Htio je letjeti ali bio je prikovan za pod. Na njegovu jedinu želju koju je imao, ostvarila mu se. Dobio je krila. Ali krila mu nisu bila od velike koristi jer je bio pretežak. U jakni je imao oko hiljaddu džepova. U svaki džep je stavljao svoje emocije, ukamenjene. Tako je u neke džepove stavljao tugu, kad je više ne bi imao snage osjećati. U druge je stavljao bijes zbog sebe što ne može podnijeti tugu. U neke je stavljao čak i fine emocije, jer se plašio loših emocija koje često dođu iza sretnih. Jakna je bila preteška, ali on se nije mogao osloboditi tereta tek tako. Gledao je obzor, prizor mu je djelovao prekrasno. O, kako bi bilo predivno poletjeti! Jednom je zamahnuo krilima, ali nije se mogao dići sa zemlje. Gledao je u džepove svoje jakne. Iako je sve te emocije odbio od sebe, time se je, paradksalno vezao za njih i postao njihov rob. Nije mogao tek tako odlučiti šta će. Gledao je jaknu, pa horizont, jaknu pa horizont. Dvoumio se. I priča završava prije konačne odluke, jer on tako želi.
Vcrs mi se piše nešto jummy, mmmm, kao ova jesenja atmosfera vanka, smeđe, tamno smeđe. Da napišem tamno smeđu poeziju? Ili da malo tamno smeđe proćakulam o svačemu? Hmmm, nije da mi se ulazi vcrs u neku dubinu, jebu me oči, jedva gledan u laptop, a sad san bija do sestre mi. Sestra mi je inteligentna osoba, ali onaj tip inteligentne osobe koja nema baš duboki uvid u realnost, nego pliva po površini jer joj je tako draže. Ili drugačije ne zna. O svačemu mi se priča s njom, o dubinama mog stanja, ali to jednostavno ne prolazi kod nje, msm kad krenem da bi priča o tome, vidin da to ne bi bilo svaćeno kako triba. A volija bi, kad bi moga, kroz rad sa psihologon fakat odrast u punom smislu riječi, rješit se zavisnosti od ćaće i matere, one psihološke zavisnosti, a onda bi, logično, slijedila i fizička odvojenost. Trenutno san nesposoban za fizičku odvojenost jer san prilipljen za kuću ko da san još materi na sisi. Imam osjećaj da ovim panikama i agresijom uporno branim sebi da se osamostalim. Al msm da je ključno vidit zašto to radim, dok god to ne znam džaba priča. I da, nadam se da se do tog znanja more doć bez porazbijane kuće il ureda mog psihologa.
Moj najveći strah je cili život bija da ću zaglavit kući ko sestra mi. Ona je imala psihotičnu epizodu nakon koje živi kući, pasivnim životom. Sad kad san kući, zaglavija, vidin da mi je sestra sritna s ovin životon koji živi. Jedino ja nisan sritan. Svi oni su zadovoljni svojim životima. Ja se ne mogu njih okanit. Ipak, činjenica da od nas četvero dice dvoje ima psihičke probleme govori da je nešto u obiteljskoj dinamici pošlo u krivo. Na sebi osjećan ogromnu težinu, stišćem ju u grudima, i zaustavljan emocije u grlu... Danas bi triba vidit psihologa, pa ću vidit šta će mi s njim bit, moja nada je da kroz rad s njim mogu se otkačit od tih nezdravih veza za ćaću i mater... Mada teško je doć do tog samostalnog mista. Djelom kažnjavam sam sebe jer odudaram od obiteljske priče, ono, crna san ovca, al svi me vole, ne mogu se na to požalit, a da me razume, pa, koliko je u njiovoj moći, jesu. Teško mi je živit samostalno i drukčije nego što moji žive. Nečega me tu strah. U tom grmu leži zec, samo nisan ja ponija nikakvo oružje da ga uhvatin, nego ovako, ako mi dođe sam dođe, ako ne, jbg...
Čovjek u ranim tridesetima gledao je kroz prozor vlaka. Vlak se vrtio u krug već poprilično dugo vremena. Čovjek je djelovao ravnodušan prema prizorima koje je viđao, vlak je vječno vrtio istom rutom, ali ruta je uvijek bila različita. Kak se vlak vrtio i vrtio, čovjek je malo prošetao uutrašnjošću vlaka. Romantična, starinska konstrukcija je bio taj vlak, i ljudi, isti ali svaki put malčice drukčiji su sjedili u vlaku. Neki su igrali karata, neki su pili i slušali bučnu muziku, a radio nije imao limite glasnoće, mogao se je pojačavati u beskonačnost. Tu i tamo čovjek bi izašao iz vlaka. Ali ne bi šetao daleko od stanice. Sjeo bi na klupu i gledao. Sunce zalazi. On sjedi. Sunce izlazi, on i dalje sjedi. Sve se ponavlja isto, a opet svaki put drugačije. Svaki put drugačija nijansa sunca. Kad bi doošao vlak, ponovo bi se ukrcao i sjeo za svoje mjesto kraj prozora.
Istovremeno, isti taj čovjek, paralelni on, je bio zarobljen u sobi. Na svakom zidu je pisala jedna riječ: Vječnost. Isti taj čovjek, paralelno vozeći se vlakom, bio je u beskonačnoj sobi u kojoj se ništa nikad nije dešavalo. A on nije mogao umrijeti, jer, već je bio mrtav. Nakon pokušavanja da izađe iz sobe, prihvatio je da ga je tu bit, Prihvatio je vječnost. Kad ju je prihvatio, iznenađujuće,pojavila su se vrata na sobi i otvorila se. On je, sav sretan, izašao vani. Vidio je prijatelje, roditelje, obitelj, kako ga dočekuju. Bio je sretan kao nikad. Ipak, u glavi su mu bile mutne slutnje, zbog osjećanja onog drugog sebe koji se vozio u vlaku.
A čovjek u vlaku se vrtio već, gledao je na sat, ali dio gdje piše datum je izblijedio. Živio je milione života, i kad ih se sjeti, svi su bili kao jedan život. Nije ga zanimalo šta će bit dalje, o prošlosti nije razmišljao, budućnosti ionako nije bilo. Digao je glavu i u kupeu je pisalo: vječnost. Na idućoj stanici je izašao. Odlučio je zaboraviti na sve što je doživio i prodisat ponovo kao da je tek rođen. Otišao je tražeći drugog sebe. Kad ga je našao, desilo se čudo, kad su se dotakli, postali su jedno. On iz vlaka je dobio sadašnjost, a n iz sobe je dobio vječnost. Jer vječnost i sadašnjost ne idu jedna bez druge. U tom momentu osjetio je bol. Probola ga je ka nož u prsima. Bila je to esencijalna bol. Bol od rastanka, pmiješana sa srećom ponovnog sastanka. Bila je to bol života, bol vječnosti. Bol koja nikad ne prestaje i koja je izvor svega onog lijepog u nama.
Otišao je prošetati. Sunce je sijalo po milijarditi put, al bilo je lijepo kao prvi put. Otišao je u vlak i provozao se. Uživao je u prizorima i čitav svijet je bio prekrasan. Onda se vratio i došao do svih ljubavi svih svojih života i sve ih je volio nevjerojatnim žarom. Kada je otišao od njih, otišao je na svirku di su omladinci svirali ko ludi, i on je plesao. Jedna žena, koja mu je djelovala poznata ga je posmatrala. Sad se sjetio, znao ju je iz vlaka.
