Svoj sadašnji post ću napisat o jednoj velikoj prekretnici u svom životu. Bilo je tu, u mom životu puno preokreta, za jednu mladu osobu (neću bit lažno skroman) poprilično, vjerovatno i puno više nego kod nekih drugih ljudi s mojim godinama. Anksioznost me prati od srednje, a sa nekih 24 otprilike, ne da mi se sad ciljano gledat točno u kad, san dobija jedan neizlječiv neurološki poremećaj: nistagmus. Ja, prije nistagmusa, san vrvija energijom. Studira san u Sarajevu i radija san stand up komediju, bija san sav u filmu da ću se bavit stand up-om, kritizirat društvo, uživat, da ću se odselit u Berlin i radit stand up vani, na engleskom... I onda san jedan dan dobija nistagmus. I život mi se pretvorio u potpuni užas. Zadnje dane u Sarajevu san jedva vidija na oči, smetalo mi svitlo nenormalno i u roku od par dana san se vratija kući, sav konfuzan. Kući san bija pokriven peškirom po danu, koliko mi je smetalo svitlo. Smetnje koje san dobija nisan prihvaća, i jako loše san se nosija sa svime šta se dešavalo. Bija san suicidalan i samosažalijeva san se. Tu i tamo bi otiša u Sarajevo, posjetit staru ekipu i bija bi sav u boli, neopisivoj životnoj boli, kad bi se vidili i rastajali. Ko nije iskusija takvo nešto ne mere razumit. Jedno jutro san se probudija i samo san osjetija misao: "Moj život više nikad neće bit isti." Tu misao nikako nisan moga prihvatit, pod svaku cijenu san se tija vratit svom izgubljenom životu. Radija san sa psihologinjom na tome da prihvatin stanje, da se borim, ali bija san na rubu da odustanen. Proba san nastavit faks, nije išlo. Mora san priznat sebi da ne mogu. Bija san slomljen, i osjeća san se slomljeno. I onda se desilo nešto. Moj stari gazda iz Tučepa, kod kojeg san prodava kukuruze na plaži me nazva da dođen radit. Ja san bija praktički siguran da neću moć. Kad se sitin sad toga, bolno je koliko je meni to bilo teško. Ali nakon dugo vaganja, ja san odlučija da oću, da ću prihvatit taj poziv. Iako san zna da 90% neću moć radit, odlučija san otić. I nekako san otiša, sve mi je smetalo, bilo je užasno, i nisan moga radit. Ali steka san neke nove ljude. Doživija neke nove lipe trenutke. Na kraju, radit nisan moga, ali san dobija nešto što mi je tribalo. Vidija san da i sa nistagmusom mogu uživat u životu. Kad san to doživija, odlučija san da, ako se neko "čudesno" ili radije rečeno, medicinski neobjašnjivo izliči, da mogu i ja. I tu san poša na put samoiscjeljenja. Nakon nekog vrimena san uspija smanjit simptome nistagmusa, hvala Bogu, prošli su nekako spontano, sami od sebe, većina simptoma. Također san ima doživljaj Ljubavi, kozmičke, bezuvjetne Ljubavi... O tome san puno puta pisa pa se neću ponavljat. Taj doživljaj je bija nešto neopisivo lipo, a bilo je doživljaja prije toga što su vodili ka tome. Ja san uvjeren da mi je taj doživljaj otvorija kanale za samoiscjeljenje... Da mi se energija probudila. Od tada otprilike mi ne djeluju ni psihijatrijski lijekovi, i ja bi stavija ruku u vatru da ne djeluju jer mi se s tim doživljajem Ljubavi probudila energija. Jer znan kakav je osjećaj bija prije dok su djelovali i kakav je sad. Ali to je već druga tema. Ukratko, što se tiče mog životnog puta, da nisan tada prilomija i otiša na taj posa, ko zna di bi sad bija. Ne mogu ni opisat koliko je to bila teška odluka, ali skupija san muda i donija je. Sad trenutno skupljan snagu za novu prekretnicu... Polako je i privazilazim. Ali, sve u svoje vrime. Na kraju mogu reć, da san naučija i vidija da čovik more bit slomljen i sastavit se još bolji nego prije što je bija i da ona misao da mi život više nikad neće bit isti, sad kad gledan, znači da more bit još bolji.
