Zadnjih dana je bilo puno pomaka. Puno probijenih ledova. Postalo mi je normalno biit u kafiću. S jednin prijateljen san se skroz očepija i izaša van tog začaranog kruga: agresija-panika. Osjeća san se slobodno, osjeća san tog prijatelja, njegovu energiju, njega. Doša san u stanje di san spreman bit samostalan. Vratija san se kući i opet se učahurija. Ponovo je sve sranje. Al desila se promjena, ojača san s tim prijateljem. Ali opet, kako god okrenem, ne mogu se otarasit poriva da razbijam u kući. Danas san odlučija da neću tražit sebi nešto da se spašavam od tog poriva. Tipa: "Otiću kod psihologinje pa ću bit spremniji da se s tim suočim kroz rad s njom." Odlučija san se otarasit svih misli koje su tog tipa. Sam san sa porivon da bacan. I užasno je. Vidin, držin se za nešto u sebi, duboko u sebi san se uhvatija nečega i neću da to pustin. A moran pustit. Al jebo priču. Ako mi je karma baš takva, možda stvar neće proć dok ne porazbijam. A ja ne mogu. Tako da, druga opcija je da odo u kurac.
Cilj mi je osjećat mir u sebi. Da mogu mirno pustit misli na pašu a da me ne vode na puteve destrukcije. Da me unutarnji porivi ne jedu i ne gutaju, nego da ja budem čvrsto usidren u svojoj dubini. Nema mira nego onog unutra. Vani haraju nemiri, al kad imaš unutarnji mir, vidiš i da su te vanjske oluje ustvari povjetarci koji te miluju. Ustvari, tako mislim.
Zadnjih dana je bilo burno. Prvo, vratija mi se je prijatelj s kruzera, prijatelj iz sela mi, možda čak i moj prvi prijatelj uopće, znamo se od kad smo imali 3-4 godine. S njin san tu i tamo ispočetka popija kavu, i kafić dalje malo od mista di dolaze poznati nam ljudi, da mene bi hvatala panika. Mada, i ti su izlasci bili s dozom napetosti. Onda, jednu večer on nakon kave sa mnon u kafiću u susjednom nam selu, reče da ima dogovor za kavu u kafiću u našem selu. I odlučim ostat s njim i poć, pa kako god bilo, može me on odbacit kući. I bilo je ok, mada, kod mene ok znači da je bilo i panike i nervoze al da je bilo u granicama podnšljivog i da san donekle i uživa. Kako san se malo okuražija, drugi dan san drugog prijatelja zovnija na kavu u taj kafić u našem selu i bilo mi je ispočetka napeto, pa dobro. Ovo možda zvuči banalno, al ovo su za mene ogromni koraci. Ja nisan kavu u kafiću bija popija od lani u četvrtom misecu, a i tada san jedva izdrža 15 minuta na toj kavi.
Počeja san se izlagat tim triggerima koji mi izazivaju paniku, i malo san ojača. Uz to, ponovo san se vratija staroj mi psihologinji, i mogu reć da nije baš da nema efekta ić kod nje. Vratija san joj se jer me novi psiholog nije naručija na normalnu seansu, sad će već tri miseca. Nakon seanse s njom san izaša i pija kavu s ćaćon, čak san sam bija neko vrime u kafiću, dok je on iša nazad po naočale koje je zaboravija i bija san baš opušten. Zato neku večer san bija na kavi skroz napet, da mi realnost malo opet zakuca na vrata. Jer, ja jesan ojača, ali nisan riješija probleme. Al ojača jesan, evo sad mi je došla noćit za vikend sestra sa dicon i sidija sa s njima cili dan. Prije bi negdi pobiga. Mada, sve je to uz trpljenje. Cilo vrime patin, dok se to sve dešava. Dobro, ne baš cilo vrime, na kavama i uživan, al sa sestron ne uživan nego prosto trpin. Mada, koliko god san napredova i dalje mi nije svejedno kad iđen u kafić, jer nisan siguran da će bit dobro.
