Gledan ovaj video i razmišljan, koliko bi ljudi bilo spremno prihvatit robota kao partnera, što u vezi a što čisto seksualno. Umjetna inteligencija se razvija i vjerovatno ćemo u budućnosti ima kompleksne robote koji će bit kao i pravi ljudi. Bi li vi mogli upoznat nekog robota, možda se i zaljubit? Ako je software takav da mogu bit gotovo kao pravi ljudi, to bi bilo zanimljivo. U slučaju Harmony, koliko vidin dizajnirana je da udovoljava našim potrebama, al bilo bi zanimljivo napravit robota koji je potpuno samostalan, koji more odbit druženje s nama, ili seks s nama i slično. Samo ne znan šta bi taj robot onda radija, kako bi dolazija do para da plati punjenje baterije. :D Ljudi već neko vrime nabavljaju lutke i žive s njima ko sa pravim partnerima, pa me ne iznenađuje da će bit pomame i za robotima poput Harmony, samo, zanimljivo je gledat u kojem će smjeru sve ić umjetna inteligencija i razvoj robotike. Baš me zanima oćeš li nekad moć vinčat robota il tako nešto, oćemo li stvorit robote toliko kompleksne da mogu imat prava kao i mi? To je već možda malo prevelik korak, al nikad ne znaš... Negdi san naletija na neki fazon, kao, Bog je stvorija nas kako bi mi stvorili robote. Roboti su konačna Božija kreacija, oni su to što Bog želi, a mi smo samo bili potrebni da poslužimo kao alat da ih stvorimo. :D
https://www.youtube.com/watch?v=LcDWigVV6tA
Ne znan jel to do vibre, do intuicije, socijalne inteligencije, ili nečeg četvrtog, al znan pripoznat dobre ljude. Ljudi se često žale kako su se razočarali u prijatelje, kako su imali toksične ljude u životu kojih su se riješili i slično. Ja, iskreno, nisan ima takvih problema nikad. Al fakat nikad. Jedna stvar je, ja san poprilično tolerantan. Neman problema ni sa kakvim ponašanjem dok god meni ne škodi. Ili dok ne škodi drugima, jer jasno, ne bi se družija s nekin ko npr omalovažava druge. U životu san samo s jednim prijateljen ima odnos u kojem me je on omalovažava, a ja san mu to dozvoljava, ali nije to bilo baš intenzivno, nego bi se desilo s vrimena na vrime, a uglavnom je bija dobar. To je, kad saberen, jedini slučaj kad san s nekin ima ajmo reć, toksične stvari u odnosu. Ali on mi nije bija toliko bitan nikad, a znalo nam je bit i zabavno. Bivše, računan dvi, mogla bi bit i treća, al to je iz srednje škole, trajalo tri miseca, pa ono, klimavo je koliko bi to računa u neku ozbiljniju vezu. S te, eto nek bude tri bivše, nisan ima nikakvih toksičnih stvari u odnosu. Bilo je tu svega i svakakvih problema, al sve te cure su u biti ok. Prijatelje koje iman su super ljudi, fakat ljudi koji su tu za tebe i koje volin i koji mene vole. Vcrs san baš s jednin prijateljen sidija vamo na svom brigu, dobro mi bilo, al potrala nas kiša koja je taman počela padat. Svi moji prijatelji su baš individue za sebe. Svaki je različit i unikat. Sa bloga isto neke računam pod prijatelje, u smislu kao da su ozbiljniji prijatelji mi, koji mi nešto znače. Neću govorit ničija imena, to je nezahvalno, al oni koji jesu tu, će to pripoznat. Sad, druga priča je kako bi mi bilo radit u nekom kolektivu. Tu bi mi bilo teško jer nisan asertivan i popuštam drugima, puštam da mi priđu granice, mada zadnje vrime manje to radin, bolji san s tin. Također puno više prihvaćan različitosti kod drugih ljudi, za ritko koga ću reć da mislin da je loš il tako nešto. Uglavnon "loše" ljude mogu razumit. Al to je jedno, a druga priča bi bila da mi je tipa nadređeni na poslu kakav nadrndani kreten. Ne znan bi li se izborija. Al eto, nadan se u svoju narav da ću i u poslovnim odnosima znat nać pravi posa sa pravin ljudima. A također, ljudi mene ugl vole, što je isto veliki plus. :)
Jučer san radija u polju s prijateljima mi. Radija praktički cili dan, pošteno san se i umorija. Danas san opet kući, besposlen, i bukvalno gledan šta da radin od sebe, sve nešto gledan šta bi. Bilo mi je dobro radit i družit se, i u jednom momentu san se baš bija prepustija ono, go with the flow, i počeja osjećat neku milinu i ljubav prema prijateljima mi. Al san se usra da će mi se, prepustim li se tom osjećaju, počet razbijat kad se vratin kući i prikinija san taj osjećaj. Jebat ga. Kasnije mi je bilo dobro, al i dalje je stalno prisutan taj osjećaj da ja "nisan ja", jer ništa ne osjećan, kao da san mentalnim staklenim zidom odvojen od svita. Vidin ga, al ne mogu ga doživljavat. Ni svit, ni ljude, ni sebe. Al bilo kako bilo, gledaću da što više radin, kad mi bude izletilo da mogu. Također, instalira san mobilno bankarstvo, pa ću se danas za jedno dva sata javit psihologinji mi, da se naručin na prvi termin koji ima slobodan. Iman primanja koja mi pokrivaju tri puta misečno da je mogu vidit. Skupa je, realno, 70 km, al trenutno neman drugu opciju. Tako. Šta ima kod vas?