I ona je proživjela vječnost, i utjelovila vječno sada. Otišao je do nje. Nisu pričali, samo su izašli vani. Otišli su do stanice od vlaka. Sjeli na klupu. Znaš, bilo je fino u vlaku, reče on. - Jest, ima svoju čar, pasivnost cjelokupne i neprestane vječnosti. Reče ona - Ali da nema našeg drugog ja, vječnost bi bila bez čari, odvrati on. - Bi, bila bi bez čari jer ne bi znali da se sve rađa i umire svake sekunde i da je trenutak u kojem je sve stvoreno upravo sad. - Želiš li da te poljubim. Upita ju. - Ne znam šta do sad čekaš, nije da imamo vječnost pred nama. Odgovori mu ona smijući se. On se nagnu prema njoj i poljubiše se. - Ovo je bilo fino, reče on. - Imaš cijelu vječnost da naučiš bolje. Nasmija se ona. Kad su krenuli sa stanice, na ulazu u podzemne stepenice je pisalo: bezvremenost.
Da mi je imat dom. Moje misto, di se mogu sakrit, di se mogu zavuć, toplo i nježno, kao zimi pokraj špareta, dok vatra pucketa.
Da mi je imat dom, da mogu pobić, svim zvjerima iz svoje glave, da me u domu čekaju vile i vilenjaci, koji smiruju moje zvjeri.
Da mi je imat dom, da iz njega idem vani, da se njemu vraćam izvana, i da me čeka toplina, ona toplina ko kad stavljaš kaput na višalicu, a unutra se puši topli čaj, tek napravljen, da me čeka
Da mi je imat dom, u kojem ću bit lud kad želim bit lud, u kojem ću se sklupčat u fetus, kad val straha što siječe ljudska srca, navali, da se mogu sakrit i bit siguran
Da mi je imat dom, u kojem ćemo slavit beskonačnost, i svaki novi trenutak biće novo rađanje, a ja ću imat ljude s kojima ću to moć podijelit, i koji će to moć podijelit sa mnom
Da mi je da mi svemir bude dom, da mi otvorena ravnica i krševita brdašca budu dom, da mi svaki udah bude dom, da mi vrata od doma čuvaju četri diva, da ništa ne može proć u njega bez mog odobrenja
Da mi je imat dom, dom u mojoj glavi, dom koji ne vara i dom koji ne izdaje. Dom koji oplemenjuje svaki trenutak, i miran je i staložen, i nema unutrašnjih rastezanja
Da mi je bit dom, dom sebi, ugodan dom za živit u njemu, i dom drugima, u trenutku kada im zatreba, da nekome puste suzu, da ih neko čuje, da ih nečija pažnja učini opet živima, da nekome postoje
Da mi je bit dom, dom ljubavi, hram ljubavi, od mesa i kostiju, i kanalisat Nju, Nju jednu i jedinu, besprostornu i bezvremenu, Nju koja postajem da, kad ju dajem
Čitam u odlomku jedne knjige, psiholog koji je autor knjige opisiva svoj rad sa jednom pacijenticom koja je imala 23 godine. Kad su krenili radit ona je imala sva izgled i držanje djevojčice i još uvik nije imala menstruaciju. Nakon nekog vrimena i rada s njim, došli su do neke traume s ocem koju je imala kad joj je bilo 12 godina. I bukvalno je ostala na tom nivou, zbog traume nije mogla dalje. U kasnijem radu, kako su zaliječivali traumu ona je počela poprimat izgled primjereniji za njenu dob i dobila je menstruaciju. Ako ovo nije nevjerovatno onda ne znam šta je. Da psiha može zaustavit biološke procese u tijelu, to mi je fakat otkriće. Čak i meni, koji znam za šta je sve ljudska svijest sposobna.
Nego, ja kod svog psihijatra san osvijestija jedan dio mene di se prepliću ćaćina mi očekivanja od mene i moja očekivanja. I reakcija mi je bila na fazon: Neću ja bit to jer ti to oćeš od mene, ja oću da buden šta ja oću. Samo ne znan još kako to primjenit u praksi. I došla mi je slika matere, na šta me je uzeja instant bis, psihlog je prokmentira da mu je izgledalo da ću ga lupit šakom hahahha. Al bija je to neki dobar bis, i što je bitno, ja san ima kontrolu nad njim. Osjetin promjene na sebi od rada sa psihologon, ali nisu velike, iako, triban bit zahvalan jer se ipak dešavaju.
Nego, dolaze mi sestre i dica sad u četvrtak i biće do nedilje, a ja san uvjeren da to ne mogu podnit, a neugodno mi da samo zbog mene ne dolaze. Ja san uvjeren da ću završit na psihijatriji ako dođu, jer sad ne mogu puno za laptop, a među njima ću bit baš nervozan. Strah me povratka na psihijatriju jer tamo fakat nemam šta tražit, znan već dovoljno kako je tamo. Možda bi najbolje bilo da kažem im da otkažu to trenutno, dok ja budem bolje. Ne znam. Možda se triban zauzet za se u vom slučaju.
Kao prepunjeni rezervoari
putujemo
prepušteni pučini
dok sunce zalazi
Sile vuku, svaka na svoju stranu
a meni baš drago da promatran
da promatran
kako tonen
ne bojim se dubine i njenog mraka
mrak je struna od koje je sazdana moja duša
nevidljiva i sveprisutna
osvjetljava mi put
Mudrac me poziva, tajno se krijući iza uglova
tek toliko da ga vidim
tek toliko da ga mrzim
što me tjera da ga slijedim
što mi se ne pokaže konačno
ali dug je put, mračno je
vrlo lako se izgubiti u ovoj noći
vrlo lako je zalutati i
provesti život na rubu tuđih stvarnosti
ali
Tu je duša da svijetli
dok joj slijediš znak
i pratiš mudraca, vidićeš
di se mudrac pretvara u ludu
i svatićeš, svatićeš
da je bol imenica istog značenja
kao i ljubav
Moram vam reć da su mi se zadnjih dana izdešavala poprilična sranja. U detalje neću ulazit, samo ću reć da mi je svitlo od laptopa počelo smetat i ne mogu dugo bit za laptopom. A pošto je meni jedina obrana od nervoze koju osjećam među svojima odlazak za laptop, ovo što se je desiloo je golemo sranje. Sinoć san bija loš da ne pantin kad san bija tako loš. Mogu ja malo bit za laptopon, al sve napeto i ono, bez ležernosti, pravog užitka... Vjerovatno je to jedan test za mene, da me život stjera u kut da vidim dokle mogu, al mi se ne sviđa test. Još mi psiholog večeras otkaza termin, tj nismo ni imali čvrst dogovor, jer se vidimo kad on može četvrtkom, a nekad bude drugih koji ga isto trebaju. Naime, on dolazi radit grupnu terapiju ljudima oboljelim u ratu, pa nakon te terapije primi mene, svojom dobrom voljom, još neće ni da mi naplaćuje. A kvaka je što nekad mora ostat s nekim drugim iz grupe, kome je loše i tako to. Volija bi da ga mogu viđat jednom tjedno, položija san neke nade u nj, iako me paralelno i strah ić k njemu jer se svaki put nešto novo iskopa i svaki put se malo drukčiji vratim. Pišuć ovo pere me nervoza punim, uopće se ne mogu opustit za laptopom. On mi je bija jedina obrana od mojih loših poriva, jer bi večer proveja uz laptop. Osjećan se bespomoćno ko mala beba, fakat ne znam šta ću. Večeras san laptop kompenzira šetnjom i pijenjem kave u 8 navečer. Bilo bi fino kad bi se vratilo na staro, al nisan ja te sriće, u mene sranja kad dođu ne odlaze lako. Elem, valjda ću priživit. Nadam se da ću kroz rad s psihologom mi razvit jače samopouzdanje, već san osjetno samopouzdaniji. Al ovaj udarac sa laptopom, ne znan, ako ovo priživin bez nove hospitalizacije na psihijatriji, mogu dobit orden. Da se razumimo, ja na psihijatriji ne mogu ništa dobit, već san bija dovoljno puta, tri puta da buden tačan, i znan šta me čeka. Sad kad bi otiša vjerovatno bi ispalija skroz. Al eto, gledaću nekako ovo priživit, još kad bi bar moga jednom tjedno na psihterapiju, sve bi lakše i brže išlo. A još san, u ovako turbolentnom stanju ima nekoliko prista pušit, čak mi je i to pošlo za rukom, i počeja san bit optimista glede svog stanja. A dobro je što vcrs kad šetan, dođe mi osjećaj da se pridan, pustin se samo, i uronim se ja u taj osjećaj na minutu, samo nešto u meni, al baš duboko u meni reagira na fazon 'ma šta ću se pridat, nisan još ni počeja borbu, a baš san oran za borit se'. Ali ja ne dam tom djelu sebe da se bori, jer nešto ću izgubit ako pobjedim u ovoj bitci. Nešto za šta se hvatam, što mi je još u magli, ću morat pustit ako oću pobijedit ovo.
