Sjene iz djevočicinih snova

Sinoć san gleda: Wolfwalkers. Crtić, dugometražni, može za dicu a može i za odrasle. Prosto ne mogu da ne prokomentiran magičnost životinja i prirode. Dugo smo živili sa našim sustanarima na ovom planetu, uronjeni u svit, štovali smo ih, divili im se, bojali ih se. U mistici šume hodao je jelen, sa svojim rogovima, simbol transformacije. U magli je gledao na nas, tajanstven, neuhvatljiv. Vukovi su hodali okolo, ponosno vijući, i živeći sa nama, učili su nas lovu, učili nas preživljavanju. Risovi su se smucali i tajanstveno se krili u šumarcima. Cili svit je bija magičan, pun tajanstvenih sila koje tribamo otkrit, pun energije bića, životinja, biljaka... Osjećali smo ih, njihove duše, i plesali smo s jelenima, hodali s vukovima, jurišali sa konjima, letili sa orlovima, lovili sa lisicama, jeli sa jazavcima, slavili i kitili hrastove... Još donedavno bili su izvor naših fascinacija... Dok u jednom momentu nismo isisali život iz tih moćnih simbola i figura, i taj usisani život iskoristili za naš osobni rast. Povukli smo svoj "imago", odnosno projekciju vlastite psihe iz svita izvan nas nazad u našu vlastitu psihu. Malo po malo, kako smo tehnološki ovladali planetom, zaboravili smo na magičnost životinja i biljaka. Razvili smo se, ali sa isisavanjem svog imaga iz okoline, pogrešno smo zaključili da u svitu izvan nas nema ničega zanimljivog. A ima. Sve životinje i biljke imaju dušu. Sve su nevjerovatne, i cili svit je pun energija koje isijavaju iz nas, životinja, biljaka... I dalje imamo potrebu za tim povratkom prirodi, pa tako npr u astrologiji i dalje razmatramo simbole životinja i pridajemo im značaj, na zastavama raznih država su životinje koje simboliziraju moć... Imamo potrebu vratit se prirodi, ali ko što je Fromm reka, ovoga puta kad joj se vratimo, vratićemo joj se svjesni, izgrađeni. Boravljenje u prirodi je ljekovito i nije slučajno da uživamo u tipa, šetnji kroz šumu. Tu se osjećamo doma, jer to i jest naš dom, bija eonima. Mislin da je vrime kad ćemo se polako vratit prirodi. Kad ćemo prostor koji smo joj oteli, vratit nazad njoj, jer joj pripada. Mislin da ćemo ponovo pit vodu iz izvora sa jelenima, trčat s vukovima, naganjat se sa lisicama, letit sa vranama, hodat među zmijama... Jer to je naša priroda. To smo mi i tu pripadamo. Jednon ćemo otvorit oči ko dica kad prvi put vide, i divit se jutarnjoj šumskoj izmaglici, punoj naših braće i sestara životinja i biljaka, i bićemo jedno sa mirisom vlažne zemlje, hodaćemo šumom i znaćemo di pripadamo.

