Sjene iz djevočicinih snova

Od @lovice san dobija izazov da opišen jednu svoju šetnju, pa, s obziron da san se vratija iz šetnje, mislin da bi moga je i opisat. Već putem sam razmišljao o tome šta ću pisat, a bilo je i par zanimljivih stvari. Krećem u šetnju izlazeći iz kuće i krećem prema mome brigu. Na vrhu tog briga stoji ogromni križ, potpuno nesrazmjeran veličini briga. Simbol ljudske težnje ka veličini i impozantnosti, kao da je nešto vrijednije ako je veće. Da je velik 3-4 metra, taman bi fino izgleda naspram briga, ali ovako izgleda kao da je pao s neba i nasadio se na ovaj brijeg, kao da ga je neka ogromna ruka uzela i zabila ga u vrh briga. Inače, kad se taj križ pravio, ja sam to snimao i borio sam se protiv rušenja brijega i gradnje križa, još k tome što je križ građen bespravno i čak je i federalni inspektor izašao na teren i zabranio gradnju, ali uzalud, križ je sagrađen, brig su prerovili i napravili put kroz njega, put kojim može proć auto. A inače ima i stariji put, asvaltirani, oko tog briga.

Iako sam u to vrime bija protiv te gradnje, sad mi dobro dođe izgrađeni put jer je brig zbog njega posta pristupačan i pitom za šetnje, što mi je sad dobro došlo. Penjem se do malog proširenja na brigu i spuštan se niz put koji ide prema doli, i ugledan nevjerovatan prizor: blavor! 29.12. i blavor stoji na sred puta! Ne pantin da san nekog gmaza ikad u ovo zimsko doba vidija. Dvoumin se oću li ga dirnit nogon, ali ipak se odlučujen da ga ne plašim bezveze i da ga pustim na miru. Ne bi ni ja volija da ne tipa slon malo prodrma liti dok ležin na peškiru na plaži. :D Nastavljan dalje, put je kamenit i na njemu je izrasla mahovina, s live strane se nalazi suhozid, a s desne surovi krški krajolik, brig koji je još divlji i nepripitomljen, iako ima put koji vodi kroz njega. Nailazim na neke drvene prozore koje je neki veoma osviješten čovik ostavija uz put kao da je tu konteiner za smeće, i stakla na njima su razbijena, vjerovatno su neka dica odradila svoje.

Dalje nastavljan do jednog dijela gdje je s desne strane uglavnon malo glibavo, i vidin trag automobilske gume na tom dijelu. I pitam se kako je auto moglo proć ovuda, mislim, jest put napravljen široko da auto može proć, ali je oronuo i nepristupačan, ali eto, očito je nečija guma prošla kroz taj put. Inače, zadnje vrime je na brigu imala običaj boravit policija, zbog migranata, jer je mom selu jako blizu granica sa Hrvatskom i može ju se preć preko polja, da izbjegneš granični prelaz. No i prije toga, zadnjih par godina smo ja i sestra mi kad bi šetali, naišli na jednog švercera, koji je dolazija s autom iz kojeg su se vidile gajbe (kako li se to već književno kaže) krumpira. Ali ispod gajbi je bilo nešto pokriveno, što nije bilo vidljivo. Jednon smo se srili s njim i reka nan je da šverca krumpir, i mi smo se samo pozdravili s njim i otišli. Moš mislit, neko šverca 10 gajba krumpira, baš. :D

