Sjene iz djevočicinih snova

Danas je svanuo još jedan dan na planeti zemlji. Pčele su izišle i razveselile cvjetove svojin zujanjem i oprašivanjem. Zečevi s izišli na pašu. Risevi i vukovi se šuljaju po šumarcima gledajući šta će uloviti. Proljeće je i pupoljci se lagano razvijaju u listove. Šuma diše. Šuma osjeća neko vanredno olakšanje. Rijeke uživaju, čišće su i primaju manje prljavštine iz velikih debelih objekata koji su okolo sagradili ljudi. Priroda osjeća olakšanje. Lavovi i medvjedi se kreću u potrazi za hranom. Atmosfera u zraku je lakša. Voda je čišća. Šume su mirne jer se ne plaše požara i sječe. Međutim, od miliona vrsta, postoji jedna, samo jedna, s kojom se odvija nešto jako čudno. U posljednje vrijeme se osjeća nadprosječan nivo straha među ljudima. Nešto se dešava u njihovom međusobnom kontaktu, jedno sićušno biće prelazi s jednog od njih na drugo i čini da se razbole, a neki i umru. Ljudi su u panici. Zemlja je mirna i odmara, odmara baš od njih. Zemlja je rodila i to sitno biće koje sada ljudima sije strah. Ljudi su već bili mislili da zemlja pripada njima, a ne oni njoj. Sada se stvari lagano mijenjaju. Atmosfera straha među ljudima kulminira. Vraćaju se sami sebi. Svojim mislima. Svojim kućama. Strah ih je da se slobodno kreću zemljom. Zemlja ih je podsjetila na jednu stvar koju su bili zaboravili. Na svoju ranjivost. Također im je pokazala da ni druge vrste ne vole da osjećaju nadprosječan strah koji osjećaju baš zbog njih, zbog njih ljudi. Kada jednog dana sićušno biće prestane sijati strah među ljudima, bilo bi fino da ljudi nešto nauče. Da nauče svoje mjesto na ovoj planeti. Da nauče da paze druge vrste, kao što paze same sebe. Nek nauče da i njihova moć ima granice.

Potpuno san svjestan stuacije u kojoj se nalazin. I koja je radikalna. Priksinoć, dok san priča sa prijateljicon, san vidija sve sasvim jasno. Moram nestat. Moj idući korak, koji moram napravit, je taj da ću nestat. Al taj korak se ne može desit sam od sebe, moran ga ja učinit, ja moran svjesno uć u to šta me čeka. A to šta me čeka je kraj svega šta ja znam. Po tuđim iskustvima, ono što me triba čekat nakon nestanka je ugodno. Ali to je samo nagađanje, to je samo još jedna jedna stvar koja mora nestat. Bilo kakva prognoza za ono poslje nestanka je dio mene koji triban nestat. Ja koji ovo pišen, moran ukoračit u svoju smrt. Znam da je proces u suštini dobar i da vodi u dobro. Znam da me čeka ljubav koju san iskusija. Znan da će umrit samo ono proolazno u meni. Možda jedino što mogu reć a da ima smisla je to da će nakon mog nestanka ostat ono što sam ja, a što nije prolazno. Znam to sve ali i dalje neman hrabrosti da učinim taj korak. Moran ga učinit, kad tad ću ga učinit. Al mogu i odbijat proć kroz to, ko što radin već par godina. Taj put je put u pakao. Iman izbor ili svjesno nestat ili se pustit otporu promjeni i završit u paklu. Znam da je pravi put jedino prvi put. Mooji to opisuje kao proces bacanja cjepanica na vatru. Kad jednom uđeš u taj proces, lagano ložiš jednu po jednu cjepanicu sebe. I tako malo po malo, dok ne vidiš da si ti zadnja cjepanica za naložit. Ali ja neman hrabrosti. I ne znan kako ću. Strah me najgoreg scenarija. A najradije bi osta u ovom statusu quo, ali svjestan san da ću se kad tad morat opredijelit.