Danas mi je nešto pala na pamet zanimljiva stvar. Naime, padanje u trans i sjedinjenje, sa Bogom, Svemirom, prirodom, itd. Još u plemenima je prisutan fenomen padanja u trans prilikom religijskih ceremonija. Nisu to tada bile ko današnje organizovane religije, jasno, ali raznorazni obredi su se vršili pri kojima bi ljudi doživljavali jedinstvo sa sviton oko sebe. Sad, dvoumin se u kojem dalje smjeru da nastavin. Jer, s jedne strane virujen u moć tih obreda, te u djelovanje današnjih sličnih obreda koji su preživili, recimo derviši i slično. U drugu ruku mi to njihovo iskustvo djeluje kao sugestija ili autosugestija, bolje rečeno kolektivna hipnoza. Opisaću jedan primjer. Možda su neki od vas čuli za Ivu Pavića, svećenika iz Šurkovaca, u Bosni. Njemu dolaze vjernici sa svih strana, da im se ispune želje, da ozdrave, da ih popusti patnja i slično. I dolaze k njemu i svi redom padaju u trans ispred njega i padaju u nesvist. Jedna moja prijateljica koja je ateistkinja, sa svojima namjerno otišla k njemu, da vidi o čemu se tu radi. I govori, kolektivna hipnoza, svi dolaze ispred njega i padaju, ona došla, on položija ruke iznad nje (šta li je već uradija), ona stoji na mistu. I tako par minuta, dok nije otišla. Ja sad razmišljan, koliko je onih što su se izličili od nekih bolesti kod Ive Pavića se izličilo čisto svojim placebo efektom? Joe Dispenza ima knjigu "You are the placebo" u kojoj objašnjava kako moš koristit autosugestiju svjesno, da dobiješ nešto što želiš. Nisan je pročita do kraja, sta san negdi u pola. Nešto zadnje vrime iman malo strpljenja da čitan do kraja. Elem, ostavljam vama da zaključite da li stvarno postoje više sile koje nas iscjeljuju, ili mi sami posjedujemo u sebi moć za samoiscjeljenje. Možda je istina oboje i možda se to dvoje mora poklopit da bi se neko izličija. A također, nešto što je nekome dokaz postojanja Boga ili nečeg čudesnog, može bit obična hipnoza. Bilo kako bilo, mi i dalje imamo potrebu za utanjanjem u trans, u sjedinjenje s nečim većim od nas, sa našim izvorom, (neko će reć Bogom) i slično. I ta potreba je ok. Al to ne znači da istovremeno, naše iskustvo transa može bit čista autosugestija, ili kolektivna hipnoza. Doduše, dalo bi se ovde postavit pitanje da li je iskustvo manje vridno ako je placebo? Da li ljudi što padaju zbog kolektivne hipnoze ne uživaju blagodati tog iskustva kao i neko ko doživljava neko mistično iskustvo koje nije placebo? Po meni, placebo ne može zamijenit pravi doživljaj jedinstva sa sviton oko sebe. Mislin da su iskustva ljudi koji su imali placebo drukčiji nego od onih što su stvarno nešto iskusili. Mada naoko, teško je pripoznat šta je placebo a šta nije. I promatraču a i osobi koja proživljava iskustvo. Ja mislin da oni što dožive placebo nikad svjesno nisu u kontaktu sa stvarnon iscjeliteljskon energijon, i također, nisu doživili istinsko jedinstvo sa sviton oko sebe. Mislin da se njiova iskustva kvalitativno razlikuju od onih koji su doživili stvarno iskustvo. A ako su ozdravili od nečega zbog placeba, to je nešto kao bljesak te iscijeliteljske energije koji je proša kroz njih i izličija ih, a neko ko je svjesno doša u kontakt sa tim silama, može ih trajno osjećat i uživat u tim blagodatima cili život. Placebo efekat ljudi doživljavaju nesvjesno, dok stvarno jedinstvo je svjesno. Mislin da je u tome suštinska razlika.