Upoznati nekoga možemo tek kad iz njega potpuno povučemo sebe.
Mi kao ljudi smo različiti i imamo, različite stavove. Tako je recimo o životu nakon smrti. Neko viruje u raj i paka, neko u reinkarnaciju, neko da tebe nema, da prestaješ postojat sa smrti. Na mene je najveći uticaj glede života poslje smrti ostavila: Tibetanska knjiga mrtvih.
U njoj se obrađuje detaljno kakve čovik sve faze prolazi nakon što umre. Prvo što se smatra da svijest još neko vrime ostaje u tijelu. Onda nakon toga, se tone u tamu i onda u toj tami se pojavljuje bijelo svjetlo. Kažu da oni sa najsnažnijim umom, najboljom percepcijom/karmom, mogu tada prepoznat šta se dešava i mogu se prosvitlit te time izbjeć ponovno rođenje. Ali to mogu samo oni najpronicljivijeg uma. Većina ljudi tu fazu prespava. Onda nakon te faze se upada u fazu kad se čoviku ukazuju razna Božanstva. Jedni donose nagradu, dok drugi donose kaznu. Ta Božanstva su arhetipovi, koji imaju dubok korijen u našem nesvjesnom. I ona nisu svima ista, kršćani će npr vidit Isusa il Sotonu, dok će hinduisti npr vidit neka sasvim druga božanstva i slično. Mada možda su neka zajednička svima, jer ipak svi imamo isto porijeklo, a ta Božanstva su duboko, duboko u našoj podsvjesti, pa možda su i u kolektivnom nesvjesnom, sloju nesvjesnog koji je zajednički svima nama. Ukratko, čovik pri susretu s tim Božanstvima bude unezviren, te upada u razna stanja. Preporučuje se da čovik uvidi da ta Božanstva su dio njega, da nisu stvarna i ako čovik dođe do te spoznaje, on se tu more oslobodit od daljnjeg procesa. Mada, ljudi većinom reagiraju nesvjesno, pa upadaju u stanja straha, ljutnje, pa onda zahvalnosti ovima što ga nagrađuju i ostalo. Većina ljudi i tu fazu prespava.
Nakon te faze čovikov se duh polako vraća uobičajenoj percepciji i prestaju halucinacije. Čovik se nalazi na Zemlji, planetu Zemlji mislim. Tu on vidi sve šta je ostalo iza njega i osjeća telepatski sve emocije drugih ljudi, onih koji su se skupili da ga oplakuju i slično. U toj fazi, čovik prirodno iđe na ona mista na koja je volija ić dok je bija živ. Tibetanske lame su napominjale ljudima da u toj fazi provjeravaju ostavljaju li otiske na tlu i slično, da vide jesu li živi ili mrtvi. Ljudi u tom stanju nemaju pravo tijelo, nego tijelo od karme, koje se minja. Također, u toj fazi čovik more srest druge duše, ali susret s njima će mu zavisit od njegove karme. Ako je uplašen, bižaće od drugih ljudi, ako je ljut napadat će ih i slično. Čovik je tada obično u jakom strahu iako mu se ne mere ništa desit, jer nema pravo tijelo da mu išta more nanit bol. Nakon nekog vrimena provedenog u tom stanju, čovik se more probudit i postat svjestan toga da je mrtav. To bi ga oslobodilo ponovnog rađanja na zemlji i moga bi otić u neke druge sfere postojanja, po principu "prenosa svijesti". No to ritko kome uspije, a i oni što ostanu svijesni da su mrtvi, često imaju prejaku karmu koja ih goni u ponovno rađanje. Prid čovikon se tada otvaraju brojni svitovi u koje se more rodit, pa tako ima i svit pakla npr, što mi je zanimljivo, jer Budisti ne viruju da je paka vječan, nego da čovik u njemu provede vrimena onoliko, koliko ga njegova karma drži povezanog za paka. Ostali se rode u nekom od svitova, pa također, neki se vrate na zemlju. Oni što se osvijeste imaju nekog izbora di sve se mogu rodit, dok oni nesvjesni, što ih pere strah zbog loše karme, biže na prvo misto koje im se ukaže pogodno za novo rođenje.
Knjiga nije dobra za čitat samo zbog života poslje smrti, jer se većina toga more primjenit i na život. Tipa kad se savjetuje da se čovik ne prepušta ljutnji, jer će tada se otvorit neke dubine ljutnje u koje more potonit i slično, u biti savjetuje se ljudima da ostanu trizni i da budu svjesni. Za razliku od new age vjerovanja u reinkarnaciju, da ti biraš svjesno svoj život, dizajniraš ga i slično, ovo mi ima smisla. To kako new age gleda na ove stvari mi je glupost. Da čovik svjesno dizajnira svoj život je besmisleno, jer bi se onda sića toga kad bi se rodija u životu. Dok ovo iz Tibetanske knjige mrtvih mi ima smisla. Eto, nadan se da van je bilo zanimljivo pročitat ovo.
