Sjene iz djevočicinih snova

Kuknjava

— Autor nepocesljan @ 17:27
Zadnjih dana san u nekom čudnom stanju. Ne znan kako da ga definišen, da ga opipam.... U priliku oću da sam od sebe sakrijem istinu. A ta istina je da je sav moj napredak na meni, da mi nikakvi psiholozi ni psihijatri ne mogu pomoć... Mada, opet logički gledano, moguće je da mi mogu pomoć, ali ja nekako ne virujen u to... Zadnji put kad san bija kod psihologa, tu noć san sanja kako san potpuno ozdravija i kako ja ličin nekog drugog. Bija je baš vividan san, živopisan, odavno neman takve snove, i nisan ni ima nakon tog dana. Danas san molija Boga, višu silu, šta li već, da mi pomgne da na neki način ojačan, ako moran pobacat stvari da ih pobacan al da mi se maknu blokade koje mi to ne daju, da razriješin ono u meni što neće da to uradin, pa da mi samim tim bude lakše pobacat i izbacit to sranje iz sebe, iscijelit se. A ako more proć bez bacanja, nek prođe, to bi bilo idealno, ali ja iz nekog razloga, ne virujen u to... Molin se da mi rad s psihologon pomogne da razriješin ove konflikte...

Inače, preloše se osjećan. Ni s kin nisan opušten, s prijateljima mi bude dobro, ali san istovremeno napet kad san u društvu da dijelom jedva čekan kad ću otić, jer mi druženje bude previše napeto. A istovremeno mi bude i dobro. Boli me što se ne mogu opustit, što ne mogu bit ja, a vrime prolazi... Volija bi da jednon mogu se svojima, kući obradovat, da nisan stalno napet s njima, da, dok su živi, osjetin pravu ljubav s njima. Nakon onog iskustva koje san ima, kad san osjetija i vidija da je sve ljubav, mi je dstupan taj osjećaj, te duboke ljubavi... Ali ne mora bit ni takva ljubav, samo da u miru mogu volit svoje i druge oko sebe. Napetost koju osjećan po cili, skoro pa cili dan je užasna. A to je još i dobro, mene je strah drugih demona koji drijemaju u mojoj podsvijesti... Nadan se ipak da neće bit problema s njima.

Uskoro nekad mi se vraća sestra koja radi sezonu u Dubrovniku, pa bude kući par miseci priko zime, a prid njon san baš napet, da nisan siguran oću li to uopće moć podnit... Strah me da ne puknen, il još gore, da me ne prebaci da uradin nešto. Mada odavno se nije desilo da me tako prebaci al eto... Kad je van moje kontrole, strah me je... Druga je stvar koliko ja se stvarno mogu pouzdat u rad sa psihologon. Vidin da san drukčiji jer znan da iman njega da radin s njin, al opet kontan jel to samo iluzija i odgađanje neizbježnoog. Mada, dese mi se uvidi na seansama s njim, i ima smisla to što radimo... Al kako odvagat, koliko ću povjerenje dat njemu a koliko sebi... Lakše mi pada da odgađan to bacanje kući i slično, računajuć da će mi kroz rad s njim bit lakše pa će se nešto razriješit, al generalno se osjećan beznadno i bespomoćno... A kad se suprotstavin tim osjećajima odma mi dolazi da razbijam...

Iman dio sebe koji me sabotira, koji ne želi da uspijen, i psiholog mi je da vježbu da nešto napišen na tu temu, i ja krenen pisat, taman mi se unutrašnjost krene otvarat, kad moj 'kontrolor' u meni odma prikinu to, od straha šta će se desit. Za sad mi se čini da se sabotiram da ne uspijen jer me strah odlipit se od svojih kući, od njihovih istina i načina na koji oni žive, zbog straha da, ako se osamostalin, će me neko ubit. Tako mi se čini, ne da mi se sad detaljisat kako san doša do tog zaključka. Ali nije to onaj organski uvid u situaciju, to san prikinija, to ulazi u dubine koje san ja sam sebi zabranija. Elem, ne znan šta dalje da kažen, osim toga da mi je preteško. I da teško virujen da će bit lakše. Volija bi zavolit sebe, otkrit snagu u sebi, bit malo više u fazonu 'boli me kurac šta će bit' i tako, ali čim se postavim tako, strah me prekida i preuzima... A sve vidin i svega san svjestan. Daj Bože da uspijen u ovome i daj da mi se na neki način olakša, bilo kroz rad s psihologom, bilo na neki drugi način.

