Život
Nekako se u meni rađa volja. Potajno, potajno se motlja u kutcima mog bića, tu i tamo zauzme cilu masu koju iman. Ipak, neću trčat prid rudu ni izuvat se prije gaza, jer još uvik sanjarin o životu i opciju da ga fakat živin boreć se samo razmatran. Ali nekako se stvari kolaju u tom smjeru. Triba probit granicu i suočit se sa strahon. Suočit se i prvo gurnit glavu tamo di ti je najmrže, i progurat to. Možda je to lekcija koju me život uči. To je, tačnije gledano, svačija lekcija. Mada, i dalje me svako potencijalno pogoršanje mog zdravstvenog stanja, i svaki simptom koji se pojavi, obara s nogu i baca u očaj. Možda je moja lekcija i da se naučin borit s tim šta god bilo, i kolko god teško da bilo. Je li moguće da se čovik toliko trzne i drzne da ga više ništa ne obara s nogu, kolko god da teško bilo? Opet, svi imamo breaking point... Je li iluzija i sanjarenje mislit da je to stanje moguće postić? Valjda mi na ovo more odgovorit jedino život. Tako, sanjarin o tome da ću se borit i djelon se pripreman na to da se borin, sve to, boreć se sa porivon da se ne borin. Nego da odustanen. A odustajanje je iluzija. Najveća iluzija od sviju. Možda je od nje jedino veća ona iluzija da si siguran, iluzija koju si nekad umislimo. I tako, razmišljan o borbi i svemu... I kad se stvar stavi ono, čisto na čisto, život je sranje. Bar je moj trenutno. A istovremeno i nije sranje, u momentima u kojima nije, u momentima kad danas npr šetan s ćukon po okolnon mi brežuljku, kad neku večer slušan muziku i gledan kako mi se svijest prostorno širi i kako osjećan sebe u sebi. Možda ga uspijen dotrat dotle da postane manje sranje, možda nekad okrenen neku drugu priču, al jebat ga i realno stavi na čistac sa čim se moran nosit, a također i s čim se sve raznorazni drugi ljudi moraju nosit, teško je reć da je život nešto fino. Mada nas opet nešto goni da ga živimo.
https://youtu.be/brpUYfnWlwI
Vuče me misao da je sreća dostižna. U pozadini, ovojnici moje svijesti, igra nada da je i apsolutna sreća dostužna. Kad kažen apsolutna, mislin na sriću koju jednon kad je postigneš nikakve mijene neće odnit, mislin na sriću o kojoj pričaju prosvjetljeni ljudi i mistici, sriću ko nusproizvod čistog bivanja. Drugi dio mene gleda na tu sriću sa ciničnim osmjehom i spremnon psovkon kojeg sočnog sveca ili samog života, ili momenta kad san rođen, začet, prvi put punija na zemlju i prodisa i tako. U ljutnji najčešće sujen sam sebe. Barem, da ništa, san svjestan da san sam sebi kriv za svoje probleme, i odgovoran za njih, a ne neke više sile. Iako, i sa tim znanjem, život nije posta manje usran. Moran se maknit, negdi, di god. Trenutno razmatran traženje posla u Ljubuškom, traženje posla u Sarajevu, zadavanje u fakultet u Sarajevu i pričanje sa svojima da me financiraju da živin gori dok ne završin ovu godinu i po što mi je ostala. I uz sve to, uz sve to, triba kontat di će mi sve koja svitla smetat, oće li me mučit nesanica zbog vrtoglavice i oće li me to oborit, isisat mi svu energiju, šta i kako ću poslje i di sa životon, i što uopće da ga živin... Retorička pitanja. Iskucana vamo, a ja ću opet sam, u svom tijelu, leć spavat, ko i svi vi, i svi mi, i prid san će nan oči još pokoji put pogledat ovaj čudesni, šareni, puni i turobni i mučni svit kojeg svi djelimo. P.S. Nešto guglan po internetu tečajeve reikija... Ko će znat, možda mognen ostvarit samoiscjeljenje, i naučin općenito sam sebe ličit (liječit), pa time i otkrijen nešto golemo i nešto zbog čega će sve ovo bit vridno nešto. Šta bilo da bilo, život mi je to donija, i ovo je život. Pa, živili! (pijen gutljaj karlovačke)
https://youtu.be/wF7sAjVcFJM