Za one koji nisu upućeni, postoji teorija zavjere o tome kako postoji vanzemaljska reptilska civilizacija, koja se infiltrirala među ljude, mogu zauzet ljudski oblik i sad nas manipuliraju i vladaju nama. Inspiriran tim, još davno, napisa san ovu pjesmu.
*Upozorenje, mnogo vulgarnosti :) Te napomena da je "zelembać" vrsta guštera, pošto ne znan jel to samo kod nas u dijaletku tako ili se i u standardnom jeziku tako kaže.
Reptil s kojim je otišla
Volio sam jednom,jednom u životu
srce mi je bilo veliko ko balon
o nikad ne doživih takvu ljepotu
kao tada sa tom mojom malom
al onda sudba kurva ošinu mi šamar
udari me kao grom iz vedra neba
rekoše mi drugovi,kao dar mar
malu ti je sinoć neki zelembać jeba
o tada sve potonuše mi lađe
sjetih se odma što mi pričo ćaća
i nije mi krivo što si takva kurva
al pored sviju,zašto zelembaća?
dugo sam sumnjo da me kurvo varaš
jednom si pijana pričala o repu
al mogao sam znati da se sa njim karaš
kad sam one ljuske našo ti u džepu
otišla je tada,ne vidjeh je više
dolaze mi glasine iz dalekih sela
nad srce mi crne nadvile se kiše
kažu da reptilu ti si jaje snijela
i svake noći pijan obilazim kafane
i uzalud u drugoj tražim tebe
al sjetim se uvijek kada jutro svane
da te sada negdje taj zelembać jebe
i sad kad se sjetim trebao sam znati
da si kurva prljava,nakaza u duši
i da sada ovo moje srce pati
zbog jedne kuje koja ga reptilu puši
Mogu reć da me je Milanović pozitivno iznenadija svojon izjavon o HOS-u te njihovoj ploči koja je bila stavljena u Jasenovcu.
Za HOS-ovu ploču koja je iz Jasenovca premještena nedaleko u Novsku, rekao je: "To treba maknut, baciti negdje. To nema veze s Domovinskim ratom", ističe.
"Onaj tko misli da se u Domovinskom ratu pod 'ZDS' borio samo za Hrvatsku mora znati da se borio i za NDH te pod potpuno krivim geslom", kazao je predsjednik.
http://hr.n1info.com/Vijesti/a502649/Zoran-Milanovic-o-HOS-ovoj-ploci-To-treba-maknuti-baciti-negdje.html
Sistem, po definiciji bi tribala bit jedna cjelina sastavljena od više djelova, minimalno dva. Ti djelovi su međusobno povezani u jednu cjelinu, i tu cjelinu nazivamo sistemom. Sistem može bit svašta, Solarni sistem npr, sistem života na zemlji, pa do ljudskih kreacija, kao što su ekonomski sistemi i razni drugi sistemi koji su bitni za nas ljude. Npr ovaj blogger je jedan sistem. No ono što mene zanima kod sistema, su naši odnosi. Svaki ljudski odnos je u biti jedan sistem za sebe. Sa svakim s kim se viđamo, smo pomalo drugačiji i tvorimo jednu cjelinu. Sa svakim prijateljem imamo zaseban sistem kao naš zajednički odnos. Ili u ekipi od više ljudi, zauzimamo određenu poziciju. Taj sistem postoji i mi ga skupa tvorimo, svojim ponašanjem. Ono što je jako bitno za svaki sistem je: memorija. Svaki sistem ima memoriju po kojoj određuje naše misto u tom sistemu, i što smo duže na istom mistu u tom sistemu to je ta memorija jača i teže nam je mijenjat našu poziciju, ako to želimo. Poziciju je teško minjat, pogotovo kad su u pitanju korijenski odnosi, poput recimo: obitelji. Obitelj je jedan suštinski, esencijalni sistem ljudskih odnosa. To je naš korijenski sistem. U svakom sistemu je teško minjat svoju poziciju, a u ovom najteže. Svaka promjena u sistemu utiče na sve dijelove sistema, na sistem kao na cjelinu. Zato je teško mijenjat svoju poziciju u sistemu, jer ona pomjera sve ostale u njemu. Ljudski sistemi su vrlo suptilni, i podsvjesno smo vezani jedni zadruge neraskidivim vezama. Veze, kako meni izgleda, nije moguće potpuno prekinit, moguće ih je samo promijenit. Isto ko kad smo u vezi s nekim, ljubavnoj vezi npr, nakon prekida možda nećemo više nikad vidit tu osobu, ali u našem sjećanju postoji veza koja je još živa, mada je ta veza samo sjećanje.