Mi ljudi, kao i ostale životinje, u životu imamo tendenciju da tražimo ugodu i izbjegavamo nelagodu. To nam je zajedničko s svim drugim životinjama. To je vrlo bazična crta koja nas karakteriše. Gotovo je kao instinkt, al kod nas ljudi je uvjetovana i karakterom. Šta je ugoda a šta neugoda je u nekim situacijama univerzalno, a u nekim situacijama varira od osobe do osobe. Npr svima nam smeta nanošenje fizičke boli, maltretiranje i omalovažavanje, izlaganje strahu, bol gubitka voljene osobe i slično. Neke stvari su individualne. Tipa neko ima jaku nelagodu kad neko kritizira njegovu vjeru ili ideologiju, a neko ko ne dijeli tu ideologiju il vjeru, ne osjeća nikakvu nelagodu. E sad, kvaka kod ljudi je to što nas je evolucija opremila da se ponašamo tako da izbjegavamo nelagodu i tražimo ugodu, a u životu se od nas često traži upravo suprotno. Moguće da je pitanje našeg osobnog rasta, razvoja, to koliko smo spremni izložit se strahu i privazić ga, koliko tribamo svjesno prihvatit frustraciju u nekim situacijama, radi sveukupnog boljitka, prihvatit bol koju nekad zakopamo u dubinama sebe i zabranimo si pristup tim dubinama. Život u biti od nas traži da idemo suprotno onome šta nam je evolucija odredila. Možda je to zapravo, naša "revolucija", trijumf nad evolucijski uvjetovanim nagonima. Suočavanje sa strahom je neophodno kod tipa, socijalne anksioznosti, agorafobije i slično. Mi ljudi, uz to što se tribamo izlagat strahu, također imamo još jednu razliku od životinja. Nama ljudima jedinima strah može bit neprijatelj. Strah nas može koštat normalnog života, jer nam može premrežit našu ličnost, da nas onemogući u funkcioniranju, da nas drži kao robove u kavezu. Dok životinjama strah spašava život, i kad prijetnja prođe, one se vraćaju svom uobičajenom stanju. Zato, mi ljudi, kad nas strah premreži uvik moremo, a i moramo, uradit ono šta je naš zadatak na ovom planetu, a to je: suprotstavit se strahu. Kao što nas strah može onemogućit u normalnom življenju, tako mi možemo pobijedit svoj strah, i živit slobodno. A da je lako, jasno, nije. Mi prirodno bižimo od straha, ali s njim je se neophodno suočit. A mi ljudi često odgađamo suočavanje sa nečim nelagodnim, dok nam voda ne dođe do grla, pa moramo se suočit. Kako bilo da bilo, plodovi našeg suočavanja su veliki i revolucija koja je pred nama se dešava, vjerovatno ćemo jednom svi pobijedit strah, jer to izgleda da je anti-evolucijska, evolucija nas ljudi. Izgleda da je suočavanje sa strahovima u biti, naša ljudska evolucija, da pobijedimo ovu životinjsku evoluciju i potpuno se ostvarimo ko vrsta.

Pala mi je na pamet jedna zanimljiva stvar. Ne znan je li iko napravija historiju teritorijalnosti. Odakle nam i kad smo je razvili? Prema onom što znamo iz vrimena dok smo bili lovci i sakupljači, nismo bili teritorijalni, nego smo živili nomadskin životon. Teritorijalnost nastupa u momentu kad čovik primjeti da može sam uzgojit neku biljku, da može sam pripitomit neku životinju. Tada čovik počinje pravit prva naselja i zadržavat se u njima. Sa pojavom teritorijalnosti se, po Frommu, počinje javljat razno destruktivno ponašanje, porobljavanje ljudi, ratovi i slično. Dok smo bili lovci i sakupljači nije bilo razloga da se ratuje, međutim, kad smo postali sjedioci, rat ima smisla, jer možeš napast nekog da mu otmeš resurse, da mu otmeš zemlju i slično, a i ljude mu možeš porobit. Također, sa pojavljivanjen teritorijalnosti nastaju društvene klase, staleži. Međutim, dosta plemena koja i dan danas postoje, nemaju teritorijalno razgraničenje, kao mi u civilizaciji. Maori u Novom Zelandu nisu imali koncept "vlasništva nad zemljom" prije nego što su Europljani došli, pa od njih "kupovali" zemlju, drugim riječima uzimali je u svoj privatni posjed bez ikakvog opravdanja. Međutim, to danas utiče na današnje Maore, koji traže da im se dobar dio zemlje vrati. Danas su i oni teritorijalni, jer teritorijalnost kod jednih uzrokuje teritorijalnost kod drugih. Isto kao što nacionalizam kod jednog naroda utiče na razvoj nacionalizma njemu susjednog naroda koji se može počet osjećat ugroženo. U srednjem vijeku, teritorijalnost je postojala, ali nije bila u obliku u kojem postoji danas. Kralj je ima vlasništvo nad zemljnon, ali narod se je