Priroda života na zemlji je poprilično okrutna. Priroda je orjentirana ka preživljavanju i razmnožavanju. Međutim, nije baš sve tako bukvalno. Iz svog iskustva kad san 'bija mačka', osjetija emocije mačaka iznutra, kao da san ja bija one, san prvo primjetija agresiju, ali onda ispod agresije nek nježno fino srce, nešto tako drago i djetinje lipo, nevino... Kao da je ona otkrila život, kao nešto predivno i sad ga oće sačuvat pod svaku cijenu. Tako da u biti, sve što živi, želi jedno, a to je da preživi, odnosno da živi jel, i da se razmnožava. Ja virujen u evoluciju ali nisan sklon onoj sirovoj varijanti evolucije, di je smo svi sebični i želimo da prenesemo svoje gene itd. Ja mislin da je u biti želja za razmnožavanjem, urođena želja za stvaranjem, za rađanjem. Mislin da sve što živi da želi da stvara. Ali i sebičnost tu igra ulogu, al o njoj ću kasnije.
Tu dolazi čovik, kao uvjerljivo najkompleksnije biće na planetu. Moremo reć da je čovik privaziša puku potribu za razmnožavanjem, jer ima dosta ljudi koji ne žele dicu. Ali ipak, iako ne žele dicu, vole se seksat. Osim ako su aseksualni, naravno. Tako da i tu je ta komponenta upitna, da li njihova priroda ima želju za stvaranjem potomstva i nastavkom vrste, koju oni sabotiraju kontracepcijom, ili u biti nemaju želju da nastavljaju svoju liniju gena i samo žele uživat u osjećaju seksa? To nek svako individualno odgovori za sebe, jer mislin da objektivnog odgovora nema. Kad san govorija o potomstvu, govorija san o želji da se stvara, da se rađa. Time se vodi cila priroda. Čovik je pored (ili umisto) stvaranja potomstva, napravija jednu ogromnu mrežu stvaranja.
Može bit znanstvenik, pa stvarat društveno korisne proizvode. Može bit umjetnik pa stvarat inspirirajuću umjetnost, koja će doprit do nas i obogatit će nam živote. Može bit arhitekt npr i dizajnirat cile zgrade, a može bit borac za prirodu, za društvenu pravdu i borit se za stvaranje boljeg društva. Može bit duhovan čovik, mistik, guru il tako nešto i bit medij za našu vezu sa transcedetnim, duhovnim stvarima, što je opet ispunjenje samo po sebi, nema potrebe za stvaranjem potomstva, ako moš širit svoje spoznaje i obogaćivat ljudima živote, stvaraš sretnije ljude, sretnije društvo kad se sve sabere. Ovo san ovako, laički dotaka, još je puno načina stvaranja kod ljudi prisutno, ostavite u komentarima nešto što vi mislite da je neki oblik stvaranja. No, pravo je pitanje: Zašto čovik želi da stvara? Šta je inspiracija stvaranja?
Ja znan po sebi, kad pišen poeziju, inspirira me neki sadržaj, vanjski il unutarnji, i onda stihovi kao bujica poteku iz mene, i teku u neku zamišljenu, treću osobu, koja će ih čitat. Mogu reć kad pišen da san medij onoga što me je inspiriralo i onoga ko će to čitat. Al nisan samo medij, nego činom svog pisanja, ja probavljam na svoj način ono što me je inspiriralo, i prenosim to izmijenjeno, izmijenjeno mojom energijom. To je kao lomljenje svjetlosti, svak je lomi na svoj način. I svi smo mi centar svemira, svi primamo, probavljamo, pa odašiljemo informacije. Iz svog iskustva mogu reć da je želja za stvaranjem želja za dijeljenjem sebe sa drugima, želja za komunikacijom. U svom najčišćem obliku, želja za stvaranjem je želja za rađanjem (metaforički il doslovno), nečega što još nije postojalo, ali je sada stvoreno, od sirovine je napravljen gotov proizvod.
A šta je sa pravljenjen dice, koja je tu motivacija? Mislin da je tu isto ono što pišen u pitanju, želja za stvaranjen, želja za rađanjem, za davanjem životu. Mislin da je u pozadini toga ljubav, a ne neko egoistično nastjanje da vidimo odraz sebe u svom ditetu, ili da ga gledamo kao na produžetak sebe. Što neću reć da se ne dešava, neki rooditelji su takvi, ali sama želja za stvaranjem diteta je po meni želja iz ljubavi. Jer mi smo dobili blagodat života i želimo tu blagodat dat nekome drugom, sudjelovat u formiranju jednog novog ljudskog bića. Tako se bar meni čini, al ko će znat, možda je ovo što ja pišen, sam sebična potreba da stavin trag na ovom blogeru. :D Teorija sebičnoog prenošenja naših gena se ne može tek tako oborit, ali ona je opet samo teorija, jer ju ne moš ni dokazat, jer ne moš toliko duboko uć u motivacije ljudi, a pogotovo životinja. Možda u svoj toj priči ima i doza sebičnosti, ali ako i ima, definitivno je dominantna ljubav. Tako bar meni izgleda.
Što se tiče životinja, npr mačci ili lavovi će poodavit stare mladunce da bi se mačke il lavice ponovo parile s njima. To je sebično, jer hoće da dica koju će dobit budu baš njihova, ali je opet i ljubav, jer zašto uopće žele da stvaraju potomstvo nego iz te potrebe da nešto stvore, da nešto daju? Tu se sebičnost i ljubav nadopunjuju. S druge strane kod ljudi, nek će ić na umjetnu oplodnju da dobije baš svoje dite, s druge strane neko ko more imat dite će posvojit dite iz želje da mu pomogne. Primjer sebičnog i nesebičnog stava. Mada, ko što reko, i u korijenu onih koji žele umjetnu oplodnju je želja za stvaranjem nečeg svog, za davanjem nečeg svog životu. Zato ih i ne osuđujem, mada mislin da je puno plemenitije posvojit dite. Ali, to je samo stav. A dosta je i mene, vakat je da završim ovaj post. Ćao vam.