Ojača san, al i dalje je u meni neriješen konflikt koji vrije, nešto u meni što je nabijeno agresijom, a reka bi i tugom, oće da se probije i da me preuzme. I iman dojam da gradin snagu na krivom temelju, nekad mi se čini ko da je svo moje jačanje i izlaganje džaba, dok ne rješim taj konflikt. Stvarno se nadan da nije džaba, jer se nadljudski trudin da se izlažen i da podosin taj stres. Al opet ostaje uzročnik stresa i nervoze i panike, a to je moj unutrašnji konflikt. Psihologinja mi savjetuje ovu jednu u Mostaru što radi s nekim modernijim tehnikama, da proban. A ja znam da će moji na to reagirat ko da iđen bit ljude, i ako ne upali, nabiće mi to na nos i bilo šta iduće šta tidnen oprobavat će bit "jesi li proba i onu pa si vidija šta ti je pomogla" i slično. Al dobro, na meni je da se nosin s tim. I da, na kraju opet ne mogu isključit opciju da možda triban i porazbijat, kako god okreneš.
Jer kvaka je to što se ne mogu opustit, kad se opustin, obuzima me agresija. Onda se natežem, tipa jutros sidnen u kafiću i krenen se opuštat i ono, osjetin atmosferu ko da bi se moga opustit i bit normala, i odma se prepadnem i ponovo se zgrčim u panici i nervozi. Evo baš jutros san pija kavu, i iscrpila me je, natezanje oko tog nečeg u meni. A taman san počeja planirat kako ću raije ustavat, ranije ligat, jutri na kavu u kafić i nešto radit ako triba pomoć mojima i tako. Al moran sredit taj problem da se mogu opustit, bez toga je sve džaba.
Jeste li možda negdi čuli il naletili na ovo misto:
http://www.zelenkovac.com/?page_id=20
Misto je premagično i predobro. Cilu stvar je pokrenija Boro, jedan slikar koji je na mistu stare mlinice sebi naravija drvenu kuću da može slikat u miru i prirodi. Seljani ko seljani, su ga prozvali ludi Boro. Međutim, malo po malo misto su počeli posjećivat ljudi i polako je "ludi" Boro, razvija biznis. Sad je misto mala oaza a planini, posjećuju ga planinari, turisti, održava se i jazz fesstival, ukratko, misto funkcioniše i vrh je.
Sad, dva moja prijatelja imaju ideju da bi nešto ovako pokrenili. Došli su na tu ideju neovisno jedan o drugom. Jedan već neko vrime ima takvu ideju al mu fale pare, a drugi je odnedavno u tom filmu da bi tako nešto radija. Meni se ideja isto sviđa, al kako je sprovest u praksi? Za vako nešto triba para, vrimena, truda, promocije... Tribali bi imat dobar plan o tome kako to napravit.
Misto pod prvo mora izgledat bajkovito i magično, da bi privuklo turiste. Tu je pitanje kako bi ga gradili, da li neki prirodni materijali, tipa kuće od zemlje, što se negdi rade, ili bi mogla bit i moderna gradnja ali dobro uklopljena u okolinu i napravljena da izgleda bajkovito. Imamo rijeku koja je vrh, i super je liti za kupat se u njoj, a ni more nam nije daleko. Plan bi bija kupit neku zemlju blizu rijeke, a idealno blizu nekog kupališta.
Nakon toga bi mogli nešto gradit, i dobro osmislit, al triba nam promocija, bez nje nema ničeg. Puno je faktora u igri, i stvar je sad za sad na nivou ideje, ko zna oće li ikad išta od nje bit, al eto, ideja je tu i ima nas par koji bi bili voljni radit na tome. Šta vi mislite, bi li vi došli tipa za vikend u neku malu oazu u Hercegovini, di bi jeli hranu iz domaćeg uzgoja, uživali kraj rijeke i možda imali neke sadržaje, ture po gradu i okolici i možda imali i tipa koncerte, izložbe il tako nešto?
Sad, trenutno počinjem od potpuno sirove ideje, al možda bi cila stvar mogla funkcinirat. Samo nam triba detaljan plan, tribaju nam pare, dobro odrađeno misto, dobro zemljište na dobroj lokaciji, i promocija. Ko će znat, možda se nekad i desi tako nešto, možda to uradimo i možda bude baš dobro. Ko što reko, za sad je sirova ideja, al može se realizirat.