Kad gledan život, nekako mi se miša logika kaosa i reda. U jednu ruku mi djeluje da od vrste do vrste ovisi kako se razvijamo, i djeluje mi da smo mi ljudi kao bića na jednoj točci di smo najrazvijeniji i da smo sposobni za (samo)spoznaju i za prosvitljenje. Kad tako gledan, pojavljuje mi se neka logika reda u prirodi i u stvarima. Onda opet, s druge strane, sve je tako divlje i kaotično. Svaka vrsta ide nekim svojim putom, i mi ljudi smo u biti malo razvijenije životinje, imamo kožu, meso, dlake, jedemo, seremo, itd, nema mi nekog reda koji mogu uočit. Možda postoji kozmički red il nešto, al istinski, mi jesmo vrsta sposobna za prosvitljenje. Sad neće svak smatrat da je prosvitljenje isto iskustvo kao što će neko drugi mislit, ali neki oblik izlaska iz patnje možemo iskusit. Također, sam mogu potvrdit da je moguće uć u duboke uvide stvarnosti oko nas. Mi ljudi smo sposobni za jako visok nivo inteligencije i introspekcije, što nam koristi k tome da promatramo sami sebe i kultiviramo one strane nas samih koje želimo. Ako želimo spoznat stvarnost, možemo, samo, fazon je u tome da svi spoznajemo nešto karakteristično za nas. Ali imamo moć spoznaje svemira, svojom sviješću, ne samo tehnologijom. Sad pitanje je kako će se evolucija ljudske vrste nastavit? I kako će se nastavit život na ovom planetu? Tu naginjem kaotičnoj varijanti, mislin da svaka vrsta ima zaseban put, i da će jednom neke druge vrste doć na neki svoj visoki nivo razvoja, koji će bit ekvivalentan ovom našem sad. Samo di ćemo mi bit kad se to desi? Na to ne znam odgovor.
Jer ga ja želim tako gledat.
https://www.youtube.com/watch?v=Fm72DPJCX58
Nebo se vrti i neodoljivo nas vuče da i mi zaplešemo. Zvijezde koketiraju svojim žmirkanjem. Planeta se okrće za još jedan krug, dok mi stojimo čvrsto na zemlji, u iluziji ravnine. Zov prirode budi divljinu u nama, ptice pjevaju nekim davno zaboravljenim melodijama, i vuku nas u sitne šumske staze kuda se smucaju razna bića, di vile pletu kose i di plešemo s njima, Orlovi dolaze da nas draže svojim letom, znajuć da su oni ti koji su sretnici što su rođeni da lete. Međutim, i mi ljudi možemo letit. Možemo se vinut u nebesa i možemo postojat, kao prostor, ne pitajte me kako, jer vam te tajne neću reć! Svemir udara u svoj bubanj i vibracije se šire u talasima, na koji plešemo, plačemo, gušimo se, ali ista energija dolazi, kako god mi reagirali. U konačnici, do reakcije je. Rijeke teku, mora se pune, mi, siti od ljeta, preplanuli od sunca i izmasirani od vode, trčemo po stazi uz rijeku... Djetinjstvo ode dok se osvijestiš, ono kasnije šta ostane, ostane nama svjesno da odživimo svoje i otplešemo ovaj ples do kraja.
https://www.youtube.com/watch?v=9G3VOjFUe48
Dok pišem, čežnja mi se u srcu rađa. Čežnja raste. Da se usudim. Da iskoračim, da budem kompletan. Ali ne mogu. Ne mogu jer znam kad pustim da ću počet razbijat i vikat, jednostavno ne mogu... A čežnja je jaka, baš jaka. I uvik dolazi po noći. Bože, ako te ima, daj mi neki prihvatljiv način da priđen ovo svoje. Neki koji ću moć. Pokaži mi neki način, miran, bez destrukcije i iskoračiću sigurno. Ako triba i čekaću, koliko god triba čekat.