Zadnjih dana kontam kako smo mi ljudi nevjerovatna bića. Do koje mjere smo se razvili i šta smo sve uspili. Triba uzet u obzir da sm mi ljudi imali start kao i sve druge životinje. Bojali smo se prijetnje, radovali blagodatima u vidu hrane i slično, seksali se i uživali u tome. I kao da smo preko noći uskočili u ovu kompleksnost koju imamo sad. Povod ovom postu je to što virujen da mi ko bića živimo vječno, u nekom obliku i to kako me je strah toga, kako me je strah vječnosti. Kako fascinantno stanje uma! Strah, korijenska emocija koja nam je služila u prirodi, bojali smo se vuka, lava, tigra, i sad da dođe do toliko kompleksno izgrađene mreže svijesti da se plašiš jednog vlastitog koncepta. Uistinu, ogroman put smo prevalili dok smo došli do ovog di smo sad. I sve što stvaramo, umjetnost pogotovo, poigravanje sa emocijama, koonceptualiziranje stvarnosti, davanje smisla nasumično odabranim događajima. Dosegli smo kompleksnost mentalnu, koja nam daje resurse koji više nisu uvjetovani klasičnim evolucijskim potrebama. Danas talenat za muziku npr more bit nešto s čim ćeš moć zarađivat za život, osigurat sebi sredstvo za preživljavanje, pisanje isto, korištenje svoje mašte kojom se poigravaš sa stvarnošću, a istovremeno radiš krajnje ozbiljnu stvar, interpretiraš sam svoju stvarnost i daješ je drugima na uvid. Za razliku od dosadašnjih evolucijskih prednosti, danas preživljavaju raznorazni tipovi ljudi, i razmnožavaju se i jači i slabiji. Umjetnost je jedan vrhunac poigravanja sa stvarnosti i medij za upijanje percepcije druge osobe, al da naglasimo, prvenstveno uživamo u umjetnosti, a uživamo zbog upijanja energije i mentalnog sklopa umjetnika, uživam u tome kako nas umjetnik nakratko ponese u svoj svit. Također, veze, iz prijašnjih dogovorenih brakova, danas, kao kompleksna bića, tražimo nekoga s kim se možemo 'poklopit', pa i doslovno haha. Fascinantno je koliko meni sad neurona igra i koliko sam ja sad osoba istovremeno dok ovo pišen, i koliko je ta naša mreža svijesti razvijena i izgrađena, a opet u stalnom treperenju, u stalnom pomaku. Vruće je, osjećam, u toj mreži svijesti i fascinantno je kako svi imamo svoju mrežu, a opet sm povezani pipcima i nitima od naših misli i emocija koje kao vitar plove k osobama prema kojima gajimo privrženost, bilo iz ljubavi ili neke druge emocije, tipa mržnje. Privrženost ne poznaje dobro i zlo, ona postoji di god postoji neki konkretan odnos. Tako npr zlostavljana žena koja često ima mučna sjećanja od svog bivšeg partnera, može gajit privrženost k njemu stalnim prisjećanjima patnje koju je s njim imala. A opet, iako smo bića s maštom i sviješću koja nam more dat krila da letimo kad pišemo, da prelazimo u tekuće il plinovito stanje kad slušamo muziku, da dajemo ljubav kad volimo, opet možemo zaglavit u kaljuži patnje. I mislim da je više ljudi na planetu nesritno nego sritno. To je tužno, uzimajuć u obzir koji su nam potencijali. I svima su isti, samo nemamo svi sriću rodit se negdi di moremo ostvarit te potencijale. Ali to je već druga tema.
U svitu di se svak jagmi da bude neko
Ja ću baš da budem niko
Moje lice stajaće prazno
Visit će sa štrikova
dica će se s njime dobacivat
Gubiću se u nečijim usputnim notama
pronać se na nečijem poljupcu
U svitu di svak žuri da dobije nešto
Ja biću otvorene šake
u zazen pložaju
dok čekaju kapi s neba da padnu
i napoje moju dušu
o, jer moju dušu
samo nebo poji
samo nebo poji
U svitu di živiš i di si sada
negdi, sakrivena, iza ko zna čijih spodoba
pokrivena običnošću
prosječnošću
da li i ti čekaš na dan
kad ćemo se jednom pronać
i sasvim slučajno razminit poglede
i sasvim slučajno primjetit
da nosimo ista lica?
U svitu u kojem se vrtimo
kao nezavršene pjesme
nesavršene lutke
imaš li vrimena da me pogledaš
imaš li snage da se nasmiješ
ili je tvoja duša otvrdla, suha
od poruga
tužna
od lošeg zraka
da li
u tvojoj koži
još iko
živi?
Pročita sa Bhagavad Gitu. I to dva puta. Za one koji ne znaju Bhagavad Gita je jedno od ključnih vedskih spisa. Dio je epa Mahabharate, ali Mahabharata je malo podugačka, tako da je neću još počinjat čitat. Možda jednon krenen, ostalo mi je pročitat nju, Bibliju, Toru i još nešto o Budizmu, neke stvari koje još ne znan. Inače od istočnjačkih religija san najviše mudrosti naša u Tao Te Chingu od Lao Ce-a, iako je to jedna od kraćih knjiga uopće. Lao Ce nije ima namjeru na osnovu te knjige pokretat religiju, ali gasnije generacije ljudi koji su ju pročitali su od nje napravili Taoizam kao religiju. Taoizam kao religija me pretjerano ne zanima, mada san čita nešto i od tih Taoističkih religijskih spisa, ali ne puno. Budizam znam solidno, ali ni blizu dovoljno koliko bi tija znat. Samo s Budizmon je teško, jer tu puno toga otpada na praksu, same knjige kao izvori znanja i osnove Budizma su ok, al moš ga doživit jedino kroz neku vrstu prakse, pa makar dnevnog meditiranja i slično.
Nego, Bhagavad Gita. Ima u toj knjizi dosta mudrosti, slikovita je i obilježava je taj tipični stav istka prema svitu. Stav koji se ne sastoji od zapovijedi koje tribaš slijedit, ko u zapadnjačkim religijama, nego više kao upute kako da živiš da bi dosega konačnu spoznaju, koja će te sjedinit sa Bogom, Tvorcem svega. U Bhagavad Giti se spominju drugi Bogovi, ali Kršna je Bog iz kojeg sve potiče, pa i ti drugi Bogovi. Knjiga je poprilično tolerantna po tom pitanju, pa na jednom mistu piše: "Čak i oni što bozima drugim služe, puni vjere, Meni samo žrtve daju - van propisa, ali daju. Ja sam gospod svake žrtve i primalac. Al' prirodu ne poznaju pravu Moju, te padaju na svijet snova." Dakle štovatelji drugih Bogova daju žrtvu Kršni, jer je on sve, i u svit snova padaju zbog svog neznanja, a ne zbog neke kazne. Izostatak prijetnji kaznom je, nakon čitanja monoteističkih religija, pravi odmor.
Naglasak u Bhagavad giti je znanje. Evo daću par citata ko opis šta je to znanje. "Ko pritekne Meni, Kralju, neka je i niska roda, žena, vajšja ili šudra, najvišoj će meti stići." "Ko u djelu nedjelanje, nedjelanju djelo vidi: prosvećen je međ' ljudima, jogin, i sva djela svrši. Ko poduhvat svaki čini ne stremeći, i bez žudnje, vatrom znanja djela spaliv: tog učenim mudri zovu. Neprivržen plodu djela, zadovoljan, nezavisan, i kada se lati djela, on ne djela nikad ništa. Obuzdana uma, duha, odrekav se sve svojine, van želja, i djelajući tijelom samo - grijeh ne čini. Srećan onim što da slučaj, van parova, isti vazda: u zlu, dobru; nezavidljiv: mada djela, vezan nije." Dakle, naglasak je na izlasku iz kruga dualnosti, u kojima smo stalno nošeni valovima ushićenja, pa patnje, pa opet tako, u nedogled. "Ko okean što postojan ostaje, iako mu vode mnoge pritiču, tako čovjek mir nalazi samo kad želje prima, ali im nerobuje. Ko se želja svih odrekne i bez žudi svake djela, ne težeći za sticanjem, nesebičan: taj mir stiče"
U Bhagavad giti, se, kao i u Budizmu, viruje u reinkarnaciju. Ev jednog finog citata: "K'o što čovjek ruho staro odbaci, pa navlači drugo, novo, na sebe, tako duša tijela trošna napušta, pa uzima druga, koja nova su." Također, kao u Budizmu cilj je oslobodit se od neprestanog kruga rađanja i umiranja, samo što za razliku od Budizma u kojem se ne spominje Bog, u Bhagavad Giti je cilj upravo u sjedinjenju s Bogom, što se postiže prestankom robovanju tlejesnih želja, strasti. U tom kontekstu "Ljudi koji ne vjeruju tom učenju istinitom, ne stekav Me, vraćaju se na put smrti i seoba" Ne stekav me, misli na to da ljudi u sebi nisu ostvarili svoju Božansku prirodu. Još jedan citat: "Taj što ravnotežu uma steče, čvrst i usredsređen: kakvo obilježje ima? Kako zbori, sjedi, hoda? Gospod reče: Kad sve želje srca pusti, kad duh sam je sebi dosta, o takvome reći možeš: postojanost uma steče. Nepotišten usred patnji, i bez želja sred užitka; iznad strasti, straha, gnjeva: to je mudrac čvrsta uma."