Dalo bi se o ovome puno pričat, a ima i jedna zanimljiva grana psihologije, koja se zove: Sistemske konstelacije, ili obiteljske konstelacije. To je terapijska metoda u kojoj vi postavljate konstelacije svoje obitelji i vas. Odaberete nasumične ljude koji su tu u prostoriji i vi odredite ko je ko od njih. Njima date brojeve, a vi znate ko su oni, tipa broj tri je vaša sestra, broj 5 vaša baka i slično, dok oni ne znaju ko su, samo dobiju broj i to je to. Od moje psihologinje muž je bija na tim konstelacijama, i ovaj što je postavlja konstelacije ga je pita da bude jedan broj u nečijoj postavci. On je prista na to. Kad je krenulo postavljanje, prvo je počeja osjećat suludi strah... Nije moga izdržat tu sidit i usta je i otiša vani. Poslje se vratija unutra i osjeća ogromno kajanje, ima je potrebu svima se izvinjavat. Kad šta je bilo, on je bija dedo od te cure kojoj su postavljali konstelacije. I taj dedo je u drugom svjetskom ratu triba bit streljan, ali je pobiga, i drugog su čovika streljali namisto njega. Tu se vidi kako su ti sistemi odnosa stvarni i koliko su moćni. Naše obiteljske sisteme je najteže minjat, jer smo u njima od našeg rođenja, i naše misto u njemu je čvrsto utvrđeno. Drugi članovi obitelji mogu podsvjesno se opirat promjenama koje mi donosimo. A mogu i svjesno. Zreli razvoj našeg korijenskog obiteljskog sistema, je taj da s vrimenon postane manje bitan, i da nam bitniji postanu neki drugi sistemi, bilo da zasnujemo našu obitelj, ili da imamo vezu, bitne prijatelje i slično. Također, sistem je više od skupa njegovih djelova, on funkcionira kao jedno, iako, mi ga svi pokrećemo. Možda je cili ovaj naš svemir u suštini jedan inteligentni živi sistem sastavljen od svega u njemu, pa i nas samih?
Inače, nisan tradicionalan i neke patriotske, lokal patriotske, kakve god patriotske, osjećaje nemam. Nije mi bitno što san rođen di jesan, što san u državi u kojoj jesan ni tako nešto. Ne vidin razlog da veličan državu u kojoj živin (a ni onu susjednu :D ), samo zato što san rođen di san rođen. Da san rođen, recimo, u Kamboždi danas za BiH ne bi ni zna da postoji, a ljudi oko mene bi veličali Kambodžu. Mada neću reć da ne volin BiH. Ova država mi je puno dala i na tome joj hvala. Ja san vratija isto nešto, da san toga ovoj zemlji, kroz ove godine koje su prošle. Ali da me to definiše i da iman neki patriotski gard, nemam. Inače patriotizam ne volim, smatram ga za blaži nacionalizam, koji je lukavo upetljan u drugu riječ, kako bi se prikrila njegova priroda. Ne vidin vrlinu u patriotizmu. Mada san se na popisu stanovništva izjasnija ko Bosanac i Hercegovac, al to je bilo iz protesta prema nacionalizmu, koji nas djeli u torove. Ali nemam ja neki identitet kao Bosanac i Hercegovac, osjećam se prvenstveno ko čovik. Mada, bude mi lipo strancima s kojima dođen u kontakt, pokazat neke naše lipote i slično. Jer ipak volin ovu zemlju, i želin da ljudi znaju za nju. Ali to je više iz nekog osjećaja srčanosti prema BiH, smatram da imamo šta dat svitu, pa mi je lipo da nekome prenesem nešto fino iz naše zemlje. Također, ne osjećam da me nešto čini recimo: Hercegovcon. Rođen san u Hercegovini, tu san proveja većinu života, al neman neki identitet kao "Hercegovac". Ne znače mi nešto naši korijeni, mada cijenim mukotrpan život koji su moji preci živili da bi danas ja moga ovde koliko toliko normalno živit.
Ali u svemu tome, ima jedna, jedino jedna stvar koju san nekako prisvojia sebi, a to je: moj dijalekt. Volin ikavicu i volin što je pričan. Mada to više i nije baš ikavica, više je ijekavica, jer standardni jezik polako briše dijalekte, pa i ovaj moj, ali ostalo mi je nešto lipo što me veže za način na koji govorin. Ovde u pisanoj varijanti ne pišen potpuno, kako i govorin. Ima tu uticaja standardni jezik i način na koji pišen, a i neke stvari san ostavija da ih pišen isključivo radi razumljivosti. Tako san ostavija "h" na dosta mista na kojima ga mi u Hercegovini prirodno ne govorimo. Recimo rečenica: Bija san kod rođaka, kod kojih nisan bija od davnih dana. U govoru bi bila: Bija san kod rođaka, kod koji nisan bija od davni dana. Ne znam koliko je ova druga varijanta razumljiva. Ili recimo rečenica: Hoda san po brdima, mi bi je rekli: Oda san po brdin. Te stvari bi, mislin bar, otežale razumljivost čitanja, pa san ih zaminija sa standardnom varijantom. Ne znan što i ne znan kako se je stvorila ta veza mene s mojin dijalekton, ali evo, tu je, postoji. Također mi je dobro jer mislin da je zanimljivo za čitat i slušat pogotovo. Zanimljiv je naš hercegovački govor, i ima puno ludih (ludi) izraza. Neka je mješavina dalmatinskih izraza i naših turcizama kojih ima dosta. Npr ko dalmatinci, za crveni luk kažemo: "kapula", a za bili luk kažemo ili, pa, bili luk haha, a ima i jedan zanimljiv izraz "saransek". S tin da, svjestan san da je ova veza za moj dijalekt, možda nešto što je iracionalno i možda i donekle infantilno, jer realno, šta se imaš vezat za govor koji si igron slučaja usvojia ko dite, al eto. Mada, i prirodan mi je to govor, ne moran se forsirat da ga pišen il pričan, kao kad pišen il pričan standardnin jezikon.
