Sjene iz djevočicinih snova

Napomena: Post je izvorno pisan na BiH blog domeni, a ovamo kopiran.

 Iman ja jednu prijateljicu, možda i najbolju prijateljicu, koju znam iz srednje. Ona je odrasla u Ljubuškom, ko i ja, i imali smo slične okolnosti odrastanja. I jednom smo pričali o identitetima, di je ona rekla kako se osjeća kao Hrvatica, da nema neki BiH identitet. To je poprilično i logično, jer, mater joj je Dalmatinka, odrastat u Ljubuškom je ionako po puno toga isto kao da odrastaš u HR, gleda se hrvatska televizija, ide se radit sezonski u Hrvatsku i slično. Ona je nakon srednje studirala u Splitu, i u principu, ne prati situaciju u BiH nešto previše, ne zanima je. I sama kaže da u BiH ne bi tribalo bit tako, da ne bi tribali odrastat kao u Hrvatskoj, ali sad je tako kako je i ona je to što je.

S druge strane, radija san stand up sa jednom ekipom iz Banja luke, trojica komičara. Ovaj jedan je baš nacionalista, misli da je Milošević sasvim ok, da su za rat krivi Hrvati i Bošnjaci jer su nacionalisti i slično. S druge strane, drugi lik od njih trojice je pošten prema prošlosti i komentira je kako je Milošević bija nacionalista i kako snosi krivnju za rat. Taj lik se osjeća kao da pripada u BiH, ali je RS-ovac, smatra da su Srbi zaslužili Republiku Srpsku i da je ne triba minjat. Ali nije nacionalista u smislu da ima nešto protiv Hrvata i Bošnjaka. Ali, orjentiran je na Srbiju, navija za Crvenu zvezdu i tako.

Onda, ja kad gledan sebe, ja se osjećan kao da pripadan ovoj državi, ali taj osjećaj mi nije pretjerano bitan. Na popisu san se izjasnija ko Bosanac i Hercegovac, al to je prvenstveno iz protesta protiv nacionalista i da izrazin svoj stav da želin da svi mi iz BiH se prvenstveno gledamo kao građani BiH. S druge strane, osjećan se i da mi je bliska Hrvatska, jer prosto odrastat u Ljubuškom a da ne izgradiš bar djelom identitet tako da ti je bliska i Hrvatska, nije moguće. S tim da, radija san tri sezone na moru i blizu san Hrvatskoj geografski, tako da i to je svoje odigralo. No, meni je BiH uzbudljiva zemlja, Hrvatska i Srbija su mi dosadne naspram BiH. U BiH imamo kakvu takvu multikulturalnost, i možemo se borit za nju. Imamo bogatstvo od tri vjere i tri etničke grupe koje žive u istoj državi. Nažalost, nismo više tigrova koža, ali bar do neke mjere se osjeti taj duh multikulturalnosti.

Također, BiH je kompleksna, a ja volin kompleksne stvari. I u BiH se more borit za prave stvari, protiv nacionalizma i slično. Mada, ja kad u sebe gledan, ne mogu reć da se nešto posebno osjećan vezan za ovu državu. Mislin volin Sarajevo i uvik će mi bit u srcu, ali osjećan se prije svega kao čovik. Ako danas - sutra odselin negdi vani, ne bi reka da ću imat neku nostalgiju za BiH. Al ipak, mogu reć da je ovo moja zemlja. Tu i tamo se osjetin i ko Hrvat, al uglavnon ako san u nekoj atmosferi di se drugi ljudi osjećaju kao Bošnjaci il Srbi i tako. U nekoj opuštenoj atmosferi se uopće ne osjećan ni ko Hrvat ni ništa drugo. Al eto, ima momenata kad Hrvat u meni proradi. I ipak ima neke razlike između nas iz Zapadne Hercegovine i Bosanaca, u temperamentu i još nekim cakama. Primjeti se, ali ritko kad.

Jedna zanimljiva stvar koju san ja primjetija je da se kod alternative u Bosni uglavnom, kad dođe pijanka do vrhunca, krenu puštat cajke i kafanske, dok kod nas vamo toga nema, kod Ljubuške alternative npr se ne pušta cajka kad je dernek. Također, jedna zanimljiva primjedba je da u Ljubuškom nisu baš nešto popularni Zabranjeno pušenje i EKV, dok Sarajevo gori za njima, pogotovo za EKV-om. Ima jedna šega anegdota, ja kad san doša u Sarajevo, ja san mislija da je EKV sarajevski bend haha, da se Mladenović doselija u Sarajevo i da zato pivaju na ekavici. Kod nas je EKV slabo popularan, a recimo Riblja Čorba je baš popularna, dok u Sa nije. Eto, post malo, o svačemu.

P.S. Da se mene pita, ja bi bija najsritniji da se Jugoslavija nije raspala. Al jebiga. Vako BiH dođe ko zadnje što je ostalo od ideje zajedništva naših naroda.