No, kao i kod Budizma, ima jedna nezdrava crta u ovom cilom učenju. Iako je mudrost ove knjige neosporna, ona opet u nekim slučajevima ide u ekstrem, u negaciju svega 'materijalnog, čulnog' i slično. Tipa izjava Kršne (Boga): "Ja sam isti spram svih bića: nit' kog' mrzim, niti volim" Naglasak je stavljen na postizanje ravnoodušnosti, što po meni nikako ne može bit neka vrhovna vrlina. To je više neko utrnuće. A opet, kontradiktorno, na par mista se spominje kako treba imat prezir prema svitu čula i gledat ga sa odvratnošću, što je isti afekat ko i žudnja, samo što je suprotnog polariteta, negativan je, al je opet afekat. Evo ovde: "Čini mi se, prije bi vihor no um ljudski obuzdao! Gospod reče: nema zbora, nestalan je, neukrotiv. Al' se može obuzdati - vježbom stalnom, odvratnošću prema čulnom." Pa ipak, nije baš sve tako napisano, i tu je knjiga malo kontradiktorna, jer govori i ovakve stvari: "Mišlju sa Mnom, svim životom, prosvjećujuć' jedni druge, i o Meni zboreć' stalno: oni sreću, radost nađu." "U dobru se ne radosti, u nevolji ne žalosti, čvrsta uma, van zablude, Brahmu zna: u Brahmi stoji. Neprivržen spoljnom svijetu, on u sebi sreću nađe; spregavši se s jogom Brahme, neprolaznu sreću stiče." Tako da, opet se vraćan na tu zdravu mudrost koja je prisutna u oovoj knjizi.
A sad malo o moralu. "Ardžuna reče: Šta čovjeka primorava da zlo čini protiv volje? Koja sila njega goni? To mi, Kršno, sada reci! Gospod reče: To je žudnja, to je srdžba: nit Strasti je uzrok njima; nezasito zlo najveće: to je ovdje neprijatelj." Izvor zla se pronalazi u žudnji, strasti. Ova misao je poprilično strana i egztična za naš zapadjački um. Čak i meni je tako. Moguće da je žudnja izvor zla, ali u tom slučaju je ljubav izvor dobra. A u prošlom pasusu san citira dija di Kršna govori kako nikog nit voli, nit mrzi. Po ovome sudeći, zlo se može rješit sam iskorjenjivanjem žudnje i strasti. No, ima tu još par zanimljivijih stvari kad je u pitanju dobro i zlo. "Makar bio među svima grešnicima ti najveći: svih ćeš zala more samo brodom znanja prebroditi." Ovo mi je revlucionarna misao. Znači jasnu stvar, iz zla je izbavljenje jedino znanje. I uistinu jeste tako. Ne traži se beskrajno kajanje kao u katoličanstvu, ne prijeti se kaznom il mami nagradom, nego jasno kaže, jedino znanje te može izvest iz zla. I ja se s tim potpuno slažem, jedino kad spoznaš da je ono što radiš zlo, tada ga moš pristat radit. A inače suzbijanja zbog socijalnih normi, potiskivanja zla koje činiš, ili ispovijedanja, kajanja, pa onda opet vraćanja tom zlu, nisu efikasne metode.
Za znanje, kaže se i ovo: "Širom svijeta nema znanju ravna sredstva očišćenja; k'o savlada jogu, znanje vremenom u sebi nađe. Znanje stiče ko vjeruje, ko mu stremi, i ko čula suzda svoja. A sa znanjem miru krajnjem brzo stiže" Još jedna velika istina: "Ona sreća kojoj čovjek poslije vježbe duge stiže, kao kraju patnji sviju; Što najprije na otrov liči, al' na kraju nektar biva, kći vedrine uma, duha: ta sreća Vrline jeste" Po sebi znam da ono što te vodi u napredak isprva more izgledat kao katastrofa, kao otrov, al kasnije se pokaže da je to zapravo nektar. Također, kao nemoral, se smatra i ovakvo ponašanje: "To sam danas zaradio, tu ću želju ostvariti; ovo blago sad je moje, a ono će sutra biti." "Tom takmacu dođoh aka, i druge ću ja pobiti, ja sam gazda, ja uživam, moćan, srećan i uspješan." " Bogat sam, visoka roda: niko meni ravan nije! Žrtve, dare dijelim, živim..." Tako zbore, zabludjeli."
Još bi moga podijelit nekoliko citata i prirodi Boga u Bhagavad Giti i o načinu života mudraca. "Sva će bića krajem vijeka u prirodu ući Moju; na početku novog Vijeka sva ću snova proizvesti" Ovo je jako bitan citat, za zapadnjački um koji je ogreza u stav nagrade i kazne i linearnog poimanja vrimena. Kad dođe kraj naše ere, svi se Njemu vraćamo, ponovo se napojimo i bivamo ponovo stvoreni. Ja ovdje sad pišen šta ja mislin, u idućoj rečenici. Ja mislin da je to stvaranje cikličnko i spiralno, svaki put kad se toliko izmišamo da svi iskusimo jedni druge u ovom našem svemiru, vraćamo se izvoru, i onda nas on takve, pomišane, ponovo rađa i nastavljamo dalje ciklus života, ali drugačiji nego što je bija prije. Al to je samo moje umovanje, ne mora imat neke logike. "Tu Ardžuna vidje sada Kozmos cijeli mnogostruki u jednome združen tjelu, tjelu Boga nad bozima." Panteistička primjesa u ovom citatu, mada se more pomirit i monoteizam i panteizam, po citatima ih Bhagavad Gite. Jer Bog je i stvaralac, ali dio njega je i stvoreno.
Ponovo o nedualnosti: "Isto cijeni radost-patnju, dobit štetu, uspjeh-poraz; takav za boj sablju paši: onda u grijeh pasti nećeš!" "Bez radnje ni tijelo svoje ne bi mog'o održati! Osim djela kao žrtve, ovaj život rob je djela; zato djelaj žrtve radi, neprivržen plodu djela!" "Ko okean što postojan ostaje, iako mu vode mnoge pritiču, tako čovjek mir nalazi samo kad želje prima, ali im nerobuje. Ko se želja svih odrekne i bez žudi svake djela, ne težeći za sticanjem, nesebičan: taj mir stiče" "Kad zna šta je dužno djelo, a šta ne; čega treba strahovati, čega ne; šta vezuje, a šta duh oslobađa: takav um Vrline jeste, Ardžuno. Kad razumije sve pogrešno - šta da čini, il' ne čini, šta je pravo, a šta krivo: takav um je niti Strasti. A kad, obavijen mrakom, shvata krivo kao pravo, i sve stvari naopačke: takav um je niti Tame." Što se tiče 'djelovanja bez očekivanja ploda il nečeg za uzvrat', s tim se mogu složit da je mudro. Samo što, na žalost u knjizi ima temelja i za ekstremije varijante. Al mislin da će istinski mudar čovik u ovom pitanju znat 'razdvojit žito od kukolja'.