spontano selija i naseljava područja unutar nekog drugog kraljevstva i slično. Nije bilo kontrole granica i stanovništva kao što postoji danas. U ovo, moderno vrime, smo bukvalno izolirali zemlju kao privatno vlasništvo stanovništva koje se igrom slučaja rodilo u njoj. To je praktički aksiom, niko ne preispitiva kako to neko, recimo, Njemačka, ima pravo napravit takve granice da niko izvan tih granica ne može uć u državu, ako oni to ne žele? Kad smo od teritorijalnih kraljevstava prešli u današnje teritorijalne nacije države? Sa razvojem nacionalizma, a i tehnologije, dolazi do toga da se jedna nacija identificira sa zemljom na kojoj se nalazi, te da smatra da na nju ima prava. Također, društvo se usložnjava. Nismo više samo poljoprivrednici ili stočari, pa da možemo se selit slobodno ko u srednjem vijeku. Novi faktori oblikuju naš život, javlja se industrija, standardni jezik, školovanje, itd. Ali ipak, pitanje je koliko je opravdano da se tek tako jedna država zatvori i ne da proć kroz svoje granice? Ne kažen sad ovde da triba rušit taj sistem i pootvarat granice, ali u najmanju ruku, moramo to preispitat. Pogotovo sa kapitalizmon, di je ok da su granice otvorene za robu, di firme iz bogatih zemalja prodaju robu siromašnima, a s druge strane imigranti iz siromašnih zemalja se drže van nacije države, njima nema protoka kao što ga ima robi. To je čisto licemjerje. Ja riješenje za ovaj problem nemam, ali mislin da generalno tribamo otvorit vrata imigrantima puno više nego je sad otvoreno. Znam, u modernim vremenima je nezgodno primit puno migranata, jer bi se društva počela raspadat, ali tribamo ipak otvorit granice puno više nego što smo ih otvorili ovako. Tu prvenstveno mislin na Europsku Uniju, koja ima kapacitet da primi puno više ljudi nego prima. Ali tu se već nalazimo na početku jedne druge teme, a to je kako politika zapada i počinjanje ratova na bliskom istoku i Sjevernoj Africi uzrokuje valove migranata. Međutim, neću ić u tom smjeru. Ostaću na tome da razmislimo: Koliko ljudi objektivno može naša država ili neka druga država primit, a da ne nastupi haos? Te kako omogućit neometano putovanje ljudi iz siromašnih u bogate zemlje? Te dvi stvari su bitne za znat. I da, svi tribamo prije otvaranja granica, otvorit naša srca za razne napaćene ljude koji samo žele doć na zapad u potrazi za minimumom normalnog života. Otvorit naš um prema različitostima, da nam budu bogatstvo, a ne prijetnja. Toliko.

Još davno san, kad san čita Fromma, usvoija njegov stav da je biblijski mit o izlasku iz raja, u biti metafora za izlazak iz nesvjesnog jedinstva sa prirodom. Iz stanja nevinosti, malo po malo počeli smo razvijat znanje. Fromm tvrdi da se tribamo odvojit od prirode, sazrit, razvit našu individualnost i onda se ponovo povezat sa prirodon, ali ovoga puta svjesno. Trenutno čitan Frommovu Anatomiju ljudske destruktivnosti, i ovde nailazin na sličnu tezu. To je, da je suvremeni čovik razvija individualnost, ali da i dalje ima potrebu ostvarit jedinstvo. To jedinstvo more ostvarit destruktivno i konstruktivno. Destruktivno bi bilo uranjajuć u neke destruktivne radnje, tipa mučenje nekoga, drogiranje, utapanje u masu nacionalista, fanatika i slično. A konstruktivno bi bilo kroz ljubav prema nečemu, kreativnost, umjetnost i slično. Mislin da svi imamo obe te tendencije i da sami moramo svaki dan ponovo izabrat ispravnu tendenciju i razvijat se ko osoba. Birajuć Ljubav, biramo teži put, jer inercija prirodno vuče u ove destruktivne načine nošenja sa životon. Ne mora to nužno bit nešto nasilno, možemo tipa počet kockat i u tom uzbuđenju nalazit kratkotrajan "odmor" od sebe, zaboravit na sebe, postat šopingholičari i opsesivno kupovat samo zbog tog podražaja kad kupujemo, prejedat se zbog tog osjećaja ugode kad jedemo... Ljubav je teži put, jer zahtjeva ranjivost, otvorenost, put razvoja svoje svijesti, izazove pa i patnju i bol koju taj put sa sobom nosi. Ali nije to džaba jedini put koji je ispravan. Kroz Ljubav prema recimo, sportu, igramo nogometa strasno i uživamo u toj igri, kroz Ljubav prema biljkama radimo poljoprivredu, kroz Ljubav prema stvaranju i kreativnosti, razvijamo umjetnost... Ljubav ima bezbroj lica, ali sve su to lica jedne Ljubavi. A svi mi smo njen odraz.