Prolazin dalje i dolazin do mog omiljenog hrasta, prekrasnog drveta koje se zateklo tik iz put, da su odredili da put ide više prema lijevo, morali bi ga otpilat. Hvala Bogu pa je drvo ostalo tu di je, jer je prekrasno i nekad san zna tu meditirat i gledat to drvo i divit mu se. Iako je 29.12. još mu stoji lišće, doduše suho, ali stoji. Dalje se spuštam i izlazim na proširenje i na asvaltirani put. Nastavljam njime, prema svome mostu. Prolazim kraj mlinice koja je obnovljena iako je naravno, trenutno samo relikt iz starijih vremena, ne radi, i izbijam na potok. Ispred mlinice, kraj puta stoji kapela sa kipovima gospe i mislim, svetog Ante. Prolazim još manji dio asvaltiranim putem i opet dolazim na makadam, koji prati potok prema poljima. Šetam tuda i izbjegavam lokve, prelazim jedan most i dolazim na moj drugi most. To je misto di liti sidnem, a sada čučnem i kontempliram. Uglavnom dumam o jedan te istom, ali ovaj put san pod dojmon posta koji ću pisat, pa ga promatram sa nekom potrebom da ga zabilježim, pa i da ga objasnim.

Da li je bilježenje nečega isto što i njegovo objašnjavanje? Možemo li bit nepristrani svjedoci nečega, kao što je to npr fotografija? I da li je i fotografija nepristran svjedok, kad su ju uslikale ljudske ruke i oči? Čučim i pod dojmom sam potoka, te se dvoumin dal da se vratin kući, kako to nekad uradin, ili da nastavin još malo dalje, jednim od dva puta koji se račvaju na tom mistu. Odlučujem se za polazak kroz šumu i nastavljam šetnju. Prolazim jednim prekrasnim dijelom šume, meni nejdražim, gledam lišće po podu kako već postaje humus... Također primjećujem pseći izmet, što je znak da su tuda prošli lovci, što me čini tužnim, jer love i ovo malo divljih životinja što ih ima. Kroz šumu vodi put, kojim se može proć s traktorom, i šuma kao da je zagrlila taj put, obrasla je sva oko njega. Nastavljam dalje i idem kroz glib, ali ok mi je, i dolazim do jedne skretnice na putu. Tu primjećujem da mi je dosadilo šetat i odlučujem da se vraćam nazad.

U hodu nazad vidim sve isto ko i prije, ponovo čučnem na mostu i ostanem par minuta. Malo se saberem i krećem nazad. Ponovo izbijam na asvalt i na mlinicu. Primjećujem da se nešto vidi kroz prozor mlinice, ali mlinareva kuća je odmah tu, tako da mi je neugodno da šnjuvam okolo i da me on vidi pa da konta šta radim. Inače, tu san jednon šeta jednog svog poprilično agresivnog psa (bija je lutalica, ja ga udomija), koji je napa mlinarevog psa. Ja san ga nekako primirija, i uzeja ga i fizički ga baš odnija odatle. Sad se pitan kako san bija toliko lud, da agresivnog psa koji je bija sav nastrojen na borbu, uzmem u ruke i odnesem. Poslje je taj moj pas proba ujest mene, a i još je bija blizu toga da ujede i neke druge ljude pa smo ga morali eutanazirat. Idem putem i kao i obično kad se vraćam, ne iđen puten priko briga, nego okolo, asvaltiranim putem. Tuda prolazim i izbijam dolazim do raskršća, idem putem koji vodi nazad prema kući. Kako hodam, sve više shvaćan kako ne hodan samo običnim putem, nego i vlastitim sjećanjima. Kako san već ostavija dovoljno traga na ovoj putači kojom hodam malte ne svakodnevno.

Dolazim opet do blizine kuće i vidim ragrnuti veš i svoju kuću kako stoji kraj puta. Ulazim u kuću, stavljam vodu za kavu, i palim laptop s namjerom da napišem ovo. Upravo pijem gutljaj kave i završavam ovaj kratki putopis. Hvala lovici što me inspirirala da ovo napišen, stvarno san uživa pišuć. Izvinite na miješanju standardne norme i dijalekta, nekako me tako krenulo da pišen, pođen po standardu, pa me prinese na ikavicu, i obratno. Nek stoji kako je i napisano. Nadam se da ste uživali u čitanju, a ja sada odo pregledat malo po blogeru da i ja čitam vas. :)