Ovde ću se zaustavit, za sad, a o Hinduizmu možda buden pisa ponovo kad pročitan Mahabharatu. Do tad, živili mi.
Evo, oficijelno, pročita san Kur'an. Jupi mi, jupi mi, jupi mi. Mogu reć da mi je iskustvo čitanja Kur'ana puno značilo i da sad puno bolje poznajem muslimane. Nego, moj post. Kako ga napisat? Dvoumija san se oko nekoliko varijanti pisanja posta. Da li da pišem samo o Kur'anu, ili da pišem i o islamu, ili još šire, da pišem o svojim vjerovanjima pored ovog prvog dvoje? Meni se čini da će bit ova treća opcija. Općenito, teško je, pa i nemoguće pisat o Kur'anu a ne pisat o Islamu. A kako ja pišem, logično je, pisaću iz svoje perspektive, tako da ne mogu ni proć bez ubacivanja mojeg svjetonazora u ovu priču. Kako i di je započet?
Prvo što iman reć je to da mi je drago što san pročita knjigu koju svetom drže milioni ljudi, i knjigu koja je jedna od uticajnijih knjiga u povijesti. Da ponovim ono iz prethodnog posta, ima u njoj neka lipota, snaga, borbenost. Vruća je, jaka, nedvosmislena i napisana je kao konretna uputa. To je zato što je uz vjeru, Kur'an predviđen i ko zaknodavnu knjigu, po kojoj se državno uređenje triba ravnat. Muhamed ju je takvon zamislija, i ko takva funkcionira u dosta država. Za mene je to minus, zbog sličnih stvari koje san spominja u prethdnom postu, a to je što postoje neprihvatljive prakse koje su dozvoljene pa i naređene u Kur'anu, opisaću ih dalje u postu. Islam nema slučajno taj problem sa prihvatanjem sekularne države u raznim zemljama di žive muslimani, jer je Kur'an također i pravna knjiga. Ali to je po meni sve ok, dok se ne nameće, šerijat je ok di je prihvaćen od strane većine, u suprotnom, radi se o tiraniji. Za vjernike, mogu reć da ih bolje razumin, i vidin to nešto privlačno u Islamu, ta potpuna predanost Njemu, Allahu, čitanje Kur'ana, džuma, namaz, sve to skupa daje čoviku osjećaj uronjenosti u Boga. Nisu sufije slučajno islamski mistici koji gube svoje 'ja' u uranjanju u Boga. Oni su samo do kraja izveli ono što Islam znači, predanost Allahu. Knjiga ima određenu lipotu, mada moran reć da sad kad san je pročita čitavu, umanjija mi je se dojam iz prethodnog posta. Nije mi više toliko lipa knjiga, ali mora se, i to triba bit dužnost svakog ko ima razuma, sad u eri islamofobije reć, da je Kur'an unaprijedija dotadašnje društvo i da je ta knjiga u svoje vrime bila napredak. Sad, s tim rečenim mogu krenit dalje.
Sad na konkretne stvari. Prvo par dojmova. Čitajuć knjigu, iman dojam da je pisana prvenstveno muškarcima. Kad se opisuje dženet opisuju se djevojke, mlade, koje će služiti vjernike, a ne spominju se nikakvi muškarci koji će služiti žene. Il će i žene služit druge žene? Također, navodi se na dosta mista kako muškarac triba da se ophodi prema ženi, nigdi nisan vidija da se piše ženama o ophođenju, sem u dijelu kad se opisuje prid kim smiju a prid kim ne smiju bit otkrivene. Također, šta mi je zapelo za oko, a to je vrlo ozbiljna stvar, smatra se da će u dženet samo muslimani. Sad koliko to logike ima, koliko je ljudi odraslo npr na dalekom istoku, il tipa u Brazilu, itd, koji nemaju nikakav kontakt sa islamom. I oni će u džehennem jer su nevjernici? Smišno. Jednostavno, to je van zdravog razuma. Također, Bog je poprilično opsjednut nevjernicima. Evo glavu ako preko trećine ajeta nisu oni o nevjernicima, kako će u džehenemu gorit, ključalu vodu pit, itd.. Ton knjige je općenito poprilično agresivan. Mada, ko što reko, jasan je i direktan, a to mi se sviđa. Nije mi jasna ta Bogova opsjednutost nevjernicima, al eto, gledano iz perspektive vjernika, vjerovatno toliko puta spominje kako će nevjernici u džehenem, da ih opomene da se obrate i spase dušu. Ja, jasno, ne gledan iz tog kuta i toliku hajku na nevjernike držim kao primitivizam. Ili pak nastojanja Muhameda da zadrži muslimane, da se ne bi vratili u mnogobošce i slično. Ili nastjanje da uplaši 'nevjernike' pa da i oni postanu muslimani.
Sad slijedi jedno veliko pitanje: koliko je moralan čovik, koji je 'dobar' i čini dobro, samo zbog nade u nagradu i straha od kazne u životu poslje smrti? Po meni on nije moralan, a Kur'an je pun dijelova u kojima poziva ljude na radnje samo zato što ih Allah gleda, ko npr: poziva se na davanje drugima djelove svog bogatstva jer Allah sve vidi. I još na jednom mjestu, Muhamed poziva ljude da ne budu oholi jer Allah ne voli ohole i one što se uzvisuju. Zar nije sto puta bolje, ovdje pojasnit čoviku da je oholost samo maska za njegov osjećaj manje vrijednosti, ukazat mu na to da se svi mogu zbog nečega uzoholit ako žele, jer svi mogu bit narcisoidni i sebi nać argumente za to i postat oholi, nego mu prosto reć da Alah ne voli ohole. Ono što se tu traži je slipa vira, bez uvida u svoje vlastito psihičko stanje. Vjerovanje iz straha, a koje je u Kur'anu predominantno, po meni, nije moralno. A cili Kur'an odiše njime, stalne su prijetnje džehenemom, i, nešto rijeđe, nagrada dženetom.
A da ne govorin o tome kako se bludnike kažnjava sa po sto udaraca bičem i što je zbog homoseksualaca uništen Lutov narod i slično, što je čista homofobija. I za ono iz prošlog posta 'žene su njive vaše i vi njima prilazite kako želite', 'eto vam one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice'. Ropstvo nije ukinuto. Ženin glas vridi ko pola muškarčeva, žena naslijeđuje duplo manje od svog brata. Također, pokrivanje žena stavlja na žene teret muške seksualnosti, da se ona triba pokrit kako ne bi neko se napalija na nju, što muškarce stavlja u krajnje infantilan položaj, kao da su po prirodi nesposobni da se kontrolišu. U biti što to ne bi bilo i obrnuto, da se muškarci pokrivaju a žene ne? Jednako logike ima. Ili je ženska seksualnost drukčija od muške bla bla, što su priče za koje je već odavno jasno da su bez temelja. Glede seksualnosti nema nekih razlika između muškaraca i žena. I jedni i drugi jednako doživljavaju uzbuđenje i, i jedni i drugi se mogu kontrolisat.