Razmišljam o ljudima i tome kako utiču na naš život. Slušam Living in the past od Jethro Tulla i sjećam se kako mi je bivša govorila kako joj druge njiove pjesme nisu ko ta. I sad nekad ono, nekad nešto uradim i osjetim neke emocije u smislu da mi naleti šta bi ona rekla na to, i tako nešto. A nismo skupa već ih, ja msm 7 godina. Čovječe kad skontaš toliko je prošlo. Ostavila je utisak na moj život, samo pitanje je, da li taj utisak s vrimenon blijedi da ga jednom potpuno ne nestane, ili će uvik ostat nešto. Nekako bi me veselilo ovo drugo, jer bi mi bilo tužno da neko ko nam je značija toliko puno ostane potpuno izbrisan iz naše psihe. Slična stvar je sa prijateljima, ali i drukčije je, jer veze su nekako dublje. A šta tek o odnosima s roditeljima. O tome se ne pišu postovi, nego knjige. Ja tu temu ne mogu načimat, preširoka je. Bude tako tih momenata kad mi proleti i šta bi mi prijateljica jedna npr rekla u nekoj situaciji i tako to, prijatelji s kojima se aktivno družim su isto uticaj na mene. Zanimljiv mi je jedan zaključak. Naime, vasionka je komentirala na jedan moj post kako nešto debelo ne štima u prezaštitničkom odnosu moje obitelji i da bi oni prvi tribali tražit pomoć, ponovo, ponovo i ponovo, dok god triba. Prije tog komentara san nekako podrazumijeva da su oni tako, pasivni i da je to normalno, a sad kad mi je druga osoba ukazala na to, osjećam se da im imam pravo to zamijerit. Isto mi je rekla i prijateljica, s tim da mi je dala savjet: "razumi, oprosti, pređi preko toga". I to je odličan savjet. A ja se pitan kako je onima kojima niko nikad u životu nije reka da imaju pravo tražit nešto za sebe? Koji od malih nogu trpe zlostavljanje i gledaju ga kao nešto što je normalno i sastavni dio života? Koliko je odličnih knjiga propalo jer piscima niko nije pohvalija nešto što su napisali, iako je to možda i vridilo? Koliko propalih ljudi u životu, jer od rođenja su gledali pogrešan i nezdrav način života i to je jedino što znaju? Previše.
Ljudska vrsta i ljudski potencijal su zanimljiva stvar za proučavat. Nije bilo davno da smo živili potpuno u skladu s prirodom, prije nekih 600-700 godina je sve bilo praktički prirodno. Međutim, triba uzet u obzir da smo se mi, ljudi, razvili od životinja i da je naša ljudska psiha izgrađena na temelju životinjske. Također, dosta vremena smo živili u plemenima, bez razvijene civilizacije. Vezu s tom našom dubljom prirodom i prošlošću su simboli koje imamo. Iako smo u racionalnom smislu "pokorili svit" i dalje imamo fascinaciju simbolike životinjama npr. Jedan od primjera je astrologija, ali i u politici, na zastavama držva su životinje koje simboliziraju moć, poput lava, orla i slično. Jung opisuje arhetipove, kao snažne simbole naše nesvjessne prirode, kolektivno nesvjesnog. Ti simbooli su naša veza sa našom dubljom prirodom, vlastitom, pa i općeljudskom, pa možda i svemirskom/božanskom. Ljudska vrsta se je polako osviještavala i stasavala u civilizaciju. Jedno vrime smo bili biljojedi, i bojali smo se jačih mesojeda. Sasvim logično, štovali smo božanstva s njihovim likovima, i također pridavali božanstvima moć upravljanja nad prirodnim silama, jer smo se i njih plašili i bile su nam neshvatljive. Međutim, ja ne mislim da je u razvoj vjerovanja faktor bija jedino strah, nego i znatiželja. Istinska fascinacija sviton u kojem živimo je, ja virujen, bila motivacija čovika koji je napravija prvi špiljski crtež. Jer je on u tom trenutku osvijestija određeni fenomen i fasciniran svojim otkrićem je nacrta to što je osvijestija, pa makar to bila neka obična životinja.