Nešto slično na ovu temu san pisa već prije, ima ovde tekst

http://samomojadomena.blogger.ba/arhiva/2016/10/06/4034704

Zanimljivo je kako smo mi u biti, možda i jedina bića koja se cili život igramo. Mi se igramo postojanja. Čovik postoji na polarnosti ugode i neugode, i ciljano bira ugodu naspram neugode. Čovik, za razliku od životinja ima visoko razvijenu inteligenciju, pa se može igrat svime što radi. Primjer igranja je npr umjetnost. Umjetnost je idealan primjer, jer obuhvaća sve što je ljudsko, bol, razna ljudska pitanja kao što su smisao života, smrt i slično, te se kroz igru dolazi do pokušaja odgovaranja na ova pitanja. Umjetnost je igranje stvarnošću, predstave, filmovi, slikarstvo, muzika, kiparstvo... Sva umjetnost crpi inspiraciju u fascinaciji sviton, bilo nama ljudima, bilo planetom, ili nečim trećim. Umjetnici su fascinirani nečin kao dica kad tek vide nešto novo, i igraju se tom fascinacijom, jednako kao dica. Ali imaju i ozbiljnost i zrelost odraslog čovika, tako da je ta igra kompleksna i duboka, ali, opet je igra.

Također, ciljano izazivanje ugode je također igra. No, tako ljudi mogu zaglavit u destruktivnim stvarima, tipa skontaju da in je ugodno kad uzmu extazy i lagano krenu uzimat i završe kao ovisnici. Također, jedan primjer igre je i seks. U seksu se poigrava sa postojanjen, smjenjuju se uloge dominacije, poigrava se sa tim ulogama, poigrava se s našim nasilnim tendencijama. Mi ljudi se općenito igramo, kad radimo nešto što volimo u biti mi se igramo toga. Također, znanstveno je dokazano, da pripitomljene životinje kad odrastu ostaju više nalik onom izgledu kakvo su imali ko mladunčad, nego divlje životinje. A od sviju bića na ovoj planeti, čovik najviše ostaje sličan sebi ko ditetu, kad jednom odraste. Tako da mi smo i fizički najsličniji nama kao dici, od svih vrsta životinja. I tu vidimo da smo u biti najzaigranija bića na ovom planetu.

Ima još primjera igre, to je npr sport, to su društvene igre, kartanje i slično, uglavnom, mi ljudi se volimo igrat i jedina smo vrsta, bar po ovom što ja vidim i znam, koja se igra do kraja života. Također, mi igramo i igre jedni s drugima, razne manipulacije i slično, u pervertiranom ljudskom ponašanju također ima elemenata igre, ali to je već druga vrsta igre koju ovde ne bi obrazlaga previše. Tu je u pitanju gluma, da se izvuče neka korist. Ali također iza toga stoji velika inteligencija i u principu, igra. O takvim stvarima je pisa i Erik Bern u knjizi: Koju igru igraš? Znanost je također jedna vrsta igre, znanstvenici su često kao dica, igraju se stvarima i bićima, entuzijastični oko svojih otkrića, a ne razmišljaju o posljedicama tih otkrića, ili oko moralnosti toga što rade (čega se igraju), pa tako imamo dosta moralno problematičnih stvari u današnjoj znanosti.

Po svemu ovome što vidimo, možemo reć da smo se ovoliko razvili baš zato što se igramo, i da nas igranje cili život drži vitalnim i produktivnim. A imam i jedan primjer koji san lično iskusija, recimo smijeh. Mi ljudi smo skontali da je se ugodno smijat, i zato gledamo komedije ili idemo na stand up komediju, ciljano da izazovemo tu ugodu. Ali ta ugoda kao i svaka umjetnost, nosi i određene vrijednosti, tako npr desničarima se neće sviđat neki ljevičarski komičar i obratno, tako da, tu se isprepliće igra sa ozbiljnim tendencijama. Bilo kako bilo, naša sposobnost za igru je po meni odgovorna za ovoliki napredak koji smo ostvarili, ali mislin da bi također, što prije tribali se i osvijestit, pa da se igramo, ali da se ne igramo vatrom i da se ne igramo na štetu drugih bića.