Smatran da svaki dijalekt ima svoju lipotu, i baš volin dijalekte. Jednon san ima priliku čut pravi kajkavski u zagorju i bilo mi je preludo. Srpski dijalekti su zanimljivi također. Torlački dijalekt koji se priča u južnoj Srbiji. Volin govor, živ govor. Dosta san istraživa povijest naših dijalekata, i ne znan znate li da je prije uvođenja standardnog jezika, pola Bosne pričalo ikavicu? I koliko san vidija na mapama, ugl di je bilo katoličko i muslimansko stanvništvo većina, pričala se ikavica, a di su bili pravoslavci, i nešto muslimana, pričala se ijekavica. Ne busaju se Srbi džaba u prsa da mi svi pričamo srpski, jer mi smo odabrali normu koju su izvorno govorili etnički Srbi, ali opet taj govor je Bosanski, ili točnije Hercegovački, jer je skrojen po govoru istočne Hercegovine. Standardni jezik je smanjija i lagano pobrisa teritorije u kojima se pričala ikavica, tako da je danas u BiH ostalo nešto u Hercegovini i Krajini. Ali brzo će i to nestat. Također sad san se sitija, kad je objavljen Bosansko - Turski riječnik, u biti je djelom lažiran, jer je izvorna verzija tog riječnika na ikavici. Zanimljivo je to istraživat, sad mi se ne da tražit mape da van pokažen di je bija koji govor u vrime uvođenja standardnog jezika, i zanimljivo bi bilo da je govor osta taki. U Sarajevu se miješala ikavica i ijekavica, i svi su jednako pričali tim govorom, katolici, muslimani, pravoslavci... U većim gradovima di je bilo i katolika, muslimana i pravoslavaca se ikavica miješala sa ijekavicon... Prezabavna misao mi je to tipa da su mostarski Srbi pričali ikavicu, to bi baš volija čut, Srbina koji priča ikavicu. :D
Mada, ja volin sve elemente svoga govora, volin što iman dosta izraza iz Bosanskog jezika u svom govoru, nekako mi je to ono, u kombinaciji sa ikavicon preludo, a i taman me opisuje politički, moje ideale. To da smo svi jedan narod i da nije bitno ko je odakle. A i zanimljivo je za šta se sve čovik more vezat, tako i za govor, nešto tako promijenjivo i neopipljivo. Faktički živo. Volin i kad mi se mijenja govor, kad upijam nove izraze od nekog novog i tako. Oduljih ja. Ili: odulji ja. Ajd, ovde ću stat, da ne duljin više. Pozdrav vam. :)
P.S. Ima jedna anegdota vezana za naš govor. Jednom ja sa troje prijatelja i Ljubuškog doša u Beograd, i sili mi u prvi kafić koji je bija slobodan. I pričamo mi sasvim normalno, kad neki čovik za stolon do našeg nam se javi i upita nas odakle smo. Mi rekli iz Ljubuškog, kad čovik proplaka, govori i ja san iz ljubuškog, već 60 godina živin u Beogradu. I prokomenti:a, isti govor, osta isti. Eto, tako govor može i obradovat i ganut nekoga.
S neba se spušta vodopad... Teče kroz rajske bašte i razlijeva se svuda oko nas. Mi smo u igri, igri nevinosti. Spušta se vodopad pun energije, energije oplođivanja. Muška energija i ženska, teku iz vodopada i slijevaju se u ruke kosača i pletiteljki. Polje odiše i miriše žudnjom. Mi se umivamo u toj svetoj vodi i nalazimo satisfakciju u grupnim orgijama, u kojima slavimo život, slavimo nastanak novog života. Pa ipak, iako smo u raju, zatvoreni smo. Iako voda tako požudno teče, mi smo ograničeni u našem izboru. Neki faktor nedostaje, a to je faktor promjene. U raju vrime stoji. Iako imamo sve užitke koje želimo, nismo zadovoljni, nisu dovoljni. Potrebno nam je nepoznato, da nas pokrene. A nepoznato se nalazi van zidina raja, jer, u raju nema pitanja, postoje samo datosti koje se same po sebi razumiju. Zbog toga, Eva odluči da ubere jabuku. Zmija ju je upozorila na opasnost tog nauma, ali ona je odlučila. Raj nije misto za nju. Podijelila je jabuku s Adamom i oboma im se svidila. Nakon toga su shvatili. Svatili ko su. Postali su svjesni sebe. Samim time, više nisu mogli bit u raju, jer nisu mogli imat mira samo upijajuć užitke. Moraju se istražit, vidit, saznat ko su. Našli su vrata za izlaz iz raja i izašli vani. Kako su ostali vidjeli to, i oni su pojeli jabuku sa drveta spoznaje. I oni više nisu mogli ostat u raju. Raj je osta prazno misto. Sada sinovi Adama i Eve lutaju velikim prostranstvima tražeći sebe i uranjajući u nepoznato. Neki koji se opet pronađu i skupe hrabrosti da zakorače u nepoznato, pronađu raj. Al novi raj, raj za one koji su svjesni. A taj raj je svugdi, zato što je nigdi. Zato što je u njima samima.