Kroz povijest smo se polako razvijali i osvještavali, ali u zadnjih 200-300 godina smo se razvili brzinom koja je van presedana. Odjednom smo se uvalili u probleme koji prije jednostavno nisu postojali. Fenomen smeća, nuklearno oružje i mogućnost nestanka ljudske vrste, kontrola ljudi u mjeri koja je prije bila nezamisliva. Veoma brzo smo se razvili tehnološki, a tu brzinu nije upratila brzina razvoja naše svijesti. Razvili smo tehnologiju koja nam može omogućit da rješimo sve ključne zemaljske probleme. Samo sa hranom koju bacimo, možemo riješit problem gladi u svitu. Sa priraspodjelon možemo pomoć nerazvijenim područjima svita da se razviju. Ali ipak, mi ko ljudi nismo još dorasli tome. Kad nas se gleda, dakle ovdje mislin na sve ljude, i moćnike i obične ljude, poprilično smo primitivni. Ovakvi kakvi jesmo, biće dobro ako ne uništimo planet u nepovrat. Zato mislin da je važno radit na ossvještavanju ljudi, i običnih ljudi, ne samo mijenjanje sistema. Kad se ljudi prominu, sistem će se prominit sam od sebe. No sad imamo nove izazove. Idemo prema nekoj vrsti svjetskih mega-država, stvaraju se veliki politički savezi, tržišta se ujedinjuju... Moguće da će se u budućnosti nać na stolu i neka opcija svitske vlade. Samo, pitanje je oće li bit despotska il demokratska. Obično za probleme krivimo političare, ali u ovom slučaju krivi smo svi, cilo čovječanstvo. Prosječan siromašni čovik nije ništa bolji od prosječnog bogatog, samo što jednostavno ovaj siromašni nije u poziciji da uništava okoliš i nekoga izrabljuje.
Elem, kako se tehnologija razvija suludom brzinom, mislin da svi moramo malo povuć kočnicu kao društvo i sabrat se da vidimo šta su nam prioriteti.
Nekad u 60ima u prošlom stoljeću je bilo jako popularno eksperimentisanje sa drogama. Također proučavali su se i nihovi efekti na ljude sa psihičkim problemima, mogu li im pomoć. Budući se su droge nepredvidive i da mogu imat loše posljedice po psihu, vlasti su ih zabranile. I od tada do sad su ilegalne i drži se da su štetne supstance u tim drogama. Neću reć da ne razumin zbog čega takvo mišljenje, jer droge jesu opasne i pogotovo rekreativno uzimanje droga, ili fenomeni poput narkomanije i slično. Ali, nisu svi ljudi isti i nisu sve droge iste. Ono što je u prošlom stoljeću prekinuto i zabranjeno, se polako, na jedan zreliji način, vraća na scenu. Ovoga puta uz svijest o svim mogućim lošim ishodima, vraća se liječenje psihičkih poremećaja drogama, u ovom slučaju iz videa ispod, halucinogenim gljivama. I rezultati su nevjerovatni. Je li moguće da će budućnost liječenja psihičkih problema možda izgledat puno drugačije nego danas? Je li moguće da ćemo se vratit svojim korijenima, onome što su naši stari vračevi dobro znali i onome što trenutni šamani dobro znaju; a to je, ljekovito svojstvo psihoaktivnih supstanci? Evo, pogledajte video, informacije iz njega su nevjerovatne.
https://www.youtube.com/watch?v=8kfGaVAXeMY
Priča mi prijateljica koju znam sa psihijatrije, msm ne družimo se al ono, čujemo se s vrimena na vrime, kako ima mišićnu atrofiju i još neke probleme sa kostima. Ostaće u roku od pola godine u kolicima. Svit je, kad se sagleda, prepun patnje. Budizam kao religija je cila posvećena patnji, prevazilasku patnje. Kad čovik pita zašto, zašto i čemu tolika patnja, nema nekog odgovora. Jedostavno je tako. Buda govori: „Ovo je, monasi, plemenita istina o patnji. Rođenje je patnja; starost je patnja; bolest je patnja; smrt je patnja; spajanje sa onim što nam nije prijatno je patnja; razdvajanje od onoga što nam je prijatno je patnja; ne dobiti ono što želimo jeste patnja; ukratko: pet vrsta prijanjanja za život jesu patnja.“ Ovo je istina koja se ne može poreć. Budizam se detaljno bavi prevazilaskom patnje, ali ne želim sad pisat post o Budizmu, ako vas zanima, ima dosta informacija na netu koje možete nać.