Zadnjih godinu - dvi dana teško mi pada jest bilo kakvo meso, sem ribe il piletine. Danas je sestra pravila odličan ručak sa svinjskim kotletima, rižom i umaku od vrhnja i gljiva, stvarno je dobro jelo, al meni kotleti tvrdi, žilavi, pali mi na želudac kao da san nekakav otrov pojeo. Nešto razmišljam, koliko je moralno jest neku životinju koju nisi u stanju ubit. Mi kući odgajamo domaće piliće i moji ih kolju za hranu. Ja ih ne bi moga zaklat, ali uživan u jedenju njih. I kontan je l' to moralno? Ako ih nisan sposoban ubit, onda ih ne bi triba ni jest. Mislin da je vegetarijanstvo, možda moralnije, jer da smo svi vegetarijanci životinje ne bi patile. Mada možemo bit i mesojedi i smanjit nedopustivo tretiranje životinja u farmama, u kojima žive u užasnim uvjetima i slično. Može se borit protiv toga i ne bit vegetarijanac, ali opet, ako je moguće da svi budemo vegetarijanci, ako nema posljedica po zdravlje, to mi je moralnije nego jest meso. Ja ga ne jeden puno, al svejedno, opet ga jedem. Ko zna, možda nekad postanen vegetarijanac, prije san moga jest svako meso, sad mi većina mesa teško pada na stomak, tako da, možda mi ne bi bija problem bit i vegetarijanac.

Sve što postoji je ovaj sad život i ovaj sad svit. To ne znači da nema života nakon smrti, niti da ne postoje neki drugi svitovi u kojima mi, nakon smrti, moremo živit. To prosto znači, da sve što postoji, postoji već sad, ovde i sad. Život poslje smrti je tu, u tebi. Druge dimenzije se mogu otvorit još dok si živ. Vjerovatno postoje neke razlike kad se umre, šta se dešava, ali sve to šta nas čeka dok umremo je već sad stvarno. Ne postoji ovaj i onaj svit. Postoji samo svit. Svit koji je jedinstven, ali podijeljen u različite slojeve percepcije, drugin riječima, svit je jedan, ali naših percepcija je bezbroj.

Dođu ta stanja, stanja, di sve nestaje. Di bukvalno sve nestaje. Tako su primamljiva, tako su strašna. Ali, neminovna su. Da mi se rado iđe u ta stanja, iman dvojak odgovor. Da, jer znan da ću poslje prolaska kroz to stanje, bit sritan, i Ne, zbog toga što će ulazak u to stanje pojest mene koji sada jesam. Neću se lagat da ovakva stanja svak prolazi. Ali neću ni isključit mogućnost da svak prolazi ovakva stanja nekad u životu. Samo znan, znan, da je u ulasku u to, spas. I još znam, znam da ne mogu. Uporno ne mogu. Boli to, znat da je tu spas ali trpit sebe koji ne možeš. Umijeće je ne mrzit se zbog toga, nego imat razumijevanja i strpljenja. Imat ljubavi prema sebi. Ja i iman ljubavi prema tome sebi koji ne može proć kroz to kaljenje, ali me je debelo strah. Mada, vidin, kad se tu i tamo osvrnen, da u dubini, al baš dubini osjećam da je sve ok, jer san vidija da je sve ok. Vidija san Ljubav i da smo svi Ljubav. Ali opet... Valja sebe izgradit. Valja sebe izgubit. "Ko izgubi sebe, dobija je sebe", rekoše da je Isus jednon reka.