Izgnanstvo

— Autor nepocesljan @ 15:41
U našoj državi je najgore bit objektivan. Najgore je reć istinu, najgore je bit iskren. Ako si istinski objektivan prema svim našim religijama ii nacijama, naćeš se na zoni izgnanstva. Ako Hrvatima i Srbima kažeš npr. da je Osmansko carstvo za svoje vrime bilo napredno i tolerantno, nazvaće te 'ljubiteljem muslimana'. Ako im kažeš da su htjeli komadat BiH, dobićeš istu etiketu. Doživija san da me se tako nazove, i ako je tako, čast mi je bit ljubitelj muslimana. :D Ako pak Bošnjacima kažeš da je i Alija bija nacionalista, da je Osmansko carstvo ipak provodilo neprihvatljive prakse i da su nemuslimani bili građani drugog reda, bićeš proglašen 'islamofobom, fašistom' i slično. Doživija san da me se i tako naziva, i ako je tako, ja ću svjevoljno bit islamofob i fašista. Kako god okreneš, naćeš se kao prognanik, neko nepoželjna osoba, neko koga triba protjerat. Naćeš se u zoni izgnanstva. Ali kad se nađeš tu, vidit ćeš da nisi sam i da ima još izgnanih koji razmišljaju ko i ti. Da ima još ljudi koji su dovoljno hrabri da vide da je car go. Zato ja biram da budem prognanik, jer je to puno bolje nego bit 'normalan, uzran građanin i sin domovine'.

Istina

— Autor nepocesljan @ 19:28
Kako dolazi do toga da nešto usvojimo i smatramo za istinu? Još ko dica nađemo se u situaciji, kad iz znatiželje se pitamo razna pitanja, šta je ovo, kako ovo, kako da je moguće ovo, kako funkcionira ono... Rodimo se znatiželjni, to je činjenica. Al kada se počnemo pitat o istini? I kako razvijemo mentalni sklop da utvrđuje šta je istina a šta ne? Još u plemenima, neke stvari su bile smatrane za istinite, dok druge nisu. Tako da ljudska potreba za istinom postoji odavno. Moj zaključak je da nam je kroz naš evolucijski rast bilo neophodno znat šta je istina a šta nije. Život nam je ovisija o tomu. Da znamo šta je istina, kakvi su zakoni svita oko nas, kako se ponašaju koje životinje, dalo bi se izvuć još tih kako, al ovo je dovoljno. Ali nije sve bilo u službi preživljavanja... Čovik je bija fasciniran sviton i po mom mišljenju ta ga je fascinacija dovela do prve umjetnosti: špiljskih crteža. Čovik je polako osvještava svit oko sebe i doša je do toga da zabilježi stvarnost oko sebe na zidu, obojenom slikom. Tu također moremo povuć paralelu sa traženjem istine, jer se u tom slučaju radi o osvještavanju određenih prirodnih fenomena.

Istina nam je, znači, bila neophodna da priživimo. Kako se društvo usložnjavalo, usložnjavala se i istina, kako su nastale prve civilizacije, razvijali su znanje iz astrologije, jedne pionirske nauke koja je opstala do dan danas! Samo zamislite koliko hiljada godina astrologija ima iza sebe kao nauka. Također proučavalo se kako vrime utiče na poljoprivredne usjeve, i slično. Iz astrologije je iznikla astronomija, kao moderna znanost. No do astronomije ima još puta za prevalit. U grčkoj filozofi su tražili odgovore za univerzalnim pitanjima poput prirode života, smrti i slično. Također, i u indijskoj civilizaciji se pojavljuju vede kao prvi vjerski spisi uopće, iz hinduističkih religija i praksi se izdvaja Budizam, koji je nasta jednom pravom revlucijom ,Sidharta Gautama, poznat kao Buda (što znači prosvijetljeni), koji ukida klasni sistem, negira postojanje Božanstava, čak i postojanje individualne duše, izdvojene od ostalog svita. Židovstvo iđe u drugom smijeru, kroz monoteizam, koji preuzimaju kršćanstvo i islam. Također i stare paganske religije su tumačile svit svojim istinama, prije ovih modernih.

Na istinu cili srednji vijek monopol imaju religije, dok u kasnom sredjem vijeku se počinje javljat nova formula istine: znanost. I uistinu, znanost, od kad se pojavila, je dala fantastične rezultate. Od svih sistema traženja istine koje san naveja, znanost je daleko najsuperiornija, jer ima rigidne kriterije prije nego se nešto dokaže kao istinito. Znanost je zadužila svit i u samo par stoljeća nas izvukla iz stanja u kojem smo živili tisućljećima. Naravno, nismo tisućljećima živili u potpuno istom stanju, ali napredak u zadnjih par stoljeća je veći nego u par zadnjih tisuća godina. Ali i znanot ima svoje granice, a to su granice racia. Ono što je svatljivoo raciom, intelektom i što je empirijski dokazivo može bit znanje, dok sve ostalo ne može. Tako religijski mitovi i slično, se sa znanstvenog kuta gledanja, smatraju nevažećima, jer su to samo priče, mitovi, koje su ljudi smišljali u svom pokušaju svaćanja svita, dok nisu našli bolji način, a taj način je znanost.