Al ima i lipih stvari, tipa: 'Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati, 35. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni.' Ovaj ajet mi je odličan. Sam znan da kad te neko provocira i kad mu priđeš ko čoviku, ne uzvratiš mu istom mjerom, taj čovik se promine i možda ti čak postane prijatelj. I istina je da to mogu postat samo strpljivi i sretni, jer ako nisi sretan svoju ćeš nesreću projicirat u druge ljude, pa ćeš onda i ti možda nekog provocirat. Ovo je uistinu, vrlo mudar ajet. Sviđaju mi se, opet ponavljam pozivi na davanje milostinje i pozivi na poštenje pri vaganju na kantar i slično, to je lipo i dobro. Također, ovo mi se sviđa: 'Allah će one koji vjeruju i dobra djela čine uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, a oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!' Dobro je da se osuđuje gramzivost i neumjerenost. Ovo: 'Reci: "Kakvu god nagradu da zatražim od vas, nek ostane vama, mene će nagraditi Allah, On nad svim bdi." Ovakvo povjerenje u Boga imat, to je stvarno divno. Ima još lipih ajeta ali nisan sve tija kopirat, ovo je dovoljno.
Sad, na drugo pitanje. Kakva je priroda muslimanskog Boga? Po ovome što ovdje piše Bog je: posesivan, srdit, pun mržnje, ljubomoran i narcisoidan. Što je Bogu bitno da ga se štuje? Ta on je Bog, zar njemu mi tribamo? Neko će reć možda da nas on opominje radi nas, a da ne ovisi o nama, al ako je tako, što mu je toliko bitno da ga se štuje? Što i nemuslimani koji su dobri ljudi ne mogu ić u dženet? Kakav je to Bog? Uistinu, to nije Bog kakvog bi ja volija štovat. Postoje ljudi koji su moralno bolji od ovoga kako se Boga ovdje opisuje. Ja da sam Bog, ja bi gleda samo ljudima u srce. I svima bi da drugu šansu jer znan da se ko dica rađamo nevini a zli tek postajemo u životu, i zato znan da nikome nije misto u džehenemu, svakome bi da drugu šansu, pa i treću i četvrtu da isporavi ono što je krivo radija za života, pa i najzlobnijima, jer i u njima je klica Božanskog. Također, opisi dženeta i džehenema su poprilično ovozemaljski, u džehenemu će gorit u vatri, pit ključalu vodu itd, u dženetu ih čekaju rijeke neiscrpne, plodovi svih vrsta, mlade djevojke i tako.
Generalan dojam sad, nakon pročitane knjige je to da dosta, dosta bolje razumin vjernike, muslimane, što je jako bitno, jer međusobno razumijevanje je osnova dijaloga. Također, moran naglasit, osjećan se sretno što san pročita knjigu koja je sveta tolikom broju ljudi. Mada ja ne mogu dijelit stavove vjernika, i nikad neću moć, moremo radit na tome da međusobno razumimo i podržavamo jedni druge. Ja npr podržavan sve muslimane koji se iskreno predaju Allahu. Volija bi da ih ima više u sredini u kojoj živin. Sad, pitanje je, kako ja gledan na Kur'an i Muhameda? Ja ne isključujen da je Muhamed pisa Kur'an pod inspiracijom nekih viših sila. Sad, u muslimanskog Boga ne virujen, monoteističkog općenito, ne virujen, al to ne znači da Muhamed kad je pisa Kur'an nije stvarno mislija da dobiva objavu od Boga. Možda ovo more bit nekome uvredljivo, al ja san iskren, meni Kur'an nikako ne može bit Božija objava. Sa toliko nasilja, straha, prijetnji, agresivnosti, jednostavno, ne vidin kako bi neko biće koje je nezamislivo savršenije i veće od nas moglo izdiktirat Kur'an. Al možda Muhamed je bija inspiriran nekim sillama, to ne sporim. Mada, ja nisan nešto baš naučija mudro iz Kur'ana, više san mudrosti pronaša u Jungovin, il Castanedinin knigama. Meni je tako. Al poštujen svačije uvjerenje, i ne samo da poštujen, nego imaju moju podršku ako ih njihova vjera čini sretnijim i boljim ljudima.
I kraj ću završit jednim prekrasnim ajetom, jedinim koji me je istinski dotaka u dušu:
109. Reci: "Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim."
Toliko od mene. Bye Bye za sad. :)
Čitam Kur'an i doša san skoro do pola. I mogu reć da mi je to ko putovaje, u drugi svit i drugo vrime. Ima nešto privlačno u toj knjizi dok je čitaš, ne čudi me da se vjernici drže onoga što piše u Kur'anu. Dok čitam, nastojim se stavit u kožu vjernika, koji ga čitaju. Zanimljivo, ispočetka mi je bija poprilično nečitljiv, dok mi je sad protočniji, lakše mi ide s njim. Jezik kojim je pisan je potpuno direktan i nedvosmislen, kada se čita imaš dojam da se pisac obraća baš tebi. To mi puno govori o Muhamedu, vjrovatno je sa onakvim pristupom mogao pridobit puno ljudi da postanu muslimani. Sad, sa pozicije vjernika... Ima u knjizi nešto privlačno, to san već reka, mada je ovo potpuno različito od duhovnosti na koju san ja navika. Ovo iz Kur'ana je baš snažno, i jasno mi je zašto riječ islam znači 'predanost Bogu', jer neko ko čita Kur'an, ide na džumu, obavlja namaz se sigurno osjeća potpuno predano Bogu... Donekle svaćan i taj mir koji ti religija daje, to svaćan i iz kršćanstva, al kršćanstvo je light varijanta, naspram islama. Također, islam je poprilično živ i borben, može bit dobar temelj za bit uspješan u životu.
Mada, ima i druga strana priče. Pomalo je kontradiktoran, jer negdi piše kako će Allah pokazat put onima kojima on oće, u smislu ko da je to već utvrđeno ko će se spasit a ko neće, a s druge strane se smatra da će se zbog 'širenja grijeha i nereda na zemlji' i štovanja više Božanstava ići u pakao. Mada mi se čini da je bija ajet u kojem je rečeno da Allah, da hoće može učinit da svi budu vjernici, ali da to ne želi jer oće da vidi pamet ljudi kakva je, prije nego ih uputi. Također, čitanje knjige ispočetka mi je bacalo baš na kontekst u kojem je Muhamed živija, nije mi nikako djelovalo ko da bi ovo mogla bit konačna Božija objava za sva vremena, kad je toliko očito pisana za vrime u kojem je Muhamed živija, vidi se duh ondašnjih prilika u tekstu. Također, Bogova opsjednutost nevjernicima i time kako će gorit u paklu mi se ne sviđa, ispčetka je malte ne svako drugi ajet bija o njima i općenito onima koji će gorit u paklu. Al kako duže čitan, otkriva mi se ljepota knjige, i iako je sirova, za moj ukus, i pritom sirova ne mislim nešto loše, nego samo to da nije suptilna, pristup je direktan i potpuno jasan, upravo u toj 'sirovosti' mi se čini da je njena najveća snaga. A ne kažen da nema suptilnijih djelova, kako čitam dalje knjigu, postaje mi suptilnija, pa vidiću kakav će mi dojam bit kad ga pročitam. Atmosfera je poprilično vruća i podosta odriješita, ali to ne umanjuje lipotu same knjige, čak bi reka da joj to daje snagu i čar. Također, sviđa mi se osuda pohlepe i škrtosti, i poziv na davanje milostinje, a ne sviđa mi se pozivanje na ubijanje mnogobožaca, mada to u kontekstu konstantnog rata možda mogu razumit, ali kako vidim, poziva se na ubijanje mnogobožaca i u miru. Prema kršćanima i židovima je kontradiktoran stav, jer se negdi navodi da su prijatelji muslimana a negdi da su nevjernici i da se pravi muslimani ne tribaju s njima družit. I nešto što mi je najviše zasmetalo je ajet u kojem se spominje nešto tipa: 'Žene su njive vaše i vi njima prilazite kako hoćete'. Takđer, žena ko svjedok vridi ko pola muškarca, naslijeđuje ko pola muškarca. Mada, razumin i to, jer to je bila prava revolucija, jer prije Muhameda žene nisu imale nikakva prava. On je za svoje vrime bija feminist. Ali tu mi se opet vidi kontekst vrimena i pada mi u vodu ta priča da je Kur'an objava za sva vremena. Jer danas nije prihvatljivo da žena vridi ko pola muškarca. Ili jest? Još jedna stvar zbog koje mi nema logike da je Kur'an objava za sva vremena je to što u Kur'anu nije okončano ropstvo, čak se i spominje muškarcima 'eto vam one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice'... Ovo mi je poprilično loše, jer niko ne pita te robinje žele li bit s muškarcem il ne žele, kad su one njegovo vlasništvo i kad može postupat s njima kako oće.