Život je nemilosrdan. Sad mi pade na pamet jedna izjava iz Tao Te Chinga od Lao Ce-a u kojem govori: "priroda nije blaga, ona se ponaša sa stvarima kao sa slamnatim lutkama". I stvarno je tako, požari, poplave, koliko biljaka, životinja i ljudi umire u njima. Neke veće katastrofe, tima cunamiji ili uragani također, ostavljaju brojne žrtve. Priroda je okrutna, sva bića se bore za opstanak, mada opet i sva ta bića osjećaju privrženost Zemlji, osjećaju Ljubav, u nekom obliku. Ljudi su razvili posebne oblike patnje. Robovlasništvo, pa inkvizicija, mučenja tretirana kao nešto svakodnevno i normalno, bolesti, glad, šta nas je sve mučilo kroz našu prošlost a i šta nas sve danas muči. Koliko ljudi živi i rađa se u predgrađima Južnoafričke Republike, Perua, Meksika, Indije, itd, da ne nabrajan sve zemlje di postoji taj fenomen, žive u straćarama, odijeljeni zidovima od strane svojih bogatijih sugrađana? Čak im se naglasak promijenio i za zapošljenje u firmama traže adresu di živiš, bez toga neće da te zaposle. Pa onda kad sagledaš rat i ratove koji se sad vode, pa život u svim tim državama koji ne vridi ni pišljiva boba. Kako opravdat tu toliku patnju? Šta reć o njoj. Ako nećemo posezat za nekim teorijama koje uključuju život poslje smrti, a ja u ovom slučaju to neću uradit, ostaje nam jedino da zaključimo da smo pokvarena vrsta, zla i intertna, neosjetljiva za tuđu patnju, sebična i tako dalje. Mada, kad se malo pogleda povećalom, ima nešto dobrih ljudi koji se bore za dobro u svitu. Oni su svitlo u ovome silnom mraku. I ipak, danas u bar pola svita su uvjeti koliko toliko normalni za život. Ali zato ta polovica svita uništava i eksploatišu onu drugu polovicu. Hrani se njima kao parazit. Kako god, ipak, donekle jesmo napredovali. Samo pitanje je oćemo li se dovoljno brzo opametit da ne uništimo sve oko sebe. Ali eto, mi se borimo za bolji svit, ali milijarde koje žive u neljudskim uvjetima nemaju luksuz da razmišljaju o tome za šta se mi borimo, protiv klimatskih promjena, za spas planeta itd, njima triba hrane i pitke vode, te lijeka protiv izlječivih bolesti. Tragedija je što mi imamo dovoljno tehnoloških uvjeta da obezbjedimo da svi na zemlji imaju barem minimalne uvjete za normalan život. Možemo to. Ali ne želimo. Možda ne ja il ti, koja/koji ovo čitaš, al svit ima dovoljno para i resursa da opskrbi sve ljude na planetu onime šta im je neophodno i da spasimo planet od propasti. Ali ti ljudi koji imaju moć da to urade to ne žele. I tu je sva tragedija današnjeg svita. Nadan se da će buduće generacije tu pomoć prominit stvar. A sad o vjerovanjima, ja virujen u reinkarnaciju... I virujen da koliko god u životu bilo užasno, da će se kroz ciklus ponovnog rađanja svi ljudi eventualno oslobodit patnje. Ali to je moje vjerovanje i ja nisan siguran da je to tako. To je prosto moje jedno uvjerenje. I za kraj, nastavak citata od Lao Ce-a: "Mudrac nije blag, on postupa s ljudima kao sa slamnatim lutkama". Mudrac je kao priroda, on ne mari za očekivanja ljudi, za njihov ego, za njihove hirove, nego se ponaša ispravno kakvu god to reakciju izazvalo. Sigurno, mudrac će se mnogima zamjerit, ali to njemu nije bitno, jer on ima mir dovoljno dubok da ga zamjeranja ne mogu srušit. Možda je mudrac slobodan od patnje?

