeri nije prisutan strah. Al boriću se, iću radit sa prijateljima, pa onda možda mognem s jednim od njih dogovorit da me odbaci u Mostar do nove psihoterapeutkinje s kojom bi proba radit. Par dana san proveja u euforiji jer ipak mogu popit kavu, neki dan u Čitluku mi je kava baš dobro sila, ali bazični problem i dalje ostaje. Ovo je preloše, ne znan uopće šta me drži u komadu. Valjda san jači nego što mislin.
Gledam dokumentarac: Ja sam revolucija ili I am the revolution. Dokumentarac je o tri žene koje se bore za prava žena u trima zemljama, Iraku, Afganistanu i Siriji. Mila majko šta žene u tim državama moraju proživljavat i kroz šta prolaze, šta je normalno u tim državama. Defintivan plus imaju Sirijski Kurdi, koji imaju visok stepen ravnopravnosti žena i imaju ljevičarski samoupravljački sistem, Rojavu (Rohavu), ali njihov opstanak u toj regiji je trenutno upitan zbog agresije na njih koju trenutno provodi Erdoganova Turska. U Afganistanu žena koja se bori za prava žena, je pod stalnim prijetnjama smrću, žene koje joj dolaze da im pomogne su u očajnim situacijama, silovane, pod prijetnjama smrću zbog krvne osvete i slično. Uglavnom se ne obrazuju jer su žene i slično, a bilo kakvo nasilje nad njima se smatra normalnim. U Iraku, prikazuje ženu koju je silova obiteljski prijatelj i njeni je hoće ubit zbog toga, smatraju nju krivom. Srića pa je ova aktivistica obezbjedila nekakvu sigurnu kuću za žene u toj situaciji. Također, u jednoj situaciji prepričavaju kako se jednom bratu od jedne cure nije svidila hrana za ručak i on zatražija da mu napravi novi. Ona mu rekla nek si napravi sam, da ima ruke i noge i on je ubija nakon toga. I niko ništa. U Iraku i Afganistanu su prava žena gotovo pa nikakva, za razliku od Rojave u Siriji di su Kurdi izrazito progressivni. Nije slučajno da se vode ljevičarskom ideologijom, upravo zbog toga i jesu progresivni. Sve u svemu, ja san svjestan da i u našim sredinama ženama nije bajno. Teško je bit žena, odrastat u ovako primitivnoj i patrijarhalnoj sredini kao što je prostor ex Yu. Nije lako kroz šta se sve mora prolazit. Al zato smo tu, mi, mlađi, da minjamo te stvari na bolje, zajedno, i muškarci i žene.
Zanimljiva je stvar bit čovik. Rodiš se i ne znaš ništa. Odrastaš, razvijaš se, unutarnja sila života te goni da se razvijaš. To je potpuno čudesno, da od jednog embrija sila života razvije odraslog čovika. Svog rođenja i ranog djetijstva se ne sjećamo. Ono šta slijedi iza smrti ne znamo. Data nam je svijest o našoj smrtnosti, ili bolje rečeno, razvili smo je. Imamo svijest o životu, al zapravo ništa ne znamo. Kad bi čovik stalno duma o tome šta je priroda života i šta je nakon smrti, mislin da bi razvija neki mentalni poremećaj. Iz našeg neznanja o prirodi života, prirodi svemira i o pitanju šta se dešava nakon smrti, razvile su se brojne teorije o tim pitanjima. S jedne strane postoje religije koje nude paket rješenja tih pitanja. S druge strane ima areligiozna duhovnost di ljudi individualno traže svoje odgovore na pitanja. Mada to se može i ispreplitat, jer i dosta religioznih ljudi traže svoje odgovore, ali opet, ako su pravi vjernici, traže odgovore u okviru dogmi svoje religije, ne potpuno slobodno kao areligiozni duhovnjaci. S druge strane i znanost traži i daje odgovore. Fizika ima teoriju struna, koja je, kad se bolje sagleda, u biti isto vjerovanje. Moderna fizika je poprilično slična filozofiji. Bar teorija struna. Mada, postoji razlika, fizika tu teoriju ne uzima za istinu dok se ne dokaže. To je prednost znanosti, što teži provjerljivosti, ali joj je tu i limit, jer postoje znanja koja se ne mogu tek tako znanstveno dokazat, istine koje znanost ne mere potvrdit. Bilo kako bilo, uzbudljivo je bit čovik. Mislin da to ne bi bilo ovako lipo iskustvo, kad bi saznali sve odgovore.
