Sjene iz djevočicinih snova

Pravila igre

— Autor nepocesljan @ 19:44

Gledan na fejsu neke starije slike. Vrimena u kojima san bija sritan, bar u priliku sritan, jer uvik san ima svoje boljke koje su me pratile. Prije nego se je to sve naglo slomilo. Sjećam se kad san, nakon što se polomilo (a nakndadno san vidija da se ništa nije polomilo što već nije bilo puknuto), bija u izrazito lošoj percepciji. U svemu san vidija svoju vlastitu propast. Bila je opipljiva. Moj život je bija gotov. Ne mogu ni unić dalje u taj osjećaj, dolazi mi da mi je rano o tome pisat. Jer još uvik nisan pobiga iz ralja svojih demona. Međutim sada san otvoren. Percepcija mi se otvorila. Nema priče o takvoj zatvorenosti kao tada. Tada san jednostavno živija u jednom svom balonu u kojem se nije nudila ni jedna opcija nego propast. A to je balon u kakvom većina ljudi živi. Prijatelj mi je jedan npr reka, da se njemu desi šta i meni se desilo, da dobije nistagmus, da bi se on najvjerovatnije propija i posta alkoholičar. Nistagmus je neurološki poremećaj koji san razvija i koji je po medicini neizlječiv, a simptomi su užasni, za vas koji me ne pratite baš detaljno. Kad mi je dolazilo da se izvaljan u kafiću i kad san to uradija, prijateljica mi je rekla da bi ona na mom mistu poludila. Sad mi je nistagmus poprilično zaliječen, po mom mišljenju, zato što je psihosomatski i jer san ja uša psihički u energiju koja stvara moj nistagmus. Moj nistagmus je u biti moj psihički poremećaj, koji se nije moga drukčije ispoljit nego kao bolest, jer san ja tom dijelu sebe zabranija da se ikako drukčije ispoljava. Tako mišljenje iman za mnoge bolesti, mislin da in uzrok može bit u psihi, ali da osoba što svjesno što podsvjesno, svoje probleme potiskuje i onda se konflikt iz psihe nema kako drugačije izrazit nego kao fizička bolest. Sad trenutno san u situaciji koja je izuzetno zajebana. Disocijativni poremećaj koji iman, je užasan za živit s njim. Ali ipak, percepcija mi je puno bolja nego prije par godina kad san život vidija ko propast. Vidin opcije. Osjećan širinu. Osjećan svu moć svemira i prirode, da me obujme. Spreman san na kompromise. Spreman san na to da stvari više nikad neće i ne tribaju bit iste. Međutim, ne mogu sebi obećat da ću se izvuć iz ovoga pod svaku cijenu. Mada savršeno dobro razumin ovu igru, iz nedaća koje su me snašle san izvuka duboke uvide o ovoj igri koju igramo, ali neke poteze još nisan spreman napravit. Ostaje mi živit i borit svakodnevne borbe dok se nešto već ne pokrene. Jedno znam, sve, baš sve je Ljubav. I Ona je dublja od smrti. I Ona smo mi. I Njoj se vraćamo. Zapravo od Nje ne možemo nikad ni otić, možemo samo, ko što Rumi kaže, zablokirat kanale kojima ona u nas teče.


Powered by blog.rs