Jedna od pluseva mog stanja, dugoročno gledano, od kad san dobija nistagmus pa na ovamo sa sadašnjim (a i prošlim) psihičkim zavrzlamama, je to što san, ekšli, upozna svoje roditelje. Pa i sestre, al najviše roditelje. Moj ćaća ima lip osmijeh. Blag. Raduje se kada kumbre jedu kukuruz skupa sa našim kokošima. Raduje ga rast biljaka. Raduje ga kad mene vidi. Inteligentan je, mada preoprezan i generalno, po dosta toga i nazadan. Ali nazadan u smislu da ga strah sputaje previše. Podcijenija je sebe i svoje mogućnosti u životu i tako je proživija. Al opet, njegov osmjeh govori sve. Mater mi je ujedno snažna, ljuta, a i nježna žena. Pristupačna je i srčana. Lako zaplače. Ima odličan smisao za humor, vjerovatno san i ja svoju povuka na nju. Danas, kad smo molili baš san ih gleda i bija san zahvalan. Na svima njima. Ipak, jedino su oni dvoje ljudi koji su meni dali život. Boli me... Boli me. Al tako je kako je.
Kakvi ste vi sa familijarnim odnosima? I pozivima na viber i whatsapp, pričanjem s sestrama, braćom, ćaćon, materon...? Ja za te stvari naprosto neman volje. Doduše, sad san kući, al da san nešto bliskog mentalnog sklopa mojima, nisam. Crna san ovca. Kad me sestra koja je udata zove na mobitel zamanta mi se, stvarno neman živaca pričat neke priče priko mobitela. Iako mi je sestra u pitanju. Nismo bliski. Sa nekim priajteljicama mogu pričat i satima, ali sa rođenom sestrom neman tema za 15 minuta. Msm nije da ih ne volin, volin sve moje, ali nismo isti tip ljudi nikako. Doduše, ovo kako su mi se odvile stvari u životu me natjeralo da s obitelji razvijen dublji i bolji odnos nego prije... Prije je bilo ko u onom vicu: "Nestalo je interneta pa san malo popriča sa svojima. Fini neki ljudi." :D Doduše, malo je i do mene što san mrzovoljan, prije san bija angažiraniji oko nećaka i to... Nadan se s vrimenon da ću opet bit takav. Roditelje san upozna. I fakat, mogu reć da dosta ljudi odraste a da ne upozna svoje roditelje a ni oni njih. To je plus za ovo što san prisilno završija kući. Sad je vakat da oden od kuće, što ne mogu iz razloga o kojima počesto pišen, pa ću ovaj put priskočit. Zadnjih dana mi je ćaća slabo. Bija je na pregledu, savjetuju mu operaciju srca, on smatra da je ne bi priživija pa neće da se periše. Sad je kući i dosta je slabo. Nadan se da će još poživit. Za 8 dana me je kod psihologinje... Nadan se da ću ovaj put se bolje sporazumit s njom... Potrudiću se da joj dočaran svoje stanje i biće fino ako me ne bude prekidala. Toliko očekujen, a dalje, vidićemo. Za druge opcije, za sad neću ništa, ali ako dođe stani pani, opredijelit ću se za nešto. Tako.