Znanost je dobra i znanost triba ostavit kao kriterij za utvrđivanje istina koje se mogu dokazat, sad za sad. Međutim, postoje znanja koja znanost (još uvik) ne može istražit a to su lična, mistična iskustva. Iskustva ljubavi kao suštine svemira. Telepatija, vantjelesna iskustva, općenito sve što zalazi u domen znanja koje nije uvjetovano čulima. Tim znanjem se bavi duhovnost. I pod duhovnost ne mislin nužno i na religije, mada neko može bit religiozan i istraživat te teme. S vrimenon, istina se usložnjava, i sada se još uvik istražuje šta je istina a šta nije. Također, u vladavini prava, utvrđuje se istinitost prilikom počinjenja nekog zločina i slično. Istina je krajnje složen pojam, i danas imamo istina koliko hoćeš, svak ima svoju istinu o raznoraznim temama. Pa čemu onda i danas tražimo istinu? Moj odgovor je da je tražimo iz čovikove prirodne potrebe da zna. Iz znatiželje. A i iz želje za sigurnosti, jer kad znaš, sigurniji si nego kad ne znaš. I šta vi mislite, da li je ovo što ja pišen istina? :D

Mesijanizam

— Autor nepocesljan @ 14:33
Mesijanizam uglavnom dovodi do katastrfalnih posljedica. Što više čovik viruje u svoje 'veliko' poslanje na ovom svitu, to je veća šansa da će zagazit u stranputicu, ili u još gorem slučaju, u ludilo. Najveća zla koja su činjena, činjena su u ime onih čije je poslanje bilo ogromno.

To su ratovi u ime ljudi koje je Bog postavija za kraljeve, kojima je Bog da da vladaju u njegovo ime. Jedna blogerka je, davno već, na jednom postu rekla kako sva zemlja na svitu pripada Bogu, i kako je na njemu da je dane onome ko će njome najbolje upravljat. Još fali neko ko će zaključit da je Bog baš njemu da to poslanje i imamo džihad, koji ne prestaje. A ako se nađu dvojica sa istim poslanjem od Boga, kuku ga nama, jer prvo će zaratit jedan s drugim pa onda sa svima ostalima, koji ne viruju u njihovo poslanje.

Druga vrsta zla ovoga tipa je svjetovno poslanje. Takvi su npr kultovi ličnosti, velike vođe i slično. Oni mijenjaju Bogove kultom ličnosti koji su izgradili sekularno, i o tim kultovima ličnosti nema mista za raspravu, nego jedino slijepo štovanje dolazi u obzir. Jer to su naši osloboditelji, dobročinitelji, čobani bez kojih mi nikad ne bi mogli živit. Svako preispitivanje kulta njihove ličnosti završava u gulagu, ili na golom otoku.

Kad se sabere i oduzme, ljudima triba vira u nekoga ko im je spasitelj. Triba im vira il u Boga koji će ih spasit, ili u ljude koji su spasitelji, bilo u ime Boga, ili u ime klasne borbe itd. I ljudima nema ništa draže nego da svoju sigurnost projiciraju u vođe izvan njih samih, kako oni ne bi bili odgovorni za svoje živote, nego Isus, Muhamed, Tito, Kim il sung il ko već drugi. Pritom ne mislin da neki od ovih ljudi nisu bili stvarno vridni, Isus i Muhamed su bili, donekle je bija i Tito, nego naglasak je na virovanju i pridavanju svoje moći tim ljudima. To je u principu idolopklonstvo.

I da, malo san zastarija kad spominjen Titu, današnji velikani su Milošević, Tuđman i Alija, barem kad se našim prostorima radi.

Što je veće uvjerenje u svoje poslanje, to će se osoba sa mesijanskim kompleksom beskrupuloznije borit za svoje ciljeve i apetiti će joj biti veći. U svom ludilu, možda neće nikad ni prestat ratovat. Tu mogu navest Hitlera, koji je ratova do potpunog sloma. A sad, s druge strane, šta je ssa svim karizmaticima koji su svojim životom neizmjerno zadužili naš svit. Šta je sa Isusom, Muhamedom, Budom, Lao Ce-om, šta je sa Martin Luther Kingom, Ghandijem, Nelsonom Mandelom, Teslom i svim znanim i neznanim ljudima koji su se borili za bolji svit. Da li su i oni imali poslanje?