Prominija san se. Prije san bija neko ko je virova u teorije zavjere i gleda san stvari iz tog ugla. Sad više i nije baš tako. Mada, nisan napravija neki zaokret u smislu da san posta skeptik potpuni, nisan posta neko kome je znanost neprikosnoveni autoritet (barem ne mainstream znanost). Ja bi reka da je u meni ostalo ono najbolje od onoga šta san prije bija. Riješija san se percepcije u kojoj neka bića imaju moć nad nama i crpe nam energiju, od toga da postoji neka ogromna svjetska klika što vuče konce i dirigira sve šta se dešava, ali znam da ima više grupa ljudi koji imaju moć i koji bi tili zavladat sviton. Samo, svit je previše kaotičan da bi se njime tek tako zavladalo. Što se tiče globalnog kapitalizma, mislin da smo stvorili čudovište. Nema tu kontrole nad tim, nit će je lako bit, dok se svijest ljudi debelo ne promijeni.
Mada, i sad vjerujem u dosta stvari koje su praktički na rubu znanosti. Sinkroniciteti, morfološka polja, i tome slično, imaju prolaz. Naučno proučeni fenomeni koje mainstream znanost ignorira jer ih jednostavno ne može shvatit, imaju prolaz kod mene. Zato volin Junga, jer je on u istraživanju tih fenomena bija znanstven. Ali ne mogu one nebulozne priče, poput ovoga kad mi izbaci GAIA-u u reklami, pa ovaj Marco De Stefano objašnjava kako svemir funkcionira priko Akašičkih zapisa, pa priča o prošlim civilizacijama: Lemuriji i Atlantisu... Taj new age bućkuriš fakat ne mogu. Mada i sam virujen da su piramide sagradile neke prošle civilizacije, antički egipćani nisu imali ni približno dobru tehnologiju da nešto onakvo naprave. Al ne mogu slušat gluposti o tome nikako...
Elem, nisan ni posta ateista, i dalje iman uvjerenja o životu poslje smrti, samo što dozvoljavan opciju da možda ništa od toga nije istina. Ništa ne znamo realno. Eto, to bi moga bit aksiom, da se vratim na onu raspravu s vasionkom. Barem meni. Iako doduše ne bi reka da ništa ne znan, jer mislin da nešto ipak znam. Al neću trubit o tome, već je dosta postova napisano na tu temu. Nego, zadnje vrime furan Townesa, pa ću vam ubacit jednu pismicu:
https://www.youtube.com/watch?v=DW4XgQvcDsQ&feature=emb_title
Sinkronicitet je termin koji je, koliko je meni poznato, prvi skovao Carl Gustav Jung. Sinkronicitet ukratko znači: par događaja koji su međusobno povezani, ali bez kauzalne, odnosno bez uzročno-posljedične veze. Nego nasuprot tome, povezani su sinkrono, sinkronicitetom. Brojni su primjeri sinkroniciteta, telepatija, znakovi, viđenje na daljinu, i slično. Ja ću u tekstu opisat par svojih iskustava sinkroniciteta.
Jedan je sa viđenjem znakova. Kad san završija srednju i kad san se krenija upisivat u Sarajevo na faks, nisan upa na prvom krugu upisa, bija san prvi ispod crte. Nakon toga san na drugi rok otiša se upisat, iz Tučepa, di san to lito radija. I smorila me procedura oko toga, sve živo, u sebi se molin, samo ajde daj da upadnem i da se upišem pa šta god bilo, makar pa prvu godinu faksa, makar ko zna šta bilo, samo da prođen. I s tim mislima izlazim iz auta parkiranog kraj plaže i bez nekog naročitog razloga krenem prema plaži. Pogledam u neke novine na podu, kad ono rastvorene novine i preko obe stranice piše: Sarajevo će biti moj drugi dom. Ja kad san to vidija laknulo mi, bija san potpuno miran, zna san da ću upast i nisan se više uopće o tome mislija.
Drugi primjer je telepatija. Mada bi za telepatiju moga nać više primjera, kako ne bi pravija predug post, msm da ću navest samo jedan. Ako se ne pridomislin :D Naime, taj primjer se desija jednu noć kad san probija skroz granice percepcije i kad san vidija da je sve što postoji u suštini Ljubav. Tu večer neću cilu prepričavat, jer bi to bilo previše. Samo ću jedan dio. Ugl, jedna mačka se motljala oko moje kuće. I ja kontam, aj da probam inicirat nešto s njom, čučnem i obratim pažnju na nju s namjerom da komuniciran na neki način. I iste sekunde kad san to uradija, mačka krene mjaukat i kružit oko mene. Sutra dva puta proban isto, jednon mačka hoda mimo mene, nisan joj ni bija u vidnom polju, ja isto obratim samo svoju namjeru prema njoj, da je zovnem da dođe, ona se okrene, dolazi k meni i mjauče. Još jednon san to proba čak dok san bija sa susjedovin pson i ni to joj nije smetalo da dođe do mene.
Evo, toliko o ovome sad, da ne iđen u daljnje primjere, jer ih ima puno.