Možda san moga sačekat da pročitan cilu knjigu pa onda davat analizu, al eto, palo mi na pamet da sad napišen, pa reko aj, mogu napravit više analiza tokom čitanja. I u jednu ruku mi se sviđa ovaj Muhamedov direktan i jasan pristup nego paradoksi i mističnost Taoizma, Hinduizma i Budizma.... Ovde je sve jasno i nema nikakvih dubioza, ali ipak, ja znan di moje srce leži glede pogleda na svit, više mi paše istočnjačka perspektiva, ili barem zapadnjačka s elementima istočnjačke. Također, osim konstantnog poziva na vjerovanje i plašenja Božijom kaznom, ne vidin baš nekih dokaza da Allah postoji. Sve je bazirano na prepričavanju starih židovkih mitova i na upornom ukazivanju da se mora slijedit poslanika i njegvu knjigu. Neki vjernik će možda reć da su dokazi tu, samo ih ja ne vidim. Sve stoji, al ja iman oči ko i svak drugi, i moja percepcija je validna kao i svačija druga. Kako god, knjiga je lipa, a ima i mudrosti u njoj i mogu reć da mi je drago što san počeja čitat Kur'an i da ću ga sigurno pročitat do kraja.
Život bez ljubavi ne bi bija život vridan življenja uopće. Od malena nam triba ljubav, bez ljubavi roditelja prema nama ne bi mogi uopće priživit. Ljubav osjećaju svi sisavci, pa tako i ljudi, koji biološki spadaju u sisavce. Sad, pitanje je šta je zapravo ljubav. Ja ne mogu opisat šta bi za mene bila ljubav. U biti, ljubav je bezuvjetna podrška svemu što ti jesi. Kao takvima, triba nan podrška okoline, jednako ko što nam ko ditetu je tribala pažnja roditelja. Mada, moguće je prevazić tu potrebu, kako mi je jedan bloger ukazao, za citat od De Mella, koji kaže otprilike da parafraziram: Morate umrijeti sebi i svojoj potrebi za ljudima, da bi stigli u zemlju ljubavi. Kao ljudi, okruženi smo obiljem, a da to ni ne vidimo. Ne vidimo to jer smo iznutra zatvoreni, pa samim time percipiramo stvarnost kao ogledala nas samih. Kad bi iznutra probili granice, u sebi osjetili obilje, automatski bismo ga vidili u svemu šta postoji i šta se dešava izvan nas. To s druge strane, znači da je naš pogled na svit uvjetovan našom karmom, ili drugim riječima, percepcijom. Vidimo ono što očekujemo da ćemo vidit, nalazimo ono što očekujemo da ćemo pronać. I tako, se cili život vrtimo u balonu svojih ideja, bez da ijednom iskusimo pravu stvarnost, onu koja je izvan koncepta, za koju moramo probušit balon u kojem živimo.
Međutim, kao što nam kao neosvještenim ljudima triba tuđa ljubav, jednom kad zavolimo sebe i kad 'dođemo sebi', ljubav nam mijenja lice. Nije više potribno da dobivamo podršku okoline, niti da molimo druge za milostinju da nam daju pažnju, da nas vole. Otkrijemo, zapravo kako je pravi užitak voljeti nešto. To more bit bilo što, moreš volit svoj posa, volit čitanje, volit muziku, volit ljude i širit ljubav među njima. I tada svaćaš taj paradoks, da ljubav dobijamo kad je dajemo. Ja bi to objasnija ovako. Ljubav je kozmička sila i mi kad volimo, služimo ko svojevrstan kanal te ljubavi, ona nas obuzima i osjećamo se divno jer kad je dajemo, dobijamo je iz izvora, koji je neiscrpan. Zato kad volimo mi sami postajemo ljubav i jedno smo sa kozmičkom ljubavlju. Ovo odrastanje i prvotno stanje čovika bi moga povezat sa Frmmovom interpretacijom mita o Iznanstvu iz raja. Fromm tvrdi da mit o Adamu i Evi zapravo predstavlja, prekid čovikove utopljenosti sa prirodom, jedinstva s njom, nesvjesnog jedinstva. I smatra da je cilj čovječanstva da osvijesti sebe i da se ponovo svjesno povežemo s prirodom. Tako i ko dica, dok smo nemoćni triba nam ljubav i podrška okoline, ali ukoliko 'umremo potrebi za ljudima', onda se možemo ponovo povezat sa svitom svjesno, i volit istinski. Bilo kako bilo, kako kaže ona pjesma: Da nije ljubavi ne bi svita bilo...
Btw, ovo je do neke mjere teoretski, jer ja san iskusija tu bezuvjetnu, kozmičku ljubav, i s vrimena na vrime je širin u svoju okolinu, ali nisan 'umra potrebi za drugin ljudima'. Al vidin i u vakom stanju, da ljubav dobivaš kad je daješ. Taj paradoks je možda najbolje ostavit da bude to, paradoks, nego ga pokušat objasnit. Al eto, ja san da svoju teoriju u postu.
Nisan neki čvrst vjernik u reinkarnaciju. Uvažavam ju kao mogućnost, i ona mi je neki orjentir u životu. Npr kad san biva suicidalan, uvik bi konta da ću se samo ponovo reinkarnirat u još gore uvjete i opet ću se morrat sučit sam sa sobom, ko i u vom životu. S druge strane, reinkarnacija ima dosta rupa, npr križanci životinja, poput mazge npr, od kud njena duša dolazi i di se poslje reikarnira. Uistinu, ima puno rupa tom pitanju. Al ono što čvrsto virujen je da se nakon smrti inkarniramo negdi, to bi mogli reć i vjernici monoteističkih religija, oni bi rekli da se inkarniramo u raj il paka. Ja mislin da ima još puno svitova u koje se more reinkarnirat, a za raj i paka, mislin da postoje svitovi u kojima prevladava patnja, u koje se inkarniramo zbog loše karme, a raj su oni svitovi u kojima smo sretni i u njima završavamo jer smo se prosvitlili. Oni koji se nisu prosvitlili, ali nisu ni toliko uprljali karmu, se vraćaju na zemlju. I ne virujen da se mžeš reinkarnirat u životinju, mislin da svaka vrsta ima svoj zaseban red reinkarniranja, i da je čovik uvik čovik, mačka uvik mačka itd. S tim da jasno, virujen da smo mi ljudi reinkarnirani u našu vrstu još od vrimena kad sm bili kao životinje, mislin da su nan duše jako stare. No, kako god bilo, oovaj dokumentarac o malcu koji se sjeća svog prošlg života je fascinantan.
https://www.youtube.com/watch?v=FaxJGWR86zM
Powered by blog.rs