Ja san, ima tri-četri godine dobija jedan poremećaj koji je bija užasan. Zove se nistagmus, i po medicini je neizlječiv. Kroz neko vrime san živija s tim poremećajem, potpuno van života, i život mi je bija potpuni očaj. Neću sad nabrajat sve simptome koje san ima, smetala mi svjetlost, zvukovi, glava se nekontrolisano klimala, oči nekotrolisano micale... Katastrofa. I boreć se s tim poremećajem ja san u biti počeja otkrivat dublju prirodu života. Reka bi duhovnu prirodu. I počeja san imat razna iskustva, koja bi tribalo dugo nabrajat, pa ću priskočit. Samo ću spomenit kako san jednu večer vidija da je sve što postoji ljubav, baš svemirska, bezuvjetna i apsolutna ljubav. Puna mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Tu san večer vidija da nistagmus nije moj neprijatelj protiv kojeg se triban borit, nego učitelj kjeg triban slušat. U periodu nakon tog iskustva, kroz neko vrime san, hvala Bogu, uklonija jedno 70% tih simptoma.
Također, šta san tu večer i u danima poslje sasvim jasno vidija je da ne postoji slučajnost. Sve se dešava po našoj karmi, odnosno percepciji. Poanta, kad prihvatimo nešto i najgora stvar se može transformirat u dobru stvar. A patnja, ona je neminovna. Al se može prihvatit i nastavit dalje. A da je lako... O tome se ne triba ni pričat, koliko je "lako". Nego kad san posvetija naslov, red je da objavin i pismu:
https://www.youtube.com/watch?v=a0U5leRzkZE
Iman jednu ppredobru priču koju van želin ispričat. Naime, radi se o jednoj lekciji iz Engleskog koju smo učili u srednjoj školi. Lekcija je po istinitom događaju. Radi se o četvero ljudi koji s dobili na britanskoj lutriji, dvi žene i dva muškarca. Jedna žena kad je dobila pare, totalno pooludila i počela se raskalašeno ponašat, u jednoj godini se tri puta udala i razvela, otvarala neke firme i gasila ih i takve stvari, na kraju završila bez kinte u džepu, na ulici. Dok druga žena je uložila pare ozbiljno, obogatila se i nastavila zarađivat i živit ko bogatašica. Jedan lik koji je dobija pare, od stresa oko cile medijske pažnje što se uhvatila oko njega, dobija srčani udar i umra. Dok je jedan Škot, koji je dobija na lutriji, uradja nešto tako obično a nevjerovatno. Jednostavno je pare koje je dobija dilija na ulici. Prije dobitka na lutriji je radija u brodogradilištu i kad je dobija pare, osta je radit isti posa i kad bi iša gradom, po ulici bi dilija pare. Ne znam sad u detalje jel sebi nešto ostavija, vjerovatno jest, ali stvar koju je uradija je nevjerovatna. To je reć sritan čovik!
Da li smo mi po definiciji sebična bića i da li je sve što radimo uvjetovano sebičnošću. Istina jeste, da sve što radimo radimo radi sebe u smislu da to radimo zbog neke naše potrebe il želje. Al to ne podrazumijeva nužno sebičnost, u smislu egoističnosti. Jer naši porivi mogu bit i plemeniti, npr moremo imat poriv za pomoć drugom, bez želje za ikakvom vlastitom koristi. Mnogo je ljudi koji bi dali život za ssvje dite. Al opet, neko će reć da je to sebično, jer bi dali život samo za svoje, a ne tuđe dite. Kad je bija teroristički napad na koncertu u Francuskoj, jedan lik je svojim tijelom branija svoju ženu da ne bude pogođena. Opet, more se reć da je branija svoju ženu, ali ne tuđu. Mada, meni to i nisu neki argumenti, jer svoje dite voliš, svoju ženu voliš. Da bi život za nekog koga voliš, to je opet potpuno nesebično.