Ljudi na osnovu svojih iskustava i zaključaka stvaraju svit u kojem žive i tumače događaje kroz svoje okno koje lomi svjetlost na njihov način. Niko od nas ne vidi čisto realnost, uglavnom bar, nego vidimo ju onako kako je naše naočale (čitaj percepcija) oblikuju i onda tu sliku dobiva naš mozak. Npr, meni jedna bliska osoba ima svoju istinu o ljudima, koja je uglavnom bazirana na tome da te svi žele prevarit, smuntat, da svi nešto kriju, i ona sa meni potpuno nerazumljivom lakoćom, neki nerazjašnjen događaj protumači kao da je neko tu ima namjeru da se okoristi nečim il nekim i uopće ne preispitiva je l' to tačno, niti ima ikakvu distancu na fazon "moglo bi to bit tako" nego ono, odma je tako i gotovo. Evo za jedan primjer, izbacilo mi neku reklamu za jedan sajt di neki lik priča o prošlim civilizacijama kako ih se sjeća i kako će podijelit to znanje s nama, njena prva reakcija je bila kako taj lik laže da zaradi pare. Meni npr nije uopće to bija zaključak, nego san prije pomislija da lik živi u deluzijama. U ovom slučaju je njena pretpostavka i ok, ali ima kolko oš slučajeva kad ona zaključi isto da je neka u pitanju mutljaža, kad stvarno nije izgledno da je to tako. A ona je radila u kockarnici i nagledala se ljudi koji te žele zalevatit i koji varaju svakoga, i to je formiralo njenu ličnost.

Ja, s druge strane ne gledan na svit tako. Moje su naočale drukčije. Ja san svjestan da ima ljudi koji te žele zalevatit, ali ritko kad mi je to prva asocijacija na ljude. Ja san ima drukčija iskustva s ljudima. Ovoj mojoj bliskoj osobi je stav da se ne triba nikome van kuće povjeravat, jer ne moš nikome virovat i da ne postoje prava prijateljstva. S druge strane, ja iman dobrih prijatelja koji su tu uz mene i koji će me često razumit prije nego neko iz obitelji. U nekim stvarima jasno. Mislin da kad formiraš tako neke rigidne stavove, oni postanu tvoj zatvor. Ali, svi mi na neki način lomimo svjetlost, toga tribamo bit svjesni.

Zato je ogledanje s drugima važno, @gost227 je ja msm baš nedavno pisa o tome, važno je ogledanje sa drugima da vidimo di su naši stavovi možda rigidni ili di moremo malo proširit perspektivu. Mada, tu je pitanje koliko ćemo bit i iskreni. Ja iman jednog prijatelja koji je ima dijagnosticiranu šizofreniju, ali se je sredija potpuno i sad je dobar, ono, živi normalno, i baš je karakter. Proša je svašta, psihijatrije, ovisnost o drogama, još ga žena ostavila sa dvoje dice... I npr meni prepričava svoje doživljaje i spominje Isusa, kako je ima par susreta s njim i kako je Isus nevjerovatan lik. A da se razumimo, lik je normalan, funkcionalan i nije budala. Čak, daleko je od toga. Ali njegove naočale tako filtriraju stvarnost, on je na halucinogenima viđa te stvari i on viruje da su stvarne. Njegove naočale tako filtriraju, moje bi filtrirale tako da bi ja mislija da je taj "Isus", vjerovatno projekcija moje psihe ili jungijanski arhetip. A možda da san to doživija, možda bi i ja mislija da je to istina. Kako god naočale lomile svjetlost, bitno je da smo funkcionalni i da moremo iskomunicirat naše svitove s ljudima koji su nam bliski. Inače, za ovog prijatelja mi, ja znam za ljude koji također viđaju svašta, tipa duhove, ali ne misle da su te stvari stvarne. A neko misli, npr neko blizak mi, je ima par takvih iskustava i on je zaključija da je vidija nekog duha, ali bez ikakvog interesa da se on petlja s tim duhom.