Nešto mi je zadnjih dana prolazilo kroz glavu, vezano je za seks. Zanimljivo je šta nas sve pali u seksu. Sićan se kad san čita jedan članak u kojem su ljudi opisivali šta ih pali. I tu je bilo svačega, meni je ostalo u pamćenju, jedan lik koji je opisiva kako voli vozit biciklo i kako ga uzbuđuje to što će ga žena baš s užitkon slušat o tome kako mu je bilo dok se je voza s biciklom. U biti, nas kod partnera pali to da taj partner hoće baš nas, da smo baš mi ti koje on želi. Ovdje, u ovom tekstu ću se skoncentirat na muškarce i njihovu psihološku stranu seksualnosti, žensku, s obziron da nisan žensko, ne poznajen toliko. Kod muškaraca stvar ide tako da nas pali da žena hoće baš nas. Zato tog muškarca iz članka pali što će njegova žena slušat o njegovom vozanju, jer mu to znači da je on "taj", on je željen, njega ona želi. Evolucijski, kad gledamo kod životinja, mužjaci se bore da baš oni budu ti koji će se parit sa ženkama. I sigurno je dobar osjećaj to što pobjednici budu baš ti koji će se parit sa ženama, da baš njih žene žele. Mislin da je korijen privlačnosti, barem sa muške strane u tome, u tome što kad nas žena želi baš vakog kakvi jesmo, znači da smo mi njen alfa mužjak, da smo mi ti koje je ona odabrala. Danas je društvo tako služeno, pa i seksualnost je poprilično se promijenila, ali ja mislin da je ovo o čemu pišen u biti i dalje ta korijenska privlačnost, da žena baš želi nas. Sa usložnjavanjem društva i s tim kako mi postajemo kompleksniji se širi dijapazon stvari koje nam mogu bit privlačne, tako npr mene more ložit da žena voli moju poeziju il tako nešto, ali korijen je isti, ako želi mene, ja san njen alfa. Uostalom, seksualnost i regulira taj reptilski dio mozga, mada mislin da kod ljudi igraju ulogu i ostali faktori, i emocije i intelekt, svašta nešto što nas pali. Jasno, ovde pišen o seksu i seksualnoj privlačnosti, ne o vezama i ljubavi na taj način. Tu su u pitanju brojni drugi faktori. Toliko o ovome, neću širit temu, a za žene, volija bi da neko napiše šta misli o tome zašto se žene osjećaju privlačno muškarcima. Bilo bi mi zanimljivo čitat. Možda je i kod žena isti fazon, da su one alfa ženke koje muškarci žele, ali ne znam.
Ima nekoliko san o ovoj temi napisa i pjesmu... Sad mi se ne da tražit ju. Radi se o boli. Jednoj plemenitoj, životnoj boli. To je bol ko rezultat gubitka. U biti, svaka bol je možda rezultat neke vrste gubitka. Međutim, ova bol je plemenita. S životom, kako odrastamo, starimo, ta bol se recipročno povećava. Sve više stvari gubimo, kako starimo gubimo i neke drage ljude, s kojima nestaju i dijelovi nas... Život nosi bol, jednu duboku, životnu bol. Ta bol je rezultat znanja da u biti ništa, al ama baš ništa na ovom svitu nije naše. Sve što mislimo da imamo može nestat u tren oka. Kuća može izgorit, može ju srušit potres, prijatelji mogu poginit ili se svojevoljno udaljit od nas, od roditelja se svakako rastajemo... Također, ima još jedna bol, bol koja je sigurna kao dan. Tu bol donosi smrt. Naša smrt. Duboko, intuitivno znanje da jednog dana odlazimo s ovog svita i da sve što držimo u rukama poliće s njih kao golubica, i odliće, u daljine... Znamo, da jednom sve što imamo ostavljamo. Ta bol je plemenita, i u momentima najveće ljubavi san baš osjeća i tu bol...
Prijatelj mi je napravija album, za sad su objavljene tri pjesme, evo vam stranica na fb di ih možete nać:
https://www.facebook.com/zhuledinsky
U nekom san lošem stanju... Nije mi legla nova psihologinja... Mada probaću radit na njen način, iako mi djeluje uzaludno. Ja se moran naučit prepustit. Potpuno prepustit. A ne mogu jer mi dolazi da razbijam stvari po kući... Tako mi je već evo tri godine. Mislin minjan se ja, ali zapeja san na toj točci... Grupnu terapiju ne mogu ić, zbog polciijskog sata, ne stignen se vratit kući. Koliko god ovo bilo loše za čut, a znan da je brutalno loše čut tako nešto, volija bi da se mogu roknit... Mada, znam da to nije rješenje. Od sebe se ne može pobić. Nisan ateista, virujen u neki oblik reinkarnacije, ukratko, kad bi se ubija, nakon smrti bi se opet inkarnira negdi di bi bija ja, i ima bi sve probleme koje iman i sad. A sit sam... Sit sam svega, vjerujte mi. I beznadno se osjećam, i ne znan šta da radin naprosto... Razmišljan da proban tražit veze da se hospitaliziran u Zagreb, ali to ima višestruke mane... Prvo je što ja ne znan kako bi sam bez ikog poznatog izdrža, jer bi me prala panika i mislin da bi puka, otiša u psihozu. Drugo je što je i to u Zg psihijatrija ko i vamo... Lijekovi mi ne djeluju, ne bi djelovali ni tamo jednako kao ni vamo. A s druge strane me je strah psihijatrija jer mi je dolazilo da naudin nekome i potpuno izgubin kontrolu nad svojin ponašanjem... Začepija san sve izlazne rupe... A sam, ne znan kako ću sam. Da mi je negdi to naučit. Opredjeliću se za neku od opcija već. Trenutno san usran, a ne znan iman li papira... Možda ja krijen od sebe razloge zbog kojih mi se razbija, i možda do toga mogu doć, ne znan. Previše je ovo moje stanje čudno... Al ja san izborija dosta borbi već u životu, koje su bile žešće teške. Držite mi fige da izborin i ovu. Neman alternativu, moran je izborit.