Ja virujen da jesu. Al njiovo poslanje nije urezano njihovim rođenjem, niti su oni ikad tražili da ih se slavi i obožava. Ja virujen da su imali poslanje, pa možda mogu i povuć ovo za rođenje, možda su se rodili sa preddispozicijama za velike stvari. Ako je takvo nešto moguće. Bilo kako bilo, oni su bili veliki ljudi koje će povijest pamtit i oni su ono svitlo u mraku, što svitli za sve ne koji još traže svoj put. Takvi kao oni se često nađu u suprotnim stranama sa ovim koji viruju u svoja poslanja da vladaju i da gaze po kome hoće i kako hoće. I nažalost, često umiru od ruke takvih.

Tako imamo dvi vrste ljudi sa poslanjem, oni koji su tu da čine svit boljim i one koji u svom ludilu, ne vide da uništavaju sve prid sobom, čak uključujuć i vlastitu budućnost. I da naglasim, nije zlo jedino mesijanizam. Zlo ima puno pojavnih oblika, a mesijanizam je samo jedno od njih.

Uiverzalna istina

— Autor nepocesljan @ 01:47
Ovaj post pišem inspiriran jednim razgovorom u komentarima. A to je pitanje: Šta je znanje i postoji li univerzalno znanje, postoji li istina jednaka svima? Za moje pojmove ima više vrsta znanja. Postoji znanost sa svojim teorijama i konceptima, znanost je racionalno znanje, ona predstavlja maksimum koristi koju možemo dobit korištenjem se našeg razuma. Za znanost su bitni dokazi, to jest istine potvrđene empirijski. Međutim, i takvo znanje je uvik subjektivno, jer ne postoji univerzalni kriterij po kojem se moremo orjentirat u ovom pitanju. I znanost se stalno razvija, raste, priznaje svje greške i to je super. U svakodnevnom životu današnjeg čovika znanost igra nesagledivu ulogu, i da je nije bilo živili bi još uvik u srednjem vijeku.

Druga vrsta znanja je znanje stečeno iskustvom. Mogli bi to nazvat i 'mističnim znanjem', mada ta riječ vodi u krivom smijeru, jer 'mistično' zvuči kao nešto konfuzno i nejasno. I ono i jest takvo, ali samo onima koji ga nisu iskusili. Oni koji su ga iskusili znaju da je takvo znanje pravo otriježnjenje od deluzija u kojima živimo, pa i umiremo. Tako npr iskustvo ljubavi koja je suština svega što postoji spada pod to znanje. Kvaka je, što i znanost, posebno fizika, nastoje doć do odgovora šta je u suštini svega. Samo, fizika i duhovost ne pričaju istim jezikom. Al fizika je zadužila i duhovnost otkrićem svemira u kojem živimo, u današnjoj duhovnosti svemir ( ili Svemir) igraju bitnu ulogu i ta spoznaja svemira je unaprijedila i duhovnost. Jer sad se osjećamo kao jedno sa svemirom, smatramo da je svemir živi organizam kojeg smo dio i slično, ukratko, tu je znanost uticala na duhovnost.

Bilo je i obrnutih primjera, pogotovo iz vrimena renesanse, di su se ljudi nadahnuti vjerom bavili znanošću i dolazili do novih spoznaja.

Ono što se ja pitan je to, da li postoji istina koja je jednaka svima? Po mojoj logici, istina je jedna i jedina, i ne ovisi o našoj percepciji. Recimo za primjer život poslje smrti. Monoteističke religije vjeruju da iđemo u raj il u paka. Budisti i Hinduisti da se reinkarniramo. Ateisti da nestajemo. Ne mere sve istovremeno bit tačno. Ali opet ovisi od svačije percepciije koju će istinu usvojit kao svoju. Zanimljivo je razmišljat u budućnosti, oće li se odgovorit na ova suštiska pitanja, ili će ona zauvik bit bez odgovora... Ko zna kako se to uopće razvija, možda kad čovječanstvo kad dosegne jedan stadij, se urušava samo od sebe i kreće ponovo od nule. Možda se svemir konstantno raspada i ponovo rađa. Bezbroj mogućnosti postoji. Sad za sad meni je dobro što postoje različita vjerovanja, možda je najlipše i da ostane tako.
«Prethodni   1 2

Powered by blog.rs