Kakvo god da jest, trenutno, čovječanstvo se ipak trudi da postane bolje. Samo što taj trud i ta muka ne daju brze rezultate. Za naš običan ljudski život, te promjene traju predugo. Ali, ipak napredujemo. Meni je zanimljivo, gradacijski pogledat kako se razvijamo kroz našu povijest. Evo, recimo, sad je aktualna tema silovanja, i piše se o njoj. O tome prije 1000 godina npr, ne bi niko vodija računa. Niti bi se to smatralo ko nešto loše. Još nedavno se smatralo da je žene "red" da se seksa s mužem kad je god njega volja. Takva se pojava da primjetit na puno polja, recimo kako su se tretirali psihički bolesnici, prije par stotina godina. Bili bi svezani, prebijani i slično, jer se smatralo da su opsjednuti đavlom. Nisu oni tada, doduše, ni imali nekih Bog zna kakvih načina da psihičkim bolesnicima pomognu, ali opet taj tretman kakav su ti jadni ljudi prolazili je užasan. Uzmimo još jedan primjer, robove. Robovlasništvo je postojalo tisućama godina i nije bilo dovođeno u pitanje. Pa i kad su evropske kolonijalne sile porobili Afrikance, ti jadni ljudi su bijele Europljane smatrali superiornima, oni su istinski mislili da su oni niža vrsta od Europljana. Ovde se preklapan sa starim postom, svjesnost, koji san objavija nedavno, al ok, naglasak je na drugoj stvari. Uglavnom, robovlasništvo nije dovođeno u pitanje. Također ni kmetstvo u feudalnom sistemu, sem pojedinih pobuna koje su se dešavale. Kad se samo ove stvari sagledaju, mi smo na našem planetu puno napredovali. Kako god to sporo išlo, imamo jedan obrazac, a to je da osvijestimo problem, da širimo svjesnost o njemu i da ga mijenjamo. Sad nisan siguran kako je to išlo prije, da li su se robovi sami krenuli bunit jer su osvijestili svoj nepravedan status, ne znam, volija bi da mogu negdi pročitat o tome kako se je to razvijalo. Bilo kako bilo, čovik se ne mere oslobodit ako nije svjestan da je porobljen. Je li se našlo nekih plemenitih ljudi koji su se zauzeli za robove, ili su robovi postali svjesni i pravili pobune, ne znam, ali znam da, kad je osviješteno da je nepravedno držat roba, kroz neko vrime te prakse smo se uglavnom riješili. Kažem uglavnom jer još uvik ima nešto robova u svitu, ili skoro pa robova. I dan danas, što se tiče silovanja, mnoge žene negiraju da je to šta im se desilo silovanje. Nisu svjesne. Zato triba širit svijest o tom problemu, a i da se u društvu stvori klima u kojem će se nasilnika moć slobodno prijavit i, eventualno, kada će silovanja bit sve manje i manje, dok jednom ne nestanu. Pitam se, kako će nas buduće generacije gledat? Kako će gledat na ovakav kapitalizam kakav imamo? Kako će gledat na ratove koje vodimo? Pa na kraju i na toliko rašireno silovanje i pedofiliju u društvu? Živi bili pa vidili, samo, teško da ćemo za naših života doživit neku revolucionarnu promjenu.