Ali nek stoji teza da je ovo dvoje iz prvog pasusa točno. Sebično je jer je to opet tvoje dite i tvoja žena. Ima li iko ko bi da život za potpunog stranca? Neko ko bi da život za dobrobit društva u kojem živi, il općenito za dobrobit nečega? Sa mnom na psihijatriji je bija jedan lik koji mi je ispriča jednu svoju situaciju. Naime, bija je prije nekoliko godina isto na psihijatriji i zateka je scenu di su nekog Čeha zavezali i mlatili. I kad je to vidija toliko se sažalija nad njim, da je reka tehničarima: "Pustite ga, ja sam kriv". Reka je to i kleka isprid njih. Na to su oni tog Čeha odvezali, i svezali njega i toliko ga ispribijali da su mu oštetili prostatu, od tada ne može kontrolirat mokraču. Također, koliko novinara i aktivista izgubi glavu diljem svita u borbi za pravedniji i bolji svit?
Također, ima nešto što se i nas tiče, čita san članak, evo sad ga tražin i ne mogu ga nać, ukratko radi se o Britancu koji je u znak protesta protiv toga što se niko od stranih sila ne upliće da zaustavi rat u Bosni i Hercegovini sebe spalija na smrt. Uradija je to da ukaže na patnju naroda u BiH i iz želje da se rat zaustavi. Ne znan za vas, al meni su ovo dovoljni dokazi da nismo nužno sebična bića. Mada sve što radimo radimo radi sebe, nešto što uradimo za druge i radi drugih također radimo radi svog poriva, al taj poriv more bit altruističan i nesebičan. Može bit iz ljubavi prema ljudima i svitu. Iz empatije prema drugima.
Zanimljivo je kod ljudi, to što imamo potrebu dat nešto svitu, ostavt neki trag, učinit nešto korisno. Zanimljivo je kako gledat na to. S jedne strane, kad gledan kod sebe, i vidin neke stvari dobre koje san uradija, osjećan se da mi život nije uzaludan, jer san ipak postiga neke stvari. Uradija neke stvari. Možda je to naša sebičnost u pitanju, da se osjećamo dobro jer smo nešto nečemu doprinili. Ali opet, kako je sebičnost ako u startu želimo dat nešto što neće nužno koristit nama, ili barem ne samo nama? Ja mislim da je želja za davanjem prirodna manifestacija ljubavi. Mada ona more bit i egoistična, pa čovik more se osjećat dobro iz sebičih poriva, u smislu "vidiš kako san dobar, uradija san to i to". A u svom čistom obliku, za sretnike koji utjelove takvu ljubav, ona ne gleda i ne zbraja ono što daje, nego čovjek koji istinski voli daje bez razmišljanja, pa i bez samosvijesti u smislu "vidi, ja sad radim nešto korisno". Radit nešto korisno postane prirodno čoviku. Evo, u klipu ispod, ako imadnete volje ga pogledat, a ja ga itekako preporučan, interviju je sa sociopatom, koji u jedom mistu spomene da želi nešto dat svitu. Znači ta potreba je stvarno univerzalna.
https://www.youtube.com/watch?v=bdPMUX8_8Ms
Postoje stvari veće od nas samih. Don Huan kaže da je smrt uvik na našem livom ramenu. Često spominje smrt i tvrdi da je smrt učiteljica. Danas san u jednon momentu pomislija na smrt. I kao da je svega nestalo. Nema riječi za taj osjećaj. U jednon momentu, jedan sasvim običan trenutak je otiša izvan vječnosti. Izvan vremena. Kad se pojavila smrt. Bilo je to u vožnji autom. Jedno je sigurno, ovo će sve proć. Ovaj svit sa vrućnom, ljetna strujanja i zimske ušuškanosti, sve što ga čini onim što jeste. Ja san doša kući, nakon vožnje. Taj momenat je umra, iako, živ je u mojoj svijesti. Isto jednog dana čeka nas. Kad se pojavi smrt, sve je nadrealno. Kad se pojavi smrt, imamo šansu da zaronimo realnost koja nam inače nije dostupna. I pri tom ne mislim nužno na pravu, fizičku smrt, nego i na sam pojam smrti.