Želin da se ispostavi da mi je nova psihologinja ok. I da ima smisla radit s njom. Inače, ja san jako tvrdoglav i tvrdoglavo san ko sivonja zapra u jednom pravcu. U pravcu u kojem teško da mogu ić. Skoro je pa nemoguće. Znam da je napredak u konačnici na meni, ali opet, za nešto valjda služe i psiholozi. Valjda mi more pomoć, donekle. Pre rano pravin analize, ženu san vidija tek jednon, nakon seanse san oko tjedan dana bija dobar, ali kako je mogu vidit tek u idući utorak, što je 12 dana nakon prve seanse, oduljilo mi se. Počeja san bit negativan i mislit da je svejedno jel joj idem il ne idem... Mada, nije baš tako. Ona mi je rekla sad prvi put da je napredak do mene, ona mi je samo ogledalo. I znan ja da je tako, ali opet nekako mi mora moć pomoć. A neman ideje kako. Oduljilo mi se to viđanje s njom, a tek smo u fazi upoznavanja... Već provlačin ponovo iste loše misli koje san prije povlačija... Ali naučiću ja već s tim, dok je ne vidim opet i dok se ne upoznamo.
Za grupnu terapiju, ne znam oću li moć ić. Ako se grupa sastaje jednom tjedno, a ja uz to dva puta misečno se viđam sa psihologinjom, to je 6 puta da bi me tetka tribala vozit. Ne mogu tolike kilomentre svalit na nju. Mada bi ona možda i pristala na to, kad bi ja tija. Ali neke stvari ne triba radit. A sad, ako se grupa sastaje jednom u dva tjedna, onda je ok... Vidiću još sve. Samo, sam sa sobom, ovakav, teško mogu nać izlaz. Mora mi neko pomoć, a valjda mi i more neko pomoć. Lijekovi ne djeluju, rezistentan san na njih, što mi je iskreno i drago, tako da jedino preostaje nekakav rad na sebi... Inače, u kući mi jedino vozi ćaća, koji je dosta slab i star, a tetka za jedan put da me odvede u Široki mora proć vožnje sveukupno oko 4 sata. Iz Imotskog po me, pa u Široki, pa nazad do mene u Ljubuški i odatle u Imotski. Tako da, nije fer da je toliko rastežen. Možda nešto i izleti i nađe se neko rješenje... Možda me ćaća more dva put misečno vozit... Još ako BiH uvede obavezan PCR pri ulasku iz Hrvatske, onda od tetkine vožnje nema ništa.
Ne znam. Želin izać iz ovog začaranog kruga, istinski želin. I volija bi da mogu radit i sa ovon psihologinjon a i grupu. Daj Bože da se nađe neki način... Vidiću. Za početak, mogu se učit strpljenju u radu sa ovon novon psihologinjon. Strpljenje dok dočekam novi termin, kad već nismo još počeli radit, idući termin je još čisto upoznavanje. Ali doće i do rada, aBd.