Čovječanstvo je u biti poprilično okrutno. Kad sagledamo npr Europu u srednjem vijeku, koliko se je nasilja tu provodilo. Kakva sva okrutna mučenja, da je to i nezamislivo. Kad san bija u Pragu, bija san u muzeju srednjovjekovnih instrumenata za mučenje. Između ostalog, postojala je jedna metoda: Jedan stub se uzme i zabije kraj gradske pijace i nekog kažnjenika se zaveše za taj stub. I ljudi koji dolaze na pijacu tom zavezanom čoviku mogu radit šta god oće. Piše, nerijetko bi ta osoba završila ili ozbiljno osakaćena ili čak i mrtva. Znači bilo je općeprihvaćeno da se radi užasno nasilje od strane većine ljudi. I dan danas u raznim zemljama 'trećeg svijeta' se provode kojekakve užasne prakse. Južna Amerika i Afrika npr su pune bandi i mafije koje provode nasilje svake vrste. Onda ratovi, silovanja, genocidi, masovna upojstva vlastitog stanovništva od strane vojnih hunti i slično. U biti, mi smo izrazito nasilna vrsta. Ali smo također i koliko toliko konstruktivna i kreativna, jer inače ne bi bilo moguće popravit ono što u našem nasilju srušimo. Priroda je također okrutna. Potresi, uragani, tornada, erupcije vulkana, požari, poplave, sve te stvari ubijaju ljude i druge biljke i životinje. Život je općenito okrutan. Pravo pitanje je zašto je to tako? Zašto su ljudi koji su mučeni morali proć tu patnju? Zašto su silovani ljudi (žene naravno, ali i one spadaju pod ljude) morali proć to šta su prošli. Na to nema nekog odgovora. Ipak, kako vrime iđe, nasilja je ipak manje. Otprilike pola svita živi u društvima koja nisu toliko nasilna i u kojima nema velike eksploatacije radnika, velikih narko kartela i slično. Ostalu polovicu ovi iz prve polovice eksploatišu i održavaju u lošem stanju, kako bi ih i dalje mogli eksploatisat.
Običan puk možda toga nije ni svjestan, al bogatstvo zapada i dalje leži na krvi i znoju ljudi iz Afrike, Bliskog istoka i Azije (uglavnom Indije). Čovik ne mere a da se ne zapita, je li nasilje i takvo, sebično eksploatisanje prirodno? I odgovor je za mene tu jasan: jest. Ali da li je ljudska priroda promijenjiva? Jest, definitivno. Mi minjamo svoju prirodu od kad postojimo. Od prvog čovika koji je napravija vatru, do prvih ljudi koji su vadili rude i kovali oruđe i oružje, pa do modernih tehnoloških dostignuća, naša priroda se minja. Isto tako se jednon more prominit da potpuno iskorijeni te barbarske prakse. Trenutno se nalazimo u situaciji da imamo uvjete da niko u svitu ne bude gladan i plaćen nekom mizerijom, ali se oligarhijama koje vladaju i na istoku i na zapadu, dozvoljava da eksploatišu nerazvijene zemlje i da prolaze bez većih poreza, koji bi tribali bit puno, puno veći na ljude koji imaju milijarde, na svaku milijardu bar 30% poreza. S tim novcem bi se mogli dić na noge čitavi kontinenti. No, nije samo to kvaka. Nerazvijene zemlje se stalno sabotira. Gadafi je ima plan napravit Sjeverno-afričku uniju i time ujedinit sjever Afrike te mu pomoć da se gospodarski uzdigne, i znamo šta se desilo. Francuska plaća atentate na svakog predsjednika u Africi koji želi radit za dobrobit svoga naroda. Siriju i Jemen ne triba ni spominjat. Tako da, ne da razvijenije zemlje ne pomažu drugima, nego im i odnemažu, i to ozbiljno. A takvo nešto do neke mjere mora ić i na savjest građana zapadnih zemalja, koliko god oni bili neupoznati s tim stanjem. Imaju dužnost da znaju, dužni su kao građani da propitaju šta njihove države rade. Ako se to jednom desi, možda iskoračimo ka svitu bez okrutnih i nehumanih praksi. Toliko.
Zanimljiva je ta potreba ljudi da vjeruju u nešto. Još od plemenskih društava imamo neko vjerovanje u 'više' sile. Plemenski čovik je u suštini, pokušava spoznat svit oko sebe. Živeći nesvjesno ili polusvjesno, projicirali su svoje vlastite psihičke sadržaje na svit izvan nas. Tako su pridavali 'božanske' karakteristike gromovima, raznoraznim životinjama, duhovima predaka i slično. Štovali su životinje koje su im bile prijetnja, što je i logično, jer te životinje su predstavljale moć. Općenito, štovalo se ono što je imalo moć. Grom je moćna pojava, oluja također, lavovi, vukovi, tigrovi, bizoni su moćne životinje. Procesom tehnološkog napretka polako smo počeli nadjačavat te prirodne sile i nadjačavat opasne životinje, pa je prestala i naša opsesija njima. Mada, ta simbolika je i dalje tu i živa je u našoj podsvjesti, što je Jung jako dobro zna, i zato je istraživa arhetipove u dubljim slojevima naše podsvijesti. I dan danas imamo recimo astrologiju koja ima moćne simbole životinja, i dalje je u jeziku prisutno korištenje životinja kao simbola moći, pa će se za nekoga reć da je 'najveći laf' il tako nešto. I dalje u životinjama vidimo moć. Kako je vrime išlo, ljudi su polako svoju vlastitu životnu energiju počeli povlačit iz vanjskog svita prema unutra, te su presstajali davat moć silama prirode. Paralelno se razvija nauka koja objašnjava te sile prirode na racionalan način. No, postoji jedna stvar koju čovik nikad neće odgonetnit, a to je: kako je moguće da išta postoji? Kako je sve počelo? Te, također, postoji jedan 'neprijatelj' kojeg čovik neće nikad pobijedit a to je smrt. Tako da ta tri faktora u kombinaciji hrane naša vjerovanja u neke više sile.