Večeras san šeta skoro sat vrimena. Mogu van reć da me pravo razgale ove noćne šetnje. A ima tu malo komedije oko mojih šetnja. Naime, blizu moje kuće ima jedan brig, zove se Kostilovača. Ne znan jel zbog kostile kao drveta (valjda znate koje je drvo u pitanju, pošto je mediteransko), ili je zbog kostiju jer su se tu bacale kosti od umrlih il ubijenih životinja. Na tom brigu su naši lokalni HDZ-ovci naumili udarit križ od 20 metara. Priča je bila da će bit saliven u lik Isusa, kao onaj križ u Riu. Na kraju su napravili običan križ od golog betona, veličine 20 metara, na brigu koji je poprilično mal i na njemu okačili hrvatsku zastavu, koju je do sad vitar već otkinija i odnija. Priča oko tog križa je to da to bude zavjet mog sela da bude manje grijeha, i bila je priča da će dolazit turisti iz Međugorja da vide križ. Danas, nekih dessetak godina nakon gradnje, Kostilovača ima malo proširenje na sebi na koje dolaze ljudi da piju, jebu se il puše travu. Od turista možda mogu uračunat jedino troje migranata koji su kod nas vrnili litos hahahah. Tako je taj križ borba protiv zla i grijeha. Ja san izvorno bija protiv toga, i nas nekoliko smo se borili pravno da se to zabrani, dok su oni križ napravili iako je doša federalni inspektor koji je zabranija gradnju. A na kraju, je sad i meni dobro došlo da su udarili put oko briga, da mogu kružit oko njega i tako šetat a bit blizu kuće. Btw, moran napomenit, ovo ne radin da vas trolan, večeras u šetnji san opet osjetija ljubav prema istoj osobi ko od jučer. Da bude jasno, ne radi se o zaljubljenosti, da me neko ne bi krivo svatija. Nekako drugačije gledan na tu osobu sad. Zanimlivo kako se promijeni percepcija kad se javi ljubav prema nekome il nečemu. Ko će znat, možda ta osoba osjeća i ljubav prema meni. Možda je telepatija u pitanju. Uz to, ove šetnje su mi dobra psihoterapija. Svašta uvidin o sebi, al ne mogu nikako da smetnen fokus s toga da triban prazbijat u kući. A neman volje da to uradin. Večeras bi još šeta, ali je neko doša i na proširenje na brigu parkira auto. Ajd reko, nek se neko drogira il jebe, neću ja sebi samo privatizirat brig za moje šetnje.
Večeras san osjetija ljubav prema jednoj osobi sa bloga. Neću govorit kojoj, mada van ne smetan da nagađate u komentarima. Fino, lip osjećaj, baš ono, nema riči za to nego ljubav. Zanimljivo mi je jer to nije jedna od osoba s kojom češće pišem il tako nešto. Evo, mala natuknica hahaha. Mogu reć da volim sve vas. Neću nabrajat. I kad kukam, teško mi pada što se sekirate zbog mene. Kad pišem neke postove oko kojih se uhvatimo raspravljat bude mi strasno(ne strašno, nego baš strasno), samo, nema vajde od toga ko je u pravu a ko nije, gledan da naučin tuđu perspektivu na stvari, da se obogatim jednim takvim iskustvom. Al jasno, ima svaka rasprava i svoju takmičarsku stranu, di se malo gruvamo rogovima i tako to, sve je to dio čari, igre. Noćas šetam, zapravo maloprije i samo skontan kako na svaki svoj strah reagiran sa uvjerenjem da će se ostvarit. Svaki loš scenarij, odma ko da je nešto u meni postavljeno tako da automatski prihvaća da će se to desit. Još san nekih stvari uvidija al neću sad baš u psihoanalizu, mrsko mi. Primjetija san i ko me spriječava da se prepustin srići. Ja sam sebe. Ne mislim ovaj il onaj dio mene, nego ja, ja koji sam dominantno. Neće da prihvati da se mora minjat, pa možda i nestat (barem u ovom obliku u kojem sad postoji). Mora se srušit, da bi se ko feniks diga iz pepla i izgradija novog sebe. Ko što Niče kaže, da čovik triba uništit sebe i ponovo izgradit sebe. I Jung je tu na tragu, sa konceptom jastva i osvještavanjem svoje sjenke. Nadam se da ću uspit. Btw, pašu mi noćne šetnje. Al ne paše mi povratak kući.
Najgore su zamke one u našem umu. Jezivo je kako se um more zapetljat i zarobit nas same u sebi. Kao paukova mreža, koja se polako zaplete oko nas, zatvori nam sve izlaze i ostavi nas tu. Jezivo je u kakva stanja čovik more u i kakva stanja more iskusit. Pakao i raj su stvarna mista. Ali ona su u našem umu. A nekad tako malo dili jedno od drugog.
Powered by blog.rs