Jedan od prijateljstava koja se izgube, ali ipak ih se nekad sitiš je i moje prijateljstvo s Mirelom. Kad san tek doša u Sarajevo, zna san nešto ljudi, ali nikoga da se s njim baš družim, izuzev, naravno, mog cimera koji je doša sa mnom iz Ljubuškog. Ja i Mirel smo se upoznali negdi na faksu, i iskreno, ja se sad i ne sićan kako i kad točno. Uglavnom počeli smo se družit. Bili smo mladi i napaljeni, pa smo dosta pričali o seksu. On je bija sportski tip, trenira je nešto, bija je atletski građen, mišićav, ono, privlačan tip. Ispriča mi je o jednoj ženi, koja je mlada ostala bez muža, poginija joj je, i nakon toga je neko vrime bila sama. Živila je blizu njega i jednom ga zovnila da joj nešto pomogne nosit u kući. Kaže, rekla mu je da se nije seksala već baš dugo, i da joj je on privlačan. On je, jasno, prihvatija ponudu. :D Dalje ne moran ić. Ja san tada bija bez samopouzdanja i takvo nešto mi je djelovalo kao nevjerovatan podvig. A ima jedna zanimljiva stvar u našem druženju. Jednom smo bili na faksu u ekipi di je bila jedna pokrivena cura. Ja, iz Ljubuškog, nisan viđa pokrivene žene i nisan zna kako se triba ponašat s njima. Nas dvojica smo bili tu i onda smo otišli, i kad smo se pozdravljali, ja san okrećuć se, potapša tu pokrivenu curu po ramenu. Kasnije smo izašli vani, kad Mirel meni sav iznenađen govori: M!!! Ne smiješ dirat pokrivene cure. Ja gledam i pitam ga: Stvarno? On govori da, ne smiješ, to se ne smije radit. Ja sav izgubljen šta ću sad. On mi govori vrati se i izvini joj se. Ja kontam, neugodnjak mi je vraćat se sad tamo, ajde nek ostane na ovomu, neću je više nikad dirnit i gotovo. A kakav sam, još bi joj se otiša izvinit pa bi opet smetnija i potapša je. :D I tako ja ostanem, tu vani. Iskreno, zanimam me šta je prošlo kroz glavu toj curi kad san je ja dotaka. Sigurno se je šokirala. Možda je mislila da to radin namjerno. Ne znam. Kasnije kad smo se družili bila je fina i prijateljski nastrojena. S Mirelom san se još družija. Savjetova me je kako bi triba nać curu. I on je tija nać curu. U mom totalnom sarajevskom početku, Mirel je u biti prva osoba koju san upozna i koja mi je bila prijatelj, pa makar i na kratko. Jednu san i pjesmu bija napisa o njemu. Kasnije smo se razišli, ne sićan se kad ni kako. Kao i kad smo se upoznali. Pjesmu san negdi zagubija. Al evo, zanimljivo mi ga je se ovako sitit. Mirele, di god da jesi, pozdravlja te tvoj M.
Sjedim u kupeu u vlaku. Pored mene novine, tjednik neki, ne vidi mu se naslov. Desno dedo spava, dok ispred mene sidi žena sa dvoje dice. Žena puši cigaru za cigarom i priča o svom životu. Slušam, povremeno, a povremeno se pravim da slušam. Prepričava zanimljive događaje o svojoj komšinici. Kako je bila s prvim mužem par godina i dobila dite, ali nije njoj smetalo kad ju je on ostavija. Imala je ona jednoga drugog koji joj je bija na mapi. Znaš, onako mi reče, njoj je sad možda i bolje. Ima još dvoje dice, troje sve skupa. Priča žena entuzijastično dok jede neku pitu. Pa svako malo napravi pauzu za cigaru. Vozim se već par sati. Kupe je stariji, malo su sicevi izlizani, ali ima neki šarm, neki osjećaj da je to jednon bila vrhunska klasa vlaka u svoje vrime. Vlak ostarija kao što i ljudi stare, izližu se, posijede, dobiju bore, teže funkcioniraju, ali ako su kvalitetno ostarili, ugođaj s njima