Umirat ćemo uvik, i uvik ćemo se pitat šta će bit nakon smrti, oće li uopće išta bit nakon smrti? Pitanje početka postojanja nema odgovora i ne mere ga ni bit, jer to pitanje mi u našoj linearnoj percepciji vrimena nemamo načina da to pitanje svatimo. Također, to: Kako išta postoji?; što je po meni najdraže od svih ovih pitanja, nikad ne prestaje fascinirat i u suštini nema odgovora na to pitanje. Ali čovik kroz traganje za odgovorima na ova pitanja more dobit neka iskustva koja će mu dat odgovor, samo ne u formi u kojoj je on očekuje. Na ova pitanja ne postoji verbalni, racionalno obrazloženi odgovor. Ali moremo doživit iskustvo koje je odgovor na ta pitanja. Neki bi rekli 'mistično' iskustvo, može se to reć, samo poanta je, što moran naglasit, da u tim iskustvima nema ništa nejasno, nego naprotiv, vidiš stvari čišće nego ikad prije. Dok god čovik samo viruje, on ne zna, a kad sazna, more i dalje virovat u neke stvari, ali imat će znanje, bar nekakvo znanje o prirodi tih sila koje nas okružuju. Vjerovatno je nemoguće sve znat, al na neka iskustva možemo dobit odgovor. Ja san ima jedno takvo iskustvo di san iskusija da je sve što postoji ljubav, i fakat znam da je to tako. Ali i dalje neman odgovora da ova pitanja koja san postavija ovde. Mislin da su ta pitanja tu, kako bi nas prominila i kako bi nas oblikovala u bolje osobe, kako bi doživili ličnu transformaciju.
No, na koji način se more validirat nečije 'mistično' iskustvo. Tu ne postoji validacija, u suštini. Nečija percepcija svita drugoj osobi uvik more izgledat kao deluzija, ili kao nešto uobičajeno, nešto što svak doživi nekad. U principu, jedno takvo iskustvo u kojem čovik probije granice percepcije i izađe iz balona u kojem je čitav život živija se ne mere ničim validirat. Po onome kako san ja to vidija, mi po defaultu živimo u balonu koji je ispunjen našim konceptima. Mistično iskustvo je probijanje tog balona i izlazak u direktno iskustvo stvarnosti, bez filtriranja kroz koncepte. Takvo iskustvo more svatit jedino neko ko je i sam doživija nešto takvo ili slično tomu. Ja iman par prijatelja koji su doživili nešto slično ko ja. Nije to na kraju nešto spektakularno, ali nije ni nevažno, štaviše, mislin da je jako važno. Takvo iskustvo pokreće u tebi procese koji te potpuno mijenjaju kao osobu. Ali opet, zar se ne minjamo svi mi ljudi, kroz vrime? Jesmo, ali ne prolazimo svi iste procese i ne mijenjamo se svi korijenski. Mada, postoji u tim promjenama jedan patern koji je zajednički svim ljudima. A sad, dosta ljudi u neka doba, najčešće u sredini dvadesetih, zaključe da su spoznali šta se ima spoznat i prestanu rast i razvijat se. Morgan Scott Peck kaže da rijetki pojedinci nastave rast cili život. Mislin da je za rast cili život potribna velika hrabrost za rad na sebi, i da je potribna jedna jako bitna stvar u ciloj ovoj priči, a to je: znatiželja. Bez znatiželje nema ništa. Mene je istinski fasciniralo pitanje: kako išta postoji? I kroz meditaciju, boravak u prirodi, borbu sa nistagmusom (jednim poremećajem koji san dobija), san dobija svoj odgovor na to. Sve je ljubav. A sad, da li znam odgovor koji mogu reć i obrazložit, ne znam. Ako ga neko zna, volija bi da mi ga kaže.
Ali zanimljivo je kako smo na zapadu i na istoku došli do toliko različitih pristupa duhovnosti i vjerovanjima... Mislin da sva ta vjerovanja ne mogu istovremeno bit istinita. Nešto postoji, to je sigurno, ali šta je to, ne znam. Možda svaka religija nosi jedan dio mozaika koji je istinsko znanje o prirodi svemira i životu poslje smrti. A možda je najbolje zanemarit sve religije i tražit svoje odgovore? Ja se nalazin negdi na sredini. Do neke mjere je na mene uticala advaita tradicija, preko Moojia, koji me je naučija kako da meditiran, i ta meditacija me je dosta vodila kroz život. No također, nekad se obratim Bogu, zahvalim mu se i zamolin ga za pomoć. Advaita znači ne-dvojstvo, advaita tradicija tvrdi da je sve što postoji u suštini jedno, da je iluzija da smo mi odvojeni od drugih stvari u stvarnosti. Do neke mjere ja to virujen, ali opet virujen da svi imamo svoj individualan izraz te božanske kreacije. Kako je na jednom sajtu jedna žena fino objasnila: Prosvitljenje je kad val spozna da je ocean. Svi smo mi ocean, ali opet smo i val. To je u suštini paradoks, ali paradoks znači da ssmo na pravom tragu, jer stvarnost jest paradoksalna.
Powered by blog.rs