Dugo san mislija da ne postoji zlo. Da je zlo manjak svijesti. Moguće da je to i istina, da je zlo manjak svijesti. Ali sad, iz ove pozicije moran priznat: zlo postoji. Sad druga priča je kakva je priroda tog zla. Neki dan s prijateljem kad su me očepile emocije osjetija san baš zlo, između ostalog, al bilo je i zlo. Moran prihvatit da osjećan zlo i da zlo struji i u meni. Sad, ne znan kako bi gleda na prirodu zla. Ja bi ga definira kao svjesno negiranje Ljubavi. Svjestan otpor životu, kad znaš da priroda iđe u jednom smjeru a ti unatoč tome iđeš kontra. Tada se u meni manifestira zlo, to mu bude okidač. Neki dan mi se desilo da san baš osjeća zlo, kako se vrzma po meni i vreba da me preuzme. Bacalo mi se tada, i kad san odlučija da neću bacat pojavilo se zlo... Ne znan šta bi mislija o svemu tome. Ne virujen u Sotonu, postojanje nekog bića koje je izvor zla, nema mi ama baš nikakve logike da postoji biće koje je čisto i potpuno zlo. Al možda zlo more strujat i izvan nas, ne znam, možda struji između nas ljudi kroz polje naše svijesti, kao što struje i sve druge emocije. Kad saberen, ostanen tu di jesan, mislin da je zlo svjesni otpor Ljubavi. Mada, ima zla i koje je nesvjesno, ali je, ja mislim, drugačije zlo. Moguće da ovo moje zlo koje ja osjećan u čistom obliku, ljudi koji su manje svijesni integrišu u svoj karakter pa im crte ličnosti postanu zle. Ja kad zlo osjećan u čistom obliku iman priliku da ga potpuno prevaziđen.
Btw, prijatelj s kojin me je neki dan očepilo, kad mi je provalila bujica emocija i kad san se počeja osjećat slobodno, je ugl u Zagrebu, većinu vrimena živi tamo. I davno već me je zva da dođen do njega. Sad se dvoumin dal da to pokušan. Al moran napomenit da iman ekstremnu socijalnu anksioznost i da nisan bija van grada u kojem živin već par godina. Ne znan bi li to moga izdržat. Danas san razmišlja šta se najgore more desit i palo mi je na pamet da bi puka u autobusu i počeja vikat psovke i iskreno san se ismija tome hahahaha. Samo kad san se zamislija, puka san od smija. Al nije šala, ozbiljna je stvar. Možda da krenem onu il si pukovnik ili pokojnik...
Teško je istinski volit nekog dok si o njemu ovisan. A ovisan se more bit na razne načine. Psihički, emocionalno, egzistencijalno... Ljubav traži slobodu, jer dok nisi slobodan, bilo psihološki, bilo egzistencijalno, imaš očekivanja toga kako se drugi tribaju ophodit prema tebi. I ako se ne ponašaju kako si očekiva, to te ugrožava. Dok nisi samostalan, u poziciji si da ovisiš o drugima i onda logično, doživljavaš negativne emocije kad se drugi ponašaju drugačije nego što želiš, doživljavaš strah, ljutnju, tugu... Kako kad i kako u kojoj situaciji, sve zavisi od situacije i nas kakvi smo u datom momentu. Kad si neovisan, puno te manje stvari vriđa, jer ih ne uzimaš lično. Jednostavno, nisu bitne. Ipak i tada postoje situacije kada nek priđe granicu tvoje slobode. U toj situaciji se datu osobu triba "stavit na misto", a to se, kad nema prevelike upletenosti ega to se more uradit i na miran način. I ležerno i sasvim normalno.
Tako mi je pričala prijateljica koja ide u jednu školu joge u gradu u kojem živi. I taj centar je glavni lik, koji vodi centar praktično privatizira i ponaša se kao da je on tu neka veličina, nešto tako, ukratko, lik je u ego tripu. A po broju stanovnika u gradu bi triba bit još jedan centar joge, ali ga ovaj lik koji vodi taj izvorni centar ne otvara, vjerovatno jer oće da on ima monopol na jogu u tom gradu. I priča mi, kad je dolazija guru, glavni u toj školi, tom liku samo usput reka: Malo je jedan centar za ovaj grad, moraš otvorit još jedan. I samo mu to reka i to je to. Nije ulazija ni u kakvu priču, kritike, ovo ono, nego prosto jednom rečenicom riješija stvar. Znam još takvih primjera, al ne mogu se sad sitit, ukratko, kad ne uplićeš ego, takmičenje i uvriđenost, more se asertivno i sasvim ležerno riješit stvar.
A volit se ne mora svakoga, niti nam se svak nužno mora svidit, ali kad sazrijemo i kad privaziđemo ego možemo konačno bit samostalni u u poziciji da zapravo volimo. A i moremo se zauzet za sebe bez nekih problema. U nekin situacijama, istinski se moremo volit jedino kad se raziđemo. Taakav iman osjećaj za svoju obitelj. Volim ih, jasno da ih volim, al dese se momenti kad buden iziritiran il ugrožen. Msm da ću ih moć volit mirno i opušteno tek kad se od njih odselin. Što ne znači da su oni nešto krivi, nego nije zdravo da ja sa svojih 28 o njima ovisin i s njima živin.