može bit puno ljepši nego s nekim mlađim, ili ti ga u ovom slučajevu u ovom vlaku je bilo bolje nego u novijem vlaku. Vlak se polako drmucka, kako prelazi brdovite predjele, žena i dalje priča, a dedo se probudio i počeo čitati novine. Nakon nekog vrimena, nije mi više bilo do priče, pa san se počeja pravit da spavan. Žena je samo nastavila priču dedi meni s desne strane. Govorila mu je o tome kako je teško bit roditelj i kako njeni susjedi odreda ne odgajaju dicu kako triba. Dedo ju je sluša i tu i tamo bi ubacija poneki komentar. Reka joj je da on nikad nije bija roditelj, a sad mu je ža, kad je stariji. Bilo bi lipo imat dicu. Žena je nastavila priču o tome kako nije lako bit roditelj, ali da se ne triba tim zamarat, govorila je to sve intenzivno pušeć i opominjuć dicu kako da se ponašaju. Ja san ju promatra. Njeno ponašanje bilo je poprilično prirodno. Nije se puno sekirala da li dicu odgaja kako triba, ponašala se je mahinalno, i tako je i živila. Imalo je neke čari pratit je kako se ponaša. Lako je bilo uć u njen svit jer ga je samo od sebe pružala, otvarala je sve ulaze u svoj svit i nije je brigalo kako će se ko prema njoj ponašati. Bila je živopisan lik. Dedo, s druge strane, je bija povučen čovik. Oprezno je pazija šta će reć i vaga svaku svoju rič. Nije djelova nešto posebno mudro. Izgleda je ko da je ostarija radeć iste stvari, vjerovatno na istom poslu i sad je u penziji, čeka iduću stanicu, a to je smrt. Nije doduše djelovalo da dedo čeka da umre, da je depresivan, ali je oko njega bila atmosfera smrti, jer je dedo zna da jedini novi uzbudljiv događaj koji će on doživit jest njegova smrt. Vozija san se u vlaku još neko vrime. Onda je došla stanica na kojoj žena izlazi. Povukla je za sobom neku hrpu kesa i sa dicon nekako ispala iz vlaka. Nakon par stanica izaša je i dedo. Ja san osta sam u kupeu, i vidija san da je vrime. Već se sva radnja odvila. Odlučija san u tom momentu da se probudin. I probudija san se. Bija je to još jedan dobar lucidan san. Bila je još noć, ima san par sati spavanja. Zaspa san opet, čekajuć da vidin šta ću sanjat.
Sinoć san priča s jednon prijateljicon i raspravljali smo o par tema iz znanosti. Jedna od njih je bila vakcinacija ili cijepljenje, dice i odraslih općenito. Iako razumin ljude koji se plaše vakcinacije dice, koji su skeptični prema vakcinama i koji se plaše njihove štetnosti, moran priznat da tu ima par stvari koje triba istaknit. Ako vakcine i mogu naštetit, ta šteta evidentno nije u tolikoj mjeri u kojoj protivnici vakcinacije ističu, jer inače bi imali pošast oboljele dice i odraslih. Ne cijepit dite je rizik, jer ga izlažeš zarazi od raznih bolesti bez kojih smo uspješno živili već solidno vrimena. Mogu prihvatit i da je cijepljenje rizik, ali u datom izboru, ja bi izabra cijepljenje diteta, jer mislin da je rizik manji ako ga cijepiš nego ako ga ne cijepiš. Svaćan i tendenciju ljudi koji žele da žive potpuno prirodno, ali mi već mijenjamo svoju prirodu, i to odavno. Ovisimo o stručnjacima na više polja. Ovisimo o doktorima da nam daju lijekove kad smo bolesti, o zubarima kad nas zub boli, političarima da nam vode države... Isto tako zavisimo od znanstvenika da nam naprave cjepiva kojima ćemo spriječit oboljenja. Potpuno prirodnog života nema, i to je dobro, jer priroda vrlo brutalno riješi stvar.
Ljudi koji viruju u teorije zavjere na prvu idu s negativnim stavom prema svemu, u svakom novom koraku društva vide prijetnju. Tako na primjer u koroni, na svaki novi soj koji je pronađen, neko će reć da nam nešto kuvaju i spremaju, da nas manipulišu, a s druge strane možemo zauzet jedan sasvim normalan stav, a to je da je pandemija van kontrole i da realno niko ne zna točno kako da se postavi da je zaustavimo. Ne mora se odma vidit neka velika ruka koja miče figure i zlokobno nam priprema neke nedaće. Mada, triban dodat da postoje oligarhije i lobiji koji žele nas manipulisat, tipa patentiranjem simenja, namjernim poskupljivanjem vakcina protiv korone i slično. Nije sve bajno, ali nema razloga da se u sveme što se dešava vidi neka velika zavjera. Triba uzet u obzir koliko bi ljudi ta zavjera tribala uključit, da je to praktički neizvedivo, tipa da je sve oko korone zavjera da nam smanje broj ljudi na planetu recimo. Ili da se uništi ekonomija, ili koji bi već bija razlog. Koliko ljudi bi ta zavjera tribala uklučivat, znači u svim zemljama, doktore, zanstvenike, političare i to sve odreda da niko ne kaže i da se niko ne predomisli pa da kaže tu "pravu istinu"? Jednostavno, teorije zavjere oko ovih pitanja, nisu uvjerljive.
Još jedna stvar koje smo se dotakli je bila GMO hrana. Ja iman negativan stav prema GMO-u, mada, kad smo pričali neke stvari su mi prihvatljive. GMO hranom se jednim dobrim dijelom nastoji pomoć siromašnim zemljama da prižive i da se riješi problem gladi u svitu. Sad, kvaka je, što je meni jednostavno odbojna ta ideja da se u gen tipa kavode/paradajza/rajčice ubaciva gen od ribe. Jednostavno je neprirodno i ne znamo šta radimo s tim, kakve posljedice to dugoročno more imat. Čita san studije u kojima su na nekoliko generacija štakora koji su hranjeni GMO hranom, uočene negativne promjene, ali koje se ukazuju tek nakon nekoliko generacija. Prijateljica mi tvrdi da nema dokaza da je GMO štetan, ja nisan toliko upućen u problematiku, ali mi se GMO definitivno ne sviđa. Mislin da je rješavanje pitanja gladi GMO hranom, zaobilaženje glavnog problema, a to je kapitalizam kakav imamo danas i nepravedna preraspodjela dobara. Da se napravi fer sistem koji bi omogućija pravedniju raspodjelu hrane, koji bi pomoga siromašne zemlje da se dignu na noge, ne bi bilo potrebe da se problemi rješavaju GMO-om. Ali u međuvremenu, dok mi borimo borbu s kapitalizmom, ljudi umiru, i ako GMO hrana može pomoć tim ljudima da prižive, onda podržavam.
Još jedna stvar koja se tiče hrane, su biljke uzgojene na staklenoj vuni, koje nikad je osjete zemlju, ni pravo sunce. Kojima se na kapaljku daje kemijski sastav koji im triba da rastu. Ja mislin da je takav uzgoj hrane čisti pokazatelj koliko smo se mi udaljili od prirode. Koliko nemamo osjećaj za prirodu, koliko mašinski gledamo na žive organizme. Biljci triba zemlja, triba joj da osjeti da raste u zemlji, da osjeća povezanost s njom, da osjeća svoju prirodu u kojoj raste... Jednostavno, biljka je živo biće, a ne stroj za proizvodnju hrane. Zamislimo čovika u uvjetima u kojima ne vidi sunce, u kojima ne može prohodat po zemlji, i u kojima ga hraniš smjesom u kojoj su mu sve potrebne stvari za tijelo. Kako bi se taj čovik osjeća? Ali jedne kriterije primjenjujemo na nas, a druge kriterije za druga bića. Ja mislin, barem se nadan, da ćemo se jednom vratit prirodnijem načinu života, u kojem će se čovječanstvo osvistit i biljke će se uzgajat s poštovanjen i prirodno. U kojem ćemo vidit biće u toj biljci koju uzgajamo, a ne samo proizvod. Nadan se da ćemo doć do toga da se ne hranimo GMO-om, i hranom uzgojenom na staklenoj vuni i slično. A u međuvremenu, nek se ljudi snalaze kako znaju.